Zanimljivi intervjui

http://www.6yka.com/img/s/656x350/up...okolovic-9.jpg

Zijah Sokolović: Kazalište nije šoping

Zijah A. Sokolović došao je pružiti podršku svojim studentima glume koji su u Delnicama krajem srpnja organizirali KotarFEST3. Prije predstave ‘Kobajagi donijela me roda‘ razgovarali smo sa Zijahom te vam donosimo riječi i promišljanja ovog fantastičnog glumca, redatelja te Ambasadora dobre volje UNDP-a.

Monodrama, usamljenost, istraživanje…

Monodrama kao jedna moguća kazališna forma u sebi krije jednu veliku šarenu tajnu, a to je da se čovjek, kao Glumac, mora odlučiti na usamljenost. Usamljenost, zato što traži, istražuje i igra sam. U kazališnom smislu nema ansambla, nema partnera, dijalog – sukob – agon uspostavlja sam. Sam traži i započinje sukobe, sam ih rješava, on je početak i kraj zamišljene tragedije i komedije. Ta tajna usamljenosti je ispočetka šarena, primamljiva, vrlo često romantična, ali je usamljenost poslije boji u tamne i nepostojeće boje. U tome je ljepota usamljenosti, u njenoj nepredvidljivosti i u njenoj prihvatljivosti. Čovjek, kao društveno biće, nije svjestan, kad zakorači u usamljenost, kad usamljenost obuče, što sve nosi taj jedan svijet monodrame i koja je to vrsta iskušenja i kriza i istraživanja prostora u sebi i daleko izvan sebe. Klasičan primjer, kao monodrama, je ‘Glumac…je glumac…je glumac’. Ona je nastala tako daleke, a tako bliže, 1978. godine, kad sam želio da sam sebi postavim pitanje i sam sebi dam odgovor – što znači u kosmosu biti Glumac, što je moje stvarno zanimanje i da li ću se ja, u već ‘datim’ i ‘zacrtanim okolnostima’ do kraja svog smisla baviti kazalištem i Glumom i živjeti od toga, kako se već živjelo. Tisuću pitanja, mogućih odgovora i milijun strahova.

Podvukao sam crtu na svoj desetogodišnji glumački angažman i tražio smisao u nečemu što će se tek dogoditi i istražiti. E to, to istraživanje, to je bio idealni put umjetnosti! Kazališne umjetnosti! Tek tada sam osjetio što znači ‘biti’ Glumac! Znači biti usamljen u svakom obliku. Ali ta ista usamljenost me odvukla u fascinantne predjele Vremena, Prostora, Radnje. O tome se može teatrološki diskutirati, kritičarski analizirati, beskrajno filozofirati, ali je jedino stvarno u iluziji kazališta, ako se kroz usamljenu igru, dotakne i doživi. Evo, 36 godina doživljavam. Tekst je preveden na šest jezika, osamnaest glumaca u svijetu tražili su sebe mojim putem, Beč, Pariz, Varšava, London, Berlin, Sidney, New York, usamljenost u svojoj negaciji.

Nisam imao potrebu da se ponavljam, jer nisam siguran da to znam, pa sam panično istraživao što me još muči u traženju smisla. Muči me kultura starenja u organiziranoj formi sile države braka, a u mogućoj formi kazališta kao kabarea! I tako je nastao 1993. godine u Beču, “CABAres, CABArei”. Ali, opet, u omiljenoj usamljenosti! Trebalo mi je posuđene hrabrosti da ponizim svakodnevicu, da bih uzvisio trenutak života! Ono što je radničkoj klasi Marxov ‘Kapital’, to je ljudima u krizi srednjih godina, moj dvoipolsatni kabare…ha, ha, ha… Kad sam Vremenom shvatio da imam pravo biti na putu kazališne umjetnosti, napravio sam sa džez kvartetom Lolita, na tekst A. P. Čehova ‘Medvjed’ šalu za jednog glumca u deset slika i s tom šalom obišao svjetske festivale! ‘Međuigre 0-24′ su čisti, skoro apotekarski hedonizam… Eto, to su predstave nastale kao posljedica istraživanja… Možda zato što sam slobodan i nisam u angažmanu i nisam na čekanju…

‘Kobajagi donijela me roda’ – kakav sam bio kad se nisam rodio

Onda dolazi taj život u Austriji, Beč. Što od straha od egzistencije, što od straha da ću sve manje i manje biti glumac na njemačkom jeziku, što od želje da Vrijeme koristim koliko toliko konstruktivno, istraživao sam Prostore u kojima Gluma još nije iskorištena ili je njena mogućnost zaboravljena. Koliko Gluma, kao oblik komunikacije može da kod djece razvija sigurnost i maštu. Tako je u Salzburgu nastao Th/ea/rt/o projekt. Prvo kao psihologija i kazališna umjetnost, a onda kao mogućnost informiranja mladih ljudi o složenim društvenim problemima s kojima se susreću u svom odrastanju. To je trajalo skoro deset godina, a na samom početku je nastala predstava od jedne riječi ‘Rođenje’, onda ‘Telefon’, ‘Matematika’, ‘Droga’ i ‘Nasilje’ – nasilje nema pravdanja’ i nagrada EU za najbolji projekt edukacije mladih ljudi u Europi kroz formu kazališne predstave. ‘Rođenje’ ili ‘Kobajagi donijela me roda’ je igra Glumom u Prostorima kazališnih mogućnosti.

Vrijeme, prostor i radnja su život, ali i kazalište!

Prvo, kao profesor Glume na univerzitetu Austriji, a poslije u slobodnom Glumačkom pohodu po svim oblicima Prostora, razumio sam, shvatio sam i bio radostan toj jednostavnosti: čovjekov, naš život čini Vrijeme, Prostor i Radnja! Ali, Vrijeme, Prostor i Radnja čine kazalište, od Aristotela, pa do trenutka kad čitamo ovaj intervju! I zato možemo reći, kako kaže i Shakespeare – ‘kazalište je ogledalo prirode’, samo što kroz kazalište uvijek vidimo jedan mali nevidljivi dio prirode!

KotarFEST

Ja sam godinu dana bio ‘na privremenom radu’ na Akademiji u Osijeku. Ovaj Fest organiziraju moji studenti, a ja sam ih kroz predavanja savjetovao da ne budu ‘samo’ glumci, nego da istražuju svijet u kojem žive i da uzmu ‘svoj Glumački svijet’ u svoje ruke! I ja sam radostan i došao da budem dio njihovog traženja!

Predstava Kurva

Kad smo se odlučili da radimo monodramu po kolumnama Vedrane Rudan, morali smo prvo pronaći lik žene iz tih kolumni i ženu koja će doći u dijalog i sukob s temama kolumni. Velik i dugotrajan dramaturški proces. U procesu traženja rodio se lik jedne ‘obične’ žene koja živi svoj ‘obični’ život u svojoj i našoj svakodnevici. Žena koja se izgubila u vrtlogu povijesti, politike, vjere, kapitala i svog prirodnog starenja. Žena koja se nalazi pred povijesnim pitanjem, promijeniti svoj život ili ga i dalje trošiti u poznatoj formi. Ako se bude mijenjala bit će ‘kurva’ za svoju okolinu, ako se ne bude mijenjala bit će “kurva” za samu sebe. Dakle, svi smo mi kurve, samo je pitanje s koje strane se nalazimo!

Poruka čitateljima…

Kazalište je mogućnost da sami organiziramo svoje vrijeme! Kazalište je mogućnost da alpinistički pređemo planinu koja se zove kućni prag! Kazalište je mogućnost da se vidimo iz nekog drugog ugla, da se iznenadimo, rastužimo i razveselimo. Kazalište je iluzija naše stvarnosti! Kazalište je obaveza našoj zakržljaloj mašti. Kazalište je lijek protiv kompjutera i društvenih mreža. Kazalište je mogućnost, a čovjek je biće mogućnosti.

Kazalište nije šoping u koji ćete doći da kupite ono što već imate, a što vam ništa ne znači. Kazalište nije kurva gdje ćete za male pare da se ‘nasmijete do kraja svijesti i uma’, jer živite tragično. Kazalište nije kurva koja će vam raditi ono što želite.

Kakav fantastičan spoj, Vedrana Rudan i Zijah Sokolović. Samo mi je ovo malo zasmetalo :neznam: : Dakle, svi smo mi kurve, samo je pitanje s koje strane se nalazimo!
Zar nemožemo biti sa obe strane, zar nismo višeslojna bića sa bezbroj mogućnosti. Pa nismo iz jednog komada klesani. Nismo od mermera niti od drveta nego je čitava vasiona u nama. Meni se bar tako čini

Mirjana Karanović: Karijera mi ne zavisi od crvenih tepiha

Mirjana Karanović jedna je od uspješnijih glumica sa prostora bivše Jugoslavije. Filmsku karijeru započela je 1980. godine u filmu „Petrijin venac“. Svjetsku slavu postigla je u filmu „Otac na službenom putu“ Emira Kusturice.
http://www.6yka.com/img/s/656x350/up...02014/mira.jpg

Odigrala je brojne uloge na filmu i teatru. Ove godine na Sarajevo film festivalu predstavila se sa filmom „Cure –Život druge „ redateljice Andre Štake, u kojem glumi dubrovačku nonu. U intervju za Radio Slobodna Europa, govori o angažanu u tom filmu, o svom budućem redateljskom radu, te o filmovima koji su obilježili njenu karijeru.



RSE: Na ovodišnjem Sarajevo film festivalu predstavili ste se sa filmom „Cure-Život druge „ redateljice Andre Štake, gdje ste imali jednu od soporednih uloga. Igrali ste dobrovačku nonu. Kako je bilo raditi sa novom filmu i ponovo surađivati sa Andreom?


Karanović: Meni je ovo drugi put da radim sa Andreom i ona je nekako redatelj po mom ukusu, po načinu na koji vodi priču i načinu na koji slikom govori o emocijama i odnosima među ljudima. Meni je to nekako blisko i kada budem radila svoj film imat ću u glavu to kako ona vidi stvar. Andrea je za mene stvarno velika inspiracija. Bez obzira što sam za ovaj lik imala neku svoju viziju i ideju sa kojom sam došla na pripreme, Andrea je željela da to ide nekim drugačijim putem. Ja sam kao glumica više želela da se oslonim na neki spošljašni izgled, na to kako ta nona izgleda, dok je Andrea želela više da posegnem za unutrašnjim njenim karakterom i da nije potrebno da se maskiram. Bila sam užasno nesigurna da li ću uspeti da iznesem taj lik. Međutim, kada sam ušla u sve to i kada sam se opustila i pristala, kad sam joj poverovala, onda je nekako bilo se divno, uzbudljivo i tiho. Ja volim ekipe u kojima nema puno galame i ljudi.

RSE:Dugo godina ste na filmu, koliko danas rado prihvaćate uloge i da li vas rad na filmu umara?
Karanović: Uvek se iznenadim kad me iznova zovu na film jer ne znam koliko bi bilo odgovarajućih uloga za moj uzrast. Nikad me ne umara uloga koja me inspiriše i u kojoj znam da mogu biti deo nekog kreativnog tima i u čijem društvu mogu da se osećam zadovoljna, da mi budu partneri koji će zadovoljiti neku moju umetničku sujetu i da učestvujem u nekom kvalitetnom umetničkom delu. Meni nije bitna veličina uloge, nego društvo u kojem se nalazim.

RSE: Kako komentirate filmsku produkciju iz Srbije, odnosno teme kojim se redatelji bave. Dosta su zastupljeni problemi mladih, koje smo imali priliku vidjeti u filmovima Klip, Varvari i Tilva Roš?
Karanović: To je sve normalno i očekivano da mladi redatelji, po gotovo sa prvim filmovima, govore o temama koje su njima bliske i koji su negde u njihovoj okolini. Film je jedan od načina da izraziš sebe kroz neko delo. Ono što je uvek problem je taj drugi film. Prvi flim se izvuče na mišiće, entuzijazam i ambiciju da se nešto napravi. Mladi redatelji koji su bili uspešni u tome za drugi projekat ne dobivaju podršku. Ne dobivaju kredit za svoj uspeh. U Srbiji svi stalno snimaju svoj prvi film. Stariji redatelji su potpuno odustali jer je taj napor koji moraš da učiniš je ogroman. Stariji odustaju, a rade mladi koji imaju energiju i koji mogu da se bave time. Što se tiče kinematografije Srbije, mi ćemo tek za nekoliko godina videti koliko ćemo nestati. Sada već nema tih konkursa, nema stabilnog finansiranja, nema novaca, mislim da će to biti jako teško.

RSE: Za vas kažu da ste mnogo hrabri u poslu kojim se bavite, jer su vas za mnoge uloge koje ste prihvatali i igrali napadali?


Karanović: To kako ja vidim posao glumice, za mene predstavlja nešto logično. Mogu da razumem, da neko ko to gleda sa strane kaže da je to hrabrost. Baviti se ovim poslom i izražavati se kroz glumu ne može biti drugačije nego biti hrabar, prije svega prema sebi. Biti glumac znači dati ulozi sve što poseduješ i telo, emocije, pamet, ceo svoj sadržaj. Ima glumaca koji jedan deo sebe neće nikada izložiti, niti na sceni, niti na filmu, postoje granice. Ono što ja radim tu ne postavljam granice. Cela moja ličnost je na raspolaganju likovima koje ja igram. Onde gdje se pojavljuje pojam hrabrosti jeste što ja u svom privatnom obraćanju ljudima koristim svoju poziciju u društvu da bih rekla neke druge stvari. To je pitanje nekog građanskog aktivizima i odgovornosti, za koju ja imam potrebu da učestvujem i da ne budem sa strane.

RSE: U BiH vas mnogi pamte po ulozi u kultnom filmu „Otac na službenom putu“ Emira Kusturice. Koliko vam je taj film pomogao u karijeri i kako danas gledate na taj angažman poslije toliko godina?

Karanović: Film „Otac na službenom putu“ je bio prvi film u kojem sam ja potvrdila svoj kvalitet i talenat nakon filma „Petrijin venac“. Niko nije verovao da ja mogu da budem glumica. Kada sam dobila tu ulogu u „Ocu“ i kada sam ponovila taj uspeh, onda je nekako meni i krenula moja karijera. Samo snimanje je meni bilo vrlo slično kao i na „Petrijinom vencu“, potpuno bez ikakve taktike i bez ikakvog plana. Ja sam se jednostavno pustila Emiru koji je tada bio mlad, uzbudljiv i veoma neokonvencionalan i u svom načinu na koji je snimao filmove. On je mogao tu svoju maštu da pretvori u filmske kadrove sa velikom slobodom, ne obračajući pažnju na nekakve rokove i budžete. Ja sam tada više kao osoba uživala u društvu fantastičnih glumaca. Miki Manojlović je bio moj partner, ja sam tada o tome mogla samo da sanjam. Prije toga dok sam ja još bila gimnazijalka, ja sam njega gledala u teatru, on je bio san mnogih mladih glumica. Za mene je to snimanje bilo ostvarenje nekih mojih snova. Sve ostalo što je došlo uz to, za mene je bio bonus“.
RSE: Kakav značaj za vas imaju filmski festivali, crveni tepih i sav taj glamur? Da li vas taj dio vašeg posla umara ili uživate u njemu?

Karanović: Jednom do dva puta godišnje, to je zabavno. To unosi neku promenu u svakodnevicu. To doživljavam kao jednu igru, kao kad sam bila mala pa se presvlačim u mamine haljine, koje ne nosim svaki dan. Ali da sam u prilici da moram stalno biti u stanju kao za naslovnu stranu, to ne bih nikad pristala. Moja karijera ne zavisi od ovog crvenog tepiha. Imao osoba kojima je to slikanje i pojavljivanje mnogo važnije, posebno na zapadu, gdje je biti slikan i primećen važano. Za mene to nije presudno, i u tome sam poprilično opuštena.


RSE: Što trenutačno radite, da li ste angažirani na nekom projektu?


Karanović: Sada treba da radim jedan film u Sarajevu. To je jedan bosanski redatelj koji živi i radi u Poljskoj. On se zove Denijel Hasanović i tu igram jednu manju ulogu. U novembru počinjem svoj film da snimam u Beogradu. Nadam se da ću ga moći iduće godine predstaviti publici.

RSE: U Sarajevu ste čest gost na festivalu, prije nekoliko godina ste bili i predsjednica žirija za Takmičarski program za igrani film. Kakve vas uspomene vežu za sve to?


Karanović: U Sarajevu se uvek osećam euforično, uzbudljivo mi je. Klima mi odgovara, nije suviše vruće. Mogu se videti neki filmovi koje ne znam da li bi gledala. Ovde imam puno prijatelja i kada dođem u Sarajevo nisam usamljena.

Branko Ćopić - Kroz život se ide pomalo zaneseno...

Pročitajte intervju sa Brankom Ćopićem iz 1975. godine. "Ljudi koji pišu dobre humorističke stvari, kao Mark Tven, Karel Čapek, Zmaj, Nušić i mnogi drugi, pisali su istovremeno divne stvari za djecu. Humoristi i djeca vole život bez granica i ograda. Negdje se njihovi pogledi na svijet podudaraju u najboljem smislu. Njima se čini da je sve moguće "
http://www.6yka.com/img/s/656x350/up...3/brancilo.jpg

edan od najpopularnijih jugoslovenskih pisaca otvorio je dušu novinarki Duge, koja je krajem 1975. od Branka Ćopića između ostalog saznala: kako je završilo njegovo vojevanje u đačkom bataljonu predratne Jugoslavije, koje su to torbe "hranile" partizansku vojsku, koja ga je poznata književnica predložila za prvu značajniju nagradu, te zašto u svojim delima "beži" od savremenih tema?
Sa Brankom Ćopićem o Branku Ćopiću

Jedna žaoka koja čeka

Govorili su ljudi o ratovanju Branka Ćopića, ali još više o njegovom delu u kojemu je zabeleženo to njegovo ratovanje — ne samo njegovo, već čitave Bosanske krajine. On nije izmišljao svoje junake, već ih je otkrivao u svojoj neposrednoj blizini i zato izgleda u njima ima toliko životne neposrednosti i uverljivosti.

Razgovarali smo sa Brankom Ćopićem o Branku Ćopiću. Kako je i kada stvarao? Je li ostalo nešto nenapisano? Da li se nekad uplašio? Nije li postao konformista? . . .



Sada je, naravno, ,,lakše“ pisati o ratu, a kako je bilo onda kad se unapred nije znalo ko će pobediti?

— Pisac se uvijek svojom literaturom bori za pravednu stvar, bez obzira na to da li će ona momentalno pobijediti.

Šta ste sve pisali u ratu?


— Pisao sam pjesme za odrasle, pjesme za decu. Skečeve za partizanske priredbe.

A pripovetke?

— Ne! Nisam imao gdje da ih objavim, a ne znam ni ko bi ih čitao tada! Kada je došao rat, bilo mi je najteže što ne mogu više da pišem. Pre toga sam punih pet i po godina, iz dana u dan, uporno pisao. Od prve priče koja je izišla u ,,Politici“ 8. maja 1936. godine pa nadalje. Od toga sam živio. Bio sam pisac profesionalac. Imao sam naviku da pišem, bar dve priče mjesečno. Imao sam toliko motiva . . . To je meni išlo. Bio je to moj drugi, pravi život.

http://www.6yka.com/upload/images/Av...2013/brane.jpg

Prva proleterska


A onda je došao rat... Bio sam u đačkom bataljonu jugoslovenske vojske. Nemci su nas razbili već sedmog dana rata. Vratio sam se u svoj kraj. Ubrzo, izbi ustanak. I ja sam bio sa ustanicima . . .

Bilo mi je teško što ne pišem, ali, s druge strane, bilo mi je besmisleno da, ako pišem, to ne objavim! Ubrzo sam vidio da ustaničkoj masi treba pjesama. Narod se uvijek okupljao oko pjesme i počeo sam da ih pišem — one su se pjevale, recitovale ...

Dobijao sam pisma — „Druže Branko, pošalji nam jednu pjesmu za recitovanje, a jednu za pjevanje..." Za prve priredbe napisao sam i svoje prve raporte. To se onda zvalo ,,Vrabac“. Jedan od tih prvih raporta imao je i ove stihove:

,,Iako smo bosi, goli i nemamo više soli, ipak ćemo vodit borbu, fašistima pržit čorbu . . .“ Pošto je nesolica bila veliki problem, seoske domaćice bile su oduševljene ,,e, bog mu dao, nek’ se sjetio soli“ — govorile su.

Posle nekoliko dana te su se pjesme već pjevale u cijelom podgrmečkom kraju. Narod prima stihove, naročito one obojene humorom. Mnoge moje pjesme iz tog vremena bile su zapisane kao narodne pjesme. Istina, bio sam inspirisan narodnim lirskim pjesmama koje je zabilježio Vuk Karadžić. Jedna od tih pjesama je i ona „Bolna leži omladinka Mara“. Napisao sam je povodom formiranja Krajiškog proleterskog bataljona, sačinjenog od tri stotine probranih boraca Bosanske krajine, koji je trebalo da ide u sastav Prve proleterske brigade.

Međutim, oni nikad nisu stigli do Prve proleterske, jer su većinom usput izginuli. Kasnije sam imao mnogo muke da tu pjesmu, koja je već postala narodna, ponovo ,,preotmem“ za sebe.

Jeste li ih potpisivali?

— U to vrijeme sam se potpisivao „Branko Ćopić— partizan.“ Pitali su me — „zašto se ti potpisuješ tako?“ Kažem im da sebi spremam sutrašnju publiku i ako živa glava ostane, kad pobijedimo, ja ću nastaviti da pišem. Hoću da svakom našem borcu ostanem ,,u uvu“, pa kad danas-sutra budem izdavao svoje prve knjige oni će reći: „Ovo je onaj naš“ . . .

Prvi motiv za pjesmu sa većim umjetničkim pretenzijama dao mi je doktor Mladen Stojanović, narodni heroj. „Napiši ti, — veli — nešto o seljačkoj torbi.“

Evo zbog čega mi je to rekao. Na Kozari nam je narod donosio hranu u torbama. Bilo ih je raznih —velikih seljačkih torbi sa uprtama, pa đačkih torbica u kojima su nam deca donosila orahe, jagode, voće za ranjenike, pa torbe u kojima su žene donosile pite i pogače, pa bilo je onih lijepih torbi koje se nose u svatove . . . Te torbe su hranile prvu partizansku vojsku.

Tako sam napisao pjesmu o seljačkoj torbi — „naše vojske komori“. Zatim je došao niz drugih pjesama. Pisao sam ih odmah, neposredno posle događaja. Nije bilo takozvane umjetničke distance. Na revoluciju i ratne događaje reagovao sam pjesmom.
Pisao sam šaljiva pisma i skečeve za partizanske priredbe. Publika je uživala. Dobro je išlo.

Je li to zadovoljilo vašu nostalgiju za pisanjem prave proze?

— Bio sam, ipak, vrlo zadovoljan svojom ulogom pisca, jer eto, pisao sam. . . Vidio sam da pjesma može ići zajedno s borcima u stroju. Kolona maršira i pjeva. Prije toga nikad nisam pisao pjesme, iako sam dobio prvu Rakićevu nagradu na predlog Isidore Sekulić. ,,On piše poetsku prozu, — rekla je ona tada — i nije isključivo da će jednog dana početi da piše pesme“. To se obistinilo.

U ratu sam pisao i pjesme za pionire. Što se proze tiče, u to vrijeme sam jedino napisao svoje ,,Priče partizanke“. Njih sam zapisao sitnim, sitnim slovima u jednoj maloj svesci koju i sad negdje čuvam. To je trebalo da bude negdje štampano 1944. godine, ali taj rukopis je zaplijenjen kad je bio desant na Drvar. Priče su štampane tek posle rata u Sarajevu.

Posle oslobođenja sam se vratio svojoj staroj ljubavi — kratkoj priči i prozi uopšte.

Svet zanesenjaka


Jeste li razmišljali nekad o tome da li je neki pisac iz naše ili svetske književnosti uticao na Vas?

— Nikad nisam razmišljao o tome. Moj zemljak Petar Kočić je sasvim drugačiji po temperamentu. Ja sam mek. Lirski, ili možda malo lirsko-humoristički. Pišući svoje priče, tek nakon godinu ili dvije, počeo sam pokazivati svoju pravu farbu. Osjetio sam ono što mi leži — svijet između mašte i stvarnosti. Shvatio sam da većina ljudi ide kroz ovaj život pomalo zaneseno. Zato kod mene ima čitav niz takvih junaka. Nisam morao da ih izmišljam, oni su bili oko mene.

A da li ste i Vi išli „zaneseno“?

— Bio sam zanesenjak, a to sam i danas.

Da li je ostalo nešto zabeleženo, a iz nekih razloga nenapisano? I šta je to?

— Šta da kažem? U ratu nisam bilježio ništa. Vodio sam jednom neki dnevnik dvadesetak dana. Kada sam ga pronašao posle rata — ničeg od onoga što sam tamo napisao nisam se sećao. Morao sam se prisjećati kasnije i tada sam vidio kako je pamćenje vrlo nesiguma stvar. Zato i ne pišem uspomene iz rata, jer uopšte ne pamtim kako je sve redom išlo.

No, kad treba da pišem neku literarnu stvar — pojavljuju se detalji koji su mi potrebni. Tu je ono što sam proživljavao nekad, i ja to ugrađujem u literaturu, pravim kombinacije.
Mnogi se ljute na mene što ne pišem o događajima onako kako su tekli, ali ja nisam ništa bilježio . . . Sve sam nosio u pamćenju. Dobro je što sam neke stvari napisao na vrijeme, na primjer, roman ,,Prolom“, gdje je opisana neopisiva biblijska gužva 1941. godine. Bilo je zbog toga mnogo ljutnje i protesta: „Gdje ti je ovo, pa kako ono, — rekli su neki borci, pa nije to tako bilo“. A ja sam tačno opisao taj metež opštenarodnog ustanka i veliku muku oko stvaranja narodne vojske i istorijski poduhvat Partije kad je iskovala bratstvo i jedinstvo.

Samo primitivna sredina ne prihvata humor


Ima li nečega čega se ne biste poduhvatili da pišete?

— Jedino se u literaturi za djecu klonim krvavih scena, nasilja . . . Njima pisati o ubijanju, mislim štetno je. Omladinu treba oplemenjivati.

A šta ste od toga videli za pozorište?

— Dosta je mojih stvari dramatizovano. Neke su uspjele više, neke manje. Neke sam sam pisao. Ali pošto sam pomalo i satirik, ja ne gledam hoće li se to nekom svidjeti ili neće. Često sam nailazio na veliki otpor. A te otpore i dan-danas ne razumijem.

Ako čovjek napiše dobru komediju sa živim likovima, on uopšte neće štetiti ni progresu, ni svojoj zemlji, ni revoluciji, niti ljudima uopšte.

Strah od komedije i humora je potpuno bezrazložan.

Čini mi se da što je sredina primitivnija — teže prihvata humor.

Kako ste u sebi „mirili" humoristu, satiričara, sa dečjim piscem?

— Ljudi koji pišu dobre humorističke stvari, kao Mark Tven, Karel Čapek, Zmaj, Nušić i mnogi drugi, pisali su istovremeno divne stvari za djecu. Humoristi i djeca vole život bez granica i ograda. Negdje se njihovi pogledi na svijet podudaraju u najboljem smislu. Njima se čini da je sve moguće . .

Zašto kao obdareni kozer i satiričar ne dodirujete savremene teme?

— To nije za mene! To je za ljude koji te stvari bolje osjećaju. Ima nekih savremenih tema od kojih sam malo daleko, u koje još nisam prodro.

Zar nije malo paradoksalno da vam je bliža prošlost nego svet u kome sada živite?

— Da, tako izgleda. Ali, čitao sam, eto, Kaporove ,,Folirante“, pa se setim svih tih poznatih stvari. Vidim da sam sve to i sam proživio. Ali, kad bih htio o tome da pišem, ne bih mogao, ili bih se vrlo malo stvari mogao sjetiti.

S druge strane, kada pišem, pustim svojoj komediografskoj mašti na volju i ne vodim računa o tome šta će se od toga svidjeti, da tako kažem, toj nekoj ,,cenzuri“.


Da li je zaista bilo nekih ,,cenzura“ koje su se mešale u vašu literaturu?

— Ima ljudi koji se miješaju u literaturu na jedan nedopustiv način, a ne razumiju se u nju.

Na primer?

— Napisao sam komediju „Odumiranje međeda“. Oko nje je bilo loma . . .

Ali, zar je ipak ne daju u satiričnom kabareu ,,Jazavac“?

— Da, ali okrnjenu! Ona najoštrija, najfinija mjesta su smaknuta i izbačena. Preostalo mi je jedino da je štampam u sabranim djelima. Tamo je cijela. Prosto sam je tamo stavio, neka se vidi kako sam, kad i u koje vrijeme pisao i šta sam napisao. Ljudi treba da shvate da pisac mora govoriti istinu o svijetu.

Jeste li, možda, posle one kritike zbog one davno objavIjene ,,Jeretičke priče“ odustali od pisanja na savremene teme?

— Ne! Produžio sam. Pisao sam i dalje, ali sam i dalje nailazio na otpor. Tako sam prošao i sa poslednjom pričom u „Bašti sljezove boje“. Priča se zove ,,Zatočnik“. Govori o prvoborcu koji ide u pečalbu.

Neki ipak kažu da ste se vi uplašili više danas, nego u ratu i da ste postali konformista?

— Nisam! Kakav sam bio, takav sam i ostao. Konformizam se sastoji, u stvari, u nezameranju, i šta ja znam ... To je kad čovek možda počne pomalo dizati ruke od pravih tema. Ja, ne! Sve što napišem, objavljujem odmah.

Da li još uvek žurite da nešto novo napišete?

— Sada se nigdje ne žurim. Vraćam se kratkoj priči koju najviše volim ...

Ima li neka žaoka koju niste uputili tamo gde ste nameravali?

— Ima!


intervju: Ljiljana Boričić (Duga, decembar 1975)

http://www.novipecat.com/media/k2/it...93bb0737_L.jpg

Ne družim se sa Bregovićem

Na putu za Tomislavgrad, kod ženinih, kroz Banjaluku često prođe rok lengenda, bivši vokal "Bijelog dugmeta" Željko Bebek. Bez obzira na nešto kraću kosu i kačket koji ne skida s glave svi ga brzo prepoznaju. Istinske rokenrol legende ne prekriva ni snijeg, ni ruzmarin, ni šaš...

Davno je bilo kad ste posljednji put pjevali u Banjaluci?
Preko 25 godina nisam imao koncert u Dvorani "Borik". Istina, često sam u Banjaluci, ovdje imam brojne prijatelje, često prođem kroz ovaj grad. Drugo, na skijalištu na Kupresu smo napravili kućicu, gdje provodimo dosta vrmena.
Žera iz "Crvene jabuke" kaže da ste veliki prijatelji zbog puno toga, ali i zbog znatno mlađih žena kojime ste oženjeni? Ko koga savjetuje?
Različiti smo karakteri. On još uvijek gleda kako bi imao što više koncerata, pa u sve to uklapa ženu. Ja opet volim biti što više sa ženom pa u to uklapam koncerte. Njega savjetujem da sjedi što više kod kuće, a on mene da što više idem na put.
Šta trenutno radite, čime ste preokupirani?
Imao sam jedan veliki koncert sa tamburaškim orkestrom u Varaždinu. Na repertoaru su bile pjesme od vremena "Bijelog dugmeta" do pjesama iz moje solističke karijere.
Kako tumačite situaciju da više nema novih grupa. Jedina je novost je kada se okupe neke stare grupe.
Bez obzira na sve rokenrol i danas nekako živi. Istina, sve je manje nekih novih imena, ali zato se pojavljuju neki novi klinci. Oni imaju neki svoj svijet u kome žive i stvaraju. Sve se kreće, pa i muzika.
Da li ste pomalo nostalgični za tim bivšim zlatnim vremenima?
Nostalgičan sam isključivo na svoju mladost.
Rijetki su koji to priznaju?


Svako ko priča o tim bivšim boljim vrmenima priča o svojoj mladosti. Zaista su bila mnogo bolja vremena kada sam imao osamnaest godina. Da se razumijemo meni ni danas nije loše, ali moram da priznam da sada imam puno, puno više godina.
Čujete li se sa Bregovićem. Kakva je sada ta komunikacija?
Ne družimo se više. Mi smo bili dobre kolege i saradnici nekih petanestak godina. Kad smo se razišli jednom bilo je to zauvijek. Ponovo smo se sastali 2005. godine sa ciljem da napravimo ona tri koncerta u Sarajevu, Beogradu i Zagrebu na kojima smo napravili CD i DVD koji ćemo ostaviti djeci. Dalje od toga Bregovića nije zanimalo, a i ja nisam bio previše zainteresovan da se sve to nastavi.
Nastavili ste poslije bez Bregovića?
Poslije toga smo Alen, Tifa i ja nastavil i sa koncertima bez Bregovića. Cijeli svijet smo dva puta obišli. Dakle, na tim koncertima je bilo puno svijeta. Sada je sve to već pomalo bajato.
Zovu li Vas u ove aktuelne rijalitiije, pjevačka takmičenja, plesove sa zvijedama...?
Često me pozivaju, ali ja se narado odazivam. Sve mi je to nekako nehumano, jer je sve to u svrhu zabave koja se proizvodi za televizijski auditorijum.
Vi ste ipak pristalica neke stare škole?

Rokenrol nastaje u garaži, napuštenom podrumu, među dobrim prijateljima koji vole sličnu muziku, koji žive slično. Tako nastaje rokenrol, i ne samo rokenrol. Svaki pjevač mora imati neki svoj lični put. Ako ga neko prije toga gurne na pozornicu i kaže: evo ti reflektor, evo ti pjesma, tekst, te ga obuku u srebro i zlato, nauče da pleše neke tuđe korake, čak i ako sutra pobijedi, a u uglavnom ne bude tako, on postaje nesretan, zauvijek nesretan.
Vi nikada niste patili od kompleksa visine?
One moje visoke poteptice sam nosio kada je to bilo u trendu. Bilo je to ono vrijeme, nedugo poslije seksualne revolucije, djece cvijeća, neke refleksije 68. godine. Sve je to išlo sa promjenama koje su se u to doba dešavale u svijetu, posebno među mladima i studentima. Zahvaljujući i tome rokenrol se kao neka muzička ideologija širio po cijelom svijetu. Rokenrol ima svoju ikonografiju, svoju odjeću, obuću, svoje tekstove, dugu kosu. Tu su bile i naušnice i moje visoke potpetice. Mi smo bili dio toga.


U modi su nekakve estradne biografije. Planirate li vi nešto tako?
Ma ne, nije meni do toga! Sad postoji fejsbuk, tviter, postoji internet, pa ako neko baš hoće da nešto čita ili piše može koliko hoće. Praviti od sebe zvijezdu koja to nisi, ne znam kuda vodi. Šta sam ručao, šta sam večerao, šta povalio prije trideset godina, mislim da nema potrebe o tome da pišem.
Jeste li čitali išta od tih štiva?
Jasno je da živimo u vremenu kada ljudi vole da vire kroz ključaonicu, vole da gledaju tuđi krevet, tuđi tanjur. Zato nije ni čudno što ljudi vole da čitaju što piše Nives Celzijus i drugi. Na kraju i ovi što dijele "Kiklope", kada se uvjere da ljudi više čitaju Nives nego Krležu i Andrića, onda joj moraju dati i nagradu. Ko im je kriv što su je izazivali!
Kako tumačite to što ste i dalje veoma zanimljivi javnosti?
Malo je ovo tržište. Imamo malobrojnu publiku, ali moram priznati, pa se i pohvaliti, malobrojnu ali vjernu. Mnogi dođu da me vide, jer me smtraju kao nekoga ko ih podsjeća na ta neka lijepa vremena, kad su bili mladi kao i ja. Drago mi je da se dio te ljubavi prenosi i na djecu.
Kada ste Vi bili zvijezda mnogi od njih nisu bili ni u planovima da se rode.
Čuj, pa i meni se na početku karijere znalo desiti da budem sa mnogo velikim zvijedama. Na početku karijere nisam mislio da ću biti zvijezda, pa i ako budem, ne duže od nekih četiri, pet godina. Međutim, posrećilo mi se i trajem. Ispunilo mi se mnogo snova. Evo zaokružio sam 40 godina uspješne karijere. Mada sam nekada sretao velike zvijezde, moram priznati bili su mi dosadni za poluditi. Zato se trudim da ne dosadim.
Tekst i foto Miladin MIHAJLOVIĆ

Arsen Dedić: Pomalo privodim svoju priču kraju!

http://www.6yka.com/img/s/656x350/up...015/Arsen2.jpg

Arsen Dedić, šibenski i zagrebački pjesnik i šansonjer, jedan je od naših najvećih živućih (estradnih) umjetnika, čovjek koji iza sebe ima 37 objavljenih diskografskih izdanja i tridesetak knjiga. Ovaj neponovljivi Šibenčanin podario nam je neke od najljepših stihova domaće književnosti, a brojne njegove pjesme nadživjet će ne samo autora, nego i njegove savremenike, kao i generacije kojima tek slijedi upoznavanje s monumentalnim Arsenovim djelom. Ukratko, Arsen Dedić odavno se upisao u vječnost te stoga s ponosom i posebnim zadovoljstvom objavljujemo razgovor u kojem će vam veliki umjetnik ispričati ponešto o svom djetinjstvu, mladosti i poznom dobu, kad svoju priču, kako kaže, pomalo privodi kraju.

Kako je bilo odrastati u ratnom i postratnom Šibeniku?

- Rođen sam 1938. godine. Kuću u kojoj sam rođen kupio je moj pradjed Krste. Imam čak i "pismo" od te kuće, kupoprodajni list. Svi smo u njoj rođeni: brat, pokojna sestra, moj otac i dida Tode. Moj ćaća bio je visoko kvalificirani zidar, poslovođa poduzeća koje je gradilo svjetionike. Otac je bio i izuzetno glazbeno nadaren, svirao je u šibenskoj narodnoj glazbi. U godinama mog odrastanja živjelo se vrlo jednostavno. Moja mater u brak s ocem stupila je nepismena. Kasnije sam je ja opismenio pa je čitala podlistke i romane u Slobodnoj Dalmaciji. Kao i moj otac, i ja sam svirao u šibenskoj narodnoj glazbi. Već sa jedanaest godina. U Šibeniku sam završio srednju muzičku školu, a svojom voljom u Zagrebu sam još jednom diplomirao u srednjoj muzičkoj. Htio sam se čim bolje pripremiti za akademiju. Kao petnaestogodišnjak svirao sam u kazališnom orkestru. Šibenik je tada imao sjajnu operetu. Mate Relja je tada tamo glumio, a s njim sam radio i na filmu Vlak u snijegu, za koji sam napravio glazbu. Nema više ni Mate… Postojao je taj jedan zgodan krug, kako ja to kažem, društva liječenih Šibenčana. U Zagrebu sam imao ujaka, Matiju Kovilića, pa sam tu dolazio i prije nego ću se doseliti radi školovanja. Prvi put sam u Zagreb, sjećam se dobro, došao 1948. godine. Tada sam se prvi put u životu vozio taksijem. Vodilo me na ručak u Šumski dvor iz Žigrovićeve ulice.

Vaš drugi ujak u Drugom svjetskom ratu bio je partizan, borac slavne Prve proleterske brigade.

- Da, imam jednu knjigu, baš neki dan sam je gledao. Skradin i okolica. Imam i njegovu fotografiju. On je bio prvi koji je iz tog sela, Rupe, u blizini Roškog slapa i franjevačkog samostana Visovac, otišao u partizane. Josip Mišković. Umro je lani u Beogradu. Nosilac je partizanske spomenice. Otpočetka je imao simpatiju za radničke pokrete pa je sudjelovao u organizaciji radničke borbe, prvo u Šibeniku, a onda i u Zagrebu, pa i u Mariboru. Na koncu je završio u Prvoj proleterskoj. Tamo je upoznao jednu Beograđanku, koja je bila liječnica i borkinja. Nakon rata su se oženili i preselili u Beograd. Kasnije je pomogao mom bratu Milutinu da dobije stanovite mogućnosti za obrazovanje.

Rastužuje li Vas činjenica da veliki broj ljudi u Hrvatskoj na ustaštvo danas gleda u drugačijem svjetlu nego nekad?

- Uvijek je bilo neke fašistoidne potrebe u ljudima. Ne mogu na to nikako pristati. Kad sam prvi put bio u Americi tamo sam naučio četiri stvari. Prva je da se čovjeka nikad ne pita za koga glasuje, druga – ne pita ga se koliko zarađuje, treće – ne pita ga se koje je vjeroispovijesti i četvrto – tvoja sloboda seže do moje slobode.

Kako ste kao dijete iz radničke kuće uspjeli studirati dva fakulteta? Osim glazbene akademije studirali ste i pravo. Bili su to sirotinjski studentski dani?

- A šta ja znam. Uvijek govorim da je sve do osobe, sve je do čovjeka. Šta je meni mater slala iz Šibenika? Dok sam studirao i stanovao u domu u Jurjevskoj, poslala bi mi komadić pršuta ili sira i koju bocu vina. To odmah staviš na stol i međusobno se dijeli. Te naše pakete nosili su stari Šibenčani koji bi putovali s vlakom. Ja bih se naslikao na kolodvoru da me vide i da mi daju taj paket. Jedanput mi je od majke stigao brzojav u kojem je stajalo: "Čekaj paket, nosi nepoznati čovjek". Onda sam ja čekao nepoznatog čovjeka, pokazivao se na svim prozorima da me taj čovjek prepozna. Tako se živjelo i studiralo.

Kako to da ste upisali pravo?

- Roditelji su me tjerali da studiram nešto ozbiljno, a ne muzičku akademiju. Onda sam upisao i jedno i drugo. Na pravu sam došao do samog kraja, ali sam ga onda ipak maknuo. Kad ste kod studiranja, imam jednu zanimljivost: na isti dan veljače sam diplomirao muzičku akademiju i transplatirao jetru prije jedanaest godina.

Svoj prvi album objavili ste 1969. godine, a književnik Dušan Kovačević napisao je da ste s njim jugoslavensku šlageristiku emancipirali od kolektivnog.

- Da, Dušan je odličan pisac i pamtim taj njegov tekst. Moj prvi album nosio je naziv "Čovjek kao ja" i bio je to prvi put da se netko kroz šlager obraća u prvom licu jednine.

Socijalizam je slavio kolektiv, a kad smo se prebacili u novo društveno uređenje podrazumijevalo se da će u njemu lakše biti individualac. Međutim, ispostavilo se da smo opet gurnuti u kolektiv, ovaj put nacionalni. Mi Hrvati i te priče.

- Daj ti obavi razgovor sam sa sobom, jer bolje govoriš od mene. Da, opet se inzistira na nekom novom kolektivitetu. Opet je - mi smo ovo, mi smo ono, a ne - ja sam to i to. Velika je odgovornost biti "ja", ali ja ću ostati „čovjek kao ja“. I dalje to potpisujem, nakon toliko godina. Znate, ja se poprilično držim riječi, što nije tako uobičajeno. Kad sam otišao iz Splita, kad su Gina Paolija i mene prognali s festivala koji se održavao na Prokurativama nakon što smo otpjevali pjesmu "Vraćam se" – fizički su nas napali, a ta pjesma sad je već u školskim udžbenicima – rekao sam da više nikada neću tamo doći. Govorili su, ma pusti njega, eto ga opet dogodine, ali nisam se vratio. Nisam tamo otišao 46 godina. Tako, dijelim svoj život na vlastitu odgovornost.


U vrijeme Jugoslavije nailazili ste i na osude, navodno zbog religijske tematike nekolicine Vaših pjesama. Kako ste to podnosili?

- Iskreno, nisam to tada toliko strašno primao k srcu. Bio sam vrlo mlad, tek sam počeo raditi na televiziji kao muzički suradnik, studirao na muzičkoj akademiji i zbog jednog ciklusa pjesama koji se zvao „Čuda“ morao sam napustiti televiziju. Od tada sam zauvijek otišao u slobodnjake; nikad više nisam pristao ovisiti o nekom. Imao sam ponuda i za neke vrlo visoke pozicije, ali nisam pristao. Ostao sam sam. Napadi o kojima govorite krenuli su iz Vjesnika, s tekstom naslovljenim "Kakva čuda?", jer sam napisao stih "Sveti Nikola učini čudo, kad ljudi više nisu za čuda". U novinama su to popratili osudom koja se sastojala u pitanju "zar naš socijalistički čovjek ne pravi čuda?". Što je najgore, ti koji su me morali maknuti s televizije rekli su mi: "To nije bila naša želja." Bili su mi skloni i cijenili me, ali direktiva je došla "odozgo". Zbog svega toga danas imam sjajnu penziju. Mogu platiti odvoz smeća i stubišnu rasvjetu da vidim doći do stana kad se navečer vratim kući supijan.

Kako je došlo do vaše suradnje Borom Đorđevićem?

- Vojkan Borisavljević je pravio koncerte, ne znam više kako se zvao taj festival, ali on bi uz koncert spojio i neke izvođače da nastupaju zajedno. Tako je spojio mene i Boru Đorđevića. Nas dvojica smo se malo viđali, uglavnom oko tih nastupa, a nakon devedesetih nismo se više čuli. Ipak, moram reći da je od tih kantautora u Srbiji Bora Đorđević bio najdarovitiji. Više vjerujem njemu, nego balaševićizmu i tim stvarima.

U svojoj ste poeziji uvijek tražili slobodu. Jeste li ostali razočarani kad ste shvatili da promjena društvenog uređenja zemlje ne podrazumijeva i slobodu kakva se očekuje od takozvanih slobodnih društava?

- Slobodu treba naći u sebi. Sloboda je ponašati se slobodno, bez obzira koliko ti slobode, a koliko ropstva nude izvana. Stvar je u tome koliko slobode ja osjećam unutar sebe i koliko je realiziram; koliko pristajem na ropstvo, a koliko na slobodu. Dakle, to je osobna odluka i samo se o tome radi. Osobno, bez obzira na sve muke koje sam prošao i još uvijek ih prolazim prolazim, osjećam se kao slobodan čovjek.

Kome ste napisali "Ne daj se Ines"?

- Ona se bavila plastičnim umjetnostima, Ines, živi u Milanu i udovica je bez djece. Nikad me nije niti za trenutak napustila. Napravila mi je jednu brončanu bistu, pet poštara ju je nosilo koliko je to bilo teško. Gotovo svake godine dođe, uzme sobu u hotelu Esplanade i provede u Zagrebu tri, četiri dana, da mi bude blizu i da se vidimo. Kaže da ju je moja pjesma obilježila za cijeli život. Evo, baš danas me zvao Rade Šerbedžija, da me pita mogu li s njim nastupiti u travnju, jer će, naravno, izvoditi i Ines. Ona me, dakle, još uvijek ne napušta u emocionalnom smislu, a s njom sam prekinuo prije 51 godinu. Jel' to u redu?

Jeste, ako ne povlači sa sobom ljubomoru nekih novih ljubavi.

- Moja Gabi je dobrim dijelom svemu tome svjedočila. Nakon svih tih prošlih ljubavi ostala su prijateljstva. Samo jedna je, možda, od tih ljubavi ostala u nekom lošem sjećanju. One bi sutra sve za mene dale ruku, a i ja bih za njih. Je li to u redu? Moja najveća ljubav prije Gabi bila je Božidarka Frajt. I danas smo prijatelji. Ona je dijete s Kozare, bila je u ustaškom dječjem logoru u Jastrebarskom. Nije znala niti kad je rođena pa je kasnije svoj rođendan slavila kad je i meni rođendan. Tako smo živjeli.

Koliko je poznato, Vama novac nikad nije bio pretjerano bitan.

- Neee. Nikad. Imao sam uvijek onoliko koliko mi je trebalo. Imao sam toliko da sam čak i drugima mogao pomagati. Nikad oko toga nisam pravio paniku, a nisam je pravio niti oko karijere. Znam koliko znam. Najbolji su o meni pisali najbolje, od Veselka Tenžere do Igora Mandića. Znam šta to znači. Nisam ni siromašan, ni častohlepan, ni gramziv.

Vaša generacija preživjela je jedan, ali nije vas zaobišao drugi rat. Kako ste provodili devedesete?

- Znate kako koriste onaj pojam „branitelj“; svatko je bio branitelj na svoj način. Ja sam kao prvo bio rukopisni branitelj. Pisao sam pjesme "Između nas rat je stao", "Majka hrabrost" i slično. Moja mater je cijelo vrijeme bila u Šibeniku po kojem su padale bombe. Njoj je dvorište bilo puno onih zvončića ili kako se to već zove. Pitao sam je - majko šta si napravila s time, a ona mi je rekla – skupila u traveršu i bacila u kanal. Nakon očeve smrti ona je dvanaest godina živjela sama, zaključavala se navečer u negrijanu kuću. Kada se bez problema moglo doći u Šibenik, Gabi je išla k njoj i spavale su zajedno u bračnom krevetu moje obitelji. Eto, Gabi ju je čuvala. Ja sam išao na sve strane, pisao, pjevao... U Italiji smo Kemo Monteno i ja, a evo sad je i on bolestan, napravili zajedno sa Sergiom Endrigom jedan koncert za Sarajevo. Za Vladu Gotovca sam išao u Rim, što je njegova udovica pripremila, i tamo sam radio koncerte. Nisam nosio pušku i išao u prve redove, u konačnici ja sam bio čovjek koji je išao prema šezdesetim godinama. Svatko je na svoj način pridonosio.

Jeste li tih godina imali problema zbog svog obiteljskog porijekla?

- Gledajte, mene je rodila čista, što bi se reklo, Hrvatica – katolkinja, Veronika Mišković, a ćaća mi je bio ortodoks – dakle pravoslavac. Morate znati da je u Šibeniku i oko njega živjelo puno, mi to kažemo morlačkog življa. U tom vremenu ljudi su prihvaćali religije onako kako je tko pružao mogućnost održanja, životnog spasa, stjecanja nekog malog posjeda. U to neko vrijeme, recimo, pravoslavna crkva je davala najviše takvih posjeda. Tako su preci mog oca uzeli pravoslavlje

I, jeste li imali problema zbog takve "krvne slike"?

- Ma jesam... Našlo se tih koji su me prozivali. Uvijek ih se nađe. Zapravo, ja sam imao problema još od početka svoga pisanj

Koliko Vam danas zdravlje dopušta da nastupate?

- Jako malo, ali ja sam prošao u tom pogledu sve. Operirane su mi oči, operirane ruke, crijeva, transplantirana jetra i tako dalje. Međutim, kao što vidite, izduravam. Uskoro idem u Mostar i Sarajevo. Tamo ću nastupati sa svojim Matijom. To će mi biti malo teško. Da vam otvoreno kažem, već sad pomalo razmišljam..., mislim da pomalo privodim svoju priču kraju.

Na što mislite kad to kažete?

- Ne radi mi se više. Bio bih sa svojim unukama. Ima ona pjesma koja se zove Svjetlosti moje duše. Unuke su svjetla moje duše i bavio bih se s njima. Gladni nismo i ne stignemo više biti gladni. Prema tome, tako primam stvari.

U pjesmi „Niko više ne sanja“, rezignirano kažete kako su na kraju u igri barabe. Nitko više ne sanja / snovi su za slabe / svi su užasno budni / u igri su barabe…" Tako vidite ovo vrijeme?

- Vidim ga svakako. Napisao sam ja, znate, jedno tridesetak knjiga. Evo, sad su mi u Bosni objavili jedno odlično izdanje koje se zove "Brzim preko Bosne". Imam jednu pjesmu "Vlakom prema jugu" i u njoj stih „brzim preko Bosne“ pa su izdavači tako nazvali knjigu. Već su objavljena dva izdanja. Lijepo i otmjeno oni to rade. Sad upravo pišem jednu pjesmu, uvijek ovako skiciram i pravim bilješke. Pjesma će se zvati „Pustinja raste“, jer svi najbolji ljudi oko mene odlaze. Nemam više Mate Došena, Nikice Kalođere, Endriga, Bulata Okudžave. Kad sam bio u Sloveniji, u Ljubljani na jednom koncertu povodom 50 godina slovenske popevke, vidim nema Privšeka, nema Rijavca, nema Majde Sepe, nema Marjane Deržaj, nema ni Kore Potočnik, moje ljubavi kojoj sam napisao poemu. To je ona koja se ljubila kao da mora - Potočnik Kora. Kao da sam došao u pustinju i sad baš pišem pjesmu o toj pustinji. Danas-sutra ću je završiti.

Trijumfalizmu mora doći kraj – rekao je Sakva.

http://www.balkanspress.com/index.ph...ruske-interese

FEST 2015: Sokurov: Srbi nikada nisu podržali Ruse


"Rusi su naivni i u svim ljudima žele da vide braću. Postavlja se pitanje da li je Srbija ikada pomogla Rusiji? To se nikada nije desilo, ni u politici, ni u istoriji i ne treba biti u zabludi", rekao je Sokurov u razgovoru s novinarima na Medjunarodnom filmskom festivalu FEST.

On je rekao da se o bratstvu Srbije i Rusije ne može govoriti, jer je istorijska i politička činjenica da Srbija nije podržala Rusiju ni u konfliktu sa Čečenijom, ni sa Gruzijom, niti u bilo kom drugom njenom sukobu.

~~~~~~~~~~~~~~~~~

"Ljudi ne treba da glasaju za političare, već za humaniste, ali se to nigde u svetu ne dešava. Tužno je i loše što politika zauzima toliko mesta u ljudskim životima. Političari su danas dehumanizovani i u svojim glavama imaju djubre, a ne mozak", rekao je Sokurov.

Prema njegovim rečima, političari su danas svuda u svetu "inficirani" i više nemaju deo mozga, a problematično je i što istorijsko iskustvo nikog nije naučilo ništa i sve što se danas dogadja, već se desilo i sada se ponavlja.

Monica Lewinsky: Cijena srama

http://www.6yka.com/img/s/656x350/up..._2880x1620.jpg

S 22 godine sam se zaljubila u svog šefa, a sa 24 godine sam spoznala poražavajuće posledice toga.


Možete li da podignete ruke, bilo ko od vas ko nije grešio ili uradio nešto s 22 godine zbog čega se kaje? Da. Tako sam i mislila. Poput mene, s 22 godine, neki od vas su verovatno krenuli pogrešnim putem i zaljubili se u pogrešnu osobu, možda čak u svog šefa. Za razliku od mog, pak, vaš šef verovatno nije bio predsednik SAD-a. Naravno, život je pun iznenađenja.


Ne prođe dan, a da me ne podsete na moju grešku i ja se iskreno kajem zbog te greške.
Godine 1998, nakon što sam upala u vrtlog nemoguće romanse, potom sam upala u samo srce političkog, pravnog i medijskog vrtloga kakav nikad ranije nismo videli. Ne zaboravite, samo nekoliko godina ranije, vesti ste dobijali na samo tri mesta: čitajući novine i časopise, slušajući radio ili gledajući televiziju. To je bilo to. No to meni nije bilo suđeno. Umesto toga, ovaj skandal vam je obezbedila digitalna revolucija. To je značilo da smo imali pristup svim informacijama koje smo želeli, kada smo ih želeli, bilo kad, bilo gde, i kada je priča obelodanjena u januaru 1998, obelodanjena je preko interneta. Prvi put se desilo da tradicionalne vesti ustupe mesto internetu zbog velike priče, klik koji je odjeknuo svetom.


To je za mene lično značilo da sam preko noći prešla put od potpuno nepoznate osobe do one javno ponižavane širom sveta. Ja sam bila nulti pacijent u gubljenju ličnog ugleda na globalnom nivou, skoro momentalno.


4:14 Tehnologija je omogućila da ishitrene osude dovedu do kamenovanja od strane virtuelne rulje. Jasno, bilo je to pre društvenih mreža, ali ljudi su i dalje mogli da ostavljaju komentare, prosleđuju mejlovima priče i, naravno, okrutne viceve. Medijski izvori su lepili moje slike svuda kako bi prodavali novine, oglasne banere na sajtovima i da bi zadržali gledaoce ispred ekrana. Da li se naročito sećate neke moje slike, recimo s beretkom?


E sad, priznajem, grešila sam, naročito zbog toga što sam nosila tu beretku. Ali pažnja i osude koje sam dobila ja, ne sama priča, već one koje su bile upućene lično meni, bile su bez premca. Žigosali su me kao laku ženu, bludnicu, drolju, kurvu, lujku i naravno kao "onu ženu". Znali su za mene mnogi, poznavali su me samo retki. I razumem, bilo je lako zaboraviti da se radi o kompleksnoj ličnosti, koja ima dušu i nije oduvek bila slomljena.



Kada mi se to desilo, pre 17 godina, nije postojao naziv za to. Danas to zovemo sajber maltretiranje i uznemiravanje na internetu. Danas želim da podelim sa vama neka svoja iskustva, da govorim o tome kako je to iskustvo oblikovalo moja kulturološka zapažanja i nadam se da će moje iskustvo dovesti do promene koja će rezultirati manjom patnjom kod drugih.


Godine 1998. sam izgubila ugled i dostojanstvo. Izgubila sam gotovo sve, umalo čak i život.


Dozvolite da vam opišem situaciju. Septembar je 1998. Sedim u kancelariji bez prozora, unutar Kancelarije za nezavisno savetovanje, ispod treperavih fluorescentnih svetala. Slušam zvuk svog glasa, svog glasa na krišom snimljenim telefonskim pozivima koje je moj, navodno, prijatelj snimio prethodne godine. Tu sam jer je zakonski od mene traženo da lično utvrdim verodostojnost svih 20 sati snimljenog razgovora. U prethodnih osam meseci, misteriozni sadržaj tih snimaka visio mi je nad glavom, poput Damoklovog mača. Mislim, ko bi se setio šta je sve rekao pre godinu dana? Uplašena na smrt, slušala sam, slušala sam kako brbljam o svakidašnjim tricama i kučinama, slušala sam kako priznajem svoju ljubav prema predsedniku, i naravno o svom slomljenom srcu; slušala sam sebe, čas malicioznu, čas nevaspitanu, čas luckastu, kako postajem okrutna, zlopamtilo, neotesana; slušala sam duboko, duboko posramljena, najgoru verziju sebe, sebe koju čak ni ne prepoznajem.


Nekoliko dana kasnije, izveštaj Star je objavljen u kongresu, i svi ti snimci i transkripti, te ukradene reči, bili su deo njega. To da ljudi mogu da čitaju transkripte je bilo dovoljno strašno, ali nekoliko sedmica kasnije, audio snimci su emitovani na TV-u, a značajan deo je bio dostupan na internetu. Javno poniženje je bolelo. Život skoro da je bio nepodnošljiv.



Ovo se nije često dešavalo te 1998, pod ovim, mislim na krađu privatnih reči, dela, razgovora ili fotografija i na njihovo objavljivanje - objavljivanje bez dozvole, objavljivanje mimo konteksta i objavljivanje bez saosećanja.



Preskočićemo 12 godina do 2010. i sada imamo društvene mreže. Pejzaž je sada, nažalost, ispunjen slučajevima poput mog, bez obzira na to da li je neko zapravo zgrešio i sada su tu i javna i privatna lica. Za neke su posledice bile kobne, uistinu kobne.


Razgovarala sam preko telefona sa mamom, septembra 2010, pričali smo o vesti o mladom brucošu s univerziteta Ratgers koji se zvao Tajler Klementi. Slatkog, nežnog, kreativnog Tajlera je tajno snimao njegov cimer u momentu intimnosti s drugim muškarcem. Kada je svet interneta saznao za ovaj incident, ismevanje i sajber maltretiranje je eksplodiralo. Nekoliko dana kasnije, Tajler je skočio s mosta Džordža Vašingtona u smrt. Imao je 18 godina.


Moja majka je bila izbezumljena zbog Tajlera i njegove porodice, bol ju je razdirao onako kako nisam mogla u potpunosti da shvatim, a onda sam konačno shvatila, proživljavala je 1998, proživljavala je vreme kada je sedela pored mog kreveta svake noći, proživljavala je vreme kada me je terala da se tuširam s otvorenim vratima i proživljavala je vreme kada su se oba moja roditelja plašila da će me na smrt poniziti, bukvalno.

.....


Takođe se ne radi samo o mom spasenju. Svi koji proživljavate sram i javno ponižavanje morate jedno da znate: možete preživeti. Znam da je teško. Možda nije bezbolno, brzo, ni lako, ali možete da zahtevate drugačiji kraj svoje priče. Imajte samilosti prema sebi. Svi zaslužujemo samilost, kao i da živimo, i na internetu i van njega, u saosećajnijem svetu.

Govor sa TED konferencije

Ella Dvornik : Zar trebamo biti ponosni na ograničene umove bez perspektive

http://www.6yka.com/img/s/656x350/up...20naslovna.jpg

Ella Dvornik je hrvatska pjevačica i kćerka poznatog hrvatskog funk muzičara Dine Dvornika. Trenutno živi u Londonu i radi u firmi za mobilno oglašavanje. Za BUKU govori o razlozima odlaska iz Hrvatske, perspektivama mladih, životu u Londonu, ali i o društvenim i kulturnim temama.

Ella, kako već neko vrijeme živiš u Londonu, kako bi uporedila život u Engleskoj i u Hrvatskoj?

Puno je drugačije, ali su i okolnosti i standardi drugačiji isto. Ne bi bilo fer usporedivati njihovu ekonomsku situaciju s našom. Ipak je London centar svijeta, a Hrvatska nije ni blizu tog vidika.

Mnogi mladi, ne samo iz Hrvatske, nego iz cijele regije odlaze u inostranstvo. Šta je tebe podstaklo da se odseliš, da „sreću“ potražiš negdje drugo?

Iskreno, što me nije potaknulo? Nerazumijevanje od strane mojih sugrađana, gaženje umjesto podrške, totalna neobrazovanost u poslovnim segmentima… Da objasnim kako to kod nas biva. Sve tuđe volimo, kad dode stranac sve kupujemo od stranca, jer nam je netko utuvio u glavu da je njihovo bolje. A nije bolje isto je. Razlika je što stranci troše puno veća sredstva da bi se promovirali, a naši si toliko ne mogu priuštiti.
Fali nam razumijevanja za druge ljude, jer nas roditelji odgajaju moralno/religiozno i odlučuju umjesto nas za koga ćemo glasati i koga ćemo ženiti i što je pravilno, a što nije.
Društvo se trudi da što duže ostanemo glupi i nezainteresirani da bi nas manipulirali.

Kakve su, prema tebi, perspektive za mlade u inostranstvu?

Iskreno, puno bolje nego u Hrvatskoj. Ne kažem da svi moraju napustiti Hrvatsku jer to je glupo. Svi volimo svoj dom i radije bi živjeli doma nego bili stranci, ali nekada nam život ne daje izbora. Većina stranaca tu prvo radi na crno. Neki dan su na BBC-u govorili kako im paše što toliko stranaca dolazi jer su odlični za ekonomiju, jer plaćaju porez na život i time automatski doprinose kapitalu Londona, a osim toga rade poslove koji Englezi ne žele raditi. Na primjer fali im medicinskog osoblja i građevinara.
Ja iskreno mislim da bi mladi trebali otići malo raditi vani, naučiti se poznavati različite kulture, načine rada i jezike pa zatim svo to znanje vratiti u Hrvatsku i potruditi se da nam se digne status i sposobnost i motivacija. Kad nam već vlada neće pomoći, možemo bar jedni drugima. Trebamo biti i pastiri nekad, a ne uvijek ovce.

Iz tvog ranijeg FB statusa moglo se vidjeti da ti na početku u Londonu nije bilo lako, teško je bilo naći odgovarajući posao, morala si dijeliti stan sa nepoznatim i slično. Kako si prebrodila najteže situacije?

Ljudi su jako pristupačni i otvoreni gdje god da sam bila. Nema diskriminacije po izgledu niti statusu. Ne znas tko je milioner ,a tko prosječan blagajnik u dućanu. Ja osobno idem na sastanke sa klijentima iz firme koji pričaju sa mnom kao da sam najozbiljnija osoba na svijetu bez obzira što imam tetovaže i piercinge. Štovise misle da imam bolju poziciju od njih baš zbog toga što si mogu to priuštiti. Ljudi ti daju prilike da pokušaš ako smatraju da imaš ono nešto što njima treba. Obrazuju te i ulože u tebe jer vjeruju. Da bilo je teško, ali svaki početak je težak, i bilo tko tko misli da će mu biti lako, ili da će se preporoditi u jednom danu, imam loše vijesti, nećete. Ali ako vam je sada loše, neće vam biti gore, ali će vam biti teže. Stranci očekuju puno truda i dokazivanja, jer budimo realni, vi ćete biti samo jedan od milijun koji želi tamo raditi, baš kao što sam i ja bila. Kad se probijete, sve će vam biti lakše.

Koji su po tebi najveći problemi sa kojima se, ne samo mlađi ljudi, nego i cijela populacija susreće u Hrvatskoj?

Prvo naplaćuju nam fakultete, a ne možemo se zaposliti kad diplomiramo. Niti imamo poticaj od države da odemo raditi vani, niti da odemo studirati vani. Čim se probudimo moramo neki račun platiti, a baš ništa ne dobivamo natrag. Umjesto da daju poticaj stranim firmama da ulože u Hrvatsku i otvore radna mjesta, oni svi ponosno brane svoj dom jer je ponos jači od gladi. Ponos nas uništava. Na šta da budemo ponosni? Na ograničene umove bez perspektive? Na politicare u saboru koji si rašpaju nokte i igraju po fejsu? Na mlade ljude koje nitko nije politički obrazovao, koji ne znaju što se oko njih događa i puštaju roditelje da odlučuju za njih? Na laži kojima nas svakodnevno hrane, i na činjenicu da zaslužujemo da nam se laže jer im vjerujemo? Nitko nas ne motivira, umorni smo od vjerovanja, i nada je umrla odavno. Pratimo svjetske medije gdje žene kupuju odjeću i žive u divnim kućama, a prosječnom Hrvatu je luksuz otići u H&M i potrošiti 1000 kuna na shopping jednom godišnje. Uopće nije upitno da li možemo sve preokrenuti, možemo, samo se trebamo ujediniti i skupa napraviti korak, a trebamo i malo riskirati da bismo profitirali

Kako si sa svojom porodicom učestvovala u jednoj od prvih reality emisija u regiji, kakvo je tvoje mišljenje danas o ovom tipu emisija, čini se da s vremena na vrijeme preplave televizijske programe?

Iskreno meni je bilo zabavno dok smo snimali, nakon toga mi je bio horor. Svi su me ismijavali, nitko se nije htio druziti samnom, roditelji mojih prijatelja su se trudili da im se ne družim s djecom. Tek danas shvaćam zbog čega. Jer sam bila otvorena i iskrena, jer sam bila ono što jesam i nisam to skrivala. Jer su se bojali da ću utjecati na njih. Jer su oni mislili isto što i ja , ali nisu smjeli to reći. Mislim da takve emisije nisu dobre za ljude koji ne razmišljaju svojom glavom. Niti za djecu koja gledaju Kardashians i nesto što vjerovatno nikada neće imati. Samo nas filaju sa nepotrebnim stvarima i kompleksima i uvjeravaju nas da nismo sposobni. Nitko u tim emisijama ne pokušava inspirirati ili motivirati, samo nam trljaju sol na ranu.

Ranije si bila oduševljena Japanom? Da li je tvoje oduševljenje i dalje opstalo? Šta te privuklo toj zemlji i njenoj kulturi?

Još uvijek čekam da odem tamo. Mogu si priuštiti sada, ali skupljam sredstva da odem u stilu jer želim da mi bude najbolje iskustvo. Volim Japan jer su dosta tradicionalni , ali opet nekako izvrnuti moderno. Svida mi se paradoks Japana općenito. Volim drugačije i volim kada nešto ne razumijem, to me jako privlači.