Printable View
О писцу:
Меса Селимовић је рођен 26. априла 1910. године у Тузли. У родном граду завршио је основну школу и гимназију. 1930. Уписао се на студијску групу српскохрватски језик и југословенска књизевност Филозофског факултета у Београду. Дипломирао је 1934. године, а од 1935. до 1941. године ради као професор Грађанске школе, а потом је (1936) постављен за суплента у Реалној гимназији у Тузли.
ИДЕЈНИ АСПЕКТИ У ДЕЛУ
Кључ човекове среће и опстанка садржан је у томе који смо пут одабрали. Ако човек пође путем
освете, моћи и мржње, нема му спаса ( увиек је на губитку ). Живот има смисла једино ако се
пронађе пут доброте, љубави и племенитих циљева, ако се човек окрене човеку и у њему
пронађе себи блиског.
Човек је трагично бићекоје долази на свиет мимо своје жеље и одлази против своје воље; живи
непрестано у страху од бескрајне васионе и кратког живота, низак и велик, ситан и узвишен,
проклет и величанствен.
Човјек у свом трајању пролази кроз три фазе. Прва је време »златне птице« и
снова; време хармоничности у њему, када се не слути сложеност живота, његове
тајне и замке које он поствља пред човека. Друга фаза: наслућивање и уочавање
неспоразума између човека ( појединца ) и свјета; први осећај усамљености и
дилеме пред узроцима и последицама. Трећа фаза: човек увиђа да је бачен у
свијет несигурности и негостопримства; почиње да бива инфериоран у својој
немоћи; он схвата да је само зрнце песка у несагледивој пустињи, ситан и
неважан.
Човека одређује релативност и немогућност потпуне спознаје онога што га
окружује; њиме управљају случајност, страх од ништавила, од моћнијег, од себе,
од низвесности; разара га самоћа и немогућност да утиче на своју судбину, на оно
што га окружује и притиска.
Izvor
http://www.lektire.co.ba/mesa-selimo...drzaj-lektire/
Derviš i smrt – Kratak sadržaj lektire
“Pozivam za svjedoka vrijeme, početak i svršetak svega – da je svaki čovjek uvijek na gubitku.”
Stihovima iz Kur-ana Selimović započinje i završava roman, zaokružujući time cjelinu, cjelinu trajanja u vremenu u kojem je čovjek taj koji gubi. Ne može promijeniti vrijeme, zaustaviti ga ili vratiti. U taj okvir pisac smješta svoju priču.
“Šejh sam tekije mevlevijskog reda…” U ja-formi pisac nas upoznaje s glavnim likom, svećenik je, župnik svog samostana i tu živi već niz godina. Počinje pisati zbog ogromnog nemira u sebi koji je potrebno kanalizirati, nemir se njemu ne smije događati ali dogodio se. Sve je počelo kako sam kaže prije dva mjeseca i tri dana, od đurđevske noći, brat mu je deset dana ležao u zatvoru, u tvrđavi.
Tu negdje u pokušajima da oslobodi brata i zadiranjem u vanjski, svjetovni život počeli su se u njemu kovitlati nemiri, strah, nerazumijevanje.
Stari Đanić leži bolestan i Ahmed Nurudin (ime glavnog junaka) ga pohodi, znajući da mu je zet Ajni-efendija, kadija koji je napisao nalog da se zatvori brat Harun. U kući slijedi susret sa starčevom kćerkom: ona ga moli da nagovori njenog brata Hasana, crnu ovcu obitelji, da se zbog svijeta sam odrekne nasljedstva jer kad ga otac razbaštini bit će to javna sramota. Ahmed pristaje na razgovor s Hasanom iako zna da tome nema koristi, jer očekuje porotuuslugu – da njezin muž oslobodi njegova brata iz zatvora. “Nije u meni probudila želju, ne bih to sebi dopustio, udavio bih je u samom začetku, stidom, mišlju o godinama i zvanju… Ali nisam mogao da sakrijem od sebe da je gledam sa zadovoljstvom.” Hasan je oprečan lik od Ahmeda. Završio je škole u Carigradu i puno se u njega polagalo, no potom se naprasno vratio, prekinuo školovanje, oženio se, potom razveo. Sada pije i kocka, razbacuje novac, a potom je počeo prenositi robu konjima i stalno putovati. Karakterno je vedar, optimističan, površan, brzoplet, ali dobar. Ništa kod njega nema dubinu i ne mora se analizirati.
U Ahmedu je nemir rastao, ušao je s tom ženom u zavjeru, doduše zbog brata, ali više nije bio čist, nosio je to kao mrlju na čistoći svog poziva. Probdio je noć u vrtu, griješnu đurđevsku noć. U vrtu se te noći skrivao čovjek pred progoniteljima i Ahmed je postao svjedokom, nije htio sudjelovati, ali veselilo ga je. Rodila se u njemu dilema: da li ga predati ili sakriti!? Nije učinio ništa, prozvao ga je Ishakom, po svom stricu i taj će se lik pojavljivati u svim ključnim trenucima romana. Ishak može biti Ahmedova nečista savjest. Imao je jednu cipelu i hod mu je bio nejednak. Svoju tajnu Ahmed je podijelio s Mula-Jusufom, mladićem koji živi u samostanu i prepisuje Kur-an, time je krivica postala manja jer odluka više ne ovisi samo o njemu, sad može i netko drugi predati bjegunca. Ahmed razgovara s Ishakom.
“Jesi li zadovoljan?- upitao je, gledajući me mirno.
Zadovoljan sam. Neću da mislim na tebe, htio sam da te ubijem.
Ne možeš me ubiti. Nitko ne može.
Precjenjuješ svoje snage.
Ne precjenjujem ja, nego ti.
Znam. Ti i ne govoriš. Ti možda i ne postojiš više. Ja mislim i govorim umjesto tebe.
Onda postojim. I utoliko gore po tebe.”
Je li Ishak njegovo drugo ja, njegov alter ego, ono što bismo mogli nazvati nečistom savješću?!
U hanu je Ahmeda dočekao otac, došao je moliti za Haruna. Pojava oca izaziva niz sjećanja, nepostojanje ničeg među njima, ljubav, sažaljenje. Ahmed susreće Hasana koji se upravo vraća iz Vlaške i već je čuo za Haruna. Ahmed pohodi muselima i tu započinje njegov razgovor s pravdom: nitko mu ne govori što je učinio, drže ga Harunovim suučesnikom jer ga pokušava braniti, ne žele ga ni primiti. Braneći brata Ahmed se suprotstavlja zakonu. Tu započinje njegov besmisao: zna li što je ispravno, a što krivo, što je dobro a što loše. Do tada je mislio da zna, ali do tada se nije ticalo njega, a sad mu je brat ugrožen.
Iz razgovora s hafiz Mehmedom i Hasanom razaznajemo: “Ništa nije naše osim varke, zato se čvrsto držimo za nju. Mi nismo nešto u nečemu, već ništa u nečemu, nejednaki s tim oko sebe, ne isto, nespojivo. Razvitak čovjekov trebao bi da ide ka gubljenju svijesti o sebi. Zemlja je nenastanjiva, kao i Mjesec, a mi sebe varamo da je ovo naš dom, jer nemamo kuda.”
Hasan mu ispriča zašto je Harun zatvoren. Jedan je trgovac koji je bio protiv vlasti zatvoren i ubijen, no spisi sa njegovih saslušanja bili su sastavljeni unaprijed, prije no što je zatvoren, a Harun je bio pisar kod kadije i uhvatili su ga s tim spisima i zatvorili, da ne izda montirani proces. Ahmedu sve postaje još manje jasno: što je sad ispravno, a što krivo!? Što je potrebno učiniti da se čovjek zatvori? Raditi protiv vlasti, a je li vlast pravedna? Kakav je onda svijet – to Ahmed lomi u sebi.
Hasan mu je na odlasku darovao knjigu Abul Faradzova “Knjiga priča” u koricama od safijanske kože s četiri zlatne ptice u uglovima. Svilena marama u koju je knjiga bila zamotana imala je iste takve četiri ptice. Jednom je u razgovoru pomenuo Hasanu tu knjigu, a on ju nije zaboravio. “Od dalekog djetinjstva Bajrama što se već izgubio u sjećanju, ovo je prvi put da mi je netko donio dar, prvi put da je netko mislio na mene.”
Ahmed Nurudin će balansirati izmedu ljepote njihova prijateljstva i besmisla svijeta.
Ahmed odlazi u polje i susreće dječaka, iz razgovora saznajemo da dječak ne može ići u školu, a ni otac mu ne bi dao jer je potreban u polju. Ahmed mu nudi da ga povede u tekiju, kao što je to jednom ponudio Mula-Jusufu, ali dječak ne želi pitati oca.
Hasanu odlazi da se umiri prijateljskom riječi, saznaje tada priču o Zejni i njezinu mužu i mladiću, svi oni rade kod Hasana. Mladić je mužev daleki rođak i zaljubljen u njegovu ženu. Oni se sastaju a muž ništa ne sumnja, Hasan ne želi biti taj koji će otkrivati istinu. Neobičan ljubavni trokut u kojem muž voli mladića kao sina. Pitanje je što bi bilo moralnije otkriti istinu i ubrzati tragediju ili prešutjeti i do tragedije možda neće ni doći!? “Život je širi od svakog propisa. Moral je zamisao a život je ono što biva.” Hasan nudi Ahmedu odricanje od svog nasljeđa ukoliko kadija oslobodi Haruna. Ahmed se oslanjao na božju volju. Hasan je Ahmedov svjetovni antipod. U dvorište ulazi Dubrovkinja i njezin muž i prekida se razgovor. Po pogledu Hasanovu Ahmed je znao da je on bespovratno spleten strašću i da više ne misli na njega. “Opet sam sam. Možda je i najbolje tako, ne očekuješ pomoć i ne bojiš se izdaje.”
Ahmed odlazi Ajni-efendiji i nudi Hasanovu riječ da će se odreći imovine ukoliko puste Haruna. Uzalud. “Slab je koji traži, a slabo je i ono što se od njega traži.”- bio je kadijin odgovor.
Šećući tekijom nailazi na nepoznata čovjeka koji ga opominje da se povuče, da odustane jer bi mogao nastradati. Drugog je dana molio za brata kod muftije, tu susreće Kara-Zaima nekadašnjeg junaka, a sada sjenu koja živi od uspomena, no razgovor s muftijom je uzaludan.
Hafiz Muhamed mu je saopćio da mu je brat mrtav već tri dana. Ahmed je održao misu za brata, u propovjedi ga branio, a čitava je tekija bila prisutna u crkvi. “Živimo na zemlji samo jedan dan ili manje. Daj mi snage da oprostim. Jer tko oprosti, on je najveći. A znam, zaboravit ne mogu.”
Je li oprostio uistinu? Je li se oslobodio mržnje? Je li postupio po savjesti ili zvanju? Nije znao sve odgovore.
Hasan ga je čekao sa svijećom, kad su sve već bile dogorijele. To svjetlo bilo je jedino u mraku koji je nastupio oko njega, jedini prijatelj koji mu je preostao.
Prolazeći kroz tekiju naišla su četiri sejmena na konjima i istukli ga. Bila mu je to prva opomena. Te noći su ga odveli u tvrdavu, bio je zatvoren. Ostvaruje kontakt s Đemalom, stražarem. Razmišlja o životu i smrti, očekuje da netko dođe, no ne dolazi nitko. Potom ga premještaju u drugu ćeliju, s Ishakom. Nakon nekog vremena ga puštaju, a Ishaka više nema iako on pita za njega. Ishaka ne vidi nitko osim njega.
Drugi dio
Započinje pričom o mladosti u vojsci i susretu s dječakom koji živi s majkom i slijepom bakom. Majka je jedina žena u okolici i prostitutka je . Dječak to ne zna. Kad su odlazili ubili su je jer je išla i s neprijateljima. On je dječaka odveo sa sobom, gube se kasnije da bi ga on na kraju ponovo potražio i doveo sa sobom u tekiju (Mula-Jusuf). Lik dječaka se transformira u toj priči od vedrog i zaigranog do mrzovoljnog, zatvorenog i nepovjerljivog. Odnos s Ahmedom je također izmjenjen i o tome Ahmed razgovara s Hasanom. Hasan ga navodi na razmišljanje: Mula-Jusuf je nešto učinio zato se promijenio, a ne želi reći što. Ahmed ispituje Mulu-Jusufa i konačno započinju razgovor o majci i Ahmed mu otkriva sve što zna. No, slučajno od hafiz Muhameda saznaje da je Mulu-Jusufa viđao oko kadijine kuće. Mula-Jusuf je izdao Ahmedova brata Haruna kadiji. Mula-Jusuf traži od Ahmeda ili oprost ili mržnju, no Ahmed ne pokazuje ništa. Mula-Jusuf pokušava samoubojstvo.
Odlazi s Hasanom hodži-Sinaudinu Jusufu, čovjeku koji pomaže zatvorenike u tvrđavi, nosi im hranu i brine o njima. Naišao je muselim i tu je gledajući ga Ahmed započeo mrziti, srastao je s mržnjom, branio se i hranio njome. Bilo mu je odobreno da iz tvrđave prenese bratovo tijelo u vrt samostana i održi misu. Od tada su na grobu vječno gorijele svijeće.
Hasan se pomirio s ocem, prenio ga u svoju kuću, brinuo se o njemu i oni su pronašli izgubljenu ljubav. Starac je živnuo. Hasan je mladića iz onog neobičnog ljubavnog trokuta poslao na drugi posao pod uvjetom da više nikad ne priđe Zejni. Tu kreću najljepši dani prijateljstva s Hasanom. Uskoro Hasan kreće na put. Ahmed tu započinje priču o Hasanu: školujući se u Carigradu, upoznao je Dubrovkinju i njezina muža i sprijateljio se s njima sretan što čuje domaću riječ. Ostavlja škole i odlazi s njima za Dubrovnik zbog nje. Zaljubljen je u nju i ona u njega, no dovoljno je obzirna da ne povrijedi muža. Strast ga razara i on iz Dubrovnika nesretan dolazi kući, ženi se i rastaje za godinu dana, živi đelepćijskim životom, troši i rasipa i tada ga je otac skoro razbaštinio.
Ahmedu u samostan dolazi Osman-beg s vojskom, od njega saznaje da je sin hadži-Sinaudina postao carski silahdar (oružar na sultanovu dvoru). Bila je noć i on nije otišao saopćiti hadži sretnu vijest, no ujutro su mu planovi bili drugačiji. Iskoristio je Mulu-Jusufa da poruči kadiji da je hadži-Sinaudin kriv što su iz tvrđave pobjegli neki Posavci. Istovremeno je poslao po tataru pismo u Carigrad sinu da mu je otac zatvoren. Skovao je zavjeru. No, kasaba se pobunila prije no što je sin iz Carigrada mogao nešto učiniti, jer je hadži-Sinaudin bio dobrotvor. Revolucionarno su oslobodili hadži-Sinaudina, ubili kadiju, a muselima nagnali u bijeg.
Ahmed je postao novi kadija. Prošlo je par mjeseci, došla je zima. Prethodni muselim bio je udavljen, a novi je savijao kičmu kako je trebalo guverneru. Hasanova sestra je čekala dijete, udovica. Ahmed joj nudi ruku, no ona odbija. Posavina koja je spaljena i ogoljena privlači Hasana i on kupuje zemlju.
No, Piri-Vojvoda (novi lik) pronalazi pismo dubrovačkog trgovca koji je s Hasanom dobar, u kojem je ocrnjena bosanska vlast. Krivi su Ahmed i Hasan jer su dopustili da trgovac pobjegne. Hasan se uspješno brani, no stiže guvernerova zapovijed da se Hasan uhapsi. Ahmed to mora potpisati, u protivnom će tužba protiv njega ići u Carigrad
“Hoćeš li napisati to riješenje?- pitao me defterar.
Moram – rekao sam, gledajući pred sobom pismo, gledajući prijetnju.
Ne moraš. Odluči po savjesti.
Oj, ostavi savjest na miru. Odlučiću po strahu, odlučiću po užasu i dići ću ruke na sebe sanjanog. Biću ono što moram: đubre. Sramota neka padne na njih, natjerali su me da budem ono čega sam se gadio.”
Spriječio je Mula-Jusufa da obavijesti Hasana da mu se sprema hapšenje.
Sutradan saznaje da je Hasan “predan sejmenima”, da je nalog odnio Mula-Jusuf i da je Hasan na putu za Travnik. Otišao je i Mula-Jusuf, to je pripisano Ahmedu. Kara Zaim ga obavještava da će zbog ovih grešaka biti sproveden i ubijen. Ima vremena da pobjegne, no ne želi. Slijedi susret s mladićem iz njegova sela i saznajemo da je majka mladića bila prva i jedina ljubav Ahmedova, da su je roditelji udali prije no što se on vratio kući, da je mladić možda njegov i da se zbog te ljubavi zaredio.
“Poklapa me strah kao voda. Živi ništa ne znaju. Poučite me mrtvi, kako se može umrijeti bez straha ili bar bez užasa. Jer smrt je besmisao baš kao i život.”
“Pozivam za svjedoka vrijeme, početak i svršetak svega – da je svaki čovjek uvijek na gubitku.”
АХМЕД НУРУДИН
Градећи овај главни лик у роману Дервиш и смрт, Меша Селимовић је читаоцу дао
уметничку визију човјека, тј. појединца у свету. Успео је да нам прикаже однос
појединца и власти, да нас учврсти у уверењу како је много апсурдног у свему
што нас одређује: случај, страх, самоћа, очај, силе које су изнад наших моћи,
наша спутаност и ограниченост да овладамо тим силама, стално распињање
између онога што чинимо и пто бисмо жељели бити и на крају смрт. Много је шта у
животу због чега би човјек могао да изгуби веру у све постојеће и да просто
излуди или пак да закорачи у трагедију. А да се то не би десило, човек мора да
нађе неку тачку ослонца у Богу, у некој идеји, у неком чињењу, у себи.
Izvor:
http://www.maturski.com/citaonica/58...selimovic.html
MESA SELIMOVIC (1910-1982)
Mehmedalija Mesa Selimovic je rodjen u Tuzli 1910. Nakon zavrsenih studija na Filozofskom fakultetu u Beogradu, do pocetka Drugog svijetskog rata, radio je kao profesor gimnazije u rodnom gradu. Zatvoren 1942, a 1943. g. nasao se na slobodnoj teritoriji. Ucestvovao je do kraja rata u borbi protiv okupatora.
Poslije rata je jedno vrijeme radio kao univerzietski nastavnik u Sarajevu. Potom obavlja niz visokih duznosti u kulturi (bio je direktor Bosna-filma, direktor Narodnog pozorista i, konacno, glavni i odgovorni urednik u izdavackom preduzecu "Svjetlost" u Sarajevu).
Zbog prigusenog sukoba s tadasjim politickim rukovodstvom u Bih-manifestovanog pojedinacnim gestovima, izjavama i natpisima-napusta Sarajevo i prelazi u Beograd. Nastavlja sa objavljivanjem svojih djela.
Bio je prozaist raznovrsne tematske i zanrovske orijentacije. Poceo je sa knjizevnim radom relativo kasno, prozom sa ratnom tematikom, da bi potom svoj literarni rad usredsredio na refleksiju i univerzalne teme: covijek, njegova egzistencija i sudbina.
Njegov knjizevni opus obuhvata pripovijetke: "Prva ceta" (1950), "Tudja zemlja" (1957); romane: "Tisine" (1961), "Magla i mjesecina" (1965), "Dervis i smrt" (1966), "Tvrdjava" (1970), "Ostrvo" (1974); studije i eseje: "Za i protiv Vuka" (1967), "Eseji i ogledi" (1966). Njegov autobiografski spis "Sjecanja" (1957) govori o piscevom zivotu, knjizevnom radu i nekim knjizevnim i kulturnim dogadjajima i licnostima.
Puni uspjeh postigao je romanom "Dervis i smrt" (1966). Ovaj roman je osvojio sve znacajnije domace knjizevne nagrade. Sljedi, takodje, znacajan roman "Tvrdjava" (1970). Ova djela prevode se i objavljuju i u drugim zemljama.
Selimovic je umro u Beogradu, 1982. g.
O DJELU
Roman "Dervis i smrt" je najznacajnije djelo u knjizevnom stvaranju Mese Selimovica, ali i znacajno djelo u nasoj cjelokupnoj knjizevnosti. Djelo je osobeno po stilu, jeziku, filozofiji zivota, psiholoskoj analizi i tehnici oblikovanja. Po tim i mnogim drugim kvalitetima spada u sam vrh nase romaneskne proze. "Dervis i smrt" je roman lika -od pocetka do kraja u sredistu je licnost sejha Ahmeda Nurudina, koji ispisuje svoj zivotopis, a istovjedno sagledavanje zivota dovelo je do poraznog saznanja da je zivot prozao u praznini i neiskoriscenosti, u uzaludnosti i besmislu, bez jasnih tragova. Ovo je i psiholoski roman -oblikovan je kao ispovijest junaka koji, na kraju zivotnog puta, u ocekivanju smrti, svodi svoj zivotni bilans. To je i filozofski roman - u njegovom sredistu je covijek kao moralno bice i smisao njegove (covjekove) egzistencije.
Podsticaj za nastanak romana nalazi se u piscevom zivotu. Poznavanje tih autobiografskih elemenata olaksava razumijevanje romana, licnosti Ahmeda Nurudina, tehnike oblikovanja i stvaralackog postupka. Krajem 1944. g. u Tuzli je streljan Selimovicev najstariji brat Sefkija, partizanski oficir. Sefkijina smrt je snazno pogodila Selimovica: sedmoroih je bilo u partizanima, a brata su streljali partizani. "Taj moj ubijeni brat je moja najveca tuga", pise Mesa Selimovic.
U romanu su izvrsena visestruka pomjeranja. Zbivanje je iz vremena Narodnooslobodilackog rata pomjereno u tursko vrijeme i time je ostvarena vremenska distanca i smireniji ton pripovijedanja. Dozivljaj je sa licnosti partizana i komuniste pomjeren na licnost dervisa i sejha. Problem je sa politicko-ideoloskog pomjeren na vjersko-ideoloski teren, cime je izbjegnuta politicka aktuelnost i neminovan prodor subjektivnih osjecanja i raspolozenja. Ovim postupkom je pojedinacno i privatno dobilo univerzalno vazenje.
PISAC O SVOM DJELU
MOJ BOZE, JA NEMAM NIKOGA
OSIM TEBE I BRATA MOJEGA
*
"Ja sam htio da napisem roman o ljubavi, roman o tragediji covijeka koji je toliko indoktriniran da dogma kojoj sluzi postane sustina njegova zivota: promasio je ljubav, promasice i zivot. Njegova tragedija pocinje onog trenutka kad izgubi voljenu zenu, kad se ne bori za nju, kad je olako prepusti drugome iako je ona spremna na bjekstvo s njim. Ostavlja je, povrijedjen ratom, povrijedjen njenom nevoljnom izdajom, zbunjen zivotom suvise grubim za njegovu naivnu i neotpornu mladost. Nurudin cini pogresan izbor i polazi krivim putem, trazeci sigurnost u tvrdom sistemu Dogme, misleci da ce se tako zakloniti od surovih udaraca zivota. Ali udarci zivota nikog ne zaobilaze. njega ce snaci s najneocekivanije strane, gdje je najnezasticeniji i najosjetljiviji, od sistema vlasti kojemu je njegova Dogma nepokolebljivi branilac: u ostar sukob su dosla prihvacena vjerovanja i ljudska osjecanja. Tako se nasao u procjepu izedju Vjere, Vlasti i licnog zivota. Sta ce u toj dilemi prevagnuti, dervis ili brat? Bratsko osjecanje je prirodjeno, i gubitak brata je licna pozlijedjenost. Vjera je Nurudinu pribjeziste od zivota, a htio je da sacuva oboje, i vjeru i licno osjecanje. Ali kako su oni u ostrom sukobu, to mu ne usoijeva. Ostajuci u dogmi, on sve vise gubi ljudskog. I ne okrecuci se protiv vlasti, on trazi pojedinacne krivce."
*
' "Dervis i smrt" je knjiga o ljubavi i mrznji, dogmi i zivotu, licnom i nelicnom, izdvojenom i opstem.'
*
"Ahmet Nurudin u pocetku prihvata 'tudju' misao, nekriticki i apologetski prima jednu ideologiju, bez trunke sumnje i skepse. ta ideologija mu je, u stvari, postala zaklon od zivota. A kad zivot sam prodre do njega, kad srusi paravan pogleda na svijet, kad ga zapljusne svojim maticom, on od moguceg covjeka postaje stvarni. Tada, tek tada, on pocinje da osjeca mrznju, zavist, zelju za osvetom, cak i potrebu za ljubavlju, ali je ne ostvaruje. Da je ostvario ljubav, da nije posao putem mrznje, njegov ljudski lik bi bio cist i cjelovit; mrznja ga je destruirla."
NAJLJEPSE MISLI
*
Nezadovoljstvo je kao zvijer: Nemocna kad se rodi, strasna kad ojaca.
*
Zivimo na zemlji samo jedan dan, ili manje. Daj mi snage da oprostim. Jer, ko oprosti on je najveci. A znam, zaboraviti ne mogu.
*
Cuvaj se mrznje, da ne pogrijesis prema sebi i prema drugima.
*
Covjek dobija kad daje.
*
Ne mogu da kazem: budi mi prijatelj. Ali mogu da kazem: bicu ti prijatelj.
*
Strah i nemoc radjaju niske nagone.
*
Nije dobro ono sto jeste, vec ono sto se zeli.
*
Mozda bi trebalo da ih mrzim, ali ne mogu, ja nemam dva srca, jedno za mrznju, drugo za ljubav.
*
Sve je moguce, sve je na domak ruke, samo se covjek ne smije predati.
*
Kad pobijedis svoju malodusnost, otvore se pred tobom nesluceni putevi, i svijet vise nije skucen ni pun prijetnji.
*
Nije covijek ono sto misli, vec ono sto cini.
*
Do kraja zivota upoznavacu ljude, a nikad ih upoznati necu, uvijek ce me zbunjivati neobjasnjivoscu postupka.
*
Dobri ljudi su sreca na ovome svijetu.
*
Ne volim nasilje, mislim da je to znak slabosti i nerazumnog rasudjivanja, to je i nacin da se ljudi otjeraju u zlo.
*
Mesa o Bosni:
"Mozda zbog neravnog hoda kroz istoriju, zbog stalnih nesreca, zbog istorijske kobi. Nikad Bosna nije imala srecu da je mocni susjedi ostave namiru. Od dalekih bogumila, koji prestavljaju pravo, neortodoksno lice Bosne, ove ljude su proklinjali, palili, unistavali pape, carevi, kraljevi, a prezivjeli su se uvijek vracali svome prkosu. Turska okupacija je jednim oduzela vjeru, a svima slobodu. Ali i oni koji su presli u tudju vjeru, ostali su Bosanci, cudan soj ljudi koji se nije mjesao s okupatorom, ali nije vise bio sto su njegova druga braca, mada su im isti obicaji, nacin zivota, jezik, ljubav prema zavicaju. Tako ostaju sami. Mislim da nikad nijedna grupa ljudi u istoriji nije ostala usmljenija nego sto su bosanski Muslimani. Nije mnogo pomagalo ni to sto je Bosna do osamnaestoga vijeka bila relativno razvijena, prakticki bez nepismenih, sa mnostvom skola, s uredjenim urbanim zivotom, sa dosta vjerske tolerancije, neprirodnost njihovog polozaja bila je ocita. Nisu prisli tudjini a odvojili su se od svojih. Kuda je mogao da vodi njihov istorijski put? Nikuda. To je tragican bezizlaz. U zatvorenim zajednicama koje su se stvarale u Bosni, najzatvorenija je bila muslimanska. Od kuce i porodice stvoren je kult, i sav neistrosen vitalitet tu se ispoljavao. Ako se na taj nacin stvorila intezivna intimna atmosfera, s neobicnom jakom osjecajnoscu (nase naljepse narodne balade i romanse su muslimanske) stvorila se isto tako neophodnost za javnu djelatnost jer nikakve perspektive zaista nije bilo. Isli su s okupatorom ali su ga mrzili, jer im put nije bio isti. S ostalim nisu mogli, jer su zeljeli kraj turske carevine i doprinosili njegovom rusenju. A kraj turske carevine je i kraj svega sto su oni bili. Razum tu nije mogao pronaci rjesenje. Ostala je samo pasivnost i predavanje sudbini pri cemu je priklanjanje ili otpor Porti samo nesistematicno, afektivno reagovanje. Ako se tome dodaju mrznja, osjecanje nesigurnosti, strah, bijes, ispadi Muslimana kao neimanje pravca i ispadi drugih prema njima zbog mrznje prema turcima, eto vam, ukratko, skica jednog pandemonijuma koji se zove Bosna i njeni ljudi."
STA JE COVJEK PREMA OVOM SVIJETU, STA MOZE I SMIJE I KOLIKE SU NJEGOVE STVARNE MOCi?
Zivot ima smisao jedino ako se pronadje put misli, radu, ljubavi i prastanju. Da je Ahmet pronasao svoj put, da nije zelio osvetu i mrznju bio bi ostvaren kao covjek. Covjek je velicina. Uvijek vezem covjeka za dobrotu, ispunjenost ljubavlju i toplinom, za stvaranje. Nekoga ko je hrabar, ko se bori da iznese svoje ideje, sebe, bez straha, mozemo zvati covjekom. Naoruzan ljudskoscu, znanjem, vjerom on smije sve sto je dobro i ima veliku moc.
STA JE ISPRED, LICNO ILI OPSTE?
Licni i opsti interesi, ako vec ne mogu da se podudaraju, trebaju da teze jedni prema drugima. Bilo bi najbolje uskladiti ih, iako je to nekad jako tesko. Covjek je sinteza dobra i zla. Ima u sebi dosta sebicnosti, pohlepe, zelju za dominacijom nad drugima. Prevazici snagom volje negativni dio sebe, uzdici svoju svijest na taj nivo -da smo u mogucnosti izjednaciti licne i opste interese, svakom covjeku treba da bude imperativ. To je onaj dio nase duse i svijesti koji tezi ka savrsenstvu. I sam Mesa je rekao: "Covjek nije Bog, i njegova snaga je bas u tome da suzbija svoju negativnu prirodu."
IMA LI COVJEK PRAVO DA MISLI PO DIKTATU SVOJE DUSE I MORALA ILI MORA DA MISLI PO DIKTATU SPOLJASNJIH SILA OLICENIH U VLASTI I MOCNICIMA?
Covjek nije ostvaren ako nema dovoljno hrabrosti da iskaze sebe. Najbolji i najcesci put da sebe prikazemo jesu moc i sloboda govora i umjetnicko djelo. Ako posjedujemo pravilno rasudjivanje, ako je pravda nasa, ako su diktati nase duse i morala ispravni, ne smijemo se kriti i stititi iza raznih bedema (vjerskih, politickih i slijepih ideologija). Docemo u sukob sa sobom i zavrsicemo tragicno, neostvareni. Zabranite jednom naucniku da pronalazi, umjetniku da stvara, covjeku da govori! To je nemoguce! Covjek je velika snaga. Slapovi njegovih misli su mnogo, mnogo jaci nego Nijagarini vodopadi. cak i smrt je tu nemocna. Ni jedna ideologija, totalitarna vlast, pojedinac ne mogu tu snagu zaustaviti. To nam je i istirija pokazala.
Ne odobravam da sobom, tj. svojim izrazom, ugrozavamo egzistenciju drugih ili svoju sopstvenu. Ni jednu krajnost ne podrzavam. Pametan, kreativan i snalazljiv covjek ce uvijek naci put da sebe iskaze.Ako se malo potrudi, to moze svako od nas.
JE LI COVJEK RODJEN DA PATI I DA BUDE NESRECAN ILI POSTOJI MOGUCNOST DA SE ZIVOT ISPUNI SMISLOM I TOPLINOM?
Hasan svojom vedrinom dokazuje da je zivot odredjen covjekovim opredeljenjem prema njemu i umjetnoscu da ga osjeti i iskoristi, da ga potcini sebi i ucini ga punim. Uvijek postoji smisao. Nikom od nas nije dat zivot bez razloga. Pronaci put i smisao nije lak zadatak. Zivot je trnovit. Za sve sto nam znaci moramo se dobro potruditi i mnogo sebe dati. Moramo priznati da nam je najvece uzivanje u plodovima zbog kojih smo se najvise mucili. Malodusni odustaju i ne bore se. Oni i govore da je covjek slaba trska, trun u trenu, da je prolazan, smrtan. Vazno je tragati, djelati za sopstvenim smislom, za putem do sebe. Kroz rad se dolazi do rezultata.
Mislim da je u radu i ljubavi smisao naseg postojanja. Cini li nam se nekad zivot previse svakodnevan, monoton, prazan? Nismo ga obojili radoscu, iskrenim osmijehom, bezazlenom srecom. Samo da dodamo trun ljubavi prema vecini stvari koje radimo, svaki tren bio bi lijep. Nekom sitnicom obradovati one koje volimo ili cijeniti sto svako jutro docekamo zdravi, zar je potrebno vise? Ahmet kaze: "Mozda nije lako zivjeti na svijetu, ali ako mislimo da nam ovdje nije mjesto, bice jos gore."
JE LI SUDBINA REZULTAT GRESKE POJEDINCA ILI ZAKONITOST OPSTEG KRETANJA KOME POJEDINAC NE MOZE DA SE ODUPRE?
Ima zivotnih situacija koje sami sebi kreiramo, ali isto tako postoje i one na koje ne mozemo uticati. Postoji prirodna ravnoteza, neka sila, koju ljudi vijekovima odgonetaju. Ljudi joj traze ime, oblik, smisao. Ali neminovno je jedno, ta sila utice na sve nas. Ona ne mimoilazi nikoga. Podjednako ima utcaj i na zivote bogatih i siromasnih, na srecne i nesrecne, ona ne pravi nikakvu razliku. Na tu silu ne mozmo uticati.
Medjutim, nije potrebno prepustiti se toj sili. Covjek moze mnogo. Moze da utice na sebe. Moze da svoje puteve ispravlja i pravo njima hodi. Osmisljavati se, oblikovati u dobru, pravdi i razumijevanju potrebno je da bude cilj svakome od nas. Kao takvima, sudbina nece biti greska (pored ostalog mi sebe mozemo ubijediti u to). Na zivot cemo vjecno gledati sa mladalockim poletom i optimizmom. Zdrav razum, dobrotu i pozitivan stav ne moze nam niko oduzeti, pa ni teska zivotna oluja.
PUT DO SEBE (ESEJ)
Ne cini li nam se, kada se povucemo u razmisljanja, da sebi postavljamo bezbroj pitanja. Odgovori koji nam se nude cine nam se sturi, nepotpuni. Vecinom odgovore odbacimo i samo ostane bezbroj pitanja.
Jesu li ta povlacenja u razmisljanja -zaustavljanja i osvrtanja? Da li je to potreba svih nas da mislimo o svemu sto nas okruzuje i sto je u nama? Misliti jeste potreba svakog covjeka, a koliko smo mi danas u mogucnosti da mislimo?
Nametnuto nam je kako da mislimo, koga da slusamo, sta da jedemo, koga da volimo... Je li to ta sloboda covjeka koju toliko propagiraju? Nismo ni svjesni koliko nasim rasudjivanjem manipulisu (izmedju ostalog) i mediji koji su u rukama bogatih i mocnih. Rijeka sa zapada je donijela otpad na nase obale. Truje nasu tradiciju, obicaje, jezik, kulturu. Ako nam razboli glavna uporista, poput svetosavlja, folklora, cirilice, lako nama moze manipulisati. Mi, mali, treba da budemo pod ekonomskom, politickom, vojnom silom velikih. Da li je to "novi svjetski poredak"? Toliko "hvaljena" globalizacija?
Brz tempo zivota donio nam je prije svega umor. Poslije napornog dana, mi cemo sjesti pred televizor (svi znamo sadrzaj nasih televizijskih programa). Gledanje takvih programa je gubljenje vremena. I ne samo to - stetno je za zdrav razum.
Tako savremen covjek ima sve manje vremena za razmisljanje. I kad ima vremena, usmjeri ga u pogresnom smjeru.
Brzina je ljudima oduzela mogucnost da dodju do konacnog cilja -do spoznaje i ostvarivanja sebe.
A pitanje sopstvene spoznaje i ostvarivanja je veoma staro. Otkako je covjek postao razumno bice, traga za odgovorima na ova pitanja. Mislim da nista nije slucajno. Cim se radjamo, zivimo, radimo -imamo smisao. Sta nas pokrece? Priroda, volja, rad, ili, mozda, nesto drugo, nepoznato, sto ne mozemo osjetiti svojim culima? IIi su nasi pokretaci svi oni zajedno?
Mesa kroz ovo djelo porucuje da izaberemo ljubav kao put do ostvarivanja. Ona je uvijek bila bliska uzimanju i davanju, stradanju i prastanju. Ona je jedinstvo. Sve antagonisticke sile zivota povezuje i cini harmonicnim, sve povezuje u cjelinu, krug -vjecnost. Pomocu nje smo djelic bozanskog.
Otvara se jos jedan problem ljudi danasnjice -zive, a ne vole. Ostvaruju se kroz neke druge sfere, ali smisaonu, najznacajniju, zaobilaze i tako dolazi do potpunog otudjivanja.
Otudjeni smo od svoje biti zato sto smo nesigurni, puni straha, i to je glavni uzrok zasto toliko grijesimo. Ne nalazimo dovoljno sadrzaja i vrijednosti sami u sebi, jer ne znamo da volimo, ne znamo sustinu. Bojimo se i zbog toga smo gladni zivota, jer nam promice smisao, nikako da ga uzmemo. Strah je opasan. Iz njega se radja zlo, opiranje i mrznja. Strasno je to sto je covjecanstvu postalo nuzno da bude zlo.
Mozda je potrebno vratiti se na sam pocetak. Cuti prvobitnu rijec ljubav , doziviti je ponovo, istinski. Shvatiti je kao glavnog pokretaca svijeta.
Da nam ljubav bude put i da se vise nikada ne izgubimo!
REFERAT-2
DERVIŠ I SMRT
Meša Selimović
Pocinjem ovu svoju pricu, nizasto, bez koristi za sebe i za druge, iz potrebe koja je jaca od koristi i razuma, da ostane zapis moj o meni, zapisana muka razgovora sa sobom, sa dalekom nadom da ce se naci neko rjesenje kad bude racun sveden, ako bude, kad ostavim trag mastila na ovoj hartiji sto ceka kao izazov. Ne znam sta ce biti zabiljezeno, ali ce u kukama slova ostati nesto od onoga sto je bivalo u meni pa se vise nece gubiti u kovitlacima magle, kao da nije ni bilo, ili da ne znam sta je bilo. Tako cu moci da vidim sebe kakav postajem, to cudo koje ne poznajem, a cini mi se daje cudo sto uvijek nisam bio ono sto sam sad,...
Gresne misli su kao vjetar, ko ce ih zaustaviti? I ne mislim da je to veliko zlo. U cemu je poboznost, ako nema iskusenja koja se savladavaju?
Nikad covjek ne smije misliti da je siguran, ni da je umrlo ono sto je proslo... ali zasto se javlja kad mi je najmanje potrebno?
Covjek najcesce govori radi sebe, ali mora da osjeti odjek svojih rijeci.
Nikad ne znamo sta izazivamo u drugom covjeku rijecju koja za nas ima sasvim odredjeno znacenje i zadovoljava samo nasu potrebu.
DO KRAJA ZIVOTA UPOZNAVACU LJUDE, A NIKAD IH UPOZNATI NECU. UVIJEK CE ME ZBUNJIVATI NEOBJASNJIVOSCU POSTUPKA.
Zivot je siri od svakog propisa. Moral je zamisao, a zivot je ono sto biva. Vise je stete naneseno zivotu zbog sprecavanja grijeha, nego zbog grijeha...
Nezadovoljstvo je kao zvijer: Nemocna kad se rodi, strasna kad ojaca.
Trebalo bi ubijati proslost sa svakim danom sto se ugasi. Izbrisati je da ne postoji, da ne boli. Lakse bi se podnosio dan sto traje, ne bi se mjerio onim sto vise ne postoji. Ovako se mijesaju utvare i zivot, pa nema ni cistog sjecanja ni cistog zivota. ...
Primi, Boze, molitvu moje nemoci, oduzmi mi snagu i zelju da izadjem iz ove tisine, vrati me u mir, prvi ili poslednji, mislio sam da izmedju njih postoji nesto, bila je nekad jedna rijeka, i magle u njenim predvecerjima, i suncev odsjaj na njenim sirinama, postoji i sad u meni, mislio sam da sam zaboravio, ali nista se izgleda ne zaboravlja, sve se vraca iz zakljucanih pretinaca, iz mraka toboznjeg zaborava, i sve je nase sto smo mislili da je vec nicije, ne treba nam, a stoji pred nama, svjetluca svojim bivsim postojanjem, podsjecajuci nas i ranjavajuci. I sveteci se zbog izdaje. Kasno je sjecanja, uzalud se javljate, beskorisne su vase nemocne utjehei podsjecanja na ono sto je moglo da bude, jer sto nije bilo nije ni moglo da bude. A uvijek izgleda lijepo ono sto se nije ostvarilo. Vi ste varka koja radja nezadovoljstvo, varka koju ne mogu i ne zelim da otjeram, jer me razoruzava i tihom tugom brani od patnje... Zivimo na zemlji samo jedan dan, ili manje. Daj mi snage da oprostim. Jer, ko oprosti on je najveci. A znam, zaboraviti ne mogu. Covjek je proklet i zali za svim putevima kojima nije prosao. Ako hoces da uvrijedis, to je lako. Treba samo biti bezobziran. Svaka nepravda je jednaka, a covjeku se cini da je najveca koja je njemu ucinjena. A ako mu se cini, onda i jeste tako, jer ne moze se misliti tudjom glavom.
PIŠČEVA BIOGRAFIJA
Mesa Selimovic je rodjen 26. aprila 1910. godine u Tuzli. U rodnom gradu zavrsio je osnovnu skolu i gimnaziju. 1930. upisao se na studijsku grupu srpskohrvatski jezik i jugoslovenska knjizevnost Filozofskog fakulteta u Beogradu. Diplomirao je 1934. godine, a od 1935. do 1941. godine radi kao profesor Gradjanske skole, a potom je (1936) postavljen za suplenta u Realnoj gimnaziji u Tuzli. Prve dvije godine rata zivi u Tuzli, gdje ga hapse zbog suradnje sa NOP-om, a u maju 1943. prelazi na oslobodjenu teritoriju, postaje clan KPJ i clan Agitprop-a za istocnu Bosnu, potom je politicki komesar Tuzlanskog odreda, a 1944. prelazi u Beograd i obavlja znacajne politicke i kulturne funkcije. Od 1947. zivi u Sarajevu i radi kao profesor Vise pedagoske skole, docent Filozofskog fakulteta, umjetnicki direktor "Bosna-filma", direktor drame Narodnog pozorista, glavni urednik IP "Svjetlost". 1971. godine penzionisan je i seli u Beograd. Biran je za predsjednika Saveza knjizevnika Jugoslavije, bio je pocasni doktor Sarajevskog univerziteta (1971), redovni clan ANUBiH i SANU. Dobitnik je brojnih nagrada od kojih su najznacajnije NIN-ova nagrada (1967), GORANOVA nagrada (1967), Njegoseva nagrada (1967), potom Dvadesetsedmojulska SRBiH, nagrada AVNOJ-a, itd. Umro je 11. VII 1982. godine u Beogradu.
INTERPRETACIJA
Roman Derviš i smrt je i lirski roman, i roman od mnoštva refleksija ili meditativnih jedinica, koje intelektualizuju problem čovjekove egzistencije. On je i roman ličnosti ili psihološki roman u ispovjednoj formi subjekta, koji pred samu smrt, ispisuje svoj nesporazum, svoj sudar sa svijetom i svoju tragičnu sudbinu, ostavljajući poruku da od izabranog puta čovjeka zavisi i ishod njegovog života. A to je: Život ima smisla jedino ako se, umjesto osvete, moći i mržnje, nađe put ljubavi.
Roman se nudi čitaocu kao »pronađeni rukopis«, o čemu na kraju romana govori i bilješka ispisana rukom Nurudinovog prijatelja Hasana: »Nisam znao da je bio toliko nesrećan. Mir njegovoj namučenoj duši!« Roman je podjeljen u dva dijela: Prvi dio ima devet, a drugi dio sedam poglavlja. Pisac djelo započinje citatom iz svete islamske knjige-Kurana, završavajući citat konstatacijom “da je svaki čovjek uvijek na gubitku”, dakle u stilu filozofije apsurda, što bi trebalo da znači: ma šta činili i radili, uvijek smo na gubitku jer smo osuđeni na smrt, smrt je naša izvijesnost. Međutim, čitanje romana pokazuje da nije uvijek tako i da život, dok traje, doista može imati smisla i biti praćen dobitkom.
IDEJNI ASPEKTI U DJELU
Ključ čovjekove sreće i opstanka sadržan je u tome koji smo put odabrali. Ako čovjek pođe putem osvete, moći i mržnje,nema mu spasa ( uvijek je na gubitku ). Život ima smisla jedino ako se pronađe put dobrote, ljubavi i plemenitih ciljeva, ako se čovjek okrene čovjeku i u njemu pronađe sebi bliskog.
Čovjek je tragično bićekoje dolazi na svijet mimo svoje želje i odlazi protiv svoje volje; zivi neprestano u strahu od beskrajne vasione i kratkog života, nizak i velik, sitan i uzvisen, proklet i veličanstven.
Čovjek u svom trajanju prolazi kroz tri faze. Prva je vrijeme »zlatne ptice« i snova; vrijeme harmoničnosti u njemu, kada se ne sluti složenost života, njegove tajne i zamke koje on postvlja pred čovjeka. Druga faza: naslućivanje i uočavanje nesporazuma između čovjeka ( pojedinca ) i svijeta; prvi osjećaj usamljenosti i dileme pred uzrocima i posljedicama. Treća faza: čovjek uviđa da je bačen u svijet nesigurnosti i negostoprimstva; počinje da biva inferioran u svojoj nemoći; on shvata da je samo zrnce pijeska u nesagledivoj pustinji, sitan i nevažan.
Čovjeka određuje relativnost i nemogućnost potpune spoznaje onoga što ga okružuje; njime upravljaju slučajnost,strah od ništavila, od moćnijeg, od sebe, od nizvjesnosti; razara ga samoća i nemogućnost da utiče na svoju sudbinu, na ono što ga okružuje i pritiska.
AHMED NURUDIN
Gradeći ovaj glavni lik u romanu Derviš i smrt, Meša Selimović je čitaocu dao umjetničku viziju čovjeka, tj. pojedinca u svijetu. Uspio je da nam prikaže odnos pojedinca i vlasti, da nas učvrsti u uvjerenju kako je mnogo apsurdnog u svemu što nas određuje: slučaj, strah, samoća, očaj, sile koje su iznad naših moći, naša sputanost i ograničenost da ovladamo tim silama, stalno raspinjanje između onoga što činimo i pto bismo željeli biti i na kraju smrt. Mnogo je šta u životu zbog čega bi čovjek mogao da izgubi vjeru u sve postojeće i da prosto izludi ili pak da zakorači u tragediju. A da se to ne bi desilo, čovjek mora da nađe neku tačku oslonca-u Bogu, u nekoj ideji, u nekom činjenju, u sebi.
HASAN
Hasan je nada i svjetlost, jedan od pravih načina da čovjek opstane u ovome svijetu surovosti, da pri tome ne bude na gubitku. On je sasvim drugačiji od Ahmeda Nurudina. O mijenja zanimanja, mjesta, ljude; uvijek nekud ide, pa se opet vraća, stalno noseći neku svježinu života. Ona je u njemu, ali je i bezbrižan, širok i neomeđen u svemu. Njegovo geslo je: »Čovjek nije drvo i vezanost je njegova nesreća!«. Od te »vezanosti« ili nesreće boluje Ahmed Nurudin. Zašto je vezivanje ili ukorjenjivanje za jedno mjesto nesreća? Yato što nas ono uvijek svodi na jedan prostor, na susrete sa istim ljudima; što u nama pokreće zavisti, sumnje, ogovaranja, pokreće na netrepeljivost i zlo, jer uvijek je neko nekome na nišanu. Riječ je o psihološkoj tjeskobi i psihološkom zamoru koji dolazi sa ponavljanjem istih ljudi, istih priča…Uvijek je sve isto. Hasan je to shvatio i zato od toga bježi, naročito ako je riječ o kasabi, o malom mjestu u kome svako poznaje svakog.
REFERAT-3
PIŠČEVA BIOGRAFIJA
26. aprila 1910. Pasi, rodjenoj Sabanović i Aliji Selimoviću rodio se sin Mehmed. Djetinjstvo provodi u tuzlanskoj mahali. U Tuzli završava osnovnu školu i gimnaziju. Bio je za svoje godine neobicno načitan. Naročito je opčinjen djelima Dostojevskog, kome se “vraćao neprestano”. Piše pjesme i pripovjetke, a prvu priču mu objavljuje list tuzlanske gimnazije Prvijence.
U jesen 1929. upisuje se na Pravni fakultet u Beogradu. 1930. godine prebacuje se na Filozofski fakultet. Svira gitaru i harmoniku, igra fudbal u BUSKU (Beogradski univerzitetski sportski klub). Diplomirao je u martovskom roku 1934. godine i to srpskohrvatski jezik, jugoslovensku književnost, česki jezik, narodnu istoriju i ruski jezik. Ubrzo biva postavljen za nastavnika Građanske škole trgovačkog smjera u Tuzli. Iz zdravstvenih razloga oslobođen je služenja vojske. U toku Drugog svjetskog rata stavlja se na raspolaganje Komunističkoj partiji vršeći razne zadatke u gradu.
1949. godine primljen je u udruženje književnika BiH što je u julu potvrdila Uprava Saveza književnika Jugoslavije. 1950. godine izdaje prvu knjigu pripovjedaka u izdanju zagrebačke Zore pod nazivom “Prva četa”. U septembru je izabran za docenta na katedri za književnost Filozofskog fakulteta u Sarajevu – predaje romantizam. 1957. godine biva postavljen za direktora Drame Narodnog pozorišta u Sarajevu. 1961. godine “Svjetlost” objavljuje Selimovićev prvi roman “Tišine”. Izabran je za glavnog urednika Izdavačkog preduzeća Svjetlost. Sljedeće godine je izabran za predsjednika Udruženja književnika BiH i počinje pisati roman “Derviš i smrt”. 1964. godine na VII kongresu Saveza književnika Jugoslavije u Titogradu izabran je za predsjednika Saveza pisaca. 1966. godine završava roman Derviš i smrt. Roman je prvi put objavljen u ediciji sarajevske Svjetlosti.
Dobitnik je Dvadesetsedmojulske nagrade BiH za roman “Tišine”. 1968. godine izabran je za redovnog člana Akademije nauka i umjetnosti BiH.1971. godine je promoviran za počasnog doktora Univerziteta u Sarajevu. U penziju odlazi 1972. godine. Umro je u Beogradu 11. jula 1982. godine. Sahranjen je 14. jula u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu.
˝DERVIŠ I SMRT˝
(ESEJ)
Čitajući dijelo koje je zasigurno obilježilo stvaranje Meše Selimovića nameće mi se bezbroj pitanja za čijim odgovorima vapi onaj duhovni dio mene, ona strana moje ličnosti koja teži ka ostvarenju i spoznaji života. Ali što više razmišljam odgovori koji mi se nude izgledaju mi šturo i nepotpuno i polako ali sigurno počinjem da ih odbacujem i ostaje mi samo bezbroj pitanja.
Počinjem da pitam sebe da li je čovjek rođen da pati i bude nesrećan ili moža ipak postoji mogućnost da se život ispuni smislom? Interesuje me šta je ispred, lično ili opšte i da li je sudbina greška pojedinca ili zakonitost kome pojedinac ne može da se odupre?
I u tom stanju moje lične nedoumice počinjem da preispitujem sve što se tiče mog ličnog života i života u opštem smislu te riječi. Postovjećijem se sa likom Ahmeda Nurudina ne bi li mi to pomoglo da shvatim porive koji se neizbježno jave u svakom čovjeku kada se nađe u kovitlacu života koji često zna da bude i previše surov.
Baveći se svojim sopstvenim mislima počinjem da shvatam da je u radu i ljubavi smisao našeg postojanja. Mislim da je ljubav onaj začin koji se dodaje svakoj stvari koju radimo i da tako neizbježno svaki tren našeg života možemo učiniti ljepšim. Ljudi, a i ja sama, često zaboravimo da ja sreća sama po sebi to što živimo i što se svako jutro probudimo zdravi sa mogućnošću da promjenimo mnogo toga, počevši od sebe samih. Treba nam samo malo više hrabrosti da se uhvatimo u koštac sa životom i put do našeg ostvarenja biće nam na dohvat ruke.
Ne dozvolimo da nas strah savlada jer tako ćemo samo da se odaljimo od svoje suštine i biti, zaboravićemo ko smo i zanemarićemo sve vrijednosti koje nosimo u sebi.
Saglasna sam sa tim da postoje situacije koje sami sebi kreiramo i one na koje ne možemo uticati. Postoji prirodna ravnoteža, neka sila, koja neminovno utiče na nas i bezobzira da li smo siromašni ili bogati,srećni ili nesrećni,ona nas neće mimoići ali i tada ne treba posustati jer čovjek može mnogo. Može da utiče na sebe, može da ispravlja svoje puteve i oblikuje se prema pravdi i razumu bez da se krije iza nekih bedema vjere jer to je na prvom mjestu kukavički, a zatim i neopravdano.
Hasan svojom vedrinom dokazuje da je život određen čovjekovom sposobnošću da sa njim upravlja i potčini ga u svoju korist jer nikome od nas život nije dat bez razloga. Svi smo mi tu radi nečega i zbog nekoga samo je potrebno pronaći put, potruditi se i dati mnogo od sebe da bismo uživali u plodovima svog postojanja.
Teško mi je da budem objektivna i sama ocjenim koliko upravljam svojim životom. Činjenica je da imam teoriju ali da mi u nedostatku godina nedostaje praksa. Iskreno se nadam da ću biti dosljedna svojim stavovima jer sam gotovo sigurna da su to ispravni putokazi ka mom ostvarenju. Želim biti čovjek naoružan ljudskošću, znaljem i vjerom da sve što je dobro ima veliku moć . Ne želim biti Ahmed Nurudin, ne želim da život prođe pored mene jer ...
sve je moguće,sve je na domak ruke, samo se covjek ne smije predati.
OPŠTE KARAKTERISTIKE DJELA
Roman "Dervis i smrt" je najznacajnije djelo u knjizevnom stvaranju Mese Selimovica, ali i znacajno djelo u nasoj cjelokupnoj knjizevnosti. Djelo je osobeno po stilu, jeziku, filozofiji zivota, psiholoskoj analizi i tehnici oblikovanja. Po tim i mnogim drugim kvalitetima spada u sam vrh nase romaneskne proze. "Dervis i smrt" je roman lika -od pocetka do kraja u sredistu je licnost sejha Ahmeda Nurudina, koji ispisuje svoj zivotopis, a istovjedno sagledavanje zivota dovelo je do poraznog saznanja da je zivot prozao u praznini i neiskoriscenosti, u uzaludnosti i besmislu, bez jasnih tragova. Ovo je i psiholoski roman -oblikovan je kao ispovijest junaka koji, na kraju zivotnog puta, u ocekivanju smrti, svodi svoj zivotni bilans. To je i filozofski roman - u njegovom sredistu je covijek kao moralno bice i smisao njegove (covjekove) egzistencije.
Podsticaj za nastanak romana nalazi se u piscevom zivotu. Poznavanje tih autobiografskih elemenata olaksava razumijevanje romana, licnosti Ahmeda Nurudina, tehnike oblikovanja i stvaralackog postupka. Krajem 1944. g. u Tuzli je streljan Selimovicev najstariji brat Sefkija, partizanski oficir. Sefkijina smrt je snazno pogodila Selimovica: sedmoroih je bilo u partizanima, a brata su streljali partizani. "Taj moj ubijeni brat je moja najveca tuga", pise Mesa Selimovic.
Ahmed Nurudin, pred smrt, piše o sebi i ta ispovijest je u strukturnom smislu iskazana kroz 16 poglavlja. Međutim ne bismo pogriješili kada bismo roman, posmatrano sa psihološkog gledišta, podjelili na tri dijela.
Uprvom dijelu romana pred čitaocem se prikazuje derviš usmjeren prema vječnoj pravdi i vječnoj božanskoj istini čiju savršenu harmoniju jedva da može da poremeti spoznaja opasnosti u kojoj se našao brat. U drugoj fazi, kada je brat već mrtav, Ahmed Nurudin je čovjek čiju je tišinu zamjenila tragična ljudska rezignacija. I u trećoj fazi već vidimo čovjeka koji se guši u političkoj praksi i u ulozi djelioca pravde…Dakle junak i svijet su u međusobnoj zavisnosti gdje se svaki trudi posredno ili neposredno da mjenja stanje ovog drugog stvarajući lanac promjena u rijeci postojanja.
LIKOVI
AHMED NURUDIN
Gradeći ovaj glavni lik u romanu Derviš i smrt, Meša Selimović je čitaocu dao umjetničku viziju čovjeka, tj. pojedinca u svijetu. Uspio je da nam prikaže odnos pojedinca i vlasti, da nas učvrsti u uvjerenju kako je mnogo apsurdnog u svemu što nas određuje: slučaj, strah, samoća, očaj, sile koje su iznad naših moći, naša sputanost i ograničenost da ovladamo tim silama, stalno raspinjanje između onoga što činimo i to bismo željeli biti i na kraju smrt. Mnogo je šta u životu zbog čega bi čovjek mogao da izgubi vjeru u sve postojeće i da prosto izludi ili pak da zakorači u tragediju. A da se to ne bi desilo, čovjek mora da nađe neku tačku oslonca-u Bogu, u nekoj ideji, u nekom činjenju, u sebi.
Ahmed Nurudin je čovjek koga je dogma otuđila od svijeta i života, čovjek koji se našao između vjere, vlasti i privatnog života i u tom procjepu nije mogao da se snađe. On je čovjek koji je ostao osakaćen, polovičan i prazan zbog igre slučaja i sudbine, ali i zbog ličnog opredjeljenja i tokova zbivanja.
HASAN
Hasan je nada i svjetlost, jedan od pravih načina da čovjek opstane u ovome svijetu surovosti, da pri tome ne bude na gubitku. On je sasvim drugačiji od Ahmeda Nurudina. O mijenja zanimanja, mjesta, ljude; uvijek nekud ide, pa se opet vraća, stalno noseći neku svježinu života. Ona je u njemu, ali je i bezbrižan, širok i neomeđen u svemu. Njegovo geslo je: »Čovjek nije drvo i vezanost je njegova nesreća!«. Od te »vezanosti« ili nesreće boluje Ahmed Nurudin. Zašto je vezivanje ili ukorjenjivanje za jedno mjesto nesreća? Zato što nas ono uvijek svodi na jedan prostor, na susrete sa istim ljudima; što u nama pokreće zavisti, sumnje, ogovaranja, pokreće na netrepeljivost i zlo, jer uvijek je neko nekome na nišanu. Riječ je o psihološkoj tjeskobi i psihološkom zamoru koji dolazi sa ponavljanjem istih ljudi, istih priča…Uvijek je sve isto. Hasan je to shvatio i zato od toga bježi, naročito ako je riječ o kasabi, o malom mjestu u kome svako poznaje svakog.
Piše: Valentina Đorđević
Ova knjiga, kao i sve knjige na svetu, govori o traženju sreće, kaže nam autor u posveti, pre početka. A početak je pesimističan: gorki stihovi iz Kur-ana koji uokviruju delo govore da je svaki čovek uvek na gubitku. Derviš, šejh Ahmed Nurudin, narator i subjekt, gotovo lirski, sreću nije našao. Suočen sa smrću, traga za smislom svog postojanja, svodi račune sa samim sobom, pravi rezime jedne napete duhovne borbe. Piše potresnu ispovest, opisuje grozničave napore svoje volje, suočene sa besmislom života na zemlji, neredom i nepravdom, dok pokušava da očuva svoje ljudsko dostojanstvo. Tako bi se, u par rečenica, mogla odrediti glavna tema Selimovićevog remek-dela. Međutim, tema ima nekoliko, razvijaju se paralelno u jedinstvenom kompozicionom i idejnom sklopu. Ova interpretacija predstavlja pokušaj da se osvetle glavne teme i protumači smisao celine. Dat je i pregled radnje romana, kroz prepričavanje, kao i analiza likova. Nisu zaobiđena ni naratološka pitanja, kao ni određene neknjiževne tendencije, kao što je kritika korumpirane vlasti, na primer.
Roman "Derviš i smrt" u kontekstu evropskog modernizma
Brojni su pokušaji klasifikacije romana "Derviš i smrt". Obično se kaže da je u pitanju roman lika (to je tačno, u centru se nalazi ličnost glavnog junaka i pripovedanje se odvija u prvom licu), psihološki roman, lirski roman (može se i tako reći, onda govorimo o stilu), metafizički roman (zaista imamo posla sa metafizičkim aporijama u ovom delu), filozofski, refleksivni i tako dalje. Sva ova određenja odnose se samo na po jedan aspekt dela. Po svim karakteristikama, roman Meše Selimovića je modernistički. Ovaj termin obuhvata sve pomenute aspekte, u pitanju je širi pojam.
Posle Prvog svetskog rata nije se više pisalo kao do tada nigde, pa ni Balkanu. Pored "Seoba" Miloša Crnjanskog, veliki modernistički roman sa prostora bivše Jugoslavije je i "Derviš i smrt" Meše Selimovića. U njemu su uočljive sve opsesivne teme pisaca XX veka koje jednim imenom zovemo modernistima. Naglašena subjektivnost, individualnost glavnog junaka odmah nam zapada za oko; moderne pisce zanimaju ti "mračni kutovi svesti" kako se jednom izrazila Virdžinija Vulf govoreći o prozi moderne. Interesovanje za psihologiju, čuveni "zaokret ka unutra", je ključno – upravo ta generacija pisaca je prihvatila uticaj ideja Sigmunda Frojda. Koncept vremena se radikalno menja pod uticajem Bergsonovih teorija. Javlja se ideja o trajanju vremena, prošlost de ne sastoji od završenih blokova, komada, čega samo možemo da se sećamo. To je sećanje koje traje. Naše Ja je uvek vezano za ono što je prošlo. Zatim, postoji subjektivno vreme koje nije ekvivalentno objektivnom, fizičkom vremenu, nego je u najtešnjoj vezi sa životom pojedinca.
Subjektivnost vremena se ogleda i na formalnom planu romana, u kompoziciji. Na mnogo mesta pripovedač (glavni junak, šejh Ahmed Nurudin) poklanja mnogo pažnje događajima (najčešće unutrašnjim) koji su realno mogli da traju samo jedan trenutak ili koji su se zbili u dalekoj prošlosti, a da čitave nizove događaja jedva i pomene. Sve je u ovom romanu transponovano na duševni život junaka, sve je viđeno kroz prizmu njegovih osećanja i razmišljanja.
Uz izraženu subjektivnost ide i motiv maske, još jedna velika opsesija modernizma. Čovek krije svoje pravo lice, za javnost postoji drugo, koje služi kao maska, zbog čega je nemoguća komunikacija sa drugim. U tom smislu, Selimović je napravio fantastičan izbor kada je za svog junaka izabrao derviša, čoveka vere, sa krutom, precizno utvrđenom ulogom u društvu. Ahmed Nurudin je dvadeset godina živeo u harmoniji sa svojom maskom; odjednom se okolnosti menjaju, dolazi do unutrašnjeg rascepa i do svesti o tom rascepu. Shvata da su mu svi tuđi, od ljudi koji žive sa njim pod istim krovom u tekiji (jednom prilikom kaže za Mula Jusufa: "Zar se i on plaši mene isto kao i ja njega"), do sopstvene porodice (okleva da zagrli oca, koji sa svoje strane smatra da je Ahmeda izgubio još pre nego Haruna). Nikome ne govori o svojoj muci. U trenutku kad počinje da piše svoju ispovest, Ahmed Nurudin se konačno odriče maske i ostaje "go čovek".
Možemo razlikovati nekoliko vremenskih slojeva u romanu. Postoji vreme u kom se piše, čije trajanje nije precizno određeno (nekoliko sati, dana ili nedelja), ali koje se odvija neposredno pred neminovnu smrt glavnog junaka. Vreme o kom se piše je nešto određeniji period, traje nešto duže od dva meseca, od trenutka kad derviš Nurudin odlazi na prvi razgovor koji se tiče sudbine njegovog uhapšenog brata, a kraj se podudara za završetkom pisanja. Ima i digresija kojima se uvode novi vremenski slojevi, vezani za važne periode iz života glavnog junaka – detinjstvo (praćeno simboličnom slikom zlatne ptice), vreme koje je proveo u ratu (povezuje ga sa drugim likovima – Mula Jusufom, Kara-Zaimom...). U drugom delu postoji priča o Hasanovom životu koju takođe možemo videti kao poseban vremenski sloj.
Konačno, metafizička situacija u romanu "Derviš i smrt" je karakteristična za moderni senzibilitet. Transcendecija je srušena, poredak u svetu doveden u pitanje. Bol i čežnja za starim redom, koji je u stvari samo privid reda, preovlađuju u svesti junaka, koji nesklad između dve stvarnosti doživljava kao unutrašnje pitanje, a provaliju između željenog poretka i haosa koji je realan vidi kao rascep u sopstvenoj duši. Šejh Ahmed Nurudin želi ponovo da pobegne u svet večnih vrednosti i merila, ali to više nije moguće.
Nepouzdani pripovedač
Roman "Derviš i smrt" je pisan u prvom licu, glavni junak je takođe i narator, i to nepouzdan. On nema poziciju sveznajućeg pripovedača, njegovo znanje je ograničeno tačkom gledišta. Pored tog objektivnog ograničenja, sam junak (kao pisac ispovesti) manipuliše građom koju ima, često nešto prećuti (npr. pripovedanje o jutru kad je muselim odbio da ga primi počinje govoreći o šetnji na koju je pošao posle toga i svojim uspomenama; tek nekoliko stranica kasnije saznajemo šta se zaista desilo). Interesantna je epizoda u tvrđavi, Nurudina premeštaju iz jedne ćelije u drugu, u kojoj zatiče Ishaka, fantomsku ličnost zasnovanu na idealizaciji jednog begunca, i vodi razgovore s njim. Mi nikako ne možemo da utvrdimo da li je zaista bilo još nekoga u ćeliji ili je Nurudin halucinirao – jer vidimo ono što vidi i on, nema sveznajuće instance koja bi nam protumačila stvari.
Postupak pronađenog rukopisa služi da se stvori utisak autentične ispovesti glavnog junaka i da onoga ko priča predstavi kao nekoga ko je životno vezan za priču, egzistencijalno zainteresovan da priču ispriča. U romanu "Derviš i smrt", Hasan nalazi Nurudinov rukopis i ostavlja komentar – da nije znao da je bio toliko nesrećan. Junak postaje čitalac, a zatim i pripovedač.
Samo pisanje je jedna važna tema romana. Za Ahmeda Nurudina stvari postoje tek kad se kažu ili napišu, on možda pisanjem pokušava da produži svoj vek, jer smrt dolazi - mora ostati pisani zapis o njemu. Interesantno je da je njegov brat bio pisar, da je ubijen upravo zbog jednog teksta, kao i da je osoba koja ga je odala takođe pisar.
Pregled radnje romana
U prvom poglavlju najpre se govori o samom pisanju. Upoznajemo šejha Ahmeda Nurudina i postajemo svedoci njegove potresne ispovesti, koju piše iz nekog višeg razloga, pisanje je za njega svođenje računa pred samim sobom i pred drugima, ali i jedan egzistencijalni izlaz; suočen je sa smrću, a pisanje mu produžava trajanje. Uvodi se tema pobune, koja je, za sada, samo "opasna riječ".
U drugom poglavlju, misleći da ide u posetu samrtniku, Nurudin revidira svoje stavove o smrti. Uznemiren jer mu je brat zatvoren u tvrđavi, oseća nedovoljnost priče o večnom životu, kao i strah. Umesto starca, zatiče njegovu ćerku, kadijinu ženu, sa kojom razgovara o njenom bratu, Hasanu. Sa stanovišta radnje – propušta priliku da nešto učini za sopstvenog brata.
Treće poglavlje dočarava atmosferu đurđevske noći, koja se može uporediti sa Valpurginom noći u "Faustu", slavljenje mladosti i plodnosti, paganski rituali... Sve to unosi dodatni nemir u derviševu dušu i priprema atmosferu za zbivanja koja slede.
U četvrtom poglavlju se pojavljuje begunac, bezimeni buntovnik koji je nekim čudom pobegao sejmenima i sakrio se u dvorište tekije. Šejh Ahmed se dugo dvoumi šta da učini, isprva ga ne odaje i skriva ga, da bi ujutru sve ispričao Mula Jusufu koji poziva stražare, prekasno jer je prestupnik već pobegao. Misao o tom čoveku prati Ahmeda Nurudina tokom celog romana, daje mu izmišljeno ime Ishak, idealizuje ga, zamišlja razgovore s njim. Već na kraju ovog poglavlja, on se pojavljuje kao prikaza.
U petom poglavlju, Nurudin se suočava sa ocem, koji je došao da sazna nešto o drugom sinu, zatim sa muselimom – razgovor sa katastrofalnim ishodom – i sa Hasanom, od koga saznaje zašto mu je brat uhapšen: kao kadijin pisar, Harun je našao unapred napisano saslušanje jednog čoveka koji je ubrzo zatim ubijen; znao je previše. Hasan predlaže organizovano oslobađanje iz tamnice, ali derviš ne pristaje na to, još uvek veruje u pravdu, čak i sopstveni integritet čvrsto vezuje za tu ideju više pravde.
U šestom poglavlju se nastavlja suočavanje ljudskog i derviškog načina razmišljanja, Nurudin i dalje ne odobrava Hasanove argumente, iako tog jutra muselim nije hteo da ga primi. Na kraju poglavlja razgovara i sa kadijom, koji ga poražava.
Sedmo poglavlje – noć je, Nurudin sreće pasvandžiju i ne shvata da bi od njega mogao nešto da sazna. Zatim mu nepoznat čovek preti, kaže mu da pripazi šta radi. Odlazi muftiji i sreće Kara-Zaima, druga iz rata. Nakon potpunog debakla u razgovoru s muftijom, šejh Ahmed nudi Kara-Zaimu novac da spasu Haruna. Ovaj ne pristaje i ubrzo, u svojoj gluposti, ispriča muftiji za ovu ponudu.
U osmom poglavlju, Ahmed saznaje od hafiz-Muhameda da je Harun ubijen tri dana ranije. Drži potresan govor posle obreda u džamiji.
Deveto poglavlje – sve se okrenulo protiv Ahmeda Nurudina. Napadaju ga četiri konjanika u sumrak (apokaliptična slika). U sred noći ga hapse i odvode u tvrđavu. Nije određeno koliko vremena provodi tamo, izgleda da je u pitanju desetak dana, a onda ga puštaju. Završava se prvi deo romana.
Deseto poglavlje – drugi deo romana – počinje sećanjem. Za vreme rata jedna žena se prostituisala sa vojnicima da bi prehranila svog sina. Kada su neprijateljski vojnici zauzeli to parče zamlje gde je bila njena kuća, živela je i sa njima, zato su je na kraju ovi prvi ubili. Ahmed je bio prijatelj njenom sinu, doveo ga je posle u tekiju – to je Mula Jusuf. Na kraju poglavlja saznajemo da je Jusuf bio i Kadijin špijun i da je upravo on odao Haruna.
U jedanaestom poglavlju se ništa ne događa. Ahmed shvata da oseća mržnju.
U dvanaestom poglavlju sahranjuje brata u tekijskom dvorištu. Ljudi ga poštuju zbog toga.
Trinaesto poglavlje je uglavnom posvećeno Hasanu. Dok je na putu, Ahmed stvara sliku o njegovom životu. Na kraju poglavlja "odapinje strelu" – počinje osveta.
Četrnaesto i petnaesto poglavlje – uhapšen je hadži Sinanudin, Nurudin šalje pismo njegovom sinu, uticajnom političaru u Carigradu, koji će ga osloboditi i usput kazniti odgovorne za hapšenje (odgovorne i za Harunovo ubistvo). Tako i biva. Kadija je ubijen, muselim pobegao, a kasnije je i on ubijen.
Šesnaesto poglavlje – Ahmed Nurudin je postao kadija. Takođe je postao i omražen. Od njega se zahteva da uhapsi Hasana (nađeno je pismo Hasanovog prijatelja, Dubrovčanina u kome se govori o korupciji, Hasan pomaže tom čoveku da pobegne iz zemlje). Pošto on sad predstavlja zakon, odlučuje da učini tako, ali Mula Jusuf pomaže Hasanu tako da izgleda da ga je Nurudin spasao.
Ahmed Nurudin se svima zamerio i umreće. Uveče njegovog poslednjeg dana u tekiju dolazi mladić koji mu je možda sin. Pred kraj se govori o vezi koja je postojala između Ahmeda i mladićeve majke. Pred zoru se javlja strah od smrti. Nurudinov tekst se završava istim citatom iz Kur-ana kojim je i počeo – svaki čovek je uvek na gubitku.
Analiza likova u romanu
Ahmed Nurudin - šejh tekije, svetlo vere - na početku je naivni derviš koji veruje u ljudsko poštenje i pravedni poredak u svetu. U pitanju je izrazito kontemplativan karakter, zatvoren i nesrećan čovek koji je duboko potisnuo sve svoje lične probleme. Na iskustvo šejha Ahmeda Nurudina izbeglog sa pozornice života se ne može računati, pa zato sa njim, kao što kaže njegov prijatelj i antipod Hasan, treba razgovarati kao sa detetom.
To je polazna pozicija, dok se na kraju iskustvo bivšeg derviša radikalno menja jer će i on živeti u svetu. Kada stekne vlast, moraće da iznutra upozna društveni mehanizam sa kojim je u prvi mah došao u sukob. (Kada mu zatvore brata, bez krivice, i dalje pokušava da odbrani svoja načela, pa se ne odlučuje na akciju. Nakon što brata i ubiju, njega ponize i takođe zatvore - odlučuje se na osvetu.) Na kraju romana, kao novi kadija, postaje deo tog poretka, pa ponovo oseća potrebu da ga brani. Potčinjava mu se donoseći odluke i presuđujući.
Detinju naivnost i pobožno uverenje kako je viša promisao odredila tokove sudbine, tragični junak Meše Selimovića izgubio je u odluci da se po svaku cenu osveti zbog bratovljeve smrti. Napustivši okrilje vere, derviš će pod pritiskom porodične tragedije pomisliti da ne postoji pravda mimo čovekovog staranja za nju. Ali ako pravda nije zagarantovana kao viši princip, a istina se svede na interes, onda se obe gube. U igrama vlasti i vladanja, u kojima je privremeno imao nekog uspeha, Ahmed Nurudin je izgubljen. Te igre se ne vode prema principima istine i pravde, nego koristi i upotrebe nasilja. Da bi vladao, do čega mu je stalo kako bi se izborio za pravdu, Nurudin mora da čini nepravdu. Vlast uništava ono što bi morao da bude njen osnovni smisao. Zbog toga je Ahmed Nurudin izgubljen.
Hasan je Nurudinov najbolji prijatelj, vidimo ga samo kroz njegove oči (kao i sve ostale likove). Ahmed Nurudin početku ga smatra lakomislenim, površnim mladićem, ali kasnije uviđa da je pogrešio, da je u pitanju jedna kompleksna ličnost jakog integriteta. Hasan je izazvao gnev svoje porodice jer je napustio šansu da ima visok položaj u društvu. Njegovo shvatanje sreće je drugačije od njihovog. Hasan je nosilac ideje slobode, isto kao i begunac kome je Nurudin nadenuo ime Ishak.
Harun, Nurudinov brat, bio je pisar u službi kod kadije, stradao jer je video poverljiv dokument o zločinu vlasti.
Hasanova sestra - gramziva lepotica koja želi da razbaštini svog brata. Važno je zapamtiti sliku njenih ruku u sumrak, derviš će je kasnije pamtiti po njima
Kadija, Ajni-efendija, njen muž, je suv, ružan, tvrd čovek sumnjivog poštenja, koji odbija da pomogne Nurudinu.
Hasanov otac je bolećivi starac koji se, mada se ranije protivio svim sinovljevim odlukama i hteo da ga razbaštini, pred smrt miri s njim i udovoljava svakoj njegovoj želji.
Mula Jusuf je mladi derviš, talentovani pisar. Ružna uspomena o majci ga vezuje za Aheda Nurudina. Oni se boje jedan drugog.
Hadži-Sinanudin, zlatar, ugledan je čovek u kasabi. Njegovo hapšenje (koje je isplanirao Ahmed Nurudin) izaziva pobunu naroda protiv vlasti.
Ali-hodža je lokalna luda koja svakome govori u lice šta misli. Jednom prilikom se pravio da ne vidi Nurudina, aludirajući na njegov moralni integritet. Ponovo ga je "video" kad je ovaj sahranio brata.
Muselim - tipičan predstavnik vlasti, prvi sa kojim je Nurudin razgovarao i molio ga za pomoć bratu. Odgovor je bio poražavajuć, da derviš lične interese stavlja ispred opštih, iako je tada bilo sasvim obrnuto.
Muftija - naoko potpuno rasejan i nezainteresovan čovek koji se smrtno dosađuje. Nurudin je morao da se igra praznim rečima da bi privukao njegovu pažnju, opet bez ikakvog uspeha. U mislima ga naziva antiohijskom kozom.
Dubrovčani - bračni par, Hasanovi prijatelji. Aludira se na ljubavnu (verovatno platonsku) vezu između žene i Hasana. Muž je autor pisma u kom se u najgorem svetlu govori o vlasti, zbog čega je Hasan i odveden na saslušanje. To je i vrhunac kritike totalitarnog režima i korumpirane vlasti u ovom romanu.