Re: МироÑлав Ðнтић
" Zagonetka "
Pogodi kako se raste.
Pogodi kako se lako
stigne do krova,
do laste,
oblaka punog kise,
do neke zvezde daleke
i vise
i jos vise
u cudne visine plave.
Pogodi da li kroz kragnu,
kroz nogavice,
rukave,
dok neka snaga u tebi
i neka lepota u tebi
pravo do sunca vodi?
Zazmuri pa pogodi.
A mozda nije ni vazno
da se unapred setis.
Mozda se najlepse raste
kad nista ne primetis.
Mozda se najlepse biva
veci,
jos veci,
najveci,
- cuteci
sasvim cuteci,
kroz neki tihi nemir
sto se u tebi stvori,
pa gori,
beskrajno gori
i nikako da izgori.
I niko ne zna sta je.
A on traje i traje.
Odg: МироÑлав Ðнтић
Odjednom hoću da se odmorim od svega što me je razvlačilo na
sve strane, odjednom hoću da doživim još jednu godinu snova...
Odg: МироÑлав Ðнтић
Odluka
Život je sve nešto iz početka.
Juče i prekjuče sutra ne vrede.
Nema na svetu dva ista petka,
dve iste nedelje,
dve iste srede.
Pa čemu onda razočaranja?
Ako je jedna ljubav - ćorak,
Odmah se drukčije i lepše sanja.
I kad si najviše tužan i gorak
nekih se novih očiju setiš
i shvatis da letiš… divnije letiš.
Ko je to video da dečak pati?
Da kunja kmezav i da plače?
Svaki put moraš iznova znati
da voliš bolje, da voliš jače.
Ne da se vadiš.
Ne da se tešiš.
Već da se istinski do neba smešiš.
Nema na svetu dve iste srede,
dva ista utorka,
dva ista petka.
Sve nove ljubavi drukčije vrede.
Živi se svaki put iz početka.
Živi se da se nikad ne pada.
Da budeš snažniji posle oluje.
I da se u tvom srcu već sada
Stotinu zlatnih zvezda unapred čuje.
Mika Antić
Odg: МироÑлав Ðнтић
"Самоћа"
Своју Ñнагу препознаћеш по томе
колико Ñи у Ñтању
да издржиш Ñамоћу.
ÐиновÑке звезде Ñамују
на ивицама Ñвемира.
Ситне и збуњене
Ñабијају Ñе у галакÑије.
Семе Ñеквоје бира чиÑтине
Ñа много Ñунца, урагана и ваздуха.
Семе папрати завлачи Ñе у прашуме.
Орао никад није имао потребу
да Ñе упозна Ñа неким другим орлом.
Мрави Ñу измиÑлили народе.
Своју Ñнагу препознаћеш по томе
колико Ñи у Ñтању
да пребродиш тренутак,
јер тренутак је тежи
и Ñтрашнији и дужи
од времена и вечноÑти
Odg: МироÑлав Ðнтић
(Ista je mudrost i u mahovine...)
Ista je mudrost i u mahovine. I ona leži
nisko
i jede daljine tupim vilicama.
Oparala je porube svih misaonih doraslina
i otresla sa sebe suvišne naslage svesti.
Ne dajte da vas zavara prividna oduzetost
tih neuglednih pupoljaka.
To je spoljašni sveti žar
i rano sazrela mladost nadahnuća.
Zavirite joj u korenje, načinjeno od mladih
munja.
U njemu postoji stas, koji se ne pokazuje.
Njen cilj je od one vrste koja ne traži
žurbu.
U tom se smeru nikad ne može zakasniti.
Odg: МироÑлав Ðнтић
(Otišao sam)
Otišao sam,
eto,
a vi oprostite za jedan mali
zeleni san,
natrunjen mnoštvom zubatih,
a u pijanstvu i krezubih,
zvezdanih zalogaja
i mrva.
Bio sam nekad kristalno,
a nekad čadžavo inje
iznad proklijale oranice.
I samo sam se u želje
do besvesti razumeo.
Pod zavojima ove bunovne
i posečene svakidašnjice,
sačuvao sam dva oka:
čas dva blistava sunca,
čas dve vrtoglave ranice.
Čas dva papirića neba
zalepljena tek ovlaš
poljupcem ispod obrva.
Drukčije nisam umeo.
Posebno mi je čast,
ja vas u to uveravam,
izuzetno sam počašćen
što sam umeo kao ja,
a nisam kao drugi umeo.
Odg: МироÑлав Ðнтић
Balada
Od svih si devojaka bila tiša
Zbunjena, sama, neprimetna, bleda
Ej, zašto nisi bar porasla viša,
Bar viša za pola pedlja?
Jedne je noći udarala kiša,
Tako krvnički ko čuvari reda...
Ej, zašto nisi bar porasla viša,
Bar viša za pola pedlja,
Jer kada si se o drvo kraj vrata
Obesila jednom u svitanja seda,
Između bosih nogu i blata
Bilo je razmaka samo - pola pedlja.
Odg: МироÑлав Ðнтић
Sedi uz mene i gledaj kako se vatra za dimom, upregnutim u varnice, polako uliva u nebo. Ne pitaj posle otkud u ovom samotnom kraju takvo obilje zvezda.
Kad odem, vazduh će postati pomalo rapav i boleće. Na usni. I u grudima. A o napuklom miru kamenja, zemlje i cveća, bolje da i ne govorim.
Ako je život materija, ako su osećanja materija, pa eto: i večnost ako je materija, ipak ostaje ono što se ne da objasniti.
Postoji nešto na svetu, nešto, a u to sam siguran, što nikad neće biti samo od materije. To su ta moja pitanja, milion puta brža nego svetlost.
Odg: МироÑлав Ðнтић
Možda smo najbolja dela stvorili
kad nad prirodom nismo vršili nasilje,
čak ni nasilje nežnosti.
Kad nismo oblik mučili da bude
naš način oblika,
kad se pred nama skidao
do bele nagote svih strasti
i bez stida izranjao
iz sopstvenih vrlina.
Odg: МироÑлав Ðнтић
Dogovor
"Od dva tereta, prvo prenosi teži,pa će ti drugo teško biti lakše
za jedan već savladani napor.
Odlučuj se za putovanja kad je nepogoda
i kad su zametnuti tragovi.
Biraj neshvatljiviju nauku.
Ne polinji već započete stvari.
Tebe ne interesuju pitanja.
Tebe interesuje samo poslednje pitanje."
Odg: МироÑлав Ðнтић
Ljudi te pažljivo slušaju, al' samo svoj glas čuju.
Zato im što manje kaži. Ljudi su tek onda ljudi
kad im se ništa ne traži, a mnogo im se nudi.
Ljudi su čudne biljke. Kad rastu u sebe siđu.
Sretnu se. Pa se raziđu. Ili se mimoiđu.
Miroslav Mika Antić
Odg: МироÑлав Ðнтић
Samo ponekad, kad je ovakva novembarska jesen sa mnogo lisca duz pepeljastih trotoara na keju, cini mi se da je sa najdrazim gradom kao i sa najdrazom zenom: hteli smo da pobegnemo da ne bismo jos vise, ko zna po koji put, dodali nesto vrtoglavo na vec vrtoglavu gradjevinu svojih najtoplijih intimnosti.
Mika Antic
http://www.dodaj.rs/f/2r/8h/1xL3Qv8C...8827011212.jpg
Odg: МироÑлав Ðнтић
I svaki put kad budeš
komadić sebe dao
i svoje snove svetu
po vetrovima slao,
ličiće jutro na tebe
više nego na druge.
Miroslav Antić
http://www.dodaj.rs/f/3t/Dn/3MuIx0yF...4795619647.jpg
Odg: МироÑлав Ðнтић
Stvarnost je stvarnija ako joj dodaš nestvarnog.
Odg: МироÑлав Ðнтић
Odg: МироÑлав Ðнтић
Nauči se da umeš da uplašiš svoj strah, umesto strah da tebe plaši.
Nauči se da umeš da zaboliš svoj bol, umesto da on tebe boli.
Nauči se da umeš da vodiš svoje puteve, umesto putevi tebe da vode.
I nauči da umeš da odživiš svoj život, umesto da on tebe živi.
Jer njemu je svejedno da li nas ima ili nema
i da li, uopšte, i mislimo da mislimo..."
Miroslav Antić - "Putokaz"
Odg: МироÑлав Ðнтић
"Ti misliš: more su samo lađe
i samo daleka putovanja.
More je kad čovek u sebi nađe
mudrost kako se budan sanja
i kad su dani slani i sivi.
Mudrost kako se sasvim živi."
Odg: МироÑлав Ðнтић
Brojali su mi greške, čaše, dolaske u sitne sate...
Brojali bi i oni sebi...
Ali nisu živjeli.... "