ok, aj da ti verujem...samo, čisto sumnjam.
Printable View
mali drki kaže da sam ja najbolji tata na svetu....i ja mu verujem :lol:
sve bolja i bolja..ponekad mi se cini kao da sazrevam zajedno sa njima..uz svako njihovo novo poimanje sveta oko nas i ja, za stepenik vise,porastem..potpuno je fascinantan osecaj gledajuci ih kako koracaju kroz sve ove dane,upoznavajuci se svakodnevno sa necim novom i njihovi rezoni,iznenadjenja,odusevljenja i tuga cak me cesto ostave bez daha..bukvalno krzo njih vidim svoju svrhu i svoj pecat..blesavo zvuci ali kao da tek sad osecam prave cari roditeljstva..
pa mislim da i jeste poenta da sazrevaš sa decom. mene njihova tuga ubija, majke mi...kad su tužne, dođe mi i ja da crknem.
Јој, а ја заиÑта не Ñхватам то тако трагично.
МиÑлим, још је мали да би то Ñве било тако Ñтрашно, а Ñви такви догађаји га припремају за живот.
И Ñтварно га не штитим уопште.
Па да Ñе навикне да живот није бајка.
Ко ће да га штити кад мене не буде?
И зашто да буде неÑпреман?
Ја му то не желим.
Ðек Ñе мало по мало навикава на Ñве.
Ðека преболи дечије болеÑти кад треба.
Томе и Ñлуже.
Ел ти знаш како Ñе тешко подноÑе овчије богиње кад имаш преко 30-40... :aha:
Ovcije boginje znaju biti veoma zajebane. osobe od kojih sam ja dobio tada su bile malo mladje od mene i one su prelezale te varichele manje vise bez problema. Ja sam imao veliki osip i moram ti reci da sam izgledao kao oni nesrecnici iz filma Variola Vera. Za 22 dana koliko sam proveo u bolnici izgubih nekih 25 kila. Na svu srecu zahvaljujuci majci sto je uhranila strvinu a i nikada nisam bio kilav preziveh nekako. Znam samo da je posle mene par dana u toj sobi na infektivnoj klinici dosao jedan mladic malo stariji od mene koji je umro od istih boginja.
Da, tako misle neki roditelji za svoju decu. Inkubacija traje nekih 14-22 dana, osoba je infektivna i u toku inkubacije i to sve traje dok se kruspa kako je zovu ne osusi.
U toku inkubacije nije ti nista, tak da je nemoguce provaliti kliconosu. Najbolje je prelezati decje bolesti kako te ne bi zadesile kasnije.
Raspitaj se ti malo bolje kod strucnih lica sta je bolje. Jer ako si roditelj, cini mi se da imas katastrofalan stav prema ovim stvarima jer najbolje je da nikada nista ne dobijemo... ali s obzirom da zivimo na planeti zemlji i da se moramo kretati medju ljude ta teorija zvuci kao bajka.
Potpuno te razumem. Mislim da nikad necu moci hladne glave da budem kad im nesto fali,koliko god da sam negde zbog Nikole oguglala oko decjih bolesti i malko ocrvsla,toliko bih volela da mogu da ih stavim u stakleno zvono i stitim od svega. Al uvek se trudim da ne napravim nesposobne osobe od njih koji ce navici da ih stalno stitim,pa je zapravo,prava mudrost u tome naci balans izmedju te dve stvari. Sasvim normalno rezonujes...
ma nije napušavanje....ljudi su različiti i svako ima pravo da iznese svoje mišljenje.
moje je mišljenje da treba štiti decu....i brat i ja smo bili dosta zaštićeni i mislim da nam je to više koristilo u životu nego što nam je štetilo...e, sad, možda se moja mila majka ne bi složila s tim mišljenjem, ali mislim da je ipak malo dockan za promenu :lol:
Sta znaci stititi decu?
Mislim, ja sam prva imala i boginje i sarlah pa cak i u sred leta upalu pluca, jedino o cemu je majka uvek vodila racuna to je higijena, da se peru ruke, da se ne pije iz tudjih casa, da svako ima svoj sapun peskir i ostalo, higijena kuce da je kako treba itd.
A moje sestre sem boginja nista nisu imale.
Dečije bolesti sam spomenula metaforično :qq:
Pa vidi,meni cesto zameraju da sma previse tolerantna i da mnog dopustam deci te da cu napraviti "zdrave debile" od njih,pogovoto od NIkole,koji je mamin sin i mezimac..na kraju,moji klinci su jako vaspitani i dobro,nikad nisam imala nikakav problem sa njima i smatram da je najvecim delom to zbog velike kolicine ljubavi koju imaju
Ја својевремено отворих тему – шта све чинимо за своју децу.
Мој је став да их не треба штитити, већ са њима разговарати.
И чак сматрам да је добро кад још као мали наиђу на неправду, злобу, безобразлук, полтронизам и свашта нешто што доживе у вртићу.
А ми, као родитељи смо ту да у таквим ситуацијама разговарамо с њима и објаснимо.
А и касније у школи, да их васпитавамо да буду самостални и да сами решавају своје проблеме.
Ту смо као подршка, али сигурно је да нећу уместо њега извршавати његове обавезе.
И онда, кад са 17, 18... 30, 35 наиђе прави проблем, умеће да га превазиђе и да настави даље.
Па ако ниÑу очеличена, врло је диÑкутабилно како ће даље.
Можда Ñе Ñнађу, можда не.
А ако не буду?
Свако дете је другачије, истина, али баш на ону слабију треба обратити посебну пажњу.
За сваког постоји прави приступ.
И ја стварно мислим да је моја најважнија улога као родитеља управо та, да га спремим за живот.
Љубав се подразумева, пажња, одећа, здрава храна, школа... То су све ствари које сви ми природно пружамо својој деци.
Али направити човека од детета је оно што је најважније.
Ma opušteno.. oni i tako gledaju šta radimo i uče... :raz_088:
Kad se otac i mati među sobom ne ljube i ne poštuju, od koga će deca njihova naučiti da ih ljube i poštuju?
Ako želite da vam deca vaša dobra budu, podajte im već od prve mladosti primer vrline.
Dositej Obradović
Па како Ñе не Ñети да опере прозоре некад? :mirka: