Printable View
Ispod prsluka od nankina visio mu je plastron, sav zgužvan, zamazan i ispolijevan. Bio je
obrijan, kao činovnik, ali već poodavno, tako da mu je po licu bila gusto izbila sivkasta
čekinjasta dlaka. Pa i u njegovim manirima zapažalo se zaista nešto dostojanstveno
činovnički. Ali je bio nemiran, mrsio je kosu i pokatkad ojađeno podupirao objema rukama
glavu naslanjajući se poderanim laktovima na ispolijevani i ljepljivi stol."
"Pridigne se, posrne, dohvati svoju staklenku i čašicu i sjedne do mladića, malko ukoso
od njega. Bio je pripit, ali je govorio glatko i tečno, samo je na mahove zapinjao i otezao
u govoru. Čak je nekako pohlepno saletio Raskoljnikova, baš kao da nije ni on već
mjesec dana ni s kim razgovarao.
- Katerina Ivanova bila je Marmeladova žena, vrlo nervozna, ali uredna i pobožna. Čak
mi se učinila i vrlo hladnom kada je Marmeladov umro
"Bijaše to strašno mršava žena, tanka, povisoka i skladno građena, još i sad divne
kestenjaste kose, a obrazi joj zaista bijahu osuti crvenim pjegama. Hodala je gore-dolje
po svojoj maloj sobi ruku stisnutih na prsima, ispucalih usana, dišući nepravilno i
isprekinano. Oči joj bijahu užagrene kao u vrućici, ali pogled joj bijaše oštar i ukočen.
Bolno se doimalo to sušičavo i uzbuđeno lice pri posljednjim zrakama krnjatka svijeće što
su treperile na njemu. Raskoljnikovu se učini da joj nije više od trideset godina, zaista joj
Marmeladov nije bio par...Nije čula ni opazila došljake; reklo bi se da je nekako
zanesena, niti što čuje niti vidi."
- Dunja je Raskoljnikova sestra koja se, da bi pomogla bratu, želi udati za Lužina -
čovjeka kojega ne voli.
"To ti je čvrsta, razborita, strpljiva i velikodušna djevojka, ali vatrena srca, što sam već
odavno uočila kod nje. Naravno, tu ni s njene ni s njegove strane nema neke osobite
ljubavi, ali Dunja nije samo pametna djevojka nego je u isti mah i plemenito stvorenje,
pravi anđeo, i smatrat će svojom dužnošću da usreći muža, koji će se sa svoje strane
brinuti za njenu sreću, o čemu za sad nema mnogo razloga da sumnjamo, iako valja
priznati da smo sve skupa obavili navrat-nanos. Osim toga, to je vrlo promišljen čovjek
pa će, naravno, i sam uvidjeti da će mu sreća u braku biti utoliko pouzdanija ukoliko
Dunječka bude s njim sretnija."
"Avdotja Romanovna bijaše izvanredno lijepa - visoka, divnog stasa, snažna,
samouvjerena, što se očitovalo u svakoj njenoj gesti, ali što inače nije oduzimalo njenim
kreznjama ništa od njihove gipkosti i ljupkosti. U licu je nalikovala na brata, ali bi se
moglo čak reći da je prava ljepotica. Kosa joj bijaše tamno plava, malo svijetlija nego u
brata; oči gotovo crne, sjajne, ponosite, a u isti mah gdjekad, na trenutke, neobično
dobre. Bila je blijeda, ali joj bljedoća nije bila nezdrava, lice joj blistalo od svježine i
zdravlja. Imala je prilično malena usta, a donja usna, svježa i rumena, bijaše joj malčice
isturena, zajedno s bradom - jedina nepravilnost na tom krasnom licu, nepravilnost koja
mu je, međutim, pridavala nekakvu osebujnost i, pored ostalog stanovitu uznositost.
Izraz na licu bijaše joj svagda prije ozbiljan i zamišljen nego vedar, ali kako je samo tom
licu pristajao osmijeh, kako mu je pristajao smijeh, vedar, mladenački, noebuzdan!"
- Lužin je bio čovjek za kojeg se Dunja trebala udati. On je htio siromašnu ženu kojoj će
moći zapovijedati, a koja će mu se za uzvrat klanjati i klečiti pred njim, te mu
beskonačno zahvaljivati što ju je izbavio iz siromaštva.
"Čovjek je pouzdan i imućan, služi na dva mjesta i već ima svoj kapital. Ima doduše
četrdest pet godina, ali je prilično ugodne vanjštine i još se može svidjeti ženama, pa i
inače je noebično ozbiljan i pristojan, samo što je malko mrgodan i nekako uznosit. Ali
možda se to samo tako čini na prvi pogled."
"Petar Petrovič je, sudeći bar po mnogim znacima, neobično čestit čovjek. Kad nas je
prvi put posjetio, kazao nam je da je praktičan čovjek, ali da u mnogo čemu pristaje,
kao što je sam rekao, "uz shvaćanja naših mladih naraštaja" i da je neprijatelj svih
predrasuda. I još je štošta kazao jer, čini mi se, pomalo tašt i voli da ga drugi slušaju, ali
to gotovo da i nije neka mana. Ja, dakako, nisam bogzna što shvatila, ali mi je Dunja
kazala da nije doduše osobito naobražen, ali da je pametan i , čini se, dobar."
"Čak bi mu se i osobna spoznaja, možda isuviše samodopadna, o ugodnoj promjeni na
bolje, mogla oprostiti u takvoj prilici zato što je Petar Petrovič igrao ulogu zaručnika.
Cijelo mu je odijelo bilo netom sašiveno i sve je na njemu bilo lijepo, samo je, možda, bilo
suviše novo i suviše odavalo određenu svrhu. Čak je i gizdelinski, novi novcati cilindar
svjedočio o toj svrsi: Petar Petrovič je postupao s njim nekako odveć obzirno i držao ga
u rukama suviše oprezno. Pa i prekrasne rukavice, originalne Louvainove proizvodnje,
rukavice boje jorgovana, svjedočile su to isto, ako ničim drugim a ono time što ih nije
navlačio nego samo nosio na rukama, za paradu. U svoj odjeći Petra Petroviča
prevladavale su svijetle i mladena- čke boje. Na njemu bijaše zgodan svijetlosmeđ ljetni
kaput, tanke hlače svijetle boje, isto takav pršnjak, netom kupljena fina košulja, posve
lagana batistena kravata s ružičastim prugama, a što je najljepše - sve je to čak i
pristajalo licu Petra Petroviča. Njegovo lice, neobično svježe i, štoviše, lijepo, ionako se
doimalo mlađim od četrdeset pet godina. Tamni zalisci zgodno su ga osjenčavali s obje
strane, nalikujući na dva kotleta, i vrlo se lijepo zgušnjavali oko glatko izbrijane blistave
brade. Čak ni kosa, uostalom tek malo progrušana, a počešljana i nakovrčana kod
frizera, nije zbog toga bila ni manje smiješna niti mu je pridavala glup izraz, kao što
obično biva kad se nakovrča kosa, jer onda čovjek neminovno nalikuje na Nijemca koji
ide na vjenčanje. Ako je u tom prilično lijepom i ozbiljnom obličju i bilo nečeg neugodnog
i odbojnog, tome su bili krivi neki drugi uzroci."
"Junačio se bio preko svake mjere i nije ni pomišljao na to da bi se dvije siromašne i
nezaštićene žene mogle izbaviti od njegove vlasti. Tomu su njegovu uvjerenju znatno
pridonijeli taština i onaj stupanj samopouzdanja što se najbolje može nazvati
zaljubljenošću u sama sebe. Petar Petrovič je bio počeo od ničega pa se u njega razvila
bolesna navika da uživa u samom sebi. Mnogo je držao do svoje pameti i sposobnosti i
čak je kadikad, dok je bio sam, uživao gledajući se u zrcalu. Ali najviše je na svijetu
volio i cijenio svoje novce stečene radom i kojekakvim dovijanjem: novci su ga
izjednačavali sa svime što je bilo iznad njega."
- Razumihin je bio prijatelj Raskoljnikov. Jedino je njemu Raskoljnikov govorio dosta toga;
više nego bilo kome drugom
"S Razumihinom se, međutim, tko zna zašto, nekako zbližio, naime, nije se baš zbližio
nego je samo s njim bio razgovorljiviji, otvoreniji. Uostalom, s Razumihinom nije čovjek ni
mogao biti drugačiji. Bio je to neobično vedar i društven momak, dobar do
prostodušnosti. Doduše, ispod te prostodušnosti krila se i dubina i dostojanstvo. Bio je
vrlo bistar, premda gdjekad zaista priprost. Bijaše upadljive vanjštine - visok, mršav,
vazda loše obrijan, crnokos. Ponekad je zapodijevao kavgu i bio na glasu sa svoje
snage. Pio je kao spužva, ali je mogao biti i bez pića; ponekad bi pretjerao u
vragolijama, ali je mogao i bez njih. Za Razumihina je bilo značajno još i to što ga nikad
nikakvi neuspjesi nisu zbunili i što ga, čini se, nikakve nepovoljne okolnosti nisu mogle
skršiti. Mogao je stanovati i na krovu, trpjeti najgoru glad i veliku studen. Bio je vrlo
siromašan i bez igdje ikoga, zarađivao je novce svakojakim poslovima. Znao je bezbroj
izvora iz kojih je mogao crpsti, naravno poštenim radom. Jednom nije cijele zime ložio u
svojoj sobi tvrdeći da je čak i ugodnije jer se u hladnoj sobi bolje spava. Nedavno je i on
bio prisiljen prekinuti studij, ali ne zadugo, i upeo se iz petnih žila da popravi svoje
imovinske prilike kako bi mogao nastaviti studirati."
- Zosimov je bio Raskoljnikov liječnik
"Zosimov je bio visok i ugojen čovijek, podbuhla i bezbojno blijeda, glatka izbrijana
lica,svijetle ravne kose, s naočalama i s velikim zlatnim prstenom na prstu nabreklom od
debljine. Bilo mu je oko dvadeset sedam godina. Na sebi je imao širok gizelinski lagan
kaput,svijetle ljetnje hlače i uopće je sve na njemu bilo nekako široko, gizdavo i novo
novcato; rublju mu nije bilo zamjerke, a lančić na satu bijaše podebeo. Kretnje mu bile
spore, nekako mlitave, a u isti mah promišljeno slobodne; svaki čas izbijaše iz njega
taština, iako se trudio da je prikrije. Svi njegovi znanaci držali su da je težak čovijek, ali
su trvrdili da zna svoj posao.
- Sonja je bila Marmeladova kći. Bila je prostitutka, brinula se za svoju obitelj, a ujedno
je pomagala i Raskoljnikovu.
"Sonja je bila niska rasta, djevojka od svojih osamnaest godina, mršava, ali prilično
zgodna plavojka, izvanredno lijepih plavih očiju."
"Bijaše to mršavo, posve mršavo i blijedo lišce, prilično nepravilno, nekako ušiljeno,
šiljasta nosića i brade. Čak se ne bi moglo reći da je ljepuškasta, ali su joj zato plave oči
bile tako bistre, a kad bi živnule, lice bi joj postalo tako dobro i tako prostodušno da je i
nehotice privlačilo čovijeka. Osim toga, na njenu licu, pa i na cijeloj njenoj pojavi, bila je
još jedna karakteristična crta: iako joj je bilo osamnaest godina, izgledala je još gotovo
kao djevojčica, doimala se mnogo mlađe nego što je uistinu bila, tako reći pravo dijete,
što se gdjekad čak i smiješno očitovalo u nekim njenim kretnjama."
- Raskoljnikova majka bila je osjećajna i voljela je svoju djecu, ali je također bila i
proračunata. Pristala je, čak što više i željela da se Dunja uda za Lužina iako je znala da
ga Dunja ne voli, ali je isto tako znala da bi udajom svoje kčeri riješila materijalno stanje
svoje obitelji.
"Puljheriji Aleksandrovoj bilo već četrdeset tri godine, na licu su joj ostali tragovi
nekadašnje ljepote, a osim toga doimala se mnogo mlađa nego što je uistinu bila, kao
što gotovo svagda biva u žena koje su do pod stare dane sačuvale bistrinu duha,
svježinu dojmova i čestit, čist žar srca. Da kažemo uzgred da je očuvanje svega toga
jedini način da se i u starosti ne izgubi ljepota. Kosa joj je već počela sijedjeti i
prorjeđivati se, oko očiju su joj se već davno bile razgranale sitne bore, obrazi joj upali i
osušili se od briga i jada, pa ipak je to lice bilo još divno. Bijaše to slika i prilika
Dunječkina, samo nakon dvadeset godina, jedino bez onog izraza donje usne što je u nje
stršilo. Puljherija Aleksandrova bijaše osjećajna, ali ne i sentimentalna, bila je bojažljiva i
postupljiva, ali samo do određene granice: mogla je dugo popuštati, na mnogo je šta
mogla pristati, čak i na ono što se protivilo njenim uvjerenjima, ali je svagda postojala
određena granica poštenja, pravila i najdubljih uvjerenja preko koje ju nikakve okolnosti
nisu mogle natjerati da prijeđe."
- Porfirij Petrovič bio je kriminalistički inspektor i na neizravan način izvlačio je iz
Raskoljnikova istinu o ubojstvu Aljone Ivanove.
"Porfirij Petrovič je bio obučen po domaću, u kućnom kaputu, u posve čistoj košulji i u
izgaženim papučama. Bio je to čovijek od svojih trideset pet godina, onizak, punašan, pa
i trbušast, glatko izbrijan, bez brkova i zalizaka, kratko podšišane kose na velikoj
okrugloj glavi, nekako posebno ispupčenoj na potiljku. Njegovo nabuhlo, okruglo lice s
pomalo prćastim nosom bijaše nezdrave, tamnožute boje, ali prilično živahno i, što više,
podsmješljivo.Bilo bi možda i dobroćudno da nije bilo izraza očiju koje su se sjale
nekakvim žitkim, vodenastim sjajem i bile zastrte gotovo bijelim trepavicama što su
treptale baš kao da namiguju. Pogled tih očiju nekako je čudno odudarao od cijele
njegove pojave na kojoj je bilo čak i nečega ženskoga, te je pridavao mnogo više
ozbiljnosti nego što bi čovijek u prvi mah očekivao."
- Svidrigajlov je bio vrlo bezobziran , pohotan čovjek koji nije birao sredstva da ostvari
svoj cilj i naum.
"Pazikuća je stajao na vratima svoje sobice i pokazivao ravno u njega nekom oniskom
čovjeku koji je vanjštinom ličio na obrtnika, u prsluku i nečim nalik na kućnu haljinu;
izdaleka bi se reklo da je žensko. Glavu je, u masnoj kapi, oborio, pa i sav je bio nekako
pogrbljen. Podbuhlo, smežurano lice govorilo je da je prevalio pedesetu; sitne oči urasle
u salo gledale su nekako mrzovoljno, strogo i nezadovoljno."
"...neznanac svejednako stoji na istom mjestu i netremice ga motri. Najednom oprezno
preskoči prag, brižljivo zatvori za sobom vrata, priđe stolu, počeka časak - za sve to
vrijeme nije odvajao očiju od njega - i polagano, nečujno sjedne na stolac do ležaja;
šešir odloži do sebe na pod, pa se objema rukama podupre o trskovac i bradu nasloni na
ruke. Očito je bio spreman da dugo čeka. Koliko je Raskoljnikov mogao razabrati kroz
trepavice kojima je treptao, bio je to čovijek već u godinama, stamen, bujne, svijetle,
gotovo bijele brade..."
- Andrej Semjonovič je bio cimer od Petra Petroviča.Dokazao je svoje poštenje time što
nije htio lagati da je Sonja ukrala Lužinu novac već je rekao istinu, tj. ono što je vidio,
a to je da je Lužin podmetnuo novac Sonji i optužio ju za krađu.
"Još je u provinciji bio čuo o Andreju Semjonoviču, svom bivšem štićeniku, da je jedan
od najistaknutijih mladih naprednjaka i, štoviše, da navodno igra važnu ulogu u nekim
zanimljivim i famoznim društvima."
"Taj je Andrej Semjonovič negdje služio, a bijaše neishranjen i skrofulozan čovjek niska
rasta, nevjerojatno plav, sa zaliscima u obliku kotleta na što je bio neobično ponosan.
Uz to su ga vječito boljele oči. Bio je prilično meka srca, ali je govorio vrlo
samouvjereno, a koji put čak i izvanredno uznosito, što je, s obzirom na njegovu sitnu
pojavu, bilo gotovo svagda smiješno. Amalija Ivanova ubrajala ga je, inače, među
uglednije stanare jer se nije opijao, a uredno je plaćao stanarinu. Ya sve te svoje vrline,
Andrej Semjonovič bio je zaista priglup. A progresu i "našem mladom naraštaju" bio se
prikrpio zbog nekakve strasti. Bijaše to jedan iz one nebrojene i šarene legije tikvana,
mlitavih žgoljavaca i nedoučenih uobraženjaka koji u tili čas pristanu svakako uz
trenutno najpomodniju ideju kako bi je odmah vulgarizirali, kao bi učas napravili
karikaturu od svega čemu sami gdjekad sami služe."
"Radilo se o tome da je Lužin instinktivno počeo naslućivati da Lebezjatnikov nije samo
vulgaran i priglup čovjek nego možda i lažljivac, i da nema nekih važnijih veza čak ni u
svom društvu, te da je samo ponešto čuo iz treće ruke; štoviše, ni svoj propagandni
posao možda i ne zna kako treba jer se svakako previše zapleće u tumačenja - a gdje bi
on mogao biti neki raskrinkavač!"
- razlozi koji su Raskoljnikova naveli na ubojstvo
"Sve, sve muke tog naklapanja podnio sam, Sonja, i htio sam ih skinuti sa vrata, poželio
sam, Sonja, da ubijem bez kazuistike, da ubijem zbog sebe, samo zbog sebe! Čak ni
sebe nisam htio o tome obmanjivati! Nisam ubio zbog toga da pomognem majci -
koješta! Nisam ubio ni zbog toga da se domognem sredstava i vlasti pa da postanem
dobrotvor čovječanstva! Jednostavno sam ubio; zbog sebe sam ubio, samo zbog sebe:
a bih li ikad postao nečiji dobrotvor ili bih do kraja života, kao pauk, lovio sve oko sebe u
paučinu i svima im pio krv, to mi je u onom trenutku zacijelo bilo sasvim svejedno!...I,
što je najvažnije, nisu meni novci bili potrebni, Sonja, kad sam ubio; nisu mi toliko bili
potrebni novci koliko nešto drugo...Sve ja to sad dobro znam...Shvati me, kad bih opet
išao tim istim putem, možda se nikad više ne bih latio ubojstva. Nešto sam drugo morao
doznati, nešto me drugo guralo naprijed: morao sam doznati, i to što prije doznati,
jesam li gnjida kao i svi, ili sam čovjek? Hoću li moći preskočiti zapreku ili neću? Hoću li
se odvažiti da se sagnem i uzmem ili neću? Jesam li puzav stvor ili imam pravo..."
Raskoljnikov je toliko očajan svojim činom da razmišlja i tome da ode na policiju, sve im
prizna i preda se
"Da odem ili da ne odem? - razmišljaše Raskoljnikov, stojeći nasred kaldrme na raskršću i
gledajući oko sebe, kao da od nekog očekuje presudnu riječ. Ali nigdje se ništa ne
odazva; sve bijaše nijemo i mrtvo, kao kamenje po kojem je gazio, mrtvo za nj, jedino za
nj...Najednom u daljini, oko dvjesto koraka od njega, na kraju ulice, u sve gušćoj tami,
opazi svjetinu, začuje žagor, uzvike...Usred svjetine stajaše nekakva ekipaža...Nasred
ulice zatreperi slabašno svijetlo. Što je to? Raskoljnikov skrene desno i pođe prema
svjetini. Baš kao da se za svaku sitnicu hvatao. Kad je to pomislio, hladno se
podsmjehne jer je već bio tvrdo naumio da će na policiju, pouzdano je znao da će
uskoro svemu doći kraj."