Halil Džubran - kraljevstvo mašte,suza i osmeha

Prvi poljubac
To je prvi gutljaj iz pehara koji bogovi napuniše iz svetog vrela ljubavi. To je granica između sumjne što srce obrvava i rastužuje i pouzdanja koje ga ispunjava i usrećuje. To je početak poeme duhovnog života i prvo poglavlje romana o pravome čovjeku. To je čvrsta spona koja veže neobičnost prošlosti s bljeskom budućnosti. On dovodi pritajenja osjećanja do pjevanja. To je riječ koju usne izgovaraju objavljujući da srce dospijeva na prijestolje, da je ljubav kraljica i da je odanost kruna. To je nježan dodir, kao kada lahor vrhovima prstiju prelazi preko usana ruže odnoseći sobom dugo slatko uzdisanje i tiho umilno šaputanje. To je početak čudesnog treperenja koje ljubavnike uznosi iz materijalnog svijeta u svijet nadahnuća i snova. To je primicanje cvijeta sase šipkovom cvijetu i miješanje njihovog daha da bi se treća duša rodila.
Ako prvi pogleda liči na sjeme koje boginja ljubavi u polje ljudskog srca baca, onda je prvi poljubac nalik prvome cvijetu na vrhu prve grane na stablu života.

Gibran

divna poezija

zaista tako mislim, ali ću pisati kraće postove s razlogom

elim poslati poruku jednom članu foruma, a ne dozvoljavaju mi dok ne postam barem 10 poruka

:drnd::lol:

istina

Pesak i pena


Ovom obalom koračam večno između peska i pene.

Plima će izbirisati tragove mojih stopala.

Vetar će razneti penu.

More i obala postojaće večno.

Jednom zahvatih maglu rukama,

Zatim otvorih šaku,

I gle, magla postade crvom.

Stegnuh, pa ponovo otvorih šaku,

I nađoh pticu.

Stegoh, po treći put otvorih šaku,

Na dlanu beše mi čovek

Tužna lika

Zagledan ka zvezdama.

Stegnuh šaku četvrti put,

Kad je otvorih

Ugledah u njoj

Samo maglu;

Ali začuh

Najlepšu pesmu.

Vaša deca nisu vaša deca.
Ona su sinovi i kćeri čeznje života za samim sobom.
Ona dolaze kroz vas, ali ne od vas,
I premda su s vama, ne pripadaju vama.
Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli,
Jer ona imaju vlastite misli.
Mozete okućiti njihova tela, ali ne njihove duše,
Jer njihove duše borave u kući od sutra, koju vi ne mozete posetiti, čak ni u svojim snovima.
Možete se upinjati da budete kao oni, ali ne tražite od njih da budu poput vas.
Jer, život ne ide unazad, niti ostaje na preključe.
Vi ste lukovi s kojih su vaša deca odapeta kao žive strele.
Strelac vidi metu na putu beskonačnosti, i
On vas napinje svojom snagom da bi njegove strele poletele brzo i daleko.
Neka vaša napetost u Strelčevoj ruci bude za sreću;
Jer, kao sto On ljubi strelu koja leti, isto tako ljubi i luk koji miruje

Ljubav prolazi kraj nas ogrnuta krhkošću, mi je se plašimo i sakrivamo se
u mračne špilje, ili je pratimo i u njeno ime činimo zlo.

Istina nas posjećuje predvođena dječjim osmijehom i poljupcem ljubavnika,
i mi zatvaramo vrata naše nježnosti pred njom i napuštamo je kao oni kojima
nešto leži na savjesti.
Srce od nas traži pomoć, i duh nas zove, ali mi stojimo kao skamenjeni,
niti čujemo niti razumijemo. A kad neki čovjek čuje plač srca svoga i dozivanje duha,
kažemo da ga je obuzelo ludilo, i udaljavamo se od njega.

Tako mudri provode noći a mi za njih ne marimo.
Kada nas starost stigne mi se plašimo i dana i noći.
Prolazimo pokraj hljeba života, i glad crpi našu snagu.
Kako nam se život čini slatkim, a kako smo daleko od života!