Rani jadi - Danilo Kiš

o piscu:

Danilo Kis (1935-1989) spada u red najistaknutijih pisaca srpske knjizevnosti: pripovjedac, romansijer, esejista. Dobitnik je mnogih knjizevnih nagrada u zemlji i inostranstvu. Rodjen je u Subotici 1935god. i djetinjsto je, od svoje trinaeste, proveo u Madjarskoj u rodnom kraju svog oca. Vrijeme 1939-1942 proveo je sa porodicom u Novom Sadu. 1942, za vrijeme pokolja Jevreja i Srba u juznoj Backoj, spas nalazi u Madjarskoj. Pred kraj rata otac mu je odveden u logor, odakle se nakad nije vratio. Po zavrsetku rata 1947, posredstvom Crvenog krsta, prebacen je na Cetinje kod ujaka. Tu je zavrsio gimnaziju, a 1958god. diplomirao je na katedri za opstu knjizevnost. Vrlo rano je objavio svoje prve knjige. Putovao je, prevodi i imao odlican uvid u knjizavne i kulturne tokove Evrope i svijeta. Poslednjih godina svog zivota proveo je kao profesionalni pisac, u Parizu i Beogradu. Pripovedanje Danila Kisa karakterise jednostavnost recenice,price,jednostavni junaci,obucne situacije. Organizacija price je moderna, njena sadrzina je obogacena razlicitim knjizevnim i neknjizevnim oblicima: pisma,dokumenti,crtezi. Najznacajnija djela Danila Kisa: Mansarda(1963), Psalam 44(1963), Basta,pepeo(1965), Rani jadi(1970), Pescanik(1972), Grobnica za Borisa Davidovica(1976), Enciklopedija mrtvih(1983). Objavio je i dvije knjige eseja: Po-tika(1972) i Cas Anatomije(1978).

RANI JADI

-Analiza:

Knjiga novela Rani jadi govori o ranom piscevom djetnjstvu, koje je proveo u Madjarskoj. Ova knjiga novela objedinjena je glavnim junakom i jednim narativnim subjektom koji kazuje pricu. Zato ova knjiga ima i neke osobine romana.

-Sadrzina:
Sadrzinu ove knjige cini kazivanje o teskom djetinjstvu Andreasa Sama. Vrijeme je ratno,nesigurno, a iz tog vremena povremeno sjecanjem zalazi u neposrednu proslost, a mastom u buducnost, zeljenu ali jos nejasnu. Zivot tece u seoskoj sredini, medju obicnim i jednostavnim ljudima. Promicu pojedinci koji su u junakovom djetinjstvu bili vezani za njegovu sudbinu i uticali na neke dogadjaje: Anton Financ, gospodin Fuks, gospodja Rigo, gospodin Molnar. Kao sto je sjecanje prozracno i maglovito, tako su i ove licnosti ostale skice i siluete, slucajni prolaznici kroz zivot Andreasa Sama. Prica o djetinjstvu je sklopljena iz niza malih dogadjaja, sitnih i svakodnevnih, koji su ostavili tragove na djecakov zivot i zivot njegove porodice. Svijet djetinjstva prikazan je kroz sjecanje, prelomljen kroz prizmu djecijeg vidjenja. U sjecanju dominiraju siromastvo, nesigurnost i bijeda kao stalni pratioci djetinjstva. U mnogim pricama nalazimo iskaze koji odrazavaju svijest o bijednom zivotu i ranim jadima, da bi negdje pri kraju price sav jad bio izrazen jednom recenicom:...''Ulazimo u voz sa svojim smjesnim,prtljagom, vucemo za sobom cergu svog lutalastva, zalosnu prciju mog djetinjstva''...

-Motiv kestenova i simbol prolaznosti:


Motiv kestenova ponavlja se u prici Ulica divljih kestenova, cijela prica je potraga, poslije mnogo godina za ulicom divljih kestenova, koja je ziva u sjecanju Andreasa Sama ali je nema u stvarnosti kao sto nema ni divljih kestenova, ni kuce u Belmovoj ulici sedam u kojoj je Andreasova porodica zivjela. Ulica ,kuca, predmeti u kuci sve je to mogucnost da se u sjecanje vrate neki trenutci iz djetinjstva. Medjutim nestalo je sve ono sto je mogo da ozivi sjecanje. Ipak, uspomene su sacuvane, one se mogu osvjeziti i ozivjeti vrjeme i ljude iz proslosti.

-Jednostavno kazivanje:


Teme su svakodnevne, zivotne, svacije. Dogadjaji su obicni bez naglasenog dramskog naboja. Birani su onako kako ih sjecanje vraca u sadasnjost, bez cvrsce povezanosti. I naracija i struktura, potpuno subu skladu sa junakovim uvjerenjem da je zivot prica i da je prica zivot. Zivot je sazidan od malih prica, malih dozivljaja, pa opis toga zivota nije nista drugo nego niz prica. Prica je zivot jer govori o njemu onakvom kakav jest i lijepom i ruznom i veselom i tuznom.

Naracija:


Upotreba treceg lica za kazivanje o sopstvenom zivotu otkriva junakov odnos prema djetijstvu u kojem je bilo vise ruznih nego lijepih dana, vise patnje nego srece i radosti. Kao da ova kazivanja izazivaju mucna sjecanja, pa je kazivanje u trecem licu jednostavnije i lakse, kao da se ovim oblikom narator brani od dogadjaja koji opisuje. Trece lice omogucava distancu, mirnocu i objektivnost kazivanja.


-Biografski elemementi:



U prici Eolska harfa, koje ima epilosko mjesto i funkciju najvise je dato prostora djecakovom dozivljaju elektricne bandere kao ogromne eolske harfe sa koje se moze prepoznati zvuk vremena, proslog i buduceg. Iz zvuka vremena saznata je buducnost Andreasa Sama.

-Andreas Sam:



Andreas Sam je senzibilna licnost, osjetljiv na spoljasnje utiske prijemciv za sve sto je lijepo- cvijece, boje, mirisi, zvuci, njegova masta je ziva i nemirna; sposoban je da oko sebe zapaza naoko nevazne detalje, da u sitnicama sagledava sustine i ljepote. Iz te sposobnosti proistekla je ljubav prema prirodi u kojo ce zapazati sume, drvece, travke,cvijece,mirise,zvukove. Ali ce zapazati i ono sto je ruzno i sto je proisteklo iz covjekovog nemarnog odnosa prema prirodi.

-Pitanja:


1.Povezite naslov knjige sa svojim sjecanjima na rano djetinjstvo.


Vrlo je malo ljudi cije djetinjstvo ne nosi naslov ove knjige, pogotovo kad je rijec o Srbima kao narodu. Da problem bude veci ovdje se ne radi samo o ''ranim jadima'' vec se ti jadi vuku kroz cijeli zivot. Svako u ranoj mladosti dozivi neke jade, samo neko na tezi, neko na laksi nacin. Mozda ja ovo primam ovako jer sam imao priliku da prozivim ''rane jade''. Samo sjecanje na njih izaziva vrlo tuzna raspolozenja. Ponekad pomislim da je sve to bio samo tuzan san i da se nista od tog nije desilo, ali samo na tren. Ipak dok si dijete sve ti je nejasno i u tim trenutcima ne razmisljam puno o tome. Tek kasnije, kad odrastes, pocinju da naviru sjecanja cijih posljedica tek onda bivas svjestan. Onda pozelis da se vratis tamo i da izmjenis tok dogadjaja, ali bez uspjeha.

2.Kakva je ''slika svijeta'' u knjizi rani jadi?

Svijet je vrlo surov. Ako mu se neces pokoravati jednostavno ce te ''pojesti''.
Djecak Andreas je vrlo rano ''ispio gorku casu'' ovog svijeta. Ako je htjeo da prezivi morao je da radi. Mozda bi to i bilo normalno, ali nekad je radio i ono sto nije htjeo. Vrlo je tesko zamisliti svjest jednog djeteta, koje kada najvise treba da uziva u zivotu i bude bezbrizan, izlaze se velikim naporima. Ipak je on samo djete, ali ''svijet'' to ne vidi. Ali kakav je bio svijet tada, takav je i danas mozda samo u nekom drugom obliku. Prica Kruske ne zauzima ni polovinu stranice knjige, ali ukazuje na momenat koji se ne zaboravlja, gospodja Molnar izjednacava Andreasa sa psom. Ipak djecak je uspio, da iz druzenja sa prirodom, razvije smisao za lijepo i sposobnost da se lijepo osjeti svuda oko sebe. ''Gospode kako sam nemocan pred ovim cvjecem.'' Stvarnost bola Andreasa Sama jeste vjecna prica o patnji koa o najupecatljivijoj oznaci zivota.

3.Da li je moguce uopste saznati vrjednost zivota, ako nesto tesko i lose ne iskusis na svojoj kozi? Da li bi Kis bio ono sto jeste da noje sve to prozivio?


Mislim da svi ljudi u zivou treba bar malo da osjete patnje i bola, mozda samo da im sluzi kao podsjetnik. Nekim ljudima je to jednostavno neophodno da bi se ''opametili''. Danilo Kis je svojenaporno djetinjstvo dozivio kao neku vrstu prosvjetljenja. Mislim da ni Danilo Kis, kao i mnogi drugi nikad ne bi saznali pravu vrijednost zivota da nisu dozivjeli nesto lose ili tesko.

4.Kakva osjecanja i raspolozenja izaziva knjiga?


Ova knjiga donosi mnogo nedoumica, samim tim sto pocinje posvetom ''za djecu i odrasle''. Nema nikakve sumnje da ova knjiga podjednako uzbudjuje sve osjetljive citaoce, bez obzira na starost. Njenoj vrijednosti doprinosi i ta cinjenica da su sva ta zbivanja bila stvarna i da nista od toga nije izmisljeno. Neopisiv je taj dozivljaj, kada poslije procitane knjige shvatis da si postao vrijedniji za saznanje o jednoj sudbini.

-Esej:


Covjek je oduvjek predstavljao misteriju i jos uvjek se ne moze dokuciti bit njegovog zivljenja. A zasto? Zato kadtaman mislite da ste doznali bit i da ste stigli do kraja pojavi se na drugom kraju svijeta nesto jos nevidjeno i neodgonetnuto. Jedno se zna: nijedan dogadjaj u istoriji nije prosao bez prolijevanja krvi. To je jednostavno iskustvo koje covjek stice cim se rodi. U svijetu se toliko ''nakotilo'' zla,prevare,ucjenjivanja. Jahaci apokalipse vec uveliko jasu na svojim konjima i haraju svijetom sireci rat,glad,bolest. Sve to govori o nepravdi i surovosti ovog svijeta. Cemu i zasto zivjeti ako znas da ces ti ili tvoja djeca ili cak tvoji unuci morati uzeti pusku i ici u rat. Da li je to bit zivljenja ili je samo sudbina ovog naroda ili je to sve samo ruzan san. Ali ne, takvo nesto ne postoji u snovima, ma koliko oni bili ruzni. Mislim da je krajnje vrijeme za ''Potop''. Ovog pute bez ''barke'' i izuzetaka, jer svi mi nosimo klicu zla u sebi, ma koliko se mi bunili to je istina. Mozda je ovo preuranjeno misljenje ili pesimisticno, mozda ja to tako vidim, ali svakim danom raste broj onih koji su istog misljenja. Cijelo covjecanstvo se nalazi na ''rubu propasti'', a za sve to je kriv sam covjek.

Rani jadi su lirski. Priče su sačinjene od prizora iz mojeg detinjstva, slika koje nisu mogle da nađu mesto u romanu Bašta, pepeo. Svaka priča je gotovo pesma u prozi. Rani jadi su kratke priče, svet viđen očima deteta.

Rani Jadi“,zbirka novela koja nije mnogo kritikovana i o njoj nijesu mnogi pisali ali koja i danas pobuđuje u svojim čitaocima određene dileme.

Po Stanislavu Cvetkoviću „Rani Jadi“ su djelo u kom nemaština,društveno neprihvaćanje i problemi u porodici predstavlja na neki način jednu vrstu pobune,pobune protiv stvarnosti i želju za nekim boljim životom daleko od sadašnjice.

Po Vladi Vasiljeviću ova knjiga ima mnogo dublje značenje i ne predstavlja samo tužnu priču već definiše probleme Kišovog vremena o kojima niko nije smio pisati. Vasiljević dalje iznosi da se u ovom djelu javlja idealizam i sanjarenje kako bi se na neki način lakše prebrodile nedaće i problemi sa kojima se on suočava.

Djelo pocinje poetsko-lirskom deskripcijom. Sam naslov uvertire - S jeseni kad pocnu vjetrovi - evocira blagu tugu. Pisac nam ne otkriva nista o nastavku radnje, daje nam samo simbole, docarava atmosferu ulice gdje se djecak igra. Djecija masta je toliko slobodna da razmislja i o smrti, o boli koju ona donosi. Ni neko mnogo stariji, iskusniji ne bi mogao da razmislja o smrti tako iskreno i bez imalo straha kao taj djecak.
Prva glava zavrsava slikom djevojke, ljubicica, zvjezdica koje sunce osavlja po bocicama parfema, opojnih mirisa. Tima na pisac najavljuje atmosferu i pomajo otkriva ideje u nastavku djela.
U drugoj glavi se govori konkretnije o radji.Naime, u ulicu kestenova divljih kestenova navraca mladic i trazi ostatke svog djetinjstva: svoju ulicu, kestenje, kucu, bunar,...Ne nalazi nista od toga, sve je promjenjeno - od njegovesobe nastala je leja luka, od singerice njegove majke - bokor ruza, gdje je bilo njegovo uzglavlje sad je jabuka. A kestenova uopste nema.

"Kestenove su posjekli, rat ljudi ili prosto vrijeme."
Mladic uporno pokusava da nadje cvrste dokaze svog djetinjstva, priziva uspomene, prica s ljudima i ispituje gdje je sve to nestalo. Trazenje uspomena, ranih jada, istina jesu sustina, jezgro ovog djela. Ta tema se na razne nacine
Rani jadi - zivotni jadi
Zasto "Rani jadi"? Te dvije rijeci stoje u suprotnosti. Pridjev 'rani' oznacava nesto bezazleno, prvobitno, jos neformirano, a imenica 'jadi' pripada svjetu odraslih. Kis je pod tom sintagmom stvorio knjigu o onim prvim pronalazenjima i prepoznavanjima identiteta.

" Prepoznavanje savremena pedagosko-psiholoska nauka tumaci kao razvojni proces u toku koga dijete, djecak, kasnije i mladic, usvaja karakteristicna ponasanja, misljenja i vrednovanja, bitna za ukupnost licnosti, najcesce od roditelja, zatim od licnosti sa kojima dolazi u neposredan dodir...Taj proces svakako nije bezbolan."( Dr Vukasin Stanisavljevic, "Prilozi nastavi knjizevnosti")
Oni najraniji jadi obicno su i najtrajniji, najbolniji jer su prvi. Oni jacaju i formiraju licnost, ali i ostavljaju cesto neizbrisive tragove odnosno traume i razocarenja.
Kis je u romanu postavio dva lika jedne iste licnosti - Andrija i Andreasa Sama. Problematiku psiholoskog prepoznavanja zapoceo je pricom o djecaku Andriju koji se igra prodavca guscijeg perja, odnosno nesvjesno glumi svog djeda. Djecak sluti da u toj igri ima nesto grjesno, ali nastavlja. Ne pronalazi se u liku svog djeda svjestan da bi bankrotirao zbog jednog zenskog osmjeha.

I u nastavku se pronalaze mnogi detalji bitni za djecakovo odrastanje. Uloga roditelja u procesu odrastanja je nezamjenjiva. Djecak Andri nema tu srecu da osjeti ocinsku ljubav. Za njegovog oca vezuje se samo par uspomena i slika - ocev sesir i stap, pisma i dokumenti, slika u bolnici, voznja u kolima i vjest o njegovom nestanku. Nasuprot tome majka i sestra se pojavljuju skoro u svakoj prici. Ta njihova stalna prisutnost pojacava osjecaj okrnjenosti, nepotpunosti sto djecak nikako otvoreno ne pokazuje.
Taj rani jad duboko se urezao u djecakovu, a kasnije i u mladicevu svijest.Nakon toliko godina kad ja cak i kestenje nestalo mladica Andreasa muci ta prva patnja. On dolazi u ulicu kestenova da se uvjeri u istinitost svojih uspomena, da im nadje osnovu. Dolazi i da razdvoji djecaka i mladica u sebi, da stavi pecat na svoje odrastanje i krene dalje.

Mnoge cinjenice nam potvrdjuju autobiorafski karakter ovog djela. Naime, u prici "Vjerenici" prije retrospektivnog opisa dogadjaja, Kis daje jedan iskaz-"A evo kako je sve to bilo...Da ostanemo pri trecem licu. Poslije toliko godina, Andreas mozda i nisam ja.". Pored toga mnogi podaci o zivotu Danila Kisa poklapaju se sa podacima o djecaku Andreasu Samu: gradovi Subotica i Cetinje, Kisov otac je takodje odveden u logor, itd. Ocevo pismo djecak naziva "Veliko zavestenje". Kis takodje: "...otkrio sam, sa uzasom, da je iz nase skromne porodicne arhive nestalo jedno pismo, koje sam nekad izvukao iz ratnog meteza kao jedinu prciju svog djetinjstva, koje sam u okviru svog porodicnog mita nazvao Velikim Zavestenjem,...".

U nastavku knjige redaju se price koje prica pomalo Andreas Sam, pomalo sam pisac. Kad se pogledaju u cjelini te price podsjecaju na mozaik djecijih pogleda na svijet. Kis je zapravo koristio tehniku mozaika, i zadrzao se na osnovnim slikama da bi sto jace iskazao emocije koje one bude u djecijoj svjesti.

Rani jadi-Danilo Kis

Doživljaji iz detinjstva najviše se pamte i nikad ne umiru, ali samo kao neke pojedinosti, kao detalji i otrgnute slike. Sve ostalo iščezava u tami vremena i zaborava.
Sećajući se njih, Andreas Sam kao da prebira po prašini vremena, čisti komade, vraća im sjaj, spaja ih, pravi celinu doživljaja. Vrlo je malo ljudi čije detinjstvo ne nosi naslov ove knjige, pogotovo kad je reč o Srbima kao narodu. Da problem bude veći ovde se ne radi samo o ranim jadima, već se ti jadi vuku kroz celi život. Svako u ranoj mladosti doživi neke jade samo neko na teži, neko na lakši način. Ipak dok si dete sve ti je nejasno i u tim trenucima ne razmišljaš puno o tome. Tek kasnije, kad odrasteš, počinju da naviru sećanja čijih posledica tek onda bivaš svestan.

Onda poželiš da se vratiš tamo i da izmeniš tok dogadjaja, ali bez uspeha. Dečak Andreas je vrlo rano ispio gorku čašu ovo sveta.Vreme je ratno nesigurno, a iz tog vremena povremeno sećanjem zalazi u neposrednu prošlost, a maštom u budućnost, željenu ali još nejasnu.Život teče u seoskoj sredini, medju običnim jednostavnim ljudima.U sećanju dominiraju siromaštvo, nesigurnost i beda kao stalni pratioci detinjstva.Andreas Sam je senzibilna ličnost, osetljiv na spoljašnje utiske, voli sve što je lepo-cveće, boje, mirisi,zvuci,njegova mašta je živa i nemirna.Sposoban je da oko sebe zapaža nevažne detalje, da u sitnicama sagledava suštine i lepote.

Iz te sposobnosti proistekla je ljubav prema prirodi u kojoj će zapažati šume,drveće,travke,cveće,mirise,zvukove.Ali će zapažati i ono što je ružno i što je proisteklo iz čovekovog nemarnog odnosa prema prirodi. Ako je hteo da preživi morao je da radi. Možda bi to i bilo normalno, ali nekad je radio i ono što nije hteo. Vrlo je teško zamisliti svest jednog deteta, koje kada najviše treba da uživa u životu i bude bezbrižan, izlaže velikim naporima. Ipak je on samo dete, ali svet to ne vidi.Ali kakav je bio svet tada, takav je i danas možda samo u nekom drugom obliku. Priča Kruške ne zauzima ni polovinu stranice knjige, ali ukazuje na momenat koji se ne zaboravlja, gospodja Molnar izjednačava Andreasa sa psom.

Ipak dečak je uspeo, da iz druženja sa prirodom, razvije smisao za lepo i sposobnost da se lepo oseti svuda oko sebe. Uloga roditelja u procesu odrastanja je nezamenjiva. Dečak Andi nema tu sreću da oseti očinsku ljubav. Za njegovog oca vezuje se samo par uspomena i slika- očev šešir i štap, pisma i dokumenti, slika u bolnici, vožnja u kolima i vest o njegovom nestanku.Nasuprot tome, majka i sestra se pojavljuju u skoro svakoj priči. Ta njihova stalna prisutnost pojačava osećaj okrnjenosti, nepotpunosti što dečak otvoreno ne pokazuje. On dolazi u ulicu kestenova da se uveri u istinitost svojih uspomena, da im nadje osnovu. Dolazi da razdvoji dečaka i mladića u sebi, da stavi pečat na svoje odrastanje i krene dalje. Možda bi trebalo da svi ljudi u životu osete bar malo patnje i bola, možda samo da im služi kao podsetnik.

Nekim ljudima je to jednostavno neophodno da bi se opametili. Danilo Kiš, kao i mnogi drugi možda nikad ne bi saznali pravu vrednost života da nisu doživeli nešto loše ili teško.
Ova knjiga donosi mnogo nedoumica, samim tim što počinje posvetom za „decu i odrasle“. Nema nikakve sumnje da ona podjednako uzbudjuje sve osetljive čitaoce, bez obzira na starost. Njenoj vrednosti doprinosi i ta činjenica da su sva zbivanja bila stvarna i da ništa od toga nije izmišljeno. Neopisiv je taj doživljaj, kada posle pročitane knjige shvatiš da si postao vredniji za jedno saznanje o sudbini.

Detinjstvo Andreasa Sama između života i smrti ("Rani jadi" - Danilo Kis)

Svako od nas se u trenucima bola i patnje povuče u samog sebe. Razmišlja o onome što ga tišti i povređuje, raduje i uveseljava. I baš tada on upoznaje sebe kao ličnost i osobu.

Andreas Sam je dečak rođen u seoskoj sredini. Još u najranijem detinjstvu on ispija "čašu bola" tako što gubi svoje najbliže. U tim trenucima on ne oseća samo bol već gubeći oslonac oca, postaje nesiguran. Zatvara sa u sebe i pokušava da na sebi svojstven način predstavi svet sa one druge strane. Svoj strah, bol i usamljenost pokušava da potre razvijanjem već bujne mašte.

On u vremenu kada još uvek svet oko sebe doživljava čulno, pronalazi smisao života u sitnicama. Zadubljen, u svojim mislima život oko sebe posmata na drugačiji način. Kroz oči detinje, naizgled bezbrižne, gleda ljude, polja i livade. I svi ti ljudi tako bitni u njegovom životu sada mu se čine nevažnim. Bitna su polja, livade, bitan je onaj leptir što veselo leprša svojim šarenim krilima.

Medjutim, kada se vrati u stvarnost, osvrne oko sebe, vidi svoju surovu realnost. Oseća da više nije bezbrižan. Glad, siromaštvo, tuga, bol, pritiskaju njegovu malu, usamljenu dušu. Život mu nije dozvolio da bude kao svaki drugi dečak, već ga je naglo istrgao iz tople ljušture detinjstva u hladan svet odraslih. U tom okruženju gde su svi tmurni i ozbiljnih lica on se ne snalazi. Tu nema ničega u čemu on može da pronađe lepotu življenja. Tu ga niko čak ni ne razume. On nema pravog prijatelja. Ono što remeti jednoličnu sliku bede i usamljenosti jeste njegov odnos sa psom Dingom. Iako mu pas nije odgovarao, dečak je znao da shvata njegovu prirodu i njegovu sudbinu.

U romanu "Rani Jadi" Danilo Kiš je ustvari pokazao taj "pasji" život dečaka. Poistovećujući ga sa samim sobom, pisac opisuje njegov život kao borbu za opstanak. Kao pokušaj da se beskrajnom ljubavlju, maštom, ambicijom, prijateljstvom nadvlada sav bol, tuga, ogorčenost i usamljenost. Kiš svojim primerom pokazuje kako umetnost i stvaralaštvo pobeđuju sve nedaće i nadživljavaju umetnika, gde svaka nova generacija postaje bogatija za priču jednog neobičnog dečaka.

Dok čovek ne iskusi bol i nepravdu, dok ne bude povređen, on ne može u potpunosti da proživi i da ceni trenutke sreće, radosti i blagostanja. Život i smrt, dobro i loše uvek moraju biti uravnoteženi jer to je u osnovi prirode i postojanja.

DANILO KIŠ ili detinjstvo Andreas Sam-a

... jedan visoki stari mladić, očešljan kao oblak, vidovit kao mudrac, bezazlen kao dete, hrabar kao mladi orao i pisac kao što se diše...

«Vi biste hteli, gospodo, da vam pokažem svoju rodnu kuću? Ali moja se majka porodila u bolnici u Fijumi, i ta bolnica je već srušena. Nećete uspeti da stavite ploču na moj dom, jer je i on valjda srušen. Ili biste morali staviti tri-četiri ploče sa mojim imenom u raznim gradovima i raznim državama, ali ni tu vam ne bih mogao pomoći, jer ne znam koja je bila moja kuća, ne sećam se više gde sam živeo u detinjstvu, jedva znam na kojem sam jeziku govorio...»

Andreas Sam, njegov otac Eduard Sam, njegova majka Marija Sam, njegova sestra Ana Sam, uspomene ili sećanje na detinsjtvo i svih ranih jada odrastanja jeste Danilo Kiš. Između ulice divljih kestenova, Pogroma ili Livada, u jesen i Konja – Čovek koji je dolazio izdaleka. Učinio mi se poznat. Rođeni smo u istom gradu, ali ne u isto vreme. «Na mom uzglavlju izrasla jabuka.

Jedno kvrgavo, povijeno stablo bez ploda. Soba mog detinjstva pretvorila se u leju sa lukom, a na mestu gde je stajala singerica moje majke – bokor ruža..» - zapisao je Andreas Sam ili Danilo Kiš. Prezime Sam ili Kiš što bi u prevodu moglo da znači mali i sam, kao jedan od najznačajnih pisaca svih vremena «koje sam hteo da preskočim jednim lirskim skokom unapred», u svojoj devetoj godini imao je harfu. «Ona se sastojala od električne drvene bandere i šest pari žica vezanih za porcelanske izolatore nalik na rasparen komplet za čaj...»

Detinjstvo, dečaštvo, odrastanje i spektar duginih boja koji nas između početka i beskraja zadržava. To je ta veza između čitaoca i pisca, između stvaraoca i knjige, između prošlog i budućeg. O vremenu prošlom, o svetu tog vremena,nasuprot patnji prošlosti, izmišljeno buduće vreme, budući događaj putem posrednika ili u potrazi za detinsjtvom koje ne napušta, Sam – u potrazi za korenom.

«Mislim da je tatina greška bila napravljena time što sam za razlog izostanka upisao u tu kontrolnu knjižicu, po savetu svoje majke, nešto što mi se nije činilo dovoljno ubedljivim, neku bolest, magareći kašalj, boginje ili slično, a meni se više svidela gola-golcata istina. (stvar koju sam, barem u književnosti, i do dana današnjeg sačuvao)» - autobiografska fikcija ili zabeleška Andreasa Sam-a koja se pamti. Svima nama koji u traganju za ulicom divljih kestenova u zajedničkom rodnom gradu, Subotici prolazimo kroz park pored statue Danila Kiša i prisećamo se pročitanog, sa pogledom između knjižare i biblioteke opisani prizor ruža, slobodan saobraćaj preko vremenskih granica, duševni mehanizam dečaka, glavnog junaka Ranih jada osećamo. Svojim maštarijama ili nepouzdanim pamćenjem iz sveta detinjstva: dečak prepoznaje sebe u strujanju očeve sudbine, imena i datume, tragove ... uvek nedostajuće godišnje doba odrastanja.

S jeseni, kada počnu vetrovi i kada divlji kestenovi iskaču iz svoje dlakave ljušture što bi u prevodu moglo da znači da je to vreme između dečaka i dečaštva ili između dva sveta nastajanja i nestajanja učimo o muzičkoj kompoziciji plemenitih mirisa, tajni prolaza stvarnosti, detinjstvu, kući u kojima je Sam živeo i radio.


Između literarnog, biografskog i autobiografskog jesu rani jadi i jeste detinjstvo koje poput krika ili vapaja vodenog boga ili pak urlika između tihe tuge i radosti savremenog čoveka traje. Traje i detinjstvo i ne zaustavlja se. Traje i Danilo Kiš između Beograda, Pariza, Subotice. Možda i nije važno u kojoj je kući rođen, u kojim je kućama živeo...


«Moje detinjstvo obeleženo je strahom i stidom, vezanim za jevrejstvo. Još kao dete pitao sam se – ko smo mi i zašto je na nas palo prokletstvo?» ... zapisao je. «Uvek sam se vraćao iskustvu svog sna iz svoje biblijske literature ...»