Нечиста крв - Борислав Станковић

Ubrzo je Marko teško ranjen, a kada su ga previli i ponijeli kući, "raskidao je veze, pojaseve oko sebe, te krv i utroba pokuljala..." Drugi susret sa Sofkom nije mogao da podnese, a da pri tome ostane na distanci.
Nakon smrti gazda Marka počinje novo poglavlje u životu Sofke. Tomča je odrastao, sazreo u pravog muža, a Sofka je bivala sve srećnija. Ali, ne zadugo. Taj harmonični porodični život, svojim iznenadnim dolaskom, prekida njen otac efendi Mita. To je bio drugi udarac ili postupak oca koji će uništiti život kćerke. Prvi je bio kada se odlučuje da je proda, drugi sada kada je došao da traži novac od Tomče koji mu je njegov otac obećao. U pitanju je zaostali dug za Sofku, o čemu Tomča ništa nije znao. Nastup efendi Mite je dosta grub, pun je omalovažavanja i prezira: Pare! - Zar da nije obećao pare, i to kakve, zar bih ja dao, ne za tebe nego za vas, moje čedo, kćer? Ko si ti? Šta si ti? Kerpič jedan, seljak jedan

Tomča je preneražen onim što je čuo. Saznanje da je Sofka data zbog para a ne iz ljubavi, a još i ponižavanje riječima "kerpič" i "seljak", u Tomči izazivaju gnijev i očaj. On, i ne brojeći novac, baca pune kese sa novcem u lice efendi Miti, a kada ovaj odlazi, viče na Sofku, tuče je, da bi potom uzjahao konja i, kao njegov otac nekad, odjurio prema granici, na svoje imanje, da tamo pije i u sebi pati. Od tog trenutka gasi se pažnja i ljubav prema Sofki. Ona je sada u njegovim očima kupljena stvar, vlasništvo sa kojim može da radi šta hoće. Retko dolazi, a kad dođe, tuče je, vrijeđa, tjera silom da pije i tako, probuđenih strasti, ostavlja je samu. Ona se povlači u sebe, vene, njena ljepota sve više nestaje, a snaga kopni. Efendi Mita traži od Sofke da se vrati staroj kući, ali ona tu pruženu ruku spasenja odbija, spremna na još veću patnju. Svekrva, ojađena, kune sve što je muško: i muža Marka, i Mitu, i sina Tomču, da bi na kraju od muke umrla. Sofka, ostavši sama, sve više se opija da bi, mučena od muža, sebe što više umrtvila. A kad bi zavladalo unutrašnje ludilo u njoj, "onda je zvala sebi sluge. I zato su onda svi momci što bi služili kod nje, morali uvijek biti gluvonijemi". Nečista krv je potpuno ovladala njome. Djeca koja su se rađala bila su malokrvna, blijeda, podbula, bolesna. Dakle, sve se ponavlja ispočetka i sa početka života: propadanje, materijalno, moralno i opšta degeneracija.

U razvoju radnje ili na planu kompozicije romana Nečista krv javljaju se tri čvorna mjesta, tri dramska mjesta ili situacije koje roman čine velikom dramom ljudske duše; mjesta iz kojih izvire sva dramatika romanesnog života.
Prvo dramsko mjesto - klimaks u romanu je kada "propali efendi Mita" prodaje svoju kćerku Sofku nepoznatom strancu, bogatašu seljačkog porijekla, gazda Marku, i to za njegovog dvanaestogodišnjeg sina Tomču, samo da bi se oslobodio bijede i konačne propasti.
Drugo dramsko mjesto vezano je za dan svadbe i trenutak kada gazda Marko, podstaknut pićem i pohotom, želi da se suviše približi lijepoj Sofki, ali se u njemu sve lomi između tjelesne pohote i nekih obzira. To je trenutak najvećih iskušenja i za samu Sofku, čijom je gospodskom ljepotom opsjednut sirovi gazda Marko. Trenutak kada, zaustavljen u namjeri, tuče ženu i puzi prema Sofkinim vratima a zatim, zaslijepljen bijesom što je u tome spriječen, na konju odlazi u noć, da u sukobu sa Arnautima pogine.
Treći dramski momenat je kada efendi Mita uleće u kuću Tomče i Sofke, kada traži novac, vrijeđa Tomču i sa novcima bježi, a tomča "kupljenu" Sofku tuče i tretira kao svoje vlasništvo.

LIKOVI

Efendi Mita

Efendi Mita je jedan od izdanaka bogate čorbadžijske porodice, koja svoj materijalni prosperitet doživljava u vrijeme hadži Trifuna. On je "efendi"- gospodin, lijep, obrazovan: govorio je grčki, turski i arapski. Svima iz neposredne sredine je bio tuđ i stran, ali uvijek blizak agama, begovima i pašama, u čije je domove odlazio i čije je društvo volio. Bio je otmjen i gord. Kada je došlo vrijeme ženidbe, pred njim su bile dvije mogućnosti: da se oženi bogatom i prostom ženom, seljankom, ili pak lijepom, a siromašnom. On je izabrao ovo drugo. Ali, i tada, često je ostajao sam; sam ručavao; uvijek bio sa nekim drugim, i uvijek spreman na neki put. U svemu tome kao da je bilo nekog bjekstva od sive svakodnevice i novog koje je nagrizlo i rušilo staro.

Do njegovog otuđenja posebno dolazi nakon oslobođenja, kada je počelo da se gasi staro gospodstvo i otima ono što je pripadalo hadžijama. Ne želeći da se tuži sa onima koji su niži od njega, a koji bezobzirno prisvajaju ono što je njegovo, on odlazi u Tursku, da tamo traži utjehu, nemoćan da prihvati taj novi život i da se uključi u njega. Povremeno je dolazio kući, i kao krijući se zatvarao se u svoju sobu, ali uvijek naklonjen Sofki. Ona je njega oslovljavala sa "efendijice" i "tatice", a on sa "tatina Sofkice". On je u Sofkinim očima i ustima vidio nešto i kao da se, gledajući ih, sjećao nečega.
Međutim, kako je Sofka rasla i razvijala se u ljepotu koja zanosi i uzbuđuje, on je sve rjeđe dolazio , čega je bila svjesna i sama Sofka. Kao da se plašio grešne pomisli i nagonskog, incestnog u sebi, a što bi bila posljedica "nečiste krvi", one predačke, naslijeđene, rušilačke krvi, kojoj ništa nije sveto. I kad bi došao, bilo bi to rijetko, dolazio je samo noću.

Poslednji put kada je došao, već je donio odluku: udaće svoju Sofku, ljepoticu, nju koju je najviše volio, za gazda Markovog sina Tomču, dvanaestogodišnjaka, i ne sluteći da će mu se ona suprotstaviti. Silno uzbuđena i sva drhteći silno će otvoriti vrata, ući u sobu i reći mu: Ja ne mogu i ... neću! Pa opet: Ja ne mogu i neću za takvoga da pođem!... To je bilo prvi i jedini put da se ona suprotstavlja, kršeći nepisano pravilo po kome su, u tom svijetu, roditeljska riječ i odluka neporecive. Efendi Mita je iznenađen i začuđen takvom reakcijom svoje Sofke. To iznenađenje Bora Stanković kazuje samo jednom konstatacijom, ali iz Sofkine perspektive: Samo vide kako se on podiže, sa nekim suvim podsmehom... Njegove riječi su, na prvi pogled, smirujuće: Sofke, sinko! Ljiepota i mladost za vrijeme je... Umjesto da je smiri, to ju je još više razgnijevilo jer je znala da nije tako: da je on, kad se ženio, pošao za ljepotom, a ne za bogatstvom. Kada je brzo zapazila, "kako mu se po ćilimu prsti od nogu u čarapama grče, tresu", zbog nemoći, očaja i straha da ne izgubi poslednje uporište u toj ideji i namjeri da je "proda", jer se za tu namjeru hvatao kao davljenik za slamku. Od bjesa on počinje da se trese i prvi put počinje da ispovjeda svoju nevolju, materijalnu propast i bezizlaz u koji je pao. Da bi je uvjerio, s mukom i jednom vrstom stida, on joj, koristeći kao poslednji i najjači razlog, pokazuje unutrašnju stranu svoga kaputa. Kad je razgrnuo pred njom mintan, Sofka je vidjela nešto što nikad nije mogla ni pomisliti. Vidjela je kako su rubovi njegovog mintana bili opšiveni skupocijenom postavom, kako je samo gajtan bio nov, dok je cijela leđna postava, iznutra, bila stara, masna, poderana, na nekim mjestima i bez postave, sa poispadalim pamukom. I cijelo njegovo tijelo zaudaralo je na "znoj, hanove, nepresvlačenje, neopranost, masnoću". Raspamećena od onoga što je vidjela, Sofka će pobjeći tetki da bi pristala na vlastitu žrtvu, ali to je bio ne manji udar i za njega efendi Mitu. Pred Sofkom je izgubio dostojanstvo; nestala je predstava o njemu kao autoritetu, a poreknut je i njegov ugled. Pokazujući poderanu i prljavu unutrašnjost i prljavu unutrašnjost mintana, on je razgolitio svoju bijedu i pokazao da je niko i ništa, da je jedan propao čovjek, sveden na poniženja i golo trajanje.

Efendi Mita pojaviće se u još jednoj dramski oblikovanoj situaciji da, nošen egoizmom i krajnje bezobziran, iznova promjeni sudbinu Sofke i da joj do kraja zagorča život. Kada je već bila ušla u vode skladnog porodičnog života, pojavljuje se on, osoran i prek, pobjesnio što još jednom mora ma manifestuje svoje propalo stanje i traži nešto zbog čega bi morao da se stidi
Efendi Mita, u toj situaciji, nije ni slutio da je uništio ostatak života Sofke, jer je ona, od tog trenutka, u "Tomčinim očima postojala druga, obična, neka stvar, koja se, kao svaka stvar, može novcem kupiti..."
Efendi Mita je predstavnik hadžijskog vranjskog svijeta koji u novonastalim uslovima propada i materijalno, i moralno, sa nekim skrivenim tragovima "nečiste krvi" u sebi, ponete još od predaka.

Sofka

Sofka je poslednji izdanak nekadašnje hadži Trifunove porodice. Naslijedila je spoljašnju ljepotu oca i majke, a nemir i vrelu krv od svoijh predaka, mada se ta "nečista krv" i "dvogubo" u njoj nije, bar u prvo vrijeme, tako vidno i jednostavno manifestovalo. Prateći njenu pojavnost i različite načine ispoljavanja njenih unutrašnjih nemira i životni put koji vodi u patnju i biološko propadanje i degenraciju koja se sluti, ali čiji se kraj ne vidi, Bora Stanković je od Sofke načinio centralni lik u romanu i najizrazitiji umjetnički profil žene u srpskoj književnosti, neponovljiv po svojoj psihološkoj punoći i nemjerljiv po životnom udesu.

Na početku drugog poglavlja vidimo kako Sofka ne želi da misli na svoje pretke zbog nekog pritajenog strahs da i ona u nečemu može biti slična njima. Od njih je ponijela gospodski izgled, unutrašnju gordost i niz drugih crta koje su se ispoljavale u držanju, u suzdržanim odnosima prema drugima, u nesvjesnoj želji za dominacijom u odijevanju i izgledu u odnosu na svoje vršnjakinje u želji za dopadljivošću i u provociranju drugih svojim pogledima, u potrebi da u svemu bude jedina i neponovljiva. I sva ta svojstva bila su svojstvena i njenim pretkinjama.
Pojavom, raskošnom ljepotom i djevojačkom psihologijom Sofke Bora Stanković se detaljnije bavi u četvrtom poglavlju svog romana.

Prvo nam daje portret Sofke: bila je lijepa, a sa godinama ta ljepota postajala je sve "raskošnija i zanosnija"; "ramena i leđa jednako su joj bila jedra, puna, razvijena" - ruke su bile oblije i jedrije; bila je ljupka i prava, "dugih i suvih ruku, sa istim suvim, ali nježnim prstima i sa još nježnijim više dlana oblim i punim člankom ruke koji su pokazivali svu bjelinu njene kože; imala je bijelo lice, visoko čelo, krupne crne oči, uvijek vrele jagodice i stisnute tanke usne, uvijek vlažna i strastvena. A od svega toga što je bilo oblo i kao saliveno i činilo njenu ljepotu, koja kao da je stala zanavek, uobličena, jedino je kosa bila bujna, crna meka i teška". Sofkina ljepota određene je atributima koji naglašavaju tu neponovljivu, idealnu žensku ljepotu i njenu čulnost: oblost, jedrost i vitkost tela, belina ruku i belina kože, krupne oči, vrele jagodice, bujna, meka, crna i teška kosa i vlažna i strasna usta.

O samog početka saznavanja svijeta i sebe Sofka je bila uvjerena da će biti lijepa i najljepša, i da će tom ljepotom zadivljivati i njome poražavati svijet. Iz te samosvjesti ishodilo je i Sofkino ponašanje:
- ljepota je učinila gordom i srećnom;
- "muškarce je zaluđivala";
-"sama sobom bila zadovoljna", samu sebe voljela;
- ravnodušna i sa visine gledala na sve djevojke oko sebe;
- uvjerena da njenoj ljepoti niko nije dorastao i da se takav nikad neće pojaviti;
- u svojoj ljepoti je vidjela svoju sigurnost, slobodu i odbranu, pa je kod drugih izazivala divljenje, poštovanje i strah od svoje blizine i prisustva; svakoga je muškarca gledala u oči dok ne bi oborio pogled, savladan tom njenom ljepotom.

Sofkin unutrašnji život obilježavaju misli o sebi i drugim djevojkama, strijepnja i strah da će se pojaviti neka mlađa i ljepša; ispunjavaju je nade, snovi, strasti i zanosi. Njen unutrašnji život se iskazuje u različitim vidovima. Iz četvrtog poglavlja saznajemo da ne voli posjete, svadbe i okupljanja, već samo samoću i tišinu. Zato i više voli zimu. Tada joj sve biva "lakše i slađe". A kad se u njoj pokrene taj unutrašnji život, kada se intenzivira i počne čulnost neukrotivo da narasta, onda se javljaju njeni nespokoji i psihička mučenja:
- svu je obuzme ono "njeno": "snaga joj u času zatrepti i sva se ispuni miljem";
- "topi se od neke sladosti"
- "od beskrajne čežnje za nečim oseća da bi jauknula";

- "uhvati je ono njeno "dvogubo" ja, kada osjeća da umjesto jedne Sofke postoje dvije: jedna ona sama i druga izvan nje - nagonski dio, nosilac "nečiste krvi"; dio koji često ovlada njome i ona mu se predaje.
- Nagonsko, čulno, iskazuje se tako što je ta "druga" Sofka strašno grli, obavija, ljubi, miluje.
- Kada je kapija zaključana i kada je sasvim sama, odvojena i daleka od svijeta, odaje se sanjariji (vidi svoju svadbu, čuje muziku, gleda njega, izmišljenog. I takav momak prilazi joj, uzima je i ona, u tom zagrljaju, tone, sasvim se predaje neizmjernoj sreći i čulnom uživanju).
- Jednom kad je bila sama i kada je došlo ono "njeno" pozvaće sebi i polunijemog i pijanog slugu Vanka, ali, u poslednjem trenutku, odoliće iskušenju.

Vrijeme prolazi, a Sofka se ne udaje, pa se javlja novi strah - da će ostati neudata. Međutim, svi njeni snovi o mladom, visokom tamnoputom i snažnom mladiću, na kome će joj zavidjeti sve druge djevojke, nestaju onog trenutka kada je u njihovu kuću sa efendi Mitom došao i gazda Marko, prvo, da kupi njihovu kuću, a potom i da je isprosi za svog maloljetnog sina Tomču. Opet se u njoj javlja psihička podjeljenost, samo malo drukčije prirode: na jednoj strani je ono o čemu je sanjala - sve njene želje i djevojačka nadanja, a na drugoj strani - pristanak oca, njegova odluka, surova stvarnost koja potire snove. Ne želeći da se pomiri sa nametnutim rješenjem, ona, mimo običaja, nalazi snage da se pojavi pred njim, da se smjelo suoči sa njim i da mu kaže svoje: Ja ne mogu i... neću!

Pisac taj momenat obrađuje dramski, uvodi dijalog, razvija unutrašnju dramu svojih junaka. Kada se Sofka popela da ocu izrazi svoje neslaganje, pred vratima je ugledala njegove cipele i odmah je počela da drhti, ali je našla smjelosti u sebi: "silno otvori vrata i uđe". Silina otvaranja vrata govori o njenoj riješenosti i odlučnosti da se usprotivi i sačuva sebe od poniženja. U tom trenutku, ona je bila uzbuđena, a iz očiju joj je izbijala "silina", koja je značila otpor i nemirenje, gorčinu i uvrijeđenost. Suočen sa svim tim, a nenavikao na takvo ponašanje svoje kćerke, on će se samo namračiti i usne će početi da mu drhte. Pokušaće, prividno mirnim tonom, da je smiri govoreći joj o prolaznosti ljepote, ali kad je još jednom čuo ono njeno "ja ne mogu", on će, preneražen, odskočiti od nje, sav se trewsući od bijesa. A kad joj je pokazao svu bijedu njihovog siromaštva ona će, preneražena, sasvim klonuti i skoro pasti pred njegove noge, izgovarajući riječi:- Oh, tato, tato!... Zatim će izaći u noć, već pomirena da mora pristati, spremna da se svjesno žrtvuje zarad očevog i porodičnog spasenja od potpune bijede koja je već bila prisutna, ali vješto sakrivana od nje i okoline. Zato i njene riječi upućene njemu:- Oprosti, tato, nisam znala... a on, srećan što je pristala, reći će samo:- Hvala, čedo!Hvala, Sofkice!

Nakon svega što joj se desilo, pa i onda kada je svekar došao da je vidi, ona će osjećati samo "otupjelost", ravnodušnost na sve i nezainteresovanost za bilo šta. Ona je bila nalik na predmet u funkciji tuđih namjera i želja.
Jedna od izuzetnih scena u kojoj je u prvom planu Sofka jeste i ona iz hamama; slika puna života, atmosfere, raspjevanosti, raspojasanosti, ženske nagosti i čulnosti i uzajamnih zadirkivanja, kada Sofka grca od bola u sebi, sa utiskom da joj se "srce čupa a snaga raspada". Razlog nije u činjenici što ide za nedragog, već u nečemu drugome - što više neće biti ono što je dosad bila: Dosad bar iako nije koga volela, a ono bar se kome nadala, čekala ga, snevala i u snu ga ljubila.
Ali, i pored ovakve žalopojke srca, ostaje crta mora se, pa ma koliko sve to bilo bolno i ništeće kada je u pitanju njena sreća i sudbina. Čak u njoj ima i kajanja što se opirala i suprotstavljala jer bi, tek sada, u očima svih "postala velika". Tada bi joj "i sam njen sopstveni bol i jad, ukrašen požrtvovanjem, sigurno bio lakši, blaži, i slađe bi ga podnosila". Ima, dakle, u Sofki i nesebičnosti, i samoodricanja, samopožrtvovanja, i samomučenja, i samoranjavanja.

Spremnost na ličnu žrtvu nije prestala i nakon upada oca efendi Mite u njihovu kuću i nakon svih njegovih uvreda nanijetih Tomči, čime je zapečatio i njenu sudbinu. Stoički, ćutke i bez glasa otpora ili prigovora, podnoseći udarce, ponižavanja, fizičko i psihičko satiranje. Na kraju, vidimo je kako sasvim povučena, često i pijana priziva sluge, savim podlegavši svojoj preostaloj čulnosti i "nečistoj krvi".
Bora Stanković je, na kraju, ostavlja sa nezdravim porodom; ostavlja je nezainteresovanu i ravnodušnu prema svemu, bilo da je to blisko ili ne. Sa migreničnim bolovima u glavi i sa uvijenom glavom, ona sjedi pored ognjišta i zgasle vatre i prutom šara po pepelu, kao da simbolično ispisuje svoju zgaslu ljepotu, izgubljenu snagu i život nalik na taj pepeo.

Gazda Marko

Gazda Marko je jedan od najvitalnijih i psihološki najuvjerljivijih muških likova u prozi Bore Stankovića. Na njega nailazimo samo u nekoliko poglavlja. Prvi put se javlja u 8. poglavlju romana, kao stranac i neznanac koji je došao sa efendi Mitom u njegovu kuću da je vidi i kupi, sa namjerom da se "upiše" u svijet uglednih ljudi. Tada će se prvi put i čuti njegovo ime, kada efendi Mita kaže:- Evo, gazda Marko. Ovo je moj saraj.Ovo je ta "efendi Mitina kuća". Ovo je moja domaćica, a ovo je moja kći, moja Sofka, tatina Sofka!... Gazda Marko biće očaran kućom, što se vidjelo i pri odlasku. Kada je uzjahao konja, okrenuo se prema kući i dugo sa uživanjem gledao u nju. Iz narednog poglavlja čitalac saznaje da je on iz gornje čaršije, da je doseljenik i po svom porijeklu seljak iz pčinjskog kraja.

Pogled koji prvo baca na dva velika sanduka i teške katance na njima u svojoj sobi čitaocu treba da sugeriše da ima dosta para i da iza te seljačke sirovosti krije dobro bogatstvo. Kada je stigao, odmah je sjeo i, kao pravi gospodar, naredio da ga sluga Arsa raspremi – da ga izuje, sa njega skine pojas, silav, kako bi mogao tako raspojasan i opušten da se preda ugodnim mislima. A sama pojava njegove žene Stane treba još više da istakne njihovo porijeklo i ukaže koliko je velika razlika između onoga što oni, došljaci, jesu i svijeta efendi Mitine kuće. Ona treba da pokaže i kakav je odnos između gazda Marka i nje. Među njima je otuđenost i potpuna ravnodušnost, bez ikakve vidljive osjećajnosti. Njegova žena je bila blijeda, suva i koščata i “sva je mirisala na seljački miris, na mleko, na vonj đubreta i svežinu jaka prosta odela…” Vjerovatno da je gazda Marko, ostavši sasvim sam nakon povratka iz efendi Mitine kuće i susreta sa Sofkom, donio odluku da Sofku dovede u svoju kuću i da nju “kupi” umjesto kuće, da mu bude snaha, ali sa podsvjesnom željom da on ima tu ljepotu pored sebe.

U 13. poglavlju Bora Stanković daje osvrt na porijeklo gazda Marka; on osvjetljava njegovu prošlost i otkriva otkuda on u Vranju. Gazda Marko je bio blizu granice, cijelo selo je bilo njegovo bratstvo. Imao je jednog sina Tomču i sestru koju je pazio i mnogo volio. Trgovao je i stalno bio na nekom putu, uvijek u društvu Arnauta Ahmeta, sa kojim se i bratimio u manastiru Svetog oca (Prohor pčinjski). Ahmet je imao i sinovca Jusufa, koji je trebalo da bude njegov nasljednik, ali sve duže odsustvo dva prijatelja i sve veća bliskost između Markove sestre i Jusufa dovešće do tragičnog razriješenja i Markovog bjekstva iz tog kraja. Naime, Markova sestra je ostala bremenita i taj grijeh i sramota morali su biti naplaćeni. Jusuf je ubijen od jednog Markovog bratstvenika, a Marko, čuvajući se “krvne osvete”, sa ženom i sinom dolazi u Vranje, u gradsku sredinu. Došli su tu bez ugleda, prosti, bez prijatelja, kao skorojevići, neprihvaćeni i nepriznati, zatvoreni u svoju prostotu i seljačku prirodu. Gazda Marko će svoje namjere i silinu svoje snage, svoju strastvenost, pokazati na svadbi, u noći, uz piće, muziku i vatre, kada je uz Sofku, kada je želi, ali i pokušava da se “od samoga sebe otrgne”. Ophrvan strastima, on hrli prema njoj. Uhvaćen u namjeri i presječen u želji da joj se što više približi, on tuče ženu; na kolenima i laktovima ide prema njenim vratima, nesvjesno grebe po vratima i kao da je vidi iza vrata i čuje njene damare. Uhvaćen u svojoj promašenosti i neostvarenosti sebe kada je u pitanju mladost i ženska ljepota, gazda Marko bježi od svog silnog nagona u smrt. Vrhunac njegove zaslijepljenosti i izbezumljenosti jeste u gestu kada uzjahanog konja nožem udara u sapi i juri u mrak, dok za njim viče Arsa: - Ode gazda i poseče alata!
I gazda Marko, kao i ostale Borine ličnosti, nosi neiživljenost i promašenost života, jer i njega su na silu i bez ljubavi oženili dok je još bio dijete, ostajući uskraćen za mnoge mladalačke snove, radosti, strasti i za ljepotu o kojoj svako sanja i nosi je kao nedosanjani san.