ÄŒarobni breg - Tomas Man

Piše: Konstantin Dragaš

Celokupan rad i stvaralaštvo Tomasa Mana nezaobilazan je deo nemačke proze i književnosti. S pravom se može reći da on spada u jedne od najznačajnijih pisaca savremenog doba, ne samo po obimu i broju knjiga koje je objavio, već i po suštini misli i ideja kojima je oblikovao svoj književni svet. Jedna od njegovih najpoznatijih dela su "Budenbrokovi", "Doktor Faustus", "Josif i njegova braća" i dr. Godine 1924. objavio je svoj čuveni roman "Čarobni breg". Glavni protagonista romana "Čarobni breg" je Hans Kastorp, mladić od svoje 23 godine, rodom iz Hamburga, student parobrodstva i budući inženjer, koji jednog dana odlučuje da poseti svog bolesnog rođaka Joahima koji se nalazi na lečenju u sanatorijumu "Berghof", na vrhu jednog brda, iznad Davosa, malog mesta u Švajcarskoj. Ta poseta od tri nedelje, koliko je sam junak isplanirao da bude sa rođakom, produžila se iznenada na neodređeno vreme jer se Hans Kastorp u međuvremenu razboleo. Tako počinje njegov dug boravak u planini, koji je u suštini teško prepričati. Upoznaje se sa drugim bolesnicima, sa dr Krokovskim i upravnikom Berensom, čak se i zaljubljuje u jednu mladu gospođicu, Ruskinju Klavdiju Šoša, kojoj, posle dugo kolebanja i snebivanja, uspeva da izjavi ljubav. Ona postaje predmet njegovih snova i razmišljanja. U početku mu je bilo teško da se odvoji od gradskog života i "aklimatizuje" ne samo na nov ambijent već i na nove, drugačije ljude, ali taj nedostatak je postepeno iščezavao. Tako se Hans Kastorp upoznao i sa dva gospodina, takođe bolesnika, koji se u sanatorijumu nalaze na lečenju. Joahim ga je prvo upoznao sa Italijanom Lodovikom Setembrinijem, književnikom, a kasnije ga je sam Setembrini upoznao i sa svojim poznanikom Leom Naftom. Suština romana leži upravo u uticaju koji ta dva čoveka, te dve nezaobilazne i jedinstvene ličnosti ovog dela, vrše na inteligentnog i razboritog Kastorpa.

Setembrini je književnik, humanista, član "Međunarodne lige za napredak čovečanstva", čovek koji život i svet posmatra iz jednog vedrog i ugla punog nade. On smatra da tehnologija i moderno doba moraju da rade u interesu čitavog čovečanstva, da ga duhovno unapređuju, ispunjavaju. Smatra da bez humanizma, u čijem je središtu čovek, i književnosti, umetnosti lepog pisanja ne bi bilo ni – civilizacije. On se intenzivno interesuje za politička zbivanja u Evropi ali i svetu, i nastoji da osnuje "demokratsku republiku sveta".
Nasuprot takvom "optimisti" i čoveku antropocentričnog shvatanja, stoji njegov dugogodišnji poznanik Leo Nafta, bivši jezuit i crkveni velikodostojnik koji Setembrinija smatra "obrazovanim i pametnim gospodinom", ali u potpunosti negira i odbacuje njegove tvrdnje o lepom životu, humanosti i civilizaciji. Nafta je zastupnik konzervatizma i jednog tzv. "mračnijeg" pogleda na svet. On smatra da se nekada ne može doći do ostvarenja neke ideje bez prolivanja krvi ili pak, terorom. Man je u Naftinom liku otelotvorio ideju dogmatizma i totalitarizma. Tako veliki deo romana obiluje zanimljivim i ozbiljnim raspravama i polemikama dvojice intelektualaca. Te mnogobrojne rasprave na kraju kulminiraju Naftovim predlogom da Setembrinija izazove na oružani dvoboj. Taj dvoboj bio je okončan tako što Setembrini nije imao srca da puca u svog prijatelja, a Nafta je opet, sebi pucao u glavu što predstavlja duhovnu i moralnu propast svake tiranije. I Setembrini i Nafta svesno pokušavaju da ovladaju Kastorpovom dušom. I jedan i drugi žele da na njega, kao mladog i još neiskusnog čoveka, ostave jak utisak.

Obojica žele da ga pridobiju idejama i stavovima protiv onog drugog. Obojica žele da se prikažu kao odlični pedagozi. Međutim, kakvi god bili, ni Setembrini, a ni Nafta ne bi mogli da funkcionišu jedan bez drugog. Koliko god se međusobno svađali i „pljuvali“, to sve više pojačava njihovu želju za raspravom i polemikom. To je uzročno – posledična veza. Oni su u isto vreme i prijatelji, ali i žestoki suparnici. Prijatelji su jer bi obojici bilo krivo da nema onog drugog, a suparnici jer se ne slažu skoro ni u čemu. Prepirke koje njih dvojica vode simbolički predstavljaju suprotnost između života i smrti, zdravlja i bolesti, slobode i ropstva, humanizma i terora, duha i tela i sl. Mada te prepirke sadrže sve ono na šta čovek nailazi u stvarnom, "realnom" svetu, one ipak, kao takve, nisu svojstvene ljudima dole, u "ravnici".
Hans Kastorp je pametan, oprezan i dobrodušan mladić koji ne pada ni pod čiji uticaj. Setembrinija podržava zbog ideje humanizma, a za Naftina razmišljanja smatra da često deluju ubedljivije.
Razlika između Setembrinijevih i Naftinih pogleda na svet, u neku ruku se ogleda i na primeru suprotnosti između "ravnice" iz koje je Kastorp potekao i "brega" na koji je došao. Odatle potiče Manova "filozofija vremena". Tako Joahim svome rođaku, pošto je on pristigao iz Hamburga, objašnjava kako "tri nedelje u ravnici prolaze na bregu kao jedan dan". Vreme odigrava ključnu ulogu u Manovom romanu. Ono što se nekome čini jako dugo, to je u stvari, trajalo samo kratko i obrnuto.

To govori o protivrečnosti dva sveta. O tome kako se isti ljudi u dve sredine ponašaju sasvim različito. O tome kako isto vreme u dva sveta protiče drugačije. O tome kako se drugačije poima prolaznost života. Pisac je za mesto događanja cele priče uzeo sanatorijum. A šta je sanatorijum drugo nego simbol izolovanosti? Jednog sveta koji je potpuno odvojen od čitavog čovečanstva, čitave „ravnice“. To je mesto u kojem su ljudi pronašli svoj zajednički jezik i u kome oni žive pod određenim pravilima.
Suprotnost ta dva sveta može simbolično da predstavlja razliku između teorije i prakse. Sve ono o čemu se govori na bregu, razmišlja, filozofira i diskutuje, to se, na neki način, ostvari u ravnici.
"Čarobni breg" je po prirodi dijalektičan i slojevit roman. Glavni junak se nalazi između različitih vrsta suprotnosti: od rasprava koje dva učenjaka vode među sobom, do toga da je on civil, a njegov brat Joahim vojnik.

Od toga da se susreo sa Setembrinijem i Naftom koji neprestano raspravljaju, do Holanđanina Menera Peperkorna, čoveka punog životne energije, takođe bolesnika, koji ne govori puno, ali ostavlja nesvakidašnji utisak na onoga ko ga sretne (ogromne je građe, širokih pleća i grudi, pravi div). Sve to jako utiče na Hansa Kastorpa: i Naftino i Peperkornovo samoubistvo, i tajanstvena gospođa Šoša koja u njemu budi najskrivenija osećanja (zbog njegovog druga iz mladosti Hipea) i čini ga emotivcem. On ima utisak kao da se ništa od toga na takav način ne bi dogodilo u "ravnici" iz koje je došao. Na kraju romana, on odlazi u rat pevajući i gine poput mnogih drugih mladića njegovih godina. Taj „silazak“ sa brega u ravnicu je ključan. Nije lako, posle sedam godina provedenih gore, odjednom spustiti se u ravnicu slobodnom voljom. To znači prekinuti vezu sa jednim svetom i ponovo se osećati nesigurnim i nestabilnim. Jer, niko ko ode na taj "čarobni breg" više nema želju da se vrati "dole". Valjda zato što to "dole" sada za te ljude "gore" predstavlja nešto strano, nedokučivo, bledo. Breg je uzvišeno mesto, mesto sa kojeg ljudi odlaze ne samo zdraviji nego i "duhovno preporođeni".
Veoma je važno da se čovek jednoj knjizi vraća više puta. Svaki put otkrije nešto novo i zanimljivo. Ako ništa novo ne otkrije, možda je drugačije doživi nego prethodnog puta. Verovatno je tako i sa "Čarobnim bregom", knjigom koja obiluje pitanjima i nedoumicama postavljenim iz jedne čudne sredine i atmosfere.

Biografija Thomasa Manna - Carobni brijeg

Thomas Mann je rodjen 6. jula 1875. godine u Libeku. Otac mu je bio bogat I uticajan vlasnik jedne velike trgovine zitom I senator hanzeatskog grada Libeka. Manova majka, Bruhn da Silva poticala je iz njemacko-brazilske porodice i za razliku od oca, snaznog “covjeka od akcije”, bila je umjetnicki nastrojena zbog svog mijesanog porijekla I toplog juznjackog duha. Mannov otac je umro 1891. godine I njegova trgovacka firma je propala. Porodica se preselila u Minhen.Pohadjao je gimnaziju u Libeku I neko vrijeme je proveo na Univeriztetu u Minhenu. Kratko je radio (1894-1895) u banci a zatim u Njemackom osiguravajucem drustvu protiv pozara. Putovao je po Evropi I za vrijeme jednog putovanja posjetio starijeg brata, Heinricha u Italiji gdje je pisao kratke price I svoju prvu novelu. Njegova spisateljska karijera pocinje u magazinu “Simplicissimus”, a prva knjiga, “Mali gospodin Friedmann” bila je objavljena 1898. godine. Kad je procitao jednu pricu, izdavac je htio da vidi sve sto je Mann napisao. Njegov prvi roman “Budenbrokovi” postao je senzacija I izvan granica Njemacke I veoma ga obogatio vec u 25. godini. U ovo vrijeme Mann se interesovao za pisanje filozofa Artura Sopenhauera I Fridriha Nichea, kao I za muziku Riharda Wagnera, od kojeg je usvojio tehniku lajtmotiva.

Ozenio se 1905. godine Katjom Pringshajm, uprkos svojoj homoseksualnoj sklonosti. Imali su sestero djece. Zivio je burzujski zivot priznatog pisca-predavao je, primao nagrade I objavljivao kratke price. Uvijek je bio umjetnik teske savjesti zbog ljubavi prema burzujskom zivotu. Pocetak Prvog svjetskog rata natjerao je Manna da ponovo procijeni svoja uvjerenja o Evropi. On je podrzavao Kajzerovu politiku I napadao liberalizam. Ovaj 10-godisnji period preispitivanja kulminirao je romanom “Carobni brijeg”, romanom o idejama I izgubljenom humanizmu, o borbi liberalnih I konzervativnih vrijednosti, prosvijetljenog, civilizovanog svijeta I neracionalnih uvjerenja. U periodu izmedju dva svjetska rata osvojio je Nobelovu nagradu I zapoceo kampanju protiv fasizma, sve dok ga Nacisti nisu protjerali iz Njemacke. Kratko je putovao po Evropi prije nego sto je dosao u Sjedinjene Americke Drzave 1940. prvo kao professor na Univerzitet Prinston, sve dok se nije smjestio u Kaliforniju sa jos nekoliko njemackih protjeranih umjetnika. U ovom periodu radio je na dva romana, od kojih jedan prepricava biblijsku pricu o Josefu, a drugi je legenda o Faustu. U Americi, Mann je bio razocaran progonom komunistickih simpatizera I mnogo godina kasnije vratio se u Evropu I smjestio u Cirihu. Kad je primio vijest o samoubistvu svog najstarijeg sina poslao je telegram saucesca, jer nije htio da unisti svoju reputaciju, prisustvujuci sahrani.

Mann je ocigledno napravio svoj izbor u borbi izmedju duha I zivota. Poslije objavljivanja “Budenbrokovih” koncentrisao se na kratke romane I novele. Godine 1902. objavio je novelu Tonio Kröger, spiritualnu autobiografiju koja istrazuje umjetnost I disciplinu. Poslije “Carobnog brijega”, njegovo veliko djelo bila je trilogija “Josef I njegova braca” (1933-42), smjestena u biblijskom svijetu. To je prica o sukobu licne slobode I politicke tiranije. Prvi dio prica ranu Jakobovu istoriju I uvodi Josefa, koji je glavni lik. On je prodan Egiptu, gdje odbija Potifarina udvaranja. Josef se razvija u mudrog covjeka I postaje spasilac svog naroda.
Mann se divio ruskoj knjizevnosti I napisao nekoliko eseja o Tolstoju I njegovom “besmrtnom realizmu”. Narocito je volio “Anu Karenjinu”. Kasnije je medjutim promijenio misljenje o Tolstoju, smatrajuci ga manje otmjenim od Getea.

U eseju “Dostojevski-sa mjerom” (1945) raspravlja o piscevoj navodnoj ispovijesti Turgenjevu da je povrijedio maloljetnu djevojcicu. Rene Wellek je Mannova nagadjanja ocijenio potpuno neosnovanim. Mannovo posljednje veliko djelo je “Doktor Faustus” (1947), prica o kompozitoru Adrianu Lewerkühnu I progresivnom unistenju njemacke kulture u dva svjetska rata.
Thomas Mann je umro 12. avgusta 1955. Njegov roman “Ispovijest Felixa Krulla” ostao je nedovrsen.
Na djelo Thomasa Manna uticali su Gete, Nice, Vagner, Sopenhauer, Frojd I Jung, a sam Mann je uticao na Kafku. Teme njegovih romana su intelektualna I politicka zbivanja predratne I poslijeratne Njemacke I suprotnosti duha-umjetnickog, dekadentnog I zivota-obicnog osjecaja srece.
Stil Thomasa Manna karakterise chesta upotreba ironije, sto stvara hladnu distancu izmedju price I citalaca. Takodje cesto koristi lajtmotiv; to je povratan motiv ili fraza koja nosi simbolicno znacenje.

Carobni Brijeg, o djelu

Knjiga je inspirisana Mannovim tronedeljnim putovanjem u Svajcarsku u posjet svojoj bolesnoj zeni u sanatorijum, 1912. godine. Prvi dio knjige tacno biljezi Mannove utiske samog mjesta I njegove kulture. Kao I Hansu Kastorpu, glavnom liku, I Thomasu Mannu je bilo dijagnosticirano vlazno mjesto u plucima, pred kraj njegove posjete, ali, srecom, on nije ostao. Mann je odlucio da opise opasnost pred mjesavinom slobode I bolesti koja mlade ljude izoluje I odvraca od stvarnog I aktivnog zivota. Originalno, “Carobni brijeg” bio je zamisljen kao novela velicine “Smrt u Veneciji”. Medjutim, Mann je uskoro shvatio da prica sama uzima svoj tok. Pocetak Prvog svjetskog rata primorao je Manna da obustavi rad na romanu I ponovo procijeni svoje glediste o evropskoj kulturi. Poslije rata pregledao je sav materijal, osmisljajuci ga ovaj put kao kritiku na nezdrave I destruktivne sile koje kovitlaju Evropom I koje su u nekoliko godina dovele do rata- na sile koje je smatrao iskljucivo odgovornim za krvavu katastrofu. Bilo mu je potrebno 12 godina da zavrsi ono sto je vidio kao “ozbiljnu salu”. Knjiga je odmah primila priznanje kod izdavaca u Njemackoj I brzo postala popularna u Evropi I Americi. Mann je smatrao da “Carobni brijeg” treba da se cita dva puta da bi se potpuno uzivalo. Dobio je Nobelovu nagradu, 5 godina kasnije, 1929.

Fabula

Hans Kastorp, 23-godisnji inzenjer parobrodarstva iz Hamburga dolazi po preporuci svog ljekara I ujedno u tronedjeljnu posjetu svom rodjaku Joahimu Cimsenu, u sanatorijum u Davosu, u Svajcarkoj. Pred kraj svog boravka ljekari mu dijagnosticiraju vlazno mjesto u plucima I on ostaje u sanatorijumu na neodredjeno vrijeme. Tu upoznaje nacin zivota I obicaje, stice prva poznanstva, od kojih je najvaznije ono sa italijanskim knjizevnikom humanistom, Lodovikom Setembrinijem. Kastorp se zaljubljuje u Ruskinju, Kalvdiju Sosa, I jedne pokladne noci izjavljuje joj ljubav. Madam Sosa odbija njegovo udvaranje I odlazi u Dagestan. Setembrini ga upoznaje sa jezuitom, Leom Naftom, koji pokusava da utice na Kastorpa svojim pesimistickim I konzervativnim stavovima. Joahim odlazi u ravnicu, ali se ubrzo vraca, jos bolesniji I ubrzo umire. Sukob Nafte I Setebrinija za Kastorpovu dusu se zavrsava dvobojem u kojem Setembrini ispaljuje hitac u vis, a Nafta puca sebi u glavu. Madam Sosa se u sanatorijum vraca u pratnji Menera Peperkorna, vitalnog Holandjanina sa Jave. Mener je izuzetna I dominantna licnost, ali pod pritiskom bolesti izvrsava samoubistvo. U Evropi se rasplamsava Prvi svjestski rat I Kastorp poslije 7 godina provedenih u Davosu odlazi u ravnicu da se bori. Mann porucuje citaocu da su Kastorpovu izgledi da prezivi prilicno rdjavi, ali da to pitanje ipak treba da ostane otvoreno.

Likovi

1) Hans Kastorp
Hans Kastorp je 23-godisnji inzenjer parobrodarstva iz Hamburga. Po preporuci svog ljekara, poslije zavrsnih ispita, dolazi na tronedjeljni odmor u sanatorijum Berghof, u Davosu, Svajcarska. U ovom santorijumu smjesten je I njegov rodjak Joahim Cimsen I Kastorpov dolazak je ujedno I posjeta bolesnom rodjaku.
“Hans Kastorp je sacuvao samo blede uspomene na svoj pravi roditeljski dom; oca I majku jedva da je I znao. Oni su umrli u kratkom razmaku izmedju njegove pete I sedme godine, prvo majka, sasvim iznenada I u ocekivanju porodjaja”. Hans Herman Kastorp, otac malog Hansa “je vrlo nezno voleo svoju zenu, a ni sam nije bio od najjacih i nije mogao s tim da se pomiri. ” Dobio je zapaljenje pluca I poslije samo pet dana umro. O Hansu se brinuo djed, Hans Lorenc Kastorp I “taj razmak vremena, samo godinu I po dana, provelo je siroce, Hans Kastorp u kuci svoga dede, u jednoj kuci na Esplanadi”. Medjutim, I djed je ubrzo umro od zapaljenja pluca I brigu o Hansu preuzeo je njegov ujak, konzul Tinapel. Bas zbog ranog gubitka rodjitelja Hans je u svom nemirnom srcu osjecao potrebu za ocinskim autoritetom.
Mann za svog protagonistu kaze: “Hans Kastorp nije bio ni genije ni glupak…I tako je ipak nekako bio osrednji, iako u jednom neobicno casnom smislu. ”

Sto se tice njegove karijere u skoli, morao je cak da ponovi poneki razred. Ali, njegovo porijeklo, ugladjenost I dar za matematiku, iako lisen svake strasti pomogli su mu da napreduje. Za studije se odlucio iz prostog razloga, sto je htio sebi da da vise vremena da razmisli sta bi volio da bude. Nije volio rad, iako ga je sa dubokom religioznoscu postovao I otvoreno je priznavao da vise voli slobodno vrijeme, nicim optereceno; rad mu jednostavmo nije prijao. Izabrao je poziv “koji bi mu dopustao da nesto znaci I pred sobom I pred ljudima. ” Svoj poziv Kastorp “je visoko cenio I nalazio da je doduse vraski komplikovan I naporan, ali zato izvanredan, vazan i velicanstven poziv”
Hans Kastorp je imao plave oci, ridje brkove I ridjoplave obrve; bio je “koljenovic” i njegovi sugradjani su ga posmatrali ispitivacki, pitajuci se kakvu li ce javnu ulogu igrati. Kad je tek dosao u sanatorijum neprestano je naglasavao razliku: VI ovdje, MI dole; kao da se podsvjesno boji ostajanja. Iz istog razloga nije kupio krznenu vrecu nego cebad, jer vreca bi vec znacila ostajanje.

Kastorp u prvim danima nije napravio nikakva poznanstva. Po svojoj prirodi bio je povucen, a povrh toga osjecao se kao gost I “nezainteresovani posmatrac”. Kasnije je upoznao ljude koji su sjedili za njegovim stolom, a od svih ljudi, na njega je najveci utisak ostavio italijanski knjizevnik, Lodoviko Settembrini. Radovao se sto ga ovaj covjek poucava, opominje, I pokusava da utice na njega.
Kastrop je human covjek, sa Joahimom posjecuje teske bolesnike I moribunde. Njegova zelja da pomogne poticala je iz vise motiva; interes za medicinu I protest protiv egoizma koji je tu vladao bili su samo neki od njih. Najvaznija je bila njegova potreba da zivot I smrt shvati ozbiljno I da im oda postu. On je osudjivao ljude koji su pod izgovorom kakvog lakog oboljenja dolazili u sanatorijum samo da uzivaju, zaboravljajuci da je I on dosao iz istog razloga I da je I on jedan od “takvih”. Dok pomaze drugima Kastorp “je osecao kako mu se srce siri od srece, kako ga obuzima radost koja je pocivala na osecanju da je ovo sto cini korisno”.
Ubrzo njegovu paznju privlaci ljupka zena bademastih ociju (koje ga podsjecaju na oci njegovog poznanika iz skole, Psibislava Hipea, koji mu jednom ljubazno posudio olovku I koji je malog Hansa privlacio na neobican nacin), I macijeg hoda, koja u trpezariju ulazi uz zestoki tresak vrata, sto Kastorpa strasno ljuti. To je Ruskinja, Klavdija Sosa, navodno udata zena.

“Izvestan nedostatak samostalnosti stvorio je kod njega potrebu da cuje kako s trece strane potvrdjuju da je madam Sosa divna zena, a sem toga, ovaj mladic je zeleo da ga neko spolja ohrabri, da bi se predao osecanjima kojima se se neprijatno opirali njegov razum I njegova svest. ” Iako je Hans ocaran Klavdijom, ne preduzima nista da je upozna. Medjutim, dovoljno je bilo samo da pomisli na nju, pa da vec ima osjecanje koje se slaze sa lupanjem srca.
“U svakom casu svog razdrobljenog dana mislio je na nju, na njena usta, njene jagodice, njene oci, ciji su mu se boja, oblik I polozaj urezali u dusu, na njena opustena ledja, na drzanje njene glave, na vratni prsljen na prorezu njene bluze za potiljkom, na njene ruke preobrazene pod najtananijim tilom…s tim slikama bio je povezan strah, silno uzbudjenje, nada koja se gubila u necem neodredjenom, bezgranicnom I potpuno pustolovnom, radost I strah bez imena, ali od koga se srce mladicevo ponekad tako naglo stezalo”. Dakle, sustinu njegove ljubavi nije sacinjavala njezno sentimentalna sjeta.

“To je pre bila dosta smela I neodredjena varijanta te zaludjenosti, mesavina jeze I vatre, kao stanje coveka u groznici ili kao kakav oktobarski dan u ovim visinskim predelima; a sto mu je u stvari nedostajalo, bilo je bas neko osecajno sredstvo koje bi povezalo te ekstremne delove. ” Svi su vec znali za Kastorpovu zaljubljenost I posmatrali su ga ironicno, dok je on zanijet I smijeseci se strasno, sa onom vrelinom u obrazima gledao ukoceno u izvjesnom pravcu… I njegova ljubav prema ovoj neobicnoj zeni ostala je nijema sve do jedne pokladne noci kad je konacno skupio hrabrosti da joj pridje preko cijele sobe, I bas kao nekad Psibislavu, zatrazi olovku. To vece izjavljuje joj ljubav na francuskom, ali biva pristojno odbijen. Madam Sosa vec iduci dan odlazi u Dagestan.

Dok se Joahimu zuri u ravnicu I u vojsku, jer “ozbiljnost postoji samo dole, u zivotu”, Hans I ne razmislja o odlasku, pjevajuci “Bregovi su stanista slobode !” on uziva u svojoj bolesti bez posljedica pomijesanoj sa osjecajem bezgranicne slobode. Kad je Joahim odlucio da ode, Hans se prvi puta uplasio. “Je li moguce da ce me on ovde gore ostaviti samog? To bi bilo u tolikoj meri ludo I strashno da osecam kako mi se lice ledi I srce nepravilno kuca, jer ako ja ovde gore ostanem sam, onda je sa mnom zauvek svrseno, jer ja sam nikad, nikad vise, necu naci put u ravnicu…” Hans se zavarava I samo odgadja trenutak odlaska. Berens ga je pregledao (kad je otpustao Joahima) I saopstio mu da je potpuno zdrav (vecina ljudi bi se ovoj dijagnozi obradovala I jedva je docekala, ali Kastorp nije zelio da u nju vjeruje, odlucio je da ostane sve dok ga Berens ne otpusti izlijecenog, “a ne ovako kao danas”).
Poslije dvogogodisnjeg boravka u planini, Hans je stekao zatvorenu samouvjerenost jedne sredine sa posebnim shvatanjima I “Oni u ravnici mogli su samo da slegnu ramenima I da konacno dignu ruke od njega, a za njega je to znacilo potpunu slobodu od koje je njegovo srce malo-pomalo prestalo da strepi. ”

Iz potpune otupjelosti koja je vec prelazila u razdrazljivost, Hansa je izvukla zelja da nauci da skija. Kad je Settembriniju saopstio svoju ideju, on je bio odusevljen, jer to je bio prvi pomak njegove duse u ustajaloj atmorsferi Berghofa: ”Kakv divna ideja ! Dve godine provesti ovde I biti sposoban za takvu ideju. Ah, ne, vase srce je zdravo, nema razloga da covek ocajava radi vas. Bravo, bravo !” Kastorp je naucio da skija zbog toga sto se u dusi stidio sto visoku planinu I snijeznu mecavu posmatra iz svog ugodnog zaklona, sa svog balkona. “Skijanje mu je pruzalo zeljenu usamljenost, najdublju usamljenost koja ga je stavljala u situacije coveku potpuno strane I opasne. ” U ogromnoj planini, okruzen mrtvom tisinom gdje stalno pada snijeg, Kastorp “dete civilizacije”, osjecao se potpuno nesigurno, ali njegova cula I duh davno su se bila navikla na takva osjecanja, gore u Berghofu. On je sa nekom vrstom zadovoljenja osjecao svoju krilatu nezavisnost, svoju slobodu skitanja. Za ono sto se desavalo u dusi Hansa Kastorpa postojala je samo jedna rijec: izazivanje. Jednom prilikom nasao se usred snijezne oluje I u groznici prozivljava viziju raja, savrsenog ostrva, gdje su svi lijepi, zdravi, pametni I srecni; I krvavog rituala zrtvovanja. Ovde Mann simbolicno naglasava da su u zivotu neophodni I sreca I patnja, da su neraskidivo povezani I da ne postoje odvojeno jedno od drugog.

Jos prve veceri, Setembrini predlaze Kastorpu da spakuje kofere I napusti Berghof, jer on nije bolestan i tu ne pripada On ga nije poslusao. Kasnije ce mu reci: ”Preklinjem vas, drzite do sebe! Budite ponosni I nemojte da se utopite u ono sto vam je tudje! Klonite se ove barustine, ovog Kirkinog ostrva, vi niste dovoljno Odisej da biste na njemu mogli nekaznjeno da boravite. Ici cete najzad na sve cetiri, vi se vec naginjete na prednje udove, uskoro cete poceti da grokcete-cuvajte se!”
Jos jednom ga je Settembrini ucio: “Bogovi I smrtnici sisli su ponekad u carstvo senki I uspeli da se vrate. Ali podzemni bogovi znaju da onaj ko okusi plodove njihova carstva ostaje zauvek njihov. ”
Poslije sedam godina kod Kastorpa nastupa potpuna emocionalna otupjelost I otudjenost od porodice, njegova sentimentalna osjecanja bila su svedena na nulu.

“Hans Kastorp je gledao oko sebe… video je samo jezive I podmukle stvari, I znao je sta vidi: zivot van vremena, bezbrizan I beznadezan, zivot aktivne raskalasenosti u stagnaciji, mrtav zivot. ”
I taj je zivot ostao takav sve do pocetka Prvog svjetskog rata, kad se Kastorp naglo budi, I kao u magnovenju shvata da ne smije vise ni minuta ostati u sanatorijumu, pakuje svoje stvari I odlazi da se bori. Prosao je razlicita iskustva I od mlade I neformirane licnosti pronasao svoj put. Tragicno je sto je njegov “poziv” dimom ispunjeno ratiste I krvava borba. Na kraju, sam pisac kaze da je ova prica, ova istorija ispricana zbog nje same, ne zbog Hansa Kastorpa, bezazlenog siroceta zivota, jer on je bio jednostavan, samo je morao proci kroz duboko iskustvo bolesti I smrti, da bi dostigao zdravlje I pamet.

Carobni brijeg, teme

Smrt I bolest – Mann je u “Carobnom brijegu” pokazao da je evropska kultura samo naizgled zdrava. Sanatorijum je primjer predratne Evrope koji uziva u bolesti bez posljedica, pomijesanoj sa neogranicenim osjecajem slobode. Hansova fascinacija smrcu I bolescu dolazi I prije nego sto je postavljena njegova dijagnoza, koju smatra vise oslobadjajucom nego mucnom. U viziji snijezne oluje, Mann istice dvije pouke. Prvo istice neophodnu vezu izmedju zdravog I srecnog zivota, prikazanog vizijom raja, I smrti I bolesti koje ga cesto potajno cine mogucim, prikazano ritualom zrtvovanja u hramu. Druga pouka dolazi kroz snijeznu oluju u kojoj Hans shvata da covjek ne smije dopustiti da smrt prevlada njegovim mislima. Mann je smatrao da je ova preokupacija smrcu, na jednoj, I zaslijepljenost koja dolazi usred nje, na drugoj strani, korijeni bolesti predratne Evrope. Mann koristi bolest kao nacin da povisi Hansovo iskustvo koje nije bilo moguce ni na jedan drugi nacin-bolest je sredstvo uvodjenja.

Settembrini I Naphta – Mann koristi ove likove da suprostavi ideologije optimisticnog humanizma I pesimisticnog apsolutizma na neocekivan nacin. Kroz svoje uvijene argumente na kraju dodju do zakljucaka potpuno drugacijih od onih koji bi se ocekivali. Ali, Mann ih jasno karakterise kao sustinski povezane, kao dvije strane istog novcica. Nijedan ne moze da postoji bez onog drugog, zato Settembrini prati Naphtu kad se ovaj preseli u privatan stan, a njihovi argumenti su tako povezani, da cesto, dok suprostavljaju misljenja, pobijaju sami sebe. Sudbina svakog lika je takodje pazljivo napisana, I predstavlja komentar na pogled na zivot ovih likova. Naphtino samoubistvo za vrijeme duela naglasava destruktivnu prirodu apsolutistickog pogleda. Settembrinijevo optimisticno shvatanje jednostavno dovodi do razocaranja.
Vrijeme – Vrlo rano Hans je otkrio poremecaj vremena u Davosu, gdje godisnja doba prolaze kao sedmice I njegov 7 godina dug boravak izgleda kao jedno ljeto. I Naphta I Settembrini cesto raspravljaju o vremenu. Usporavanje i rasipanje vremena povezano je sa truljenjem I bolesnom prirodom Davosa, ali do gubitka osjecaja za vrijeme dolazi I zbog prijatne atmosfere u kojoj pacijenti uzivaju. Pacijenti gube osjecaj za vrijeme djelimicno zbog strogo regulisane dnevne rutine, zbog koje se jedan dan ne moze razlikovati od drugog. Mann koristi tehniku lajtmotiva da poveze dogadjaje iz proslosti sa buducnoscu, I obrnuto, tako da su romaneskne ideje prisutne u svakom trenutku.

Sloboda – Sloboda je bila najvisi romaticarski ideal Evrope 19. vijeka, ali Mann pokazuje da takva apsolutna sloboda vodi samo do bolesti, haosa I smrti. Efekti slobode su sagledani sa mnogo gledista. Hans svoju dijagnozu vidi kao oslobodjenje. Vrijeme se raspada pred oslobodjenjem od svakodnevnih briga. Znak apsolutne slobode koji Naphta propagira vodi do samounistenja, a Settembrinijeva humanisticka sloboda samo do razocarenja. Mann opisuje kako dekadentna kultura u romanticarskom idealu apsolutne slobode vodi samo do bolesti I krajnje destrukcije u Prvom svjetskom ratu.

Carobni brijeg, stil

Realizam – Mann pazljivo opisuje svaki detalj sobe, licnosti ili razgovora da bi predstavio uvjerljivu realisticnu atmosferu. Velika detaljnost s kojom opisuje ovakve pojedinosti ide dalje od jednostavnog stvaranja preciznog portreta jednog trenutka. Da bi njegovi komentari o predratnoj Evropi bili efektni, Mann je smatrao da treba da oslika uvjerljiv portret vremena. Medjutim, njegovi opisi nisu izvjestaji vec cine komentare efektivnijim. Mann je hronicar kulture, ne istorije. Zapravo, atmosfera I ton romana nalik su snovima I nadrealizmu (bizarne debate Settembrinija I Naphte, cudan tok vremena, seanse prizivanja duhova) I cesto ukljucuju prizvuk mitologije. Sam Mann je za “Carobni brijeg” rekao: “On nadilazi realizam I znacenja simbolizma I cini realizam sredstvom intelektualnih I ideoloskih elemenata. ”
Modernizam – Mann je poznat kao jedan od najvecih modernista I ovaj roman je prvi primjer ovog zanra. Nejednaki tok vremena je uobicajena tehnika. Pocinje pricu opisujuci sate, a zatim se narativni periodi povecavaju na dane, sedmice, mjesece I na kraju, godine. Detalji cesto nose simbolicno znacenje, bilo da su u pitanju mitoloski, religiozni, knjizevni ili psihoanaliticki. Frojdovske ideje prozimaju veliki dio price, narocito u dijelovima koji se ticu doktora Krokovskog ili romantike, ali ideje su predstavljene kao fenomen tog perioda, a ne kao istinito stanje, kao sto su to cinili mnogi modernisti.

Dualizam – Mann cesto koristi dualisticku tehniku prikazivanja. Settembriniejev optimisticni humanizam protiv Naphtine pesimisticne apsolutisticke ideologije. Hansov uzdrzani i uvazeni burzujski sjeverno-njemacki stav protiv Klavdijinog slavenskog nedostatka uzdrzanosti u njenim osjecanjima I postupcima, njene volje da se izgubi, preda I da zivi zivot radi zivota samog. Zatim veza prijatne I srecne vizije tropskog ostrva I krvavog rituala zrtvovanja. Mann kritikuje pretjerivanje I u jednom I u drugom smislu dok pokazuje neophodnost I jednog I drugog u svijetu, dakle I srece, ali I patnje. Nije saglasan sa nezdravim zanimanjem za smrt, ali naglasava njenu neophodnu vezu sa srecnim I zdravim zivotom. Medjutim, ovo ne treba shvatiti kao piscevu preporuku da covjek izbjegava ekstreme I drzi sredine. Umjesto toga covjek bi trebao da pronadje nacin zivota koji prihvata oba ekstrema, naglasavajuci njihovu vezu, ali bez pretjeranog zanimanja samo za jedno. Naftina I Settembrinijeva misljenja protivrijece jedna drugom, ali su sklopljena na takav nacin da postaju sustinski povezana. Mann je jednom rekao:” Samo je iscrpljujuce istinski interesantno. ”

Karakterizacija – Svaki od Mannovih likova je stvarna osoba kao I simbol istaknutog vidjenja zivota za vrijeme predratnog perioda. Mann je mnoge svoje likove zasnovao na stvarnim ljudima, ali njihove portete je stvarao kao simbole kojima je istrazivao kulturalne probleme koje rjesava u romanu. Mann je nazvao svoje likove “nicim drugim do predstavnicima svijeta, principa, I domena duha”. Dio genijalnosti Mannove umjetnosti je njegova sposobnost da svoje likove intelektualizuje a da im pri tom ne oduzme covjecnost, koju imaju kao individue. Na neki nacin oni su karikature, ali pored toga uvjerljive I prijatne, to su trodimenzionalne karikature. Mann se nadao da njegov likovi nisu “ puke sjene licnosti I hodajuce parabole”. Joahim predstavlja ukocenog, duznosti posvecenog, Nijemca, a Klavdija je slobodoumna, ali plaha Ruskinja. Settembrini je senzualni I liberalni humanista, Naphta ima stroge religiozne stavove, dok Peperkorn predstavlja vitalni zivot bez komplikacija. Ono sto svaki od ovih likova cini uvjerljivim jeste povezanost koja je ostvarena u njihovim medjusobnim odnosima. Ove odnose Mann je napisao sa istom paznjom, kao I vece intelektualne I simbolicke teme. Veza Naphte I Settembrinija je vrlo pazljivo postavljena. Mann je opisao svaku nijansu razgovora Hansa I Klavdije kad joj on izjavljuje ljubav na proslavi. Oboje ih je opisao kao ljudska bica, ali I kao utjelovljenje ideja.

Razvojni roman – Roman je napisan kao kulturna hronika u formi razvojnog romana sa modernistickim zapletom. U razvojnom romanu, mladi neformirani lik je podlozan razlicitim uticajima, stice iskustvo, pri tom odbacuje neprihvatljive mogucnosti I na kraju pronalazi svoj poziv I odgovarajuci odnos prema zivotu. Hans je ocito iskusio sve ovo, ali buduci da on predstavlja dusu predratne Evrope, sav roman predstavlja razvoj evropske duse u ovom periodu. Mannova kulturna kritika dolazi na kraju ovog razvojnog procesa, nakon sto je Hans iskusio razlicite kulturne I inetelektualne uticaje, I kao posljedicu ovog “obrazovanja”, pronasao svoj “pravi poziv”-svoju neizbjeznu sudbinu-na ratistu u Prvom svjetskom ratu. Mann je “Carobni brijeg” odredio kao roman “uvodjenja” zajedno sa tradicionalnim “mitovima trazenja”. Mann opisuje Hansa kao tipicnog radoznalog covjeka, I to radoznalog u pravom smislu te rijeci, koji dobrovoljno, ali I previse dobrovoljno prihvata bolest I smrt, jer je prvi susret s njima obecavao neobicno prosvjetljenje I avanturisticko napredovanje, povezano, naravno, sa vecim rizicima.

Vrijeme “Carobnog brijega”

Vrijeme –Vrlo rano Hans Katorp je otkrio poremecaj vremena u Davosu, gdje godisnja doba prolaze kao sedmice I njegov 7 godina dug boravak izgleda kao jedno ljeto. U pocetku mu je bilo strasno tesko da prihvati takvo “rasipanje vremena”. Joahimu, njegovom rodjaku, ljekari su bili odredili pola godine boravka u sanatorijumu. Cuvsi to, Kastorp je zestoko odreagovao:
“Pola godine? Jesi li ti lud?” (…) Pa ti si vec pola godine ovdje! Ta nema se toliko vremena…”
“Da, vremena”, rece Joahim I klimnu glavom vise puta pravo preda se, ne obracajuci paznju na dobronamjerno negodovanje svog rodjaka. “Ovdje se naprosto igraju ljudskim vremenom, prosto da ne vjerujes. Tri nedjelje su za njih kao jedan dan. Vidjeces vec. Sve ces to vec nauciti”, rece I dodade:”Covjeku se ovdje izmijene pojmovi. ”
I zaista, vrijeme je cudna zagonetka I tesko je razjasniti ga.
“Ali vama ovdje mora da vrijeme u stvari brzo prolazi”, primijetio je Hans Kastorp.
“Brzo I lagano, kako se uzme”, odgovori Joahim. “Ono uopste ne prolazi, da ti pravo kazem, nije to nikakvo vrijeme, niti je ovo nekakav zivot. ”

Jos prvi dan Katorpu se cinilo da vec duze vrijeme boravi u Davosu, cinilo mu se da je tu postao stariji I pametniji. Razmisljanja o vremenu potpuno zaokupljaju Kastorpa:” Dakle, sta je vrijeme? Mi prostor opazamo svojim organima, svojim culom vida I culom pipanja. Lijepo. Ali kojim culom opazamo vrijeme? (…) Mi kazemo: vrijeme prolazi. Lijepo, pa neka prolazi. Ali, da bismo ga ga mjerili…Da bi moglo da se mjeri, moralo bi da prolazi ravnomjerno, a gdje pise da je tako? Za nasu svijest nije tako, mi samo reda radi pretpostavljamo da je tako, I nase mjere samo su konvencija…”
U Berghofu vrijeme se potpuno usporava, potpuno staje; kako kaze pisac “ talasi vremena valjaju se uvijek u jednolicnom ritmu”. I dok godina dana znaci toliko mnogo u zivotima ljudi u ravnici, jer donosi tako mnogo promjena, u Berghofu to je samo nesto duza jedinica vremena, jer vrijeme u Berghofu kao da je stalo, poput vode u nekoj ustajaloj bari. U sanatorijumu vrijeme tako brzo prolazi (ili ne prolazi uopste), dijelom sto nikom nije ni stalo, sto niko ne haje da li su prosle sedmice ili mjeseci. Jedino za vrijeme mjerenja temperature, cetiri puta na dan, moze se zaista uociti sta je jedan minut, ili sta je citavih sedam minuta, koliko traje mjerenje. Jer samo tih sedam minuta je zaista trajalo I imalo zilavu vrijednost; tih sedam minuta se pretvaralo u pravu malu vjecnost.

U sanatorijumu nijedan izgovor za svetkovanje I zveket casa nije ostajao neiskoriscen, tu su se cesto pridruzivale I licne I neredovne svetkovine, tako da su svi rodjendani, generalni pregledi, divlji I pravi odlasci bili proslavljani cascenjem I pucanjem zapusaca u restoranu. Medjutim, godisnjica dolaska nije obiljezavana nicim drugim sem cutanjem. Preko nje se prelazilo, zaboravljalo se da joj se ukaze paznja, I svako je mogao pretpostaviti da ni drugi ne misle na nju. Na raspored vremena svakako se mnogo polagalo; pazilo se na kalendar, na redoslijed dana I njihovo prividno vracanje. Ali mjerenje I brojanje onog vremena, koje je za svakog pojedinacno bilo vezano za ovaj prostor gore, mjerenje dakle, licnog I individualnog vremena-to je bila stvar onih kratkorocnih pacijenata I pocetnika. Stari bolesnici su voljeli u tom pogledu ono vrijeme sto se ne mjeri, sto nezapazeno protice, voljeli su dan koji ostaje uvijek isti, I svaki je od njih finim instinktom pretpostavljao da I drugi zeli ono sto I on sam. Smatralo se da je savrseno neumjesno I brutalno reci nekome da se doticnog dana navrsavaju tri godine otkako je dosao – to se nije desavalo.

Poslije 6 godina provedenih u sanatorijumu, Hans vise nije mogao da odgovori ni na jedno pitanje koje se ticalo vremena. Koliko je Joahim zivio ovdje gore s njim do svog divljeg odlaska? Koliko je vremena u svemu zivio s njim? Kad se, prema kalendaru desio taj prvi prkosni odlazak? Koliko je vremena Joahim bio odsutan? Kad se vratio? Koliko je Hans Kastorp sam proveo ovdje dok se Joahim nije vratio, a koliko kasnije kad je ovaj zauvijek rekao zbogom vremenu? Koliko je gospodja Sosa bila odsutna? Koliko je zemaljskog vremena prozivio Hans Kastorp ovdje u Berghofu? Koliko mu je godina? I na mnoga druga, slicna pitanja, Hans nije mogao da da odgovor. Medjutim, da je zaista htio, mogao je Kastorp uz malo truda sve da izracuna I tako ukloni neprijatnu neizvjesnost. Ali, sto se njega samog tice, njemu to mozda I nije bilo narocito ugodno, ali on nije ni pokusavao da ucini neki napor da se oslobodi te nejasnoce I rasplinutosti I da bude nacisto s tim koliko je vec vremena ovdje proveo; a ono sto ga je u tom sprjecavalo bio je nemir njegove savjesti, premda je ocevidno najgora nesavjesnost-ne obazirati se na vrijeme.

I Naphta I Settembrini cesto raspravljaju o vremenu. Usporavanje i rasipanje vremena povezano je sa truljenjem I bolesnom prirodom Davosa, ali do gubitka osjecaja za vrijeme dolazi I zbog prijatne atmosfere u kojoj pacijenti uzivaju. Pacijenti gube osjecaj za vrijeme djelimicno zbog strogo regulisane dnevne rutine, zbog koje se jedan dan ne moze razlikovati od drugog-pet obroka dnevno, dva sata obaveznog odmaranja, stalno mjerenje temperature…svaki dan isti je kao I prethodni.
Poruka koju nosi “Carobni brijeg”jeste: kad ne bi bilo vremena, ne bi bilo ni napretka covjecanstva I svijet bi bio samo smrdljiva I ustajala bara.
“Vrijeme je bozji dar dat covjeku da ga koristi u svrhe covjecanstva I napretka. ”