Ivan Gundulić - OSMAN

Pjevanje Deveto

Velika se, o Ljubavi,
vlas ognjenih tvojijeh strijela
u pogledu lijepom slavi
oka draga i vesela;
ali vele veća i jača
u kraljevskom srcu biva
čas ka strijele tve potlača
i sve sile pridobiva.
Nije čudo cića toga
Sokolica svijetla i mila
cara Osmana ljubljenoga
da je slidit ostavila.
Trudno mladoj bi podnijeti,
i smetena tim se reče,
za kim željno srce leti,
da i stupaj hro ne teče.
Biješe nemir najžestočiji,
ki stravljena dikla oćuti,
dalek sunca drazijeh oči
tamnom noći zamrknuti.
Ali, ohola i moguća,
iz krvave mrzi ju rati
s Turcima se pobjeguća
prid Poljacima ukazati.
Tim otkada lanjsko lito
mlad kraljević razbi cara,
s drugami ona strelovito
preko leškijeh strana udara,
leteć mnokrat sred potjera
sjemo tamo po prostoru
od Odera do Nepera
i s Nestera k Nijemskom moru.
Čim bojnica tako izbrana
veće puta tijekom minu
plineć, paleć sa svijeh strana
svu poljačku kraljevinu,
u slobodi smiona odviše
doć se usudi najposlije
u dubravu gustu više
grada od tvrde Varšovije.
Biješe u svrsi kolovoza
jur počela jesen plodna,
kad zadaždje s groznijeh loza
rujna i zlatna pića ugodna.
Pram osvanu dan čestiti,
koga vječna biće slava,
dan veseli od dobiti
kraljevića Vladislava,
u ki bez broja i bez kraja
vojsku on razbi i zatjera
Istočnoga ljuta Zmaja
lansko ljeto kraj Nestera.
K poljskom kralju na dan ovi
skupiše se sred Varšova
sve vojevode, svi knezovi
i staroste od gradova.
Tere pokli tuj u mnogu
bogoljupstvu u sve glase
najprije hvalu višnjem Bogu
u prisvetoj crkvi daše,
u razlike svak načine
sa svom se opet moći stavi
da spomena nad sve ine
srećnoga se dana slavi.
Mlad kraljević i po izboru
š njim gospoda ina tada
podranili bijehu u zoru
lov loviti izvan grada.
On razlike tireć zvijeri
hoće ukazat svim očito
kako s vojskom cara tjeri
u dan isti prednje lito.
Pod bogatim odjećami
od crljena sja grimiza,
gdi se biser i drag kami
vrh pošvena zlata izniza;
na pasu mu je mač zlaćeni,
vrh glave mu trepti perje,
a pod njime konj ognjeni
lakši, brži neg sjever je.
Taki je vidjet bog sunčani
i u oružju i u obrazu,
kad zvijeri iskat i on podrani
po nebeskom svijetlom pasu.
Brat Kazimir, toprv komu
lice zlatni mah celiva,
i on na konju ognjenomu
zlatno odjeven uza nj siva.
U Istoku od mladosti
zora od slave još mu istječe,
a od hrabrenstva i od liposti
stere zrake nadaleče.
Stjepan, mlađi brat, už njega
kaže istakmit djelim ime;
brži od plama, bjelji od snijega
igra urešen konj pod njime.
Jezde i svitla bratja ina
kon slavnoga Vladislava,
i od oružja i od haljina
zamjerna je svijem naprava.
Lijepi i mladi kraljevići
na njegovih zracih sjaju,
jakno sivi sokolići
kad se u sunce zagledaju.
Vojevode, knezi i pani
prid njim redom jezde u dici,
odjeveni i oružani
plemenito svikolici.
Plemenita družba ova
s dobitnikom turskijeh sila
na odlučena mjesta od lova
ovako se uputila;
a varšovske lijepe i mlade
sve gospoje pune dike
izišle su vrh livade
pokraj bistre Visle rike.
Tih se tančac među njimi
tuj zameće u ljuvezni,
u kom glasim medenimi
kliknuše ove slatke pjesni:
"O čestiti, o hrabreni
kraljeviću Vladislave,
svak je veseo u spomeni
nedobitne tvoje slave!
Ti, o sivi naš sokole,
u mlađahna tvoja ljeta
potlačio si Turke ohole
i dobio cara kleta.
S tebe obranu svu primila
kraljevina je naša svudi;
s tebe opet se razgojila
u pokoju ki svak žudi.
Svud težaku zemlja blaga
s tebe obilne vraća plode;
s tebe optječe mjesta draga
med iz dubja, mlijeko iz vode.
S tebe veseo krotka stada
pod sviroku pastir pase;
s tebe putnik miran sada
grede pojuć u sve glase.
Konj - koji se bijesan jaha
s napuhanijem nozdram prije:
rža, pjeni, oganj paha,
vihar vidjet bi svudije -
blag i krotak zelen milu
na livadah sad uživa,
tere bojnu ljutu silu
na ljuvenoj promjeniva.
Skladni puci, mirna sela,
travna polja, doba ugodna,
rojne pčele, stada cijela,
žitne njive, dubja plodna.
Razvedren je svak u licu;
glasi ti ovo svi govore:
Veće lijepu vjerenicu
na ćaćkove vodi dvore!
Kraljeviću, sve je spravno!
Ne skni veće pir veseli;
u unucijeh ime slavno
ponoviti naš kralj želi!
Novim zracim čin' da optječu
ova naša mjesta i dalje,
i rađaju se i istječu
sunci od sunac, kralji od kralja."
Ušto na čas dana blaga
tanac vode sej gospoje
i ovako se pjesan draga
Vladislavu slavnom poje,
eto smiona Sokolica
iz dubrave guste izide
s dvanaes bojnijeh djevojčica
ke ju svudi slidom slide.
Jak lavica usred gora
kad pritisne glad ju ljuti,
na sve strane uši otvora
oslušujuć kud se puti;
ako iz dubrav gustijeh kada
pastirske ona dipli čuje,
sudeć da tu pasu stada,
veseli se i raduje,
i misleći da brzo ima
na volju se nasititi,
k onoj strani put uzima,
leteć u tijek strjeloviti;
zatočnica tako je ohola
na začinke slatke i mile
kim se bijehu posred kola
lijepe gospođe oglasile;
vapije: "Evo plemenite
sreće, evo lijepa plijena!
Tec'te o drage me, tecite
na bogatstva neizrečena!
Slijed' me svaka, svaka osveti
sebe, cara, tursku vjeru,
spomenujuć u pameti
lanjsku dobit i potjeru!"
Dobro ovoga ne doreče
Mogorkinja dikla vrla,
a tište se i zateče
na brzomu konju hrla.
Lete za njom, a ne teku,
i nje druge nagle i hitre,
i plijen željni da prije steku,
brzim konjim stižu vitre,
ter u način poplavice,
ka s obilnijeh voda rijekom
plaho se oreć niz litice
sve što sreta nosi tijekom,
jedna jednu sprijed desnicom
za snježane prsi hvata;
druga drugu nica licom
stere konju priko vrata;
njeka za pram rudi od kosi
a za ruha njeka sviona,
za ruku onu ova nosi,
za pas zlatni ovu ona.
Priko noćne tako tmine
sred divljači vuku prike
vukovi ovce u načine
nemilosne i razlike.
Bojne dikle brže od strijele
tekuć poljem u pospjehu
s drazijem plijenom sve vesele
odmakle se dalek bijehu,
kad gospođe ugrabljene,
budući se osvijestile,
svu u glase sjedinjene
tuže, ciče, plaču, cvile.
Njeka ćaćka draga svoga,
njeka bratju milu a nika
uzdišući ljubljenoga
zove u pomoć vjerenika.
Još slobode slatke cića
ne pristaju sa svom moći
vapit slavna kraljevića
da ih otet bude doći.
Ali se od njih svijeh zamani
ciči, plače i tuguje,
u zaklonoj ako strani
nije nikoga da ih čuje.
Grm ih spleten, dubje često
gustim gajom još opstrije,
pače kitnim hvojam mjesto
nebesom ih istim krije.
Ukraj gaja gusta toli
dubrava se jedna otkriva:
brza ju rijeka grli doli,
a tih vjetric zgar celiva.
Rudi jasen, brijes široki,
bor zeleni, joha bijela,
divja lijeska, drijen žestoki,
kitni javor, vita jela
i česvina od sto vijeka
i hras davnji tuj se ustara,
ni im je nigda sila prijeka
naudit mogla od vjetara.
Proz dubje ovo hrlo stado
od razlicijeh trka zvijeri,
a po granah leteć rado
jato od ptica sveđ žuberi.
Bistra rijeka s veće traka
u dubravu gustu ulazi,
od sunčanijeh ka ju zraka
čestim kitjem čuva i pazi.
Ali sve se vode staju
i jezero sred nje čine,
ljetne danke u kom traju
lijepe vile od planine.
Družba istočnijeh zatočnica
slidi smiona i slobodna
gdi ju glasom od vjetrica
dubrava ova zove ugodna.
S druga tijeka svaka trudna
znoj na svijetlom licu utira,
i od vrućine od poludna
jaše u dubje polak vira.
Sokolica prihrabrena
prid njima se nagla puti
i u dubja ih skut zelena
klikne ovako počinuti:
"Eto je pastir svratio stada
u podgorje na plandište;
svak pod dubjem sred livada
pri kladencih vjetric ište.
Zato i mi, druge mile,
čim sunce odzgar pripeklo je,
hod'mo gdi sjen dubja dile
za trudima nać pokoje!
Uživajmo slatke hlade
gdje nas zove draga sjenca,
a konji nam vrh livade
neka pasu kod kladenca.
A ti, ki si toli svijeto
u junačtvu, Vladislave,
hodi otima' robje oteto:
čekamo te sred dubrave.
Ne straši nas tva desnica!
Cijele vojske s tobom vodi:
s dvanaes samijeh djevojčica
ja te čekam u slobodi.
Od prijekora i od sramote
po svijetu ti glas će otiti
ispod grada da ti se ote
cvijet gospoja plemeniti,
i da iz ruka dvanaes žena
ne mož opet ti ga steći,
ti ki u slavi od imena
letiš junak sad najveći.
Ah, ne trpi da su vrijedne
na tvoj kući, u tvom mjesti
djevojčice mlade jedne
dan od tvojijeh slava smesti!
Ali u tebi srca nije
na polje izit nam protiva -
da vlas ženska ne dobije
tko prije care pridobiva.
Uto, druge moje izbrane,
ne bojte se od potjera.
Odsjedimo konje vrane,
počnimo kon jezera."
Dikla ohola i smiona
u ovi način vika i prijeti,
veseleć se da sama ona
s drugam svojijem cara osveti.
Bojnice se sve poteže
i s robinjam s konja skaču;
svaka svoju nase veže,
sve ujedno one plaču.
Mlađahnijem, da ne uteku,
žestocijem uvitima
pri oštrijeh duba hreku
snježana se put prižima.
Ponosite i zlosrde
od Istoka vrle dikle
ovako se sprva tvrde
među sobom, pak su klikle:
"Pokli sumnjit nije sada
da nas ovdi tko sastane,
o viteška družbo mlada,
stav'mo oružje teško s strane,
ter po ovoj bistroj vodi,
čim sve praži sunčja zraka,
plovaj, plovaj u slobodi
igre mile tvoreć svaka!"
Rasladiti trude od boja
ušto ovako mlade žele,
od ljuvenijeh perivoja
otkrivaju lijere bijele.
Nije mjesta, strane nije
najmilije i najdraže,
ku zavidno ruho krije,
da se naga sad ne kaže.
Sve bjeloće da prid oči
izberu se i sjedine:
drobni biser od Istoči,
jasno srebro, snijeg s planine,
kon bjeloće mile i drage
bojnijeh diklic tamne ostaju,
ke u bistrih vodah nage
jakno zvijezde trepte i sjaju.
Na zamjernu na jedinu
njih bjeloću svijetlu izbranu
bistri jezer ončas sinu,
živim ognjem voda planu;
ozelenje kraj u travi,
trava u cvitju osta okoli,
bližnje dubje po dubravi
grane u vodu skloni doli.
Sa svijem vodam odsvud rijeka
zaletje se u tijek hrli,
s travom, s cvijetjem, s dubjem neka
celiva ih ona i grli.
Njeka je rudi pram vrh čela
u oblak zlatan pokupila,
njeka niz bio vrat rasplela
i vrh voda njim zdaždila.
Nu kći kralja od Mogora
ljepša i svjetlja svih se ukaza:
njoj iz bijelijeh prsi zora,
sunce istječe iz obraza.
Bjelja je vidjet ona vele
s drugam plovuć sred jezera
negli od mora vile bijele
i od spijevoca kufa pera.
Čim nje vlažni pram od kosi
tiho prši s hlatka blaga,
iz zlata joj biser rosi
po cvjeticu lica draga.
Ovaka se njegda objavi
i božica svijetla od lova
i po jezeru u dubravi
naga ovako s drugam plova.
Ovaka se i ljuvena
lijepa mati ukazala,
iz snježanijeh kada pjena
sred morskijeh se rodi vala.
Ali ohole dikle lijepe
čas ne mogu stat bez rati,
i u zabavah slacijeh hlepe
bojnice se ukazati.
S jedne strane šes ustaju,
s druge opeta šes protiva:
sve se vodam oružaju;
zatjecat se svaka uživa.
Jedna suproć drugoj plove,
jedna drugoj prijeti smeću;
sada one, sada ove
vodu uzimlju, biser meću.
Čim bojnice lijepe i nage
čine ovake igre u vodi,
tere svaka varke drage
i hitrine iznahodi,
eto od trublja i od vapaja
zamnje okolo sva dubrava;
lovci ju kruže sa svijeh kraja
kraljevića Vladislava.
Njeki u ruci harbu nosi,
kopje vito njeki ima;
s ognjenim su puškam mnozi,
mnozi s lucim napetima.
Oni vode brze hrte,
lovne jastrebe ovi drže;
tražeć vižli svud se vrte,
psi ini laju, konji rže.
Mlad kraljević biješe otprije
opkružio polja cijela;
soko mu se sivi vije
vrh svijetloga vedra čela.
Ptica ohola sred visine
plemenita jata tjera,
a na vrste manje ine
mrzi trudit brza pera.
Stiže tko se ne priklonja,
za priklonim letjet neće;
nu što udara, sve prid konja
Vladislavu slavnom meće,
ko tim veleć: "Toli mnoge
nije ni jake sile od svita
koja ovako prid tve noge
pasti neće pridobita."
Razlicijeh stada zviri
odsvud skaču zatjerana;
od lovaca družba ih tiri
i u krug zbija sa svih strana.
Bježi bez traga i bez puta
hitra kuna, zec pun straha,
vepar, kaplan, ris, košuta,
jeljen brzi, srna plaha.
Lovcim dubrava uokolo
i oružjem sva se optječe;
krotko zvjerenje i oholo
zbjeno u jatu jednom teče.
Nu kraljević, ko zamjeri
što dubrava krijaše ova,
viknu: "O družbo pust'te zvijeri!
srećnijega nam evo lova!"
Sokolica svrće oči
otkud buka strašna ishodi,
i ko pozna što ju uzroči,
i ko vidje što se zgodi,
vapije drugam: "Prešno svaka
na oružja, na obrane!
neprijateljska množ nas jaka
optekla je s svake strane."
I uto iz voda hrlo iskače,
i uzam ruha na se meće;
samom sabljom među mače
usrnuti spravna je veće.
Vremena bo ni čas nije
da oklopjem prsi opaše,
da kacigom čelo skrije,
da na brza konja uzjaše.
Nu nje druge brze toli
u izišastvu bit ne mogu
da ih vlas brža ne okoli
neprijateljskom u nalogu.
Što da učinit mogu nage?
Pridobita je svaka sama,
ne od protivne sile i snage
nu od istoga svoga srama.
Nijedna oružja ne popada
ni u drugo trati sila
negli u odjeću jeda mlada
naga bi se zaštitila.
Tako lovice u lovu se
uloviše pri lovini;
pače gusa usred guse
inih plijeneć plijen se čini.
Tako i jato bijelo u vodi
od snježanijeh kufa plove
i igre nove iznahodi
pod žubere slatke i nove;
nu ako upazi orla siva
gdi na nj leti iz visina,
sklapa krila, glavu skriva,
ne igra veće ni začina.
Kraljević se blag odveće
s uhićenijem diklam kaže:
ko one inih, on njih neće
vezat, samo im stavlja straže.
Sokolica nu viteška
ne gubi se, što sama osta:
u desnici sablja teška
za cijelu joj je vojsku dosta;
pače druge nje videći
da su u ropstvo veće upale,
skače gdi je skup najveći
neprijateljske od navale.
Jakno tigre, zvijer srdita,
iz planinske kadno spile
lovac skupi i pohita
porode joj drage i mile,
pune bijesa i čemera
u plahom se krši tijeku,
i zlotvora dočim tjera,
reži u ognju strašnu i prijeku;
tako puna srčbe ognjene
i ohola bojnica je,
čim u plijenu zaplijenjene
oslobodit druge haje.
Među oružja, među konje
ne teče ona nego leti,
tere smrtne i pokonje
raspe lovcem vika i prijeti.
Naprijed, nazad, zdesna, slijeva
grad udarac smrtnijeh valja,
daž od leške krvi lijeva
topeć mjesta bližnja i dalja.
Lomi, krši, tre, potlača,
bije, siječe, pleše i meće;
sto desnica i sto mača
da ima, mogla ne bi veće.
Leha i Kraka ubi ujedno:
mačem prođe oba hrlo;
a nemilo i neredno
Vitoslavu prikla grlo.
Priko pasa Đurđa udara
i rasijeca u dva dijela,
a odnese u Gašpara
vrh od glave vas do čela.
Stuče Ostoji bočom glavu
i moždani sve mu proli;
on vas streptje i u krvavu
blatu pade na tle doli.
Još Biserko, dijete mlado
ružom lice komu zene
a veselo sjaju i rado
oči lijepe i ljuvene,
u plahoći bez ozira
na bojnicu čim nasrće,
ispod sablje britka umira
ku ona plaho na nj obrće.
Ali jedna zatočnica
što da more proć tisući,
budi zmija krilatica
i ognjeni zmaj gorući?
Oko nje su sjedinili
Poljaci se svi u buci
i sto mača izvadili
suproć jednoj samoj ruci.
Smiona dikla ne ima straha,
ali čijem ih bije i tuče,
iznenatke sred zamaha
viteška joj sablja puče.
Ne ustavlja se, bočom lupa
i u zlotvorskoj grezne krvi;
nu od leškoga svakčas skupa
odsvud mnoštvo veće vrvi.
Tada u smrtnoj čim pogubi
kraljević ju slavni gleda,
prije neg život mlada izgubi
skače s konjem sam naprijeda;
rastiskuje i uklanja
sve viteze svoje s strane
i da ju ničiji mač ne ranja,
njegovim joj čini obrane.
Nije hrabrenom Vladislavu
vik u srcu svom podnijeti
lijepu bojnicu i gizdavu
da neredno vidi umrijeti;
spomenuje nje jedina
i zamjerna bojna dila,
sred bogdanskih kad ravnina
u pomoć je caru bila.
A i toliko ona je lijepa
i u rasrdžbi i u gnjivu,
da pogledom stijenje cijepa
i u ognju zgara živu.
Ni kraljević vik bi uteći
od nje drazijeh oči mnogo,
da ne ustruča ozir veći
sad željenje svoje mnogo.
Krepku on miso ima ovu,
da u nijedno viku doba
vitezu se Jezusovu
željet Turkinj ne podoba;
a i ures drag sunčani
od sve lijepe vjerenice,
ki u srcu gleda i hrani,
ne da mu ino željet lice.
Sokolica ali, veće
videć ino da ne more
i da iz one ima smeće
rasutje izit nje najgore,
za nikako ne upasti
u poljačke živa ruke,
smiona grdi bez pripasti
ognje, mače, strile i luke.
Pri slobodi smrt ne haje,
tiska i nazad lako uzmiče;
a i kraljević ne pristaje
vikat nitko da 'u ne tiče.
Nu nije puta već naprida:
vojska je prid njom, za njom rika.
Što će? gdi će? Da se prida.
Vladislav joj slavni vika.
Bojnica se netrpeća
sva plam živi na ovo stvara;
riječ joj izrit ne da smeća,
rukom samo odgovara.
Ali se oprijet zaman sili;
na nju jednu svak se puti:
predat joj se trijebi ili
sasma ludo poginuti.
Tim stegnuta s tih nezgoda
u rijeku se meće doli;
štraplje uzgori plaha voda,
kraj zamniva vas okoli.
Na vrh ona iz dna iskače,
i na izmjenu ruke od lira
sve što može brže i jače
pruža dilje i prostira.
Plove jakno laka riba,
i, gdi s druge strane pazi
da se od rijeke kraj prigiba,
slijedi i nadvor hrla izlazi.
Kraljević se slavni čudi
nedobitno pazeć sminje
i slobodu mnogu sudi
od hrabrene Mogorkinje.
Tim sred skupa svih junaka
sprva ju diči, hvali i slavi,
za podoban dar joj paka
uhićene druge otpravi.
Bojne konje, svijetla oklopja
i ostalo sve što ote;
štite, strile, luke, kopja
šlje joj na čas nje lipote,
veleć: "Da znaš, mač sred moje
ki desnice vidje sjati,
jer se opasa za gospoje
slobodivat, ne hitati;
zašto, zasveda turački
strah je i rasap naša sila,
kraljević je svud poljački
štiti i obrana lijepijeh vila."
Nu ko bojna dikla uza se
opet mile dikle vidi,
s tolikoga dara sva se
panji, gubi, smeta i stidi.
U pameti misleć hodi
ko bi mogla zahvaliti;
nu načina ne nahodi,
tim ovako sta vapiti:
"Kraljeviću glasa mnoga,
dobita sam ja, dobita,
ne od oružja nu od tvoga
blagodarstva plemenita."
Ko ovo reče, diže s vrata
lijep ogrljaj hitro zglobjen,
vas biserom oko zlata
i kamenjem drazijem pobjen.
Slovima se on optječe
u kih pismo šti se odzgara:
"Svak odstupaj nadaleče!
mogorskoga kći sam cara."
Za uzdarje posla ovo
Vladislavu hrabrenomu,
veleć da ime svud njegovo
u srcu će nosit svomu,
i da unaprijed nigda veće,
za harna se ukazati,
proć krstjanim ona neće
nigdje s drugam vojevati.
Pak oružja na se stavi
i na uresna konja skoči,
tere s družbom put upravi
k carstvu očinu put Istoči.
Nu k istočnim stranam svijeta
čim bojnica lijepa jaše,
crni ju hadum eto sreta,
Kazlaraga koga slaše.
Sprva joj se on poklanja,
kako običaj turska prosi,
paka ukratko bez krsmanja
kaže glase ke joj nosi.
Veli: "Od slavna cara Osmana
u Istok, gdje sad s vojskom ide,
o kraljice, ti si zvana
i ove druge ke te slide".
Sokolica na glas ovi,
ki s veseljem sliša mlada,
konja obrće na put novi,
puti se uprav Carigrada.
Sred stravljena srca svoga
čas ne može mira imati
da joj cara ljubljenoga
prije se željnoj nagledati;
koga ni dug put, ni brijeme,
ni ina nijedna stvar na svijeti
nije s prigodom razlicijeme
mogla izet joj iz pameti.

9. pjevanje
Radnja se premješta u Poljsku, a započinje govorom o ljubavi. Na godišnjicu bitke kod Hoćima
Vladislav odlazi u lov i tako simbolički obilježava prošlogodišnju pobjedu. Gospođe pjevaju pohvalnu
pjesmu Vladislavu. Sokolica sa svojih dvanaest amazonki otima poljske plemkinje, a potom odlaze na
kupanje gdje ih sreće Vladislav te zarobljava sve ratnice osim Sokolice, koja se junački bori i ubija dio
kraljevićeve pratnje. Vladislav, zadivljen njezinom ljepotom i snagom, oslobađa amazonke uz uvjet da
više ne ratuju po Poljskoj. Sokolica odlazi te susreće Kazlar-agu koji joj prenosi Osmanovu poruku da
se vrati u Carigrad.



http://razbibriga.net/imported/clear.jpg

Pjevanje Deseto

Zatravljena Sokolica,
da prije vidi cara mlada,
s drugam leti jakno ptica
put bijeloga Carigrada;
a Poljaci svi veseli
i gospođe slobođene
na obilne su gozbe sjeli
pokraj rijeke svim studene.
Na čas dana srećna toli,
a u zdravlju kraljevića
zdravice se uokoli
napijahu od mladića.
Još na slavu poljske krune
pod glas skladnih začinaka
rujna vina čaše pune
služahu se od junaka.
Prođe zdravica, i u zdravlju
kraljevića vjerenice
napi slavni Vladislav ju
čašom zlatnom sred desnice.
Veseo ostatak danjih časa
lovci ovako čim trajahu,
česti glasi iza glasa
kraljeviću dolijetahu.
Ulak, najprije koji dođe,
navijestio mu ovo biše
od Turkinja ko gospođe
varšovske se zaplijeniše.
Donije drugi ko je veseo
kralj i š njime vas puk ini
da je Vladislav slavni oteo
kleta gusa što zaplini.
Hrlo tekuć prispije treći:
š njim poruka nasta ova,
da s gospodom, čas ne ckneći,
gre kraljević put Varšova;
a to prije noći neka
u gradu se nađe unutra,
er poklisar carski čeka
u osvijet se bijela jutra.
Ko dobitnik od Istoči
ču zapovijed oca svoga,
na brzoga konja skoči
naglo slijeđen od svakoga.
Gospodičić mlad prid njime,
da od puta trud mu skrati,
kliče glasom veselime
u ovi način popijevati:
"Podiže se plaho dijete
mlad car Osman s Carigrada
na pogube, raspe i štete
poljskijeh polja i livada,
da čestitu krunu lešku
sabljom smakne i potlači,
i pod tursku silu tešku
nje kraljevstvo uharači.
Ali istine buduć glase
kralj poljački veće čuo
s neizmjernom vojskom da se
car na njega podignuo,
zapovidje sa svijeh strana
da vojevode sve najveće
i gospoda ina izbrana
u varšovsko dođu vijeće;
gdi, buduć se razumile
turske sprave strašne odviše,
s mnogijem silam mnoge sile
susresti se odlučiše.
Poletješe zapovijedi
po prostranoj kraljevini
put Varšova da svak slijedi
pod oružjem u brzini;
da na vojsku svak se kupi,
da se oprijeti svi sjedine
silnom caru, prije neg stupi
na podoljske pokrajine.
Sva se zemlja na glas ovi
zbuča, zbuni i podiže;
vrve odsvud vitezovi,
k Varšovu se svak približe.
Inostrane krune i knezi,
s kim Poljaci društvo imaju,
s vojevodam i s vitezi
na njih pomoć i oni ustaju.
Prosuše se stijezi svudi,
trublje daše bojne glase;
od razlicijeh vojska ljudi
na ravnome polju sta se.
Sinu svomu kraljeviću
kralj šibiku nad svijem poda,
a ime Karlu Hotjeviću
od vojevode svijeh vojevoda.
Sunčano se svijetlo oko
ljepšijeh vitez ne nagleda:
svi jezdijahu uširoko
pod načinom skladna reda.
Zaletje se iz sjevera
na Istočna ljuta Zmaja
i prostrije bijela pera
poljski Oro put Dunaja.
Slavna kralja vojska izbrana
pod krilim mu staše tada:
cvijet junačkih leških strana
i Krakova ures grada.
On moškovskih priko polja
dođe ruske na granice,
pak upriječi put Podolja
uprav tvrde Kamenice.
Stani se otle na krajine
gdi od Nestera rijeka teče,
ter pogleda iz visine
bistrijem okom nadaleče.
Ali onuđe od Dunava
pazeć sletje siva ptica,
gdi slavnoga Vladislava
suncem sjahu vedra lica,
veleći mu: 'Zapovijeda',
kud ću obratit brzim krili,
kud li kazat put naprijeda
nedobitnoj tvojoj sili?
Eto u staro Drenopolje
Otmanović izišo je,
na široko ravno polje
taboreći čete svoje;
paček se je i otole
sam na konju it podigo,
da bi tvoju, o sokole,
nedobitnu dobit stigo.
Nu što velim? Nove glase,
kraljeviću, čuj, izbrani:
prišo je Dunav, približa se
plahi Osman k ovoj strani.
Eto moje bistro oko
veće ga je ugledalo:
polje mu je svijem široko
neizmjernoj vojsci malo.
Zasjedi mu ti mostove
priko Pruta i Nestera,
er sam pogled vojske ove
razbjena ga natrag tjera.
Scijeni dijete s bojnom rati
da se umiješat sred junaka
u saraju vojevati
s kolom lijepijeh djevojaka;
misli, iz luka vitezovi
što potežu smrtne strile,
da su posmijesi i celovi
kijem ranjaju usti mile,
a zatočne ravne strane
bojna polja sred zavade
prsi bijele i snježane
Turkinjice lijepe i mlade.
Ah, čuj u što dijete uzda se!
Kad se na boj š njim spravljala,
carica mu je zlatne vlase
za tetive luka dala,
veleći mu: Slatki brače,
ti iz moga strijeljaj prama:
ja zlotvore tve najjače
pogledom ću sharat sama;
ti desnicom tvom hrabrenom,
ja ću očima daždjet smrti,
mahramicom pozlaćenom
truđahnu ti znoj otrti. -
Utoliko i ti otpravi
vojevodu sajdačkoga,
da na moru razbije plavi
neprijatelja silna tvoga.
On s Kozacim, od kih sada
glava je stavljen, u dobiti
do samoga Carigrada
lasno sve će poplijeniti;
pače još će proć naprida
vlas njegovih vojničara
i izet tvrdih iz obzida
Korevskoga tamničara.
S druge strane pod oklopjem
Radoviljski knez otidi,
ter na Vitoš s vitijem kopjem
proz Planinu Staru uzidi,
Nemaniću da Stjepanu
namjesnik si krune carske,
čim pod tobom zemlje ostanu
srpske, raške i bugarske.
Senjanskoga i najbolje
još viteze makni sade
da na staro Nikopolje
tvoj dobitni stijeg usade.
Tuj se Marka Kraljevića
i Mihajla vojevode
još popijeva bojna srića,
smjenstva, junaštva i slobode.
Skokni konja po Kosovu,
gdi ubi Miloš cara opaka,
a k bijelomu Smederovu
pošlji kitu tvih junaka;
duh da odahne i počine
ukopanijeh pepeo kosti
Đurđa despota i Jerine,
kijeh zet Murat ožalosti.
Nu tvu vojsku nebrojenu
u dvije vojske prije razdili,
ter na polju otvorenu
s jednom se opri turskoj sili;
a s drugom ju iz nenadne
strane opkruži i zateci,
ter smetene i neskladne
glave sveži, puke isijeci.
Obod' konja, uzmi veće
u desnicu kopje vito;
Bog je s nami, od tve sreće
nevjerstvo je pridobito.
Nijesu od mnoštva Turak sade
junaci se tvi pripali,
er da nebo ozgar pade,
na kopjijem bi ga uzdržali;
nu su Turci iščeznuli:
sjeverne im zvijezde prijete,
er pogubu njih su čuli,
kad na carstvo stane dijete.
Priko Crna mora doni
Otman sablju vrh krstjana;
priko Crna mora goni
sad krstjanska sablja Osmana'.
Ču kraljević glas pun sreće,
i u bogdanske zemlje ravne
pod orlovim stijegom veće
čete uvede na boj spravne.
Suproć njemu car srditi
od sto vojska s vojskom doje,
kojoj mogli pribrojiti
svi jezici ne bi broje.
Na oružje se s obje strane
dođe, i u buci vas svit zamni;
zdaždiše u ognju smrtne rane,
sve se smete, dan potamni.
Kon Nestera Nester veći
turske krvi tuj proteče,
i u nevjerskom raspu i smeći
jedva s glavom car uteče.
A sad, carski dobitniče,
kraljeviću naš hrabreni,
gdi zapada, gdi ističe,
slijedit smo te pripravljeni.
Ne od hlapa, ki na jata
zatjerani na boj hode,
nu je tva vojska izabrata
od vojevoda i gospode,
ki svi vape: "Pri Dunavu
ne stoj nego prostri sada
našu, tvoju, Božju slavu
od istoka do zapada!"
Tako junak popijevaše;
ali uz vedra kraljevića
veće u Varšov družba jaše
svijetlijih mladic i mladića.
Svak se vidi odsvud teći:
na vratijeh ga svak je srio,
s gospođam se veseleći
kih on biješe slobodio.
Po prozorih sa svijeh strana
djevojčice lijepe sjaju,
i od razlika cvića izbrana
dažde obilne prosipaju.
Hvale vas mu puk začina,
star i mlad ga častit hrli,
i kralj slavni slavna sina
rado prima, milo grli.
A i poklisar cara silna,
buduć prošo sve Podolje
i sva ruska mjesta obilna,
na mazovsko dođe polje.
On se u gradu Kamenici
biješe uzdržo vele dana,
što kazački svud vojnici
vrćahu se sa svijeh strana.
Od njih guse neizrečeni
strah u srcu svom oćuti,
zasve er znaše da otvoreni
poklisarom svud su puti.
Još bo odonda paša uspreda
i u teškoj osta smeći,
otkad s kopjem na nj ugleda
Krunoslavu bojnu teći.
Sumnji, i sveđ mu sumnja čini
s uzroka se bojat tega,
kako ona, da se i ini
upoznali ne bi u njega.
Tim dokli se ulak vrati,
koga u kralja poslo biše,
ne hteć naprijed putovati,
odocni se on saviše.
Nu ko primi da vojvoda
nad Kozacim podoljskima
uzdahnu mu stražu poda,
ka ga u putu pratit ima,
i bez sumnje i bez straha
s družbom Kozak vitezova
na ravnine sad dojaha
nedaleče od Varšova.
Na brijeg jedan šator meće,
konja odsijeda na kom jaše,
a vrh njega i noć veće
crni šator svoj steraše.
Tuj počinu, dokli opeta
na istočna vrata bijela
jasnijem stupom Zora išeta,
sva rumena, sva vesela.
Kralj poljački utoliko,
nedobitni i čestiti,
kupi i vijeće sve veliko,
cvijet kraljevstva plemeniti;
a to u vedroj slavi neka
sred vojvoda i sred pana
na pristolju on pričeka
poklisara cara Osmana,
ki s naredbom tad potpunom
biješe u mnogoj poslan želji
da s poljačkom slavnom krunom
mir utvrdi i utemelji.
Ah, ovako s plahe ćudi
nerazbornim smjenstvom gine
neprijatelja tko ne sudi
za ono što je doistine.
Eto usiljen car je oholi,
poć u Istok spravan gdi je,
da s darovim sad se moli
komu sabljom prijeti prije.
Ne smije se ganut dijete -
još bo straši Prut ga rika -
što ne vidi sprva uvjete
nedobitna dobitnika.
Biješe sunce konje ognjene
po nebeskom polju udrilo
sred istoči razvedrene
zlateć zorno rumenilo,
s istočnijeh se strana kada
eto paša carski upazi
gdi od Varšova bijela grada
u varoše lijepe ulazi.
Sred prostrane kraljevine,
jakno srce poljskijeh polja,
stoji Mazovska mimo ine
sve države ljepša i bolja.
Na Visli joj bistroj rici
Varšov grad je vrh i glava;
u sadanja doba u dici
dvor mu kraljev svjetlos dava;
tuj bo kralji pribivaju
i pristolja drže svoja,
i općena se vijeća staju
ili od mira ili od boja.
Prid Varšovom na livadi,
ka je u svakom ravna kraju,
vitezovi vidje mladi
bojne konje gdi igraju.
Pri viteškoj toj zabavi
man poklisar konja plaha
iska od igre da ustavi,
dokli u gradska vrata ujaha.
Janjičara sto naprijeda
u žarkulah s perjem jaše;
spahoglan ih peset reda
tihom jezdom slidijaše.
Opeta je broj konjika
u odjećah plemenitijeh,
korugva im množ razlika
vrhu kopja trepti vitijeh.
Dug red mladih pak djetića
s razlicijem se darim kaže
kralja i slavna kraljevića
Otmanović kijem častijaše.
Trijes konja su u povodu
arapskoga od plemena:
ognji u zgledu, vihri u hodu,
vrh morskijeh bi tekli pjena;
suho im zlato sedla skova,
sakrafoče biser niza,
drag je kami sred njihova
čela vidjet sunce izbliza.
Trijes lukova s trkačima,
nakićeni pribogato,
zamjeran je ures svima -
sve drag kami, biser, zlato.
Još tredesti britkijeh sablja,
kim izvrsnos Istok dava,
a s nebesa suncu ugrablja
zrake svijetla svim naprava.
I tridesti robinjica:
zlato im često pram nathodi,
zora iz čela a danica
iz oči im bio dan vodi.
Pogleda su sve razbludna
a obličja gospodična;
ljepota je njih pričudna
božicami rajskijem slična.
Mladomu ih Vladislavu
Osman mladi car posila
za razgovor i zabavu
sred pokoja draga i mila.
Jaše paša najposlije;
konj pod njime ponosit je,
oko glave odsvudije
snježani mu veo svit je.
Bijeli risi crnijeh pjega
zlatan kavad svud mu rese;
do samoga pasa u njega
sijeda brada prostire se.
Na uzdi drži jednu ruku,
pri prsijeh drugu hrani,
kažuć u njoj svemu puku
carski u zlatu lis poslani.
Vojvoda mu šes je okolo,
kim naredi kralj ga sresti;
odjeveni svi su oholo,
svijetla obličja, stavne svijesti.
Njih su konji vidit taci
da ne tiču tli čim jezde;
pače regbi hitri i laci
pružiće se sad na zvijezde.
S ovijem redom, u ovoj slavi
gospoda ga družeć ova,
poklisar se carski upravi
kraljevskijeh put dvorova.
Kraljevski se bijeli dvori
dižu i diče put nebesa
ponosito k zvijezdam gori,
na prostoru puni uresa.
Na mramornih stupijeh, koji
lijep red kažu, svakolika
naslonjena građa stoji
plemenita i velika.
U prostrana vrata lipa
ko se ulazi, u dva reda
izdjeljanijeh broj se kipa
starijeh leškijeh kralja gleda.
Tako im umje hitrijeh ljudi
vješta ruka slike utvorit
da, tko ih pazi, živijeh sudi
i da sad će progovorit.
S bijelijem gnijezdom orlovime
Leh se u jednoj ruci objavi;
drži u drugoj grad kom ime
od našasta gnijezda stavi.
Dubrava mu je oko čela,
on bo iz dubrav skupio je
u gradove i u sela
puk kom ime poda svoje.
Krak se za njim pak udjelja;
drži u rukah grad i ovi,
Kraka svoga zgraditelja
ki imenom i sad slovi.
Primislav se s štitim pazi
i s kacigom dupskijeh kora;
oružjem bo tijem porazi
Ugre i izagna priko gora.
Leh se drugi vidi opeta,
stoji konj uza nj; on bo steče
oblas, što u sva mlada ljeta
brzijem konjim tijek priteče;
drži u rukah luk i strile,
kim obrani od česarske
Velikoga Karla sile
puke slovinske i ugarske.
Pjastav slijedi: ruka jaka
pod jarmom se još proslavlja;
volovom ga sprva a paka
neprijateljim svojim stavlja.
Kip je za ovijem komu od kosi
vrh pleći se vlas prostira;
krs u rukah zlatan nosi,
a u nebo oči upira -
Mjesislav je ime od slave,
ki u svetoj vodi umijesi,
koj on prvi vrh od glave
prignu i krstom čelo uresi.
Boleslav je sin za njime
na pristolju s krunom zgara,
ku s imenom kraljevskime
prvi on primi od česara.
Kon njega se pismo izdube
ruske vojske ko potlači,
Pomoravce i Kasube
primi, a Pruse uharači.
U odjeći kaluđera
Kažimir se prvi udjelja;
još križ drži kim zatjera
kralj redovnik neprijatelja.
Boleslav se pod oklopjem
Krivousti gleda i broji;
on na konju s vitijem kopjem
i s perenim štitom stoji;
Vladislava oca svoga
sprijed priliku drži od zlata,
na štitu orla poljačkoga
s česarskijem sred nokata.
Stijezi, oklopja s mačim, s štitim
pod lovornijem vise vijencom,
i sve što ote pridobitim
Rusom, Ugrom, Čehom, Nijemcom.
S bijelim orlom stijeg držeći
Kažimiru je drugom slika;
s tijem bo plešuć glavu smeći
ime dobi od Velika.
Lauš pak je: zagrljena
na štitu mu je Visla i Sava,
i dostojno narešena
dvjema krunam jedna glava.
S druge strane prvi u redu
kip se kaže plijenim kitan:
Jadželom je, po pogledu
kralj i junak nedobitan.
Slava u vodi zdaždje s nebi,
da ga vlada vojujući,
kad Vladislava ime sebi
krsteć se uze, sve da kući.
Na štitu mu je oklopljeni
konjik, ki čim konja teče,
digo je u obje ruke ognjeni
mač vrh glave, da udre preče.
Naličje uza nj stoji viteško -
mlada kralja mož svjedočit;
svija i stresa kopje teško,
a konj pod njim sad će skočit.
Zgar "Vladislav tretji" piše:
dobitniku slavnu carskom
treću krunu zvijezde sviše
nad poljačkom i ugarskom.
Sablje, luci, kopja i štiti
i plijen je odsvud ki mu ostavi
beg u gorah pridobiti
i car Murat na Muravi.
Od mramora pak je bila
stup udjeljan; pišu slova:
"Kralj dobitnik nijemskih sila,
rasap turskijeh vitezova."
Na štitu mu je oro oholi,
lis masline u kljunu ima:
"Kažimir sam", šti se okoli,
"vernim, smeća odmetnima."
Od bronce opet stoji uzgori
kralja Alberta slika ulita;
okolo joj svud su odori
Tatarina pridobita.
Druga uz nju sva se bijeli,
pram pod krunom sam se crni;
zlatno pismo odzgar veli:
"Kralj Lesandro blagodarni."
Treća uz ovu izdjeljana
sjedi uzmnožna i velika
s krunom kom je zgar vjenčana
s maslinome lovorika.
Veličinu kaže svoju
obraz svijetli, pogled stavni,
s pismom: "U miru i u boju
Šišman prvi, kralj prislavni."
Duga je zemlja - slava je dilja
ka od imena raste svoga:
razbi Tatara i Vasilja,
silna kneza moškovskoga.
Šišman drugi stoji za njime;
vedru sliku zlato odijeva,
od Augusta srećno ime
ki ponovi čim kraljeva.
Oro konjiku oklopjenu

na štitu mu družbu čini;
on bo u vijeću združi općenu
Litvu k poljskoj kraljevini.
Za ovom kralja i junaka
u ugarskoj je kip odjeći;
s buzdohanom ruka jaka
ragbi stoji još priteći.
Pismo se odzgar zlatno gleda:
"Stjepan Bator", ovo 'e dosta;
slava ostalo pripovijeda
i glas za njim koji osta.
Od oružja stoje gomile
ke kralj vitez ote i doni,
kad moškovske razbi sile
i odmetne Pruse skloni.
Prilika ova zaglavila
biješe oba svijetla reda,
ko tim veleć: "Priko dila
mojih ni moć proć naprijeda."
Mnozi kipi mnozih kralja
među ovim jošte slide;
ali ih kriju mjesta dalja:
slike im se sprijed ne vide.
Krije ih misto, nu zamani,
ako im je ime udjeljano;
u slavnijeh se djelijeh hrani,
svemu svijetu tim je znano.
Nu ko paša pribogata
silna cara od Istoka
na velika dođe vrata
dvora svijetla i visoka,
eto između skupna puka,
ki odsvud vrvi i izlazi,
tvrdu stražu od hajduka
pod ognjenim puškam pazi.
Viteškoga konja odsjede
sa svom družbom, ter se veće
proz razlika mjesta uzvede
prid veliko gori vijeće.
Sred dvorova, kim sve strane
mnogi ures prikrio je,
i velike i prostrane
tri vijećnice redom stoje.
U najprvoj stat se vide
sveđ mladići plemeniti
ki kraljevsku dvorbu slide
za na svijetle časti uziti.
U drugoj se kupe i staju
plemići opet zrelijeh lita
koji kralju na glas daju
tko uljesti k njemu pita.
Kralj u tretjoj, nada svima
veličinu ka prostira,
poklisare svijetle prima
i od vladanja vijeća zbira.
Ali u vijeću utoliko,
dočijem svjete svak prinese
ter se odluči svekoliko
što odgovorit paši će se,
Zborovski se knez otpravi,
obran među mudrim zborom,
poklisara da zabavi
plemenitim razgovorom;
ki se oglasio biješe odavna
i prosuo svud besjede
da od silna cara u slavna
kralja zacić mira grede.
Svijetli pan se diže time,
koga slave svudi lete,
i u vijećnici srednjoj š njime
u način se dvoran srete.

10. pjevanje
Mladić iz Vladislavove pratnje pjeva pjesmu pohvalnicu o pobjedi kod Hoćima,
spominjući pritom sudionike bitke. Ali-paša dolazi na poljski dvor u Varšavu
gdje razgledava kipove poljskih vladara, o čijim se životima priča.


http://razbibriga.net/imported/2012/...a7916933-1.jpg

Pjevanje Jedanaesto

Vijećnica je srednja u sebi
tej naprave, tej liposti
da tko 'e u njoj vik se ne bi
nagledo je od milosti.
Bogato je narešena;
pokriva ju sa svijeh strana
svila zlatom ispunjena,
na razlike slike tkana.
Tuj bo iznova slavna zgoda
dobiti se lanjske složi
koja Turcim prikor poda,
a Poljacim čas uzmnoži.
Izvrsnostim svak se čudi:
nebo 'e odzgar, zemlja okolo,
stijezi, trublje, konji, ljudi,
silna oružja, bjenje oholo.
Car se gleda, plaho dijete,
gdi se digo s Carigrada
na pogube, raspe i štete
poljskijeh polja i livada.
Š njim se pazi oružana
množ nezgledna na sve kraje;
gubi ime polje i strana:
što oko vidi, sve vojska je.
Ali opeta glasoviti
poljački se kralj objavlja,
za kraljevstvo obraniti
gdi proć caru vojsku spravlja.
Svud se paze brzi ulaci
hrlo optjecat svaku stranu,
da ured skaču svi junaci
krune općene na obranu.
Letjet gledaš zapovijedi
po prostranoj kraljevini
put Varšova da svak slijedi
pod oružjem u brzini.
Vidi se ončas na glas ovi
gdi se zemlja sva podiže,
gdi odsvud vrve vitezovi,
gdi se oružjem sve užiže;
gdi inostrane krune i knezi
s kim Poljaci društva imaju
s vojevodam i s vitezi.
na njih pomoć i oni ustaju;
gdi se mnoga vojska zbira
vrhu polja svim široka,
i gdi se Orlov stijeg prostira
proć Mjesecu od Istoka.
Nu poklisar sve ostavi,
a uze pazit k onoj strani
gdi s oružjem sto'e u spravi
Turci se udrit i krstjani.
Velike se vojske dvije
vrhu ravna kažu polja
kraj prostrane Bogdanije
i granica od Podolja.
I toli su po načinu
izatkane sej države
da, tko ih gleda, zaistinu
cijeni da su zbiljne i prave.
O krajijeh polja od rati
Prut i Nester gledat slidiš,
i ako ć' oku vjerovati,
romon čuješ, tijek im vidiš.
S jedne strane tuj pazi se,
i bez svrhe i bez mjere,
turska strašna vojska gdi se
jakno mjesec na luk stere.
S druge vojska od Poljaka
svim se kaže lijepa kita,
od hrabrenijeh sva junaka
po izboru skladno svita.
I toliko slične slike
tkalac hitri svemu poda
da ne samo svak prilike
pozna od vitez i vojvoda,
nu se u svemu ti biljezi
od istine još gledaju,

da bi reko trepte stijezi,
buče ljudstva, konji igraju.
Paček se oko dotle vara
i poznanja svačija gube
da gdi bubanj svaki udara
čuješ i gdi trublje trube.
Izvrsnostim sih naprava
vas zapanjen paša ostaje;
u istinu se upoznava
i mni u vojsci opet da je.
Snebiva se da toliko
ruke umrle hitro vezu;
tim je ovako on pokliko
Zborovskomu svijetlu knezu:
"Tko bi, slavni vo'evoda,
toli umjetan među vami
da besjedu i duh poda
ovijem mrtvijem prilikami?
Oružja ova tko osnova
i lanjskoga boja sile?
Ah, jesu li čuda ova
ljudske ruke učinile?
Eto pazeć vojsku našu,
ke je mnoga veličina,
svakoga u njoj poznam pašu
i Turčina po Turčina.
Još kad bi mi moglo biti
poznat i one srećne puke
kim je caru odoliti
od junačke išlo ruke;
ter bih čuo od svijeh ime
ko svijeh vidjeh vojevati,
ne bih mogo u sej vrime
draže stvari ja slišati."
Na ovo dvorno uprašanje
od careva poklisara
knez, ki djelim svud slavan je,
u ovi način odgovara:
"Dobrovoljno tvoj Milosti
ja ću kazat, paša izbrani,
narode one s kih kriposti
kraljevstvo se naše obrani.
Nu vitezi tko su koji
razabrat je mučno imena,
gdi sva u skupu vojska stoji
taborima obgrađena;
tim pogledaj gdi iz tabora
van izišla sva se otkriva
otvorenijeh vrh prostora
čekat cara suprotiva."
Tajčas carski paša obrati
tihi pogled stavna obraza
poljsku vojsku razgledati
gdi mu slavni knez ukaza.
Sunčano se svijetlo oko
ljepšijeh vitez ne nagleda:
svi na čete uširoko
slijede način bojna reda.
Nu poklisar čudom novim
snebiva se pazeć paka
prid ovacim vitezovim
za vojvodu pustinjaka.
Zagunjastio i zarasto
ovi u kosah vas se vidi;
postarano lice i tmasto
kaže od kože suhor blidi.
Obje mu su noge bose,
drži u rukah križ raspeti,
a konopom opaso se
po oštrom ruhu od kostreti.
Oči š njega čas ne smeće
zapanjeni Alipaša,
i ne može srcu veće
odoljeti da ne upraša;
Zborovskomu veli time:
"Tko je oni, gospodine,
ki ide prvi prida svime,
a porušen nad sve ine?
U čovjeku poharanu
i satrenu onoliko
ku ste ufat mogli obranu
gdi na bjenje se ide priko?"
Podsmjehnu se sim riječima
knez, i ovako odgovori:
"Ne boji se tko pravu ima
vjeru u Boga višnjem gori.
Od koljena je plemenita
gospodičić jedan ono
ki pogrdi slavu od svita,
a obra bitje svim priklono.
Blaž na ime on se zove,
i s istoka do zapada
od svetinje glas njegove
po narodih leti sada.
Na svakčas bo kroz veliko
djelovanje od čudesa
kaže svitu on koliko
drag je kralju od nebesa.
Po pustinjah nag dočime
Isukrsta naga slidi,
među carom i našime
kraljom zgode sve prividi.
Tim noseći križ u ruci
s kraljevićom na boj doje
i, gdi oružjem ini puci,
on molitvam vojevo je.
Nu besjeda moja ova
sasma duga da ne izlazi,
od poljačkijeh vitezova
sliša' imena, slike pazi.
Gleda' onega ki sred štita
u verigah drži lava,
a od zelena perja svita
na glavi mu stoji dubrava;
i odjeća mu sva je zelena,
kom oklopje zgar pokriva:
i konj zelen oka ognjena
regbi pod njim munja je živa:
Rodovilski knez ono je:
vodi tri čete izdaleče,
iz najkranjih držav koje
val Nijemskoga mora optječe.
Oni oklopja ki oblače,
za vojvodom ter najprije
nose kopje, pašu mače,
konjici su od Prusije.
Pazi opeta družbu ognjenu
ka za njima gre smiono
s puškam duzim na ramenu -
Pomoravci sve su ono.
Nakon njih su tvrde čete
livovskijeh iz prostora;
s puškam i oni regbi lete
jak ognjeni trijes vrh gora.
Ali gledaj, pak vojnici
litvanskoga kneštva slijede:
svi na konjijeh kopjanici
pod oružjem bijelijem sjede.
Glavu imaju pan-Stjepana,
velikoga kandžilijera;
jaše junak konja vrana,
vran štit i vrana ima pera.
Vojvodu opet pazi onoga
ki igra konja svim velika:
staroste je pološkoga
Sjenevića ona slika.
Modrim perjem vitez mili
vedro je čelo nakitio,
i u pozlatnoj modroj svili
na ugarsku vas se odio.
Za njime se dio s kopjem,
dio s lukom vitez združa;
Radogostje pod oklopjem
i Smolensko njih oruža.
Vojničara vidjet još je
kim su oružja ista i snaga:
Podljesje ih i Pološje
iz bližnjijeh šlju rusaga.
Gleda' onega ki u desnici
vitim kopjem regbi trese,
a na zlatnoj mu ugarštici
žuto perje prostire se.
Zlatne mu su i odjeće,
zlatne konju sve naprave,
ki se pod njim u skok meće
s perjem žutijem vrhu glave.
Vojvoda ono slavna imena
Zamoški je pan hrabreni,
ki Tatara razbi ognjena
i u plijenu mu plijen zaplijeni.
On za sobom tri razlike
vitezova vrsta vodi;
gledaj ke su njih prilike
s kim li oružjem svaka hodi.
Zamoški su ono vrli
kim vrha glave lete krila;
i konji im su s krilim hrli,
a oružje luk i strila.
Vučjijem kožam su odasvudi
sebe i konje sve prikrili,
ter od konja i od ljudi
vukovi se učinili.
Za bojnicim plasim ovim
volinski se ono staju;
britke vučce pod lukovim
i kopjače svi imaju.
A u košuljah kiovski puci
od gvozdene pak su žice;
harbe i štite nose u ruci
a na pasu sikirice.
Nut onoga kom kaciga
snižanim se perjem kiti,
a i konj pod njim bjelji od sniga
regbi sad će poletiti."
"Ah, Mikleuš ono li je
pan Senjavski?" priuze paša.
"Ja ga poznam: on najprije
na oružja udri naša!
I ondi s konja snježanoga
ognjen junak pali očima,
ter ta je u njem sila mnoga
da mu i od slike strah se ima."
Odgovori knez hrabreni:
"On je ono: štit mu pazi,
na komu je plam ognjeni
gdi iz snježane gori izlazi.
Pod klobucim kamilovcim
krajičnici za njim jašu,
Bjelorusi s Podolovcim:
puške nose, sablje pašu.
Ali u nebu razvedrenu
prije bi zbrojil sitne zvijezde
neg vojevode po imenu
ki za ovijem opet jezde;
er nije u poljskoj zemlji toga
mjesta mala ni velika
ko vojevodu ne ima svoga
i osobna plemenika.
I svi, er hoće toj zakoni,
od kraljevstva za obranu
kad vojuje kralj, i oni
trijebi na boj da ustanu.
Tim četami koje slide
svjetlje slike tkalac poda;
svi bo u njih ki se vide
plemići su i gospoda.
U bogatoj ono odjeći
mazovska se četa resi:
korde o pasu a niz pleći
vise ognjeni samokresi.
Kalpake im rese risi,
modre odjeće srebro okoli,
i niz lijevo rame visi
ris pod lijevu ruku doli.
Opet leškijeh vitezova
mlados lijepom jezdi jezdom
iz mjesta u kom s gnijezda orlova
Leh prvi grad zazva Gnezdom.
Š njima upored od Poljaka
gledaj drugu družbu mladu,
otkli stari Krak od Kraka
poda ime svomu gradu.
U povodu tri jedeka
svaki uza se vitez drži,
a konj pod njim željan tijeka
regbi skače, puha i rži.
Za ugaršticam zaruđenim
trepti perje šarovito;
visi kaplan pod ramenim,
stoji u ruci kopje vito.
Korda o bedri, štit o pleću,
dva na sedlu samopala,
zgar oklopje a za odjeću
dostegnice svione ozdala."
"Dosta, svijetli gospodine!
Ke se čudo meni otkriva? -
kliče paša - Doistine
kraljevića vidim živa!
Sred gospode po izboru
on na konju jezdi bijelu:
dobit nosi u pozoru,
sreću u ruci, slavu na čelu."
Knez priuze: "Ono je slika
koj se u suncu ime udjelja,
istočnoga dobitnika,
sjevernoga branitelja.
Ah, pogleda' u prilici
ka mu uzmnožnos sja velika!
Mač na pasu a u desnici
od gospostva stoji šibika.
Oklopja se zlatna odzgora
pod grimiznim plaštom rese:
sunčanim ih zrakom zora -
tako sjaju! - svih naveze.
Štitnika mu dva su okolo:
nosi jedan bat zlaćeni,
drugi, trepteć perje oholo,
kacigu i štit š njom pereni.
Dvanaes konja, dvanaes vila
bojnom se igrom prid njim diče;
ptica, munja, vihar, strila
brzine im ne pritiče.
Starca onoga uza nj gleda'
zagašenoj u haljini;
stavan obraz, brada sijeda
poštovana svijem ga čini:
ono Karlo Kotković je
vo'evoda slavni od Vilne,
komu poda kralj i viće
nad svom vojskom časti obilne.
Ah, njegova slika u tkanju
stekla izvrsnos toliku je
da bi reko pazeć na nju:
"I sad misli i svjetuje!"
Pazi uz njega zatočnicu
ka pritječe djelim slavu,
Korevskoga vjerenicu,
nedobitnu Krunoslavu!
Nje konj zlatni sliku prima
od sunčanih konja s nebi,
pokli vele svjetlje ima
sunce od sunca on na sebi." -
"Dobro poznam, paša veli,
ja bojnicu slavnu svuda;
oči je su me vidjeli
veće puta ne bez čuda.
Nu ono li, svijetli kneže,
Milosti je Vaše slika
ka na ljubav svu priteže
srca oholih protivnika?
Perje rumeno i rumena
vrhu oružja zgar naprava
i zrak lica razvedrena
svakomu je poznat dava."
"Slika je ono od jednoga",
knez s posmijehom milim veli,
"prijatelja draga tvoga
ki te služit u svem želi." -
"Da oni ostali tko su veće,
priuze paša, ki uz Vas hode?"
Odgovara knez: "Najveće
od kraljevstva vojevode:
čeljad svijetla i kriposna,
u slobodi ka boravi,
druge uzde ter ne pozna
neg ku sebi sama stavi.
Gledaj ko se svi ponose
odjeveni pribogato,
ter vrh svile pošven nose
dragi kamen, biser, zlato;
bijelijem perjem glavu kite,
pod kavadim nože drže,
pašu sablje plemenite,
jašu konje vjetra brže.
Ali uprav sad k onomu
ti vitezu oči svrni
ki stoji s kopjem i u bijelomu
oružju se vas srebrni;
srebrna mu i perja su
na kacizi ka mu vise;
srebrn mu je mač na pasu,
i konj pod njim srebrni se.
Altanskoga kneza obliče
ondi je ono izatkano;
gdi zapada, gdi ističe,
njegovo ime svud je znano.
U zastavi od junačke
vojske on jaše najposlije;
nijemske zemlje i franačke
za njim izbor hrabreni je.
Nu opet vojska od Kozaka
pazi gdi se nase kupi,
koj se oprijeti nije jaka
ičija sila igdje stupi.
Peset tisuć njih je u broju;
svi su izbrani vitezovi,
neprijateljski strah u boju,
vihri, gromovi i trjeskovi.
Gledaj oružan vas ognjeno
gdi Sajdački gre prid njima;
crvenu odjeću i crveno
za ugaršticom perje ima."
Jur knez dospje, čim na kraju
od vijećnice s jedne strane
veće i čete dospijevaju
s lijepijem redom izatkane.
Nu opet paša uze iznova
stranu drugu razgledati
na koj tkalac hitri osnova
vojska s vojskom gdi se rati.
Jakno zlatna dva oblaka
u ke upira sunce od lita
sjaju puni jasnijeh zraka,
zvijezda je lipos š njih dobita;
ako s bukom u ke doba
zavije sjever ledeni se,
u treskovijeh, u gradu oba
crni ostanu, stamne svi se -
tako i obje vojske, toli
ke su uresne otprije bile,
lijepi su ures u oholi
strašni pogled obratile.
U strašivoj sve je slici,
sve se stira, sve se krati;
padaju konji i konjici
živi, mrtvi i duhati.
Trijesi umrli sve užižu,
sve obujmiva magla crna;
oblaci se strijela dižu,
grad ognjenijeh pada zrna.
Svud oružja sjaju vrla;
puške, kopja, sablje, mači
zgađaju prsi, kolju grla,
sijeku glave, sve se tlači.
Usred boja nesmiljena
kraljević se gleda prvi
gdi u slici trijesa ognjena
u potopu sja od krvi.
U okoliš se vrti i vije
put prostrani sred tjeskote;
vitijem kopjem srca bije,
britkijem mačem žnje živote.
Svačija sablja na nj se združa -
od svih sreta, svih zatječe:
konje, ljudi, stijege, oružja
krši, lomi, rve i siječe.
Bez pokoja, bez umora
sjemo tamo teće se vidi;
mrtaca je pod njim gora,
svud bjeguće Turke slidi.
Ali se i Osman car opeta
pazi gdi sve na boj tjera;
pobjegujstvo njih ga smeta
i neposluh i nevjera.
Naprijed slike koje stahu
sram gledati paši ne da,
er među onim ki bježahu
i priliku svoju ugleda.
Nu uto dođe i glas veće
Zborovskomu svijetlu knezu
da poklisar i on u vijeće
prid slavnoga kralja uljezu.
Na pristolju kralj uresnu
vrhu zlatnijeh saga siva;
biskupi mu svih obdesnu;
a vojevode sjede sliva.
Ali od njih svijeh više
polak oca slavna svoga
sio kraljević slavni biše
na sto od zlata kovanoga.
Za veliko čudo u sebi
pismo staro nam donese,
što njegada dva na nebi
sunca ujedno vidješe se;
nu poljskoga usred vića
eto i naša paze doba
kralja i mlada kraljevića
a od svijeta su sunca oba.
Tim poklisar, ko približa
prid pristolje kraljevsko se,
poklanja se i poniža,
jak zakoni turski prose.
Veličanstvo vedra obraza
kralj na nj svrće, čim ga prima,
i rukom mu mjesto ukaza
vrhu koga sjesti ima.
Sjede paša; nu opet usta,
i ko carski sprva doni
lis na glavu, pak na usta,
kralju prini ga i pokloni.
Kralj velikom kandžilijeru
pridava ga, ki štije u njemu
poklisaru da kralj vjeru,
što god reče, poda u svemu.
Tim poklisar oči gori
diže k slavnoj leškoj kruni
i ovako progovori,
da željenje carsko ispuni:
"O dostojni vrh svijeh kralja
kralju! Da ti je sreća u ruci,
i da ti ova mjesta i dalja
klanjaju se i svi puci!
Blagodari svakčas Boga;
er pod suncom krune nije
ku čes gleda toli mnoga
da vik take ne bi prije.
Eto u tebi samomu je
odlučena slava ova
da car silni ki stoluje
vrh pristolja Otmanova,
svemogući car od cara,
ki naviještat opći boje,
za mir pitat poklisara
ovi prvi put poslo je.
Čudno čudo što se vijeku
do današnji dan ne zgodi!
Car prid noge koga teku
za mir iskat svi narodi
veličanstvo sve potište,
spasa sablju kom svijet vlada,
i prijateljstvo i mir ište
u tve krune same sada.
On, sred boja otkad prika
tvih junaka kripos gleda,
za moguća i velika
i cijeni te i spovijeda.
Tim općene žaleć štete,
prije neg ste se huđe smeli,
opet društvo i uvjete
ponoviti stare želi.
A i kletva hoće teška,
a i tako suđeno je
da turačka kruna i leška
u vječnomu miru stoje.
I tko u stara doba haja
ikad ovo da pristupi,
po šteti se zaman kaja,
na svoj pjenez rasap kupi.
Tomu bi mi svjedočile
kosti od vojska svakom stranom
ke su se ovdi jur sledile
pod vizijerom Balabanom;
svjedok bi mi tomu bio
i Suliman car ognjeni
koga je silom silu odbio
s poljskijeh kraja mraz ledeni.
Nu govoru veće momu
kud zahodim bez ishoda?
Najbolji je svjedok tomu
od lanjskoga boja zgoda:
silnom caru lasno 'e bilo
sve pridobit puke ine
i podložit pod sve krilo
nebrojene kraljevine;
nu i silni car, u boju
ki dio veći svijeta skupi,
silu uspregnu vazda svoju,
kad na vaše kraje stupi.
Tako i Nilo rijeka onamo
sedam usta gdi otvora,
ter na jedno more samo
lijeva iz sebe sedam mora,
ako silni vjetar kada
zadme i pomoć valim poda,
plahi obraća tijek nazada,
svoja ista ga topi voda.
Vi ne mirim, ko ostali
ki se od jače sile straše,
nu kraljevstvo obzidali
prsima ste vašijem vaše -
vi rođeni na vladanja
vi Poljaci glasoviti,
ni u stara, ni u sadanja
doba od tuđin vik dobiti.
Vi lanskoga s vojskom lita
na polju ste cara sreli
i ostatak vas od sita
iz njegovijeh ruka oteli.
Pače mučat trijebi nije:
vojske vaše dobit jedna
nebrojene dobiti je
dignut caru bila vrijedna.
Er što ne uze car ostala
sva kraljevstva od krstjana,
vaša je slava, vaša je hvala,
vi ste bili njih obrana.
Zato, o kruno svim čestita
i vi svijetla gospoda ina,
prijateljstvo i mir pita
u vas carska veličina.
I ja cijenit viku neću
da prigrlit najmilije
vi nećete ovu sreću
ka vam sama na stan plije.
Sva je mudros za vremena
prigodu umjet uhititi
i obrat ono što općena
dobra uzrok može biti.
Danu uzmite sa smnom sami
vi razbirat s mudrom svisti:
ali mir je sada vami,
ali od veće boj koristi?
U junacih da boj slide
naravna je vazda želja,
a najliše kad se vide
srećniji od njih neprijatelja.
Ali sreća dugo vrijeme
na jednom mjesti vik ne stane;
nekrepka se kaže svijeme:
s kim zamrkne, ne osvane.
Ona ista, bila ka je
vami s carom lansko lito,
caru opet s vami ostaje:
nije nje stanje temeljito.
Ni da ikomu miso ova
scijenju u pamet može upasti
vele veću vojsku iznova
da car skupit ne ima vlasti.
Caru junake othranjene
rađa od svijeta svaka strana;
vojske mu odsvud nebrojene
dažde i mnoštva oružana.
Tim kad još bi veće puta
jakno i lani izgubio,
bil' mu ne bi vlas rasuta,
svakako bi s vojskom bio.
Nu ti, kralju, kad po sreći
izgubio bi tve junake,
otkud bi ufo igda steći
vitezove druge take?
Jeda umjesto od plemića
hlape na boj skupio bi
i slavnoga kraljevića
za vojvodu robju do bi?
Ali misli tve su ine!
tad bi s svake dozvo strane
inostrance i tuđine
tve kraljevstvo da oni brane.
Dvije krune su u ke uzdati
ti se možeš do nevolje
i koje ti pomoć dati
od svijeh krstjan mogu bolje:
njemački je česar jedno,
drugo španjski kralj mogući,
ali česar još neredno
ima bjenje na svoj kući;
er s českoga zasve Praga
da je izagno odmetnike,
još ih tjera, još podlaga
i š njimi ima boje prike.
A kralj španjski, ako u njega
ti se ufaš, daleko je:
među vami priko svega
svijeta strašna mora stoje.
Ali i španjska i franačka
da ti bude pomoć doći,
jeda kruna tva poljačka
sahranit se tijem će moći?
Jeda bojne Poljake će
tuđe vojske sačuvati,
kad se izgube oni veće
u krvavoj sprva rati?
Da li tuđi vitezovi
hoć kraljevstvo tve da bljudu,
kad izgubit š njim njegovi
i svoj isti život budu?
Znaj, o kralju, gdi se jednom
carski Mjesec igda unese,
nijednom zgodom, silom nijednom
iznio otole viku nije se.
A i riječ je gdje kopito
konj turački jednom stavi,
da to mjesto vjekovito
ne poraste veće u travi.
Ali hoću da je ta srića,
po milosti danoj zgara,
tvoga slavna kraljevića
da bi dobio stokrat cara;
nu još i to kad bi bilo,
ku bi od toga koris steko?
Jeda bi se prodiljilo
tve kraljevstvo nadaleko?
Ne, ne! nu bi sama ostala,
jakno lani, i opeta
tebi jedna tašta hvala
od pobjenijeh turskijeh četa.
Razmi samo jedno ime
od pogibne svih dobiti
ti u nijedno ne bi vrime
drugo mogo steć na sviti.
Pače i ta bi dobit ista
bila rasap ovih strana
u došastvu sred tvih mista
od oružja inostrana.
Ah, da li ćeš za ime jedno
ti od prazne tašte slave
poharati nepravedno
inostrancim tve države?
A i razumnu nije potrebe
spomenivat što se zgodi
tko na pomoć jače od sebe
u kraljevstva svoja uvodi.
Car na jednom carstva kraju
kad s oružjem na boj skače,
strane mu ine počivaju
i obilne šlju harače;
ali na boj suprotiva
caru čim tva kruna ustaje,
ka država tva počiva,
ke li t' mjesto harač daje?
Svak se u miru čestit zove,
obilnost je gdje mir stoji;
mir kraljevstva i gradove
zdrži, uzmnaža, vriježi i goji.
Oganj užeć lasno 'e svima;
nu kad sve njim plane veće,
znat ni gorjet koliko ima,
udunut gdje li se će.
Tako 'e lasno boj početi;
nu koliko dug će biti,
na čem li će pak dospjeti,
nije moć tega prividiti.
Ali, o kralju, mudar ti si,
i prividiš i vjeruješ
da ti o dlaci kruna visi,
sve što s carom uzvojuješ.
Nu ako te boja želja
tere mrziš počivati,
imaš huđih neprijatelja -
na nje oružja tva obrati!
Očinstvo ti je zveska kruna
s dvjema druzijem sadružena,
ka ti od dunda, zlobe puna,
bi nepravo ugrabljena.
Od Gustava bratučeda
što ti se ote, pođ' otima'!
Svaki je razlog: tvoga ne da'
a tuđega ne uzima'.
Na susjestvu moškovskoga
carstva ti je veličina,
kad bi od tebe i od tvoga
pridobita slavna sina.
Pošlji istoga Vladislava
opet s vojskom k tomu kraju
na ostatak od država
ke ti posluh još ne daju;
pod imenom ti od cara
da gospodiš sve doskora
s Hvalinskoga odizgara
do Nijemskoga doli mora.
Zato, o kruno koj je sriću
nad svijem krunam Višnji podo,
i ti, o slavni kraljeviću,
i vi ostala sva gospodo,
ako unaprijed boj sioni
od koristi nije nikomu,
danu od raspa, najliše oni
ki se čini na svom domu;
a ako vam s druge strane
visoke se česti kite
i velika dobra hrane,
kad mir s carom učinite,
mir, ki vam se šlje od cara
i ki želi svak i žudi
vrh svijeh časti, vrh svijeh dara,
ugodno vam primit budi!"
Ovdi paša dobesjedi,
i na govor svoj naredan
među svijetlim panim slijedi
lak i kratak žamor jedan.
Svaki od njih u obličju
veseo se svim razbira
s navještenja koje priču
od prijazni carske i mira.
Pun kralj Šišman slave i dike
veće puta oči obrati
i u čelo sve vijećnike
oko sebe sta gledati.
Tiho stavnijem pak riječima
odgovara poklisaru:
"Prijazan se od nas prima
i žuđeni šlje mir caru!
Naviješteno cića toga
od našega biće tebi
kandžilijera velikoga
uvjetovat što je trijebi."
Prista slavni kralj ovdira,
i paši se u čas isti
sprva uvjeti riješe od mira,
pak za cara daše listi.
Prima ih rado i veselo
paša i smiren svim se otkriva,
i za veću čas na čelo
postavlja ih i celiva.
Poklanja se pak, i cića
ugodnijeh jur oprava
kralja i slavna kraljevića
slavi i vijeću hvale dava.
Ali je i paša opet bio
hvaljen, častjen i darovan:
šestoperac je on primio
vas u suhu zlatu okovan:
i bogata i velika
naprava mu je vidjet zdvori:
ručica mu svakolika
u kamenju dragom gori.
Druge dare nebrojene
caru od kralja još odnije
od bogastva bez procjene,
od ljepote ku izrijet nije.
Dragi kami, zlato i ostalo
što je tu, tko bi viku opiso?
Bolje mučat neg rit malo;
toj nathodi svačiju miso.
Nu s ovijem darim tada
Alipaša ko se otpravi,
s družbom uput Carigrada
najbrže se na put stavi.

11. pjevanje
Ali-paša dalje razgledava tapiserije u varšavskom dvoru koje prikazuju Hoćimsku bitku a knez
Zborovski opisuje prizore iz bitke. Na jednom se mjestu pojavljuje sv. Blaž (sv. Vlaho, zaštitnik
Dubrovnika) koji predvodi poljsku vojsku. Kralj prima Ali-pašu koji nudi Poljacima sklapanje mira
te objašnjava zašto bi mir bio dobar za njih. Mir je sklopljen i Ali-paša se vraća u Carigrad.

Pjevanje Dvanaesto

Da poklisar caru mladu
mir donijeti bude prije,
iz Varšova k Carigradu
putujući miran nije;
ne poteži nu ga tjera
želja oglasit kako uzroči
društvo Sunca od Sjevera
do Mjeseca od Istoči.
Sada jedne, sada druge
konje jaše na promjenu,
probijući strane i luge
po ravnini, po kamenu.
Po najprječem putu upravlja
i u Carigrad brzo ulazi
i, što nosi, svak se stavlja
tko mu na obraz veseo pazi.
Podizat se glas počina,
raste govor, svak besjedi
da od Poljaka do Turčina
mir žuđeni veće slijedi.
Svak uživa tko ovo čuje,
star i mlad se tim veseli,
vaskolik se puk raduje
i s tega se čestit veli.
Ali rados veću i dražu
i veselje bez prilike
u pogledijeh svojijeh kažu
turske ljubi svekolike;
er nije veće čeznut njima
da ih ne bi razdijelila
s gospodarim ljubljenima
poljačkoga boja sila.
Nu u veselju općenomu
sama otkriva jad sred lica
i u životu čezne svomu
Korevskoga vjerenica;
a to, er sami ne dohode
njoj u glasu mira općena
mirni glasi od slobode
gospodara nje ljubljena.
Ne počiva kratka časa,
svud se tuče, vrti i vije,
ište, sluša, ali glasa
ni priglasja čut joj nije.
Čuje sve ino, samo ovo
ne čuje što čut sveđer hlepi;
tim skončanje svakčas novo
njoj tre i hara ures lijepi.
Kopni, uzdiše, stine, gori,
ciči, plače, cvili i tuži
jak grlica, ka u gori
s drazijem se svim razdruži;
bez svakoga tere veće
tako ufanja tužna ostaje;
tolike joj rastu smeće
da život malo haje.
Ona otkada najprije cića
zaplijenjene sve ljubavi
od mlađahna Ugričića
mušku odjeću na se stavi,
pače u turskom Carigradu
otkad pod tom mirnom slikom
nju bojnicu krije mladu
ljubav vlastim svom velikom,
vik ne štedje zlata, blaga
i od procjene sve što skupi,
vjerenika mila i draga
da iz teška ropstva otkupi.
Proda države i gradove
i gospodstva sva vlaštita
i darove na darove
sla i mita vrhu mita.
Ali zasve nebrojena
da bogatstva prosu i strati,
nađe se u svem privarena
i u ništo joj sve se obrati;
pridobit bo mlada viku
tim nije mogla ni mogaše
nemilosno srce i priku
ćud vrloga Rizvanpaše,
ki sveđ straže i zatvore
na tamnici od nje draga
veće, jače, tvrđe i gore
i uzmnaža i prilaga.
Imaše ovi Turčin hudi
na dvorovijeh svoga doma
dvije diklice blage ćudi
drage u svemu, lijepe veoma.
Lica su u obje njih rumena,
sunčane oči, kose od zlata;
jedna mu je kći rođena
a nepuča druga od brata.
Jedna ljeta su i one i ove
i djela u kih traju vrime;
Ljubica mu kći se zove,
Kalinka mu je nepuči ime.
U dne, u noći, ljeti i zimi
sveđ su ujedno druge mile;
tako su se među njimi
od mlađahna zaljubile.
Nije otajstva, stvari nije
ova onoj ku bi sakrila;
živu ko da je objedvije
jedna majka porodila.
Ovih lijepih djevojčica
Bećir-hadum stražnik biše,
pogrešpana stara lica,
zbabljen crnac, grd saviše.
Nu zasve to usti blijede
rumenilom jošte masti,
mrči i lašti dlake sijede
i od obraza suhor tmasti.
Kami dragi mu iz bisera
na usnah visi i na ušiju;
crne prste odsvudijera
prsteni mu zlatni kriju.
Jasni ogrljaj, ki mu iznova
vrat žilavi narešiva,
od zlata se suha skova,
vas kamenjem drazim siva.
Od Kalinke mlade stari
hadum viđen bi najprije,
ka da u smijeh ne udari,
moćna odoljet srcu nije.
Neskladna bo neprilika
mladici se lijepoj čini
da grdoča onolika
bit s naprava ljepša scini.
Što je grdo po naravi
zaludu se resi i maže,
er grdoća u napravi
tisućkrat se grđa kaže.
Ali potom pogled lijepi
lijepoj mladici opsja zlato,
slakomi se i pohlepi
oni čas joj srce na to.
Tim sva dvorna u glas mio
starom crncu kliče ovako:
"Kaž' mi, ko te obdario
napravami lijepijem tako?"
Crnac ončas Krunoslavu
u Ugričića slici ukaza,
veleć: "Oni svu napravu
oko moga stavi obraza;
oni mladac ki od strane
poklisara česarskoga
često donije dare izbrane
ovdi u paše dunda tvoga."
Kako začu Kalinka ovo,
pitat naprijed već ne slijedi;
željenje joj nasta novo
s Krunoslavom da besjedi.
Misli, ište i nahodi
način da joj toj se zbude;
i u nje srcu ljubav plodi
stoga i druge još požude.
Za steć u dar zlata i blaga
hlepi i smagnu sveđ dotada;
sad s pogleda lijepa i draga
sahne, gine, kopni mlada.
Ah, zaisto zno je vele
taj ki u stara doba stavi
zlatan trkač, luk i strijele
bogu ognjenom od ljubavi;
er na svijetu nije toga
mjesta otajna i skrovita
gdi iz luka ljuvenoga
zlatna strijela ne dohita.
Ljubav ima zlatna pera,
zlatan je i plam kim sve užiže;
zlatnijem krilim ona tjera
i bjeguća srca stiže.
Zlatni puti, zlatna vrata,
zlatni ključi nje su dvora;
platnom veže ona od zlata
sebi i druzijem oči odzgora.
Tim nije rijeti čudo nijedno,
ako proz svoj pogled mili
zlato i ljubav sad ujedno
Kalinku su pridobili.
Turkinjica, koja sudi
za mladića Krunoslavu,
snebiva se, panji i čudi
kroz ljepotu nje gizdavu.
Želi zato, biser želi,
nu još želi blago draže:
zlato od kosi, biser bijeli
sred nje usti ki se kaže.
Z ovim čezne, gine, blidi
i sred ognja gori živa,
er ne pozna i ne vidi
što laživo ruho skriva.
Hoće mlada da izusti
kako ona mre za njome,
ali riječ joj mre sred usti
i stvara se mramorkome.
Nu u pogledih govor hrani,
oči očima ter tomače
što jeziku sram zabrani
a stravljena miso zače.
Stavlja joj se Krunoslava
i žali ju sa svom moći
da se u nju upoznava
bez ufanja od pomoći.
Nu zasve to hitra dosti
da ona pomoć steče za se,
kaže joj pogled pun milosti
ufanjem je taštijem pase.
Djevojčica sramežljiva,
videć ovo, oči uzdiže,
nu plam veći ognja živa
iz drazijeh ju oči užiže.
Tim od želje usiljena,
pače od sile kom sva gori,
sprva uzdahnu, pak rumena
u ovi način usta otvori:
"Vaši li ono biše dari
kim se hadum naš uresi?
Kad ono ima crnac stari,
da što meni donio jesi?
Smir' me mladu djevojčicu!
Daj mi zlata na ovi danak,
il' što je draže u tvom licu
negli umornu zorni sanak!"
Dospje i od srama zarumeni
sva se u licu i poniknu;
a na govor taj ljuveni
Krunoslava opet kliknu:
"Djevojčicam, o gospoje,
kakva ti si lijepa i draga,
ovi sluga donio je
ljepše dare, veća blaga.
Zlato, koralj, biser bili
i kamenje bez procjene
i sve što imam u dar mili
primi lipos tva od mene.
A za uzdarje svega toga
htjej, molim te, samo m' riti
znaš li od sužna Korevskoga
štogodijer mi spoviditi."
Zanesena dikla mlada
razvedri se i obeseli
i, u sebi čim se nada
višoj sreći, tako veli:
"Prem ko Milos tvoja pita,
Ugričiću gospodine,
od junaka glasovita
podat ti ću glase istine.
Ja čuh vele, vidjeh veće
od viteza djelim slavna;
sreće njegove i nesreće
napuno sam kazat spravna.
Dunda moga kad za roba
silni Kozaci uhitiše,
ki na krajini u to doba
atćermanski paša biše,
š njim zaplijeni i Ljubicu
jedihnu mu kćercu gusa,
koj ružica zene u licu,
a sred usti capti rusa.
Nu Korevski, ki nad svima
bi vitezim vojevoda,
kažući se blag obima
razgovor im sladak poda.
Dare uzmnoži vrh darova
i milosti na milosti;
dragova ih i milova,
gleda, scijeni, časti i gosti.
Vrati ćaćku vitez blagi
kćercu a kćerci sva nje zlata,
biser bijeli, kami dragi,
sviona ruha i bogata.
Vrati naprave one izbrane
gospodičić blagodaran,
da svijetli ures ne ostane
djevojčici lijepoj sharan.
Požali joj zlu nezgodu
i bolje se svoj nje zledi
i dobrzo da slobodu
dundu i mojoj bratučedi.
Ali za mir nje ljepote
nije sloboda bila i blago,
ako joj se duša ote,
ako izgubi srce drago.
Mislit djela ne pristaje
od junaka svim hrabrena,
i u slobodi robinja je
blagodarstvom zaslijepljena.
U pameti svud ga vidi,
kreposti mu sveđ razbira;
vene, čezne, gasne, blidi,
sahne, gine i umira.
Nu da mlada djevojčica
nije čudo ljubav ćuti:
ne rodi je medvjedica,

ni se u gorskoj goji ljuti,
Za čudo se ne govori
da iz kamena oganj skače,
a čudo će bit da gori
ko 'e mlađahan, ah jaoh, brače!?
Ali kad pak niknu smeća
i bogdanski boj zavrže,
junaku se dobra sreća
na nesreći zloj provrže:
pade u ropstva u nevolju;
viteški mu cvijet se oznobi;
družba ga izda, a na polju
neprijatelj ga ne pridobi.
Slavni otada junak, koji
djela kaza svud viteška,
nadno tamne jame stoji
u okovijeh gvozdja teška.
Moj je dundo od strahoća
ponornijeh tmina straža;
i srditos i vrloća
njegova se sveđ uzmnaža.
Nemilostim on misleći
da se u carsku milos stavlja,
meće ozir vas za pleći:
što je držan, zaboravlja.
Na sramotu od razloga,
i s pameti ćud neharna
uspomene goni od svoga
dobročinca blagodarna.
Sred tamnice tim smrknute
junak, željan bijela danka,
muke, trude, jade ljute,
sva zla trpi bez pristanka.
Nu pašina kćerca ino
u stravljenoj duši ćuti:
gine, dobro nje jedino
da ne bude poginuti.
Moja lijepa bratučeda
od milosti suze liva:
u sužanstvu dušu gleda
gospodara milostiva.
Od žalosti ne razbire
u vaju se žestokomu
cić gorušte ljubi i vire
ku mu u srcu nosi svomu.
Jeda skrati zle boljezni
ljubljenoga tamničara,
blagom riječcom, slatkom pjesni
ukradom ga razgovara.
I da mu ona ne rasladi.
gorcih muka kigod dio,
odavna bi vitez mladi
s životom se razdijelio."
Da Kalinka ovdi veće
prista i naprid ne spovijeda,
Krunoslavi ne bi od smeće
bil' toliko nje besjeda;
ali ovako još govori:
"Korevskomu sužnu dragom
Ljubica se toli udvori
vernom službom, dvorbom blagom;
tač Poljaku svijetlu i slavnu
Turkinjica lijepa omili,
da su vjeru krepku i stavnu
među sobom uhitili.
Tim sklopjena i gotova
s milosti se carske veli
i sloboda vitezova
i Ljubičin pir veseli.
Ugričiću moj ljubljeni,
ja rijeh što znah, a ti sada
spravi obilne dare meni
kijema ću se smirit mlada.
S darom zlatnim draže zlato -
milos tvoju duša pita,
i već srce hlepi na to
neg na carstvo svega svita."
Čim stravljena dikla trati
slatke ovako svim besjede,
za ruku je prešno uhvati
Bećir-hadum i odvede.
Jak iz cvitja i iz trave
koga otrovna zmija peči,
Krunoslava na gizdave
Turkinjice osta riječi.
Streptje, ublidi i ostinu
sva od čuda zapanjena,
u prilici i načinu
stanovita nijema stijena.
Ne vjeruje i vjeruje
što od draga svoga sluša,
zaboravlja, spominjuje,
smrtne u srcu smeće kuša.
S razlicijeh misli gine
jak plav u ku sveđ udara
valovite sred pučine
sila protivna od vjetara.
K zemlji srti i na čase
put nebesa oči upira;
groznim suzam polijeva se,
iz srca uzdah vruć podira.
Nje snježane bijele ruke
sada krši, plete sada,
i od nemira i od muke
proteže opet i opet sklada.
Ali udugo ne umuknu.
Među suzam i uzdasi
stanoviti mramor puknu:
žalosno se mlada oglasi.
Ona, izišla izvan sebe
od bolesti buduć, kliče:
"Ah, ke glase čuh od tebe,
moj nevjerni vjereniče?!
Komu veće i u koga
ikad tužna da vjerujem,
od viteza Korevskoga
kad nevjeru ovu čujem?
Tko je tko se ne snebiva
da u nevjeru može pasti
junak koji plemstvom siva
prave vjere, svijetle časti?
Ah, iskati svud je zaman
vjernos naći srca čista:
crno 'e sunce, mjesec taman,
nevjerna je vjera ista!
O moj njegda drag pokoju,
sad izdana ma ljubavi,
Krunoslavu da li tvoju
pri Turkinji ti ostavi?
Da od nemira ne umiram,
za veliko čudo brojim,
u mom srcu er razbiram
što si držan, što dostojim.
Obrni se, ah, obrni!
Na komu me, viđ, promijeni!
Svijetla obraza ne pocrni,
ne izgubi glas pošteni!
Ki od svijeta ne zna dio
tvoja dila, me liposti?
Komu si se zavjerio
sa svom moći i kriposti?
Jeda nađe draže lice
i od mojijeh zlatnije kose?
Turkinje su mađionice,
čarajući svijes zanose.
Himbeno su one lijepe,
u hitrinah sveđ se paze;
napravami vid zaslijepe
i obraze priobraze.
Zaisto s bilja vilovita
opsjeni te i zatravi,
kad tva dila plemenita
i mu lipos zaboravi.
Nu me bojno srce di je?
Tužba meni ne priliče;
tko se osvetit vrijedan nije
neka suzi i nariče!
Podnit neću ni trpiti
da, što je moje, druzi drže;
raskinuti, razdrpiti
Turkinju ću zlu najbrže!
Ukazaću Krunoslava
u osvetah kakva biva:
usred zmaja, usred lava,
usred ognja da je živa.
U desnici ovoj jakoj
ja ću s mačem poletjeti,
o Korevski, zlici opakoj
u tvom krilu dušu oteti.
O gromovi, o treskovi,
urnebes se vaš obali!
Bože, gdi su bludnici ovi?
sprži, užeži, sve popali!
Ali tužna što govorim?
što razumjet sebi dajem?
Užežena ja sva gorim,
čijem druzijeh spražit hajem.
Ti me ostavi, dušo mila,
ja tvu lipos neću mnogu!
i najveće kad bih htila,
ostaviti vik ne mogu.
Pače ko te vazda ljubih,
i ljubiću sred svih smeća,
ako ti u čem sad zagrubih,
čin' da je milos grijeha veća!
Gospodičić tako svijeto
ne vjerujem da će upasti
u nevjerstvo tamno i kleto
suproć plemstvu, suproć časti.
Po sve pute i načine
prilagaću miso i mito,
dokli budem od istine
na spoznanje doć očito.
Izdavniče, - ki dostojiš,
er se od vjere duša izmakla,
ne pod zemljom tu da stojiš
u tamnici, nu dno pakla! -
lasni mi su svi ovi trudi,
slatka je muka sva čemerna:
ti nevjeran meni budi,
ja ću tebi biti vjerna!"
Bez krsmanja Krunoslava
u odluci ka je žeže
ne ima misli da strah dava,
nije zaprjeke ka ju usteže.
Sedam toran u ugarskomu
ruhu ophodit dikla zađe,
na njegovu dokli domu
Rizvanpašu srete i nađe.
Pokloni se i načine
dvorne ukaza, kliče paka:
"Ja sam, mili gospodine,
Korevskoga brat junaka;
njegove se cić slobode
iz dragoga mjesta uputih,
ne gledajuć na nezgode
od razlicih pogub ljutih.
Dobrota me tva primaga,
na otkupe da ga prosim:
tim koliko hoćeš blaga,
udilje ti ja za nj nosim.
To li neć ga dat za platu,
da' ga u dar plemeniti;
a za uzdarje ja na zlatu
ončas ti ga ću izmjeriti."
Paša u mlaca s boljom slikom
zapaža se na ove glase,
i visokom i velikom
on odlukom snebiva se,
sad besjedu, sad slobodu
razmišljajuć, ter se čudi,
i sebi ovu sad prigodu
od velike smeće sudi;
i ko čovjek od velicih
mećaica i kramara,
u pameti veće od pricih
varak način misli i stvara.
Naravnoga otrov gniva
krije Turčin dvoran silom;
jedno misli, drugo obećiva,
a izvršiva treće dilom.
S Krunoslavom unjiguje,
i veseliji sveđ se kaže,
riječima je obljetuje
sve što može bolje i draže.
Veli: "Smir' se, o plemiću,
za slobodu brata tvoga!
Ja prijatelj haran biću
njemu u cara čestitoga.
Utoliko ako š njime
miluješ se razgovorit,
sad i u ke hoć ino brime
tamnicu ću ja ti otvorit."
Utoliko doli svrati
paša i kaže da ga slidi,
i množ Turak da ih prati
pod oružjem zapovidi.
Sedam toran gdi se rede,
proz sto vrata i zaklopa
s Krunoslavom paša grede
gdi Korevski živ se ukopa.
Proz mostove, ki se dižu,
zanesene u zahode
i u dolinu svakčas nižu
po strmu i usku putu hode.
Vrhu nje se do oblaka
tvrda građa obgradila;
sokolova brza i jaka
ne bi ju perja izletila.
Ukraj građe kroz gvozdena
vrata uska, tijesna i mala
dno ponora udubena
dublja je jama još propala.
Pod zemlju se put obrne
iz duboke jame ove
put tamnice tamne i crne
grob od živijeh ka se zove.
Proz sva mjesta zgor skazana
Krunoslava pašu slidi:
nije je želja bijela dana,
ištom da sve sunce vidi.
Oružanijem slugam odi,
da ju umore, viknu paša;
Krunoslava naprijed hodi,
ni ju poguba nijedna straša.
Nu od tamnice jedva stupi
priko praga dikla smiona,
a raskošan zatvor skupi,
i u sužanstvu osta i ona.

12. pjevanje
U Carigradu svi slave sklopljeni mir osim Krunoslave, koja se oblači u muškarca kako bi oslobodila
svojeg vjerenika Korevskoga. Rizvan-paša, njegov tamničar, ima dvije djevojke u kući, kćer Ljubicu
i nećakinju Kalinku. Kalinka se zaljubljuje u Krunoslavu misleći da je muškarac te joj priča kako je
Ljubica zaljubljena u Korevskog i kako je i ona njemu draga. Krunoslava najprije očajava, a zatim
odlazi kod Rizvan-paše, predstavlja se kao brat Korevskog te ga želi otkupiti.
Prijevarom postaje i sama zatočenica.


http://razbibriga.net/imported/2012/...ustafa_1-1.jpg

Pjevanje Trinaesto

Gdje od mraka vjekovita
pod jazovim zja pučina,
usred svega segaj svita
najdubljijeh sred dubina
satarisan kralj pribiva
od rinutijeh s neba duha
u pučini ognja živa,
ki mu oholas sva raspuha.
Slava mu je s teška jada,
ka se digla sa svijeh strana
od istoka do zapada,
ko Vladislav razbi Osmana;
pače, pazeć na veselja
poljačkoga svega puka
s istjerana neprijatelja,
jak uboden bivo muka.
Podrtijeh iz uzdaha,
bez umrtja kojijeh crka,
krvavijem dimim paha,
smrdećijem pjenam hrka.
Škriplje zubim, riga plame;
od zlobe ga svrdo vrti
ne Poljake sharat same
neg krstjanstvo sve satrti.
Tijem u vijeću car veliki
ušto od mira slave slaga,
neprijatelj skoči priki
od ljuskoga svega traga;
netrpeća nadmen ijeda
s bukom, s treskom strašno vijeće
i on kupit zapovijeda
od nabune i od smeće.
Nebu se oprijet spravam ovim
tvrdoglavi bijesnik stupa,
zaboravljen ko treskovim
svemoguća ruka lupa,
zasve da od nje, kad oholu
glavu istakmit k višnjem prope,
strmoglav se buši dolu
tmastijeh oganj u potope.
Od pakljene oštre trublje
razdira se trubnja mukla
da idu kleti gdi je najdublje
prosjedena propas pukla.
Cokoću se, grohte i tresu
noćne sile iz dubine,
u gromovitu urnebesu
razlijegaju slijepe tmine.
Iz smrknutijeh gustijeh magla
jazovite u ponore
strahoća se jata nagla
grominjaju, drožde i ore:
graču, hroču, skvrče, krište,
zviždu, veče, skviče, laju,
revu, reže, rže, vrište,
mukaju, vikaju, zavijaju.
U njekijeh su praščja rila,
vučju čeljus tko razglaba,
a ko gubice ima i krila
od ljiljaka i od žaba.
Ljudi s glavam crnijeh pasa,
žene od zmija kijem su kose,
bivoli odsprijed ki do pasa
čovječanske slike nose;
kučke u kih je žensko lice,
psi troglavi, zmaji hudi,
poluribe - poluptice,
poluzvijeri - poluljudi;
srde, nakazni i nemani,
i sve što igda ukaza se
vrla i grda u koj strani,
u pakljenom vijeću sta se.
Nad svijem vječnijem sjenam stišten
strašnodržac od propasti
gnjevnom srdžbom vas zaprišten
planta u zlobnoj oholasti.
Od krilatijeh kravosaca,
iz kijeh kužni ognji pište,
u stog mu se visok zbaca
grunje otrovno za sjedište.
Pod nogah mu se u krug svija
na zelene pjege i blijede
ljuta od sedam glava zmija
u iskrah tamnijeh bljujuć ijede.
Strašniji od svijeh, vrlji i grđi
sjedi silnik gorostasni;
u čadljavoj smeđoj rđi
zagašen mu je obraz tmasni.
Srši glava naježena,
trepte zmajska krila o pleću,
runjave uši do ramena
prostiru se i klepeću.
Iz kosijera slike grube
nos nezgromni na kljun pada:
čeljupine jazne trube
zamršena visi brada.
Kosmurat je kip i uplesan,
tmasta iz oči munja udara;
jedan velik hrek neotesan
čapeti oštrom opšešara.
Na krvave kuda kaplje
dračnijem bičim u tle lupa:
s nokti od orla, granfi od čaplje
rašepača mište stupa.
Ispod čela vitoroga
razok pogled krivo izbeči
i, usne grizuć s ijeda mnoga,
u nesvijesne prasnu riječi.
Zdrtaše se jazi crni;
propas plamom većijem buknu;
nakostriječen nesmotrni
zbor zapiždri se i umuknu.
Iz svijeh glasa on ovako
ne zavapi neg zagrmi:
"U komu ovo silni pako
zločestvu se unetrmi?
Što su oružja Poljakova
cara Osmana pridobili,
naša je šteta ne njegova,
ne on - mi smo izgubili!
Pakleni su, ne carevi,
vječni raspi i prikori,
i ne srami i ne gnjevi,
i o temu se ne govori.
Na boj leški put Podolja
pođe s carom množ tolika
da tonjahu cijela polja
pod pučinom od bojnika.
Strašna vojska biješe jaka,
iz po svijeta ka se sklopi,
da dobude na Poljaka,
nu krstjanstvo sve potopi.
Ali ostaše nje junacim
najuzdanijijem s bojne hvale
na oružju prid Poljacim
srca ubijena, ruke pale.
Poletjesmo s našijem stijegom
mi u pomoć caru mladom,
oružani s daždom, s snijegom,
s mrazom, s ledom, s kugom, s gladom;
ali vojska zgar nebeska
zbučaše se i sastaše;
treskovim se sve rastrjeska
i razagna jato naše.
Tako s vojskom neizmernom
sam kraljević razbi cara:
nas molitvom tako smernom
kralj Šismundo sam pokara.
Višnji oni ki pristao
zlopečit nas nije nikada,
s anđelima htje Miha'o
da naripi na nas tada.
I za biljeg sred visina,
sila silu otkli obori,
rasvanu se noćna tmina
ognjeno se nebo stvori.
Nu u propas propas donit
zaman se ičija moć je istakla:
uklonit se, ne poklonit,
ohologa ćud je pakla.
Sjeverna se strana odrva,
gdje najvećijem plemstvom dičan
ja pristolja stavljah prva
za višnjemu biti sličan.
I na ovomu da bi ruzi
dovršili našijem štetam!
sramotni su raspi druzi
kih prividim i gonetam.
U pogubah za poginut
sad se istočno carstvo kreće,
i s mjesta se još porinut
olohnuta propas neće!
Desnica je sama jedna
umrloga Vladislava
ogoliti pako vrijedna
od svjetovnijeh svijeh država!
Nije š njim pako jaki, nije,
ako slavnu i moguću
od privedre Austrije
novijem vezom združi kuću;
česarovom ako kćeri,
ugarskoga sestrom kralja,
kraljević se Poljak vjeri,
kraljevstvo se naše valja!
Kralj bo se Ugrinu u španskoga
samodršca opet vijera,
ki iz svega carstva svoga
s obadva nas svijeta tjera.
Tako, neka ijedna puna
propas reži, još na glavu
poljačka se spravlja kruna
nakon oca Vladislavu.
Ako pirne tim rodžbine
među ovim se kraljim slože
ter se oružja njih sjedine,
ko da im se oprijet može?
Carsku vojsku, ka ognjem sijeva,
mogo je Poljak sam razbiti;
da s toliko još kraljeva
kad se združi, što će biti?
Množ kraljevstva, množ otoka,
pače veći dio od svijeta
drži, časti za proroka
i za sveca Mahumeta.
Nu ako se veće i jače
neg sve turske kraljevine
Osmanovo carstvo smače,
Mahumetov zakon gine.
Od krstjanskijeh igda kralja
ako se ovo jedno ocijepi,
iz prostora svijeh zemalja
tursko se ime iskorijepi.
Da li se od nas trpjet može
da krstjani potaraše,
satarišu i podlože
vrhu zemlje sve što je naše?
Da zamukne pako u svjetijeh,
povrže se hamalija,
i da hodža po mečetijeh
ne haleka i zavija?
Mečeti se pače obale,
smaknu otari svi na prešu,
i prilike naše pale
shrnjigaju i poplešu?
Da izgubimo svetilišta,
da vas svijet se križu skuči
i Lučifer, zbjen u ništa,
u kraljevstvu praznu zuči?
Ne, ne, ne, ne! hitri i plasi
skoč'mo, tec'mo na sve strane!
Ovi se oganj veće ugasi
prije nego sve njim plane!
Otmanović car nad carim
toliko se sad potište
da ponižen s poklisarim
mir u leške krune ište.
Na glavi mu je teško breme;
zbjen je, za uteć huđe štete,
primit s očim zažetijeme
od krvnika svake uvjete.
Nu po volji ali usiljen
ako Osman Leha moli,
poklonit se neće umiljen
vik nikomu pako oholi!
Jeda se je pozabila,
za ne doći na ta djela,
na nebesijeh naša sila
ka se čula i vidjela?
Zgoda onada kamugodi
druzima je dobit dala:
nam je vječna slava odi
nedobitna smjenstva ostala.
Ali da se tim ponosi,
što pomaga, svaki u sebi?
Šuplje riječi vjetar nosi:
djela se ištu pri potrebi?
O dostojni ki ste goru,
mrklijeh tmina nadaleče,
u rajskomu sidjet dvoru,
otkli svjetlos vaša istječe,
spomenuti zgode vrlo
i mrzeće sila mi je,
za na umrlijeh na neumrle
osvete nas raždeć prije.
Tim iz noćnijeh tec'te mraka,
o moji verni, cknjenje vrz'te
prije neg Turci od Poljaka
uharače se i pokrste.
Ali u način da se opaki
sve zamesti bude prije,
motri, pleti, čini svaki
sve što može i umije!
U sto obraza priobraža'
i privraćaj sto besjeda,
varka, izdavstva, sumnja, laža
i hitrina i zasjeda!
Licimirstvo najblažiju
od dobrote sliku hini:
najhuđe se zlobe kriju
od svetinje u haljini!
Svak se obrni svud i svrni,
na krstjane Turke buni,
dokli okoliš mjesec krni
u okolišu svijeta ispuni.
Sij omraze, zlobe budi,
srdžbe užiži, vriježi gnjive,
svađaj, smetaj, šteti, udi,
satariši prave i krive!
Mogorkinja slavna robi
do otraška leške puke,
i kraljević, ki pridobi
cara, od ženske padi ruke!
U prilici od istine
priobražena laž se vrti,
da Korevski ban pogine
i mir smete svojom smrti!
Nu što zaman veće stoju?
Nije vas znane trijebi učit:
čas pakljenu, vašu i moju
dosta vam je priporučit."
Srdžbe, smeće, zlobe i gnjivi,
magle, oblaci, noćne tmine,
crni dimi, ognji živi
vojsci od pakla družbu čine;
smrtna otrovna kuga, i š njome
raskazani glad i blijedi,
i s odjećom smrznutome
ledena ih zima slijedi.
Diklo znana od Parnaza
i Elikone svete gore
ka potanko meni kaza
strašne od pakla dogovore,
spovijedati slijedi meni
glase prave i istine
što učini puk pakljeni
kad iz crne pođe tmine.
Djela od tmaste mrkle noći
slabi moj vid ne dohita
bez razumne tve pomoći,
kojoj skrovna sva su očita.
Na tisuće, na oblake
crna jata izletješe,
ter jasnomu suncu zrake
usred podne potamnješe.
Crn Carigrad osta bijeli
s svijem munarim od mečeta
ončas kad se u nj naseli
množ pakljenijeh hudijeh četa.
Tako u žetve zrele brime
lijepa njiva nepožnjena,
žitnijem klasom veselime
pribogato nakićena,
iznenadi sva pocrni
i potamni sa svijeh strana,
kad ju prikrije oblak crni
od čavaka i od vrana.
Nabunjivat jedni staše
hodžu i crkav redovnike,
svu gospodu i sve paše
i zakona razumnike;
druzi bojne janjičare,
i s spahijam spahoglane,
i ostale vojničare,
pridošoce i građane;
tretji gospoje i carice
carskijeh dvora i polača,
ke su davne njih bojnice
i oružja njih najjača.
Zlim je druzim na pameti
ljudski rasap doba u stara
svega traga i podrijeti
da od ženskijeh bi privara.

13. pjevanje
Uvodi se novi epski prostor – pakao. Opisuju se pakleni krajolik i njegovi stanovnici.
Javljaju se demoni kao predstavnici zla u borbi protiv dobra. Pakleni kralj, ogorčen
zbog poraza Turaka od Poljaka i upravo sklopljenog mira, strahuje za budućnost
islama te poziva paklene sile na pobunu protiv Poljske.

Pjevanje Četrnaesto i petnaesto

Kao što je poznato Osman je ostao nedovršen. Četrnaesto i petnaesto pjevanje nisu sačuvani,
najvjerojatnije nisu niti napisani, odnosno, Gundulić nije dovršio svoj spjev.
Više je dubrovačkih pjesnika napisalo dopunu Osmana u XVIII. i XIX. veku (Pijerko Sorkočević, Marin Zlatarić).
Za najuspjeliju dopunu smatra se dopuna Ivana Mažuranića iz 1844.

Pjevanje Šesnaesto

U kraljeva, ko puk scijeni,
nije života draga i slatka:
sveđ su u pomnjah zamišljeni,
ne imaju mirna časa kratka.
Trijebi je da bde noćna tminu
i za onijeh se ki spe bude,
za bezbrižnijeh da se brinu
i za ispraznijeh misle i trude.
Mogući su svi s omrazom
suproć njima sveđ nemilom,
a nejaci hine obrazom
a u srcu ih trpe silom.
Sve što ih veća kripos slavi,
sve je veće tko ih navidi;
a i čestitos po naravi
ima zlobu ka ju slidi.
Tim ako su blage ćudi
ter krvničku mrze želju,
ko zločeste šlju ih ljudi
među žene pod kudjelju.
To li se od njih pravda grli
i pedepsa ne uzmiče,
silnici se zovu vrli:
krv pravednu na njih liče.
Ako štedjet blago haju,
od lakomijeh stječu ime;
to li slugam darivaju,
razmetni su vidjet svime.
Puk je slijepac koji oči
ne ima od svjeta i od razbora:
za istinu laž svjedoči
sred taštine i žamora;
sveđ nekrepak, nigda stavan,
ljubi, mrzi, hoće i neće,
trom, lijen, strašiv i pripravan
na pobune i na smeće;
sad mir žudi, sad boj ište,
vazda hlepi na prominu:
sad uzvisi koga tište,
koga uzvisi, sad ukinu.
Ali kako tiho more
vik po sebi ne uzrasti,
dokli silni vihar s gore
ne smuti ga svojom vlasti,
puk u bitju smernu tako
uzdignut se vik ne smije,
što na pomoć dmjenje jako
moguće mu glave nije.
S izgleda s tim ovoga
svak tko vlada sad nauči
da nije se uzdat u nikoga,
stvar velika kad se odluči.
Mao izide glas najprvi,
ali u svačijeh usti rasti
ter, čim odsvud većma vrvi,
sve obujmi svojom vlasti.
A istina je riječ na svijeti
da se zemlja kletvom klela
da će otajstva sva pronijeti
ka je čula i vidjela.
Ne znam kako, nu se zgodi
da proćuknu se i proreče
ko car u Istok vojsku vodi,
da ju pogubi i posiječe.
Podiže se šapat tihi,
usta sumnja, pomnja izide;
svijeh popada strah zalihi,
zamišljeni svi se vide.
Jedan drugom vitez sprva
ovi potaj glas dorica;
ali uzavre svak toprva
i uzbuni se sva vojnica,
kad put Skudra čuše oni
da na Crno snosi more
car s poveljam i zakoni
pisma, blago i šatore.
Bez ozira ovi onoga
nagovara veće očito;
bezakonja carska mnoga
svak spovijeda glasovito.
Janjičarin stari pravi:
"Ja ki stratih sva ma ljeta
slijedit s vojskam boj krvavi
na sve četr strane od svijeta -
baštine one ke su bile
mom junaštvu verna plata
silom mi su se ugrabile,
hrana je moja druzijem data.
Ja pod staros mrem od glada,
a svodnici carskijeh bluda
uživaju ono sada
što bi uzdarje moga truda."
Spahoglanim vapeć slidi:
"Ja uz cara ki uzrastih
u saraju u obzidi
i svuda se plemstvom častih,
ko rob tamni i zločesti,
dokle odsvud mi krv prokapa,
na očitu podnijeh mjesti
ružne udorce teškijeh štapa,
ne mareći car u sili,
ka bi uzrok mom prikoru,
kocrniti kruh pribili
ki blagovah u svom dvoru."
Jedan veli: "Donijeh caru
glavu ubjena protivnika;
ni u dostojnu primih daru
čas podobnu za bojnika.
Pače rug je tvorit htio
tijem car isti bez potrebe,
veleć: Da ti pogubio
nijesi njega, on bi tebe."
Drugi glasi: "Car sred kuća
skrovno uhodi naša djela
ter nam gozbe smeća i smuća
s kijeh je družba svud vesela.
Ne naš aga noćno veće -
bije nas obdan carska sablja;
pjenez nam se crni meće,
bijela i drobna jaspra ugrablja."
Oni rasap općen mjeri,
s koga pribjen svak bit ima,
što gospodske svijetle kćeri
za carice car uzima.
Priuzima drugi ovdira:
"Biti i prošli mi smo veće!
Car junake nove izbira,
a nas starijeh siječe i meće.
Eto listja, koje iznutra
došlo nam je iz saraja,
da se kani do dva jutra
put istočnijeh dignut kraja.
Ne krsma'mo sila jača
da se s glavom carskom združi!
Potlačimo ko potlača!
udušimo tko nas duši!"
Oni skače i prilaga:
"Da što čekamo unaprijeda?"
Svi tad vape: "Sablja naga
prijeti ubit nas svijeh bez reda!"
Jedan se opet diže i vika,
sablju golu ter podire
zovuć svakoga od bojnika
proć poda nju zacić vire.
Bojnik svaki tad se puti
i pod sablju s kletvom hodi,
da bi imo od nje poginuti,
ako se od zlijeh ne slobodi.
Vapijaše svaki ovako
suproć caru buneć sile:
sam Aliaga htjenje opako
mrzi i sprave sej nemile.
Čim u njega, ko u svijeh glavu,
zapazili svi se bijehu,
mneć na hudu da i on spravu
s njima će ustat u pospjehu,
ter nabunjen oko njega
svak luk penje, sablju izmiče,
on sred skupa osta svega,
u ovi način ter pokliče:
"Ah, koja vas sad zasjena,
vitezovi moji, zaslijepi,
ter gubite od imena
vašijeh svjetlos i glas lijepi?
Spomen'te se da ste oni
vi bojnici stražu uzdanu
na kijeh samijeh car nasloni
i u kijeh nađe vernu obranu.
Ah, nemojte pocrniti
slavu vašu, slavu moju,
hteć nevernos carstvu otkriti
u domaćem štetnom boju.
Naše štete i porazi
nijesu toli sad velici
vele veća da ne izlazi
kletva svetoj carskoj slici,
koja veže sad jedino
vaša oružja, svjete moje,
da u svako vrijeme smino
u vernosti krepkoj stoje.
Ni nahodim još razloga
ki će učinit da se ganem
da, er car neće svjeta moga,
ja mu protiv zato ustanem.
Ja rob jedan, ki obećah
tvrdom kletvom za nj umrijeti,
u pogubah i u smećah
da mu se ištem smrtno oprijeti?!
Nije zakona vrh onoga
ki zakone stavlja i daje;
što car hoće, trijebi od toga
da samiren svak ostaje.
U njegovoj ruci je stalo
pomilovat tebe prije;
od njega ti sve se dalo:
on ti uzima što tve nije.
Druzijem uze što da tebi,
za dat druzijem, tebi uzima;
tijem žalovat nije se trijebi:
car u volji zakon ima!
Teške udorce podnijet muka
bi junaku plemenitu,
ali zato huda odluka
plesat vjeru temeljitu.
Gospar svaki slugu svoga
bez bojazni smije udriti,
a bojat se cjeća toga
od roba će car čestiti?
Plemstvo naše, znamo dobro,
od milosti carske ishodi:
iz gora nas za se je obro
u kojijeh se svaki rodi.
I gorani, iza stada
kijeh car dvorom svijem pomili,
suproć carskom stolu sada
propinju se skupni u sili?
Ni ti komu ne bi dara
za hrabrena djela u boju
mož s razlogom panjkat cara:
držan mu si glavu tvoju!
Carska milos sama visi
koga hoće od bojnika,
a što činiš, držan ti si,
i što činit mož do vika.
Tko dat može zakon novi
tomu ki inijem zakon dava?
Car je sam car - mi robovi:
mudar bitje sve poznava.
Ali što čuh ja opeta?
Jes ko tužbe još uzmnoži,
jer car sveca Mahumeta
zakon bljusti hoće i božji.
Sveta vjera ka nas vlada
pit nam vino brani svudi;
i nećemo zato sada
da nas pravda carska sudi?
Nu, bojniče ki na platu
crnijeh pinez tvoriš tužbu -
ili u mjedu, ili u zlatu,
ti si plaćen za tvu službu.
Zaglavi se najposlije
da smo u mnogoj mi pogubi,
što ovi, jakno nijedan prije,
car uzimlje svijetle ljubi.
Mi robovi da li svoji
dostojni smo carskijeh kćeri,
a car, pod kijem vas svijet stoji,
pastjericom da se vjeri?
Ali što sam ja razložit
sad uzeo s vami veće?
Koliko je car uzmnožit,
tko ne pozna, tko rijet neće?
Zabranjeno što je caru,
ki na volju svijetom vlada,
Otmanovu sablju staru
čim na bedri paše sada?
On od djeda i pradjeda
u Istoku carstvo hrani;
ko car pravi zapovijeda,
ne ko silnik, u ovoj strani.
Da je oteo on slobodu
u koj smo se mi rodili,
mene biste vojevodu
suproć njemu svi primili.
Bez ozira ja bih prvi
podro sablju britku golu,
i njegovom plako krvi
mu slobodu na svom stolu.
Ni bi ustavit mogli uvike
sve me sile da mu ne dam
mom desnicom smrti prike,
na očiju da smrt gledam;
er tko rodni grad svoj ljubljen
oslobodit ište i haje,
ili ubije ili je ubjen,
u jednakoj slavi ostaje.
Nu čim jaram nam na vratu
nije ki starijem nije nam bio,
slobodu iskat nepoznatu
opako bih odlučio.
Er nije drugo protiviti
carskoj volji negli objavit,
gdje stoluje car čestiti,
htjet ti silom car se stavit,
ter nevjeran i odmetan
kažući se carstvu tako,
i prikoran bit i štetan
čineć hudo i opako.
Ah, junaci moji mili,
gnjev nesvijesni ustavite!
Ne srnite slijepi u sili!
Kud prešite? što činite?
Drugo donijet nabuna ova
ne može vam neg sramotu,
dočim svaki š nje osnova
vječni prikor svom životu."
Jak ne dmjenje od sjevera
kad zapjeni sinje more,
sila silu dočim tjera,
vali uzrastu kako gore,
tako uzbuča vas puk oni
na besjede age verna;
teku, srnu svi smioni,
puni gnjeva neizmerna.
S golom sabljom u desnici
skaču u bijesu nesvijesnomu;
psuju, prijete svikolici
vojevodi hrabrenomu,
vapijući: "Ili brže
htjej što hoće vojska ostala,
ili ti se splesa i vrže
ispod sablje glava pala!"
Ali se aga ne pripada;
pače misleć o svoj časti,
vika: "Usred Carigrada
vaša glava prije će pasti!
Nu u vašoj da svevolji
već ne gledam me prikore,
ostavljam vas pri nevolji:
spomenuli me govore!"
Vapije vojska: "Mi nikako
protiv caru nijesmo ustali
neg proć onijem ki su opako
dijete mlado svjetovali.
I u to nije od potrebe
provodičtvo tvoje nami;
bjež' ti kud hoć! Dobri sebe
obraniti mi smo sami!
Nu udugo neć uteći
od ovijeh našijeh sila!"
I ovdi za njim hrli u smeći
tisknuše oblak ljutijeh strila.
Zatim vojska nabunjena
pođe u skupu u jedinu
gdi bi crkva posvećena
Znanju od Oca, Božjem sinu;
nu u vazetju Carigrada
i izgubljenju crkve ove
osta ime, ter i sada
Sofija se mečet zove.
Pred mečet se ovi skupi,
ter iz jutra do večera
skupno vika, skladno upi:
"Daj nam pašu Dilavera
i učitelja hodžu š njime,
jer ti opak nauk dava,
s crncom ki je ženam tvime
straža i od hadum svijeh glava,
s mudrijega neka svjeta,
kad nam budeš pogodio,
i ti ostaneš car opeta,
kako nam si i prije bio."
S ovijem riječim da prid cara
Jahija pođe, oni htiše,
i njihova poklisara
pod silu ga učiniše.
Velikoga zakonjaka,
od Turaka 'mufti' zvana,
on mjesto ima, ali paka
ta čas druzijem bila je dana.
Tim trajaše sam na domu
svijeh pokonjijeh ljeta dio,
kad je skupu odmetnomu
van usiljen izit bio.
U veseloj pirnoj slavi
nahođaše car tada se,
čestit, miran, pun ljubavi,
s tri ljubovce lijepe uza se.
Ali u smeći na onu stranu
gdi ču vojsku skoči ureda,
ni se prignu, ni se ganu
s punijeh prijetnje njih besjeda,
misleć da bi carska bila
vlas nejaka i prikorna,
kad bi vrh nje gospodila
volja od puka rogoborna.
Jahija se starac tada
u priklonstvu otkri njemu
i, što vojska usred grada
vapijaše, skaza sve mu,
veleć: "Care svemogući,
prosti, ako rob tvoj smije
otkrit strašni plam gorući
ki oko glave tve se vije;
zašto, ako se ne ugasi
samom krvi tvijeh svjetnika,
tvomu carstvu prijeti i glasi
rasap vojska svakolika.
Ja vik ne imam zatajati
što pogubu carstvu nosi;
velikoga vezijera ti,
hodžu i od crnac agu prosi.
Ja sam poslan cića toga:
svi ovo ištu, svi ovo prave;
a ovo grla ovdi moga
pod tvom sabljom i me glave."
Jahija prista, a car, gore
smeten buduć s te poruke,
u kratke mu odgovore
skaza ovako sve odluke.
On pokliče: "Carstvo meni
sabljom stari moji dobiše,
i tko drugi car bit scijeni
vrhu mene, misli odviše.
Tim ustup'te, rec', nazada,
njegda verni i uzdani,
neposlušni moji sada
janjičari, spahoglani!
To li vas je krvi želja,
želju upijte srca prika
ne carskijeh prijatelja
negli carskijeh protivnika!"
Ovdi umuča, već istino
scijeneć s ove zapovijedi
da slijediti neće ino,
ko taj večer i ne slijedi.

16. pjevanje
Od ovog pjevanja pa do kraja epa mjesto radnje jest Carigrad. Sultan želi pripremiti vojsku za novo
ratovanje na Istoku. Međutim, proširuju se glasine da Osman planira posjeći janjičare i skupiti novu
vojsku. Zato se janjičari počinju buniti. Ali-aga, zapovjednik janjičara, pokušava ih umiriti, ali bez
uspjeha. Traže od Osmana njegove savjetnike – Dilavera i hodžu – jer smatraju ih lošima, pa ako
im udovolji, ostavit će Osmana na vlasti. Ipak, sultan odbija njihov zahtjev.

Pjevanje Sedamnaesto

Nu ko svijetli zrak dno mora
i dan bijeli sunce ugasi
i od grada i od dvora
zamuknuše svačiji glasi,
ter se prostrije noći crne
sinje platno iz dolina,
vrhe od gora da ogrne
i da obuče vas svijet tmina,
car uljeze usred krama
u mjesto uresno i bogato,
gdi u način svijetla plama
dragi kami sja i zlato.
Tuj zamišljen s vrle smeće
na pristolje svoje stupi
i najviše glave u vijeće
oko sebe dozva i skupi.
Šes vezijera i sve ostale
poglavice turske izbrane
po redu su smerno stale
oko njega s obje strane.
Svak podvite ruke i oči
obrnute drži nica,
poniženstvo ter svjedoči,
čeznuć pazi carska lica.
A on pogled tih i stavan
u ponosnoj veličini
na svih svrće, i od svih slavan
svijem zemaljski bog se čini.
S veličanstvom ovacime
iz visine na koj sjaše,
na pobunu hteć u vrime
da privede verne paše,
reče: "Uzdani i smioni
branitelji mom životu,
na kih carstvo me nasloni
od vladanja svu tegotu,
nije trijebi kazat meni
što ste čuli i vidjeli,
vitezovi nabunjeni
koliko se dosle smjeli.
Što pitaju i što prijete,
dobro znate; zato sada
ko vlas moju svjetujete
š njima ovacim da se vlada?
Što u srcu svomu ćuti,
otkrij svaki tim slobodno;
zašto miso vašu čuti
milo mi je i ugodno.
Carstvo se u vas me vjeruje,
vaše riječi drži istine;
a znam, tko se sam svjetuje,
da bez svjeta sam pogine."
Ovdi veće sva zatvori
sultan Osman carska usta,
a Dilaver, da govori,
prvi vezijer, prvi usta:
"Silni care, on pokliče,
svemoguća koga sablja,
gdje zapada, gdje ističe,
suncu iz ruka dan ugrablja!
nedobitnoj tvojoj slavi
širine su svijeta tijesne,
prid kim, s krunom tko 'e na glavi,
prostrt na tle trepti i čezne.
I ako sam još Oro sivi
proć istočnom Zmaju prši,
nabunjeno jato krivi
komu ognjena krila krši.
Zato, o slavna i čestita
kuće otmanske kruno, vidim
da početak carstva od svita
sad krvavim krijepiš zidim.
Nu čestokrat usred krvi
ku proliju neprijatelji
početak se stvarno prvi
od gospodstva utemelji.
A ne može od silnika
imenom se car nazvati
ki vrh kletih izdavnika
od osvete sablju obrati.
Od kraljeva sva zla ina
često mogu bit proštena;
ne prašta se vik krivina
veličanstva uvrijeđena.
I ako carsko je djelo imati
vrh podložnijeh milosrdje,
za odmetnih pedepsati
carsko je djelo da car tvrd je.
Tko ne vidi da prostrla
viteška se samovolja
ne do našijeh samo grla
danu tvoga do pristolja?
S otmanskoga oni stola
tebe cara smaknut prave,
ako srca njih ohola
prije ne smire naše glave.
Da usiljen od njih ako
poslušaš ih cjeća toga,
ne smiču li te oni i tako
s otmanskoga stola tvoga?
Vlas tva prosti: nije razluka
druga od tebe do inijeh ljudi
nego zapovijed ka vrh puka
uzmnožnim te čini svudi.
Ako ti se ova sama
ote sada od bojnika,
visina se tvoja slama
i vlas krši svakolika.
Što sad rijeće plemić častan,
koga djede tvoji djedi
pridobiše, ako oblastan
svak je vitez da ga slijedi?
Pod tvim carstvom može biti
on ne mrzje dosle stati,
nu što vojska bude htiti,
ako ti uzmeš događati?
Da skup bijesni neće trpit
spahoglana, janjičara,
bude ga odrijet i razdrpit
gospodujuć mješte cara.
Er dočim se vojska opira
i uspogađa joj tvoje carstvo,
vrh tebe ona vlas prostira,
a ti služiš nje sebarstvo.
Otvori oči za bremena;
er, ako im zbude s' ova,
puk, ki od tvoga trepti imena,
treptjeće od svijeh vitezova.
Ali ukloni Višnji s nebi
da, u tvom zdravlju, care Osmane,
zapovijedat itko tebi
neg tva volja sama stane!
Množ odmetna nije nam skrovna:
pobuna je nje velika,
smionos mnoga, riječ otrovna,
strašna prijetnja, vrla vika.
I odgovorit kad bi imali
riječma djela zaistinu:
car ti živi - ja i ostali
svikolici neka izginu!
Nu spomenut s tijem ću opeta:
ako još nije te pogube,
ne ostaješ ti bez svjeta
vernih sluga ki te ljube.
Nabuna je i prije bilo
i vrlijeh još bojara,
nu se očitom silom smilo
tegnut nigda nije u cara -
u pravoga cara koji
pravdom očin sto posijeda
i ki obranjen sabljom stoji
starijeh djeda i pradjeda.
A spomena je ova dosta
ku slijediše djela prika,
kad Mustafa sultan osta
bez vernijih svih svjetnika.
Ćesel-baša biješe onada
svoja otišla vojska rvati,
i š njom izvan Carigrada
svi u kih se može uzdati.
Tim budući bez uzdane
straže on osto i bez svjeta,
lasno tebi, care Osmane,
bi na krunu doć od svijeta. -
Na onu krunu po razlogu
ka za ocom tebi ide
i ka ti se, ah, po mnogu
bezakonju otprije skide.
Ali je tako mnoštva vele
i oni skup vas ki ti prijeti,
ki Mustafu opet žele
na sto carski tvoj pripeti;
nu er vide da u nas pravu
obranu imaš ka te štiti,
sad ti prose našu glavu
za pak tvoju poraziti.
Tako za rvat dub u gori
s gvozdjem siječac najprije teče,
ter mu grane lomi i ori,
da mu korijen pak posiječe.
A odvrnut lasno 'e moći
i veliku sasma rijeku,
kad joj digneš sve pomoći -
vode koje u nju teku.
Tim se ovako meni vidi,
i ja nosim ove svjete,
s nabunjenim da se slidi
način samo od osvete.
Bije se zmija ka ti u skutu
svije se u krug, da te peči;
otrovanu ranu ljutu
gvozdje i oganj samo liječi.
A najjače carstvo svako
satrt će se s raspa plaha,
ako ograđeno odsvud jako
nije od bojazni i od straha."
Kad Dilaver veće prista
i svjet njegov od svijeh ču se,
Husain opet s svoga mista,
da govori podignu se.
"O čestiti i uzmnožni,
kliče, od cara care izbrani,
kom narodi svi podložni
u svakoj su svijeta strani!
Potvrdit sam i ja usiljen
što svak vidi, kud se obrne:
tvih viteza skup nesmiljen
u svevoljah sasma srne.
Smionos je njih odmetna
odveće se raspustila,
i ne mogu bit neg štetna
carstvu tvomu sva njih dila.
Zašto ako tva vlas haje
da im se ispuni želja prika,
tajčas samo carstvo ostaje
bez uzdanijeh tvojih svjetnika.
To li uzmnožnost tva ne bude
pogodit im sad u tomu,
strašne odluke, raspe hude
oni prijete carstvu tvomu.
Izreko je vizijer dosta
ka mogu izit zla neizmerna,
ako carstvo tvoje osta
bez ovoga skupa verna.
Meni ostaje sad objavit
ka poguba carstvu prijeti,
ako carstvo tve ostavit
bude milos pri osveti.
Zato, ako me beside
š njegovijem se ne ugađaju,
veće oči veće vide,
veće ljudi veće znaju.
Nije sumnje, itko u sebi
ne misli ino, svak će riti
za utvrdit se da je trijebi
neprijatelja pogubiti.
I protivit, riječ je luda,
da od gospostva u razlogu
nije toj nauk stavna suda
za utemeljit silu mnogu.
Nu ja ne znam put li oni
od vrloće i od bjenja
ali je bolji ali oni
od milosti i proštenja.
Krvava se ruka vijeku
prvom vodom ne oplaka,
a nije stabra koga opsijeku
da ne uzmnoži zagranaka.
Smioni, bijesni na zlo hrli
i opojeni ljudskom krvi
bojnici su ovi vrli,
i sveđ veća množ ih vrvi.
Strah me, ako vlas tva prija
glavu ljutoj zmiji plesati,
da ona huđa i otrovnija
kude na te ne obrati.
Zaisto šteta velika je
da najveće u pogube
tve bez svjeta carstvo ostaje
vernih sluga ki te ljube.
Ali je sumnja većih zala
s druge strane mene smela:
er velekrat iskra mala
mnogi je oganj razgorjela.
A kad stoji sve da izgine,
izgubit je koris malo;
tač pomorci svijesni čine:
dio mećući, nose ostalo.
Našom glavom kad se smiri
vojska ohola, carstvo opeta
lasno dva, tri i četiri
nać će roba cjeća svjeta.
Nu ako carstvo, s mnogom smećom
gdi mu protiv vojska ustaće,
među srećom i nesrećom
sebe izgubi, koga nać će?
Ali vik to dosle ne bi,
a pobuna i prije slidi.
Sve bit može; svijet na sebi
čudnih stvari svakčas vidi.
Često ravan put se čini
hridi strmijeh sred litica;
i lav mnokrat u planini
pića ostane drobnih ptica.
Mnoge zgode nove biše
u bremena prednjih ljeta,
koje od sebe ostaviše
izgled nami sad opeta;
mnogo toprv još će iziti
u ovo naše sada brime,
od kih za izgled na svem sviti
nakon nas će ostat ime,
ter jak sve što je njegda bilo,
sve sada se pripovijeda,
tač sadanje svako dilo
spovijedaće se unaprijeda.
Ali silom hoću očitom
da bojnici ne smiju ljuti
tebi caru pričestitom
u kraj skuta dotegnuti -
a i da smiju, u saraju
tvoji dvorani i ostale
sluge ke ti verne ostaju,
da se odrvu njih navale.
Gdi je sad sila taj združena
ka protiv im smjeće iziti
za od ognja, za od plijena
tvoj grad, tvoj puk obraniti?
Ah, gani se, i odluka
bud' tve vlasti mirna sada:
imaj milos vrhu puka,
imaj milos vrhu grada.
To li te je slidit želja
vizijerove bojne svjete
i na rasap neprijatelja
put uzeti od osvete,
plam ugasi u tvom stanu,
doma štedi krv junaka,
a prolij ju za obranu
od kraljevstva tvojijeh paka.
Razdijeli ih sjemo tamo
krstjanskoj se oprijet vlasti;
tako i tamo i ovamo
neprijatelji tvoji će pasti.
Ili izgubit, ili dobit
oni budu, rijet je trijebi
da svakako ima to bit
s obje strane koris tebi.
Ako izgube, tva se osveta
bez tve štete ispuniće;
to li dobiju oni, opeta
uzmnožnije ti carstvo biće.
Što da s' udreš ovdi š njimi,
ti bi izgubio s obje strane,
ili goru carstvo primi,
u dobiti ili ostane.
Ako ti bi imo goru,
sve bi užeglo se i oplijenilo,
a i u ovomu ne znam dvoru
što bi od carstva tvoga bilo.
To li bi ti bolja pala,
izgubio bi dobiti one
ke bi mogli steć domala
proć krstjanom čete smione.
Tako šteta bil' bi odsvudi
ili oni, ili ovi,
i odonud bi i odovudi
tvoji pali vitezovi.
Uzmnožnim te - vlas tva prosti! -
ne čini ime neg junaci:
kad padu ovi bez milosti,
tko ti ostaje? Čijem smo jaci?
Rijećeš: 'Širok svijet je i postran!
od četiri dio svakoji -
ili naš je il' inostran -
množ viteza caru goji.'
Pastijeri će iza stada
na tvu pomoć s praćam doći,
i silam ćeš od Zapada
s goranim se oprijet moći?
Tko putnika noćno preža,
da mu otme blago iz ruka,
i tko crnu zemlju teža
i uz volove oruć huka,
i ina čeljad od te vrste
hoć da carstvo tvoje obrane,
mješte oružja noseć čvrste
drenovice i njih grane?
Bez viteza, s kijem na glavi
stojiš svijetu, tva je vlas ništa,
a za izit vitez pravi
vo'evat trijebi je na godišta.
Tim domaćih smeća u bijesu
čuvajmo se ko od zla prika,
er kad naši na nas nijesu,
ne bojmo se zdvora vika.
Ugađajim svud i skladom
i malahna stvar uzrasti,
a nemirom i zavadom
i velika bude pasti.
Pristojnije je veličanstvu,
u kom visi tve pristolje,
prednje službe dostojanstvu
sadanje odbit samovolje,
a najliše gdi osveta
bez pogube bit ne more,
pače izit carstvu šteta
ima očita, i još gore!
Er bez vojske malo paša
carstvo Mustafi ako izvadi,
ko sad tvu vlas ne pristraša
vojska, ako se š njom zavadi?
Tim za od dva zla manje sada
obrat u tvoj suprotivi,
neka naša glava pada,
a tve carstvo mirno živi!
Nu bih isko s dobrom sprva
nabunjenje gasi ovo,
u ognju polak suha drva
da ne izgori i sirovo.
A pedepsam i osvetam
uzet korit jače od sebe
nije drugo negli štetam
sramotit se bez potrebe."
Prista, a car, trikrat paše
ko pogledom svim opteče,
svrh pristolja, na kom sjaše,
tihim glasom stavno reče:
"Čuo sam vaše govorenje,
pozno srca verna toli;
hoću osveti da proštenje
s mojim vitezi sad odoli.
Od rodnoga ljubav grada
i od dragoga milos puka
otimaju meni sada
od osvete sablju iz ruka.
Darivam ih staroj viri
spahoglana, janjičara,
neka se idu na četiri
strane od svita bit za cara.
Nađ'te način utoliko
i za od smrti vas slobodit
i s mom časti daj toliko
nabunjenoj vojsci ugodit!
Stvar je mučna, ali to je
što ugodno vam bit ima;
er velika djela stoje
namijenjena velicima."
Čim ovako car odluča
i od svih se inih potvrđuje,
još Dilaver ne umuča,
nu zavapi, da svak čuje:
"Hude kobi, prijeka sluta
carsku glavu Višnji ukloni!
tko brijeme ište veće puta
brijeme gubi, sreću izgoni.
Nu što 'e caru vidjet dobro,
ne smijem veće protiviti.
Slavna kruno, ja sam obro
jednom gdi hoć za te umriti.
Tko je ovca podno škraka
krij se u gorah, pasi travu;
ja oni isti sam ki od Poljaka
slobodio sam tvoju glavu.
U pogovor ovo nije:
što bih držan, to učinih,
a i unaprijed gdi se uzbije,
moć ćeš poznat mene i inih.
Žo mi je samo da bojnici
moji istočni nijesu uza me,
a neka ovi svikolici
došli bi i vas Zapad na me!
Nu i bez toga imam silu
u ovih rukah još i sade,
da od njih glava niz gomilu
svaliće se ma kad pade.
Utoliko način ovi
sam se dobar vidi meni,
kojem samirit vitezovi
mnogi bi se uzbunjeni:
da od vizijerstva velikoga
meni uzmeš sad visinu
i čas opet mjesta ovoga
podaš paši Husainu;
i da vojsci pak navijesti
da je odluka tvoja ova:
tim je zlamenjem s dobrom česti
sve junake pomilova.
I da on nađe da ne ide
tvoje carstvo put Istoka,
neka smeće zle ne slide
već unaprid s toga uzroka.
A uto će donijet brime
zgodu da se svak ukroti,
i pod carstvom biće tvime
svačije smrti i životi."
Slavni vezir dospje ovako
i na njegov svak svijet prista;
nu ne tje ga car inako
s najvišega dignut mista,
što ga otprije ne utvrdi
jakom stražom odasvudi,
da mu vrli i zlosrdi
skup u ničem ne naudi,
videć mu se da odmetnika
ne boji se on nijednoga
za života od svjetnika
i junaka tolikoga.
Taku stražu druzim poda,
a on bez svake straže osta,
mneći mu se sred svih zgoda
carsko ime da mu 'e dosta.
Ali posred noćnih tmina
vijećaše opet i sultana,
mati ohola Mustafina,
na pogubu cara Osmana.
Ranu staru on pozledi,
i muka je nje nemila
što s careve zapovijedi
od sina se odijelila.
Smrt mu sluti s glasa plačna,
pričula bo biješe onada
da sred mjesta stoji divjačna
svoja u jami velja nada.
Krosto s raspom protivnika
misleć ona kakogodi
da od poraza smrtna i prika
dijete svoje oslobodi,
prigodu joj donije sreća
od pobune vojske silne;
tim zaprijeti i obeća
mladu Osmanu raspe obilne.
Skoro iz smeća tijeh se uzda
vidjet carom sina opeta,
i u nje ruci da će uzda
bit, ko i prije bi, od svijeta,
mučna ohola trpeć žena,
koja jednom carstvom vlada,
u zabiti zatvorena
stat s robinjam inim sada.
Tim da vrlu želju ispuni,
hrlo posla po Dauta,
zeta svoga, da on nabuni
huđe silu skupa ljuta.
U hrvackoj zemlji ovi
od krstjan se rodio biše;
kleti Turci vitezovi
djetetom ga zaplijeniše.
I er im se lijep objavi,
caru ga su poklonili,
ki ga s inom djecom stavi
u raskošni saraj mili.
Ter s ljepote kojom sjaše
poturči ga u isto brime
i, er mu dušu zanošaše,
nadješe mu 'Daut' ime,
pod imenom slacim tako
bludni Murat u toj doba
objavit hteć svakako
da on rob je svoga roba.
Tuj uzraste, otle izide
pomilovan dobrom svacim,
čim ga svijetla puci vide
među sucim i junacim.
Vizijer u miru, i u boju
bio je carski vojevoda;
za ljubovcu sestru svoju
sultan Ahmet još mu poda.
Nu er ne dobi on s desnicom
ni s junačtvom ni s kriposti
negli samim ženskim licom
sve tej časti i milosti,
s lica milos čijem poginu,
š njom i carska ljubav staja;
nu uzdžahu svu visinu
još sultane od saraja -
kad smagnutje tuđa blaga,
ćud opaka, svijes ohola
učiniše caru da ga
s vizijerskoga smakne stola.
Tim po smrti cara Ahmata
vrh carskoga stola očina
on Mustafu stavi brata
i Osmana smaknu sina.
Ali opeta Osman, kada
carsku očinu sablju opasa,
smaknu njega, da nikada
ne uzmakne svijetla obraza.
Nu Dautov sin, sultana
koga mu je porodila,
vrsnik mlada cara Osmana
i drug mili u sva dila,
vernom službom, dvorbom dugom
i s kreposti vrijednom svakom,
zovući se robom, slugom
carskim a ne vik rodjakom,
umoli se da opet njega
pomiluje car čestiti,
ki rumskoga beglerbega
ne krati ga učiniti.
Nu pobune ove silos
probudi u njem misli hude,
pri sramoti da u njoj milos
i čas novu da zabude.
Tim u gluho doba od noći
priko straže, ku privari,
vješto i skrovno hotje proći
on u ženski saraj stari;
gdje ga zvaše tad svekrva
na svim strašne dogovore,
da Osmanu caru sprva
carstvo otmu, pak ga umore.
Ona, tajčas ko ga ugleda,
pođe u potaj š njime s strane,
da ne čuju njih besjeda
ine robinje i sultane.
Ter s podsmijehom, u kom smeću
i omrazu tešku ukaza,
ki, za otkrit muku veću,
izmijeni uzdah pun poraza,
poče: "Taj čas čestita ti
beglerbegstva rumelskoga!
Upiši ju i pozlati
i vrh čela stavi svoga!
Je li liste od posluha
Dilaver ti učinio,
koji njegda za konjuha
dostojan ti nije bio?
Osman li ti ih priko noći
svojom glavom zabilježi,
ki ti u bludnoj nečistoći
sveđ uza se sina vriježi?
Ali to je sinu tvomu
od sramota plata bila;
i varaš se ti u tomu
da ti čas se povratila.
Ah, koja ti čas uvike
iz nečasnijeh djela doć će?
Gnusna voda mutne rike
ne može oprat nečistoće.
Nu li carska hitros hrla
čini želje tve čestite,
dokli s vijencom oko grla
vrhu zemlje uzvisi te?
Ah, ter scijeniš, o Daute,
da u gospostvu opet ti si,
čim udorac sablje ljute
vrh glave ti svakčas visi?
Car je dijete: stat mu udugo
u odluci jednoj nije;
sad će jedno, sada drugo
lis kim svaki vjetar vije.
A uzroka, kad uzište,
nać će vazda zadovolje,
da kako te prije potište,
da opet tako te i zakolje.
Neprijatelja mučećega
boj se, kad te časti odviše:
sad te penje, da iz višega
dublje pak te satariše.
Ako misliš - miso je tašta! -
da si u prednjoj opet slavi:
rana otrovna ne zarašta
da obilježja ne ostavi.
Od nepravad cić prikora,
čijem te pleše breče oholo,
zamnjelo je polje i gora,
svijet vaskolik zuji okolo.
U pismo se upisalo,
raznijelo se po jezicih;
i zamazat s dima malo
scijeniš rasap šteta pricih?
Carski zet si, carski bio
namjesnik si: ne podoba
vrh svih više tko je sidio
da se u nijedno sniži doba.
Probudi se hrlo tijeme
od sna ki te sad pritište!
Skoči, osveti! sad je brijeme.
Sreti sreću! sada te ište.
Vojska te je slijedit spravna;
imaš silu nje u ruci.
Ne ckni! vrši što odavna
ima sa mnom u odluci!
Vrat' mi sina i ujedno
carstvo, život i čas tebi;
što vam se ote nepravedno,
priotmi opet njemu i sebi!
Sinu momu i tvoj djeci,
o Daute, carstvo poda';
ne imaj straha, smiono teci
gdi te nosi sreća i zgoda!
Kad s pomoćim od junaka,
snaga i smionos kih je mnoga,
ti pogubiš cara opaka
i slobodiš sina moga,
spomena ti je ova dosti:
pak će u našoj ruci stati
za opeta bez milosti
i bratju mu svu poklati.
Ti slobodi cara sveca,
stav' na me ina djela gorka!
Veće meni tva su djeca
neg sinovi od pastorka.
Ja znam, kuća Otmanova
na Mustafi sva ostaće
i, kad dođe smrt njegova,
djeca tvoja kraljevaće.
On na oči žene neće
ni misli imat porod ini;
a od tve djece tko mu je veće?
Ti si njegov zet jedini.
Tva ljubovca sestra je njemu
a sin neput; za njim ide
po zakonu sinu tvojemu
da na dundov sto uzide.
A i Mustafa, sve što užive,
car će imenom biti samo:
prave opravljat, sudit krive,
vladat svijetom mi imamo.
Pripeće se uza nj goru
moja volja, tva desnica,
i u djelu i u stvoru
ti ćeš car bit, ja carica.
Tim veselo naprid stupi,
vrlji od vihra, brži od strile!
Smetaj, svađaj, buni, upi!
Ne mimođi varke i sile!
Za od svijeta carstvo dobit
put se ostavit ne ima nijedan;
u ino razlog nemo' znobit,
paček nastoj bit pravedan!"
Jakno plahi sjever kada
priko mraznijeh gora ulijeta
u dubravu listopada
u ku se oganj jur upreta,
silno dmenje vihra bijesa
sve razgara i razdiže,
pali, prži, do nebesa
strahovite plame diže,
tako planu na riječi ove
otprije užežen Daut vrli;
veće u srcu kupi, zove,
buni, davi, kolje i prli.
Odgovara: "Na visinu
carsku ištom da se uzide,
svi razlozi neka ginu,
vjera i pravda po tleh ide!
Ah, prije dođi čas ugodni
da ja ukažem sred bojnika
časni ljudi i slobodni
ko svete se od silnika.
Nu govorit djela gdje će
saviše su sve besjede.
Ostaj zbogom! Pođoh veće
car Mustafa da se izvede.
Zautra nam je carstvo u ruci!
sresti ga ću ja bez straha."
I u ovoj se veće odluci
krenu brži vjetra plaha.
Pođe; nu tim u sultane
samireno srce nije;
hlepi da jur bio dan svane,
što ima biti neka je prije.
Dilji od vika časi brzi
čine joj se, miso ju trudi;
bez gospostva živjet mrzi,
nova ufanja većma budi,
Nu razmisliv opet bolje
rano odveće da je toj steći,
tim je nova žalos kolje,
bez pokoja stoji u smeći.
Tač pri vodah johu bilu
dva protivna vjetra biju,
proste grane ter pod silu
sjemo tamo sveđ joj viju.
Ište za čas da počine
i na uzglavje naslanja se,
nu opet skače i opet stine,
sad od muke znoji sva se.
Miso ju teška čim priklopi,
gleda u zemlju punu vaja;
sad kraj vidi, sad se topi
u pučini gdi nije kraja;
sad pošetom tiho ide,
sad se obrće u hod brži,
i na čelu joj sve se vide
misli u srcu koje drži.

17. pjevanje
Osman okuplja svoje vijeće usred noći želeći u teškoj situaciji čuti njihovo mišljenje. Prvi ga savjetuje Dilaver
govoreći da će udovoljavanje zahtjevima janjičara samo potaći sve veće i veće zahtjeve. Husain mu savjetuje
da preda savjetnike jer je bolje izgubiti njih nego cijelo Carstvo koje je u opasnosti. Osman pristaje na dogovor
s pobunjenicima, Husain-pašu proglašava velikim vezirom, amnestira vojnike te odluči ne ići na Istok.
Majka svrgnutog Mustafe savjetuje se sa zetom Dautom želeći maknuti Osmana s prijestolja i ponovo postaviti
Mustafu. Daut pristaje na plan urote.

Pjevanje Osamnaesto

Zvijezda lijepa i ljuvena
biješe opsjela nebo veće,
i razlikosti urešena
zemlja svukla crne odjeće;
u povojijeh zlatnijeh zora
stoprv rođen dan iznese,
a u zbor cića dogovora
nabunjeni skupiše se.
Starce od puka i velike
postaviše suce sjesti
i od zakona razumnike,
ki nathode inijeh svijesti.
Pitaše ovijeh: "Što zapada
po zakonu, kad car ište
iz carskoga prinijet grada
blago, zakone i sjedište?
Što li ide caru koji
mješte robinj u saraju
tri ljubovce prave osvoji
da š njim pored svijet vladaju?"
Zakonjaci odvit daše:
"Toj nikada ne bi prije;
car zakone stare naše
ki potlače, to car nije."
Čuše se ištom odgovori
ke podaše znanci sijedi,
a Daut se diže gori
usred vojske da besjedi.
On strahoće i vrline
začeo buduć u pameti,
carstvo, vas svijet da pogine,
ištom da se on osveti,
misleć, čim ga huđe gnive
uspomene stare zledi,
neprijatelj da ne žive,
a zlo svako neka slijedi.
Ko kad pukne grom, iz koga
s urnebesom trijesi udare,
omraze i gniv srca svoga
riga, izdavstva i privare.
Bez obzira srne kuda
nesvijesni ga bijes potiče,
i s pogleda srčna i huda
mećući oganj, vapeć kliče:
"Dokli ovako u mrtvilu
podnosit nam suđeno je
plijen općeni, smrt nemilu,
bezakonja zlo svakoje?
Ustanite! što čekate,
o hrabreni vitezovi?
Vojevodu mene imate:
vrz'mo s grla jaram ovi!
Koga ištete veće svjeta?
Gdi gledate man skupljeni?
Jeda, dokli od djeteta
svi budemo posječeni?
Od djeteta koji nije
krepak ni bit može u sebi,
kojijem svaki vjetar vije,
ki ne pozna što mu je trijebi;
ki plahosti svom se vlada,
ki zakone po tleh meće,
koji sluša zlobnijeh sada,
a od dobrijeh svjeta neće;
tri robinje, tri carice
ki postavi na sto uza se
i klanjajuć žensko lice
rob pritvori od cara se;
s lakomosti koji scjenu
veću čini od pjeneza
negli za svu čas općenu
i živote svijeh viteza.
Koji od cara vik je bio
da vojnikom k staroj plati
nov dar nije priložio,
kad se š njimi s boja vrati?
Ah davori, slavni Otmane,
i vi silni cari ostali,
sad viteze viđte izbrane,
kijeh ste vašom djecom zvali,
gdje ih dijete s prijeke želje
bjelodano kolje i davi,
vaše im plešuć sve povelje
koje drža svak na glavi;
ter ih samo s sobom vodi,
neka ginu posred boja,
gladni u kopnu, žedni u vodi,
goli u mrazu, bez pokoja.
Ah, spomen' se svak i žali
lansku jesen! Joh, kolici
od leškijeh su mača pali
turski pješci i konjici!
Dijete tašto, plaho i vrlo
kad po svijeta skupi ujedno,
i svoj vojsci jedno grlo
prikla i carstvu svom neredno;
na očiju kad svim nami
- ah vidjenje strašno dosta! -
turski mjesec pod nogami
krstjanskomu križu osta.
Države su opustile,
krajine su bez bojnika;
za sinovim majke cvile
kijeh posiječe sablja prika.
I bez djece i bez hrane
pali u staros oci ostaju,
a svud sestre neudane
mrtvu bratju naricaju!
Nevjeste su udovice:
plaču vojna i djevera;
tko nije mrtav dno tamnice
u verigah ropstvo tjera.
Od turskijeh cvijet mladića,
kijeh Kozaci i još kolju,
zvijerma i pticam leži pića
na bogdanskom ravnom polju.
Bez ukopa time sada
tužni ostatak, gole kosti,
vjetri nose, plešu stada,
more izmeće bez milosti.
Jer vojnica ova uteče,
da 'e ne isijeku poljski mači,
ište da ju on isiječe
i porazi i potlači.
Ter kad ona tako izgine,
da nje svijetlo mjesto iskoči,
crnce lupeže Arapine
i gusare od Istoči -
njih će učinit janjičare,
a spaholjan mjesto čeka
ćesel-baške graničare
i djevoje od Derbeka.
Ali inako nego svoja
nepravedno zače sila
sablja vaša, sablja moja
za svijeh čas je odlučila.
Vi ste uzrok što on izgubi
mlad, plah, nevješ, bez razbora -
uzrok je on sam ki zagrubi,
a svijeh nas je sad pokora.
Uzrok je i on ki pristupi
pravom caru kletvu i vjeru;
stoga vojska, kad se skupi,
ne prostrije se pri Nesteru.
Otada nas sveđ bič bije,
zemlja je gladna, nebo u gnivu;
i istočni oprijet Zmaj ne smije
sjevernom se Orlu sivu.
Tursko ime, jur od slave,
od pogrde osta svijetu,
otkad sablju tamne glave
pripasaše zlom djetetu.
Ali on car pravi nije:
car vaš, car moj Mustafa je:
njemu kletvu dasmo prije,
njega vojska obrala je.
Nu što velim? Na sramotu
vašu i moju Osman vlada,
a zatvoren u životu
Mustafa je tužnu sada.
I nije toga da ustane,
da slobodi, da ga izvede,
da vam opet bio dan svane,
čim na carski svoj sto sjede?
Mustafu opet cara dobra,
Mustafu opet cara sveta,
Bog i vojska koga obra,
stav'mo, a vrz'mo tja djeteta!
Slijed' me, slijed' me, družbo hrla,
slijed' me, ko god živjet haje!
Stoji nam sablja više grla!
Mustafa opet naš car da je!
Slijedite me i hrlite,
hudi silnik da se istira;
tlač'te, dav'te, sijec'te, bi'te,
itko nam se uzopira.
Nu što veće riječi služe?
Prid očima viđte štetu!
na oružje, na oružje,
na oganj, na plijen, na osvetu!"
Jak na vjetra silna dmjenje
more uzavri na valove,
tako uzraste svačije smjenje
na otrovne riječi ove.
Svak se uzbuni, svak razgnivi;
posta žamor, pače sva se
vojska užeže u plam živi
u strašive vapeć glase.
S golom sabljom u desnici
svak za ljudskom krvi smagne;
hrle naglo svikolici,
da prije car se s stola izagne.
Daut im je sto naprijeda;
gdi on obraća, kud on ide,
bez obzira i bez reda
svi ga u skupu slidom slide.
Teče oholo, tijekom skače,
skokom plahi vihar tjera
i nasrće na polače
hrabrenoga Dilavera.
A to er ima glase istine
kako mudri vezijer oni,
čim poplaha prva mine,
isprid vojske tuj se ukloni.
Dilaverov dvor posrijedi
među lijepijem obgradami
na iznositu mjestu sjedi
ko u prstenu dragi kami.
Ima ženski stan ponase
i raskošne perivoje,
i okolo sve to uza se
jedan veliki mir opstro je.
Jaki sobom odasvudi
u obzidi se tvrdoj kaže;
nu još tvrđi s mnoštva od ljudi
kijeh ga opstiru jake straže.
Tim što dosle uokolo
ima same bijele mire,
sad ga strašno i oholo
gvozdje i oganj svega opstire.
Ovdi Daut najprije svrnu
s nabunjenom vojskom svojom,
i naripi i nasrnu
s krvavijem ga rvat bojom,
vapeć kletvom od sve vjere:
"Na sramotu Osmanovu
danas ti ću, Dilavere,
skučit glavu pod sablju ovu.
Krij se gdi hoć, bježi, hodi
u gore, u zemlju, udno pakla:
od smrti se ne oslobodi,
junačka te ruka zakla!"
Utoliko vapaj vrli
od viteza svijeh se začu;
svaki naprijed silom hrli,
vrata i mire valjat skaču.
Nu iz oblaka ljutih strila
zgar godina stište crna;
grada od stijenja pade sila
i od ognjenijeh smrtnijeh zrna.
Strijela oblaci, gradi ognjeni
dižu se i odzdal raste bjenje;
vrhu glave štit pereni
drži se od svijeh, svak se penje.
Nu tko se ište pripet prvi
prvi i pada, ali opeta
naripljuje vas u krvi
i smrti silom svoju sreta.
Smioni Kurkut s Crnogorci
skače gdi zid niži gleda;
nu ga ognjeni teški udorci
silno meću, gone ureda.
Crničanin Rizvan bijesni
srne i š njime Piva i Tara;
nu mu su ončas puti tijesni
za uteć - stijenja grad ga udara.
Strijela oblak vrh Eleza,
čim mu iz oči munja sjeca,
zdaždje s krvim od viteza
na mir se uspet s kijem zatjeca.
Duklanina još Murata
i Abdiju krajičnika,
čim željezim sijeku vrata,
smeči ujedno zid velika;
a Džefera i Selima,
čim su podrijet prag naprli,
poli iz magle crna dima
goruć katran, i sve isprli.
Veće pripet Ugrin Isa,
ušto na mir kročit ište,
strmoglav se satarisa,
Dilaver ga slavni tište.
On s jednoga još zamaha
zatim rve i potlača
iz Osinja Memišaha
i Piraliju š njim iz Drača.
Vješto morski gusari ovi
lećahu uz mir ko dvije ptice;
nu ih udarac teški ulovi,
moždanim im poli lice.
Tim u krvi strmo odzgora
niz visinu se oreć onu
mnjahu umiruć da sred mora
u pučini sinjoj tonu.
S Božje odsude ovo isto
svijem opacijem ljudem biva:
na času se smrtnom misto
od zločinstva prikaživa.
A Nehana Srblja, do uši
čim tetivu luku oteže,
ognjenijem ga klupkom buši
i obraz mu vas izdeže.
A Suflikara Arnauta
harbom, kom se na nj on meća,
priko istoga zgodi puta:
sprijed mu izide šip proz pleća.
Sam je on mira jednu diljku
od sto vitez čuvat vrijedan,
pače niz nju u neviljku
sto viteza meće on jedan.
Silna vihra jači i brži
sjemo, tamo skače i teče;
rve, valja, lomi, krši,
noge, ruke, glave siječe.
Na otkrivenu bez zastave
strah ga od strašne smrti nije,
ka mu sveđ se oko glave
sa svijeh strana vrti i vije.
Pače ognjen je trijes vidjeti
u potopu dažda i grada,
razliko oružje ušto leti
i oko njega odsvud pada.
Trikrat vojska sva odmetna
dođe pod mire i u nje lupa,
i tolikrat opet štetna
nazad uspreza i ustupa.
Tako kad mniš, kraj proždrijeće
val srditi mora sinja,
razbjen bježi natrag veće
i razlijeva se i rasčinja.
Nu jakno opet val uzrasti
i vraća se protiv kraju,
tako odmetni istom vlasti
sveđ nasrću i ustupaju.
Nu Arbanasin Derviš uto,
spahoglanska glava prika,
s golom sabljom prijeteć ljuto
skoči naprijed i zavika:
"Ko nije žena od junaka
i svijeh prikor i smetlište
slijed gdi ma ruka jaka
put mu otvorit prostran ište!"
Ovo izrekši van ismuca
svijem veliku jednu gredu
i, na udorac da nje puca
mir, navali š njom u ijedu.
Snažno srce ne ima straha,
na sramotu pače od smrti
usred krvi ruka plaha
teškijem panjem lupa i vrti.
Izboritijeh množ viteza
na pomoć mu odsvud teče,
odsvud se rve i poteza
strašno drvo svakčas preče.
Nu uto odzgar stijena jaka
Aliji glavu svu rastuče;
harba Mehmeta, a Duraka
zgodi puška ka na nj puče.
Resulju se čelo smeči,
prsnuše oči Husainu.
Bećir strijelom probjen ječi,
hridna Omera hrid prikinu.
Na Redžepa kuk se obali
i istište mu van utrobu;
u stijenju su mnozi ostali
ukopani živi u grobu.
Jakno davniji dub u gori
na godini zloj veomi,
kad na nj vihar silu obori,
ka mu grane svija i lomi,
ter mu okolo na brjegove
po tleh leže listje i hvoje,
tač s navale teške ove
naripljeni miri stoje.
U krvi i ognju svudije ljudi
valjaju se na sve kraje,
i od mrtaca odasvudi
podigla se gomila je.
Tim se Derviš ne pripada,
nu s ostalijem svijem junacim
mir lupajuć jače vlada
opsječenijem borom jacim.
Zid udugo ne podnese
teške udorce, danu odzgori
raspuknu se i rastrese,
tijesan prohod ter otvori.
Smioni Turčin ne bez truda,
man mu braneć protivnici,
protište se silom tuda
s golom sabljom u desnici.
Srnu za njim i ostali
protisnut se po istom putu,
nu opet nazad svi su pali,
dio veći kroz smrt ljutu.
Tim ne buduć već nijednoga
komu slijedit ga ide od ruke,
on sam osta, ni cić toga
čezne ali svrće odluke;
ne pripade neg se tište
naprijed Turčin vrloviti,
tere žednu sablju ište
ljudskom krvi napojiti.
Skače unutra, i čim skuča
prvi zamah, taka je sila
da rasijeca svega Uruča
njim do pasa u dva dila.
Priko obraza Kruta reže,
Memiju u prsi smrtno lupa;
bez glave Otman prida njim leže,
udri u grkljan sprijed Jakupa.
Sarajevca Sulimana
stiže i hvisne priko vrata;
ovi u malo biješe dana
vele u trgu steko zlata.
Ne zna on što je druga vjera
neg dobitak ki je isko;
i sada se uz vezijera
cić koristi sve pritisko.
Car i paše sve što oblače,
sve im trgovac ovi proda;
prodava i njih misli pače
mnozijem kraljem kim je uhoda.
Ali uhodstvo i imanje
s Dervišom mu bilo zaludu:
dobi u malo, a u manje
sve sad gubi kroz smrt hudu.
Aga oholi pleše njega,
i opet ori zamah brzi,
i udorcom teškijem Bega
ljuto siječe priko prsi.
Bi ovi mladić lica mila
i pogleda slatka i blaga,
nu, s vrloćom svim nemila
srca, što mu to pomaga?
Jak se bistre i studene
vode ures lijep zamjeri,
u cvjeticu proz zelene
trave tekuć ka žuberi,
nu ako ju smute i splešu
gnusnijem stupom drobna stada,
gubi lipos svu na prešu,
vene 'oj ures i opada,
tako mladac, komu zenu
prije na licu cvijet rumeni,
vas u krvi sad povenu,
izgubi ures drag ljuveni.
Hercegovca Imbrahima
i Bošnjaka još Sinana,
dva ljubljena pobratima,
š njega nađe smrtna rana.
Ovi rasap zli pazeći
ki činjaše Derviš vrli,
oba ujedno na nj priteći
naripiše skladni i hrli.
Britke sablje podriješe oni
u jedno isto brijeme tada;
jednako su oba smioni
i požuda ih jedna vlada.
Nu ako im srca ujedno
jur junačka prijazan stuči,
s jače sile sad neradno
razlika ih smrt razluči.
Ori sablju on i u gnivu
Imbrahimu desnu odsiječe,
a Sinanu ruku livu
scijepa i vas štit u peče.
Za Imbrahima Sinan veće
negli za se sablju hrani,
a Imbrahim štit podmeće:
Sinana, a ne sebe, brani.
Tako život ovi onoga
nad životom svojijem haje
i, za čuvat druga svoga,
scijepa i vas štit u peče.
Ali eto smrtni udire
veće udorac Imbrahima;
on se boli, ne što umire,
neg što ostavlja pobratima.
Nu ako tužan on pod silu
s pobratimom svijem se rasta,
i pobratim svu nemilu
smrt dobrzo stiže i sasta.
Na njih mrtvijeh ne pogleda
neg prohodi u vrlini
silni Turčin, i naprijeda
put krvavom sabljom čini.
Nu Dilaver, kako upazi
tko viteze svo'e najbolje
smrtno bije i porazi,
skoči da se š njim zakolje.
Začu buku jur smioni,
nu doć ne htje, dokli sprva
Dauta s vrata ne ukloni
ke mu on zaman mnogo rva;
pače riječ je da tad ranu
od vezijera Daut primi,
i da zato sta na stranu
od prvijeh s najzadnjimi.
Vrijedni junak vezijer slavni
bi razgnivjen veomi priko
da jedan sam njegov glavni
neprijatelj smije toliko.
"Sad ćeš vidjet, prijeteć vika,
odmetniče carski kleti,
od careva namjesnika
ko se carska vjera sveti!"
Glas grom, sablja trijes ognjeni,
slikuje vihar ruka plaha
silni vizijer i hrabreni
kom smrt prijeti sred zamaha.
Ali udorac teški tada
bijesni Derviš u štit prima;
iskre meće tvrda nada,
siva i od munje sliku ima.
Škriplje, reži, pjeni priki,
čim se čuje bit i korit;
riječ zameće, nu veliki
ijed mu ne da odgovorit.
U obje ruke sablju hvati
i vrh glave 'u diže gori
i, da život njom prikrati
Dilaveru, silno je ori.
Hrli vezijer hrlo ustupa;
tim ga udorac zli ne stignu
ki, čim teško u tle lupa,
odmetnika do tli prignu.
Ovi skače hro naprida
i na vrat mu sablju nosi
vapijući da se prida
i da kajan milos prosi;
ali on je s vrata odbija
sabljom svojom, pak vapije
naglo skačuć: "Čućeš čija
riječ i sablja veće smije!"
Dilaver mu opet jače
drugi udorac rve odzgara,
nu opet Derviš štit podmače
i, udren priko, priko udara.
Dugo bjenje i krvavo
među njim se ovdi ulaga;
da protivnik nije zdravo,
natječe se svačija snaga.
Neprijateljsku ruku gleda
bistro oko; a što vidi
oko bistro, ondi ureda
laki stupaj skokom slidi.
Svakčas na ovu, na onu stranu
ruka štitom vrti i vije,
ter sva mjesta pod obranu
od razlicijeh zasjed krije.
Glavu ište - k nogam leti
plahi zamah u privari;
sad nogami opet prijeti,
a po glavi hrlo udari.
Nu se uto zbuča i skupi
odsvud mnogi broj viteza;
na Derviša svaki stupi,
da ga ubije, svak poteza.
"U nj ne tič'te! vizijer glasi,
ma ga sablja ubit ima."
Pače da se ne porazi,
svačije udorce u štit prima;
tere glavna neprijatelja
branitelj se on postavlja,
i slobodit sva je želja
smrti komu smrt pripravlja.
Ali Derviš, videć veće
da je učinio sve što je mogo
i da iz ove ima smeće
sve rasutje izit mnogo,
vrteć sabljom uokolo
svakčas nazad hitro uzmiče,
proz oružje ter se golo
protiskuje i protiče.
I ko tako veće izide
gdje najniži miri stoje,
zgar niz tvrde skoči zide
i usrnu među svoje.
Dilaver se smjenstvu čudi,
pak vapije: "Ah", tako li
na visinu stupit, hudi,
padajući scijeniš doli?"
Ljuto u srcu svom se smuti
i zavika Derviš jako:
"Za jače se podignuti
čas je i koris pasti ovako!
Nu ja tebe pala vidim
za vik veće ne ustati,
da se kriješ ne tijem zidim
neg pod zemljom da ideš stati!" -
"Lažeš, carski odmetniče,
da ma vjera puna slave
kom se djela moja diče,
sveđ ti neće stat vrh glave!"
Vapi oholi: "Sad ćeš vidit
što ja velim je li istina!"
Dilavera hoće slidit
priko mira i visina.
Nu ga ustavlja Daut silom:
"Ustrpi se, veleć, malo!
Doskoro ćeš kazat dilom
čije gospostvo već je palo.
O ma bratjo, o junaci,
slijedite me svi jedino!
Kad nam glava bude u šaci,
pod nogami sve nam je ino;
i da toj se zbude prije,
ptica u kajpi zatvorena
penjimo se više gdi je!
ne gubimo man bremena!"
Prista, i odletje, da sve opali
u ognjena slici zmaja,
razbijati ter navali
tvrda vrata od saraja,
naprijed k carskijem polačami
leteć jakno poplavica
koje s sobom lijes i kami
smuca oreć se svrh litica.

18. pjevanje
Daut poziva janjičare na pobunu protiv cara. Govori o Osmanu kao o djetetu koje svoje vojnike vodi
u rat u nepovoljnim uvjetima, a kao argument navodi i prošlogodišnji neuspjeh na hoćimskom bojištu.
Hvali Mustafu govoreći da je nepravedno svrgnut s vlasti. Pobunjenici navale na Dilaverovu palaču,
nakon čega se zapute prema Sultanovu dvoru.

Pjevanje Devetnaesto

Gdi Bizancijo bi njekada,
sad opkružen tvrdijem zidi
na kraju se Carigrada
carski saraj trostran vidi;
s jedne strane k njemu slazi
Bijelo more; s druge hode
Crni vali; s treće pazi
luke od grada Slatke vode.
Turnima su ponizani
miri ki ga odsvud grle,
i za obranu svaki hrani
slite od gvozdja trijeske umrle.
Vrata imaju na sve kraje,
nu se nijedna vik ne otvore
negli spravan car kada je
za broditi sinje more.
Samo jedna, ka po srijedi
prostrana su i velika,
sto'e carske zapovijedi
otvorena svakolika.
Na njim pišu zlatna slova
među listjem razlicime
kako kuća Otmanova
primi grčko carstvo i ime;
šti se ovako: "Grad sazida
car Konstantin; grad opeta
car Konstantin s glavom prida
sablji cara Mahumeta."
Trijem vrh ovijeh vrata stoji,
stan bolećijeh s desne strane,
sprijed ravnica gdi svakoji
najmogućiji s konja ustane.
Ne može bo druzijem vrati,
nakon ovijeh koja slide,
negli sam car projahati
vele ljepše u obzide.
Pravo uzraslijeh sred čepresa,
gdje kladenci bistre vode
iz mramorna bijela uresa
romoneći tiho ishode,
a stupi uresno izdjeljani
trijem uzdrže vas okolo,
red čauša k svakoj strani
odjeveni sto'e oholo.
Tuj pod strehom, ku iz Budima
car Suliman zlatnu prini,
aga u surah sjedište ima
janjičarski na visini.
Devet mjesta od kuhinje
pri desnomu pak su kraju,
ravna zemlja, more sinje
kim obilni harač daju.
A slijeva se svijem široka
konjušnica carska objavi,
gdje od konja svega Istoka
izbor i cvijet vas boravi.
Nad njom lijepa nadzida je,
sedla, uzde i naprave
gdje su ostale, kojijem daje
zlato i biser vječne slave.
Naprijed hodeć po ravnini
nahodi se svim prostrano
mjesto gdi se pravda čini,
od Turaka, 'divan' zvano.
Uz mjesto ovo pribogata
carskoga je blaga shrana,
a nalijevu su opet vrata
od saraja do sultana.
Za ovijem druga još se vide
ka se zovu i govore
'carska vrata', kud se ide
na careve svijetle dvore.
Onijem crni, ovijem bijeli
hadumi su straža prava;
crnima se crnac veli,
hadum bio bijelijem glava.
Tko ovdi uljeze, mjesto opeta
u zlatu mu sve se otkriva,
gdi car kraljim svega svijeta
poklisare pričekiva.
Naprijed jesen i prolitje
sred gizdavijeh perivoja
vječno voće, vječno cvitje
združi u slavah od pokoja.
Sred njih carski pribogati
i prisvijetli kram se kaže,
nad kijem stvari nije gledati
izvrsnije, ljepše i draže.
Tko sred ljudske sad požude
sve što je blaga skupit haje,
sred raskoše i razblude
naprava mu tolika je.
Tle pokova suho zlato,
mir sazida dragi kami,
zvijezde, mjesec, sunce na to
pod sklopiše vječnijem plami.
Zapad, istok i sjeverna
i poludna strana od svita
sega uresa neizmerna
čuda uzmnoži svim čestita,
ka er ufat nije trijebi
moć napuno vik izriti,
da ih razmišlja svak u sebi
bolje ih je ostaviti.
Sva ova mjesta zgar zbrojena
svoje osobne straže imaju;
tim vojska uzet nabunjena
prva vrata hteć saraju,
opriješe se kapidžije,
verna obrana mjesta toga.
Ali tajčas siječe i bije
broj malahan sila mnoga;
i od vrloća da ne ostavi
nijedno djelo, svijeh ih splesa,
ter učini put krvavi
vrhu mrtvijeh njih telesa.
Nu Dilaver, zasveda je
odrvo se skupu hudu,
još bez misli ne ostaje
još se brine, još je u trudu.
Da se odmetnijeh vidi smeće
nijesu ne samo utažile
neg da svakčas rastu veće
njih nabune i njih sile.
Vojska bijesna i zlosrda
čuje silno da je napala
i od saraja vrata tvrda,
straže im sijekuć, na tle rvala.
Čijem s razlogom cjeć toga se
sebi, gradu, carstvu boji,
prije neg čuje huđe glase,
da oslobodi sve nastoji.
Hrlo u obličju derviškomu
na Crno se more uputi
za na pomoć caru svomu
Natolijence podignuti.
Go, izreza od kožica
zvjerskijeh zastav mao uzima,
na pasu ožica i tikvica
visi mu, a štap u ruci ima.
Begum lijepe Adžamkinje
na čelu je ime upiso,
sad ljubovce, prije robinje,
za kom Istok vas je uzdiso.
Za ures vidjet nje jedini,
svačija srca ki gospodi,
mnokrat putnik kralj se učini
ki se u zlatnijeh Indijah rodi.
Iz sjeverne jošte strane,
otkli rijeka Don istječe,
da š nje bistri dan mu svane,
gospodičić mlad doteče.
Nova Zemlja, gdi sred tmine
pali u mrazu šes ljet stoje,
jeda im novo sunce sine,
posla u Istok mlace svoje.
U slatkomu samosilju
po glasu ona slavnom svomu
kraljevaše i Vasilju,
careviću moškovskomu.
Ni led rijeka u planini
Tartarhana je zaštitila;
gori u mrazu - toj mu čini
ljuvenoga ognja sila.
Ali vrh svijeh tuj lipotu,
koj prilike naći nije,
želi stravljen u životu
Hajder, sin kralja od Persije;
i da slacim jur pokojom
trud samiri u kom staše,
vjerenicom i gospojom
u pjesni ju klikovaše.
Kroz što veće od istoči
drugo sunce, sva prilika,
donijelo se biješe na oči
kraljevića ljubovnika;
i on ju pazeć cjeć uresa,
kom joj lipos sja vesela,
glasi ju: "Evo zgar s nebesa
božica je k nam sletjela.
Ah, priliko smrtna lica
ka šlješ plame ognja živa,
budi istočna ti božica,
sunce kim noć ma svaniva!
Nu ako ovi izgled tvoj me, brače,
prži ovako mraznom sjenim,
ko ti ista draže i jače
pogledim ćeš tvim ognjenim?
Tvoj pram zlatni sve me blago,
tvoje čelo bijela zora,
tvoje oči sunce drago,
tve mi lice dan otvora.
Ti si jedna sve me dobro,
ti sva rados ma ispuna;
ja sam tebe služit obro,
krune moje ti si kruna."
Tako u željah neizmernijeh
mruć kraljević s tej gospođe,
s mnogom družbom svojih vernijeh
svijeto u slavi po nju pođe.
Nu Dilaver uto isteče,
ter ju ugrabi mladu silom,
i u plijenu se čestit reče
robinjicom takom milom.
Zanio biješe glas i njega
od liposti slavne svudi;
pospješi se cića toga
da ini ne otmu što on žudi.
Nu ona, misleć koliko su
ljuti jadi stat sred uza,
po rumenom licu prosu
drobni biser groznijeh suza.
I ko ružicu i lir veće
iz kladenca poli od oči,
kliče lipos klet ka smeće
tolike joj sad uzroči:
"Ah, prokleta majka moja
ka me lijepu porodila,
veljaše, ako bez pokoja
živjet mi je vas vijek sila.
Ma ljepoto privarena,
što si sreći učinila?
Na uzah li namijenjena
kruna ti se privratila?"
Ču kraljević glas u vaju,
Dilavera pozva tima
da na sabljah razigraju
čija djevojka biti ima.
Poruči mu: "Od junaka
gusarovat nije ukradom;
hod' sa mnom se viđ, a paka
pod' ko vitez s diklom mladom!"
Ali Turčin mu odvit poda:
"Ne ko gusar sablju sminu
neg ko carski vojevoda
prostrijeh u tvu kraljevinu.
I da ti ju vrh tve glave
još sad zoveš, sreća je moja;
tim, ko hoćeš, čini sprave,
ne ustručam se ja od boja.
S robinjom ću, netom svane,
usred ravna polja siti;
koji od nas živ ostane,
djevojka će toga biti."
Bivši ovako utvrdili
među njima kletvom veće,
čim svak gleda kad pribili
dan s nebesa zgar isteć će,
eto Zora ključmi od zlata
vedri otvorit istok ide,
proz korajna neka vrata
nadvor žarko sunce izide.
S jedne i druge strane ureda
s mnogo vitez, straže cića,
Dilavera svak ugleda
i adžamskoga kraljevića.
Polje ravno i široko
od boja je mjesto njima,
a sunčano svijetlo oko
svjedočit im jakos ima.
Vrana konja Turčin jaše,
a na drugom svemu bilu
lijepa Begum uza nj staše,
mučna gledat rat nemilu.
Zelen pastuh u ponosna
kraljevića igra i skače,
na Turčina ki jakosna
zateć se ončas ne uzmače.
Nu i Dilaver protiv njemu
konja obode, skoči hrlo:
i kopje ovemu i onemu
susretište skrši vrlo.
I ovi i oni vitez tada
iza pasa sablju trže,
i u zamahu je plaho vlada,
protivnika da ubije brže.
Jak dva bika u planini,
kad ih ljuven bijes uhiti,
mukaju strašnoj u vrlini,
ovi onoga ište ubiti;
zgiblju glave, želja mnoga
podžiže ih sveđ i srči,
tere jedan na drugoga
s vitorozim čelom trči.
Ljubovca ih gleda iz stada,
kad je od boja uzrok njima,
i u sumnji stoji mlada
čija od njih biti ima.
Tako bjenje sad izlazi
među Andžamom i Turčinom;
djevojka ih mlada pazi:
čija će biti, ne zna istinom.
Vrhu oružja gvozdobita
gradi udorac teški se ore;
skaču i lete iskre iz štita,
bijela oklopja plamim gore.
Brzi konji strelovito,
kud viteške ih ruke svrću,
tim zamiču se i u vito
zdesna, slijeva svud nasrću.
Jednu snagu, jedno doba
i jednaka srca i ruke
ukazaše viteza oba,
ni među njim bi razluke.
Tvrdi štiti, cijele oklopi,
još izranjen nije nitko;
ničije krvi još ne popi
jednu kaplju gvozdje britko.
Nu napokon Hajder rani
Dilaveru lakat lijevi;
vidi on teć krv i u obrani
čuje štit težak - tijem se gnjevi.
Jedovita pun čemera
pače u sebi buči time,
ko na vihru od sjevera
dublje u gori posred zime.
Na stremen je uskočio
i, ako ne izda sila mnoga,
udorcom bi jednijem htio
neprijatelja svršit svoga;
nu zavitli česti odveće
ki Hajdera glavu sviše
treskovite vrle smeće
teška udorca ustaviše.
Nu kraljević smeten osta
i u podne mu dan se smrče;
toj poznavši, hrli dosta
na pomoć mu svoji trče.
Kopja vitijeh dvije dubrave
staše odasvud u čas ovi
da se biju u krvave
turski i adžamski vitezovi.
Stoji Dilaver i vapije
kraljevića koreć priko:
"Vazmi ljubi, evo ti je!
Gdi je junaštvo tve veliko?
Evo Begum za kom toli
u ljuvenu gorje plamu!
Što ju ostavljaš, kralju oholi,
u gusarskijeh rukah samu?
Gdje su riječi i zahvale
s kijem me na boj prije poziva?
Nu, ko tebe, i tve ostale
dobiću i otet jošte živa!"
I uto s konjem naprijed teče;
bez milosti, bez pokoja.
lupa, cijepa, bode, siječe -
smrtni je kosijer ruka svoja.
Nu njegovoj buduć sili,
zasve da ih teško udari,
kraljevića ugrabili
ćesel-baški vojničari,
pod mire se tvrda grada
ukloniše hrlo š njime,
a Dilaveru osta mlada
dikla i uvik slavno ime.
Ovo od njega popijeva se
po svijeh stranah od Istoči;
a on Begum lijepu uza se
drži i ljubi ko dvije oči.
Ne robinja neg ljubovca
ona je u njemu sad jedina:
ulovila tako je lovca
još u lovu sva lovina.
A on sam nje je dobro svako,
slatki pokoj, rados mila;
junaku se vrijednom tako
lijepa i mlada zavirila.
Tim igda se na hrabrena
slavna djela on otpravi,
vazda je uza nj uspomena
od prislatke sve ljubavi.
Paček stjecat on vjeruje
svekolike srećne boje,
s neprijateljim kad vojuje,
u ime lijepe Begum svoje.
Ne ostavlja tim nikada
od sebe ovo drago ime,
i u prigodi ovoj sada
uputi se veseo š njime.
Ali uto od uhoda
čuli bijehu odmetnici
glas njegova skrovna hoda
u derviškoj u prilici.
Vrli Derviš nu se tište
s družbom svojijeh spahoglana
da ga traži, da ga ište
crnomorskijeh uprav strana.
Vapije: "Na krv, na osvetu,
o junaci, slijedite me!
Neprijatelju hudu i kletu
vrha doći sad je brijeme."
Ter jak pastuh, kad se od bijesa
s jasli otrgne, vihra brži
teče, skače, grivom stresa,
glavu uzdiže, puha i rži,
priko grada vitez vrli
taki srne, rukam maha,
prijeti obrazom, zgledom prli,
ne stiže ga strijela plaha.
Nu zasve to on nabliže
svom brzinom svojom tada
Dilavera ne dostiže
negli izvan Carigrada.
Ko ga upazi, isred tijeka
viknu: "Bježat zaman ti je;
izbliza a ne izdaleka,
rukam se a ne nogam bije.
Nu se od straha cić privara
ne samo u to priobraža'
negli u pticu još pritvara',
jur te sablja ma poraža."
Na prijetenje vrlo ovako
odgovori smioni paša:
"Prida mnom si i prije skako,
i još ćeš - svis me tva ne ustraša.
Nu junaka snažna i ohola
ki proslavit se ište djelom,
na čovjeka sama i gola
gdi je došo s vojskom cijelom."
Jak sred gore, kad iz gaja
vepar divji van se istira,
čim množ pasa sa svijeh kraja
kruži ga okolo i opstira,
smrtno prijeteć vrlijem zubi
ki iskereči se vas i hroče,
tim da smjenstvo lovac gubi
ki ga tjera najprije poče -
i on se krepko ustavio,
i svijeh čeka; nu nije toga
ko bi izbliza udrit smio
na divjaka strašivoga.
Proć vezijeru ne smiju tako
kleti carski odmetnici;
a on stoji krepko i jako
s drenovicom u desnici.
Svaki golu sablju uzdiže,
svaki prijeku smrt mu žudi,
ali stupit nijedan bliže,
za udrit š njim se, ne usudi.
Ali on uto štap drenovi
u obje ruke stište i hvati,
i gdje u skupu vitezovi
najvećem su, tuj se obrati.
Jakno soko, kad ga sila
jata od ptica stisne odsvudi,
oštre čaplje, brza krila
iz visina se oreć trudi:
sada onu teško udara,
plaho onu sad zanosi,
ter u isto doba odzgara
perje sniježi a krv rosi -
taki je vidjet vezijer silni:
sjemo tamo skače, lupa,
rve udorac grad obilni,
mlati, hvista, busa, jupa.
Sablje, štiti, strijele, luci
s krvavijem se daždom ore;
s jednijem štapom sad u ruci
go toliko čovjek more!
Po vezovijeh udri Seća;
vjerio se ovi biješe odskora,
vjerenici tim se obeća
čestit na dvor doć s odora;
ali, ako ga ona uščeka,
nastaće se mrazna i naga,
er po zemlji rana prijeka
u krvi je prostrla ga.
Jak ružica vila mlada
ku u vjenčac bere o zori
on povenu; na nj san pada
uvijek mu oči ki zatvori.
Još Veliji stuče glavu
i moždani sve mu proli,
ki tad streptje i u krvavu
blatu leže na tle doli,
ter je vidjet jak česvina
ka u divjoj niknu gori,
silni vihar iz korina
kad ju podre i obori.
Tuj izdalek Feras pazi
i iz šuplja gvozdja tište
zrno ognjeno; da porazi
slavna pašu, tako ište.
Jur gvozdena cijev razdrije se,
smrtno olovo čim istjera,
ali Istrufu smrt donese,
a ne zgodi Dilavera.
Rodi se ovi u Plovdinu,
a s nenadne hude česti
s tuđa udorca sad poginu
u tuđemu ovdi mjesti.
Mruć obrnu k nebesime
oči i ruke, da ukaže
rodna grada slatko ime,
i uzdišući smrtno ih zaže.
Videć Derviš rasap mnogi
od svojijeh od bojnika,
sraman sobom u nalogi
s golom sabljom skače i vika:
"Da li je moguć, da li je vrijedan
sad od ruka ovoliko
odrvat se čovjek jedan
harajuć nas ljuto i priko?
Ah, našega ruga i smeće!
Tko uvijeke da vjeruje,
zločesto ovo tamno odveće
pripovijedat tko uščuje?
Na stranu se svak ukloni!
Ja sam za svijeh ukazaću
od nas dvijeju tko je smioni,
i za ubit ga način nać ću."
Vas štap razbjen vezijer tada
meće - učinio š njimje dosta -
a sablju i štit s tli popada
što od pobjenijeh pusto osta.
Lijevu nogu naprijed stavlja
i njom malo poklekniva;
više prsi štit upravlja,
glavu uz lakat skuča i skriva;
drugom rukom sablju hvati,
boču uz desno svoje koljeno,
a bodezan k srcu obrati
svom zlotvoru nesmiljeno.
Uprav stoji Derviš vrli
i otkriveno stegno hrani;
desnu bedru čuvat hrli,
spravan skočit k svakoj strani.
Vrh lijeve se noge uzdrži
vaskoličak vitez bijesni,
a uzdignut lakat drži
britke sablje vrh bodezni.
Tiska jedan proć drugomu
oštra gvozdja bez milosti,
i smrt prijeti ovi onomu
sa svom moći i kreposti.
Nu Dilaver veće u smeći
hro za udrit prječe i jače,
vas na lijevoj se uzdržeći,
desnom nogom naprijed skače.
Ali Derviš desnu stranu
hitro uzmače i, hteć zgoda,
bodezni odzgar ljutu ranu
u stegno mu tajčas poda.
S krvi, koju tad ugleda,
srce uzavre u vezijera,
tako da uz gniv svoga ijeda
ljuta je zmija bez čemera.
Tiho je more kad proždira
plav potopom od valova;
mirno je nebo kad sve otira
sred vihara i treskova.
Glavu, stegno, ruke, prsi
neprijatelju svakčas ranja
pri života svoga svrsi;
nazad se oni sveđ uklanja.
Stiže ga ovi i udara
i na nj se ori jakno rijeka
ka niz goru strmo odzgara
krši plahos bijesna tijeka.
Ali opaki sebar njeki,
videć što se Derviš nada,
Dilaveru poda prijeki
smrtni udorac izazada.
U zatjelak sikiricom
on ga udari jakom silom,
da s krvavim ončas licom
pade smeten nica tilom.
Svak na nj srne odasvudi
s golom sabljom u desnici;
vrh njega je gora od ljudi,
skaču po njem svikolici.
Vapije Derviš plešući ga:
"Ti ki uz cara bi najviši
dušu u krvi bljuj i riga',
pod nogami mojijem sopiši!"
Nu ne može već ovoga
čut Dilaver prihrabreni;
biješe izdaho prije toga
i osto jakno mraz studeni.
Ko se uzmnožni vizijer ubi,
časom raznije glas svuda se,
i njegova lijepa ljubi
ču ga i naga odrije sva se.
Utječući mladoj s lica,
gdje perivoj ljuven biješe,
lir pribijeli i ružica,
rumene usti problijedješe.
Potamnje joj svijetlijeh oči
sunce blago i veselo,
a vedrinu od istoči,
naoblači bistro čelo.
Skupljen oblak zlatnijeh prama
proli obilne dažde svoje
i potopi svitlos srama
cvjetnijeh prsi perivoje.
Na srce joj krv je utekla,
gdi ju teški jad satira;
ište žalos da bi izrekla -
glas ju bježi, riječ umira.
Najposlije željna sila
stupaj puti a ne snaga;
van grada se uputila
gospodara vidjet draga.
Nije ozira mlados svoja,
ni ju uspreže da ne srne
gdi uzrok svoga nepokoja
vrhu zemlje je prostrt crne.
Pospješi se i poteži
i dohodi k mjestu tomu
gdi u krvi mrtav leži
tko bi život srcu svomu.
Gleda, i tim joj muka prika
žestočija vele ishodi,
gdi je pod nogam od krvnika
tko više njih svijeh gospodi.
U nj se krepko zapazila,
svim je vidit stanac kami;
bolesti joj mnoge sila
ne da iz srca proć suzami.
Tako u plaču čim ne more
izjadati sve pečali,
ćuti muke huđe i gore,
nu je toliko teško žali.
Ali ne ima tej kriposti
uzdržat se skup nemili,
od žalosti ne od milosti,
da ne plače i ne cvili.
Ah, ke prignut neće želje
jedna žena mlada i lijepa!
Ganja ona neprijatelje
i proć volji im srce cijepa.
Ona udugo ne zamuknu,
nu da smrtni jad svjedoči,
od bolesti joj srce puknu,
potop suza proli iz oči.
Tako glasom žalosnime
uhiti se za pram zlati;
često zovuć drago ime
kliče ovako naricati:
"Ovo li su, slatki brače,
tve zahvale, moje slave?
Ovo li su, o junače,
tve viteške bojne sprave?
Duše moje drag pokoju,
ovako li sad me smete?
Kakav pođe, kakva u boju
oči moje, joh, vide te!
Vaj, što gledam? Još ne mogu
vjerovati sama sebi,
spomenujuć tvu vlas mnogu
dobita otprije ka vik ne bi.
Ali što me tužna vara?
Poznam ljuta cjeć čemera
čestitoga silna cara
namjesnika Dilavera.
Viđu onoga ki najprvi
bi gospodar me mladosti
ogreznuta svega u krvi
na tleh ležat bez milosti!
Ah, da proklet čas je oni
u koji ti mlada omilih,
kad kraljević osta smioni,
a s tobom se ja odilih!
Ti na sablji dobi mene
i života, joh, ne štedi
cić liposti proslavljene,
ku vas Istok njegda slijedi,
cić liposti tužne sada
i žalosne, joh, saviše,
ku sve tmine od zapada
vječnom noći priklopiše.
Nu ako bilo suđeno je
da se mlada s tobom združim
i da tebe sve dni moje
gospodara moga služim,
što tve ove smrtne rane
neće i mene sad satrti,
sadružena neka ostane
i smrt moja s tvojom smrti?
Ti ne samo ma jedina
slatka ljubav sveđ si bio
nu i drag ćaćko, duša istina
i od srdašca bolji dio.
Bez tebe sam bez života
i bez dobar svijeh ostala,
udovica i sirota
podušena u dno pala.
Nu ti momu gospodaru
koji zada smrtnu ranu.
zašto sta on samu caru
vjeran vitez na obranu,
ah, gani se, joh, ako si
čovjek od puti a ne stijena;
osvetio se, dobio si,
neprijatelja ti eto ubjena!
Daj dopusti mješte dara
ovi jedan tužni meni:
vrh krvava tijela odzgara
stavit kami na nj studeni!
To li ukopna ima jama
branit mom se ljubovniku,
ubij i mene! s glavom sama
pod tvu sablju idem priku.
S ovijeh noga, ke ti grlim,
ja se neću otkinuti,
što mojijem jadim neumrlim
ne budeš se prije ganuti.
Oružanijem protiv silam
pravo je da se ti opričeš
i da kopjim, sabljam, strilam
neprijatelje sve posičeš;
nu protiva jedne žene
poniženstvu i nevolji
nije razlog neg smiljene
da ukažeš želje u volji.
Ja ne molim tvu dobrotu
da mom vojnu život prosti -
nije on veće u životu,
dijelio mu se duh iz kosti.
Milos samu i jedinu
pitam ti ovu, da nemilo
ne prožderu i raskinu
psi njegovo mrtvo tilo."
Prista, ali vire obilne
ne ustavi se suza ronit
za tvrdoće hude i silne
većma omekšat i priklonit;
nu vizijerska svijetla žena

smirena se tim ne pazi;
uzrok ćud je potištena
ka na molbah vrlja izlazi.
Odgovara Derviš kleti:
"Od ovoga, ki mi osta
pod nogami, moj osveti
krv ne može bit zadosta.
Najbrže mi bježi s noga!
Ljudske i ženske glave nije,
ni milosti ni razloga,
da me gane srce od zmije.
Ovo tijelo cjeć smiljenja,
ko bih imo ja u sebi,
ni utaštva ni utješenja
nije vrijedno donijet tebi;
nu vrženo da se drpi
pasjijem nohti, ptičjijem kljuni,
muke nijedne već ne trpi,
a željenje me se puni.
Ne brini se! Vojnu tvomu,
koji car se drugi zvati
u životu može svomu,
grob dostojan ja ću dati."
Ali ko car začu smeće
ke postale bijehu okoli,
i u pobuni svakčas veće
da rastijaše skup oholi,
uzboja se i ushaja
i ukloni s mjesta očita,
gdje prizida kraj saraja
tajaše se svijem skrovita.
Nu tu videć da ne staše
prem slobodno, opet poje
na zaklone Sinanpaše
i skrovene perivoje.
K vojsci otole posla u jadu
hrlo jednoga od vezijera
i haduma, ženskom stadu
ki mu biješe za pastijera,
misleć, zasve vojska prika
da ovijeh pita, ovijem prijeti,
na careva namjesnika
stavit ruke neće smjeti;
i razmislit još će dobro
prije neg dadu smrtnu ranu
crnac koga car je obro
za čuvoca svomu stanu;
a on s toga poznat da će,
zasve er može stvar bit štetna,
ali se ona pokajaće,
ali ostat sasma odmetna,
ter s dogodna paka dila
za se izabrat svjet najbolji
i, na što ga stegne sila,
volju hinit pri nevolji.
Nu bi inako neg se scijeni,
er u bijesu čim se srde
odmetnici raspušteni,
meću razlog, razbor grde.
Tim ko vojska ovijeh ima,
vazam sablje u desnice,
pogubi ih prid vratima
od careve konjušnice.
Mišljahu oba da naredno
želja se od njih carska izreče;
nu objema njima ujedno
prije se s glavom riječ prisiječe.
Ne pristajuć s svake strane
još krvnici zli vapiti:
"Čuj nas dobro, čuj, Osmane!
Car nam odsad nećeš biti!
I od toga za zlamenje
hod' da vidiš od rusaga
ko baš-vezijer tvoj primljen je
i uzdani Kazlaraga.
Nu kad nećeš k nam sit zgara,
mi ćemo se pripet k tebi;
nu je Mustafu slavna cara
slobodit nam otprije trijebi.
O Mustafa naš izbrani,
o veliki care i sveče,
u kojoj si objav' strani!
Na noge ti vojska teče."
Ovo rekši sjemo tamo
svud udriše po saraju:
"Car Mustafa znat imamo
gdi je", vapit ne pristaju;
ter slikuju konja bijesna
ki od uzde bez posluha,
gdje ga nosi vlas nesvijesna,
trčeć, skačuć rži i puha.
Svak se uklanja: sam ih ide
ičoglanin Šaban sresti,
od svijeh dvoran ki se vide
u saraju najzločestiji.
Ovi u istom dijelu staše
s istom pomnjom, u isto vrime
kad Mustafa stolovaše;
cić toga se spozna š njime;
tako mu se ter zaviri
da sred srca vik svojega
u željah se čas ne smiri,
da opet carom vidi njega.
Tim prigodu gdi mu je sreća
sad donijela ku sveđ želi,
ukazat ga vojsci obeća
i š njome se obeseli.
Pustoš jedna od carevijeh
perivoja jes na kraju
gdi stoje zvijeri ke se od svijeh
strana carem darivaju.
Plahi jeljen vrhu glave
tu visoke grane stere;
lis na dubu, cvit vrh trave
sva mu je sjena od potjere.
Košuta ga slijedom slidi,
ljubovnica iščeznuta,
gdje kladenac bistri vidi
vrjet zelenom dubju iz skuta.
Nagla srna brže od vitra
teče gusto kroz grmenje,
i, skačući laka i hitra,
na dubje se meće i penje.
Hroče i puha vepar divlji,
i u kosijeru strašna zuba
krvavo oko - oganj živi -
prijeti smrtna da je poguba.
Vrli medvjed hrka i reži
i od čeljusti spilu otvora;
vas kostriječi, vas se ježi,
oštreć čaplju na panj bora.
Vuk ždrljivi sveđ zavijeva,
lupež pitom, drug divjačan;
obzire se zdesna i slijeva,
tuđa imanja vazda lačan.
Ris srditi u slobodi
tamo ovamo sa svijeh strana
regbi leti a ne hodi,
skačuć dubja povrh grana.
Slon veliki, snažni i jaki,
komu zglobno nije koljeno,
dugu trublju na čas svaki
stavno kupi, stere smjeno.
Hrli kaplan vas je u dici
šarovitom pod napravom;
snagom materi on lavici
a ocu je risu sličan glavom.
Tigre gnjevna, prika i ljuta
po gvozdenoj kajpi udara;
glave je oble, oka žuta,
na razlike pjege odzgara.
Kralj svijeh zvijeri, lav oholi,
svakčas zlatnom grivom stresa,
veličanstvo slavno toli
krijepeć silom vrla bijesa.
I divjači mnoge ine
kipa razlika i imena,
kijeh pustoši i planine
goje u jamah posred stijena.
Tuj sred dubja na široku
ali obraslu odsvud mjestu
jamu otkriše svim duboku
u spletenu grmu i čestu;
na ku pokli svijeh dovede
dvornik Šaban, poče od muke
svrtat plačne k njim poglede,
k jami obraćat kršeć ruke,
vapeć: "U ovom grobu odi
car Mustafa dobri i sveti
ukopan se živi nahodi;
iz nje imate vi ga izeti!"
Okošena zdvor iz grma
jama otvori jaznu tminu;
nu litica odsvud strma
sit ne daše u dubinu.
Tim prostriješe množ konopa,
po kijeh htješe po svoj volji,
gdi Mustafa živ se ukopa,
sit vitezi svi najbolji.
Ali Daut svijeh ukloni,
ter s dva druga sam odzgara
side u niski ponor oni
i po konopu ize cara.
Zagunjastio i obrasto
Mustafa se vas ukaza:
lice suho, blijedo i tmasto,
put skončana, pun poraza;
i bez snage i bez riječi
u naručju vernijeh tada,
od kojijeh se krijepi i liječi,
trepte usti, glava pada.
Sred grada se pored vide
na prostranoj svim ravnici
tri mečeta: bijele zide
u oholoj vise dici.
Tuj u srednji mečet lako
uniješe ga cić pokoja,
gdi od sve vojske čuvan tako
svu noć jednu cijelu stoja.
Ali isti večer ovi
sultan Osman, ko se tmina
crne noći pripolovi,
dozva pašu Husaina;
ter š njim u osvijet iz saraja
k Aliji se hrlo otpravi,
pun pečali, tuge i vaja,
janjičarske vojske glavi.
Ovi, ukrotit ne mogući
vojske svoje sad pobunu,
vas zamišljen staše u kući,
u životu muke punu,
pazeć način da iznađe
cara i sebe da osveti.
Tuj car dođe, tuj ga nađe,
tuj mu ovako kliče rijeti:
"Pođ' k vitezim ter ih pita',
ki zakoni hoće i prose,
gdi sam ja živ car od svita,
da drugoga oni iznose?
Pošastje ti ovo od glave
znam da prijeti sad pogube;
nu smrt grle sluge prave
s čistijem srcem koje ljube.
A kad za ku bolju zgodu
ti tvoj život mož sahranit
negli carsku za slobodu,
negli cara za obranit?
Kunem ti se, podnio bih
ja strpljeno ovu smeću,
i Mustafi dundu do bih
carstvo i svaku čas najveću,
i sam bih se s stola moga
dobrovoljno uklonio,
ali nije on za toga
ni sad, ni je nigda bio.
Kako hoćeš da panj jedan
suh u gori svijetom vlada
i da zakon da naredan
od istoka do zapada?
Kako hoćeš carstvo udugo
da utemelji jedan viku
ki od čovjeka ne ima drugo
negli samo dvornu sliku?
Kako hoćeš čovjek da je
tko je neprijatelj od poroda?
Nije žene za ku haje,
kih nam želju narav poda.
Ali dobar, vrijedan, svijesan
i od svakoga svet se zovi!
Car moj otac meni uresan
ostavio je sto svoj ovi.
Da je Mustafa u životu,
oca moga i to dar je:
ah, i zato na sramotu
dobročinca svoga car je,
i zato mi grabi iz ruka
dvakrat carstvo oca moga!
Ah jaoh, jeda moga puka,
jeda pravde, jeda Boga!
Pospješi se, o moj verni,
pođ' me smiri s vojskom veće!
Svijeh grijeh prosti neizmerni
i pobunu i sve smeće.
Eto, više plate općene,
na glavu od njih još svakomu
po pet drobnijeh jaspri od mene
s peset dukat dara k tomu."
U besjedam aga kracijeh
odgovori smerno tade:
"Ne ma neg sto glava ovacijeh
neka na tvoj službi pade!
Er ku vitez steć hrabreni
ikad može veću slavu
neg kad glavom svom zamijeni
gospodara svoga glavu?"
I pođe ončas; nu poruku
carsku vojsci netom reče,
podrije sablju svak u ruku:
osta isječen vas na peče.
Paka u skupu svi jednaga
na kuću mu naripiše,
ter sva zlata i sva blaga
razgrabiše i razniše.
Ali za njim se isto zgodi
i Husain-paši opeta;
mirit cara dočim hodi,
nađe u smeći smrt ga kleta.
Nu zatijem, ko zvijer vrla,
jednom u krv kad se omrsi,
da bi isklala sve i strla,
teče poljem, skače vrsi;
tako i vojska nesmiljena
opojena krvim srće,
i bez reda uzoholjena
regbi opalit svijet i strće.
Crncu i vezijer-Dilaveru,
i svijeh inijeh kijeh posiječe,
na Atmejdan, da ih psi deru,
metat gole trupe teče.
A na kopja zgar nabili
budući im glave opeta,
prid mečet su ih postavili
sultan-cara Bajazeta.
Nu sred smeće tej goruće
vrlijeh vitez pomnja sva bi
da se oderu još im kuće
i sve oplijeni i pograbi.
Tim svak s golom sabljom skače,
da mu je prije sve satrti;
jauče se, ciči i plače:
smrt je u plijenu, plijen u smrti.
Žene, ljudi, stari i mladi,
čas, imanja i životi,
sve se otimlje, smuca i vadi
u sili, u krvi, u sramoti.
Bez milosti se i bez reda
grabi, dere, valja i žeže;
do iz povoja mlada čeda
rastrgnuti po tleh leže.
Slobodno od njih ništa nije:
konji, momci, robje, djeca;
što ne nosi, toj se bije
i na peče sve rasijeca.
U ovoj bijesti izvan sebe
udarajuć na sve strane
ne pristaše, dokli i tebe
ne iznađoše, slavni Osmane.
Bijaše mlad car još na domu
janjičarske glave verne,
u srdašcu noseć svomu
misli teške i čemerne.
Tuj čekaše svakčas glase
dobre, zle li svojoj kruni:
ali vojska smirila se,
ali raste u nabuni.
Sveđ mu sumnja trud prilaga;
tim se očito veće boli
da uzdani Aliaga
vraća mu se kasno toli.
Eto odasvud buka posta,
eto se odsvud sablje svijete,
sve bojnika puno osta,
sve se uzbuni, sve se smete.
Vojska usrće janjičara;
vapije svaki: "Hodi amo
s nami na sud, gdje pred cara
Mustafu te pozivamo!" -
"Ja sam vaš car! preuzima
Osman opet; koj je taj sada
tko suditi mene ima
usred moga Carigrada?" -
"Sad ćeš vidjet tko si i što si!"
oni mu opet odvit daju;
s tijem svak skače da ga nosi,
svi ga silom popadaju.
"Tko na cara, car zavika,
zgar od Boga posvećena
stavlja ruke, koga slika
od svijeta se kljanja i sjena?" -
"Ti nas si ovo naučio,
noseći ga vojska glasi,
kad nepravo zatvorio
cara i sveca našega si."
Ovako se Osman mladi,
car od cara svijeh najveći,
na jednoga konja usadi
ki se nađe tuj po sreći.
Kratko ruho i priprosto
samo zgar ga odijevaše,
bez haljine buduć osto
s kom vrh sunca njekad sjaše.

....

Tim u srednji mečet tada
doprati se i dovede,
gdi uz Mustafu usred grada
nove paše redom sjede.

19. pjevanje
Opisuje se carski dvor i njegov okoliš. U pripovijedanje je umetnut opis ljubavi Dilavera i lijepe Begum
Adžamkinje koju je Dilaver dobio u dvoboju s perzijskim kraljevićem Hajdanom.

Pobunjenici stižu Dilavera koji je prerušen krenuo po pomoć, napadaju ga i na kraju ubijaju.
Begum ih moli da joj daju Dilaverovo tijelo da ga sahrani, no oni odbijaju. Oslobođaju Mustafu iz carske
tamnice. Osman u dugom monologu iznosi svoje strahove, čuđenje i zapanjenost nad pobunom svojih
vojnika. Vojnici ga hvataju i odvode u carsku tamnicu.