Pablo Neruda - poeme o ljubavi i pesme bez nade

Ne budi daleko od mene

Ne budi daleko od mene ni jedan dan,
jer, ne znam kako bih rekao, dan je dug
i čekat ću te na nekoj stanici
kad negde daleko usnu valovi.
Nemoj otići ni samo jedan čas, jer tada,
u tom času, spoje se kapi nesanice
i možda će sav dim što traži svoju kuću
doći da ubije i moje izgubljeno srce.

Jao, neka se ne razbije tvoj lik na pesku,
jao, neka ne lete tvoje vedje u odsutnosti:
ljubljena ne idi od mene ni za trenutak,
jer u tom otići ćeš tako daleko
da ću obići zemlju ispitujući
hoćeš li se vratiti ili me ostaviti da umrem.

http://razbibriga.net/imported/2010/...o_neruda-1.jpg


Pablo Neruda je čileanski književnik,dobitnik Nobelove nagrade za književnost.
Rodjen je 12. 07. 1904. godine u gradu Peral,u Čileu.Pravo ime mu je Rikardo Neftali Rejes.Vrlo rano počinje sa književnim radom ,u 19.toj godini već objavljuje svoju prvu knjigu poezije "Crepusculario",a u dvadesetoj i drugu "Dvadeset poema o ljubavi i jedna pesma bez nade".Studirao je francuski jezik i pedagogiju i družio se Federikom Garsija Lorkom,koji gine u španskom gradjanskom ratu,i tako i jedan i drugi ostavljaju neizbrisiv trag na Nerudu.Nakon priključenja revolucionarnom pokretu,njegova poezija ima revolucionarno-socijalni prizvuk.
Od 1927. godine je radio pri Čileanskom konzulatu,bio konzul u Prizu i Meksiku,a nakon toga se vraća u Čile i 1945. godine postaje senator.Zbog svojih neslaganja sa predsednikom biva progonjen,ali uspeva da pobegne u Evropu gde često menja mesto boravišta,tako da je bio gost u raznim zemljama.Domovini se vraća 1952. godine i tu ostaje do svoje smrti 23. 09. 1973. godine.
1971. postaje laureat Nobelove nagrade za književnost.Objavio je desetak knjiga poezije.

Ako me zaboraviš

Hoću da znam
jednu stvar.

Znaš kako je to
ako gledam
kristalni mesec, crvenu granu
spore jeseni u mom prozoru,
ako dotaknem
uz vatru neopipljiv pepeo
ili izborano telo klade,
sve me odvodi tebi
kao da je sve što postoji,
mirisi, svetlost, metali
poput barčica što plove
ka ostrvima tvojim koja me čekaju.

E, pa dobro,
ako malo-pomalo prestaneš da me voliš
i ja ću prestati tebe da volim
malo-pomalo.

Ako me odjednom zaboraviš
ne traži me
jer bih te ja već zaboravio.
Ako smatraš dugim i ludim
vetar zastava
što prolazi kroz moj život
i odlučiš
da me ostaviš na obali
srca u kome imam korena
zapamti
da ću toga dana,
toga časa
dići ruke
iščupati svoje korene
u potrazi za drugim tlom.

Ali
ako svaki dan,
svaki sat,
pristaneš da mi budeš sudbina
s neumoljivom slašću,
ako se svakoga dana popne
jedan cvet do tvojih usana tražeći me
o ljubavi moja, o moja
u meni se sva ta vatra ponavlja,
u meni ništa nije ugašeno ni zaboravljeno,
moja ljubav se hrani tvojom ljubavlju, ljubljena,
i sve dok živiš biće u tvojim rukama
ne napuštajući moje.

http://www.pynkcelebrity.com/wp-cont...blo_neruda.gif


“I love you without knowing how, or when, or from where.
I love you straightforwardly, without complexities or pride;
so I love you because I know no other way.”

Dopadaš mi se kada ćutiš


Dopadaš mi se kada ćutiš jer kao da si odsutna,
iz daljine me čuješ i glas te moj ne dodiruje.
Kao da su ti oči nekud odletele
i poljubac jedan sklopio usne.


I pošto su sve stvari pune moje duše,
izranjaš iz njih njome ispunjena.
Leptiru sna, na moju dušu ličiš
i ličiš na reč melanholija.

Dopadaš mi se kada ćutiš i kad si kao odsutna.
I kao da se žališ , leptirice zaljubljena.
Iz daljine me čuješ i glas me tvoj ne dodiruje.
Dozvoli mi da ćutim zajedno s ćutanjem tvojim.

Pusti me da ti govorim tako©Ęe ćutanjem tvojim,
svetlim kao svetiljka, jednostavnim kao prsten.
Slična si noći, zaćutala i zvezdana.
Ćutanje ti je od zvezda, tako daleko i čisto.

Dopadaš mi se kada ćutiš jer kao da si odsutna.
Daleka i bolna kao da si preminula.
Samo reč, tada, jedan osmeh je dosta.
I radostan sam, radostan što istina to nije.


http://www.youtube.com/watch?v=delWysvNN8M

Igraš se svakog dana


Igraš se svakog dana svetlošću svemira.
Profinjena uzvanice, stižeš u cvetu i vodi.
Više si no ova bela glavica koju stežem
svakoga dana poput grozda.
Ne sličiš nikome otkako ja te volim.
Dopusti da te položim medju žute vence.
Ko ti zapisuje ime dimnim slovima medju južnim
zvezdama?
Ah, daj da se setim kakva si nekoć bila, kad još nisi
postojala.
Iznenada, vetar zavija i udara u moj prozor zatvoreni.
Nebo je mreža ispunjena mračnim ribama.
Ovamo svi vetrovi neba stižu, svi.
Kiša halju odbacuje.
Proleću ptice.
Vetar. Vetar.
Ja se mogu boriti protiv ljudske sile.
Oluja tamo lišće kovitla
i odvezuje sve barke što su ih sinoć vezali za nebo.
Ti si ovde. Ali ti ne bežiš.
Do posljednjeg krika ti ćeš mi odgovoriti.
Kao da te strah, sklupčaj se uz mene.
Pa ipak, ponekad ti je neka čudna sena očima prohujala.
Sada, takodjer sada, malena, cvetak mi kozje krvi pružaš,
i čak ti grudi njima odišu.
Dok žalobni vetar huji ubijajući leptire,
ja te ljubim, i radost moja grize ti šljivu usta.
Nije ti bilo lako priviknuti se na mene,
na dušu moju usamljenu i divlju, na ime moje koje svi
izbegavaju.
Toliko puta videsmo kako zornjača plamti dok smo se
ljubili u oči
i dok su se nad našim glavama sumraci rasplitali u
razigrane lepeze.
Moje su te reči zasipale, milovale.
Odavna sam voleo tvoje telo od blistavog sedefa.
Za mene ti si vladarka svemira.
Cveće ću radosno, naš copihue, s planine doneti,
lešnike zagasite i košare šumskih poljubaca.
Želeo bih učiniti s tobom
ono što proleće s trešnjama čini.

Divno je ljubavi znati


Divno je, ljubavi, znati da si ovdje u noći,
nevidljiva u svom snu i ozbiljno osamljena
dok rasplićem svoje brige
kao mreže zapletene.

Odsutno, tvoje srce plovi snovima,
ali tijelo ti diše tako napušteno,
tražeći me uzalud, dopunjujući moja san
kao biljka što se udvostručuje u sjeni.

Uspravna, bit ćeš druga što će živjeti sutra,
ali od onih granica izgubljenih noći,
od ovog biti i ne biti u kojem se nalazimo

nešto ostaje i vodi nad svjetlu života
kao da je pečat sjene obilježio
vatrom svoja tajnovite stvorenja

Tijelo žene

Tijelo žene, bijeli brežuljci, bedra bijela,
ti si spodobna svijetu u svom činu nuđenja,
Moje tijelo divljeg ratara u tebi kopaž
i izbacuje sina iz dubine zemlje.

Bijah osamljen kao tunel. Od mene bježahu ptice
i noć je u mene nadirala svojom moćnom najezdom.
Da bih se nadživio, kovao sam te kao oružje,
Kao strijelu u svom luku, kao kamen u praćki.

Ali dolazi trenutak osvete i ja te ljubim.
Tijelo od kože, od mahovine, od mlijeka čvrsta i lakoma.
Ah, pehari grudi! Ah oči odsutnosti!
Ah, ruže prepona! Ah, glas tvoj spor i tužan

Tijelo žene moje, ostat će u tvojoj ljupkosti.
Žeđi moja, pomamo moja beskrajna, moj pute neodlučni!
Tamna korita u kojima žeđ vječita traje,
i umor traje, i patnja beskonačna.

KUĆA

Kuća ujutro s nejasnom istinom
ponjava i perja i početak dana
bez smjera, lutajuća kao uboga lađa,
između horizonata, reda i snova.

Stvari kao da žele ostaviti tragove,
privrženost bez cilja, hladna naslijeđa,
papiri skrivaju zgužvane vokale
i htjelo bi vino u boci slijediti svoje juče.

Gospodarice, prolaziš dršćući kao pćela,
dirajući područja izgubljena u sjeni,
osvajajući svjetlo svojom bijelom snagom.

I tada se ponovo podiže svjetlost:
stvari se pokoravaju vjetru života
i red uspostavlja svoj hljeb i svoju golubicu.

LJUBAVI

Ljubavi, od zrna do zrna, od planete do planete,
mreža vjetra sa svojim sjenovitim mjestima,
rat sa svojim cokulama krvavim,
ili dan i noć klasa.

Kuda prođosmo, otoci, mostovi ili zastave,
violine prolazne jeseni izbodene,
radost je ponavljala usne kaleža,
bol nas je zaustavljala svojom lekcijom plača.

U svim republikama razvijao je vjetar
svoju neporočnu zastavu, svoju ledenu kosu
i zatim se vratio cvijet svome cvjetanju.

Ali jesen u nama nikada nije ovapnjela.
U našoj domovini stalnoj nicala je i rasla
ljubav sa svim zakonima rose.

PISMO

Kad razmišljam o tebi obuzima me nježnost
veća nego što mogu podnijeti, ponekad,
i zato šutim promatrajući te dok me ne vidiš
i, kao da je kraj godine, bilježim svakog dana
od čega se sastojiš, uplašen da nesto nedostaje;
najprije ti čitava i meni okrenuta licem
na kome su usne, čelo, obrazi i tragovi poljubaca,
dva oka ispod nemirne kose i to bi bilo dovoljno
da nema tvojih ruku koje me grle, zatim vrat,
ramena, grudi i struk djevojčice koja plače,
oblina trbuha poput hljeba toploga
dok zastajem na obali jezera
koje već skriva sjena. Ali ja zatvaram oči
jer ti se stidiš i poželim da te čuvam
kad padne veče, daleko od stvari
koje te bez mene poznaju.
Na satu kazaljka pokriva jedna drugu
i ptica na tvom prozoru ne uzima više zrno
iz nepoznate ruke.
Ugasi svjetlo, u tami ne mogu te odvojiti od sebe sama.

Pablo Neruda

ODA TUZI


Tugo, skarabeju
sa sedam nogu kao u bogalja,
jaje u paukovoj mreži,
pobješnjeli pacovu,
kujin kosturu:
zabranjen je ulaz tamo,
ne ulazi unutra.
Odlazi.
Vrati se nazad
na jug sa svojim kišobranom,
vrati se nazad
na sjever sa svojim zubalom.
Jedan pjesnik živi ovdje.
Niti jedna tuga ne smije
preći ovaj prag.
Kroz ove prozore
dolazi dah svijeta,
svježe crvene ruže,
zastave izvezene
narodnim pobjedama.
Ne.
Zabranjen ulaz.
Maši
svojim krilima šišmiša,
ja ću polomiti pera
koja poispadaju iz tvog mantila,
ja ću pobrisati mrvice i komadiće
sa tvoga leša
u četiri ugla vjetra,
ja ću ti zavrnuti vrat
ja ću ti zaheftati očne kapke
ja ću ti sašiti skrovište,
tugu, i pokopat tvoje oštre kosti
ispod ljetnjeg cvata jabukovog drveta.

Preveo Semir Avdić

OVE NOĆI

Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Napisati na primjer: "Noć je puna zvijezda,
trepere modre zvijezde u daljini".
Noćni vjetar kruži nebom i pjeva.

Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Volio sam je, a katkad je i ona mene voljela.
U noćima, kao ova, držao sam je u svom naručju.
Ljubio sam je, koliko puta, pod beskrajnim nebom.

Voljela me je, a katkada sam i ja nju volio.
Kako da ne ljubim njene velike nepomične oči.
Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Pomisao da je nema. Osjećaj da sam je izgubio.

Slušati beskrajnu noć, bez nje još beskrajniju.
I stih pada na dušu kao rosa na livadu.
Nije važno što je moja ljubav nije mogla zadržati.
Noć je zvjezdovita i ona nije uz mene.

I to je sve.U daljini netko pjeva. U daljini.
Moja je duša nespokojna što ju je izgubila.
Kao da je želi približiti moj je pogled traži.
Moje srce je traži, a ona nije uz mene.

Ista noć odijeva bjelinom ista stabla.
Mi sami, oni od nekada, nismo više isti.
Više je ne volim, zaista, a možda je ipak volim.
Tako je kratka ljubav, a tako dug zaborav.

Jer sam je u noćima, kao ova, držao u svom naručju,
moja je duša nespokojna što ju je izgubila.
Iako je ovo posljednja bol koju mi ona zadaje,
i ovi stihovi posljednji koje za nju pišem

Zabranjeno je da se plače bez učenja,
da se ikada probudi bez znanja šta raditi tog dana,
da se plaši sopstvenih osećanja.
Nije zabranjeno da se smeje problemima,
da se bori za ono što želite,
da se ne preda zbog straha da se snovi neće ispuniti.
Zabranjeno je ostaviti svoje prijatelje,
ne pokušati da se razume sve što ste zajedno doživeli, da ih zovete samo kada vam trebaju.
Zabranjeno ne biti ono što jeste među svima,
da se pretvarate ispred ljudi do kojih vam je stalo,
izigravati klovna da bi vas se setili,i zaboraviti sve do kojih vam je stalo.
Zabranjeno je raditi sve za sebe, i biti u stahu od života i posledica i ne živeti svaki dan kao da je zadnji uzdah.
Zabranjeno je da vam nedostaje neko bez osmeha, da zaboravite njihove oči,
njihov osmeh, samo zato što njihovi putevi nisu u okviru vaših
i da zato mislite da njihovi životi nisu vredni koliko i vaši, i da znate da svako ima njihov put i uspeh.
Zabranjeno je da pravite svoju priču, da nemate vremena za one koji vas trebaju
da razumete šta život daje i šta uzima.
Zabranjeno je da se ne traži sreća,da se ne živi život sa pozitivnim pristupom
i da se ne misli da ćemo biti bolji,
i zabranjeno je misliti da bi ovaj svet bez tebe bio bolji...


Pablo Neruda

U svom govoru održanom prilikom prijema Nobelove nagrade, 13. decembra 1971. godine pod naslovom „Prema čudesnom gradu”, Neruda nam saopštava da nije u knjigama našao recept za pisanje poezije, već ga je kao pesnika školovao život.
Zato on ne može novim pesnicima dati savet kako da pišu.

"Pesnik nije bog. Ne, on nije bog. On nije izabranik koga je zadesila mistična sudbina viša od one koja je zadesila pripadnike drugih zanata i profesija".

Znat ćeš


Znat ćeš da te nevolim i da te volim,
jer živjet je moguće na dva načina,
riječ je samo krilo tišine,
a vatra čuva polovinu studeni.

Volim te da bih te počeo voljeti,
da bih ponovo počeo beskraj,
da te ne bih prestao voljeti nikada:
zato te još uvijek ne volim.

Volim te i ne volim, kao da imam
u svojim rukama ključeve sreće
i nesigurnu sudbinu nesretnika.

Moja ljubav ima dva života da bi te voljela.
Zato te volim kada te ne volim
i zato te volim kada te volim.

Kad umrem želim tvoje ruke na svojim očima:
želim svjetlo i žito tvojih ljubljenih ruku,
da me još, jednom dirne njihova svježina,
da osjetim nježnost što izmjeni moju sudbinu.

Hoću da živiš dok te, uspavan, čekam,
hoću da tvoje uši i dalje slušaju vjetar,
da udišeš miris mora koji smo zajedno voljeli
i da nastaviš hodati pijeskom kojim smo hodali.

Hoću da ono što volim nastavi živjeti,
a tebe sam ljubio i pjevao iznad svega,
zato cvjetaj i dalje, rascvjetana,

da bi dostigla sve što ti ljubav moja naređuje,
da bi sjena moja prošetala tvojim vlasima,
da bismo tako upoznali i razlog mome pjevanju.

V


Da te ne takne noć, ni zrak, ni zora,
samo zemlja, nevinost grozdova,
jabuke što rastu i slušaju čistu vodu,
blato i smole tvog mirisnog kraja.

Od Quinchamalja gde se rodiše tvoje oči
do tvojih nogu stvorenih za me na Granici
ti si tamna glina koju poznajem:
u bokovima ti diram ponovo svu pšenicu.

Možda nisi znala, Araukanko,
i kad ti zaboravih poljupce, prije no što sam te volio,
srce se moje sjećalo tvojih usana,

i bijah poput ranjenika na cestama
sve dok nisam shvatio da sam našao,
ljubavi, svoje područje cjelova i vulkana.


ljubavni soneti

XI


Gladan sam tvojih usta,tvog glasa,tvoje kose
i ulicama hodam,bez hrane i bez reči,
hleb me ne održava,zora me s nogu baca,
tražim u danu tečni zvuk stopala tvojih.

Gladan sam tvoga smeha neuhvatljivog,
tvojih ruku boje pomamne žitarice,
gladan sam tvojih noktiju belog kama,
hoću da ti zagrizem kožu kao nedirnut lešnik.

Hoću da pojedem munju opečenu tvojom lepotom,
tvoj ponosni nos sa odlučnoga lica
i varljivu senku tvojih trepavica.

Gladan dolazim njuškajući sumrak,
tržeći te,tražeci tvoje srce toplo,
kao neka puma,u samoći Kitratue.

XXVII


Obnažena,jednostavna si kao jedna od tvojih ruku,
glatka,zemaljska,malecna,okrugla i prozračna,
sadržiš linije meseca,puteve jabuke,
naga,majušna si kao zrno žita nago.

Obnažena,plava si kao kubanska noć,
u kosi su ti bršljani i zvezde,
naga,velika si i žuta
kao leto u nekoj crkvi od zlata.

Naga,malena si kao tvoj nokat jedan,
povijena,krhka,ružičasta dok dan se ne rodi
i zavlačiš se u podzemlje sveta

kao u neki dugi tunel odela i poslova;
tvoja se svetlost gasi,odeva,osipa
i ponovo postaješ samo ruka gola.

XVIII

Planinama ideš kao što stiže lahor
ili bujica što izvire iz snijega
i tvoja uzdrhtala kosa potvrduje
visoke šare sunca u šikarju.

Sve svijetlo Kavkaza pada na tvoje tjelo
kao na neku malu i beskrajnu amforu
u kojoj voda mijenja odjecu i pjesmu
na svaki prozracan pokrer rijeke.

U brdima stari put ratnika,
a dolje pomamna blista kao sablja
voda izmedu zidina pomamnih ruku,

sve dok ti ne primiš iz šuma iznenada
strucak ili munju nekog modrog cvijeta
i neobicnu strijelu nekog divljeg mirisa.

http://www.youtube.com/watch?v=YhojqdldTN0

Ne volim te zato jer te volim
i od ljubavi do nevoljenja stižem
i do čekanja kada te ne čekam,
srce mi prolazi od zime do plamena.

Volim te jedino zato jer te volim,
mrzim te beskrajno i mrzeći te molim
i mjera moje ljubavi skitničke
jeste da te ne vidim i volim kao slijepac.

Možda će izjesti siječanjsko svjetlo,
surova mu zraka, cijelo moje srce
i ukrasti mi ključ spokojstva.

U ovoj priči umirem samo ja
i umrijet ću od ljubavi jer te volim,
jer te ljubim, ljubavi, krvlju i vatrom.

Pablo Neruda

U svome smrtnom plamenu

U svome smrtnom plamenu obavija te svjetlo.
Začuđenu,bolesno blijedu i ovdje
nasuprot starih spirala sumraka
koji se oko tebe okreće.

Nijema,prijateljice moja
sama u samoći ovog časa mrtvih
i puna života plamena,
čista nasljednice srušenog dana.

Sa sunca pada grozd na tvoju tamnu odjeću-
Veliko korijenje noći
odjednom raste iz tvoje duše
na površinu se vraćaju stvari u tebi skrivene,
i hrana se tobom kao blijeda i modra
stvorenja upravo rođena.

O veličanstvena i plodna i privlačna robinjo
kruga u kojem se sjedinjuju crno i zlatno:
uspravna nastoji i postiže djelo toliko živo
da vene njegovo cvijeće,i prepuna je tuge.

To je jutro puno oluje


To je jutro puno oluje
u srcu ljeta.

Kao bijele marame rastanka putuju oblaci
i vjetar ih trese svojim skitničkim rukama.

Neizbrojivo srce vjetra
kuca u našoj zaljubljenoj šutnji.

Bruji između stabala to nebesko sazvučje
kao jezik prepun ratova i pjesama.

Vjetar koji nosi i otimlje mrtvo lišće
i skreće uzdrhtale strijele ptica.

Vjetar što ga obara u val i bez pjene,
u tvar bez tišine i nagnute vatre.

Kida se i tone njegov oblik cjelova
boreći se na vratima ljetnoga vjetra.

Zbirku pesama "20 ljubavnih pesama i jedna očajna",Neruda je objavio 1924 godine .Iako pisani pre gotovo jednog veka i rukom dvadesetogodišnjaka,
stihovi ove knjige ,koja je prevedena na sva svetske jezike,objavljene u preko 2 miliona primeraka ,sačuvali su i danas svežinu tek stvorenog dela.
Lična bol iskazuje se i ostvaruje kao objektivno iskustvo u kojem čitalac prepoznaje posebnost sopstvenih istina.

NOĆU
Noću, ljubljena, veži svoje srce za moje
I neka zajedno u snu razbiju tmine
Kao dvostruki bubanj, boreći se u šumi
Protiv gustoga zida okupanog lišća.

Prolazu noćni, crna žeravo sna
Što hvataš niti zemaljskoga grožđa
Točnošću nekog neredovita vlaka
Što sjene i kamenje hladno za sobom vuče neprestano.

Zato me ljubavi, veži za čisti pokret,
Za postojanost što kuca u tvojim grudima
Krilima nekog labuda ispod vode,

Da bi na zvjezdana pitanja ovog neba
Naš san odgovorio jednim jedinim ključem
I samo jednim vratima koje zatvori tama.

Sjećam se kakva si bila


Sjećam se kakva si bila prošle jeseni.
Sive tvoje kape i srca smirena.
U tvojim su se očima borile vatre sumraka
i lišće je tonulo u vodu tvoje duše.

Odana u mom naručju kao povijuša,
lišće je skupljalo tvoj glas spor i smiren.
Lomača mrtvila gdje žeđ je moja gorjela.
Sladak i modar zumbul iznad moje duše.

Putuju tvoje oči i jesen je daleko:
siva lkapa ,glas ptice i srce doma
kome su pošle duboke oje čežnje
i padali oji poljupci radosni kao iskre.

Nebo s broda.Polje s brežuljaka:
tvoj spomen od svjetla i dima,od jezera smirena!
Dalje od tvojih očiju izgarahu sutoni.
U tvojoj se duši podiglo suho lišće jeseni.

DIVNO JE LJUBAVI ZNATI
Divno je, ljubavi, znati da si ovdje u noći,
nevidljiva u svom snu i ozbiljno osamljena
dok rasplićem svoje brige
kao mreže zapletene.

Odsutno, tvoje srce plovi snovima,
ali tijelo ti diše tako napušteno,
tražeći me uzalud, dopunjujući moja san
kao biljka što se udvostručuje u sjeni.

Uspravna, bit ćeš druga što će živjeti sutra,
ali od onih granica izgubljenih noći,
od ovog biti i ne biti u kojem se nalazimo

nešto ostaje i vodi nad svjetlu života
kao da je pečat sjene obilježio
vatrom svoja tajnovite stvorenja

KAD UMREM
Kad umrem želim tvoje ruke na svojim očima:
želim svjetlo i žito tvojih ljubljenih ruku,
da me još jednom dirne njihova svježina,
da osjetim nježnost što izmijeni moji sudbinu.

Hoću da živiš dok te uspavan čekam,
hoću da tvoje uši i dalje slušaju vjetar,
da udišeš miris mora koje smo zajedno voljeli
i da nastaviš hodati pijeskom kojim smo hodali.

Hoću da ono što volim nastavi živjeti,
a tebe sam ljubio i pjevao iznad svega,
zato cvjetaj i dalje rascvjetana,

da bi dosegla sve što ti moja ljubav naređuje
da bi sjena moja prošetala tvojim vlasima,
da bismo tako upoznali i razlog mome pjevanju

SVIĐAŠ MI SE KAD ŠUTIŠ…


Sviđaš mi se kad šutiš jer si kao odsutna,
i čuješ me izdaleka, i glas moj ne dodiruje te.
Čini mi se kao da su ti letjele oči
i čini se da ti je poljubac jedan zatvorio usta.

Kako su stvari sve ispunjene dušom mojom
izranjaš iz stvari, ispunjena dušom mojom.
Leptirice sna, duši mojoj si slična,
i slična si riječi melankolija.

Sviđaš mi se kada šutiš i kad si kao udaljena.
I kada kao da se žališ, leptiriću u gukanju.
I čuješ me izdaleka, i glas moj ne dostiže te:
Pusti me da šutim s mučanjem tvojim.

Pusti me da ti govorim također s tvojom šutnjom
jasnom kao svijeća jedna, prostom kao jedan prsten.
kao noć si, šutljiva, zvjezdana.
Šutnja tvoja je zvjezdana, tako daleka i jednostavna.

Sviđaš mi se kad šutiš jer si kao odsutna.
Udaljena i bolna kao da si umrla.
Jedna riječ tada, osmijeh dovoljan je jedan.
I veseo sam, veseo što nije točno.

Nerudina ljubavna poezija ,a o ljubavi je napisao nekoliko hiljada stihova,izuzetna je i po tome što otkriva da je ljubav prema ženi
samo deo ljubavi prema čoveku,samo deo ljubavi prema zemlji u kojoj je rođen i prema svetu u kojem pristaje živeti samo u slobodi.
Iz samoće i nevolje njegove poezije ljubavi ,vrišti potreba za drugim,a njegova poezija telesno i duhovno sjedinjuje u zagrljaj kojim grli
čitav svet,prepoznaje čoveka u mnoštvu i čovečanstvo u čoveku....u čoveku kojem je dozvoljeno da padne,ako već mora pasti ....
ali Nerudina poezija dozvoljava taj pad jedino pod teretom ljubavi.

Da bi me Ti čula


Da bi me ti čula
moje se riječi
ponekad suše
kao tragovi galebova na plaži.

Ogrlica,zvečka pijana
iz tvoje ruke slatke poput grožđa.

Moje su riječi daleko
i tvoje su više nego moje .
Kao bršljan pužu u moju staru bol.

Pužu tako po vlažnim zidovima.
Ti si skrivila tu okrutnu igru.
One bježe iz moje tamne spilje.
Ti sve ispunjavaš,sve ispunjavaš.

Nastaniše prije tebe samoću koju zauzimaš,
i više nego ti na moju su tugu navikle.

Sada želim da kažu to što ti želim reći
da bi me ti čula kao što želim da čuješ.

Vjetar tjeskobe još ih poteže.
Uragani snova još ih ponekad izvrću.
Ti slušaš druge glasove u mome bolnome glasu.
Plač starih usana,krv starih molitava.
Ljubi me ,dragano.Ne napuštaj me.Slijedi me.
Slijedi me,dragano,u ovom valu tjeskobe.

Ali bojiš ljubavlju moje riječi.
Ti sve zauzimaš,sve zauzimaš.

Od svih riječi nižem beskrajnu ogrlicu
za tvoje bijele ruke ,slatke poput grožđa.

http://www.youtube.com/watch?v=sOD_qMKWdgc&feature=related

Lako je lagano umreti


Lagano umire onaj koji ne putuje,
Onaj koji ne cita,
Onaj koji ne slusa muziku,
Onaj koji ne nalazi zadovoljstvo u sebi.

Lagano umire onaj koji unistava vlastitu ljubav,
Onaj koji ne prihvata pomoc.
Lagano umire onaj koji se pretvara u roba navika
Postavljajuci sebi svaki dan ista ogranicenja.

Onaj koji ne menja rutinu,
Onaj koji se ne usudjuje odenuti u novu boju,
I ne prica s onima koje ne poznaje.

Lagano umire
Onaj koji bezi od strasti i njenog vrela emocija;
Onih koje daju sjaj ocima i napustenim srcima.

Lagano umire
Onaj koji ne menja zivot kad nije zadovoljan
Svojim poslom ili svojom ljubavi,
Onaj koji se ne zeli odreci svoje sigurnosti
Radi nesigurnosti,
I koji ne ide za svojim snovima.
Onaj koji sebi nece dozvoliti,
Niti jednom u svom zivotu
Da pobegne od smislenih saveta...

Zivi danas.
Reskiraj danas.
Ucini danas.
Ne dozvoli sebi lagano umiranje.
Ne zaboravi biti srecan!

Ah prostranstvo pinija


Ah prostranstvo pinija,šum razbijenih valova,
spora igro svjetla i zvono usamljeno,
sumrak koji pada u tvoje oči,lutko,
zemaljska školjko,u tebi zemlja pjeva!

U tebi rijeke pjevaju i duša mi s njima bježi
kao ti što želiš i dokle budeš htjela.
Obilježi mi put u svome luku nade
i pustit ću u zanosu svoje jato strijela.

Oko sebe gledam tvoj pojas od magle
i tvoja šutnja slijedi progonjene mi sate,
i ti si to s rukama od prozračna kamena
gdje borave moji poljupci i moja vlažna tjeskoba.

Ah glas tvoj tajnoviti što ljubav boji i umnaža
u predvečerje zvučno,u sumrak koji umire!
Tako u satima kasnim vidjeh iznad polja
kako se prelama klasje u ustima nekog vjetra

preveo : Zvonimir Golob

Nagnut u veče


nagnut u veče vučem svoje tužne mreže
prema tvojim oceanskim očima.

Tu se prostire i gori na najvišoj lomači
saoća moja što krši ruke kao brodolomac.

Šaljem crvene znakove tvojim odsutnim očima
što poput mora zapljuskuju obalu svjetionika.

Samo tmine kriješ,ženo,daleka i moja,
iz tvog pogleda izranja ponekad obala užasa.

Nagnut u veče bacam svoje tužne mreže
u ovo more što ljulja tvoje oceanske oči.

Noćne ptice ljucaju prve zvijezde
što trepere ko duša moja dok te ljubim.

U trku jaše noć na svojoj tamnoj kobili
rasipljući poljem svoje azurno klasje.

Bijela pčelo zujiš


Bijela pčelo,zujiš opijena medom u mojoj duši
i svijaš se u sporim spiralama dima.

Očajnik sam i riječ bez jeke,
taj što je sve izgubio i taj što je imao sve.

Posljednje uže,u tebi škripi moja posljednja ruža.

O šutljiva !

Sklopi duboke oči.Ovdje se trza noć.
Obnaži svoje tijelo plašljive statue.

Imaš oči duboke gdje noć maše krilima.
Svježe ruke cvijeta i skut neke ruže.

O šutljiva !

Evo samoće u kojoj tebe nema.
Kiši.Vjetar s mora lovi zalutale galebove.

Bosa voda ide okrim ulicama.
Lišće onog stabla kao bolesnik tuguje.

Odsutna ,bijela pčelo,još zujiš u mojoj duši.
Oživljavaš u vremenu,krhka i šutljiva.

O šutljiva !

Pijan od smole


Pijan od smole ,i dugih poljubaca
ljetni jedrenjak ruža upravljam
okrenut prema smrti ranjiva dana,
ukopan u sigurnom bjesnilu mora.

Blijed i za vodu svoju proždiruću vezan
plovim oporim mirisom otkrivene klime
još odjeven u sivilo i gorke zvukove,
pokriven tužnom kacigom tek napuštene pjene.

Jašem tvrd od strasti na svom jedinom valu,
mjesečan,sunčan i nagao,užaren i hladan,
uspavan u grlu sretnih otoka,
bijelih i slatkih poput svježih bokova.

Drhti u vlažnoj oći odjeća moja od cjelova
odviše natovarena električnim nastojanjem,
u herojskom stilu podijeljena u snovima
i opojnim ružama što se ostvaruju u meni.

tamo na vodi,usred dalekih valova
tvoje se jednako tijelo baca u moje naručje
kao riba,zauvijek spojena u mojoj duši
brza i spora u svojoj snazi ispod neba.

Izgubili smo


Izgubili smo i taj suton.
Niko nas noćas nije video spojenih ruku
dok je modra noć padala na zemlju.

Vidio sam sa svog prozora
svečanost zalaska na dalekim bregovima.

Ponekad bi se kao novčić
užario komadić sunca u mojim rukama.

Sjećah te se duše stegnute
i po toj tuzi ti me poznaješ.

Gdje si tada bila ?
S kojim ljudima ?
Koje si riječi govorila ?
Zašto mi sva ta ljubav dolazi odjednom
kada sam tužan i znam da si daleko ?

Pala je knjiga koja se uveče uzima
i kao ranjeni pas moj plašt se uz noge vuče.

Uvijek,uvijek ti odlaziš uveče
tamo gdje sumrak juri brišući statue.