Prvobitno napisano od
Say.
Evo vec podosta vremena proslo, malo se popravi stanje pa opet bup...
I nisam nikad umela da presecem, a nikad nisam ni zelela, a jos manje da se distanciram.
Kada je kraj, meni nije kraj, i ne umem, i ne znam i lose se osecam kao da sam kriva, kao da se nisam trudila, kao da nisam umela da volim. A mozda i nisam, jer sam imala strah, neopisivi strah
I sta sad....?
Ne umem ni da krenem dalje, a mogla sam i sad mogu.
Utehe mi ne trebaju, a jos manje da nalazim zamenu, sex mi jos najmanje treba da bih se oporavila. Vreme prolazi a ja se vrtim u krug i svaki dan prezivljavam sve.
I gde je tu kraj?
Pustiti vreme, i shvatiti da nekom jednostavno nije stalo do tebe ili sebe naterati na neki nov pocetak?