Pablo Neruda - poeme o ljubavi i pesme bez nade

Gotovo izvan neba


Gotovo izvan neba sidri se između planina
polovina mjeseca.
Okreće se i luta noć,grobarica očiju.
Koliko je srušenih zvijezda u kaljuži.

Ucrtava križ noći između mojih obrva i bježi.
Kovačnica modrih kovina,noći nijemih bitaka,
srce se moje okreće kao ludi kotač.

Djevojčica iz daleka,donesena iz daleka,
ponekad njezin pogled svjetluca ispod neba.
Tužaljka,oluja,vrtlog bjesnila,
kruži iznad mog srca,ne zaustavljajući se.
Vjetar s grobova donosi,kida i rasiplje tvoj sanjivi korijen.

Čupa velika stabla iza njega.
Ali ti si,jasna djevojčice,pitanje od dima,klas.
Bila je ona koju je vjetar stvorio obasjanim lišćem
Iza noćnih planina,bijeli ljiljan plamena,
ali,ništa ne mogu reći! Od svega bila je stvorena.

Tjeskoba mi para grudi udarcima noža
i vrijeme je poći putem na kom se ona ne smiješi.
Oluja sahrani zvona,žestoki nalet bure,
zašto je sada dirati,zašto je rastužiti.

Ah,moram slijediti put što se od svega udaljava,
gdje neće biti tjeskobe,ni smrti,a ni zime,
sa očima svojim otvorenim u rosi.

Mome su srcu dovoljne


Mome su srcu dovoljne tvoje grudi,
i krila moja za tvoju slobodu.
Iz mojih usta poletjet će u nebo
ono što je spavalo u tvojoj duši.

U tebi je varka svakog dana.
Stižeš kao rosa na cvjetne krunice.
Potkopavaš obzorje svojom odsutnošću.
Poput vala bježeći neprestano.

Rekao sam da si pjevala u vjetru
kao što pjevaju pinije i jarboli.
Ti si kao oni,visoka i šutljiva
i često si tužna kao putovanje.

Utočište,kao stari put.
Nastanjuju tejeke i glasovi čežnje.
Budim se i ponekad sele i bježe
ptice što su spavale u tvojoj duši.

Obilježavao sam


Obilježavao sam križem vatre
bijeli atlas tvoga tijela.
Usta mi bijahu pauk što prođe krijući se.
U tebi,iza tebe,plašljiv i žedan.

pripovijedam ti priče na obali sumraka,
lutko tužna i slatka,da ne bi bila tužna.
Labud ,stablo,nešto daleko i vedro.
Vrijeme grožđa,vrijeme zrelo i voćno.

Ja koji živjeh u luci odakle sam te ljubio.
San i tišina preplovili su samoću.
Zatvoren sam između mora i tuge,
nijem ,u ludilu,između dva lađara nepomična.

Između glasa i usana nešto umire.
Nešto s krilima ptice,od tjeskobe i zaborava.
kao što mreže ne zadržavaju vodu.
Lutko moja,jedva da ostadoše uzdrhtale kapi.
I nešto pjeva između tih prolaznih riječi.
Nešto pjeva i penje se do mojih gladnih usana.

Ah,moći te slaviti svim riječima radosti,
pjevati,gorjeti,bježati kao zvonik
u rukama luđaka.

Tužna oja nježnosti što ćeš odjednom postati?
Kad stigoh na vrhunac najsmjeliji i studen
srce se moje sklopi kao ponoćni cvijet.

Igraš se svakog dana


Igraš se svakog dana svjetlošću svemira.
Posjetilice nježna,stižeš u cvijetu i vodi.
Više si nego ta bijela glava koju stežem
rukama,poput grozda,svakog dana.

Nikome nisi slična otkako te volim.
Dopusti da te prostrem između žutih vijenaca.
Tko piše tvoje ime slovima od dima između južnih zvijezda?
Ah,pusti me da se sjetim kakva si bila tada
kada još nisi postojala.

Odjednom vjetar urla i udara o moj zatvoren prozor.
Nebo je mreža skamenjena od sjenovitih riba.
Ovdje zamiru svi vjetrovi,svi.
I svlači se kiša.


Ptice bježeći prolaze.
Vjetar.Vjetar.
Mogu se boriti samo protiv ljudske snage.
Nevrijeme skuplja tamno lišće
i odvezuje sve barke vezane noćas o nebo.

Ti si ovdje.Ah,ti ne bježiš.
Odgovarat ćeš i sve do posljednjeg krika.
Privini se uza me,kao da se plašiš.
Ipak ti ponekad čudna sjena dira oči.

Sada i sada malena,donosiš i kozju krv
i grudi su ti mirisne kao i ona.
Dok tužan vjetar juri ubijajući leptire
ljubim te i moja radost grize ti usta od šljive.

Mora da te boljelo da se na me privikneš,
na dušu mi divlju i samotnu,na ime od koga svi bježe.
Toliko smo puta vidjeli zvijezdu koja gori
ljubeći nam oči
i sumrak štose nad nama gubi u lepezi što se vrti.

Milujući te,kišile su na te moje riječi.
Odavno voljeh tvoje tijelo od osunčana sedefa.
Čak vjerujem da si vladarica svemira.
Donijet ću ti copihue,radosno cvijeće s planina,
tamne lješnjake i šumske košare cjelova.
Htio bih s tobom učiniti
što proljeće čini sa trešnjama.

Na mome sunčanom nebu


Na mome sunčanom nebu ti si kao oblak
i oblik tvoj i boja takvi su kakve želim.
Moja si,moja,ženo slatkih usana,
u tvom životu žive moji beskrajni snovi.

Svjetiljka moje duše rumeni tvoje noge
i moje oporo vino na tvojim je usnama slađe,
žetelice moje pjese večernje,
o koliko si moja u mojim samotnim snovima!

Moja si,moja, vičem u lahor predvečerja
i vjetar raznosi moj udovički glas.
U dnu mojih očiju loviš i to što si ulovila
zaustavlja kao voda tvoje noćno gledanje.

U mreži moje glazbe zarobljena si,ljubavi,
i moje mreže glazbe široke su poput neba.
Duša se moja rađa na obali tužnih ti očiju.
U tvojim tužnim očima počinje zemlja snova.

Ne volim te zato sto te volim

Ne volim te izuzev zato što te volim;
Od voljeti te do ne voljeti prelazim ,
Od čekanja do kada te ne čekam
Srce mi prelazi od studeni do plama.

Volim te samo zato što si ti ta koju volim;
Duboko te mrzim, i mrzeći te
Privijam se uz tebe, i mjera moje promjenljive ljubavi prema tebi
Je da te ne vidim već slijepo volim.

Mozda će januarsko svjetlo uništiti
Moje srce sa svojom okrutnom
Zrakom, kradući mi ključ ka potpunom smiraju.

U ovom dijelu priče sam ja onaj koji
Umire, jedini, i umrijeću od ljubavi zato što te volim,
Zato što te volim, Ljubavi, u plamenu i krvi.

Sonet LXVI iz: "100 ljubavnih soneta"

Sonet o ljubavi

Hleb mi oduzmi, ako hoceš,
vazduh mi oduzmi, ali
ne oduzimaj mi svoj smeh.

Ne uzimaj mi ružu,
koplje koje hitaš,
vodu koja naglo
puca u tvojoj radosti,
iznenadni talas
srebrn što te radja.

Borba je moja teška
i vraćam se umorna oka
ponekad zato što videh
zemlju što se ne menja,
ali kad udje tvoj smeh,
popne se u nebo tražeći me,
otvara mi širom
sva vrata života.

ZABRANJENO JE

Zabranjeno je plakati a da se nešto ne nauči,
probuditi se, a ne znati šta sa sobom,
plašiti se svojih sopstvenih uspomena.

Zabranjeno je ne smejati se problemima,
ne boriti se za ono što želiš,
odustati od svega zbog sopstvenog straha
da ostvariš svoje snove.

Zabranjeno je ostaviti svoje prijatelje,
ne pokušati razumeti sve što ste zajedno proživeli,
i zvati ih samo onda kad su neophodni.

Zabranjeno je ne biti svoj pred drugima,
pretvarati se pred ljudima do kojih ti nije stalo,
izigravati klovna da bi te pamtili,
i zaboraviti sve kojima je zaista stalo do tebe.

Zabranjeno je ne učiniti sve za sebe samog,
biti uplašen od života i od onoga čime te život obavezuje,
ne živeti svaki dan do poslednjeg daha.

Zabranjeno je da ti nedostaje neko bez radosti,
da zaboraviš njegov osmeh i oči,
a sve samo zato što je on izabrao drugačiji put od tvog,
zabranjeno je zaboraviti njegovu prošlost
i zameniti je njegovom sadašnjošću.

Zabranjeno je ne pokušavati shvatiti druge
misliti da je njihov život vredniji od tvog,
ne spoznati da svako ima svoj put i slavu.

Zabranjeno je ne stvarati sopstvenu priču,
ne imati trenutak za one kojima si potreban,
ne razumeti da je život ono što daje,
a takođe i ono što uzima.

Zabranjeno je ne tražiti sreću,
ne živeti život s pozitivnim stavom,
ne smatrati da uvijek možemo biti bolji;

Zabranjeno je zaboraviti da bez tebe
ovaj svet ne bi bio isti.