Odg: PRICE JEDNOG PUTNIKA
Odg: PRICE JEDNOG PUTNIKA
Jos jedna u nizu divnih prica koja ce vas odvesti u neke druge svetove ...:srce:
https://easttothesun.wordpress.com/2...sunca-i-azija/
Odg: PRICE JEDNOG PUTNIKA
Odg: PRICE JEDNOG PUTNIKA
Odg: PRICE JEDNOG PUTNIKA
Odg: PRICE JEDNOG PUTNIKA
Odg: PRICE JEDNOG PUTNIKA
Odg: PRICE JEDNOG PUTNIKA
Divni putnice...hvala ti za ovo putovanje
VI deo... Maslinova gora
http://easttothesun.com/2016/02/22/p...aslinova-gora/
Odg: PRICE JEDNOG PUTNIKA
Odg: PRICE JEDNOG PUTNIKA
Poslednji deo jedne avanture...
Odmori putnice pa krene u nove :srce:
Put do srca Sunca VIII – Mesija
MARCH 4, 2016 ~
Spasilac
Subota. Šabat. Lijep dan, moj posljednji dan u Jerusalimu. Sve što sam želio vidio sam. Ostalo je samo još da prošetam, oprostim se i da zaključim priču. Danas treba da se prebacim na aerodrom u Tel Aviv i da krenem kući. S obzirom da je Šabat, nisam baš siguran kako ću tu zamisao realizovati. Javni prevoz ne postoji. Ništa ne radi, sve je pusto, gotovo nikoga nema na ulicama. Kafići, prodavnice, dragstori, prevoz – ništa. Čak ni u starom gradu. Tako je sve do zalaska sunca.
https://easttothesun.files.wordpress...4&h=182&crop=1
https://easttothesun.files.wordpress...4&h=182&crop=1
https://easttothesun.files.wordpress...4&h=182&crop=1
https://easttothesun.files.wordpress...4&h=182&crop=1
https://easttothesun.files.wordpress...2&h=367&crop=1
Grad u pustinji, pustinja u gradu – pijaca
Lutao sam po potpuno pustom Jerusalimu, posljednji put, sjedio na zidinama, slušao muziku, gledao Maslinovu goru, prešao Ramparts walk. Razmišljao o prolaznosti. Milioni ljudi dolaze i odlaze odavde, invertovani, modifikovani. Stotine ultra-modernih tramvaja dnevno prođe uz same zidine. Gomile ljudi. Ubrzo će i leteći tanjiri i ćilimovi. A on će ostati. Smijati se smiješnim ljudima koji pokušavaju da ga razumiju, grade i ruše krovove, nameću svoje i osporavaju tuđe. Ostaće isti. Nasmijan, osunčan, star i lijep, snažan. Za kraj sam samo mogao prići zidinama i zagrliti ih, zagrliti Jerusalim. Malobrojni prolaznici su me čudno posmatrali.
https://easttothesun.files.wordpress...9&h=151&crop=1
https://easttothesun.files.wordpress...5&h=151&crop=1
https://easttothesun.files.wordpress...5&h=151&crop=1
https://easttothesun.files.wordpress...1&h=151&crop=1
Nastavio sam lutati, slušajući muziku, kada mi je u glavnoj ulici prišao stariji gospodin. Jevrejin, obučen u tradicionalnu nošnju, sa sijedim pletenicama pored uha, govoreći savršen engleski jezik. Odložio sam slušalice želeći da ga čujem. Ljubazno me upitao da li sam Jevrej i šta sam. Na moj gotovo lažni odgovor da sam hrišćanin, on je spomenuo klimu (aircondition). Prvo sam pomislio da je izgubio pamet. Upitah ga šta želi od mene, a on mi reče da me moli da dođem kod njega kući i ugasim mu klimu.
Kako uobičajen zahtjev. Priđe ti random stranac na ulici i zamoli da odeš kod njega kući i ugasiš mu klimu. Usred Jerusalima. Sasvim normalna stvar, svakodnevna. No, s obzirom da sam shvatio o čemu se radi, odlučih da pođem sa čovjekom. Daću mu šansu.
Hodamo ka njegovom stanu. Hodamo dobrih 15 minuta. Uopšte nije blizu. Priča mi. Govori kako se on i supruga već par sati smrzavaju jer im je klima ostala upaljena još juče. On već par sati hoda po gradu i traži nekoga da im u kući ugasi klimu, ali uzalud. On je Jevrej, on ne može. Šabat je. Jevreji ne koriste elektronske uređaje, ne smiju da voze, a ni da putuju. Čak ne smiju ni da koriste prekidače u stanovima. Gotovo nikoga nema na ulicama, a i oni ljudi koje je zatekao, Jevreji su, koji se, većinom, vraćaju iz Sinagoge. Oni mu ne mogu pomoći. Potreban mu je neko ko nije Jevrej. Neko ko je lažni hrišćanin. Neko poput mene. Savršen sam za tu misiju.
Ušli smo u zgradu, bogato i lijepo uređen stan u kojem je čekala supruga. Promrzla starija jerusalimska dama. Suprug joj govori da je našao momka iz Bosne koji im može pomoći. Gospođa sva oduševljena, nudi me pivom, kafom (koju bih sam morao napraviti). Iz nekog glupog razloga sam odbio i zahvalio se. Gospodin je otišao po čokoladu i poklonio mi je, a zatim me odveo do mjesta na zidu na kojem se nalaze prekidači.
Oboje su me posmatrali, u iščekivanju. Stao sam ispred, zauzeo odlučan stav i ispružio ruku. Nisam siguran da li su njih dvoje disali u tom trenutku. Ja sam gotovo prestao. Izgledalo je kao vječnost. Trajalo je kao vječnost. Moj prst se približavao lijepo dizajniranom prekidaču na zidu, dodirnuo ga i njeznim pritiskom izazvao onaj prijatni zvuk promjene stanja prekidača. Električno kolo se prekinulo, zvuk klime je utihnuo kao i ona sama. Bili su spašeni.
Mesija
Šalim se. Samo sam pritisnuo prekidač.
Ljubazna gospođa je počela da mi se izvinjava što sam morao toliko hodati do njih i što su me uznemiravali, ali da im to zaista mnogo znači i da su mi mnogo zahvalni jer sam im pokazao poštovanje i razumjevanje njihove problematike i običaja. Bilo mi je drago što sam im pomogao. Čak sam im rekao da, ako imaju još nešto po kući da im popalim ili pogasim, rado ću to da uradim dok sam još tu. Takođe sam im rekao da ako neko od komšija ima sličan problem, rado ću pomoći. Jedan lažni hrišćanin bi mogao u Jerusalimu da živi od gašenja i paljenja uređaja po jevrejskim kućama za vrijeme Šabata.
Otišao sam da se pozdravim sa Noom i Galom. Ti ljudi su postali moji prijatelji u ovih par dana. Nosio sam Galovu odjeću i spavao u njihovom domu, hranio se tu, čak i kada oni nisu bili tu. Donio sam im čaj iz Palestine. Vjerovali su mi. Postavljali smo jedni drugima bezbroj pitanja i uživali u sjajnim diskusijama koje smo vodili. Jedna od stvari koje mi najviše nedostaju su razgovori sa njima. I Sarinim cimerima.
Morao sam još jednom da ih vidim. Morao sam sa njima da obavim tri stvari. Želio sam da napravimo zajedničku fotku, da ih pitam iz kojeg su plemena i da razgovaramo o Mesiji. Gal je poželio da izađemo na terasu i zapalimo, iako ne puši inače. Sa terase se pruža pogled na Jerusalim. Nebo je bilo gotovo potpuno crveno, dok je Sunce glatko klizilo po njemu na počinak. Stojimo na terasi, pored solarnih panela i bojlera, gledamo zalazak, pušimo i tiho razgovaramo.
https://easttothesun.files.wordpress...4&h=325&crop=1
https://easttothesun.files.wordpress...4&h=160&crop=1
https://easttothesun.files.wordpress...4&h=161&crop=1
Noa je donijela kafu i pridružila nam se, uz konstataciju kako nije sigurna, ali misli da pripada Rubenovom plemenu.
Gal toliko toga razumije. On zna da je Mesija koncept. Da ne mora nužno biti čovjek (ionako bi ga ludi ljudi razapeli ili poslali u ludnicu – čak je i Bog odustao od ideje otjelovljenja Mesije u čovjeku). Mesija je tačka kojoj težimo. Svi mi. Ne samo Jevreji. To je nivo svijesti koji trebamo dostići. Razumijevanje. Čitav jedan novi sistem vrijednosti. Svijest o odnosu prema prirodi, prema drugom čovjeku, drugoj kulturi, vjeri, tradiciji i religiji. Podići svoju ličnu svijest, podići Treći Hram. Treći Hram je nešto što gradimo svakodnevno. Ukoliko tako odlučimo. Ali u svakom slučaju bi trebali. Svako bi trebao barem po jedan kamen da ugradi. Pa, to je naš Hram. Moj, Dautov,Yovavov, Sarin, Edoardov, Hram onog mudžahedina iz Vitlejema. Ima mjesta za sve. Mesija nije samo jevrejski koncept. Jerusalim nije jevrejski grad. Jerusalim je majka. Presječena na pola. Sunce. Srce Sunca. Slomljeno, doduše. Odgovori na sva pitanja su u Jerusalimu. Lično sam se uvjerio.
Waiting for Messiah
Noa smatra da ne trebamo pasivno čekati Mesiju i očekivati čovjeka koji će samo doći i sprati naše grijehe svojom žrtvom, dok mi samo posmatramo nesvjesni i potpuno slijepi. Vodimo razgovor pod crvenim jerusalimskim nebom. Gotovo je romantično. Grlim ih, zahvaljujem im se i odlazim. Govore mi hvala. Govore mi da nikad nisu imali gosta sa toliko mnogo sjajnih i zanimljivih pitanja. Govore mi da sam ih tjerao na razmišljanje konstantno. To je najljepši kompliment koji može čovjek dobiti valjda. Toda. Šukran. Falemanderit.
https://easttothesun.files.wordpress...4&h=182&crop=1
https://easttothesun.files.wordpress...4&h=182&crop=1
Dio Mesije je u svima nama. Hazarski Adam. Satkan od snova svih ljudi. Mesija je mozaik svih ljudi planete. Svih kultura, rasa, nacija i religija. Iako toga nismo svjesni. Sve dok ne postanemo, Mesija neće zaživjeti. Život će mu udahnuti samo viša kolektivna svijest. Doći će kada zaslužimo. Svi činimo isto, gradimo Hram. Samo zajedno možemo dočekati Mesiju, stvoriti ga, sklopiti ga od svojih dijelova slagalice, svojih snova. Mesiju i Treći Hram.
Meni se čini da je svijest na nižem i nižem nivou iz dana u dan. Ljudi teže dezintegraciji, insistiraju na razlikama, svako želi svoj komadić slagalice samo za sebe.
Konstantno insistiranje na razlikama, konstantno osporavanje onih drugih ne vodi nikuda. Nema tu pobjede. Koliko god primamljivo i zabavno zvučalo, ne možemo jedni druge istrijebiti. Pokušali smo sa Jermenima, Jevrejima, Srbima sa Kosova. Pokušali smo par puta u istoriji. Ne ide. Jermeni će vječno gledati u Ararat. Srbi nikada neće otići s Kosova i jednostavno zaboraviti. Neće ni Albanci. S punim pravom. Isto je i ovdje. Slušam ideje o tome kako je Kosovo srpsko i kako će ubrzo opet biti srpsko. Nadam se, volio bih to zaista. Ali neko od glavonja bi trebao biti politički odgovoran prema svim tim ljudima i prestati se igrati njihovim emocijama. Šta ćemo da uradimo sa 90% stanovništva pokrajine koje tvrdi da su Albanci i koji ne žele da odu, ni da budu dio srpskog svijeta!? Da ih istrijebimo, protjeramo!? Tragovi srpskog prisustva i kulture su jako blijedi. Kosovo više teritorijalno nije dio Republike Srbije. I to se neće ubrzo promijeniti, pa taman da sve zemlje povuku priznanje. Ne može niko ignorisati volju 90% ljudi koji trenutno tamo žive. Nema smisla vrtiti se u beskonačnoj petlji nasilja, protjerivanja i osvete. Važno je to shvatiti i prihvatiti. Svaki oblik dizanja frke i prašine oko toga je lažni patriotizam i samopromocija, na račun manjinskog srpskog naroda dolje. Shvatiti. I krenuti od nule na kojoj smo, malim i mudrim koracima težiti povratku, očuvanju tradicije, kulture i prije svega, naroda. Ostvariti pravi suživot. Pravi, a ne onaj iz crkvenog dvorišta u Ferizaju.
True story
Odlazim iz Jerusalima. Sunce je zašlo i javni prevoz se polako probudio, Jerusalim se probudio. Stigao sam istim u Tel Aviv. Antonim Jerusalima. Prostitutke, homoseksualci, sloboda misli, izražavanja, praktikovanja svega što vam padne na um. Nema religije. Razvrat ili sloboda!?
Na sve aerodrome koje poznajem, potrebno je doći 2 sata ranije. U Izraelu morate doći 6 sati ranije, ukoliko želite da budete sigurni da ćete stići da se ukrcate. Zbog iscrpljujućih kontrola. Ja sam došao 11 sati ranije. Svaki putnik na aerodromu ima samo svog pratioca iz službe bezbjednosti. Svaki vaš korak se motri i analizira na tom aerodromu. Svakih par minuta vam neko priđe i porazgovara sa vama. Upozori vas da se ne udaljavate od torbe. Pita vas čudsne stvari. Da objasnite porijeklo svog imena ili da mu kažete imena članova svoje porodice. Ukoliko nosite palestinsku maramu, stojite tu 11 sati i imate najgluplju priču na svijetu (iz Srbije sam, ali sam zapravo iz Bosne – zemlje na koju se u svijetu i ne gleda baš blagonaklono i koja je manje – više predstavljena kao muslimanska zemlja, nemam ho(s)telsku rezervaciju, bio sam kod nekih stranaca koje znam 3 dana), dok u torbi nosite i dalje What is Islam!? brošuru koju vam je dao nasumični mudžahedin iz Palestine, budite sigurni da će učestalost pretresa i postavljanja neobičnih pitanja naglo da skoči. Nemojte to raditi! Ili radite, zabavno je, iskreno. Pretresli su me šest puta. Morao sam da na najluđe načine dokazujem da nisam musliman.
Želim epski odlazak iz Obećane zemlje. U avionu sam zatvorio oči i pustiotrue story. Ibrahimovu true story. Jedna Mila mi je jednom otkrila, ispričala tu priču. Svoje sposobnosti da vidim muziku, kao što Naama čuje Zemlju sam se stidio i ignorisao je godinama. Muziku kao što je Ibrahimova, Šizomantrina, Trkuljina, ili muziku ansambla Consecration jednostavno vidim.
Uvijek sam volio tu stvar. Sad sam je vidio, sklopljenih očiju, otvorenog uma. Liban. Truba. Džez. Spaljeni Bejrut. Palestina. Bliski Istok. Najbliži Istok na svijetu. Svu tugu, bol i ljubav Bliskog Istoka jedan čovjek je ispričao jednom pričom. Jednom istinitom pričom. I jednom trubom. Priču sa svim elementima priče. Uvod, peripetija, zaključak. Truba koja plače. Plače za Bliskim Istokom, Bejrutom, Jerusalimom. Za ograđenim, okupiranim Palestincima. Nevinim jevrejskim žrtvama Intifade. Za onom trudnicom, njenim nerođenim djetetom, njenim petnaestogodišnjim ubicom i njegovim likvidatorom, osamnaestogodišnjim vojnikom. Luda djeca. Truba suznih očiju (2:55). Plače nad nama. Nad našom spremnosti i sposobnosti da oguglamo na sve. Da oguglamo na Zid. Da oguglamo na njih troje. Na jedan Goraždevac. Na milion i po Jermena. Da nam postane svakodnevnica. Da jednostavno naviknemo. Konstatujemo današnji inkrement, broj i okrenemo list. Inkrement. 3.
https://easttothesun.files.wordpress...6005.jpg?w=656
Neće nama Mesija doći. Treba debelo da se potrudimo, da bi zaslužili. Da bi mu dušu udahnuli. To se neće desiti još jako dugo, sigurno.
Ovaj konflikt nema rješenja. Srećni kraj se ne nazire.
2:35!
Pismo Jerusalimu
Jedna od mojih najvećih želja u posljednjih 25 godina (da, star sam) je bila da vidim Jerusalim. Ostvario sam svoj san. Čekao sam godinama na pravi trenutak. Otišao sam kada sam bio spreman. I bilo je pravo vrijeme. Vrijeme treće Intifade.
Moje najjače impresije su vezane za Palestinu, Holokaust, ljude i konflikte, Intifadu, Hebron. Većina ljudi koji posjete ovo mjesto postanu religiozni, spoznaju jednu od religija, postanu Sveti Petar ili još bolje – Mesija himself. Nekako osjećam da sam ja najviše profitirao od svih njih. Ja sam uspio ostati ja. Razumjeti. Sklopiti svoj lični mozaik. I uspio sam konačno raskrstiti sa religijom. Ja nisam hrišćanin, Mesija niti Sveti Petar. Nisam ni ateista. Ni Jevrej. Ni musliman. Odbijam sve te časti i odlikovanja. Zadržao bih samo pravo da budem Srđan. Samo čovjek.
S Bogom si oduvijek bio. Zbogom ostaj, Salime. Oprosti mi zbog lavande!
Nas dvojica smo ovom susretu pružili sve što smo mogli i imali. I ostali smo nepromijenjeni. I ja i ti. Vratiti se neću. Jedna instanca Jerusalima, sa svim svojim utiscima i ranama je sasvim dovoljna za jedan život.
Ljudi su smiješni. Od svega što rade najbolje im ide promašivanje poente. Dijeliće te, dijeliće se. Gaziće te, dolaziće da te razumiju i odlaziti zbunjeniji nego što su došli. Ili poput mene, uvjereni da su razumjeli. A ti ostaješ isti. Vječan. Jak kao stijena. Hiljadama godina stojiš i ne mrdaš. I stajaćeš. Čekajući Mesiju, Treći Hram i neku novu Intifadu. Novu svijest, novo uzdizanje, rising up. Stojiš i smiješ nam se.
Meni si namignuo.
Hvala ti na svemu!Neka prione jezik moj za usta moja, ako tebe ne upamtim, ako ne uzdržim Jerusalim svrh veselja svog
Psalm 137, 6
http://easttothesun.com/2016/03/04/p...a-viii-mesija/
Odg: PRICE JEDNOG PUTNIKA
Odg: PRICE JEDNOG PUTNIKA
Kosovo – cvijet i kamen
Da procveta ravno polje
oko manastira
i da pastir ispod brda
u frulu zasvira
https://easttothesun.com/2016/04/29/...vijet-i-kamen/
Odg: PRICE JEDNOG PUTNIKA
putuj :bisa:....
Duhom kroz Jugoslaviju I – ovdje i sada
''Jutro je. Jato galebova otima se za ostatke hrane bačene s ribarskih čamaca. Daleko od njih, na pučini, galeb Jonathan Livingston, potpuno sam, uporno vježba jedan okret u zraku. Dok većina galebova leti samo zato da bi se domogla hrane, Jonathana iznad svega zanima let. Dane i dane provodi u osami vježbajući najteže, najneobičnije okrete u letu istražujući granice svojih mogućnosti. Takav način života izdvojio ga je iz jata, polako postaje osamljenik. Na uporne molbe svojih roditelja da počne živjeti kao i sve ostale ptice, Jonathan se nekoliko dana trudi udovoljiti njihovim željama: leti s jatom, kriči s ostalim galebovima i zaranja u more za ostacima hrane.
Tada konačno shvaća besmislenost takva života i opet se povlači u osamu. Živi daleko na pučini, gladan i sretan što uči letjeti. Njegov cilj bila je brzina…''
https://easttothesun.com/2016/06/22/...-ovdje-i-sada/
Odg: PRICE JEDNOG PUTNIKA
Duhom kroz Jugoslaviju II – sam na ulici
https://easttothesun.com/2016/06/29/duhom-kroz-jugoslaviju-ii-sam-na-ulici/
Odg: PRICE JEDNOG PUTNIKA
nastavak avanture :jede:
DUHOM KROZ JUGOSLAVIJU III - KRUGOVI
''Nekoliko puta me je zamolio da tim ljudima, mojim domaćinima vratim na bilo koji način, iako ih ne poznaje.
Molim te, ostavi im kunu, operi im suđe, pokloni im dio sebe. Bilo šta učini za te ljude. Zatvaraj krug, otvaraj novi.
Kontroliše količinu informacija koju međusobno razmjenjujemo, povremeno nas prekidajući u razgovoru sa namjerom da usporimo. Ne možemo razmijeniti toliko informacija, treba da usporimo. Naručio je kafu sa zrnom ljubavi. Konobarica se nasmijala, a on radostan konstatovao kako je upravo otvorio novi krug. Toj ženi je izazvao osmijeh koji će ona prenositi dalje. Nakon kafe, zamolio me je da sami sklonimo posuđe koje smo koristili jer ta žena ionako ima previše posla. Žena je zaista ostala razgaljena od sreće.''
https://easttothesun.com/2016/07/06/duhom-kroz-jugoslaviju-iii-krugovi/
Odg: PRICE JEDNOG PUTNIKA
Odg: PRICE JEDNOG PUTNIKA
Putnik s dusom nomada nastavlja svoje price :srce: ...Island
Helvegen I – zlatni prsten
Ostavljajući oluju iza sebe, najmanji automobil proizveden u istoriji čovječanstva, koji nam je bio dom 7 dana i koji smo od milja zvali kućica, kotrljao se ponosno na svoje 4 ljetne gume niz snijegom zavejanu planinu, jureći sjeverom Islanda ka Akurejriju. Gubili smo na visini, a ja sam nošen tom spoznajom odahnuo, svjestan da je opasnost iza nas i spreman da joj priznam da je zapravo mnogo toga moglo poći po zlu, da sam često gubio kontrolu nad volanom i da sam morao voziti posred ceste, smanjujući time mogućnost da nas vjetar, zajedno sa kućicom, jednostavno zbaci s puta.
https://i1.wp.com/www.easttothesun.c...00%2C450&ssl=1
Potegao sam gutljaj rakije njenog oca, ohrabren činjenicom da vožnja u pijanom stanju na Islandu, iako potpuno nelegalna, manje – više prolazi nekažnjeno, jer u toj pustinji i nema ko da vas testira na alkohol. Unutrašnjost kućice ispunjavali su zvuci Shizomantrinog kozmičkog dana D. Smijali smo se, ponosni na sebe i radosni zbog toga što posljedice ove najhrabrije ali i najgluplje odluke ikada, da se zaputimo direktno u sami početak oluje, nisu bile fatalne po nas. Bio je potreban samo tračak sumnje i oklijevanja da me pokolebaju i da odustanem od tog nauma. Takođe, bio je potreban i samo mali podsticaj da krenem. Ideja je bila da krenemo odmah direktno u oluju i izađemo iz nje prije nego ona dostigne svoj vrhunac, najavljen u 18h. Klatio sam se tako neko vrijeme u neodlučnosti, a ona je rekla nešto u fazonu: ko ga ****, idemo, mi to možemo.
Nevjerovatan je značaj energije osobe s kojom putujete ili radite bilo šta u životu. Nevena je tip osobe koja vas nikad neće sputavati u u nekoj ludoj i neodgovornoj namjeri. Nikada neće biti previše umorna ili lijena za bilo kakvu ludost. Naprotiv, podržaće je. Pridružiće vam se. Po tome smo potpuno isti.
Samo pet dana ranije, javio sam joj da idem na Island, da je Jordanski cimer (lat. jordanus cimerius) otkazao put i da će mu propasti karta, da može da ide sa mnom umjesto njega ukoliko želi i ukoliko joj ne smeta činjenica da ćemo biti gladni, žedni, promrzli, da ćemo spavati samo par sati dnevno i to u kolima, voziti stotine kilometara dnevno, potrošiti brdo novca – ali sve to na Islandu. Putovanje je zamišljeno kao putovanje dva izdržljiva muškarca koji su prehodali čitavu Petru za jedan dan, na +60 stepeni. Znao sam da će taj lik izdržati sve što mogu i sam izdržati. Za Nevenu nisam bio siguran. Ponudio sam joj nešto što niko drugi ne bi prihvatio. Ona je samo rekla: naravno da želim da idem s tobom na Island, biće mi čast, dolazi po mene, idemo!!!
Kotrljali smo se niz planinu i polako prilazili tom gradiću. Nevena me pogledala sa suvozačevog mjesta i između Shizomantrinih tonova glasno verbalizovala svoje misli rečenicom:
Znaš Srđane, prestala sam da čekam da mi se stvari dese, počela sam da ih dešavam.
Da, dešavali smo jednu po jednu sjajnu stvar. Mi smo ljudi koji dešavaju stvari. Zato se valjda i kapiramo dobro od prvog dana kada je došla u Banjaluku na Demofest i kontaktirala me preko zajednice. Oduvijek sam volio način na koji verbalno izražava svoju unutrašnjost. Volio sam njene savršeno smislene, nerijetko komplikovane i uvijek sofisticiranim humorom prožete rečenice. Samo ona započinje rečenice sa:
Ne bih da vraćam film usred isceljujućeg tretmana biljkama sa indijske visoravni Dekan, ali, koliko me pamćenje služi,…
(Inače, skala kojom se utvrđuje koliko jedna žena može biti kul sadrži vrijednosti od nula do e, odoh ja malo da dremnem pozadi dok se vozimo kroz oluju, ili krače – od nula do Nevena.)
Sidarta
Nakon sjajnog dana provedenog kod Artemizije i njenog Goluba u Novom Beogradu, slušajući ploče sa Woodstock – a, kenjajući o sistemu, muzici i životu, prežderavanja najgotivnijim sendvičima koje je Golub pravio, blejanja na najsjajnijoj svirci Teleporta u beogradskoj Ciglani i bizarne kiše kajiševa na istoj (ko bi shvatio Beograd!?), obilaska rodbine i pakovanja kod Nevene, našli smo se već nekako u Budimpešti na aerodromu.
tajali smo u redu za ukrcavanje u avion, umorni od vožnje i burnog vikenda u Beogradu, ali srećni i nasmijani. Krećemo na put na Island. Nemamo nikakav plan, ali imamo kola. Vozićemo se po ostrvu i spavati u autu.
Čovjek u redu ispred nas je slušao naše kreveljenje i lupetanje, okrenuo se i započeo small talk sa nama na srpskom. Pitao nas je kuda idemo i šta planiramo. Nakon što smo se upoznali i konstatovali svoje nepostojanje plana, rekao nam je da on živi u Rejkjaviku i da ne dolazi u obzir da spavamo u kolima, barem tu prvu noć. Pozvao nas je da spavamo kod njega, u njegovom stanu.
Prihvatili smo Vladimirovu ponudu. Želja da nam pomogne je djelovala iskreno i čisto, bez skrivenih namjera. Mislio je da smo par.
Letjeli smo iznad Danske. Čitao sam Sidartu i gledao more i oblake iz ptičije perspektive, dok se Nevena socijalizovala par sjedišta iza mene. Radovala me je potpuna neizvjesnost u koju ulazimo i činjenica da će sve biti u redu. Već smo sasvim spontano i neočekivano našli hosta za večeras. Bivajući lijepi, vedri i nasmijani, nesvjesno smo privukli čovjeka da nam se obrati i pomogne nam. Otišli smo iz svojih zona komfora. Radovao me taj osjećaj. Tonuo sam u misli duboko do dna tog osjecaja, do počivalista uzroka, sagledavajući ga i time dotičući suštinu razmišljanja. Proživljavanjem stvari i osjećaja raznih boja, sticanjem iskustava, sklapanjem sopstvenog mozaika, sama iskustva ne iščezavaju već postaju stvarna i zrače ono što je u njima. Gledao sam kroz prozor, neopterecen teretom imanja plana i obasjan radosnom neizvjesnošću, razumjevajući ljepotu visine i shvatajući da je iznad oblaka uvijek sunčano.Divno je i prijatno hodati po svetu, probudjen i otvoren za sve sto je blisko, bez ikakvog podozrenja
Sidarta
Da li sam slučajno ponio bas Sidartu?
Island
Čovječe, na Islandu smo. Zagrlili smo se uz tu konstataciju dok smo na aerodromu u Keflaviku čekali prtljag i sa Vladom dogovarali kada i gdje da dođemo. Usput mi je rekao da je obilazak Golden Ring – a do kraja dana nemoguća misija, s obzirom da je već 17h, i da bi bilo bolje da krenemo na jug ostrva i obiđemo par stvari koje tu možemo vidjeti. Među tim stvarima bili su vreli izvori, nevjerovatne litice naseljene pticama, postrojenja za distribuiranje prirodne vrele vode za grijanje čitavog ostrva, blato koje ključa, svetionik, most između kontinenata (Sjeverno – Američke i Evro – Azijske tektonske ploče). Rekao je da nam za sve to treba samo par sati. Zvučalo je zanimljivo i nakon preuzimanja kola od simpatične Hrvatice iz agencije, zaputili smo se upravo tamo – na jug.
https://i0.wp.com/www.easttothesun.c...fit=1000%2C563Diamond bea
https://i1.wp.com/www.easttothesun.c...fit=1000%2C750Thingvellir nacionalni park
https://i2.wp.com/www.easttothesun.c...fit=1000%2C566Gejzir
Blato
IMG_20170509_083839
Prvi obrok na Islandu u vidu mesnog nareska obavljen je u vožnji. Talasi oduševljenja islandskim prizorima su ispunjavali unutrašnjost sićušnog Hjundai – a.
Prva znamenitost na koju smo naišli bio je most između kontinenata. Navodno je to jedino mjesto na svijetu na kojem se na kopnu mogu jasno identifikovati tektonske ploče i rascjep među njima. Tu je čovjek izgradio i most koji povezuje ove dvije tektonske ploče i omogućio vam da jednostavno pređete iz jednog kontinenta na drugi. Upravo činjenica da se na Islandu spajaju ove dvije ploče ovu zemlju i čini toliko jedinstvenim mjestom, u geološkom smislu.
U međuvremenu smo obišli mjesto na kojem vrelo blato ključa i izbija iz tla, postrojenja koja distribuišu prirodno vrelu vodu po ostrvu, fenomenalne litice koje nastanjuju ptice, a masivni komadi tla se odranjaju i padaju u more, jezera i nakon 100km vožnje, stigli u Rejkjavik. Navigacija na telefonu nas je dovela do zgrade, a Vlado nas je i dalje čekao, iako je već bilo oko 22:30h, a Sunce je tek zašlo.
S obzirom da sam u stanu vidio kalendar firme iz Kosovske Mitrovice, shvatio sam da očito postoji snažna veza između njega i Kosova. Očito, kalendar je prešao dug put od Kosovske Mitrovice do Rejkjavika.
IMG_20170508_184001
Most između kontinenata
IMG_20170508_214557
IMG_20170508_214746
IMG_20170509_083839
https://i2.wp.com/www.easttothesun.c...fit=1000%2C750IMG_20170509_093946
Vladimir je kao mladić morao da pobjegne sa Kosova, tokom NATO i OVK agresije koja je aktivno provođena nad Srbima krajem 20. vijeka. Svoj dom je prvo pronašao u Pančevu, a potom i u Rejkjaviku, kao čistač u lokalnoj fabrici ribe, s obzirom da njegovu diplomu sa beogradskog Mašinskog fakulteta niko ovdje nije shvatao ozbiljno. Ipak, danas je Vladimir jedan od direktora te iste kompanije i vodi jedan izuzetno komforan život, u fenomenalnom, velikom stanu uz samu obalu mora, u centru Rejkjavika, daleko od Kosova.
Kada je čuo moju verziju kosovske priče, mogao je samo reći: ti si stvarno lud.
Ponudio nam je čaj i prijeko potreban smještaj u toplom i udobnom krevetu. Izjutra smo se pozdravili, zahvalili mu i razišli se. Ostali smo u kontaktu i njegovi savjeti i podrška su nas pratili tokom ostatka putovanja.
Free Tour of Reykjavik
S obzirom da današnji Free Tour koji sam rezervisao počinje u 11, odlučili smo da se vozimo par sati prije toga i istražimo okolinu Rejkjavika.
Krenuli smo ka Hveragerdiju, na istok. U Rejkjaviku ionako ništa ne radi do 10 – 11h. Svaki pedalj ove zemlje, osim Rejkjavika, izgleda kao druga planeta. Rejkjavik, sa svojih 200 000 stanovnika veličinom i konceptualno odgovara Banjaluci, a čitav Island (samo veličinom) odgovara Bosni. Ipak, van Rejkjavika, na čitavoj toj velikoj površini razbacano je nekih 130 000 duša. Čak 78% stanovništva ove zemlje udaljeno je samo 45 minuta vožnje od Rejkjavika.
Vratili smo se u grad nakon obilaska okoline, platili parking 8 eura i pridružili se grupi turista na besplatnom obilasku islandske prestonice sa zabavnim riđokosim vodičem, koji nam je odmah objasnio da većina Islanđana vuče porijeklo iz Irske i Škotske, te su zbog toga riđokosi ljudi česta pojava na Islandu. Takođe, rekao nam je da su svi skandinavski i sjeverni narodi nekoć koristili isti, Stari jezik, a danas je tom jeziku najsličniji upravo islandski.
Alting
Obilazak je počeo ispred Parlamenta, neobezbjeđene, malene, neupadljive zgrade u koju se može ušetati bilo ko. Ukoliko eventualno uđete i počnete praviti probleme, domar ili već neko će vas ljubazno zamoliti da napustite objekat u kojem je smještena jedna od glavnih institucija u državi. Neupadljivost samog objekta ne nagovještava činjenicu da se radi o Altingu, najstarijem Parlamentu na svijetu, formiranom u Thingvellir – u, mjestu koje je danas nacionalni park i koje krase nevjerovatni pejzaži i rascjep između tektonskih ploča. Alting je nastao daleke 930. godine.
https://i0.wp.com/www.easttothesun.c...fit=1000%2C563Tektonske ploče
Thingvellir nacionalni park
https://i0.wp.com/www.easttothesun.c...fit=1000%2C563Thingvellir nacionalni park
Thingvellir nacionalni park
https://i1.wp.com/www.easttothesun.c...fit=1000%2C563Tektonske ploče
IMG_20170509_152402
Na samoj zgradi, kao i na većini mjesta na Islandu nećete vidjeti nikakvu zastavu. Naime, Islanđani svoju zastavu ne ističu tokom noći, iz poštovanja prema njoj. S obzirom da dužina dana varira od 2 do 22 sata u toku godine, odlučili su da je jednostavno lakše ne isticati je uopšte, nego je konstantno dizati i spuštati. Islandska zastava, sa svojim bojama predstavlja vulkane (crveno), glečere (bijelo) i planine (plavo, iz nekog razloga).
Vandalizam počinjen u Parlamentu daleke 1980 godine, u kojem je ukradena kucaća mašina, nakon čega je uz pismo izvinjenja vraćena počinio je upravo vodičev otac.
Jedan od najstresnijih događaja koji se desio u blizini Parlamenta, uz incident kada se zapalilo božićno drvo doveženo iz Osla, bili su protesti izazvani finansijskom krizom 2008. godine, kada je nekoliko ljutih Islanđana (24000 ili 7%) protestvovalo lupanjem drvenih kašika o šerpe. Nakon nekoliko sedmica izražavanja bijesa i nezadovoljstva na taj način, islandska Vlada je pala. Inače, to su najmasovniji protesti u istoriji Islanda.
Pored Parlamenta se nalazi i spomenik prvoj poslanici Parlamenta.
Vojska
Island je jedina članica NATO saveza koja ustvari nema vojsku. Ipak, ova država posjeduje tri ratna broda koja čine njenu mornaricu, kao i tri helikoptera. Islanđani se baš i ne mogu podičiti ratničkom istorijom i ratovi između Islanda i Velike Britanije, na Islandu poznati kao Cod wars, u Britaniji se nazivaju svojim pravim imenima – blaži incidenti.
Koliko sam shvatio vodiča, zbog anarhije koja je vladala Islandom 300 godina i činjenice da je jedan čovjek pamtio sve zakone, a osuđenike na smrt mogao legalno da ubije bilo ko, došlo je do sukoba koji je rezultovao time da su Islanđani na kraju (1262. godine) ponudili norveškom kralju da ih uzme pod svoje skute. Od tog trenutka, pa sve do 1944. godine, Island je bio pod danskom i norveškom upravom.
Kriminal
Što se tiče kriminala, na Islandu toga gotovo i da nema. Godišnje se u toj zemlji desi 1,3 ubistva. SWAT tim je imao jednu intervenciju u istoriji (poli shooting – Decembar 2013. godine), nakon čega se država izvinjavala porodici ubijenog mentalno oboljelog teroriste, a građani Rejkjavika mirno protestovali. U gradu Vik postoje čitava 2 policajca i zaduženi su za red i mir u oblasti oko tog grada. Čitav Island ima oko 600 policajaca, koji gotovo nikada ne nose oružje. Za 7 dana nismo vidjeli niti jednog policajca na Islandu, a ukoliko želite da ih vidite, možete zapratiti njihov instagram profil na kojem redovno objavljuju recepte i fotografije kolača.
Oko 200 zatvorenika na Islandu su smješteni u nekoliko zatvora, koji se ne zaključavaju. Zbog toga su turisti često ulazili u jedan od zatvora, jer nisu znali o čemu se radi, pa su vlasti bile prinuđene da postave obavijest na ulazu u kojoj mole turiste da ne ulaze jer tu nema ništa interesantno za njih. Poznata je priča iz najstrože čuvanog zatvora na Islandu u kojem je žustra igra loptom između zatvorenika rezultovala prebacivanjem lopte preko zidina zatvora. Jedan od zatvorenika je preskočio zid, uzeo loptu i vratio se unutar zidina.
Hrana
Što se tiče hrane, ono što je popularno na Islandu su ovnovi testisi, trula ajkula i naravno – riba. Konzumacija mesa kitova je zabranjena. Ponose se najboljom jagnjetinom na svijetu, a islandski hot – dogovi za koje je i Bil Klinton rekao da su najbolji na svijetu (a znamo da Bil nikada ne laže) su ekstremno popularni.
Priroda
Na Islandu ne postoje veće šume. Čak postoji šala da ukoliko se izgubite u islandskoj šumi, sve što je potrebno da uradite je – da ustanete. Ono malo drveća koje tamo raste mlado je i nisko. Zahvaljujući toj činjenici i svom lepršavom mentalitetu, simpatični Islanđani danas održavaju ceremonije izbora drveta godine. Najstarije drvo na Islandu datira iz 1884. godine. Vodič nam je pokazao manje – više svako stablo u Rejkjaviku.
Erupcija koja se desila 1783. godine uništila je 70% života na Islandu i smatra se najubitačnijom erupcijom u istoriji te zemlje i jednom od onih koje su promijenile svijet. Zbog toga su gotovo svi Islanđani privremeno preseljeni u Dansku.
Island je i nastao kao posljedica vulkanske erupcije. Island zapravo još uvijek nije nastao, proces nastanka ove zemlje se još uveliko odvija. Tektonske ploče se pomjeraju u prosjeku 1cm godišnje, a to objašnjava brojne vulkane, gejzire, izvore vrele vode (temperatura vode u nekim od njih dostiže i preko 100 stepeni), odrone, pukotine u zemlji i ostala prirodna čuda koja nećete vidjeti nigdje drugo.
Uređenje
Island je zemlja koja se ponosi najvećim stepenom rodne ravnopravnosti u svijetu. Prva demokratski i direktno izabrana predsjednica države u svijetu bila je Vigdís Finnbogadóttir, predsjednica Islanda (1980. godine). Takođe, pripadnici LGBT populacije su u potpunosti ravnopravni sa ostatkom stanovništva, što simbolično pokazuju i karminom obojene usne na spomeniku prvog doseljenika na Island (Infolgur Arnarson), u centru Rejkjavika.
Alkohol
Zbog vremenski nepovoljnih uslova (kratkog ili jako dugog dana, čestih oluja i hladnoće), alkohol je bio strogo zabranjen sve do 1989. godine, kada su Španci i Rusi zaprijetili da neće više izvoziti na Island prijeko potrebne sirovine ako Islanđani ne počnu da kupuju alkohol od njih. Tada je alkohol počeo da polako dolazi na Island, iako i danas vlada prilično oštra prohibicija, zbog sveprisutne depresije.
Samo jedan lanac prodavnica (Vinbuđin) se bavi prodajom alkohola, u državnom je vlasništvu, nalazi se samo u većim gradovima i ima jako čudno i nepovoljno radno vrijeme.
Jako je komplikovano biti pijanica na Islandu.
Zlatni prsten
Nakon obilaska i dobijanja pregršta informacija o ovom gradu i državi, krenuli smo u istraživanje kruga oko Rejkjavika, poznatog i kao Golden Ring. Pokupili smo i stopera iz Meksika, ali s obzirom na neinteresantnost koja je krasila njegov identitet, dovezli smo ga do Thingvellira i tamo su nam se putevi razišli.
https://i2.wp.com/www.easttothesun.c...fit=1000%2C563Strokkur
https://i0.wp.com/www.easttothesun.c...fit=1000%2C563Strokkur
https://i2.wp.com/www.easttothesun.c...fit=1000%2C566Gejzir
https://i0.wp.com/www.easttothesun.c...fit=1000%2C563Gejzir
Tu smo vidjeli fenomenalan vodopad i mjesto na kojem je nastao i zasjedao originalni Alting. Nastavili smo dalje ka Gejziru i Strokuru, kao i ogromnom i veličanstvenom Gulfoss vodopadu. Zatvorili smo krug Zlatnog prstena spuštanjem u Selfoss, odakle smo započeli Ring Road, veći krug, krug koji obilazi čitav Island. S obzirom da je nadrkana baba koja je trebala da nas ugosti u Hveragerdiju preko zajednice odbila da hosta dvoje ljudi (jer nismo poslali zvanični zahtjev, molbu, motivaciono pismo ili šta već), shvatili smo da je ionako bolje da nastavimo put dok god mogu da vozim i da jednostavno spavamo negdje usput, u autu, gdje nam se svidi, nastavljajući vožnju po velikom prstenu.
https://i2.wp.com/www.easttothesun.c...fit=1000%2C563
Vozili smo jugom Islanda, slušali muziku i razgovarali. U tom trenutku sam još naivno izbjegavao alkohol i strogo se pridržavao brzinskih ograničenja (90km/h). Bilo je već oko 22:30 i dan se polako približavao sumraku, kada nam se iza neke od krivina u daljini ukazala velika litica sa koje je kao u usporenom snimku padala ogromna količina vode. Zanijemili smo od prizora i nastavili vožnju ka tom ogromnom vodopadu. Razmjena značajnog pogleda bila je dovoljna da se bez riječi složimo oko toga da ćemo upravo tu spavati. Nakon 250 kilometara današnje popodnevne vožnje (+100km prije samog obilaska Rejkjavika), stigli smo do Seljalandsfoss vodopada, ili kako smo ga mi prozvali – Seljana. Sunce je zašlo, a mi smo parkirali tik ispred tog prirodnog čuda, okrenuli se ka njemu, uvukli u vreće za spavanje, potegli po rakiju i utonuli u san slušajući silnu grmljavinu Seljalandsfoss – a.
by Srdjan easttothesun
Odg: PRICE JEDNOG PUTNIKA
Drugi deo pustolovine na Islandu...
Helvegen II – oluja
Poljski WC
Otvorio sam oči i nakon par trenutaka shvatio gdje se nalazim. Ležao sam na sjedištu automobila smještenog na nekom divljem parkingu na jugu Islanda. U blizini je bio kamp, a ja sam zamotan u vreću, probuđen i prljav od života, gledao direktno u Seljalandsfoss i slušao njegovu grmljavinu. Oteo mi se jedan spontani glasni osmijeh, praćen još spontanijim jebote, da li je ovo realno, kao posljedica spoznavanja nepredvidivosti i ljepote života koji sam živio u tom trenutku, ovdje i sada. Nevena je i dalje spavala, zamotana u svoju vreću, na suvozačevom sjedištu. Spavao sam prilično udobno, s obzirom da je automobil za moju visinu premalen. Spavao sam mirno i spokojno, ni ne znajući da se nalazimo uz sami rub Eyjafjallajökull glečera. Eyjafjallajökull vulkana. Vulkana koji je pokriven ledenim pokrivačem i čijim topljenjem nastaju nevjerovatni brojni vodopadi, uključujući i Seljanu. Eyjafjallajökull je onaj vulkan čija je posljednja erupcija, 2010. godine izazvala najveći prekid avio – saobraćaja u Evropi nakon II Svjetskog rata. S obzirom na položaj vulkana i pravac vjetra, Island je zapravo bio jedina zemlja u Evropi čiji avio – saobraćaj nije bio pogođen ovom erupcijom.
Tada to nisam ni znao. Znao sam samo da je čitavu noć padala jaka kiša, da sam se budio dva ili tri puta tokom noći, palio automobil da se ugrijemo i da mi je Nevena pokrila leđa u par navrata.
https://i2.wp.com/www.easttothesun.c...fit=1000%2C750https://i2.wp.com/www.easttothesun.c...fit=1000%2C563
Ustao sam i protegao se ispred automobila. Bilo je svježe, hladno i oblačno, a Seljana je neometena time i dalje grmila i pružala nestvaran prizor. Par automobila bilo je parkirano u blizini i ljudi su se polako budili i protezali ispred njih, međusobno se pozdravljajući prijatnim komšijskim osmijehom i klimanjem glave. Dok smo mi sinoć ležali u kolima, pili rakiju, smijali se, razgovarali i gledali Seljanu, ljudi su polako pristizali.Primijetio sam poljski WC na parkingu pored kojeg smo spavali i zaputio se tamo. Mala 3 WC – a (muški, ženski i za osobe sa invaliditetom) su bila jedina tri objekta u blizini. Kod nas bi se to vjerovatno zvalo čučavac. Ušao sam unutra i primijetio radijator koji je grijao prostor, mirise, udobnu i čistu šolju, ogledalo, umivaonik i naravno, četku za WC šolju. Bilo je čisto, toplo, mirisno i generalno jako lijepo, iako ništa nije nagovještavalo da neko održava ovo mjesto.
Seljana
Izašao sam, a Nevena je pravila čaj (eng. Tea) i socijalizovala se sa parom iz Kanade.
Obukli smo vodo – nepropusna odijela i cipele i krenuli ka samom vodopadu. Seljalandsfoss je stvarao zaglušujuću buku i ogromnu količinu vode u vazduhu oko nas. Sitne kapi vode su padale svuda po nama. Prošli smo iza samog vodopada i posmatrali ga iznutra. Bilo je nevjerovatno stajati tu, samo par metara udaljen od visokih vodenih stubova koji su se zabijali duboko u zemlju, praćeni veličanstvenom grmljavinom. Bili smo potpuno mokri.
https://i0.wp.com/www.easttothesun.c...510_080526.jpg
Vladimir mi je rekao da se u blizini ovog vodopada nalazi još jedan skriveni vodopad, unutar same pećine. Objasnio mi je kako doći do njega. Nakon nekog vremena smo ga pronašli. Iz jedne od pukotina u stijeni u blizini Seljalandsfoss – a tekla je rijeka i čula se prigušena buka. Pomislili smo da bi to moglo biti to i krenuli ka ulazu u pukotinu. Iako i dalje nismo mogli da ga vidimo, čuli smo buku koju je stvarao. Nije bilo načina da mu se priđe, osim da se prođe kroz vodu, gazeći po klizavom kamenju. Nakon par metara hodanja kroz vodu i pridržavanja za stijenu, pred očima mi se ukazao i Gljúfrabúi, nevjerovatno čudo prirode. Bio je to vodopad, potpuno zatvoren unutar pećine. Stajao sam unutra na pijesku, ispred velikog kamena, sa svih strana okružen stijenama, dok je Gljúfrabúi samo par metara ispred mene grmio. Mogao sam da vidim odakle se sručava. Teško sam disao. Nevjerovatan je osjećaj bio stajati tamo, potpuno okružen prirodom, integrisan u nju samu. Kao da nisam više postojao. Stopio sam se u vodopad i stijene. Progutala me je priroda i više me nije bilo.
Skogafoss
Skinuli smo sa sebe mokre kabanice i hlače, malo sredili nered u kućici, doručkovali paštetu i krenuli dalje na istok, ka gradu Vik, s namjerom da do kraja dana stignemo do Nikoline.
Nikolina je sestra mog prijatelja Duška. Iako je naše gore list, živi i radi u Češkoj već godinama. S obzirom da posjeduje pasoš te zemlje, lako je uspjela doći do posla i boravišta na Islandu. Nikada je nisam upoznao. Duško joj je javio da dolazim, a ona se ljubazno ponudila da mi pomogne. Obećala je da će nas ugostiti kada stignemo u njen grad i sve vrijeme mi je pisala, davala korisne savjete i informacije, provjeravala vremensku prognozu i stanje na putevima za nas.
Prije samog puta, sastavio sam spisak stvari koje bi trebalo obići na Islandu. Ukoliko se krećete Ring Road – om, sve su te stvari manje – više usput. Po toj listi, sljedeća stanica nam je trebao biti vodopad Skogafoss, a potom Dyrhólaey vidikovac sa kojeg se pruža pogled na more i crne plaže, olupina srušenog aviona na plaži i sami grad Vik.
Nakon nekih 30 km vožnje, ukazao nam se i sam Skogafoss. Bio je mnogo veći i glasniji od Seljane i nalazio se tamo gdje se oduvijek nalazi – na istočnoj strani istog tog Eyjafjallajökull glečer – vulkana. Ne obazirući se na nas, grmio je i pružao nestvaran prizor dok su se milioni litara vode slijevali niz njegova ramena.
Kao i Seljani, i ovom vodopadu možete prići na samo par metara. Kao i svim ostalim prirodnim čudima i znamenitostima na Islandu, pristup je jednostavan i podjednako važno – besplatan. Međutim, ovdje postoji i nekoliko stotina stepenica kojima se možete popeti do samog vrha vodopada, prići mu s leđa i posmatrati ga odozgo. Takođe, odatle možete lijepom stazom šetati uzvodno uz rijeku koja formira ovaj vodopad. Hodali smo odvojeni i u tišini, diveći se toj prirodi i stapajući se s njom. Nakon nekog vremena smo se vratili u kola, presvukli, napunili flašu vodom iz rijeke i nastavili put ka Viku.
Bili smo srećni, nasmijani i odmorni. Razgovarali smo o automobilu i koliko je dobro što smo ga iznajmili. Sve što imamo, sa nama je, u gepeku. U kućici spavamo, punimo telefone, jedemo, grijemo se i sušimo. Kućica je bila pravi mali pokretni dom.
Sa lijeve strane puta ukazivale su se ogromne stijene zaustavljene prilikom kotrljanja niz padinu ka cesti, a sa desne more. Iako je kiša padala već neko vrijeme i duvao snažan vjetar, djelovalo je da je sve u redu i da je ovo samo još jedan dan, na Islandu.
Vozili smo dalje, a vjetar je postajao sve jači i povremenim snažnim udarima bacao pijesak i kamenje na nas i gurao nas s puta. To kamenje je počelo da me brine. Nismo platili paket osiguranja koji će nam pokriti gotovo izvjesnu štetu. Paket je koštao nekih 100 eura, a eventualna šteta će nas sigurno koštati barem nekoliko stotina eura, Brinuo sam i vozio posred ceste, s obzirom da su mi sve češći udari vjetra nastojali izbiti volan iz ruku. Kiša je jako padala i brisači su radili punom parom. Nismo brinuli. Boli nas uvo, mi smo slobodni i možemo stati bilo gdje i kad god poželimo, pokucaćemo nekome na vrata ako upadnemo u bilo kakvu nevolju, Islađani su navodno jako gostoljubivi. Došli smo do skretanja za Dyrhólaey i tu zastali. Ispred nas put je vodio ka samom rubu ostrva, ka otvorenom moru. Do sada smo bili koliko – toliko zaštićeni okolnim planinama. Ispred nas je bila čistina i vjetar je bio još snažniji. Bilo je jezivo. Oklijevali smo, nismo smjeli dalje. Iza nas nalazilo se par kuća i mala crkva. Iako smo oboje potpuno nereligiozni, odlučili smo da spas potražimo upravo kod crkve, skrivajući se između nje i obližnje garaže. Morali smo pristupiti očajničkim mjerama. Bilo je to hvatanje za slamku.
Tu smo razmislili, shvatili da nemamo šta čekati, i odlučili da ipak pokušamo. Krenuli smo naprijed. I dalje nas je nosio vjetar, a mi smo mu prkosili. Nakon nekog vremena našli smo se na dijelu puta koji je prolazio između dva jezera. Bio sam prestravljen. Moj strah od vode ponovo se javio i počeo da me kontroliše. Podnijeću ako nas vjetar baci s puta, ali ako nas baci s puta u vodu – to sigurno neću. Sama činjenica da postoji velika mogućnost da se to desi, ledila mi je krv u žilama. Ipak uspjeli smo proći jezera i naći se na samoj obali, penjući se dalje uskim makadamskim, jedva prohodnim putem ka vrhu Dyrhólaey litice. Prizor je bio nevjerovatan. Izgledalo je kao kraj svijeta. Oluja je počinjala, more je divljalo i razbijalo stijene, a mi smo sve to posmatrali penjući se našim malim autom na vrh litice, prestravljeni i zapanjeni prizorom. Zaustavili smo se na putu gotovo viseći sa ceste, posmatrali taj prizor i nakon nekog vremena odlučili da se vratimo istim putem između jezera na glavnu cestu i utočište i odgovore pronađemo u samo par kilometara udaljenom Viku.
Vik
Stgli smo u mjesto na planeti Zemlji koje mještani vole da nazivaju gradom. Čak su mu dali i ime: Vik. Vik inače znači zaliv. Imena mnogih gradova ovdje se završavaju tom riječju. Stali smo između dvije kuće i upitao sam muškarca koji je stajao u blizini o čemu se ovdje radi. On mi je rekao da je put ka istoku zatvoren i da to može potrajati par dana. Sve što sam mogao reći bilo je jedno otegnuto Fuck!
Nekako smo se spustili do famozne crne plaže i izašao sam van. Nevena kraljica je spavala zatrpana stvarima na zadnjem sjedištu. Izgledala je poput krtice a ja sam bio prilično nervozan. Nije shvatala ozbiljnost situacije, a ja nisam želio da je previše uvlačim u to. I dalje je bila u nekim oblacima i tripovala kako je super što smo na Islandu. Ja sam već bio u nekom drugom, we are all gonna die filmu. Trebala mi je takva – nezabrinuta, nesvjesna situacije, opuštena.
Vjetar je i dalje pojačavao intenzitet, pa smo odlučili da pronađemo zaklon i odlučimo šta dalje. Stigli smo na benzinsku pumpu u blizini, prepunu ljudi. Svi su gledali vremensku prognozu i stanje na putevima na displeju. Primijetio sam krhotine stakla na parkingu, pa sam odlučio da pomjerim kola. Radio sam to nekoliko puta, sve dok nisam našao savršeno mjesto za kućicu, zaklonjeno terencima sa dvije strane i zidom pumpe sa treće strane. Malo sam odahnuo, vratio se unutra i zapazio Nevenu kako sa nekim ljudima priča na francuskom. Ljudi koji su posmatrali displej počeli su da negoduju. Svi putevi ka Viku i iz Vika su zatvoreni. Čak i ovaj kojim smo upravo stigli. Iz ovog grada više nije bilo izlaza.
https://i1.wp.com/www.easttothesun.c...510_134051.jpg
Na nekoliko automobila stakla su već bila razbijena. Francuskom paru je upravo razbijen prozor na autu, moraće da plate ogromnu štetu i sve stvari unutra će da im uništi voda i pijesak. Djevojka je plakala, a Nevena ih je smirivala. Meni je mozak radio hiljadu na sat, pokušavajući da smisli način da nas izvuče iz ovoga, a da istovremeno ne pokažem uznemirenost i strah.'
.... nastavak ove avanture procitajte sami i pogledajte puno slika i klipova
http://www.easttothesun.com/2017/06/...egen-ii-oluja/
Odg: PRICE JEDNOG PUTNIKA
Pozdrav,
više priča možete naći na blogu.
Priče iz autostoperskog putovanja po Iranu: www.easttothesun.com/tag/iran
Priče sa Islanda : www.easttothesun.com/tag/island
Kosovo: www.easttothesun.com/tag/kosovo
Liban: www.easttothesun.com/tag/liban
Tamo možete pronaći i još mnogo drugih priča. Hvala :)
Одг: PRICE JEDNOG PUTNIKA
1 Priloga
Odg: PRICE JEDNOG PUTNIKA
Bila sam u Sokobanji prošlog leta, oduševljena sam. Organizovali smo 5 fenomenalnih dana.
Sve informacije sam uspela da prikupim na internetu iz različitih izvora :)
Možda nekom pomogne i sajt zvanične turističke organizacije.
Ove tri atrakcije su me oduševile i preporučujem da svi posete.
Vrmdžansko jezero
Oštra čuka
Bovansko jezero
Statistike su pokazale da je tokom meseca avgusta u Sokobanji zabeležen rekordan broj turista. Tako da, je možda je možda ovo vreme najbolje za posetu Banji i uživanje u svim atrakcijama na otvorenom.
Deca su najviše uživala u akva parku Podina. Ovo je pravo mesto za uživanje cele porodice. Bazeni su udaljeni 1.5km od centra banje. Cena ulaznice je 600 din a za decu 400 din.
Atačment 8933
Smeštaj Sokobanja je nešto skuplji u prethodnih 2-3 godine. Ranije se mogao rezervisati apartman u okviru neke vile za 15€.
Danas jr nemoguće pronaći apartman ispod 35€.
Ja sam rezervisala ranije na broj telefona 066 222 630 oni su imali najveću ponudu smeštaja.
Sad pronalazim na ovom sajtu. Okačila sma link gore.
