Mitovi i legende

AZTEČKA MITOLOGIJA

Prva stvar koja se uočava kod aztečke mitologije jest činjenica da se
imena bogova čitaju teško, a izgovaraju još teže. Čini se da je opaska
kako bi se, bacajući Scrabble kockice, uz nasumični dodatak slova x,
mogao složiti čitavi aztečki panteon –opravdana!

Na
spomen Azteka, na pamet padaju slike krvava žrtvovanja, jarkih boja i
šarena perja. Jedan od razloga zašto danas vrlo malo ljudi poznaje
mitove Srednje Amerike jest i taj što su mitove skupljali fratri nakon
španjolske konkviste od kojih se, iako su njihovi napori da sačuvaju
vrijedne ideje hvalevrijedni, teško moglo očekivati da ih shvate i
prenesu u cjelovitom obliku, dijelom i zbog toga što je malo vjerojatno
da su aztečki svećenici radosno podijelili svoje spoznaje s osvajačima
i širiteljima kršćanstva.

Smatra se da se pleme Azteka u Srednju Ameriku doselilo iz područja
sjeverno od Colorada te se tijekom 14.stoljeća smjestilo na otočićima
jezera Tescoco da bi u sljedećih nekoliko desetljeća zavladalo najvećim
dijelom Meksika – pothvat je to koji svjedoči o velikom strateškom
znanju i moći ratovanja toga nomadskog plemena. Legenda kaže da je
seobu Azteka iz Aztlana, mjesta na dalekom sjeveru, potakla ptica koja
je zapjevala tihui, što na aztečkom jeziku znači ‘hajdemo’, na što je
vođa i bog rata Huitzilopochtli poveo narod prema jugu. Nakon godina
lutanja, naišli su na prizor kojime se ispunilo proročanstvo: otok
usred jezera i sokol koji je sletio na kaktus nochtli. Huitzilopochtli
je pozvao narod da se na tom mjestu, Meksičkoj visoravni, naseli te da
naporno radi i uživa plodovima svoga rada: voću, kakau, dragom kamenju,
perju i pamuku.

Nakon
što su svladana domorodačka plemena, osnovan je glavni grad
Tenochtitlan koji je bio sazdan od nasipa i kanala, trgova i tržnica,
piramida, hramova, palača, dućana i rezidencija. U vrijeme španjolskog
osvajanja, stanovništvo je doseglo brojku od 200 000 ljudi. Aztečko je
društvo bilo slojevito – na vrhu hijerarhije stolovao je vladar, štovan
gotovo kao božanstvo, za njim je na nižim stupnjevima slijedilo
plemstvo, veliki svećenici, puk, kmetovi i, na kraju, robovi. Slično je
bilo i u svijetu bogova – na vrhu je bio Tlaloc, bog kiše, koji je
vrhovništvo dijelio s Huitzilopochtlijem, bogom rata.

Svaki mit ima četiri osnovne funkcije: mističnu, kozmološku, sociološku
i pedagošku. U svakoj mitologiji postoje pitanja: Otkud dolazimo? Kamo
idemo? Kako da živimo ovaj život? Na prvo od ovih pitanja odgovaraju
mitovi kreacije.

Budući da su Azteci uklopili različite tradicije predaka -Tolteka i
ostalih predaka jezika nahuatl – u svoju mitologiju, imali su različite
mitove o kreaciji. Jedan od njih počinje s boginjom Coatlicue koja je
bila savršeni monolit, bez ijednog otvora na tijelu. Zatrudnjevši s
nožem od opsidijana, rodila je boginju mjeseca Coyolxauhqui, kao i
mnoštvo sinova koji su postali zvijezde. Jednoga je dana našla pernatu
loptu koju je spremila u njedra.
Kad je kasnije potražila perje, ustanovila je dvije stvari: da je perje
nestalo, ali i da je ponovno trudna. Čuvši tako naivnu priču, Mjesec i
zvijezde su se naljutili te je odlučili ubiti. Dok su djeca kovala plan
za njezino smaknuće, Coatlicue je rodila boga rata kojemu je nadjenula
ime Huitzilopochtli. On je, uz pomoć vatrene zmije, ubio svoju braću i
porazbacao ih po nebu, a Coyolxauhqui je odrubio glavu i njezino tijelo
bacio u planinski procjep. Od svih bogova, ostali su tek Ometecutli i
Omecihuatl, dvije zvijezde koje su stvorile boga proljeća – Xipe Totec,
pernatu zmiju Quetzalcoatla i mračnog boga Tezcatlipoca, kao i ljude. U
tim je vremenima na zemlji voda bila početna materija u kojoj je
plivala Coatlicue proždirući svojim bezbrojnim ustima sve što bi
vidjela. Kada su bogovi Quetzalcoatl i Tezcatlipoca uvidjeli što se
događa, pretvorili su se u zmije od kojih je jedna zgrabila Coatlicue
za desnu ruku i lijevu nogu, a druga za lijevu ruku i desnu nogu te su
je stale povlačiti. Čudovište se tako raspolovilo. Donji se dio
čudovišta uzdigao i oblikovao nebesa, dok se gornji spustio i postao
zemljom. Ostala su se božanstva naljutila i, da osvete raščetvorenje
Coatlicue, od njezine kose stvorila stabla, travu i cvijeće, od
njezinih očiju izvore i spilje, od usta rijeke, od nosa brijegove i
doline, a od ramena planine. Unatoč tome, Coatlicue je obnoć plakala
jer je željela jesti ljudska srca i nije htjela uroditi plodom, osim
ako je ne poškrope krvlju. Život se, dakle, mora žrtvovati velikom biću
koje održava život.

Tu dolazimo i do priče o žrtvovanju. U drevnoj su Americi ljudske žrtve
u početku bile dobrovoljne. Za svetkovina u čast boga Tezcatlipoca
ubijalo se samo jednog mladića koji je godinu dana prije toga uživao
najveću čast – učili su ga svirati flautu, biti blagim i ljubaznim u
govoru, odjeća mu je bila kao u boga, imao je pratnju osmorice, oženili
bi ga s četiri djevice. Pet dana prije same svetkovine odavala mu se
počast velikom gozbom i plesom. Na poslijetku, mladića i njegove žene
smjestili bi u čamac i oni bi otplovili do podnožja malog brijega, gdje
bi djevojke bile ostavljene, dok je osam slugu pratilo mladića u
oskudno opremljen hram. Na svakoj bi stepenici mladić slomio po jednu
flautu na kojoj je svirao tijekom čitave godine, sve dok ga na vrhu ne
bi dočekali svećenici koji bi ga polegli na žrtvenik, svezali mu glavu
i ruke, a onda mu u grudi zarinuli kameni nož kojim bi iskopali srce i
prinijeli ga Suncu. Ovaj je obred označavao istinskoga čovjeka koji
mora naučiti slaviti boga kroz čulne doživljaje, lijepu odjeću, glazbu
i ples, a sve to kako bi postao dostojanim da, jedno po jedno, uništi
sva čula te da izgubi život kako bi ga stekao – žrtvovalo se, naime,
fizičko srce kako bi se, u jedinstvu s bogom, pronašlo pravo srce.

Na pitanje Kamo odlazimo? odgovaraju mitovi o podzemnom svijetu.
Općenito vrijedi pravilo – kaži mi kako živiš i reći ću ti kamo ideš.
Kod Azteka su postojale tri vrste posmrtnoga svijeta. Prvi i najniži
bio je Tlalocan kamo bi odlazili ljudi koji su za života žudjeli za
dobrom hranom i veseljem. Tlillan-Tlapallan je bilo mjesto za ljude
koji su postigli besmrtnost neovisnu o prolaznom tijelu, primjenom
nauka boga-kralja Quetzalcoatla. Ako je čovjek bio zle sudbe, slijedio
mu je Mictlan, mračno mjesto gdje su duše živjele bezbojnim životima.

Na pitanje Kako da živim ovaj život?, najbolje odgovara nauk boga
Quetzalcoatla. Bio je to vladar petoga doba ili petoga sunca koji, kao
pernata zmija, simbolizira životinjsko biće oslobođeno u duhovnom letu.
Najveći je broj mitova vezan upravo uz Quetzalcoatla – spominje ga se
kao izumitelja knjiga i kalendara, zakonodavca, milosrdna i sućutna
kralja koji je narodu donio kukuruz, kao simbol smrti i uskrsnuća.
Također, Quetzalcoatl je stvoritelj ljudi petoga doba. Mit govori da se
spustio u podzemni svijet i vlastitom krvi poškropio kosti prethodnih
ljudi, čime je u njih ponovno udahnuo život. Nakon godina vladanja,
brojnih iskušenja i borbi s Tezcatlipocom, bogom pojavnoga svijeta,
Quetzalcoatl je ipak odnio pobjedu I odlučio napustiti zemlju, rekavši
da ga je Sunce pozvalo. Na splavi se otisnuo u nepoznatom pravcu. Narod
je nastavio očekivati njegov povratak, a legenda kaže da je posljednji
aztečki vladar, car Moctezuma, vjerovao da je španjolski konkvistador
Cortes sam Quetzalcoatl, kao i da je ta nezgoda koštala Azteke carstva.

Isprepletene zmije iz mita o kreaciji simbol su neodvojivosti vremena i
prostora, što je vrlo moderna ideja koju susrećemo tek u fizici 20.
stoljeća. Duboko shvaćanje astronomije i matematike očitava se u
kalendarskom sustavu Azteka. U osnovi kalendara bio je ciklus od
osamnaestodnevnih razdoblja koji su se množili s dvadeset, što iznosi
360 dana kojima se, da bi se dobila godina, dodavalo pet dana ‘izvan
kalendara’. Tijekom tih dana ljudi su pazili da ne zaspu, da se ne
svađaju i ne spotiču u hodu jer su vjerovali da će ono što učine tada
morati činiti uvijek, iz čega je uslijedio običaj da se tih dana ne
obavljaju teži poslovi. Vrijeme se dijelilo na 52 dana, a godina se
sastojala od pet dijelova koji su odgovarali četirima stranama svijeta
i središtu. Nakon 52 godine Sunce je moralo ponovno oživjeti ili bi
nestalo svijeta. Tako je nastao i običaj da se svake pedeset i dvije
godine, kao simbol vječnog ponavljanja prostora ivremena, gradi jedna
piramida povrh druge. Vrijeme je bilo personificirano – svakome danu,
mjesecu i godini odgovaralo je jedno božanstvo.

Kako se mijenjaju životni uvjeti, priče se, da bi se izraziča njihova
bezvremenska istina, trebaju pripovijedati na drugačiji način. Ako
profesionalni vjerski vođe ne mogu narod poučiti mitskome nauku, možda
umjetnici i književnici trebaju preuzeti tu svećeničku ulogu i donijeti
nove spoznaje izgubljenom svijetu. Treba još reći da 95% današnjega
stanovništva Meksika čine deklarirani rimokatolici, a prvo što pada na
pamet na spomen Meksika su –sapunice.

Nordijska mitologija
Nordijska mitologija dio je germanske mitologije
(tzv. sjevernogermanska mitologija), ali je poznatija od mitologije
ostalih germanskih naroda. Razlog tomu je činjenica da su narodi
Skandinavije i Islanda pokršteni kasnije pa su, prema tome, duže
njegovali svoja pretkršćanska vjerovanja. Zbog toga je nordijska
mitologija daleko bogatija materijalom za proučavanje što je utjecalo
da se danas u većini jezika termin nordijska mitologija koristi u širem
smislu, za mitologiju svih germanskih naroda.

Najveći dio izvora
nastao je na Islandu između 12. i 14. stoljeća na staroislandskom ili
staronordijskom jeziku, a koji je u to vrijeme bez većih poteškoća bio
razumljiv i u Skandinaviji.

Nordijska se mitologija razvijala do
otprilike 12. st. kada je kršćanstvo iskorjenjuje, ali se i posljednja
2–3 stoljeća njezinog razvoja odigravaju u sredini u kojoj postoji
određeni kršćanski utjecaj. Važna je i činjenica da gotovo svi izvori
potječu iz vremena nakon pokrštavanja i da su njihovi zapisivači
kršćani koji zapisuju materijal i njima samima dalek, kako u vremenskom
smislu, doslovce nekoliko stoljeća, tako i u percepciji i shvaćanju
toga pogleda na svijet. Tu su i česte nepodudarnosti pa čak i
kontradiktornosti među izvorima. Sve su to činjenice zbog kojih nikada
nećemo imati potpunu i cjelovitu sliku o nordijskoj mitologiji. No, s
druge strane, ona zasigurno nikada nije ni bila cjelovita. Kao što se
sjevernogermanska razlikuje od mitologija ostalih Germana, a u starijim
razdobljima su te razlike bile manje od onih u kasnijim razdobljima,
vrlo je vjerojatno da postoje, naravno manje, i razlike na nordijskom
području. Naime, na prostoru koji zauzima približno 1.000.000 km2, u
vrijeme kad se religija čuvala i prenosila usmenim putem i kad je
postojalo mnogo bogova, pojedina su mjesta gajila kult različitih
bogova, što potvrđuju i toponimi i arheološki nalazi. Prema tome,
sasvim je vjerojatno da su pojedini mitovi na pojedinim područjima
imali različitu sudbinu, čuvali su se, mijenjali ili zaboravljali.

Najznačajniji izvori

1.
Starija edda (Poetska ili Sæmundar edda). Rukopis Edde Sæmundija Učenog
(Edda Sæmund multiscii) poznat je i pod nazivom Codex regius, potječe
iz 12. ili 13. st., a vjerojatno je samo prijepis starijega rukopisa.
2.
Mlađa edda (Prozna ili Snorra edda). Edda Snorrija Sturlusona (1179.–
1241.) nastala je oko 1220. na Islandu, a može se reći da je svojevrsni
priručnik za pjesnike.
3. Skaldska poezija. Pretpostavlja se da se razvila u 9. st. u Norveškoj.
4.
Heimskringla (Krug svijeta). Ovo Sturlusonovo djelo donosi povijest
norveških kraljeva od početka do 12. st. Osobito je važna Ynglinga saga
(Saga o Inglinzima) u kojoj opisuje legendarnu švedsku vladarsku
dinastiju koja potječe od bogova.
5. Gesta Danorum. Djelo Danca Saxa
Grammaticusa (12.–13. st) koji u prvih 9 knjiga (od ukupnih 16) donosi
povijest drevnih bogova i heroja.
6. Arheološki ostaci: oslikano
kamenje, kipići, runski zapisi, a važni su i toponimi koji često
sadržavaju imena pojedinih bogova.

Kozmogonija

Postoje
četiri značajna izvora koja govore o postanku svijeta. To su tri pjesme
iz Starije edde: Völuspá (Viđenje proročice), VafÞrúðnismál
(Vaftrudnirove riječi) i Grímnismál (Grimnirove riječi) te njihova
sinteza u Proznoj eddi.

U početku nije bilo ničega, samo bezdan
Ginnungagap. Prvo je na jugu stvorena zemlja Muspell. Tamo je izuzetno
vruće jer ta zemlja plamti i gori, a na njenom kraju sjedi njen čuvar
Surt (Crni) koji ima plamteći mač kojim će, nakon što pobijedi bogove u
Ragnaroku, spaliti čitav svijet.

Potom je napravljen i Niflheim,
zemlja leda i magle usred koje leži izvor Hvergelmir iz kojeg izvire 11
rijeka. Led i hladnoća širili su se prema jugu, a vatra i vrućina prema
sjeveru te se sretoše u praznini Ginnungagap. Vatra je topila led i od
kapljica je nastao div Ymir, zvan i Aurgelmir. Bio je on prvi mrazni
div, a bio je zao. Oznojio se za vrijeme sna i od kapljica njegova
znoja pod lijevim pazuhom nastanu muškarac i žena, a iz nogu mu nastane
još jedan div. Tako nastadoše rodovi mraznih divova.

Slično kao
i Ymir, nastala je i krava Audhumla iz čijeg su vimena tekle četiri
rijeke mlijeka kojim se Ymir hranio; sama se hranila ližući slani led.
Tako prvoga dana uvečer ližući naiđe na kosu, drugoga dana otopi led
oko glave, a treći dan oslobodi cijelo biće. Bio je to Buri. On je
potom dobio sina Bora koji se oženio Bestlom, kćerkom diva Boltorna.

Bor
i Bestla imadoše tri sina: Odina, Vilija (koji se zove i Lodur) i Veja
(ili Henira). Njih trojica ubiše Ymira, pri čemu su se u njegovoj krvi
utopili svi mrazni divovi osim Bergelmira i njegove žene koji su
načinili čamac od izgubljena drveta i tako se spasili.

Braća
odniješe Ymirovo tijelo u središte Ginnungagapa i od mesa načiniše
zemlju, od krvi rijeke, jezera, more i ocean kojim okružiše zemlju. Od
kostiju napraviše planine, od zubi i čeljusti kamenje i stijene. Od
lubanje stvoriše nebo i postave ga iznad zemlje, a na četiri strane
postave na stražu po jednog patuljka; bili su to Austri (Istok), Vestri
(Zapad), Nordri (Sjever) i Sudri (Jug). Uzeše potom iskre iz Muspella i
staviše ih na nebo kao zvijezde a stvoriše im i putanje kojima su se ta
tijela kretala. Od Ymirova mozga napraviše oblake.

Ovako
stvorena, zemlja je bila kružnog oblika, a okruživao ju je ocean čije
obale, Jotunheim, braća daju divovima da si izgrade dom Utgard.
Unutrašnjost su ogradili Ymirovim obrvama kako bi se obranili od
divova; to je Midgard. Potom su sagradili sebi utvrdu u središtu
svijeta i nazvali je Asgard. Asgard i Midgard povezuje most ognjene
duge zvan Bifrost, a samo su ga bogovi mogli prijeći jer on štiti
Asgard od divova i smrtnika. Na njemu je stražario bog Heimdall.

Šetajući
obalom, Odin i braća naiđu na dvije naplavine drveta. Odin im udahne
dah života, Vili im podari razum i pokretnost, Ve im dadne oblik, govor
i osjete. Tako su nastali Ask (Jasen) i Embla (Brijest), prvi ljudi od
kojih su potekle sve ljudske rase. Bogovi ih udomiše u Midgardu.

Niflheim,
područje vječnog leda i tame nalazi se daleko na sjeveru od Midgarda a
udomljuje duše onih koji su umrli od bolesti ili starosti (duše ratnika
idu u Valhalu). Ovdje vlada božica Hel. Tamo živi i zmija Nidhoggr u
izvoru Hvergelmir koja se hrani mrtvim tijelima, a kako je naklonjena
divovima, gricka i korijen ‘svjetskog drveta’, jasena Yggdrasila.

Još
uvijek postoji i Muspell, zemlja vatre i ognja gdje živi istoimeni div
koji sa svojim sinovima čeka da ih Surt povede u Ragnarok.

U
središtu svijeta stoji golemi jasen Yggdrasil, zvan i ‘svjetsko drvo’.
Njegove grane pokrivaju svijet svojom sjenom, a njegova tri korijena
služe mu kao temelj, no unatoč tome, past će za vrijeme Ragnaroka.
Jedan se korijen nalazi u Asgardu; ispod njega je sveto, tzv. Urdino
vrelo gdje bogovi imaju svoje sudište i gdje obitavaju tri norne ili
suđenice. To su Urd (Prošlost), Vernandi (Sadašnjost) i Skuld
(Budućnost). One određuju sudbine ljudi i bogova. Svaki čovjek ima
svoje norne; neke su dobre, neke manje dobre, neke su zle. Norne
prskaju vodom iz vrela jasen da mu se grane ne osuše. Drugi Yggdrasilov
korijen stoji ponad Niflheima, carstva mrtvih, kod izvora Hvergelmir
gdje ga gricka zmija Nidhoggr. Treći korijen je u Jotunheimu, zemlji
divova, a ispod mjesta gdje se korijen okreće u tom smjeru je Mimirovo
vrelo. Mudar postaje onaj tko popije iz tog vrela. U granama
Yggdrasilovim sjedi orao koji mnogo zna, a među očima mu sjedi sokol
Vedrfolnir. Vjeverica Ratatosk trčkara po jasenu i prenosi glasine
između orla i Nidhogga. U krošnji žive i četiri jelena koja mu brste
lišće.

Teogonija

Postoje dvije skupine bogova: Asi,
bogovi rata i Vani, bogovi blagostanja, zdravlja i plodnosti. Oni su
dugo međusobno ratovali, no kako niti jedni nisu mogli pobijediti,
odlučiše sklopiti primirje te razmijeniše taoce. Asi su dobili Njorda i
njegovu djecu, Freya i Freyju, te Kvasira, najmudrijeg diva. Vani
dobiše Henira koji je trebao biti dobar vojskovođa i Mimira koji ga je
u svemu podučavao i bez kojeg se Henir nije snalazio. Shvativši da su
prevareni, Vani odrubljuju glavu Mimiru i šalju je Asima. Odin je
sačuvao Mimirovu glavu konzervirajući je uz pomoć raznih trava i
čarolija, a ona mu je govorila mnoge mudre stvari.

Asi

Odin, često zvan i Svih Otac, smatra se najstarijim i najmoćnijim od svih bogova.
Tor ili Vignir najstariji je Odinov sin.
Baldr je među bogovima najomiljeniji. Sin je Odina i Frigg, suprug Nanne, otac Forsetija.
Bragi je sin Odina i Gunnlög, kćeri diva Suttunga.
Heimdall,
Hallinskidi ili Gullintanni poprilično je enigmatičan bog; govori se da
je sin devet majki koje su jedna drugoj sestre.
Tyr je bog rata.
Loki, zvan i Lopt i Hvedrung, zapravo nije bog iako živi s njima u Asgardu.
Vidar je sin Odina i žene–diva Grid. On je najjači bog nakon Tora. Osvetit će smrt očevu tako što će ubiti vuka Fenrisulfa.

Vani

Njord je bog mora.
Frey; zove se još i Frö, Atridi i Menglad, a nekad se zvao i Yngvi.
Freyja, Mardell ili Syr božica je ljubavi i ljepote.
Frigg ili Hlin Odinova je žena, majka je mnogih bogova.
Henir (Ve) i Lodur (Vili) Odinova su braća koja su mu pomogla stvoriti svijet i ljude.
Ull je bog zime; Sifin je sin i Torov posinak. Najbolji je klizač i strijelac.

Ostala bića

*
Divovi. Postoje dvije vrste divova: mrazni divovi i vatreni divovi.
Obje vrste su u neprestanom sukobu s bogovima. Unatoč tome, česti su
brakovi između divova i bogova.
* Vilenjaci elvovi (staronord.
álfar, engl. elves) žive u blatu ili u stijenama. Prinosila im se krv
bika pri žrtvovanju bogovima u čast.
* Fylgjur ('priviđenja') mogu
poprimiti oblik žene ili životinje, a može ih se izuzetno rijetko
vidjeti, izuzev u snovima ili u trenutku smrti.
* Dise (staronord. dísir) su njima bliska bića koja se predstavljaju kao ženski duhovi čuvari.
* Landvœttir (duhovi zemlje).
*
Patuljci (dvergar) bili su vrlo mudri i sposobni; oni su načinili
gotovo sve blago i gotovo sve čarobne predmete što ih bogovi posjeduju,
npr. Torov malj Mjollnir, Odinov prsten Draupnir, Freyev brod
Skidbladnir i druge. Prema nekima, stvorili su ih bogovi; drugi kažu da
su se javili još na početku kao crvi u Ymirovu mesu. Živjeli su u
planinskim pećinama i uglavnom su bili prijateljski raspoloženi prema
ljudima.
* Trolovi su zla demonska bića srodna divovima.
*
Valkire (staronord. valkyrje) su lijepe djevojke koje Odin šalje na
bojno polje da odaberu ratnike od kojih polovica pripada njemu, a
polovica Freyji. One odlučuju o pobjednicima, a s njima jaše i najmlađa
norna, Skuld. Valkire također poslužuju ratnike u Valhali (Valhall).

Eshatologija

Ragnarok
(povijest i usud bogova, staronordijski ragnarök ) Snorri Sturluson je
zamijenio riječju ragnarökr (sumrak bogova) te se taj pojam ustalio i
proširio prijevodima. Ragnarok će neposredno najaviti velika i duga
zima Fimbulvetr. U svijetu će se voditi mnogi ratovi u kojima se neće
poštivati niti srodstvo. Vuk Fenrisulf će se osloboditi uza. Loki
također. Muspellov brod Naglfari, načinjen od nokata mrtvih ljudi, je
dovršen, odvezat će se i krenuti u smrtni pohod. Brodom će upravljati
div Hrym. Fenrisulf je toliko razjapio čeljust da je zagrizao i u nebo
i u zemlju. Njegova sestra, zmija Midgardsorm, prolijeva otrov posvuda.
Razderat će se nebo i vatreni div Surt povest će Muspellove sinove
prema bojištu Vigrid preko mosta Bifrosta koji pritom puca jer može
izdržati samo bogove. Loki dovodi mrazne divove i stanovnike Niflheima,
carstva mrtvih. Bog Heimdall, čuvar Bifrosta puše u rog Gjallarhorn i
poziva bogove na vijećanje. Odin se savjetuje s Mimirom, a potom vodi
bogove i ratnike u boj. Odina proguta Fenrisulf kojeg ubija Odinov sin
Vidar. Freya ubija Surt jer nema svoga mača. Pas Garm i Tyr se
međusobno ubiju. Zmija Midgardsorm i Tor također, kao i Loki i
Heimdall. Potom Surt zapali čitav svijet.

No, zemlja nije mrtva,
ona će se ponovno obnoviti. Odinovi sinovi Vidar i Vali žive jer ih
oganj nije spalio. Doći će i Torovi sinovi Modi i Magni, a uskrsnut će
i Baldr i Hodr. Spasilo se i dvoje ljudi, Liv (Živi) i Leiftrasir
(Životnost); oni će ponovno obnoviti ljudsku rasu.

Asi
(bogovi)
Baldr, Bor, Bragi, Búri, Dag, Delling, Forseti, Heimdall, Hermod, Hodr,
Kvasir, Loki, Magni, Modi, Od, Odin, Tor, Tyr, Vali, Vidar
Asi
(božice)
Bil, Eir, Fulla, Gefjun, Gna, Hel, Hlin, Idun, Jord, Lofn, Nott, Saga,
Sif, Sigyn, Sjöfn, Snotra, Sol, Syn, Var, Vor, Trud
Vani
(bogovi i božice) Frey, Freyja, Frigg, Gullveig, Nerthus, Njord, Skadi, Ull, Vana, Ve, Vili
Norne (suđenice) Urd, Verdandi, Skuld
Valkire Brynhildr, Gondul, Gunn, Hilld, Hladgunnr, Rota, Skuld, Sigrdrífa, Sigrun, Skogul, Svava, Trud
Vilenjaci (álfar) Beyla, Byggvir, Dokkalfar, Volund
Divovi
Agir, Angrboda, Bragi, Beli, Bergelmir, Bestla, Billing, Boltorn,
Byleist, Elli, Farbauti, Fenja, Fjalar, Fornjot, Geirrod, Gerd, Gjalp,
Greip, Gilling, Grid, Gunnlod, Gymir, Hel, Hrym, Hræsvelgr, Hrod,
Hrungnir, Hymir, Hyndla, Hyrrokkin, Jarnsaxa, Kari, Laufey, Loki, Mani,
Menja, Modgunn, Muspel, Mökkurkalfi, Narfi, Olvaldi, Ragnhild, Ran,
Rind, Skadi, Snær, Suttung, Surt, Thokk, Tjazi, Thrudgelmir, Trym,
Utgardaloki, Vafthruthnir, Ymir
Patuljci Alvis, Andvari, Berling,
Brokk, Durin, Dvalin, Eitri, Fafnir, Fjalar, Galar, Gandalf, Hjuki,
Hreidmar, Litr, Lofar, Nordri, Sudri, Austri i Vestri, Nyi and Nidi,
Otr, Regin, Sindri
Ljudi Andhrimnir, Adils, Agne, Ask, Aslaug, Björn
Ironside, Bödvar Bjarki, Berserkers, Dag the Wise, Domalde, Draugr,
Dyggve, Egil, Einherjar, Embla, Erik and Alrik, Fjölnir, Frodi, Glam,
Grimhild, Gylfi, Haddingjar, Hagbard and Signy, Haki, Halfdan, Halfdan
the Old, Harald Hildetand, Hedin, Helgi Hundingsbane, Hjalmar, Hrólf
Kraki, Hugleik, Hvitserk, Ingeborg, Ingjald, Jorund, Karl, Krimhild,
Lif, Liftrasir, Marmennill, Mundilfari, Nór, Ottar, Raum the Old,
Röskva, Sigar, Siggeir, Sigmund, Signy, Sigurd, Sigurd Ring, Sinfjötli,
Skagul Toste, Skirnir, Sveigder, Svipdag, Thjálfi, Vanlade, Völva,
Yngvi and Alf, Yrsa
Ostala bića Alsvid, Arvak, Audhumla, Bergrisi
Eiktyrnir, Eldjotnar, Fenrisulf, Garm, Geri i Freki, Grani,
Gillenborsti, Gullinkambi, Gulltopp, Gýgr, Hafjotnar Hati, Heidrun,
Hildisvini, Hofvarpnir, Hræsvelgr, Hrimfaxi, Hrimtursar, Hugin i Munin,
Jormungand, Lindorm, Managarmr,Nanna, Nidhogg, Ratatosk, Skinfaxi,
Skoll, Sleipnir, Stormjotnar, Svadilfari, Sehrimnir, Tanngnjostr i
Tanngrisnir, Vedrfölnir, Yggdrasil
Mjesta Alfheim, Asgard, Barrey, Bifrost,

Bilskirnir,
Breidablik, Elivagar, Eliudnir, Fensalir, Folkvangr, Gimle,
Ginnungagap, Gjallar Bridge, Gjöll, Gladsheim, Glasir, Glitnir, Gnipa,
Himinbjorg, Hindarfjall, Horgr, Idavoll, Jotunheim, Ironwood,
Hlidskjalf, Muspelheim, Mimirovo vrelo, Mirkwood, Nastrond, Niflheim,
Noatun, Sessrumnir, Singasteinn, Slidr River, Sökkvabekkr, Thrudvang,
Thrymheim, Utgard, Valhala, Vanaheim, Hvergelmir, Vrelo Urd, Vigrid,
Vimur, Vingolf, Ydalir
Dragocjenosti Andvarinaut, Brisingamen,
Draupnir, Eldhrimnir, Gand, Gjallarhorn, Gleipnir, Gram, Grotte,
Gungnir, Helgrind, Helskor, Megingjord, Misteltein, Mjollnir, Naglfar,
Odrorer, Reginnaglar, Hringhorni, Skidbladnir, Tyrfing

http://img188.imageshack.us/img188/2926/45706811.gif
Vikinški
narodi štovali su bogove na svoju sliku i priliku. Uz vatre na imanjima
i u bajnim kraljevskim dvorima s koljena na koljeno prenosile su se
priče o panteonu kojim su dominirala božanstva koja su prije svega bila
ratnici: Odin, sveznajući spletkar bio je model lukavog vojnog vođe;
moćni, nekomplicirani Thor bio je borac par excelance i nije mu bilo
ravnoga kada su u pitanju bili snaga i hrabrost. Ipak, postojala je još
jedna, manje poznata, tradicija bogova i božica plodnosti, kao i priče
o čudnim zemaljskim duhovima - o divovima, patuljcima, trolovima i
vilenjacima. Sve njih obuhvaćao je mračni fatalizam, jer će na kraju
svega cijeli svijet bogova i ljudi biti izbrisan u jednom konačnom
apokaliptičnom susretu, sukobu između sila dobra i zla, koji su Vikinzi
nazivali Ragnarok.

Vikinški kozmos

Vikinška mitologija
predstavlja neobično jasnu sliku postanka i budućeg kraja svijeta. Na
viđenje porijekla svih stvari možda su utjecali uvjeti na Islandu, jer
je u njemu prisutna tipično islandska kombinacija leda i vatre.

Svijet
je, kao što govore mitovi, nastao iz golemog ponora Ginnungagap,
Beskrajne praznine. Ginnungagap je na jugu graničio s Muspellom,
prebivalištem vatre, a to je mjesto plamenim mačem čuvao vatreni div
Surt. Na sjeveru se nalazila smrznuta zemlja Niflheim, koja je kasnije
postala zemljom mrtvih. Ondje je dvadeset rijeka naviralo iz kotla
imenom Hvergelmir, izlijevajući svoje vode u Ginnungagap. U njegovim su
se neistraženim dubinama one smrzavale, postupno ispunjavajući ogromni
ponor. Kako se led uzdizao, tako ga je doticala vrelina Muspella, a iz
tog je spoja nastala vlaga koja se na neki način pretvorila u glinu.
Naposljetku je ta glina oživjela u obliku Ymira, praiskonskog diva
mraza. Kako bi Ymir imao od čega živjeti, nastalo je još jedno
stvorenje - ogromna krava imenom Audhumla, Hraniteljica, iz čijeg je
vimena krenulo mlijeko. Kako bi se nahranila, Audhumla je mogla samo
lizati slano inje. Dok je to radila, pod njezinim jezikom počeli su se
pojavljivati obrisi čovjeka. To je bio Buri, Proizvođač, a on je
kasnije postao djedom Odina, najvećeg vikinškog boga.

Nakon
toga, proces stvaranja se ubrzao, jer je i Ymir iz vlastitog znoja
stvorio par, točnije prvi par divova, neumoljivih neprijatelja bogova.
Kao predstavnici dobra i zla, te su dvije rase bile osuđene na vječite
sukobe. Ipak, i oni su se mogli međusobno družiti s vremena na vrijeme
- Odin je bio plod veze Burijevog sina Bora i žene diva.

Unatoč
svom miješanom porijeklu, Odin se odrastajući, pretvorio u pravu pokoru
za rasu divova, planirajući sa svojom dvojicom braće uništiti Ymira,
čija je krv napravila takvu poplavu da je potopila cijelo njegovo
potomstvo divova, osim jednog jedinog para. Ti su preživjeli pobjegli u
Jotunheim - doslovce Dom divova - gdje su začeli novu rasu čiji je
jedini cilj bio istrijebiti Odina i svu njegovu rodbinu.

Dovršivši
taj čin uništenja, Odin i njegova braća okrenuli su se stvaranju. Od
Ymirova tijela napravili su svijet kakvog danas poznajemo; od njegove
krvi nastala su mora i rijeke, od njegovog mesa kopno, od kostiju
planine, a od lubanje nebo. Četiri jaka patuljka, Sjever, Jug, Istok i
Zapad postavljeni su kako bi podupirali kutove nebeskog svoda, dok su
bogovi po njemu rasipali iskrice iz Muspella od kojih su nastale
zvijezde. Sunce i mjesec stavljeni su u kočije kako bi neprestano
slijedili jedno drugo nebom, naganjani od dva strašna vuka, Skolla
(''Gađenje'') i Hatija (''Mržnja''), koji će na kraju vremena
proždrijeti nebeska svjetla.

Stvorivši fizički svijet, Odin i
njegova braća potom su stvorili bića koja će ga nastanjivati. Prvo su
nastali patuljci, koji su izrasli iz ličinki koje su napale Ymirovo
istrunulo tijelo; bogovi su im dali svijest i naselili ih ispod zemlje
da traže zlato. U nekim mitovima, ti su patuljci pobrkani s Vilenjacima
tame, zamišljenima slično, kao rudarima koji prebivaju u tami. Za
razliku od njih, Vilenjaci svjetla prebivali su u carstvu Alfheim, u
blizini samih bogova. Nakon patuljaka, trojica su bogova stvorili ljude
- iz naplavina koje su pronašli na obali mora. Ljudima su dodijelili
centralno područje, Midgard, zbog zaštite okruženo ogradom napravljenom
od Ymirovih obrva. Tek nakon što su dovršili Midgard, izgradili su i
vlastiti dom Asgard, ispunivši ga velikim dvoranama i palačama. Do
Asgarda se moglo stići jedino preko mosta koji je čuvao Heimdall,
božanski stražar. Most se zvao Bifrost, a ljudima je izgledao poput
duge.

Geografija vikinškog kozmosa nikada nije bila egzaktna,
razlikujući se u pojedinostima od mita do mita. Ipak, bila je dosljedna
u prikazu mnoštva različitih svjetova. Prema tradiciji, postojalo je
ukupno devet svjetova, uključujući svjetove ljudi, divova i više od
jedne rase bogova. Najnižim od svih svjetova vladala je Hel, mračna
božica podzemlja, koja je bila napola živa žena a napola istrunulo
truplo. Devet svjetova nisu supostojali u miru; ponekada bi njihovi
stanovnici stvarali saveze, ali češće su se sukobljavali i radili
smicalice jedni drugima. I u tom je smislu kozmos odražavao stvarni
svijet kakav su Vikinzi poznavali - nemirno mjesto promjenjivih saveza
i sukobljenih carstava, prepun opasnosti i pod kontrolom neumoljive
sudbine.

Aesir i Vanir

Svijet
Vikinga nije imao jednu nego dvije božanske obitelji, koje su možda u
početku odražavale različiteregionalne tradicije. Veća, dominantna
skupina bila je Aesir - sama riječ znači ''bogovi'' - koja je prebivala
u Asgardu i čiji je vođa bio Odin. Drugi važni članovi te obiteljske
skupine bili su Thor, Baldur, Heimdall i bog rata Tyr, te božice Frigg,
Sif, Nanna i Iduna. Preko Odina i Thora, ta je obitelj dala dva od
triju najštovanijih božanstava u staroj religiji.

Treće
božanstvo, Frey, bio je najpoznatiji pripadnik druge skupine, Vanir,
zajedno sa svojom sestrom blizankom Freyom i njihovim ocem Njordom.
Iako su u Vikinško doba pripadnici skupine Vanir bili štovani u cijelom
vikinškom svijetu, njihov je kult bio osobito jak u Švedskoj.
Povezivalo ih se posebice s narodom Svear iz središnjeg dijela zemlje,
a također ih se smatralo mitskom precima švedske kraljevske kuće.

Dok
su Thor i Odin bili ratnici, Frey i Vanir prvenstveno su se povezivali
s poljoprivrednom i seksualnom plodnošću. Sam Frey prikazivan je s
izrazito naglašenim muškim spolnim obilježjima. Freya je bila božica
ljubavi, osim toga, prema nekim mitovima, bila je i izrazito
promiskuitetna. Plodnost skupine Vanir protezala se na plodove zemlje;
oni su vladali suncem, kišom, usjevima i svime što raste, a njihovo
doba godine bilo je proljeće, kada su se održavale obredne gozbe i
procesije Freyu u čast.

U mitovima, odnos dviju obitelji u
početku je bio neprijateljski. Prvi rat vodio se između Aesir i Vanir,
a bio je potaknut, iz razloga koji nikada nije posve jasno objašnjen u
mitovima, ponašanjem klana Aesir prema ženi divu imenom Gullveig - što
znači ''ljubav prema zlatu''. Tri su je puta pokušali ubiti, ubadajući
je i paleći, no ona je svaki put preživjela. Klan Vanir podigao se u
njezinu obranu, a neprijateljstva koja su uslijedila na kraju su
rezultirala primirjem u sklopu kojeg su zaraćene strane zamijenile
taoce - Njord, Frey i Freya otišli su živjeti s Aesir, a Honir i mudri
Mimir pridružili su se obitelji Vanir.

Najvjerojatnije
objašnjenje ovog zagonetnog sukoba jest da on u mitskom obliku
predstavlja pomirenje postignuto između dva suprotstavljena skupa
uvjerenja. Kažnjavanje Gullveig možda simbolički predstavlja
nezadovoljstvo koje su sljedbenici Aesir osjećali prema naglašavanju
bogatstva i blagostanja u štovanju Vanir. Ako je tako, averzija je
uspješno pobijeđena, jer su nakon toga obje obitelji supostojale u
mitu, kao što su i njihovi nekad suprotstavljeni štovatelji supostojali
u stvarnom svijetu veći dio Vikinškog doba.

http://img188.imageshack.us/img188/7876/79182693.jpg
Odin - gospodar žrtve



Odin
nije bio samo vrhovno vikinško božanstvo, on je osim toga bio i
najsloženiji i najviše tajanstven lik vikinškog panteona. Poznat kao
''Otac svega'' zbog svog sudjelovanja u stvaranju ljudskog roda, bio je
doslovno i otac nekoliko članova obitelji Aesir, uključujući Baldura i,
prema nekim izvorima, Thora. Dok je Thor kao zaštitni znak imao čekić,
Odin je imao čarobno koplje, Gungnir, koje su mu izradili patuljci kako
bi nepogrešivo pogodio svoju metu. Također je posjedovao i najboljeg
konja, osmonogog Sleipnira, a pratio ga je i par gavrana, Huggin i
Munin - doslovce Misao i Pamćenje - koji su istraživali vikinški
kozmos, po povratku ga izvještavajući što su vidjeli.

Zapravo,
malo toga bi promaklo i Odinu samom, jer je on sa svog prijestolja
visoko na planini Hlidskjaf mogao vidjeti svih devet svjetova,
promatrajući sve što se događa na njima. U potrazi za detaljnijim
informacijama lutao bi Midgardom prerušen, ljudima izgledajući poput
visokog čovjeka sa sijedom bradom u dugom ogrtaču i šeširu širokog
oboda.

Zbog svog dubokog poznavanja svijeta, bio je bog kojega
su sljedbenici poštovali i plašili ga se, ali ga nisu voljeli. Za
Odina, znanje je bilo moć, a u mitovima, on bi se često mnogo mučio
kako bi došao do znanja. Imao je jedno oko, jer je drugo žrtvovao kako
bi dobio nacrt iz Zdenca znanja. Kao bog poezije, pjesničku je
inspiraciju crpio pijući medovinu do koje je dolazio poprimajući oblik
zmije koja se doslovce uvlačila u podrum gdje ju je čuvao gramzljivi
div; potom bi, poput varalice zaveo kćer diva koja je čuvala medovinu i
iskapio bačve do dna.



Najzagonetnija
od svih dogodovština bila je muka koju je podnio kako bi doznao tajnu
runa. Kako govori Hávamál, visio je devet noći na Yggdrasilu, ranjen
kopljem i ''predan Odinu, samome sebi'', prije no što je uspio ugrabiti
svoju nagradu. Značenje najvjerojatnije govori kako se dragovoljno
predao i od sebe načinio žrtvu. Jednako tako bi ratne i druge
zarobljenike nudili njemu kako bi dobili blagodati, što je u njegovom
slučaju bila tajna ezoteričnog znanja. Trajanje njegove muke moglo bi
također biti važno, jer je brojka devet imala važno značenje u Odinovom
kultu. Kroničar Adam iz Bremena koji je djelovao u 11. stoljeću pisao
je da se glavni obred u velikom hramu u Uppsali u Švedskoj, gdje je bio
štovan Odin, održavao svakih devet godina i da je trajao devet dana,
tijekom kojih bi bilo ubijeno po devet žrtava svake dostupne vrste,
uključujući i ljudsku.

Ljudi su očigledno prihvaćali takve
krvožedne obrede jer se smatralo da Odin jamči uspjeh, posebice u ratu.
Ako je Thor bio arhetip vikinškog ratnika, Odin je bio smatran vrhovnim
bogom rata, ''Ocem pobjeda''. Kao takav, bio je zaštitnik cijele
aristokratske ratničke klase, a posebice kraljevskih kuća u Danskoj i
Norveškoj. Osim toga, bio je inspiracija divljim nordijskim ratnicima,
sljedbenicima Odina koji su njegovali mahnitost u borbi kao vid
zastrašivanja protivnika. Samo njegovo ime, koje znači ''bijesan'' ili
''pijan'', ukazuje na karakteristike koje su htjeli pokazati. Odin je
bio vlasnik Valhale, Dvorane poginulih, kamo su poginule ratnike
odvodili s bojnog polja.

Postoje indikacije, uglavnom nastale na
osnovu toponima, da se Odinov kult razmjerno kasno proširio sjeverno od
Baltika, šireći se prema gore iz sjeverne Njemačke i Jutlanda ne mnogo
prije početka Vikinškog doba. Čini se da je bio posebno slab u
jugozapadnoj Norveškoj, odakle potječe većina naseljenika atlantskih
otoka. Možda iz tog razloga, kao i zbog povezanosti s kraljevskim
kućama, taj kult nije nikada u potpunosti zaživio na Islandu na kojem
nije bilo kraljevske obitelji; ondje je Odin smatran zaštitnikom
poezije, ali nisu mu prinošene žrtve.

Čak i kada nije bio
izravno štovan, duh Odina progonio je nordijski svijet. U mitovima je
neprestano prisutan, pojavljujući se često kao deus ex machina i
intervenirajući neočekivano ali odlučno u živote ljudi. U najboljem
slučaju, bio je nepouzdan saveznik, koji bi ratniku jednog dana
omogućio pobjedu da bi ga već sljedećeg napustio. Zlokoban i
sveznajući, predstavljao je silu kojoj su se dodvoravali ambiciozni,
jer niti jedan drugi bog nije imao veće moći, no ipak nitko nije mogao
računati na njegovu dobru volju kao konstantu. Promjenjivih
raspoloženja i tajanstvenih djela, bio je utjelovljenje sudbine
nesigurnim ljudskim bićima u nepredvidivom, često divljem svijetu.

Duhovi šuma

Dok su šume bile rijetko
dobro u nekim dijelovima vikinškog svijeta - preciznije rečeno na
Islandu i Grenlandu, gdje su se naseljenici morali oslanjati na drvo
koje je voda naplavila na obale - druga su područja, uključujući Dansku
i središnju Švedsku, obilovala šumama. U tim područjima, stabla su vrlo
brzo poprimila trajno značajnu auru za lokalnu populaciju. Već u 1.
stoljeću rimski povjesničar Tacit pisao je o tome kako germanski narodi
na sjeveru štuju svoje bogove u šumama, dok je tisuću godina kasnije
kroničar Adam iz Bremena prenio, u svom opisu poganskog hrama u
Uppsali, da su tijela ljudi i životinja žrtvovanih bogovima obješena u
svetom gaju. Povezanost stabala i nadnaravne prisutnosti pokazala se
duboko ukorijenjenom - još u srednjem vijeku, jedan norveški zakon
usmjeren uklanjanju ostataka poganskih vjerovanja zabranjivao je
ljudima vjerovati da su šume naseljene duhovima

Freya - gospodarica ljubavi


Freya
nije bila samo božica ljubavi, nego i rođenja, smrti i plodnosti -
cijelog ciklusa ljudskog života. Kaopripadnica roda Vanir, došla je u
Asgard sa svojim ocem Njordom o bratom blizancem Freyom kao dio nagodbe
koja je uslijedila nakon rata s Aesirom. Povezivana je s luksuzom i
ljubavlju prema lijepim stvarima, a poznato je da nije uvijek bila
sramežljiva kada je odabirala način kako ih dobiti - primjerice,
pristala je spavati s četvoricom patuljaka kako bi dobila ogrlicu
Brisingamen, neprocjenjive vrijednosti. No, bila je i hrabra - jedino
je ona bila spremna servirati medovinu pijanom divu Hrungniru kada je
on zaprijetio da će uništiti Asgard - a njezine se ljutnje trebalo
plašiti.

Kao utjelovljenje seksualne želje, bila je štovana zbog
svoje lascivne, strastvene prirode. Loki ju je optužio da je spavala sa
svim bogovima, uključujući i vlastitog brata, a žena div Hyndla
optužila ju je da ganja muškarce poput koze koja se tjera. Zauzvrat,
ona je pobuđivala žudnju u bićima svih vrsta - u jednoj priči div Thrym
ukrao je Thorov čekić, Mjollnir, planirajući ga zamijeniti za Freyu.
Drugi mit pričao je kako je div koji je izgradio utvrde Asgarda kao
plaću tražio sunce, mjesec i Freyu - trojstvo za koje se smatralo da
predstavlja sve snage svjetlosti, života i rasta.

Freya je bila
popularna božica, a njezin je kult bio raširen posvuda. Ponekada su je
promatrali kao simbol strasti, ali i suosjećanja - poput lika
Bogorodice, ali i Venere. Nazivana i ''Božica prelijepa u suzama'',
pričalo se da plače suzama od zlata zbog mušićavosti njezina supruga
lutalice Odura, slabije poznatog lika iz nordijskog panteona, za kojeg
se ponekad smatralo da je sam Odin, skriven pod drugim imenom. Kao
zaštitnicu razmnožavanja, zazivali su je ne samo ljubavnici željni
pojačati svoju vezu, nego i žene pri porodu te pri obredima imenovanja
novorođenčadi.

No, postojala je i grublja strana Freyine
prirode. Ponekada je lovila na bojnim poljima, dijeleći pola ubijenih s
Odinom i dočekujući ratnike koje je sama odabrala u svojim dvorima
Folkvanger. Također, isto kao i Odin, bavila se magijom - moćnim činima
zvanim seid. ''Najrenomiranija od svih božica'', kako stoji u Proznoj
eddi, bila je figura moći, ali i ljepote, strastvene prirode i
ekstremno uporna kada je trebalo istjerati svoju volju.

Božanski gromovnik



Najjači
među bogovima, Thor, također je bio bog koji je izazivao najviše
divljenja. Njegov ogroman crvenobradi lik s plamtećim očima i žestokom
naravi izgledao je kao slika i prilika hrabrog vikinškog ratnika.
Slavljen zbog svojih podviga u kojima je ubijao divove, bio je štovan
kao glavni zaštitnik Asgarda i Midgarda i čuvar reda pred silama kaosa.

Sin
Odina i Jord (''Zemlja''), živio je sa svojom suprugom Sif na imanju s
540 soba, najvećem koje je ikada sagrađeno. Putovao je u kočiji koju su
vukle dvije koze, Škripozuba i Stisnizuba, koje su imale čarobne moći -
mogle su biti ubijene i pojedene ako bi ponestalo hrane, no dok bi im
kosti ostale netaknute, one bi se povratile u život. Ostalo dragocjeno
vlasništvo Thora činili su njegov čekić Mjollnir i pojas koji je imao
magičnu moć povećavanja njegove snage za pola kad bi ga stavio na sebe.

U
mitovima Thor prvenstveno slovi kao čvrst neprijatelj divova; nekoliko
mitova prenosi njegove pothvate u potrazi za neprilikama u Jotunheimu.
Primjerice, ubio je moćnog Geirroda, uhvativši grumen rastopljenog
željeza koji je div bacio na njega i bacivši ga natrag takvom snagom da
je prošao ne samo kroz Geirroda, nego i kroz stup iza kojega se
skrivao, pa još i dalje, kroz vanjski zid kuće. Ipak, njegovi odnosi
prema rasi divova nisu bili uvijek neprijateljski. Čak je imao i dva
sina sa ženom divom, Jarnsaxom od Željeznog noža, a proreknuto je da će
njih dvojica preživjeti Ragnarok i nasljediti čekić Mjollnir u novom
dobu koje će uslijediti.



U
stvarnom svijetu Thor je bio povezivan s prirodnim uvjetima, a prije
svega s olujama; za grmljavinu se govorilo da je to buka njegove kočije
dok prolazi nebom. Putnici su zazivali njegovu zaštitu kad god bi
krenuli na putovanja, a svaki put kada bi sijevnulo, ljudi bi se
prisjetili njegove moći. Možda zbog toga što je bio povezan s
putnicima, kult Thora obuhvatio je cijeli vikinški svijet. Prema
svjedočenjima toponima i osobnih imena, on je bio najpopularniji među
bogovima; ne manje od četvrtine ukupne populacije Islanda u vikinškim
vremenima imalo je imena u kojima se nalazila riječ Thor. Predsjedao je
Althingom, godišnjom skupštinom na Islandu, koja je započinjala s radom
na njegov dan, četvrtak (Thursday) - ondje, ali i na drugim mjestima u
Skandinaviji, zakletve su se izricale nad njegovim prstenom. U hramu u
Uppsali, njegova se statua nalazi na središnjoj poziciji, između Odina
i Frey, a kada je kršćanski misionar pokušao uništiti tu postavu,
platio je za to glavom. Odin je bio bog sjevernjačke aristokracije, ali
za većinu populacije - zemljoradnike, obrtnike i slične ljude - Thor je
bio vrhovni vladar i lik kojem su se obraćali za pomoć kad god bi
zaprijetila opasnost.

Thorov čekić


Thorov
čekić Mjollnir jedno je od šest blaga koje su bogovima izradili
patuljci, majstori obrtnici vikinškog svijeta. Ostala blaga bila su
Odinovo koplje Gungnir, koje nije promašivalo metu, i njegov
samoobnavljajući prsten Draupnir; te kao darovi za Freya, divlja svinja
sa zlatnom grivom i čekinjama, te veličanstveni brod koji je mogao
jedriti i kopnom i morem, a mogao se presložiti na veličinu džepnog
rupčića. Međutim, klan Aesir smatrao je čekić najvećim od svih darova
zbog njegove vrijednosti, ali i zbog toga što je predstavljao moćno
oružje protiv neprijatelja - ne samo da bi zdrobio sve po čemu bi
udario, nego bi se svaki puta čarolijom vratio Thoru u ruku svaki put
kada bi ga on bacio. Za njegove štovatelje, smanjeni oblik čekića je
postao popularnom amajlijom. Amajlije u obliku čekića ljudi su
povezivali s ulogom Thora kao boga oluja; u mitovima se Mjollnir
ponekada poistovjećuje s gromovima za koje se smatralo da ih baca Thor,
a neki znanstvenici povezali su ime s ruskom riječju molnija, što znači
''munja''.

Loki - gospodar nepodopština

Loki je bio
kompleksan lik, varalica koji će se u vrijeme konačnog sukoba u
Ragnaroku pretvoriti u simbol čistog zla. Postoje različite verzije
priče o Lokijevom porijeklu. Najvjerojatnije je bio sin diva; ulazak u
Asgard postigao je osvojivši Odinovo prijateljstvo - njih su dvojica
postali braćom po krvi. Prepreden i zgodan, bio je jednako tako zloban
i lukav. Snorri Sturluson, glavni izvor za vikinške mitove, naziva ga
''klevetnikom Aesira i zagovarateljem prevare''.

Neke od priča o
Lokiju slijede poznati model priče o varalici u kojem pojedinac koji je
pretjerano mudar dobije ono što je zaslužio. Tako je jednom, izgubivši
okladu koja ga je mogla stajati i glave, završio zašivenih usana - što
je prikladna sudbina za pretjeranu slatkorječivost. Međutim, u drugim
bi prigodama njegova domišljatost spasila Aesir od katastrofe.
Primjerice, kada je div tražio sunce, mjesec i Freyu kao plaću za
izgradnju zida oko Asgarda, Loki ga je spriječio da dovrši zadatak na
vrijeme, što je onemogućilo da traži nagradu.

Lokijeva
strategija u toj situaciji bila je da se pretvori u kobilu kako bi
odvratio pozornost konja koji je nosio divove zalihe. Ta priča
ilustrira njegovu magičnu moć promjene lika - a u ovom slučaju i spola.
Priča također prikazuje njegovu ulogu u mitovima kao začetnika
monstruoznog potomstva, jer je iz zajednice pastuha i te kobile rođen
Odinov osmonogi pastuh Sleipnir. Ostalo Lokijevo potomstvo imalo je zle
moći; žena div Angrboda rodila mu je zastrašujući porod - Hel, kraljicu
mrtvih; Zmiju svijeta Jormunganda i proždrljivog vuka Fenrira.

Sudbina
Jormunganda i Fenrira je da će oni imati odlučnu ulogu u Ragnaroku, kao
i sam Loki. U toj posljednjoj inkarnaciji, on će jednom zauvijek
otkriti svoju pravu osobnost - personificirano zlo, koje će prekinuti
sve veze reda kako bi ponovno zavladao kaos.

Divovi, patuljci i čudovišta

Vikinški
kozmos bio je prenapučen. Ljudi su živjeli u njemu ne samo uz svije
odvojene božanske obitelji, nego i uz divove, vilenjake i patuljke.
Iako su divovi u vikinškoj mitologiji definirani po svojoj ulozi kao
neprijatelji bogova, odnosi između tih dvaju rasa bili su daleko od
isključivo neprijateljskih. Zapravo, postojale su brojne priče o vezama
između bogova i žena divova. Sam Thor rođen je u vezi Odina i Jord, dok
su Frey i Freyja potomci veze boga Njorda iz obitelji Vanir i Skadi,
žene diva. Divovi bi s vremena na vrijeme mogli pokazati i dobrotu, kao
što su je pokazali prema mladom princu Agnaru, pravičnom nasljedniku
kraljevstva kojemu je brat uzurpirao tron; otišavši u Jotunheim, Agnar
je pronašao zaklon i ljubazno ponašanje koje nije pronašao među
ljudima. Općenito, divovi su u mitovima prikazivani kao dosadni i spori
- Loki bi ih redovito nadmudrio. Divovi su prije svega bili vrijedni
strahopoštovanja zbog svoje ogromne veličine, jer su se uzdizali čak i
iznad bogova - u jednoj smiješnoj epizodi Thor i Loki zamijenili su
odbačenu rukavicu diva za kuću, provodeći cijelu noć u jednom od
njezinih prstiju.

Kao stvorovi hladnoće i tame, divovi nisu
mogli podnijeti sunce, pretvarajući se u kamen ako bi ih dotakle
njegove zrake. Tu su karakteristiku dijelili s patuljcima, koji su
živjeli ispod zemlje, gdje sunčeve zrake nikada ne dopiru. Patuljke se
smatralo vrhunskim obrtnicima - odgovornima za stvaranje takvih čudesa
kao što je bio Thorov čekić Mjollnir. I trolovi su svoje domove imali
ispod zemlje, iako su u kasnijim narodnim pričama humci u kojima su
živjeli imali vrhove koji su se mogli otvoriti i podići na stupove kako
bi im ulazila sunčeva svjetlost. Divlji i neotesani, trolovi su živjeli
u Jotunheimu, zajedno s divovima, često radeći kao njihovi sluge.
Vilenjaci su, s druge strane, bili mnogo složenijeg porijekla. Imali su
određeni obredni značaj, jer su im vlasnici kuća prinosili žrtve na
početku zime, očigledno u sklopu obreda plodnosti. Njihove su
karakteristike bile suprotstavljene do ekstrema; Vilenjaci svjetla
smatrani su gotovo jednako lijepima kao bogovi, dok su Vilenjaci tame
bili izobličeni i odvratni. Sjećanje na obje tradicije preživjelo je u
folkloru kasnijih vremena, u obliku vila i goblina.

Zmije i zmajevi

Zmije nisu uobičajene u
Skandinaviji, stoga je česta pojava zmija u mitovima vjerojatno više
povezana sa svjetskim trendovima u prepričavanju priča nego sa
svakodnevnim životom. Iako su imale svoju mitsku ulogu, zmije su često
bile miješanje sa umajevima, čak i u stvarnom životu - dugi brodovi
koji su prevozili vikinške napadače bili su poznati kao drakari tj.
zmajevi brodovi, no najmoćniji među njima, sagrađen 998. godine za
norveškog kralja Olafa Tryggvasona, nazivao se Duga zmija. U vikinškim
mitovima, zmije su imale gotovo isključivo negativne konotacije.
Živjele su u jamama, pa su stoga bile povezivane s podzemnim svijetom,
a time i s mrtvima. Njihovog otrova svi su se plašili - Loki je bio
kažnjen što je ubio Baldura tako što je morao ležati svezan dok mu je
zmijski otrov kapao na lice. Najveća prijetnja Stablu svijeta nije bila
samo zmija Nidhogg, nego i brojne druge zmije koje su napadale njegovo
korijenje; drevne pjesme nabrajaju ih nekoliko.

Uloga zmajeva
bila je daleko složenija. Oni su pobuđivali strah, baš kao i zmije, no
na mnogo višoj razini; njihov vatreni dah mogao je spaliti štit u tren
oka, a njihove ljuske bile su neprobojne za mačeve, tako da su ranjivi
bili jedino njihovi meki trbusi. Isto kao i zmije živjeli su ispod
zemlje, u njihovom slučaju u grobnim humcima iz brončanog doba, često
veličine omanjih brda, koji su bili česti u krajoliku sjevera. Zbog
svog podzemnog karaktera, mogli su se iz svojih jazbina pojaviti tek
nakon zalaska sunca - nepoznati ojesnik jednome od njih obrača se kao
''starom noćnom letaču''.

Zmajevi su imali vrlo specifičnu ulogu
u germanskoj i skandinavskoj mitologiji kao čuvari zakopanog blaga -
što je bio odraz stvarnih hrpa dragocjenih grobnih predmeta koji su se
često nalazili u humcima za koje se smatralo da su dom zmajeva.
Ponekada se u književnosti doimaju gotovo kao utjelovljenje žudnje za
zlatom. Primjerice, u Sagi o Sigurdu, Fafnir se nako što je ubio
vlastitog oca kako bi postao vlasnikom ukletog blaga patuljka
Andvarija, fizički pretvara u zmaja kako bi mogao neprestano bdjeti nad
blagom. Međutim, koliko god se odbojnima činili, zmajevi su bili
riznice ezoteričnog znanja. Fafnir je navodno bio beskrajno mudar i
znao je unaprijed što će se dogoditi u Ragnaroku, dok je, slučajno
okusivši zmajevu krv, Sigurd stekao sposobnost razumijevanja jezika
ptica.

Tajne runa

Za većinu pismenih naroda moć
skrivena u pisanoj riječi toliko se dugo uzima zdravo za gotovo da joj
se više nitko i ne čudi; no Vikinzima je runski alfabet oduvijek
sadržavao tragove praiskonske magije. Njegovo porijeklo još uvijek je
obavijeno tajnom, iako su ga dijelili s ostalim germanskim narodima i
koristili mnogo stoljeća prije samog Vikinškog doba.

Za Vikinge,
jedna od velikih prednosti runa bila je ta što su se slova sastojala
isključivo od ravnih linija koje su se lako mogle uklesati dlijetom.
Ljudi koji nisu imali papir i olovku svejedno su mogli usjeći rečenicu
runskim znakovima na komadu drveta, koje je vjerojatno bilo uobičajena
podloga za pisanje. Međutim, većina od 4,000 ili više zapisa koji su
očuvani napisana je u kamenu, metalu ili kosti - mnogi od njih su
memorijalni kamenovi, koji donose ime, a ponekada i osobne pojedinosti
o preminulome; neki su se koristili kao oznake puta ili su se
upotrebljavali kako bi se identificirali vlasnici oružja ili lijesova.

Ipak,
postojao je i magični aspekt runa, o kojemu se danas zna vrlo malo, što
je posljedica usvajanja kršćanstva i, shodno tome, uništavanja svega
poganskog. I sami vikinški narodi objasnili su porijeklo runa vraćajući
se mitologiji. Legenda je govorila da je sam Odin prvi ovladao umijećem
pisanja, podnijevši zbog toga strašnu muku u kojoj neki znanstvenici
vide paralelu s Kristovim raspećem. Kako bi se dokopao tajne, Odin je
dragovoljno prošao stanje koje bi se danas nazvalo iskustvom na rubu
smrti, viseći na Yggdrasilu, velikom stablu jasena koje je povezivalo
tri svijeta vikinškog kozmosa i rasjekavši si bedro bodežom. Taj
tajanstveni događaj poznat nam je samo iz jednog drvenog izvora, poeme
pod imenom Hávamál (Riječi Velikoga), sačuvane u Poetskoj eddi:

navodnici


Znam
da sam visio | na vjetrom šibanom stablu | devet punih noći | proboden
kopljem | i predan Odinu | sam sebi | na tom stablu | čije korijene |
nitko ne poznaje | nisu mi dali kruha | niti piti iz roga | zurio sam u
dubine | shvatio sam rune | vrišteći sam ih razumio | i onda se
vratio...


Implicirano je da su rune potekle iz mračnog
kraljevstva Hel, kraljice mrtvih, u Niflheimu, daleko ispod svjetova
bogova i ljudi, a s njima je Odin ovladao i znanjem okultne mudrosti -
i sama riječ rune potječe iz staronorveškog run, što znači
''misterija''. Iako je ostalo vrlo malo tragova, čini se vjerojatnim da
su rune imale ključnu ulogu u obrednim žrtvovanjima Vikinškog doba -
budući da su morale biti zacrvenjene krvlju kako bi bile djelotvorne -
a koristile su se i u proricanju. Njihova uloga u čaranju i bacanju
čini je jasnija. Neke vikinške amajlije imaju runske natpise koji su
očito pojačavali njihovu magičnu moć, dok jedan krug načinjen od
okomitih kamenova u Björketorpu u Švedskoj nosi natpis koji govori o
''moćnim runama'' i zaziva kletvu na onoga tko uništi megalite.

Postoje
i jasne implikacije u književnosti o magičnoj ulozi koju su rune imale
u svakodnevnom životu. U islandskim sagama, one su se koristile kao
pomoć pri porođaju, kako bi donijele zdravlje ili bolest, kako bi
ratnicima omogućile pobjedu, kako bi smirile oluje, pa čak i kako bi
omogućile mrtvima da progovore. Jedna pripovijest, prepričana u
Egilovoj sagi iz 13. stoljeća, opisuje kako je taj junak otkrio uzrok
iznenadne bolesti djevojke u runskim natpisom ispisanoj kitovoj kosti
skrivenoj u njezinom krevetu. Saznavši da je te rune usjekao susjedov
sin, Egil je pronašao pogrešku u amajliji, isjekao rune i spalio ih.
Mladić nije htio učiniti ništa loše, nego je bio novajlija u tom
umjetničkom području. Egil je usjekao nove rune i položio ih ispod
djevojčinog jastuka, nakon čega se ona probudila slaba, ali na putu
prema ozdravljenju. Pouka je bila mudra - neka nitko ne usjeca rune
kako bi bacio čini, ako mu njihovo poznavanje nije na visini.

Futhark

Suvremenim znanstvenicima runski
alfabet poznat je pod nazivom futhark, po fonetskim jedinicama koje su
pripisane njegovih prvih šest znakova: f, u, th, a, r i k. Postojalo je
nekoliko različitih verzija alfabeta, od kojih je skandinavski bio
najkraći, sa svega 16 znakova. Svaki je simbol služio, kao kod
egipatskih hijeroglifa, kako bi predstavljao fonetski zvuk, ali i kao
piktogram koji je označavao predmet ili apstraktni pojam.

Prvi
znak alfabeta, primjerice, nije označavao samo slovo ''f'', nego je
također mogao označavati ''stoku'' ili ''bogatstvo''. Ograničeni broj
znakova u vikinškom futharku uzrokovao je određene probleme zbog toga
što pojedini zvukovi ili nisu bili uopće zastupljeni ili su se morali
duplicirati. Primjerice, nisu postojali zasebni znakovi za suglasnike
d, g, ili p - t, k i b su se koristili umjesto njih. Dvoznačnosti koje
su se javljale zbog toga neke su zapise učinile vrlo teškima za
prevesti.

Legenda o Lelawali s Nijagarinih slapova
http://www.vjesnik.hr/Html/2009/03/07/014.jpg
Uz popularne slapove veže se i indijanska legenda o prekrasnoj djevojci Lelawali koju je otac pokušao prisiliti na brak s muškarcem kojeg nije voljela. Ona je izabrala naizgled tragični svršetak života spustivši se kanuom niz vodopad Nijagare "vode koja grmi".
Htjela se žrtvovati svojoj pravoj ljubavi - bogu groma He-Nou, groma koji živi u spilji ispod Horseshoe Falls.
Legenda kaže da ju je dok je padala niz slap, He-No uhvatio i od tada njihovi duhovi zajedno žive u toj spilji.
Sama spilja nije legenda jer danas posjetioci Nijagarinih slapova mogu proći s američke na kanadsku stranu kroz tunel prokopan na temeljima te pećine duž Horseshoe Fallsa.
http://razbibriga.net/imported/2010/...orseshoe-1.jpg

sinoć bila neka emisja na tv (koji inače ne gledam) o verovanju u vampire kod srba....ebote, strašno kakav je ovaj narod...tamo kao neki sava savanović nekoga davi i ne da da niko noći u njegovoj vodenici....zaspah od muke.

Secam se mita iz osnovne skole...tad nije bilo veronauke...o subotarima i njihovim masovnim orgijama subotom u crkvi...o kako sam tada zeleo da budem subotar...

Ja sam baš skoro čuo da subotari subotom ne smeju da ustanu iz kreveta, već se samo izležavaju i tamo jedu itd. ? :lol:

Narodno verovanja vezano za Sretenje

Smatra se da se tog dana susreću leto i zima i prekorno se pozdravljaju. Na Sretenje mečka izlazi iz jazbine i ako je sunčano uplaši se svoje senke i vraća se u jazbinu da produži zimski san još šest nedelja, jer će i zima još toliko trajati. Ako je oblačno, ona odlazi u šumu da traži hranu i zima se završava.

Još jedno narodno verovanje vezano je za Sretenje, ali nema veze sa vremenom. U narodu se kaže da se na Sretenje vrapci venčavaju. To znači da ne valja sklapati brakove na ovaj dan, jer će zajednički život kratko trajati, kao što kratko traje život vrapca.

:(