Prvobitno napisano od
Đavolja nevesta
Ne plašim se njega, već sebe.
Kako ću i da li ću umeti da se nosim sa svim tim... ne može niko da me povredi, ako mu ne dozvolim, ako dozvolim, preuzimam sav rizik i snosiću posledice.
Stidim se svaga što znači slabost... radije ću zadržati oklop, nego dozvoliti sebi da ja sebe smatram emotivcem, za ostale me nije briga... ali ako se ja pustim, ako ja sebi dozvolim da mislim da smem da pokažem emocije, to će se od mene očekivati svaki put, a to ne umem... I nisam sigurna koliko smem, nisam sigurna da znam dozu, nisam sigurna koliko ću još i još i još tražiti ako se pustim. Plašim se da dam, sve dok ne uzmem... ne da li će biti uzvaćeno, nego iz straha da ne preteram. Neću sebi izgledati lepo ao pogubim kompas... niti volim da muškarac preterano pokazuje emocije, kako to mene hladi, tako isto mislim da ja gušim, kako sebe, tako i druge.
Strah od vezivanja stoji, i strah od toga da će mi neko oduzeti ličnu slobodu... ne na silu, plašim se pradaje u tom smislu. Jer mi onda ništa ne ostaje, ništa moje, sve je njegovo.