Gabrijel Garsija Markes

Pukovnik je šutio dok žena nije načas prestala i zapitala ga je li budan. On
odgovori potvrdno. Žena produži naklapanje, jednolično, neprekidno,
neumoljivo.
- Svi će zaraditi na pijetlu osim nas. Mi jedini nemamo ni prebijene pare
za klađenje.
- Pijetlov vlasnik ima pravo na dvadeset posto.
- Kao da nisi imao pravo na zaposlenje kad su te slali da pljuješ krv na
izborima — odgovori žena. — Kao da nisi imao pravo na veteransku mirovinu
zato što si zamalo kosti ostavio u građanskom ratu. Sada svi žive kao bubreg u
loju, a ti crkavaš od gladi, potpuno sam.
- Nisam sam - reče pukovnik.
Htio je nešto razjasniti, ali ga svlada san. Ona je i dalje poluglasno
naklapala, sve dok nije primijetila da joj muž spava. Izvukla se iz mreže protiv
komaraca i stala hodati u tami dnevne sobe.
Ni ondje nije prestajala govoriti. Pukovnik ju je zazvao u svitanje.
Ona se pojavi na vratima, poput prikaze, osvijetljena odozdo gotovo
ugaslim plamićkom svjetiljke. Ugasi je i uvuče se pod mrežu. I dalje je govorila.
- Nešto možemo poduzeti - prekine je pukovnik.
- Jedino što se može poduzeti jest da prodamo pijetla - reče žena.
- Može se prodati i sat.
- Neće ga nitko kupiti.
- Sutra ću nastojati da mi Alvaro dade onih četrdeset pesosa.
- Neće ti ih dati.
- Onda ćemo prodati sliku.
Kad se žena ponovno javila, obrela se opet izvan mreže protiv komaraca.
Pukovnik joj oćuti dah prožet ljekovitim biljem.
- Neće je kupiti - reče.
- Vidjet ćemo - reče pukovnik spokojno, bez trunka nemira u glasu. - Spavaj
sada. Ne budemo li sutra mogli ništa prodati, već ćemo naći neko rješenje.
Pokušao je držati otvorene oči, ali ga je svladao san. Utonuo je do dna u
tvar bez vremena i prostora, gdje su ženine riječi imale drugačije značenje. No
malo zatim netko ga prodrma za rame.
- Odgovori mi.
Pukovnik nije bio svjestan je li te riječi čuo prije ili poslije sna. Svitalo je.
Prozor se ocrtavao na zelenoj nedjeljnoj svjetlosti. Učini mu se da ima groznicu.
Pekle su ga oči i morao je uložiti velik napor da dođe k sebi.
- Što ćemo učiniti ako se ništa ne bude dalo prodati - ponovi žena.
Gabriel García Marquez - Pukovniku nema tko da piše - 50
- Tada će već biti dvadeseti siječnja - reče pukovnik, savršeno bistar. -
Dvadeset posto isplaćuje se istog dana.
- Ako pijetao pobijedi - reče žena. - A što ako izgubi. Nisi računao da
pijetao može i izgubiti.
- Ovaj pijetao ne može izgubiti.
- Ali uzmimo da izgubi.
- Preostaje još četrdeset i pet dana da bi se o tome počelo razmišljati —
reče pukovnik.
Ženu obuze očaj.
- A što ćemo dotle jesti - zapita i uhvati pukovnika za porubljen izrez
majice. Svojski ga prodrma. - Reci mi, što ćemo jesti.
Moralo je proteći sedamdeset i pet godina - sedamdeset i pet godina
života, minutu po minutu — da pukovnik dočeka ovaj trenutak. Oćuti se
uzvišenim, jasnim, nepokolebljivim, kad je odvratio:
- Govna.

..Ali, ovoga puta, Ursula je preduhitrila njegove grozničave planove svojom mudrošću. Upornom i nepoštednom marljivošću mrava, podigla je žene Makonda protiv nestalnosti njihovih muškaraca, koji su već počeli da se spremaju za seobu. Hose Arkadio Buendija nije saznao ni koga časa, ni koje protivničke sile počeše da mu mrse planove, nalazeći teškoće i postavljene prepreke, dok se sve nije pretvorilo u običnu iluziju. Ursula ga je posmatrala sa nevinom pažnjom, čak je prema njemu osetila i malo sažaljenja kada ga je jednog jutra našla u zadnjoj sobici kako kroz zube tumači svoje snove o selidbi...
"Nećemo ići" - rekla je, "ostajemo ovde, pošto se tu rodio naš sin"
"Još nemamo mrtvih" - reče on, "Čovek nije niotkuda dok mu neko mrtav ne počiva pod zemljom"
Ursula ga pogleda u oči, i reče mu, blago ali odlučno: "Ako je potrebno da neko umre, da bismo ostali, ja ću umreti.