Uz koje stihove odlepite....

Oprosti, majko sveta, oprosti,
sto nasih gora pozalih bor,
na kom se, ustuk svakoj zlosti,
blazenoj tebi podize dvor;
prezri, nebesnice, vrelo milosti,
sto ti zemaljski sagresi stvor:
Kajan ti ljubim preciste skute,
Santa Maria della Salute.

Zar nije lepse nosit' lepotu,
svodova tvojih postati stub,
nego grejuci svetsku lepotu
u pep'o spalit' srce i lub;
tonut' o brodu, trunut' u plotu,
djavolu jelu a vragu dub?
Zar nije lepse vekovat' u te,
Santa Maria della Salute?

Oprosti, majko, mnogo sam strad'o,
mnoge sam grehe pokaj'o ja;
sve sto je srce snivalo mlado,
sve je to jave slomio ma',
za cim sam cezn'o, cemu se nad'o,
sve je to davno pep'o i pra',
na ugod zivu pakosti zute,
Santa Maria della Salute.

Trovala me je podmuklo, gnjilo,
al' ipak necu nikoga klet';
stagod je muke na meni bilo,
da nikog za to ne krivi svet:
Jer, sto je dusi lomilo krilo,
te joj u jeku dusilo let,
sve je to s ove glave sa lude,
Santa Maria della Salute!

Tad moja vila preda me granu,
lepse je ovaj ne vide vid;
iz crnog mraka divna mi svanu,
k'o pesma slavlja u zorin svit,
svaku mi mahom zaleci ranu,
al' tezoj rani nastade brid:
Sta cu od milja, od muke ljute,
Santa Maria della Salute?

Ona me glednu. U dusu svesnu
nikad jos takav ne sinu gled;
tim bi, sto iz tog pogleda kresnu,
svih vasiona stopila led,
sve mi to nudi za cim god ceznu',
jade pa slade, cemer pa med,
svu svoju dusu, sve svoje zude,
-svu vecnost za te, divni trenute!-
Santa Maria della Salute.

Zar meni jadnom sva ta divota?
Zar meni blago toliko sve?
Zar meni starom, na dnu zivota,
ta zlatna vocka sto sad tek zre?
Oh, slatka vocko, tantalskog roda,
sto nisi meni sazrela pre?
Oprosti meni gresne zalute,
Santa Maria della Salute.

Dve u meni pobise sile,
mozak i srce, pamet i slast.
Dugo su bojak strahovit bile,
k'o besni oluj i stari hrast:
Napokon sile sustase mile,
vijugav mozak odrza vlast,
razlog i zapon pameti hude,
Santa Maria della Salute.

Pamet me stegnu, ja srce stisnu',
utekoh mudro od srece, lud,
utekoh od nje - a ona svisnu.
Pomrca sunce, vecita stud,
gasnuse zvevde, raj u plac briznu,
smak sveta nasta i strasni sud. -
O, svetski slome, o strasni sude,
Santa Maria della Salute!

U srcu slomljen, zbunjen u glavi,
spomen je njezim sveti mi hram.
Tad mi se ona od onud javi,
k'o da se Bog mi pojavi sam:
U dusi bola led mi se kravi,
kroz nju sad vidim, od nje sve znam,
za sto se mudracki mozgovi mute,
Santa Maria della Salute.

Dodje mi u snu. Ne kad je zove
silnih mi zelja navreli roj,
ona mi dodje kad njojzi gove,
tajne su sile sluskinje njoj.
Navek su sa njom pojave nove,
zemnih milina nebeski kroj.
Tako mi do nje prostire pute,
Santa Maria della Salute.

U nas je sve k'o u muza i zene,
samo sto nije briga i rad,
sve su miline, al' nezezene,
strast nam se blazi u rajski hlad;
starija ona sad je od mene,
tamo cu biti dosta joj mlad,
gde svih vremena razlike cute,
Santa Maria della Salute.

A nasa deca pesme su moje,
tih sastanaka veciti trag;
to se ne pise, to se ne poje,
samo sto dusom probije zrak.
To razumemo samo nas dvoje,
to je i raju prinovak drag,
to tek u zanosu proroci slute,
Santa Maria della Salute.

A kad mi dodje da prsne glava
o mog zivota hridovit kraj,
najlepsi san mi postace java,
moj ropac njeno: "Evo me, naj!"
Iz nistavila u slavu slava,
iz beznjenice u raj, u raj!

U raj, u raj, u njezin zagrljaj!
Sve ce se zelje tu da probude,
dusine zice sve da progude,
zadivicemo svetske kolute,
zvezdama cemo pomerit' pute,
suncima zasut' seljanske stude,
da u sve kute zore zarude,
da od miline dusi polude,
Santa Maria della salute

Laza Kostić

Zamišljah te takvu
kakvu te nikad ljubio nisam...
A ljubio sam vjerovanja...
uz sva ta sjetna otkrića
u kojima se ljubav klanja
moru suza neistinitih priča...

Zamišljah ljubav
kakvu još nikad ne ljubih...
A ljubio sam htjenja...
I život za kojim tako žuđah
preko tako oštrih misli
preko tako krutog stjenja...

Zamišljah život
kakvog želim živeti i čuti...
Bjehu sve to samo želje
koje nitko i ne sluti...
u ljubavi koja srce čupa
i sreću sa mislima melje...

Al ne vidiš pritom
kako lupa
stvarni oblik jedne želje...

Zamišljah te takvu.....

Ladislav Prežigalo

Poljubi me

Poljubi me
i ne reci ništa
samo me
poljubi
zaboravi da postoji vrijeme
navike i ljudi
umiri dušu i mirna budi
i drage slike iz djetinjstva
već pomalo žute
napamet izgovorene riječi
i sve one što u nama šute
zaboravi
i da smo se ljubili
onako usput u prolazu
između želja da se ima više
i htijenja da se ode dalje
lutajući
kao što misao luta
i ostajući
tamo negdje
na pola puta
poljubi me
i ne reci ništa
samo me
poljubi
tek kada me poljubiš
znat ću da postojim
i kada probudiš
sve ono što u meni drijema
malo je reći da me bez ljubavi
zapravo nema
kada me poljubiš
i kada više ne budem sam
kada osjetiš
da te više nikome ne dam
znat ćeš
da je ljubav dar od Boga
i da smo za život
imali razloga
poljubi me
i ne reci ništa
samo me
poljubi...............

Duško Golubović

Žena sam…
Moja ispovjest prastara i tužna
drhtala je neizgovorena
pred nepomičnom savješću planina.
Ostanite bezazleni
dok pjevam ovu himnu istinitu
o robinji i ženi i orlu
koji je uzletio u modrine.
Ljubila sam najljepše mladiće
u ovoj dolini i u svim dolinama
kojima protiču nečujne rijeke bezbrižnosti.
Da znate kako sam ih ljubila
vi bi plakali. Da znate kako sam bdjela uz njih
vi nikad ne bi spavali spokojno
pokraj žene ili pokraj šume
ni pokraj ognja skitnica.
Ljubila sam ih kao istrazivač predio neznani
u koji se zaputi, ni od koga praćen.
Nema močvare koju ne pregazih
ni stabla pred kojim ne klonuh
ni brda put kojeg ne dizah oči
tražeći spas.
Ljubav je bila jača od mene.
Moje tijelo je strepilo.
Dodirujući sreću, cestu otkritu
koja izmiče u nedogled.
O, vi koji trošite suze
za svaki rastanak, za svaki cvijet
za svaki krug koji nestaje na vodi,
vi, koje bedra svoja čuvate za najveću bol
i ostajete ponižene pred sudbinom;
Pomozite mi da izreknem ništavilo našeg sjaja
prašinu ljepote koja nas zasipa.
Breme ljubavi pod kojim smo se slomile
noseći ga predano, kao da nosimo neotklonivi plod
svoje crne utrobe. Kao da nosimo
zapaljenu buktinju života.
Ja nisam ništa mudrija od vas.
Moj put isti je kao put vodonoše
koji ne može izbjeći strminu izvora
i počinkom ne umanjuje jaram svoj.
Gledajte moja ramena.
Ožiljci na njima isti su kao i vaši.
I bore oko mojih usana
gorke su od godina strpljenja
i od pelina šutnje.
Ne zatvarajte prozore,djevojke !
Ovo je i vaš glas, ovaj glas
preplašene noći što je prezrela
svoje ropstvo, i hoće da postane orao.
Izađite na ulice, i vidjet ćete
kako klečim na svakom pragu
na kojem je klečala Žena.
Nijedna od vas nije bila
tako pokorna kao ja.
I nijedna od vas nije tako prkosno
i gnjevno uspravila svoje lice,
i pogledala nad vrhove smreka
gdje su orlovi
i gdje je Ljubav.
O, šta je meni da izgubim jedno krilo, jednu zjenu,
šta mi je da pregorim nekoliko proljeća
nekoliko izvora, i žetve najljepše
koje se neće vratiti nikada !
Šta je meni da prebolim travu
svog djetinjstva i grad svoje mladosti.
Bila sam odana miru ljubavi.
I plakala sam kada bi vjetar
zatresao njene krošnje u nevrijeme.
Ljubav je bila jača od mene,
A muškarac je bio hram
s pročeljem zlatnim od mojih sanja
na stupovima moje smjernosti.
Dok je spavao, na prstima sam silazila
pred prag, i legla na kamen
pokrivši se mokrim zvjezdama.
A kad je ustajao, žalila sam njegove ruke
jednako umorne kad stišću hljeb
i kad noše oružje i stjegove.
Govorila sam da moju mladost
još nije dodirnula noć.
I skrivah suze da bi mi vjerovao.
I kad su prepoznali u mojim očima osmijeh
kojim žena sebe dariva zauvijek
onome s kim će podijeliti tajnu,
oni su odvrnuli svoje lice od mene
i gledali su nekuda u daljinu
ljubomorni na slobodu
visoko raskriljenih ptica,
što su odabrale pustoću vidika
i odrekle se ljupke doline
koje se oni nisu mogli odreći.
I grlili su me odsutno
i mrzovoljno. I svlačili me
kao krivca, ne kao ženu.
I te noge su me gazile,
te ruke su me bičevale,
ta usta narugala su se cjelovima.
Ali ja sam se smiješila i dalje
postojano i bezazleno.
Ja sam ih ljubila.
Govorila sam da su dobri i mudri
i skrivala suze, da bi mi vjerovali.
Zatim su me milovali
kao što kraljevi miluju robinju najdražu.
A ja sam u njihovim rukama osjećala
usplamtjeli žar bića. I u njihovu glasu
zavijanje vukova u divljini.
Tako mi mladosti moje, evo, imam svjedoke,
prah ove ceste i ovaj zdenac
kome zazvah vodu duboku.
Kad ih pogledah, to bjehu vukovi.
To bješe zaista divljina i noć,
a ja tek plijen, pred pećinu domamljen
u brlog pohotnika, pred noge osvajača.
A oni su i dalje gledali spokojno
u neku zlatnu mrlju neba, koja se dizala uvis,
i za koju mislim da bijaše orao
što je kružio nad dolinama.
I kad su već sasvim vjerovali
u moju blizinu i moju postojanost,
ja sam pogledala onamo kud su gledali oni
u daljine modre i raskopane, u visine
put kojih se vinuše najsmjeliji.
I poželjeh da sam ja ta zlatna ptica,
raskriljeni orao nasred neba.
Tada stadoh da se smijem.
Otvarala sam vrata široka i smijala se, smijala
mimo trave i plastova pšenice,
do crne vjetrometne zemlje
kojom su mi snagu opasali.
I smijeh moj se budio u zoru
i prosipao do prvih zvijezda.
A onda sam zaspala umorna
kao od hoda kroz planinu.
Čudila sam se tom putniku podmuklom
koji je zaustavio konja
pod ovim brdom, na ovom pjesku.
I traži noćište na pragu žene.
I želi da mu pjevam uspavanku
ja, koja ću prezreti nježnost
da bih dosegla svoju istinu.
Ja, koja svoju sutrašnju čežnju
već čitam u lijetu ptice izgubljene.
I odvrnula sam svoje lice
da želju na njegovu licu ne vidim.
I prestala se smijati.
I krišom plačući odoh. Odoh posve sigurno.
Odoh na put žalosni da budem pjevač lutanja.
Ja više ne tražim. I ne vjerujem…
Ne vjerujem u vrlinu gospodara.
Pamtim kako ruke bičevi postaju,
i kako je zagrljaj muškarca strašan
kada se odmaraju osvajači
i kad se u njihovu zahvalnu glasu
opet čuje zavijanje vukova.
Zato, mladići iz moje doline,
ne vjerujte mi kad ležim pored vas u travi
krotka i pokorna kao srna.
Ni kad vas napajam i tetošim,
ni kada ištem vašu vjernost
u zamjenu za proljetni oblak u visini,
za oluje mog promjenljivog srca.
Jer, jao onom ko mi povjeruje
i ko dovede svoje stado
pred moj šator, da ga othranim!
Ja ću ga napustiti
u čas kad tama obavija polja.
Uspravit ću svoje lice
i stresti cvijeće kojim ste me okitili.
I drhtat ću, jer je stablo u daljini
velišanstveno, a vaša ljubav ništavna.
I vaši ognjevi pred ognjem zore
kržljavi i turobni.
Idite svojim putem, zaljubljeni!
Moja svirka nije za vaše uho!
Ljubav je bila jača od mene.
Ali pjesma postade orao
i napušta svoju dolinu.
Put modrih gora lete orlovi
i ne okreću se.
To je ispovjest žene i robinje.
Himna ponižene ljubavi.
To je pjesma o mojoj istini
što je istina ostavljenih…

[quote author=Loulou link=topic=191.msg7953#msg7953 date=1253193186]
Rade Šerbedžija - Uzalud je budim
[/quote]

bas to :raz_088:

Suton-Zeljko krznaric

Pada u suton i bjezi
ta divna suncana misao
i kome si dao
i kome si pisao

sve to na kraju srce zbroji
ovo su moji
a ovo tvoji komadici duse
kao krijesnice lete i lete

i reci mi da nisi
bas jako odrasla
da zivi u tebi jos neko dijete
usne namazane medom
i prvo skolsko zvono
pa tako redom

godine neka se pletu
i ako ostanemo sami na svijetu
tako sami
da zvijezde redom gasimo
da osmjehom nekog spasimo

pa ako ti dodjem ranom zorom
i miris jabuka ti stavim na usne

znat ces da je smrt neozbiljna
i samo se sali

znat ces da nas ima i po tome
koliko smo ljubavi dali

I odvrnula sam svoje lice
da želju na njegovu licu ne vidim.
I prestala se smijati.
I krišom plačući odoh. Odoh posve sigurno.

Dylan Thomas' Clown in the Moon

Love, What Is Love By Robert Louis Stevenson

Love's Secret By William Blake

William Blake's A Divine Image

V.Milicevic
Ostavila bih te ja

Ostavila bih te ja
konacno,
da to zavisi od mene,
ali od mene ne zavisi
nista
osim,mozda,da li ce sutra
granuti sunce
ili ce se prosuti dazd
iz mojih ociju.

Otisla bih ja,
daleko ,
u potragu
za Atlantidom
ili za Nedodjijom,
u Legiju casti
ili u hodocasnike,
kada bih bila sigurna
da te bar tamo
necu sresti.

Zaljubila bih se ja,
ponovo,
da je to u mojoj moci,
da nije svaki deo ovog tela
obelezen mojom ceznjom
za tobom
pa zapecacen sa devet pecata
koje jedino tvoje usne
mogu rastopiti.

Predala bih se ja,
drugom,
da sam te bar u snu poljubila,
da me je tvoja ruka milovala
bar jednu noc,
i znala bih,
ma gde bila,
kome pripadam sva,
od vrha do dna,
od nastanka do nestanka.

Ostavila bih te ja,
zauvek,
kada bi se oni golubovi
vec jednom odselili
sa susednog krova,
jer bi sa njima
odletela i moja dusa
koja jedino zbog tebe na zemlji obitava.

Pokajnicka pesma - Zorica Simovic

Mnogo sam lutala
Mnogo govorila
Premalo cutala
Jos manje tvorila
Preblagi prastaj
Sva ta tumaranja
I od nerada
Duga odmaranja
Prastaj sijaset
Preostrih sudova
Retko na njivu
Iznetih plugova
Zednom da l dadoh
Vode pitke
Zaorah samo
Braze plitke
Nesto mi sapuce
Mucni kefalo
Al dosta veka
Protrcalo
Za ono sto mi
Preostaje
Valjda bih morala
Da se pokajem
I to mi vazda
Muku stvara
Al doteralo
Do duvara…
Sta ces guknuti
U onom casu
Kad zapitaju
Gde si bila
Ti umna gospo
Sta si cinila
U sta si vreme
Protracila
Zurec u neku
Na krpi saru
Kraj telefona
Na bazaru
Troseci reci
To divno seme
Na neke vrlo
Bitne teme
Kolko si puta
Gospo mila
Nozicom neznom
Zakoracila
Na put podviga
Na stazu spasa
A rekli su ti
Gde se belasa
Kroz tamu veka
Kroz oblak dima
Znala si dobro
Da je ima
Znala si mila
I da sve drugo
Zanosi cula
Ne traje dugo
I zasto onda
Kruno strvaranja
Izabra sitna
Slatka kaljanja
Zar ne pozali
Zrno svetosti
Zar ti zafali
One svetlosti
Koja svakome
Ljudskom stvoru
Treperi nezno
Na obzoru
Pogledaj one
Tihe I smerne
Radosti njine
Neizmerne
Pa se ugledaj
I zastidi
A sve to onaj
Ko treba vidi
Ne brini za sve
Sto je bilo
Ima ko ce ti
Razviti krilo
Da I ti podjes
U susret sjaju
Sto obitava
U beskraju

IN the hour of death, after this life’s whim,
When the heart beats low, and the eyes grow dim,
And pain has exhausted every limb—
The lover of the Lord shall trust in Him.
When the will has forgotten the lifelong aim,
And the mind can only disgrace its fame,
And a man is uncertain of his own name—
The power of the Lord shall fill this frame.
When the last sigh is heaved, and the last tear shed,
And the coffin is waiting beside the bed,
And the widow and child forsake the dead—
The angel of the Lord shall lift this head.
For even the purest delight may pall,
And power must fail, and the pride must fall,
And the love of the dearest friends grow small—
But the glory of the Lord is all in all.

CARUSO
by artist Lucio Dalla


Qui dove il mare luccica
e tira forte il vento
su una vecchia terrazza davanti al golfo di Sorrento
un uomo abbraccia una ragazza
dopo che aveva pianto
poi si schiarisce la voce e ricomincia il canto:

Te voglio bene assai
ma tanto tanto bene sai
e' una catena ormai
che scioglie il sangue dint' e' vene sai...

Vide le luci in mezzo al mare
pensò alle notti la in America
ma erano solo le lampare
e la bianca scia di un'elica
sentì il dolore nella musica
si alzò dal Pianoforte
ma quando vide la luna uscire da una nuvola
gli sembrò più dolce anche la morte
Guardò negli occhi la ragazza
quegli occhi verdi come il mare
poi all'improvviso uscì una lacrima
e lui credette di affogare.

Te voglio bene assai
ma tanto tanto bene sai
e' una catena ormai
e scioglie il sangue dint'e vene sai...

Potenza della lirica
dove ogni dramma e' un falso
che con un po' di trucco e con la mimica
puoi diventare un altro
Ma due occhi che ti guardano
così vicini e veri
ti fanno scordare le parole
confondono i pensieri.

Così diventò tutto piccolo
anche le notti la in America
ti volti e vedi la tua vita
come la scia di un'elica.

Ah si, e' la vita che finisce
ma lui non ci pensò poi tanto
anzi si sentiva felice
e ricominciò il suo canto:

Te voglio bene assai
ma tanto tanto bene sai
e' una catena ormai
che scioglie il sangue dint'e vene sai...[/]Te voglio bene assai
ma tanto tanto bene sai
e' una catena ormai
che scioglie il sangue dint'e vene sai...



[size=small]ili na engleskom....[/size]




[size=small]Here, where the sea shines
and the wind howls,
on the old terrace beside the gulf of Sorrento,
a man embraces a girl
he wept after,
then clears his throat and continues the song:

I love you very much,
very, very much, you know;
it is a chain by now
that melts the blood inside the veins, you know…

He saw the lights out on the sea,
thought of the nights there in America,
but they were only the fishermen’s lamps
and the white wash astern.
He felt the pain in the music
and stood up from the piano,
but when he saw the moon emerging from a cloud
death also seemed sweeter to him.
He looked the girl in the eyes,
those eyes as green as the sea.
Then suddenly a tear fell
and he believed he was drowning.

I love you very much,
very, very much, you know,
it is a chain by now
that melts the blood inside the vein you know…

The power of opera,
where every drama is a hoax;
with a little make-up and with mime
you can become someone else.
But two eyes that look at you,
so close and real,
make you forget the words,
confuse your thoughts,[/size]So everything became small,
also the nights there in America.
You turn and see your life
through the white wash astern.
But, yes, it is life that ends
and he did not think so much about it
on the contrary, he already felt happy
and continued his song:

I love you very much,
very, very much, you know,
it is a chain by now
that melts the blood inside the veins, you know…

I love you very much,
very, very much, you know,
it is a chain by now
that melts the blood inside the veins, you know…


LUCIO DALLA - CARUSO - LIVE IN VERONA

Diamonds and rust

I'll be damned
Here comes your ghost again
But that's not unusual
It's just that the moon is full
And you happened to call
And here I sit
Hand on the telephone
Hearing a voice I'd known
A couple of light years ago
Heading straight for a fall

As I remember your eyes
Were bluer than robin's eggs
My poetry was lousy you said
Where are you calling from?
A booth in the midwest
Ten years ago
I bought you some cufflinks
You brought me something
We both know what memories can bring
They bring diamonds and rust

Well you burst on the scene
Already a legend
The unwashed phenomenon
The original vagabond
You strayed into my arms
And there you stayed
Temporarily lost at sea
The Madonna was yours for free
Yes the girl on the half-shell
Would keep you unharmed

Now I see you standing
With brown leaves falling around
And snow in your hair
Now you're smiling out the window
Of that crummy hotel
Over Washington Square
Our breath comes out white clouds
Mingles and hangs in the air
Speaking strictly for me
We both could have died then and there

Now you're telling me
You're not nostalgic
Then give me another word for it
You who are so good with words
And at keeping things vague
Because I need some of that vagueness now
It's all come back too clearly
Yes I loved you dearly
And if you're offering me diamonds and rust
I've already paid

Joan Baez Diamonds and Rust (LYRICS INSIDE)

keltska pesma iz 6 veka...


bio sam ostrica maca...
bio sam kapljica u reci...
bio sam sjajna zvezda...
bio sam reci knjige...
bio sam knjiga na pocetku..
bio sam svetlost u fenjeru...
bio sam most preko sezdeset reka..
putovao sam kao orao...
bio sam cun na moru...
bio sam vodja u bici...
bio sam mac u ruci...
bio sam stit u ratu...
bio sam struna na harfi...
i godinu dana sam bio zacaran u morskoj peni.

:smiley: Uvek se s ljubavlju i detinje nasmejem kad pročitam ovu pesmu:

Plavi žaket

Baš sam bio u plavom žaketu
kada sretoh Vasiljević Cvetu.
Da l zbog mene, da li zbog žaketa,
prevari se, okrete se Cveta.

Ja joj rekoh:"Dobar večer, Cveto,
s dopuštenjem - malo bih prošeto..."
Da l zbog mene, da li zbog žaketa,
prevari se i pristade Cveta.

Taman sve to - kad zalaja pseto!
Ja joj rekoh:"Drž se mene, Cveto!"
Da l zbog mene, da li zbog žaketa,
prevari se, pridrža se Cveta.

Beše leto kad je božur cveto,
ode pseto, ja u polje skretoh.
Da l zbog mene, da li zbog žaketa,
prevari se pa skrete i Cveta.

I logično, s obzirom da skretoh,
plavi žaket na livadu metoh.
Da l zbog mene, da li zbog žaketa,
prevari se i spusti se Cveta.

Prodje leto i još pet-šest leta,
sad se Cveta mojom kućom šeta,
iz razloga ekstra kvaliteta
- da li mene ili mog žaketa.

Dušan Radović

PSALAM Y

Iznenadno, moja će ruka,brza i silovita, na tebe
da se spusti.
Uzeće te za tvoj puni i obli potiljak,
za osnovu saznanja i htenja, između duše i duha.

Držaću te za oslonac tvoje buntovne glave,
za stub tvojih svetlosti;
pritisnuću te uza šta ja želim, a ti ne želiš
i što ja želim da ti želiš;
staviću te skršenu i lepu pod svoje noge, i
reći ću ti da te volim.
I savijaću ti vrat sve dok me ne budeš shvatila,
dobro, potpuno shvatila,
jer ja sam tvoj Gospod i tvoj Učitelj.
Ti ćeš plakati, ti ćeš grcati;
tražićeš blesak slabosti u mojim pogledima;
podignućeš, savićeš svoje molećive ruke, svoje
lepe tako molećive ruke, svoje bele ruke kao okovane
tvojim jasnim očima.

Pobledećeš, pocrvenećeš,
smejaćeš se, zgrabićeš svojim rukama moje grube
noge;
i volećeš me, i volećeš me,
jer ja sam tvoj Gospod i Učitelj.

Pol Valeri

If you want a lover
I'll do anything you ask me to
And if you want another kind of love
I'll wear a mask for you
If you want a partner
Take my hand
Or if you want to strike me down in anger
Here I stand
I'm your man

If you want a boxer
I will step into the ring for you
And if you want a doctor
I'll examine every inch of you
If you want a driver
Climb inside
Or if you want to take me for a ride
You know you can
I'm your man

Ah, the moons too bright
The chains too tight
The beast won't go to sleep
I've been running through these promises to you
That I made and I could not keep
Ah but a man never got a woman back
Not by begging on his knees
Or I'd crawl to you baby
And I'd fall at your feet
And I'd howl at your beauty
Like a dog in heat
And I'd claw at your heart
And I'd tear at your sheet
I'd say please, please
I'm your man

And if you've got to sleep
A moment on the road
I will steer for you
And if you want to work the street alone
I'll disappear for you
If you want a father for your child
Or only want to walk with me a while
Across the sand
I'm your man

If you want a lover
I'll do anything you ask me to
And if you want another kind of love
I'll wear a mask for you

ODSUTNOST

Od tebe moje tijelo kap po kap odlazi,
moje lice odlazi u gluhome ulju;
moje ruke u rastopljenoj živi,
moje noge u dva prašnjava vremena.

Sve odlazi od tebe, sve od nas odlazi.

Odlazi moj glas koji se pretvarao
u zvono, gluho za svakog, osim za nas.
Odlaze moji pokreti što su se upredali
pred tvojim ocima kao tkalacki cunak.
Odlazi moj pogled, koji je nemocan
kada te gleda,brijest i smreka.

Odlazim od tebe sa samim tvojim dahom,
kao vlaga isparavam se iz svoga tijela.
Odlazim od tebe s budnošcu i sa snom.
U tvom vjernom sjecanju vec se brišem
i u tvojoj uspomeni vec sam kao oni
što se ne rodiše u poljima i dubravama.

Da sam krv, kolala bih u dlanovima
tvog rada, u tvojim ustima od mošta.
Da sam tvoja utroba, izgorjela bih
u tvojim koracima, koje više ne cujem,
u tvojoj strasti, koja prolama noc
kao mahnitost osamljenog mora.

Sve od nas odlazi, sve od nas odlazi.

Gabriela Mistral

POVUCI KONAC, LUTKA SE MIČE

Svaki čovjek mora spoznati
da sve ovo može vrlo brzo nestati:
mačka, žena, posao,
prednja guma,
postelja, zidovi,
soba; sve naše potrebe
uključujući ljubav,
počivaju na pješćanim temeljima –
i bilo kakav razlog,
bez obzira kako nepovezan:
smrt nekog dječaka u Hong Kongu
ili vijavica u Omahi…
Može podlužiti kao tvoja propast.
Sav tvoj porculan razbijen na
kuhinjskom podu, ulazi tvoja djevojka,
a ti pijan stojiš
usred svega toga i ona pita:
Bože moj, što se događa?
A ti odgovaraš: ne znam,
ne znam...

Čarls Bukovski

Prava žena

san muškarca
je kurva sa zlatnim zubom
i halterima,
naparfemisana
s lažnim trepavicama
maskarom
minđušama
svetloružičastim gaćicama
zadahom na salamu
visokim štiklama
najlonkama s jedva primefnim
felerom pozadi na levoj čarapi,
pomalo debela,
pomalo pijana,
pomalo šašava i pomalo luda
koja ne priča masne viceve
ima tri mladeža na leđima
i pretvara se da uživa u klasičnoj muzici
i koja će ostati nedelju dana
samo nedelju dana
i prati sudove, kuvati, jebati se i fafati
i ribati kuhinjski pod
i neće pokazivati fotografije svoje dece
niti će pričati o svom bivšem ili tekućem mužu
niti gde je išla u školu ili gde je rođena
ili zašto je poslednji put bila u zatvoru
ili u koga je zaljubljena,
ostaće samo nedelju dana
samo nedelju dana
obaviće stvar i otići
da se nikad više ne vrati
po onu minđušu na komodi.

Čarls Bukovski.

BARBARA

Sećaš li se Barbara

Padala je kiša neprestana

Nad Brestom tog dana

A ti si išla nasmejana

Pokisla ozarena očarana

Pod krupnim kapima kiše

Seti se Barbara -

Sretoh te u ulici Sijama

Smejala si se

I ja sam se smejao

Sećaš li se Barbara

Nisam te poznavao

A niti ni ti mene

Sećaš li se toga dana

I ne zaboravi ga

Jedan čovek ispod neke kapije

Zaklonjen

Vikao je tvoje ime

Barbara

A ti si potrčala ka njemu po kiši

Pokisla ozarena očarana

I bacila si mu se u zagrljaj

Sećaš li se Barbara

Ne ljuti se što ti kazem Ti

Jer to kazem svakom koga volim

Pa makar ga samo jednom video u životu

Jer to kažem svakom koga volim

Pa čak i ako ga ne poznajem

Sećaš li se Barbara

I ne zaboravi nikad

Tu kišu tako blagu i tako srećnu

Na tvome licu srećnom

Nad tim gradom srećnim

Tu kišu nad morem

Nad arsenalom

nad brodom iz Cesana

Oh Barbara

Velika je svinjarija taj rat

I šta je sa tobom sad

Pod kišom od gvozđa

Vatre čelika i krvi

A onaj koji te je stezao u zagrljaju

Zaljubljeno

da li je umro nestao ili je jos živ

oh Barbara

Još uvek kiša pada nad Brestom

Kao što je padala nekad

Ali nije to isto jer sve je porušeno

To su samo posmrtne kapi kiše

Užasne i očajne

A nije ni onaj potop više

Gvozđa čelika krvi

Već prosto kiša iz oblaka

Koji nestaju kao psi

Kao psi koje odnosi

Vodena struja iz Bresta

Da istrune negde daleko

Vrlo daleko od Bresta

Od koga nije ostalo ništa.


žak prever

VOLEO SAM VAS

Voleo sam vas; moja ljubav stara
Još uvek, možda, spi u srcu mome.
Al' zašto ona nemir da vam stvara?
Ja nisam rad žalostiti vas njome.

Voleo sam vas nemo, beznadežno,
Pun strepnje i pun ljubomore boli,
Voleo sam vas iskreno i nežno;
- Nek Bog da, tako drugi da vas voli.

Ja priznavam samo stihove iz ovaj izveštaja. :zazi:

Volim tvoje ruke

Volim tvoje ruke za igračke
to telo koga skoro nema.
Žena je samo u mekoti mačke
što u tvom struku prede i drema.

Kako da nađem reči detinje
da ti objasnim šta ljubav znači,
a da ne ranim to malo zverinje;
usnu na kojoj se mrve kolači.

Oskar Davičo

Ja, sin mutnoga lovca, i vidra i ovca,
zavoleo sam u gradu kolonijalnu Hanu,
kćer tužnoga trgovca, jevreja udovca,
kraj groblja što je držao bakalnicu i mehanu.
Cura beše tiha kao uzdah rovca,
al otac joj jadan ostao bez novca.
I tako mi ljubav presvisnu u dlanu
ne menja se život za čađavu mehanu.
:mrgreen:

Citiraj:

---

Prvobitno napisano od Zazijavalo

Ja, sin mutnoga lovca, i vidra i ovca,
zavoleo sam u gradu kolonijalnu Hanu,
kćer tužnoga trgovca, jevreja udovca,
kraj groblja što je držao bakalnicu i mehanu.
Cura beše tiha kao uzdah rovca,
al otac joj jadan ostao bez novca.
I tako mi ljubav presvisnu u dlanu
ne menja se život za čađavu mehanu.
:mrgreen:

---

mnogo lepo....baš za odlepljivanje

Albatros

Često, šale radi, sa broda mornari
Love albatrose, silne ptice mora,
Što slede, nehajni saputnici stari,
Lađu koja klizi vrh gorkih napora.

Tek što ih na daske stavi momčad čila,
Ti kraljevi neba, nevešti i tromi,
Bedno spuste svoja moćna krila
Kao red vesala što se uz njih lomi

Taj krliati putnik sad sputan i mali!
On, prekrasan nekoć, sad smešan i klet!
Jedan mornar lulom kljun mu njegov pali,
Drugi oponaša, hramljuć, njegov let

Pesnik sliči ovom vladaru oblaka
Što se smeje strelcu, protiv nepogoda:
Prognan na tle usled ruganja opaka,
Džinovska mu krila smetaju da hoda.

Šarl Bodler

DAJ MU GA

ignoriši sve moguće šeme i mogućnosti -
ignoriši Betovena, pauka, prokletstvo Fausta -
daj mu ga samo, daj mu ga:
kuća auto trbuh pun pasulja
plati porez
jebi
a ako ne možeš da ****š
ti ga samo trpaj.
pravi pare, ali nemoj previše da
rmbaš - plati nekog drugog da to
obavi - i nemoj
previše da pušiš, ali dovoljno pij da se
opustiš, i
kloni se ulice
pošteno briši dupe
nemoj da žališ toalet-papir
nepristojno je da drugi saznaju da si
kenjao ili
da to nanjuše
ako ne pripaziš.

Čarls Bukovski

MASE

Svi ogorčeni, jadni, usamljeni ljudi s
osjećajem da su prevareni,
s osjećajem da su ih prevarile
silnice, optužuju život, optužuju
okolnosti, optužuju druge dok su
zaista ONI
savršeno neprobavljivi, pokorno
neizvorni, kukavički i tihi; utonuli
u samosažaljenju, ne učinivši
ništa dobro, oni još osjećaju
da su prevareni, pužući Zemljom
sa svojim pritužbama, svojim
mržnjama –
mrtvih očiju usred nigdine, ti
milioni ljudskih grešaka, idući
iz dana u dan i iz noći u
noć kroz svoje jalovo površno
djelovanje,
povrjeđuje samu Zemlju, povrjeđuje
sve, to traćenje
užas cijele te
uzaludnosti.

Čarls Bukovski

NEVERNA SUPRUGA

I odvedoh je na reku
misleći da je devojka,
a imala je muža.

Bilo je to u noći svetoga Jaga
i kao po dogovoru -
pogasili su se fenjeri
i zapalili svici.

Na poslednjem uglu ulice
dodirnuh njene zaspale dojke
i odjednom mi se otvoriše
kao grane zumbula.

Njena uštirkana suknja
zvonila mi je u ušima
kao komadić svile
rezan sa deset noževa.

Bez svetlosti u svojim krošnjama
drveće je poraslo.
I horizont pasa
lajao daleko od reke.

Pošto smo prošli kupine,
vrbe i trnje,
pod velom njene kose
iskopah jamu u vlažnom pesku.

Ja skidoh kravatu;
ona skide haljinu.
Ja otkopčah revolver,
ona skide četiri jelečića.

Ni smilje ni puževi
nemaju put tako finu,
ni velika ogledala
ne blistaju tim sjajem!

Njena su mi bedra bežala iz ruku
kao iznenađene ribe
pola u ognju a pola hladna.

Tu noć sam projurio
najlepši put
jašući kobilu od sedefa
bez uzde i uzengija.

Čovek sam i ne dolikuje mi
da kažem šta mi je rekla;
savest mi nalaže
da budem diskretan.

Prljavu od poljubaca i peska
odneo sam je na reku.
Ljiljani su se mačevali
sa vetrom.

I ponašao sam se onako
kao što dolikuje meni pravom Ciganinu.
Poklonih joj kotaricu
od žute svile.

I ne htedoh da se u nju zaljubim
jer je imala muža,
a kazala mi je da je devojka
kad sam je odveo na reku.

federiko garsija lorka

Kad spuste se sjene i zadrhti tijelo
a noć odjene biserno ruho tišine
kad utihnu šapat valova modrih, zagrli stijene
a duša izliječi gorke rane sudbine
koraci moji možda će stati
na vrhu planine satkane nade
gdje jeka neizgovorenih riječi,ječi,ječi
i tada ću upaliti plameni obruč u noći
da zablješti i tami tminu ukrade
od početka do kraja bodljikavom žicom
posut je kamenit put kroz život
od rođenja, do pakla ili raja
vrutak čudesa i drhtaj sreće
obojene slike u oku se zlate
prihvatih sebe,život i tebe
laži i istine,korov i cvijeće
nekad me hoće, nekad me neće
ta sreća varljiva,pa što ako bježi
vrijedan je svaki uspon i pad
od početka do kraja
do planine sred sebe,za pregršt sreće.

N.N.

Vesna Parun

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih
i koja si mudra kao bezbrižnost.
Ti koja umiješ s njegova čela čitati
bolje od mene njegovu samoću,
i koja otklanjaš spore sjenke
kolebanja s njegova lica
kao što proljetni vjetar otklanja
sjene oblaka koje plove nad brijegom.

Ako tvoj zagrljaj hrabri srce
i tvoja bedra zaustavljaju bol,
ako je tvoje ime počinak
njegovim mislima, i tvoje grlo
hladovina njegovu ležaju,
i noć tvojega glasa voćnjak
još nedodirnut olujama.

Onda ostani pokraj njega
i budi pobožnija od sviju
koje su ga ljubile prije tebe.
Boj se jeka što se približuju
nedužnim posteljama ljubavi.
I blaga budi njegovu snu,
pod nevidljivom planinom
na rubu mora koje huči.

Šeći njegovim žalom. Neka te susreću
ožalošćene pliskavice.
Tumaraj njegovom šumom. Prijazni gušteri
neće ti učiniti zla.
I žedne zmije koje ja ukrotih
pred tobom biti će ponizne.

Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah
u noćima oštrih mrazova.
Neka te miluje dječak kojega zaštitih
od uhoda na pustom drumu.
Neka ti miriše cvijeće koje ja zalivah
svojim suzama.

Ja ne dočekah naljepše doba
njegove muškosti. Njegovu plodnost
ne primih u svoja njedra
koja su pustošili pogledi
goniča stoke na sajmovima
i pohlepnih razbojnika.

Ja neću nikad voditi za ruku
njegovu djecu. I priče
koje za njih davno pripremih
možda ću ispričati plačući
malim ubogim medvjedima
ostavljenoj crnoj šumi.

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
budi blaga njegovu snu
koji je ostao bezazlen.
Ali mi dopusti da vidim
njegovo lice dok na njega budu
silazile nepoznate godine.

I reci mi katkad nešto o njemu,
da ne moram pitati strance
koji mi se čude, i susjede
koji žale moju strpljivost.

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
ostani kraj njegova uzglavlja
i budi blaga njegovu snu.


za bukovskog 5

William Wordsworth
Sunovrati

Samotan sam ko oblak luto,
Što lebdec' i breg i dol hvata,
Odjednom spazih mnoštvo žuto,
Obilje zlatnih sunovrata,
Uz jezero pod stabla skriše
Oni se s vetrom što ih njiše.

Redom, ko zvezde pune sjaja
U mlecnoj stazi što se broje,
U nizu kojem nema kraja
Uz obalu se oni roje:
Hiljade videh kako tresu
Glavama u tom vedrom plesu.

I vali plešu, al' to cvece
Nadmašuje ih plešuc' slade:
Pesniku nema vece srece
Nego kad takvu družbu nadje!
Gledah - i gledah - tad mi javi
Prizora tog se smiso pravi:

Jer cesto znaju oni meni,
Dok ležim setan, na um doci,
U jutarnjoj mi bljesnu zeni
Ozarujuc' me u samoci;
I srce tad mi radost hvata
Pa pleše usred sunovrata.

ODA, NAGOVJEŠTAJ BESMRTNOSTI IZ SJEĆANJA NA RANO DJETINJSTVO


Sada,
kada ništa na svijetu ne može vratiti dane prohujalog ljeta
naš sjaj u travi i blještavost svijeta,
ne treba tugovati,
već tražiti snage u onom što je ostalo i s tim živjeti.

Zaboravimo,
ne radi nas, ne radi zaborava
zaboravimo da smo se voljeli,
da smo se svađali i da smo bili krivi.

Požurimo,
s danima i danima sto će doći
požurimo sa shvaćanjima,
sa svim što me odvaja od tebe.

Jednom,
ćeš se vratiti i ubrati cvjetove
koje smo zajedno mirisali, gazili...
Ali, tvoje ruke bit će prekratke,
a noge premorene da se vratiš.

Bit će kasno,
možda ćemo se naći jedanput na malom vrhu života
i neizrečene tajne htjeti jedno drugome da kažemo,
al' proći ćemo jedno kraj drugog kao stranci.
Jedan skrenuti pogled bit će sve
što ćemo jedno drugome moći dati...

Zaboravit ću oči
i neću promatrati zvijezde
koje me na tebe neobično podsjećaju.

Ne boj se,
jednom ćeš se zaljubiti
al' ljubit ćeš zato što će te nešto na toj ženi
podsjećati na mene.

Ne otkrivaj
svoje srce ljudima
jer u njima vlada kob i egoizam!

Život je borba - nastoj pobijediti.
Ali ako izgubiš - ne smiješ tugovati.
Cilj života je ljubav - a ona traži žrtve.

Bio si moje veliko proljeće,
uspomena koja će dugo živjeti u budućnosti,
koje ću se sjećati... Osjećat ću tugu
jer sam tebe voljela.
Bit će to ironija tuge.

Nestat će sjaja u travi.
Nestat će veličanstvenosti svijeta.
Ostat će samo blijeda slika
onoga što je prošlo.

WILLIAM WORDSWORTH

Ljubavna pesma

Jovan Ducic







Ti si moj trenutak i moj san
i sjajna moja rec u sumu
i samo si lepota koliko si tajna
i samo istina koliko si zudnja.

Ostaj nedostizna, nema i daleka
jer je san o sreci vise nego sreca.
Budi bespovratna, kao mladost.
Neka tvoja sen i eho budu sve sto seca.

Srce ima povest u suzi sto leva,
u velikom bolu ljubav svoju metu.
Istina je samo sto dusa prosneva.
Poljubac je susret najlepsi na svetu.

Od mog prividjenja ti si cela tkana,
tvoj plast suncani od mog sna ispreden.
Ti bese misao moja ocarana,
simbol svih tastina, porazan i leden.

A ti ne postojis, nit' si postojala.
Rodjena u mojoj tisini i cami,
na Suncu mog srca ti si samo sjala
jer sve sto ljubimo - stvorili smo sami.

Vrati mi moje krpice!


***

Padni mi, samo, na pamet!
Misli, moje, obraz da ti izgrebu!
Iziđi, samo, preda me,
Oči da mi zalaju na tebe!
Samo otvori usta,
Ćutanje moje, da ti vilice razbije!
Seti me, samo, na sebe,
Sećanje moje, da ti zemlju
pod stopalima raskopa!
Dotle je među nama došlo!

Vrati mi moje krpice!
Moje krpice od čistog sna,
Od svilenog osmeha,
od prugaste slutnje,
Od mog čipkastog tkiva.
Moje krpice od tačkaste nade,
Od žežene želje,
od šarenih pogleda,
Od kože s mog lica.
Vrati mi moje krpice!
Vrati kad ti lepo kažem.

Slušaj ti, čudo!
Skini tu maramu, belu.
Znamo se...
S tobom se, od malih nogu,
Iz istog čanka srkalo,
U istoj postelji spavalo.
S tobom, zlooki nožu,
Po krivom svetu hodalo,
S tobom, gujo pod košuljom.
Čuješ, ti, pretvorniče,
Skini tu maramu, belu!
Šta da se lažemo?!

Neću te uprtiti na krkače,
Neću te odneti kud mi kažeš,
Neću ni zlatom potkovan,
Ni u kola vetra na tri točka upregnut,
Ni duginom uzdom zauzdan.
Nemoj da me kupuješ,
Neću ni s nogama u džepu,
Ni udenut u iglu, ni vezan u čvor,
Ni sveden na običan prut.
Nemoj da me plašiš!
Neću ni pečen, ni prepečen,
Ni presan posoljen,
Neću ni u snu!
Nemoj da se zavaravaš.
Ništa ne pali, neću!

Napolje iz mog zazidanog beskraja!
Iz zvezdanog kola oko mog srca,
Iz mog zalogaja sunca.
Napolje iz smešnog mora moje krvi,
Iz moje plime, iz moje oseke.
Napolje iz mog ćutanja na suvom.
Napolje, rekao sam, napolje.
Napolje iz moje žive provalije,
Iz golog očinskog stabla u meni.
Napolje, dokle ću vikati, napolje!
Napolje iz moje glave što se rasprskava.
Napolje, samo napolje!

Tebi dođu lutke,
A ja ih u krvi svojoj kupam,
U krpice svoje kože odevam.
Ljuljaške im od svoje kose pravim,
Kolica od svojih pršljenova,
Krilatice od svojih obrva.
Stvaram im leptire od svojih osmeha
I divljač od svojih zuba,
Da love, da vreme ubijaju.
Kakva mi je, pa to, igra?!

Koren ti, i krv, i krunu,
I sve u životu!
Žedne ti slike u mozgu
I zar okca na vrhovima prstiju,
I svaku, svaku stopu,
U tri kotla namćor-vode,
U tri peći znamen-vatre ,
U tri jame bez imena i bez mleka.
Hladan ti dah do grla,
Do kamena pod levom sisom,
Do ptice britve u tom kamenu.
U tutu tutinu, u leglo praznine,
U gladne makaze početka i početka,
U nebesku matericu znam li je ja...

Šta je s mojim krpicama?
Nećeš da ih vratiš, nećeš.
Spaliću ti ja obrve,
Nećeš mi dovek biti nevidljiva.
Pomešaću ti dan i noć u glavi.
Lupićeš ti čelom o moja vratanca.
Podrezaću ti raspevane nokte,
Da mi ne crtaš školice po mozgu.
Napujdaću ti magle iz kostiju
Da ti popiju kukute s jezika.
Videćeš ti šta ću da ti radim...
Seme ti, i sok, i sjaj,
I tamu i tačku, na kraju mog života
I sve na svetu.

I ti hoćeš da se volimo...
Možeš da me praviš od mog pepela,
Od krša mog grohota,
Od moje preostale dosade,
Možeš, lepotice...
Možeš da me uhvatiš
Za pramen zaborava,
Da mi grliš noć u praznoj košulji,
Da mi ljubiš odjek,
Pa ti ne umeš da se voliš.

Beži, čudo!...
I tragovi nam se ujedaju,
Ujedaju za nama u prašini.
Nismo mi jedno za drugo.
Stamen hladan kroz tebe gledam,
Kroz tebe prolazim s kraja na kraj.
Ništa nema od igre.
Kud smo krpice pomešali...
Vrati mi ih, šta ćeš s njima...
Uludo ti na ramenima blede.
Vrati mi ih, u nigdinu svoju beži,
Beži, čudo od čuda.
Gde su ti oči?
I ovamo je čudo!

Crn ti jezik, crno podne, crna nada.
Sve ti crno, samo jeza moja bela.
Moj ti kurjak pod grlo,
Oluja ti postelja,
Strava moje uzglavlje,
Široko ti nepočin-polje.
Plameni ti zalogaji, a vostani zubi,
Pa ti žvaći, izelice...
Koliko ti drago žvaći.
Nem ti vetar, nema voda, nemo cveće.
Sve ti nemo, samo škrgutanje moje glasno.
Moj ti jastreb na srce,
Manje te u majke groze.

Izbrisao sam ti lice sa svog lica,
Zderao ti senku sa svoje senke,
Izravnao bregove u tebi.
Ravnice ti u bregove pretvorio,
Zavadio ti godišnja doba,
Odbio sve strane sveta od tebe,
Savio svoj životni put oko tebe,
Svoj neprohodni, svoj nemogući,
Pa ti sad gledaj da me sretneš.

Dosta rečitog smilja,
Dosta slatkih trica,
Ništa neću da čujem, ništa da znam.
Dosta, dosta, sveg!
Reći ću poslednje dosta.
Napuniću usta zemljom,
Stisnuću zube
Da presečem ispilobanjo,
Da presečem jednom za svagda.
Staću, onakav kakav sam,
Bez korena, bez grane, bez krune.
Staću oslonjen na sebe,
Na svoje čvoruge.
Biću glogov kolac u tebi.
Jedino što u tebi mogu biti...
U tebi, kvariigro, u tebi, bezveznice!
Ne povratila se...

Ne šali se, čudo!
Sakrila si nož pod maramu,
Prekoračila crtu, podmetnula nogu,
Pokvarila si igru!
Nebo da mi se prevrne,
Sunce da mi glavu razbije,
Krpice da mi se rasture...
Ne šali se, čudo, s čudom!
Vrati mi moje krpice!
Ja ću tebi tvoje.


Vasko Popa

Groteska

Zidajte hram
beo kao manastir
Nek seče u njemu Mesec sam
i plače noć i mir.

A na hram dižite crnu
sfingu naroda mog.
Nek se sve zvezde što jezde osvrnu
za osmeh čudovišta tog.

Zidajte hram
beo kao manastir.
Nek seče u njemu Mesec sam
i plače noć i mir.

U hramu nad Milošem i Markom
uokvirte zlatom na oltaru žarkom
pečate plave i rumene,
žute i crne i šarene.
Pečate plave i rumene,
žute i crne i šarene,
ljubičaste i zelene.

Pečate ustava i prava,
zakona i statuta,
privilegija hiljadu puta,
obećanja i fermana,
pohvala sa svih strana,
naroda mog:
da vidi Bog.

Zidajte hram
beo kao manastir.
Nek seče u njemu Mesec sam
i plače noć i mir.


Miloš Crnjanski