Printable View
Poezija je romantika,sentiment,ljubav.Tuga,sreća,protest,mol ba.Život.
I smrt živi u poeziji.I treba.Jer poezija je više od života i smrti,ona ih
povezuje,ona je vječna.Poezija tuguje kad pas lutalica ode u vječna
lovišta,poezija pravi orgije u čast rođenja leptira.Poezija ukrašava
poljubac koji sam dobio od drage,poezija oplakuje smrt prijateljstva.
Poezija je sve i sve je poezija.U nama,oko nas.
Prošlost,sadašnjost,budućnost.
Ivica Smolec
http://www.youtube.com/watch?v=KCTrb-hzYxw
http://youtu.be/6tdUoRBySyU
:plesu:
http://sphotos-c.ak.fbcdn.net/hphoto...81577447_n.jpg
...a šta vi imate u srcu ?
Sanjari su osobe koje stvarnost ulepšavaju kistovima,
bojom zvezdane prašine.
Iluminatori nade. Slikari šarenila.
Sanjari su sretni...
Oni imaju nebo na svome dlanu, i zvezde u očima.
Vole svojim srcem i sanjaju svojim osećanjima.....
* osmesi u torbi, nade na obrazima, pesme u džepovima*
Sanjari su sretni....
http://www.youtube.com/watch?v=iYGHB1iBY1s
I tako ....bez obzira što nisu bili zajedno, a vjerovatno nikad i neće,
ona je bila sretna znajući da on postoji tamo negdje. Bilo joj je dovoljno
da se povremeno čuje s njim, tada nije bilo kraja njenoj radosti, a osmijeh
joj nije silazio s lica. Kasnije, sa zvukom njegove posljednje poruke, ponovo
se vraćala u svoj svijet, misleći na njega, sanjajući ga svake noći.
Jednostavno voleći ga cijelim svojim bićem....
http://i707.photobucket.com/albums/w...dwsio1_500.gif
Ja sam od onih što najviše ćute, kad najviše pričaju;
od onih, koje nećeš shvatiti, misleći da ih shvataš.
********
Ali ja sam i ono dete, izgubljeno na putu što vapi mnogo ljubavi.
Ja sam od onih, što ti nikada neće otvoreno reći,
kuda plovi odjek njihovih misli, a bit će tužni, ako ih ne shvatiš.
http://i707.photobucket.com/albums/w...oneandonov.jpg
http://www.youtube.com/watch?v=BBMriOspUvA :plesu: :bisa:
:plesu:
http://youtu.be/54evZgl9dtA
Svi imamo tu jednu osobu. "Onu" ili "onog" koje kad spomenemo obavezno utišamo glas. Kao da bi nas mogli čuti.
Osobu koja je bila dio našeg života, bića, uma, koju smo voljeli iskreno i koju i da želimo izbrisati nikada do kraja ne
možemo...jer voljeti nekoga bezuslovno dušom i srcem a ne ostaviti mu jedan dio sebe u kojem će vječito tavoriti,
priznat ćete, nije baš moguće. Ja imam takvog jednog. Uvijek kad izreknem tu rečenicu osjetim ponos,čast...što sam
izuzetak...što sam izabrana da upoznam pravu,iskrenu i obostranu ljubav i strast. Taj "moj" odavno nije više moj.
Odavno čaršijom prolazimo ruku pod ruku ja sa drugim, on sa drugom. Iako se priznajem, ti drugi, ni meni a očito ni njemu,
ne zadržavaju dugo...valjda upravo zato što smo jedno drugom postavili visoke standarde, pa se drugima nije lako popeti
na taj zahtjevni nivo. I neka mi niko ne kaže da kad vidite tog "svog" nekog ne osjetite blago podrhtavanje tla. Da, tačno
je, svaki put sve manje, ali i onda kad prestane podrhtavanje, opet vam u momentu dah u grlu zastane. Samoj sam sebi ja
govorila da ga ne volim više i često to ponavljala,jer kad mozak srcu to ponavlja stalno,čak i ono počne da vjeruje u tu toliko
željenu "istinu"...ali potpuno ozdravljenje dolazi onda kad shvatiš da ne možeš,niti trebaš, bježati od te ljubavi. Kada shvatiš
da će zauvijek biti tu negdje u tebi, svaki put kad ga vidiš, prođeš ulicom u kojoj ste se ljubili,kad čujes pjesmu koju ste voljeli,
taj mali dio u tebi će oživjeti na momenat. A to je normalno. To je prirodno. S druge strane, nekima od nas, to dođe i kao kazna.
Zasto ?Zato što je to kazna koju moraju platiti...jer tu jedinu osobu koju su voljeli nisu znali sačuvati od đavola u sebi...
by Eleonora.
http://nordicflower.com/wp-content/u...he-Sorrow2.jpg
I nazovite me sebičnim; dajte mi bilo koji drugi pridjev u tom stilu,
ali ja učim na životnim lekcijama i štitim sebe napokon. Davno sam
naučio da su ljudi zli, da će te povrijediti, i da ne vrijede svi onoliko
koliko misliš... Zato sad nosim ovaj oklop i dobro mi je. Ne žalim se ja,
ali žale se ljudi oko mene... Valjda im smeta što me ne mogu uništavati
kad god požele. Eh, žao mi je. Došlo je moje vrijeme.
Admir Avdić
http://www.frendice.hr/static/upload...44e5Dbed7.jpeg
I učiniš taj prvi korak. Učiniš ono što nikada prije nisi.
A sve to jer vjeruješ. U njega, u sebe, u vas, u vašu
ljubav. I onda ti on pokaže da zapravo od sada možeš
vjerovati samo u sebe. Sve ostalo je ništa. Ostalog nema.
http://www.youtube.com/watch?v=BiFUT6FvU_o
Ostavih otvorena vrata ,da korak čujem tvoj ,
al' tišina se samo prikrada ...
ne čujem otkucaj tvog srca... ,kuca samo vrijeme
minute,sate i dane ,mjesece i godine ..i sve se iznova
okreće kao balerina na staklenoj površini kutije
dok svira menuet zvonkim udarcima sićušnog bata...
Gledam vrata i čekam da čujem korak ,al' čujem samo
svoje misli i jednoličan zvuk starog sata ..i leti vrijeme
kao svjetlost dana koju ispraćaju Maro i Baro ...
sa visokog zvonika tišinu prekine samo utisnut bat
zelenca u zidove zvona ..u meni još odjekuju koraci ...
..tvojih odlazaka ....slušam melodiju koja se ponavlja
Tik-tak....tik-tak...tik-tak..to mi se ruga vrijeme koje vrti
zupčanik starog sata....
http://www.youtube.com/watch?v=-1YYOugwZY4