Zaslužili je a nisu dobili .....Nobelovci bez nagrade

Ima onih književnika i pesnika koji su svojim radom i delom zaslužili da dobiju Nobelovu nagradu,ali je nisu dobili,neki su bili,a neki nisu bili nikad ni nominovani.Na ovom mestu će biti naši Nobelovci,oni koje volimo,rado čitamo ili citiramo.Ko je vaš omiljeni pisac kome biste dodelili Nobelovu ?

http://razbibriga.net/imported/2009/...elimovic-1.jpg


Meša.....kad sam postavljala ovu temu,bilo je to zbog njega.Književnik koji mi je podjednako drag kao i Andrić.Kada bih morala da se opredelim izmedju njih dvojice,verovatno bih odustala.Meša Selimović je moj najomiljeniji Nobelovac bez nagrade .

Mehmed - Meša Selimović je rodjen 26. aprila 1910. godine u Tuzli. U rodnom gradu završio je osnovnu školu i gimnaziju. 1930. upisao se na studijsku grupu srpskohrvatski jezik i jugoslovenska književnost Filozofskog fakulteta u Beogradu. Diplomirao je 1934. godine, a od 1935. do 1941. godine radi kao profesor Gradjanske škole, a potom je (1936) postavljen za suplenta u Realnoj gimnaziji u Tuzli. Prve dvije godine rata živi u Tuzli, gdje ga hapse zbog suradnje sa NOP-om, a u maju 1943. prelazi na oslobodjenu teritoriju, postaje član KPJ i član Agitprop-a za istočnu Bosnu, potom je politički komesar Tuzlanskog odreda, a 1944. prelazi u Beograd i obavlja značajne političke i kulturne funkcije. Od 1947. živi u Sarajevu i radi kao profesor Više pedagoške škole, docent Filozofskog fakulteta, umjetnički direktor "Bosna-filma", direktor drame Narodnog pozorišta, glavni urednik IP "Svjetlost". 1971. godine penzionisan je i seli u Beograd.
Biran je za predsednika Saveza književnika Jugoslavije, bio je počasni doktor Sarajevskog univerziteta (1971), redovni član ANUBiH i SANU. Dobitnik je brojnih nagrada od kojih su najznačajnije NIN-ova nagrada (1967), GORANOVA nagrada (1967), Njegoševa nagrada (1967), potom Dvadesetsedmojulska SRBiH, nagrada AVNOJ-a, itd.
Umro je 11. VII 1982. godine u Beogradu.

Mešin književni opus:

1. Uvrijedjeni čovjek. 1947.
2. Prva četa. Zora. 1950.
3. Tudja zemlja. Radnik 1957
4. Noc i jutra. Knjiga snimanja 1958.
5. Tišine. Svjetlost, 1961;
6. Magla i mjesecina 1965; - 1967
7. Eseji i ogledi 1966.
8. Derviš i smrt 1966
9. Za i protiv Vuka. Matica srpska 1967
10. Pisci, mišljenja, razgovori. 1970
11. Tvrdjava. Svjetlost 1970
12. Djevojka crvene kose 1970.
13. Sabrana dela. Knj. I-VII 1970
14. Ostrvo 1974
15. Sjecanja 1976
16. Ketten a szigeten 1976.
17. Krug 1983

Od svega što je napisao ,njegov roman "Derviš i smrt" je delo koje sam pročitala 3 puta.jedna od retkih knjiga koja me privlači ,svaki put ponovo istim intenzitetom,knjiga koju u različitim situacijama i životnom dobu,iznova doživljavam drugačijom,svaki put su razmišljanja o istoj misli,u drugom smeru okrenuta,zaključak nije identičan predhodnom,kao da životno iskustvo donosi novu vizuru i drugačije razumevanje onog što je pisac hteo da kaže.
Istovremeno lirski i roman od mnoštva refleksija ili meditativnih jedinica, koje postavljaju u prvi plan problem čovekove egzistencije. On je i roman ličnosti ili psihološki roman u ispovednoj formi subjekta, koji pred samu smrt, ispisuje svoj nesporazum, svoj sudar sa svetom i svoju tragičnu sudbinu, ostavljajući poruku da od izabranog puta čoveka zavisi i ishod njegovog života. A to je: Život ima smisla jedino ako se, umjesto osvete, moći i mržnje, nađe put ljubavi.Ovo je i najpresudniji od svih razloga koji me vezuju za Mešu i njegovu predstavu o smislu ljudskog življenja.
Roman se nudi čitaocu kao "pronađeni rukopis", o čemu na kraju romana govori i beleška ispisana rukom Nurudinovog prijatelja Hasana: "Nisam znao da je bio toliko nesrećan. Mir njegovoj namučenoj duši!". Roman je podeljen u dva dela: Prvi deo ima devet, a drugi sedam poglavlja. Pisac delo započinje citatom iz svete islamske knjige-Kurana, završavajući citat konstatacijom “da je svaki čovjek uvijek na gubitku”, dakle u stilu filozofije apsurda, što bi trebalo značiti: ma šta činili i radili, uvek smo na gubitku jer smo osudjeni na smrt, smrt je naša izvesnost. Medjutim, čitanje romana pokazuje da nije uvek tako i da život, sve dok traje, zaista može imati smisla i biti praćen dobitkom.

Koliko je svako od nas - Ahmed Nurudin ?

Gradeći ovaj lik u romanu Derviš i smrt, Meša je čitaocu dao umetničku viziju čoveka - pojedinca u svetu. Pokušao je,a verujem i uspeo da nam prikaže odnos pojedinca i vlasti, da nas učvrsti u uverenju kako je mnogo apsurdnog u svemu što nas određuje: slučaj, strah, samoća, očaj, sile koje su iznad naših moći, naša sputanost i ograničenost da ovladamo tim silama, stalno razapinjanje između onoga što činimo i pto bismo željeli biti ( ali i onog što ne bismo želeli biti,a ipak jesmo ) i na kraju smrt. Mnogo je šta u životu zbog čega bi čovek mogao da izgubi veru u sve postojeće i da prosto poludi ili pak da zakorači u tragediju. A da se to ne bi desilo, čovek mora da nađe neku tačku oslonca-u Bogu, u nekoj ideji, u nekom činjenju, u sebi.

Koliko svako od nas može (ili mora) biti - Hasan ?

Hasan je nada i svetlost, jedan od pravih načina da čovek opstane u ovome svetu surovosti, a da pri tome ne bude na gubitku. On je sasvim drugačiji od Ahmeda Nurudina. On menja zanimanja, mesta, ljude; uvek nekud ide, pa se opet vraća, stalno noseći neku svežinu života. Ona je u njemu, ali je i bezbrižan, širok i neomeđen u svemu. Njegovo geslo je: "Čovjek nije drvo i vezanost je njegova nesreća!". Od te *vezanosti* ili nesreće boluje Ahmed Nurudin. Zašto je vezivanje ili ukorenjivanje za jedno mesto nesreća? Zato što nas ono uvek svodi na jedan prostor, na susrete sa istim ljudima; što u nama pokreće zavisti, sumnje, ogovaranja, pokreće na netrpeljivost i zlo, jer uvek je neko nekome na nišanu. Reč je o psihološkoj teskobi i psihološkom zamoru koji dolazi sa ponavljanjem istih ljudi, istih priča…Uvek je sve isto. Hasan je to shvatio i zato od toga beži, naročito ako je reč o *kasabi*, o malom mestu u kome svako poznaje svakog.

Početak romana "Derviš i smrt"......doživljavam kao molitvu za spas sebe sama od sebe sama i od ljudi oko mene od mene,i mene od njih( iako je bez koristi za sebe i za druge )......molitvu za spas sopstvene duše.

"Počinjem ovu svoju priču, nizašto, bez koristi za sebe i za druge, iz potrebe koja je jača od koristi i razuma, da ostane zapis moj o meni, zapisana muka razgovora sa sobom, sa dalekom nadom da će se naći neko rješenje kad bude račun sveden, ako bude, kad ostavim trag mastila na ovoj hartiji što ceka kao izazov. Ne znam šta će biti zabilježeno, ali će u kukama slova ostati nešto od onoga što je bivalo u meni pa se više nece gubiti u kovitlacima magle, kao da nije ni bilo, ili da ne znam šta je bilo. Tako ću moći da vidim sebe kakav postajem, to čudo koje ne poznajem, a čini mi se da je čudo što uvijek nisam bio ono što sam sad,...
Grešne misli su kao vjetar, ko će ih zaustaviti? I ne mislim da je to veliko zlo. U čemu je pobožnost, ako nema iskušenja koja se savladavaju?
Nikad čovjek ne smije misliti da je siguran, ni da je umrlo ono sto je prošlo... ali zašto se javlja kad mi je najmanje potrebno?
Čovjek najčešće govori radi sebe, ali mora da osjeti odjek svojih riječi.
Nikad ne znamo sta izazivamo u drugom čovjeku riječju koja za nas ima sasvim odredjeno značenje i zadovoljava samo našu potrebu.

Do kraja života upoznavat ću ljude, a nikad ih upoznati neću.Uvijek će me zbunjivati neobjašnjivošću postupaka.

Život je širi od svakog propisa. Moral je zamisao, a život je ono što biva. Više je štete naneseno životu zbog sprečavanja grijeha, nego zbog grijeha...
Nezadovoljstvo je kao zvijer: Nemoćna kad se rodi, strašna kad ojača.
Trebalo bi ubijati prošlost sa svakim danom što se ugasi. Izbrisati je da ne postoji, da ne boli. Lakše bi se podnosio dan što traje, ne bi se mjerio onim što više ne postoji. Ovako se miješaju utvare i život, pa nema ni čistog sjećanja ni čistog života. ...
Primi, Bože, molitvu moje nemoći, oduzmi mi snagu i želju da izadjem iz ove tišine, vrati me u mir, prvi ili poslednji, mislio sam da izmedju njih postoji nešto, bila je nekad jedna rijeka, i magle u njenim predvečerjima, i sunčev odsjaj na njenim širinama, postoji i sad u meni, mislio sam da sam zaboravio, ali ništa se izgleda ne zaboravlja, sve se vraća iz zaključanih pretinaca, iz mraka tobožnjeg zaborava, i sve je naše što smo mislili da je već ničije, ne treba nam, a stoji pred nama, svjetluca svojim bivšim postojanjem, podsjećajuci nas i ranjavajući. I sveteći se zbog izdaje. Kasno je sjećanja, uzalud se javljate, beskorisne su vaše nemoćne utjehe i podsjećanja na ono što je moglo da bude, jer što nije bilo nije ni moglo da bude. A uvijek izgleda lijepo ono što se nije ostvarilo. Vi ste varka koja radja nezadovoljstvo, varka koju ne mogu i ne želim da otjeram, jer me razoružava i tihom tugom brani od patnje... Živimo na zemlji samo jedan dan, ili manje. Daj mi snage da oprostim. Jer, ko oprosti on je najveći. A znam, zaboraviti ne mogu. Čovjek je proklet i žali za svim putevima kojima nije prošao. Ako hoćeš da uvrijediš, to je lako. Treba samo biti bezobziran. Svaka nepravda je jednaka, a čovjeku se čini da je najveća koja je njemu učinjena. A ako mu se čini, onda i jeste tako, jer ne može se misliti tudjom glavom."

po meni Bukowski http://www.hellaclean.com/wp-content...1/bukowski.jpg

Slažem se. napiši nešto o svom Nobelovcu,izdvoji nešto što ti se najviše dopada.
Dobar izbor,koji svakako zaslužuje pažnju :)

meni licno je oduvek najmanje bilo bitno odakle je i gde se rodio picac tim pre da to nema veze sa njegovim literarnim delom, iskreno preporucujem svakome da procita bar jednu knjigu od Bukowskog tim pre da je to lako stivo mislim brzo se cita

evo kako se Bukowski ponasa u jednoj knjizevnoj emisiji u Francuskoj
Bukowski in Apostrophes





im

Pismo Meše Selimovića Srpskoj Akademiji nauka i umetnosti iz novembra 1976.

"Kako u našim književnim prilikama naglo dolazi do novih momenata i olakih odluka, a ja ne mislim mijenjati ni svoja uvjerenja, ni stečeno mjesto u književnosti kojoj pripadam - može se dogoditi da ja, ili moja porodica, i dalje budemo izlagani neprijatnostima nečijih upornosti i nerazumijevanja. Da bih zaštitio svoj lični i književni integritet, ja se obraćam Srpskoj akademiji nauka i umetnosti, čiji sam redovni član, s molbom da se u njoj nađe i sačuva ova moja pismena izjava.

Potičem iz muslimanske porodice iz Bosne, a po nacionalnoj pripadnosti sam Srbin. Pripadam srpskoj literaturi, dok književno stvaralaštvo u Bosni i Hercegovini, kome takođe pripadam, smatram samo zavičajnim književnim centrom, a ne posebnom književnošću srpskohrvatskog jezika. Jednako poštujem svoje porijeklo i svoje opredeljenje, jer sam vezan za sve ono što je odredilo moju ličnost i moj rad. Svaki pokušaj da se to razdvaja, u bilo kakve svrhe, smatrao bih zloupotrebom svog osnovnog prava zagarantovanog Ustavom. Pripadam, dakle, naciji i književnosti Vuka, Matavulja, Stevana Sremca, Borisava Stankovića, Petra Kočića, Ive Andrića, a svoje najdublje srodstvo sa njima nemam potrebe da dokazujem. Znali su to, uostalom, oni članovi Uređivačkog odbora edicije "Srpska književnost u sto knjiga", koji su takođe članovi Srpske akademije nauka i umetnosti i sa mnom su zajedno u Odeljenju jezika i književnosti: Mladen Leskovac, Dušan Matić, Vojislav Đurić, Boško Petrović.

Nije, zato, slučajno što ovo pismo upućujem Srpskoj akademiji nauka i umetnosti, sa izričitim zahtjevom da se ono smatra punovažnim autobiografskim podatkom.

S poštovanjem i zahvalnošću,
Meša Selimović."

O političaru Meši Selimoviću pisao je i Mile Stojić (nije na odmet pomenuti da je Stojić bio katolik,jer iz ovog saznanja lakše će biti shvatiti njegov stav i odnos prema Meši)

Meša o Bošnjacima

"Zar nije malo netipično da najveći srpski roman dvadesetog stoljeća počinje s bismillom?" Ovako je rahmetli Alija Isaković sarkastično rezimirao veliku "akademsku" raspravu na temu "Čiji je pisac Selimović – srpski ili muslimanski", žučnu paraliterarnu diskusiju koja se vodila koncem osamdesetih na stranicama beogradskih listova, poglavito Nina i Književnih novina, a koja ni danas nije zaključena. Meša Selimović (1910-1982) u to vrijeme već se bio preselio na ahiret, a svađa o nacionalnoj atribuciji njegova opusa tek se počela zahuktavati, da bi malčice utihla u praskozorje rata.

"Slučaj Meša" bio bi tek predvidljivi nastavak bljutave nadaljevanke o "opredjeljivanju" bosanskih, prvenstveno bošnjačkih pisaca, da u sebi ne krije i premise aktualne drame ovoga naroda, kojeg su upravo Selimovicevi beogradski mentori u proteklome ratu doveli do grobne rake. Mešino ime postalo je nekom vrstom paradigme Beogradu poželjnoga bosanskog muslimana, "poštenog Srbina muhamedanskoga verozakona", tako da je u ratu protiv Bosne i Hercegovine, nedavno okončanom, jedna četnička postrojba nosila njegovo ime. Njegova literarna tema i opsesija – čovjek i vlast – proizišla je iz njegove vlastite biografije i sudbine. Selimović je cijeli život proveo u opasnoj blizini politike, koja ga neće ostaviti na miru čak ni poslije njegove zemaljske smrti.

Stojić nastavlja .....

Jedna nerazjašnjena smrt

Iako je, poput Andrića, bio uvjereni Jugoslaven, Selimović, čini se, nije imao onu vrstu lukavosti i opreza, onog poljskog ketmana u odnosu prema politici, koju je fra Ivo bio razvio do paroksizma. Kao potomak ugledne begovske familije, Mehmed Selimović će se uključiti u partizanski pokret, i kao mladi oficir s pobjednicima umarširati u rodnu Tuzlu 1945. godine. Nije nimalo čudno da su njegove prve priče (Prva četa, Tišine) bile uokvirene tadašnjom partijskom estetikom, tzv. teorijom odraza, po kojoj je književnost samo transmisija "viših" partijskih istina. Međutim, njegovo prvo razočarenje u narodnu revoluciju nastupit će odmah nakon rata, kad doživljava egzekuciju brata, također visokog partijskog funkcionera, koji bijaše žrtvom neke unutarpartijske intrige. Iako ovaj slučaj nije nikada oficijelno razjašnjen, kod mladog agitpropovca Selimovića stvorit će prve sumnje. Ali, svejedno, on će i dalje djelovati u partijskim organima, najčešće kao šef kojekakvih komisija za kulturu, što će mu donijeti brojne istaknute funkcije u javnome životu – od mjesta predavača na Filozofskome fakultetu u Sarajevu, direktora Drame Narodnog pozorišta, pa sve do mjesta glavnog urednika tadašnjeg državnog izdavača "Svjetlost".

O smrti brata on će prvi put progovoriti u svom romanu Pet zlatnih ptica, koji je 1965. počeo izlaziti kao podlistak u sarajevskom književnom časopisu Život, da bi godinu dana kasnije bio otisnut ukoričen pod naslovom Derviš i smrt. Drugi veliki sukob s Partijom Meša će doživjeti početkom sedamdesetih, kad se nakon sloma Rankovića počinje redefinirati bosanskohercegovačko nacionalno pitanje, preciznije, kad u politički život ulazi jedan novi politički pojam – nacija Muslimani.

Premda je cijelim svojim bićem, i literaturom, bio uronjen u muslimansku kulturnu baštinu, Selimović novu naciju s tim imenom nije prihvatao. Tadašnja mlada partijska nomenklatura, predvođena Brankom Mikulićem, Hamdijom Pozdercem, Hasanom Grabčanovićem, imala je velikih okapanja zbog novog postbrijunskog partijskog kursa, ne samo u svojim redovima (famozna diferencijacija s Osmanom Karabegovićem i Avdom Humom) nego i među samom muslimanskom inteligencijom. Neki značajni intelektualci muslimanske provenijencije nisu mogli ili nisu htjeli prihvatiti osnivanje nove nacije, pa je nastavljeno javno "opredjeljivanje". Pjesnik Mak Dizdar i sociolog dr. Esad Ćimić već su se bili opredijelili kao Hrvati, a književnici Husein Tahmiščić i Meša Selimović kao Srbi. Ćimić je tim povodom u jednom novinskom intervjuu izjavio: "Ja sam Hrvat i ne mogu nacije mijenjati kao košulje. Muslimani su zakasnili da budu narod i preuranili da budu nacija." Bio je to velik udarac partiji, pogotovu što ni Ćimić ni Selimović nisu smatrani slobodnim strijelcima, već su imali velikoga autoriteta kako u javnosti, tako i u samom Savezu komunista.

Zbog činjenice da je roman Derviš i smrt doživljavao veliki čitateljski uspjeh i bio ovjenčan tadašnjim najvećim jugoslavenskim priznanjima (nagrada za najbolji roman koju je u ono vrijeme dodjeljivao utjecajni beogradski politički list Nin, Njegoševa nagrada itd.), ideološki sukob sa Mešom u početku nije bio otvoren. Radilo se o nekakvoj proceduri. Autor Derviša tvrdio je da ga novo rukovodstvo ne poziva na sjednice Centralnoga komiteta, mada su se partijski kuriri kleli da su mu pozive dostavljali. Selimović je, zapravo, već bio donio odluku da iziđe iz epicentra vlasti ("najvećega od svih ljudskih poroka", kako je napisao u Dervišu) i na neki način mu je odgovaralo da bude žrtvom "partijskih dogmatika", kako su novo bosansko rukovodstvo krstile novine koje su nagradile povijest o Ahmedu Nurudinu.

Pakt sa tvrdim srpstvom

Putanja razočaranog vjernika Dogme vodila ga je u naručje onih koji su Partiju napadali iz posve drugih razloga – zbog političke afirmacije naroda kojemu je sam pripadao. Tek što se slegla prašina oko njegova intervjua katoličkom dvotjedniku Glas koncila, gdje je afirmirao ideju da su literatura i religija dva komplementarna područja (sama činjenica da jedan ugledni partijski intelektualac ispovijeda za katolički list u to vrijeme bila je šokantna, a da ne govorimo o iznesenim heretičkim težama da religija nije nikakav opijum za narod, već iskonska čovjekova potreba za spasenjem!), on je u beogradskom nacionalističkom listu Književne novine izjavio da se ne osjeća Muslimanom u etničkom određenju, nego Srbinom. Tu težu potkrijepio je i vlastitom porodičnom genealogijom, obznanivši tad i svoje članstvo u "Srpskoj književnoj zadruzi", koja je tad vrijedila kao stožerna institucija tzv. tvrdoga srpstva.

Ove njegove izjave ponovno su u beogradskoj javnosti potakle rasprave o srpskom porijeklu bosanskih muslimana, gdje se Selimovićev slučaj tretirao kao principijelnom žrtvom antisrpske zavjere. O samoj, pak, izjavi kolale su u kuloarima mnoge priče: jedni su tvrdili da je ona rezultat njegove ambicije da dobije Nobelovu nagradu, vjerujući da put do Stockholma vodi preko Beograda, drugi su, pak, tvrdili da je pisac napravio ustupak svojoj suprugi Darki, koja je potjecala iz srpske vojničke familije, dok su treći objašnjavali da je izjava stvar njegove povrijeđene taštine i revolta prema Partiji, koja mu je oduzela brata.

Mikulić-Pozderčev politbiro u to vrijeme nalazi na brojne opstrukcije svoje nove nacionalne politike – Antologija muslimanske književnosti Biserje, koju Alija Isaković tih godina objavljuje u Zagrebu, biva napadnuta na državnoj televiziji kao nacionalistički projekt i, na osobnu intervenciju Mikulićevu, autor biva spašen hapsane. Bitka za afirmaciju Muslimana, međutim, već traje kao historijski proces kojemu klip pod točkove baca najveći tadašnji živi muslimanski pisac – Meša Selimović.

U oficijelnom razgovoru koji s piscem Derviša vode tadašnji sekretar "izvršnog komiteta" Hasan Grabčanović i partijski pisac Mladen Oljača u svrhu "idejnih razjašnjenja" malo će toga biti razjašnjeno, osim činjenice da je Selimović odlučio dalje koračati sam. Teški kamen koji će tad zbaciti sa vrata bit će, mimo autorove volje, obješen na vrat njegova vlastitog naroda. Partija ulazi u otvoreni klinč – njezin tadašnji ideolog dr. Fuad Muhić na stranicama Oslobođenja počinje serijal tekstova o Meši, u kojemu pisca optužuje da, optirajući za srpstvo, kopa grobnicu svome vlastitome identitetu. Selimović ne odgovara na ove kritike, nego pakira kofere i preseljava u Beograd.

Voljeni brat

“Krajem 1944. godine, strijeljan je u Tuzli moj najstariji brat, partizan, oficir komadant Tuzlanskog vojnog područja, presudom vojnog suda trećeg korpusa.
Na afišama izlijepljenim po gradu pisalo je da je Šefkija Selimović osuđen na smrt strijeljanjem zato što je iz magazina GUND-a, uzeo krevet, ormar, stolicu i još neke sitnice, a tako stroga presuda je donesena, piše na objavi, zato što je okrivljeni iz poznate partizanske porodice. Tako se naša porodična privrženost revoluciji i naša zanesenost okrenula protiv nas i pretvorila nas u žrtve. A taj okrivljeni, moj brat, kome su ustaše odnijeli sve stvari iz stana, očekivao je svoju ženu koja je slučajno ostala živa u koncentracionom logoru, i trebalo je da sevrati u Tuzlu. Doživio sam šok.Ležao sam nemoćan da išta shvatim, i neprestano plakao. Nakon nekoliko dana došao mi je šofer UDB-e koji je donio poruku od mrtvog čovjeka. Šefkija je bio miran pred strijeljanje; rekao je: “Pozdravi Mešu, i reci mu da sam nevin.”
Te dramatične noći kad je voljeni brat, strijeljan izdisao negdje u okolini Tuzle, u proskozorje jednog jutra na samom kraju rata, sam na svijetu, ponižen bez ikakve krivice, nisam mogao da mu vratim makar dio ukazane ljubavi ni da mu pomognem u tom najstrašnijem času njegova života, da mu dodirnem ruku, da mu lakšam samoću pred nepovratan put u nepoznato, nisam ni znao šta se s njim dešava. Taj moj ubijeni brat je moja najveća tuga, i oni koji su ga ubili kao da su dugo smišljali kako će mi nanijeti najveću bol.”
“Sjećanja” Meše Selimovića su njegove potisnute misli i slika njegove duše, koju je naslikao na njemu svojstven način i kao značajan dar poklonio svojim čitaocima.

Strah od autoriteta

Otac je volio lov, a konji i psi su mu bili najveća ljubav. Zbog oca, cijelog života je mrzio pse, jer mu se činilo da su mu oteli očevu ljubav.Prema djeci otac je bio strog, ili najčešće ravnodušan. “Bio je Zevs, prema čijoj smo se veličini i značaju pretvorili u zrnce pijeska. Odatle i strah od autoriteta, i docnije pobuna protiv njih!”
“To patrijarhalno strahopoštovanje bilo je više posljedica patrijarhalne ravnodušnosti prema djeci nego očeve strogosti, jer se ne sjećam da je nekoga od nas udario. Ali nas nikada nije ni poljubio. Bio je iznad nas, dalek i odvojen, kao bog. Ako nas je slučajno i volio, mi to nismo znali, a čeznuli smo i za najmanjim znakom ljubavi, željnjije nego gladan čovjek za komadom hljeba.
To što nam je otac uskraćivao ljubav, bila je naša a možda i njegova nesreća. Kod mene se naročito izrazilo kao pobuna protiv nasilja autoriteta. I zauvijek sam ostao gladan ljubavi i pažnje: niko me u životu nije mogao iznenaditi grubošću i uvjek sam je očekivao, a svako me mogao pridobiti pa i prevariti pitomošću, nježnošću, prijateljstvom, pa i kad bih se prevario, opet sam uvijek bio spreman da naletim na isti mamac.”

Bila je mjesečina, krhka i svilena, nišani na mezarlucima bjelasali su se toplo, između kuća ćućorila je razbijena moć, po sokacima i avlijama uznemireno se kretao mladi svijet, čuo se kikot, i daleka pjesma, i šapat, izgledalo je da u ovoj đurđevskoj noći kasaba cepti u groznici. I odjednom, bez ikakva razloga, osjetih da sam izdvojen iz svega ovoga. Neprimjetno se uvukao u mene strah, sve je počelo dobijati čudne razmjere, nisu to više bila poznata kretanja, ni poznati ljudi, ni poznata kasaba. Nisam ih nikad vidio ovakve, nisam znao da se svijet može toliko izobličiti za dan, za sat, za tren, kao da se uzbunila vilenjačka krv, i niko je utišati ne može. Vidio sam ih po dvoje, čuo po dvoje, bili su iza svih taraba, iza svih kapija, iza svih zidova, nisu se smijali kao drugih dana, ni gledali, ni razgovarali, glasovi su im prigušeni, teški, vrisak se probija kao munja u ovoj oluji što prijeti, vazduh je natopljen grijehom, noć ga je puna, poletjeće noćas vještice s kikotom iznad krovova polivenih mlijekom mjesečine, i niko neće ostati razuman, buknuće ljudi strašću i bijesom, ludošću i željom da se upropaste, odjednom, svi, kuda ću ja? Trebalo bi se moliti, tražiti milost od Boga za sve griješne, ili kaznu, da ih urazumi. Obuzimala me srdžba, kao groznica, kao nastup. Zar ništa ne pomaže sve što činimo? Je li riječ božja koju propovijedamo mutava i glinena, ili je uho njihovo gluho za nju? Je li prava vjera u njima toliko slaba da se ruši kao trula ograda pred krdom divljih strasti?

Derviš i smrt
Meša Selimović

Počinjem ovu svoju priču, nizašto, bez koristi za sebe i za druge, iz potrebe koja je jača od koristi i razuma, da ostane zapis moj o meni, zapisana muka razgovora sa sobom, sa dalekom nadom da ce se naci neko rješenje kad bude račun sveden, ako bude, kad ostavim trag mastila na ovoj hartiji sto ceka kao izazov. Ne znam sta ce biti zabilježeno, ali će u kukama slova ostati nešto od onoga što je bivalo u meni pa se više nece gubiti u kovitlacima magle, kao da nije ni bilo, ili da ne znam sta je bilo. Tako cu moci da vidim sebe kakav postajem, to cudo koje ne poznajem, a cini mi se daje cudo sto uvijek nisam bio ono sto sam sad,...

Gresne misli su kao vjetar, ko ce ih zaustaviti? I ne mislim da je to veliko zlo. U cemu je poboznost, ako nema iskusenja koja se savladavaju?

Nikad čovjek ne smije misliti da je siguran, ni da je umrlo ono sto je proslo... ali zasto se javlja kad mi je najmanje potrebno?

Čovjek najčešće govori radi sebe, ali mora da osjeti odjek svojih riječi.

Nikad ne znamo sta izazivamo u drugom čovjeku riječju koja za nas ima sasvim odredjeno značenje i zadovoljava samo našu potrebu.

Do kraja života upoznavaću ljude, a nikad ih upoznati neću. Uvijek će me zbunjivati, neobjašnjivošću postupaka.

Život je širi od svakog propisa. Moral je zamisao, a zžvot je ono sto biva. Vise je stete naneseno zivotu zbog sprecavanja grijeha, nego zbog grijeha...

Nezadovoljstvo je kao zvijer: Nemoćna kad se rodi, strašna kad ojača.

Trebalo bi ubijati prošlost sa svakim danom sto se ugasi. Izbrisati je da ne postoji, da ne boli. Lakše bi se podnosio dan sto traje, ne bi se mjerio onim što više ne postoji. Ovako se miješaju utvare i život, pa nema ni čistog sjecanja ni čistog života.

... Primi, Bože, molitvu moje nemoći, oduzmi mi snagu i želju da izadjem iz ove tišine, vrati me u mir, prvi ili poslednji, mislio sam da izmedju njih postoji nešto, bila je nekad jedna rijeka, i magle u njenim predvecerjima, i suncev odsjaj na njenim sirinama, postoji i sad u meni, mislio sam da sam zaboravio, ali nista se izgleda ne zaboravlja, sve se vraća iz zaključanih pretinaca, iz mraka toboznjeg zaborava, i sve je naše sto smo mislili da je vec nicije, ne treba nam, a stoji pred nama, svjetluca svojim bivšim postojanjem, podsjecajucći nas i ranjavajući. I sveteći se zbog izdaje. Kasno je sjecanja, uzalud se javljate, beskorisne su vaše nemoćne utjehei podsjecanja na ono sto je moglo da bude, jer sto nije bilo nije ni moglo da bude. A uvijek izgleda lijepo ono sto se nije ostvarilo. Vi ste varka koja radja nezadovoljstvo, varka koju ne mogu i ne zelim da otjeram, jer me razoruzava i tihom tugom brani od patnje...

Živimo na zemlji samo jedan dan, ili manje. Daj mi snage da oprostim. Jer, ko oprosti on je najveći. A znam, zaboraviti ne mogu.

Čovjek je proklet i žali za svim putevima kojima nije prošao.

Ako hoćeš da uvrijediš, to je lako. Treba samo biti bezobziran.

Svaka nepravda je jednaka, a čovjeku se čini da je najveca koja je njemu učinjena. A ako mu se čini, onda i jeste tako, jer ne može se misliti tudjom glavom."


Meša Selimović - "Derviš i smrt"

Suze mi teku od smijeha. Ako prestanem da se smijem, ostaće samo suze.

Ali ponekad, ne tako često, kad mi se zgadi laž, onda govorim istinu. Crno je,
u teškom vremenu živimo, a živimo jadno i sramotno. Utjeha je samo što će oni
koji budu posle nas živjeli, preturiti preko glave još teža vremena, i pominjati naše
dane kao srećne.

Meša Selimović

Na dan moje smrti,dok bude nošen moj tabut
ne mislim da cu osjećati bol za ovim svijetom.
Ne placi i ne govori :"Šteta,Šteta".
Kad se mlijeko pokvari, veća je šteta.
Kad vidiš da me polože u grob,ja neću nestati.
Zar mjesec i sunce nestanu kad zadju?
Tebi se čini smrt,a to je radjanje.
Grob ti se čini tamnica,a to je radjanje.
Koje to zrno ne nikne kad se stavi u zemlju?
Pa zašto da sumnjaš u zrno čovjekovo?

Meša Selimović

... sve je moguće, sve je na dohvat ruke, samo se čovek ne
sme predati. Teško je dok se ne odlučiš, tada sve prepreke
izgledaju neprelazne, sve teškoće nesavladive. Ali kad se
otkineš od sebe neodlučnog, kad pobediš svoju malodušnost,
otvore se pred tobom neslućeni putevi i svet više nije
skučen ni pun pretnji.

Svoj 5000- ti post na Razbibrigi ostavljam na temi posvećenoj
najdražem mi piscu


Pozivam za svedoka mastionicu i pero i ono što
Se perom piše;
Pozivam za svedoka nesigurnu tamu sumraka ,
noć i sve šta ona oživi,
Pozivam za svedoka mesec kad najedri i zoru
Kad zabeli;
Pozivam za svedoka sudnji dan, i dušu sto sama
Sebe kori;
Pozivam za svedoka vreme, početak i svršetak
Svega – da je svaki čovek uvek na gubitku

Zar lukavstvo može zamijeniti znanje?

— Iskusan čovjek bi upitao: zar znanje može zamijeniti lukavstvo?

— Lukavstvo je nepošteno.

— Nije uvijek ni nepošteno. Zato što je neophodno. Neko to zove mudrošću.

— Šta bi ti savjetovao čovjeku kome želis dobro?

— Da se svojim mišljenjem ne izdvaja medju ljudima s kojima živi. Zato što će se onemogućiti prije nego što išta učini.

— Drugi moj savjet čovjeku kome želim dobro bio bi: ne govori uvijek ono što misliš.

Tvrdjava

A onda mi je došlo do svijesti da je opasno i ovo radosno posmatranje, nisam se više osjećao nadmoćan, ni skriven, oživjelo je nešto neželjeno u meni. Nije to bila strast, već možda gore od toga: uspomena. Na jednu jedinu ženu u mome životu. Ne znam kako je isplivala ispod naslage godina, nije lijepa kao ova, nije joj ni slična, zašto je jedna dozvala drugu, više me se tiče ona daleka koja ne postoji, dvadeset godina je zaboravljam, i pamtim, dolazi u sjećanje kad neću i kad mi ne treba, gorka kao pelin. Dugo je nije bilo u meni, odakle sad da se javi. Da li zbog ove žene s licem iz griješnih snova, da li zbog brata, da ga zaboravim, da li zbog svega što se desilo, da se prekorim? Da se prekorim što sam ispustio sve mogućnosti, i više ne mogu da ih vratim.
Oborio sam pogled, nikad čovjek ne smije misliti da je siguran, ni da je umrlo što je prošlo. Ali zašto se budi kad mi je najmanje potrebno? Nije ona važna, ta daleka, sjećanje na nju zamjenjuje skrivenu misao da je sve moglo biti drukčije, pa i ovo što me boli. Odlazi, sjenko, ništa nije moglo biti drukčije, i našlo bi se nešto drugo da boli. Ne može biti drukčije pa da bude bolje u ljudskom životu.
Ova što me pokrenula, vratila me sebi.

Meša Selimović - Derviš i smrt

Šta je to s nama i sa životom, u kakve se to konce splićemo, u šta upadamo svojom voljom u šta nevoljom, šta od nas zavisi, i šta možemo sa sobom. Nisam vješt razmišljanju, više volim život nego misao o njemu, ali kako god sam prevrtao, ispada da nam se većina stvari dešava mimo nas, bez naše odluke. Slučajnost odlučuje o mome životnom putu i o mojoj sudbini, i najčešće bivam doveden pred gotov čin, upadam u jedan od mogućih tokova, u drugi će me ubaciti samo druga slučajnost. Ne vjerujem da mi je unaprijed zapisan put kojim ću proći, jer ne vjerujem u neki naročit red ovoga svijeta. Ne odlučujemo, već se zatičemo. Strmoglavljeni smo u igru, punu nebrojenih izmjena, jednog određenog trenutka, kad nas samo ta prilika čeka, jedina koja nas može sačekati, u toku mješanja. Ne možes je zaobići, ni odbiti. Tvoja je, kao voda u koju padneš. Pa plivaš, ili potoneš.

Meša Selimović - Tvrdjava

Knez Miškin moga djetinjstva

Iz tog vremena, dok još nisam znao ništa, dok je sve izgledalo lako i prozračno, pa čak i rat, najviše mi je ostao u sjećanju Salih-efendija, tušanjski džamijski imam i učitelj u mektebu, za djecu predškolskog uzrasta, kako se danas kaže.
Slali su nas u taj mekteb sasvim malene, sa tri-četiri godine, vjerovatno da nas se otarase, da ne smetamo po kući, ili da ne slušamo kukanje i othukivanje žena zbog mobilizacije i zbog glasova o ratu. Naročito je uznemirenje raslo kad su kroz Tuzlu prolazili veći kontigenti vojske prema Drini. Taj mekteb je najljepša i najudobnija škola za koju znam. Dolazilo se slobodno i odlazilo isto tako, kad ko hoće, ali je rijetko ko izostajao. Bio je običaj da zimi svaki dan donesemo po komad drveta, za loženje mekteba. To je bio naš prvi samostalni doprinos. I već rano ujutro, samo što je dan svanuo, vidjeli su se mališani, zgureni od hladnoće, s manjim ili većim komadom drveta pod rukom, kako iz cijelog naselja žure u mekteb pored džamije. Sjedili smo na hasurama za peštahtama. Na nešto uzdignutom postolju, na šiljetetu, sjedio je hodža Salih, iza njega gomila kraćih i dužih štapova kojima je mogao da dohvati đake i u prvim i u posljednjim redovima.
Ali se hodža Salih nije mašio za štapove, niti su bili njegovi: ostali su od ranijeg učitelja, i mi smo ih lomili polako ali uporno, dok ih nije nestalo, a Salih-efendija nije ni primijetio da ih nema, kao što nije vidio, izgleda, ni da su ikad stajali iza njegovih leđa. Valjda najsiromašniji od svih siromašnih u Tušnju, ovaj dobri čovjek se neprestano smješio, blako gledajući svijet oko sebe očima plavim kao nebo, kao ćetenov cvijet, nevinim kao u malog djeteta. Nikada nije mogao ni umio da se naljuti, čak ni da se namršti. Puštao nas je da slobodno skačemo i galamimo, smiješio se strpljivo, bezazleno uživao u našoj radosti, a ako bismo pretjerali i prešli svaku mjeru, stidljivao nas je umirivao, pokazujući na ulicu, kao da je htio da kaže: Šta će ljudi reći!, i tim gestom kao da se izvinjava što nam smeta. Ponekad bi njegovo nevino lice postalo tako bespomoćno, tako zbunjeno i uplašeno (kao da se bojao da će ga stariji izgrditi radi nas) da smo se odmah smirivali, zbog njega. Nismo htjeli da ga povrjedimo, na koliko da smo bili nestašni: nismo ga poštovali, voljeli smo ga, kao da je bio jedan od nas.
Djed me nagovorio jedno jutro da ponesem Salih-efendiji zamotuljak duhana, škije i cigar-cage, i ja sam to učinio, nerado, sa stidom; stavio sam mu duhan pod šiljete na kojem je sjedio, s kraja, da se vidi. Kad je sjeo i primjetio zamotuljak, uzeo ga je, razmotao, pogledao u nas, djetinje se osmjehnuo i izašao u dvoriste, da puši. Nije se čak ni začudio, samo se obradovao; toliko je bio čist i jednostavan! Donosio sam duhan svaki dan, i među nama je cvjetalo tiho zadovoljstvo, i ljubav, kao među vršnjacima, lijepa i mirna, bez riječi. A onda sam jedno jutro zaboravio da od djeda uzmem duhan. Hodža je mirno turio ruku pod šiljte, kao i svaki dan, a kad njegovi prsti nisu našli šuškavi masni papir, pocrvernio je kao da ga je neko zapljusnuo crvenom bojom po čistom blijedom licu, i polako povukao ruku sebi, kao da je htio da zabasuri svoj pokret pun povjerenja. Zbunio se, zato što se nadao, zato što je uzalud tražio, zato što je mene povrijedio svojim razočarenjem. Drugog jutra sam opet donio duhan, hodža je mirno uzeo zamotuljak i odmah izašao da puši, bez traga uvrijeđenosti, kao da je htio da kaže: - zaboravio si, znam, svakom se može desiti. A ako i ne doneseš, opet je sve u redu. Na sve je pristajao u životu, osim da se svađa s ljudima.
Možda nije znao mnogo o ljudima, možda nije bio ni mnogo pametan, ali smo mi bili zadovoljni našim nespretnim učiteljem; on se povjeravao nama, kao i mi njemu, možda i istim riječima. Strah me je govorio je. Ljudi odlaze u rat, i ne vraćaju se. Šaptao je zbunjeno, tobože odgovarajuće na naša pitanja o ratu, i ne uspijevajući da ista objasni, jer mu je sve bilo nejasno kao i nama. Samo kad bi neko iz mahale otišao u rat, sjedio je zamišljen i zbunjeniji nego obično, sa zaboravljenim tužnim osmijehom na čistim zžućkastim obrazima, i puštao nas da radimo šta hoćemo, kao da nije među nama. Nije nas čuo, ma koliko galamili. A onda bi zatresao glavom, i nasmiješio se, kao da se izvinjava što nas je zaboravio, i opet se vratio među nas, dobar, drag i bespomoćan.
I hodži Salihu mogu da zahvalim što početak svoga života doživljavam kao divan sunčani predio, i što na horizontu moga dalekog sjećanja stoji mirna, utješna, osmjehnuta slika odraslog čovjeka djetinje duše, tužno nevinog lica, zbunjenog izraza zbog mnogo čega što vidi a ne razumije, uvijek spremnog da oprosti za uvredu i za zlo. A kad nam je Majdžil rekao da je njegovoj bolesnoj majci slao po ženi kafu kad god je mogao, i to noću da drugi ne vide, postao nam je istinski prijatelj. Možda baš njemu dugujem za mnoge iluzije u životu, ali i za mnoga razočarenja, jer takve dobrote malo je među ljudima. A tog anđeoskog kneza Miškina moga djetinjstva nisam ni do danas zaboravio, i drago mi je da je bio takav, makar i jedan jedini.

Tuga i smijeh


Prvi put sam sve ovo ispričao jednoj djevojci, i prvi put ovako, u nekoj vezi, od početka do kraja. Tako sam i sam sebi složio razložnu priču, koja se dotle gubila u komešanju odvojenih dijelova, u magli zebnje, u nekom zbivanju van vremena, možda i izvan nekog određenog smisla, kao težak san koji ne mogu ni da prihvatim ni da odbacim. A zašto baš njoj, i zašto o ovome, nisam mogao ni sam sebi objasniti. Učinilo mi se da zna slušati, razumjeti svakako neće, a slušanje je važnije od razumijevanja.

Iskustvo me naučilo da ono što se ne može objasniti samome sebi, treba govoriti drugome. Sebe možeš obmanuti nekim dijelom slike koji se nametne, teško izrecivim osjećanjem, jer se skriva pred mukom saznavanja i bježi u omaglicu, u opijenost koja ne traži smisao. Drugome je neophodna tačna riječ, zato je i tražiš, osjećaš da je negdje u tebi, i loviš je, nju ili njenu sjenku, prepoznaješ je na tuđem licu, u tuđem pogledu, kad počne da shvata. Slušalac je babica u teškom porođaju riječi. Ili nešto još važnije. Ako taj drugi želi da razumije.

A ona je željela, i više nego što sam se nadao. Dok sam pričao, s njenog lica je nestalo vedrog izraza, koji me možda i naveo na neočekivani razgovor, a zamijenilo ga nešto nenadno zrelo, i tužno. Rekla je samo: - Bože, kako su ljudi nesrećni.

A ja se toga nisam sjetio, iako mi se čini da sam upravo o tome mislio. Misao nije naročito duboka, ni nova; to ljudi govore otkako su počeli da misle. I nije me toliko iznenadila misao, iako je nisam očekivao, već uvjerenost s kojom je izrečena. Kao da je otvorila svoj najtajniji pretinac, otkrivši se preda mnom, otkrivši se prvi put pred ma kim, tako, do kraja. I bio sam srećan što sam makar na nešto u drugom čovjeku naišao prvi put, i samo radi mene.

Ime joj je Tijana, kći je pokojnog Miće Bjelotrepića, hrišćanina, ubijenog rukom nepoznatih i nepronađenih ubica, prije dvije godine, kad je s ćurčijskom robom pošao na vašar u Višegrad. Vlasti nisu ni dugo ni pažljivo tražile ubicu, po čemu se moglo zaključiti da nisu čeznule za istinom, ili su je znale, pa su pustile da sve pokrije zaborav.

Sve neobično, sve kako ne treba. Ali nisam ni ja birao prilike, nisu ni prilike mene: susreli smo se, kao ptica i oluja.

Kad sam došao s vojne, dočekale su me rđave vijesti. Porodica mi je prošla gore nego da je bila na Hočinu: otac, majka, sestra i tetka, svi su pomrli od kuge. Ni grob im nisam znao; stotine su umirale u jednom danu, i zivi su žurili da ih zatrpaju gdje bilo. Trošna porodična kuća je izgorjela, zapalili su je Cigani kad su se zimus sklonili od zime, zapalili nehotice, nepažnjom, zato što nije njihova. Ponekad bih otišao da vidim pocrnjele zidove i mrtve oči mrtvog zdanja, u kojem nikako nisam mogao da zamislim bivše stanovnike: kao da je bilo pusto odvajkada. Ni sebe nisam mogao da zamislim u toj kući, nekad. Nije me bilo u vlastitim uspomenama, kao da je to bio neko drugi. Bašta je razvaljena, voćke otrnjavile, bijedno i žalosno. Tražili su mi da prodam, nisam htio. Kao da sam se nadao da će se vratiti sjećanja, možda će mi biti potrebna. Ali sam se toga sjetio kasnije, tada mi je bilo svejedno. Svejedno na neki poseban način, bez duboke tuge i teškog žaljenja.

Obuzela me mirna ravnodušnost, ne tugujem, ne radujem se. Vidio sam toliko smrti, da mi je vlastito izbavljenje izgledalo kao neočekivani poklon, ne znam kako, ne znam od koga, ali nije daleko od čuda. Možda je moja svijest još bila zbunjena pred tom neobičnom istinom, ali je moje tijelo potpuno shvatilo njen značaj. Živio sam, u stvari, svoj drugi, tuđi, poklonjeni život, sve ostalo nije važno, za sad nije važno. Ovo je višak, ovo je sreća, koju hiljade drugih nije moglo da razumije, jer nisu pošli mojim putem. Malo je ljudi u gradu moglo da kaže, možda samo ja, jedan jedini: srećan sam, živ sam. Nisam to govorio, ali sam snažno osjećao, svakom žilicom. Drugi to nisu mogli, jer nisu visili nad ponorom.

Ništa drugo me se nije ticalo, čak ni mogući sutrašnji bol. Niko me nikud nije pozivao, ništa mi nije nudio, niti sam ja tražio. I nikome ništa nisam zamjerao. Mogao sam ljudima izgledati čudan, kao da sam izgubio razum. Nisam imao zaposljenja, niti sam imao kuće, nisam imao ništa, a bilo mi je svejedno.

Satima sam sjedio pred Begovom džamijom, na kamenu, i gledao ljude kako prolaze, ili nebo, ili ništa. Slušao sam vrapce i njihovo smiješno čavrljanje, kao u dobrodušnoj svađi, ili u vedrom pričanju o svemu i svačemu. Ličili su mi na male, obične ljude, pomalo svadljive, dobrodušne, vedre, površne, miroljubive, malim zadovoljne, izdržljive u nevoljama, spremne na sitno zakidanje, bez velikog ponosa. Bili su pitomi i bezopasni, kao djeca. I djecu sam volio, njihove zvonke glasove, brzi topot bosih nogu, radostan smijeh, bezazlenu grubost njihovih riječi. Samo, kad bi se potukli, zatvarao sam oči i uši, uznemiren.

Volio sam sve što nije rat, volio sam mir.

A onda i mir uznemirio.

Pred džamiju je dolazio i Salih Golub, siromašni šerbedžija s Vratnika. Skinuo bi s ramena tešku posudu sa šerbetom, i sjeo na kamen, teško dišući. Kad bi se odmorio, počeo bi da pjevuši, poluglasno, za sebe, naslonjen na zid, zatvorenih očiju. Znao je svega nekoliko riječi jedne jedine pjesme, o djevojkama što tuguju za mladićima koji odlaze u rat, i samo to pjevao, neprestano, počinjući iznova čim dođe do ruba svog kratkog pamćenja. Blijed, mršav, žutih očnih kapaka, izgledao je kao samrtnik. Trideset godina izdržava slijepu majku, zbog nje se nije ni ženio, zbog nje je od jutra do mraka vukao tešku kalaisanu posudu punu zašećerene vode. Kad zaspi, djeca prilaze, sipaju šerbe i piju. Ja im se osmjehujem.

Salih Golub je imao brata u Goraždu, ali su malo marili jedan za drugoga. Taj brat iz Goražda posjedovao je šume i ćifluke, uzimao vakufska imanja pod zakup, davao novac u zajam s lihvarskom kamatom, stekao veliki imetak o kojem se čulo tek kad je umro. Na Glasincu, gdje je držao ergelu konja, ubili su ga hajduci Bećira Toske, a kako mu je žena umrla ranije, imanje je ostalo bratu Salihu i majci. Tako je Saliha Goluba preko noći snašla sreća kakva ni u snu ne dolazi.

Stigao je pred džamiju sutradan, nimalo srećan, mirno ispričao šta mu se desilo, i ponudio mi novac, da počnem neki posao, ili da pođem s njim u Goražde, da mu pomognem u upravljanju tolikim imanjem. Kao da je želio da s nekim podijeli nesreću. Kad sam odbio, Salih se nije začudio. Pogledao je svoje mjesto na kamenu, gdje se odmarao i pjevušio tolike godine, i otišao pognute glave. Umro je iste noći, od radosti, ili od tuge. Majka mu se uskoro udala za hodžu Sahinpašića, koji je ličio na ženu više nego Golubova majka. I on i ona imali su po sedamdeset godina. Niko nikog nije prevario: ona je bila bez vida, a on bez imetka. Život je prevario samo Saliha Goluba.

Nisam više dolazio pred džamiju.

Počeo sam da tražim vodu, tekuću, bistru, plitku. Možda zbog hočinskih baruština, ili zbog mutnog Dnjestra, širokog kao more. A možda i s toga što sam vodu mogao mirno gledati, ne misleći. Sve je otjecalo, tiho sa žuborom, spokojno, sve, i misao, i sjećanje, i život.

Bilo mi je lijepo, bio sam gotovo srećan. Zurio sam u blistavu vodu, satima, i pustao da mi preko ruke prelazi obli talasić, dragajući me, kao da je živ stvor. I to je bilo sve što sam htio, sve što sam želio.

Iz tog sna me probudio Mula Ibrahim. Sjena njegova je pala na mene dok sam sjedio na obali potoka, ozaren.

- Gledaš? - upitao je.

Zvučalo je sažaljivo, zvučalo je zabrinuto.
Nasmiješio sam se, ali nisam odgovorio.

- Jesi li svaki dan ovdje?
- Svaki dan.
- I šta radiš?

Slegnuo sam ramenima.

- Zar ti ne dosadi gledati u vodu?

Pogledao sam ga začuđeno: kako mi može dosaditi!

- Dokle ćeš tako?
- Zašto?
- Od čega živiš?

Opet sam slegnuo ramenima. Nisam znao od čega živim, niti je važno.

- Poludjećeš ovako sam.
- Neću.
- Doći će zima, doći će bolest, doći će godine. Šta ćeš onda?
- Ne znam.
- Jesi li ljut na koga? Jesi li tužan? Sanjaš li teške snove?
- Ne sanjam teske snove, nisam ljut ni na koga, nisam ni tuzan.
- Pomogao si mi kad mi je bilo najteže. I ja hoću da pomognem tebi.
- Ništa mi ne duguješ.
- Otvorio sam pisarsku radnju. Radićeš kod mene, koliko možeš i koliko hoćeš. Ruka ti je sigurno otvrdla, ali će smekšati.
- Ništa mi ne duguješ, Mula Ibrahime. Kad sam ugledao čamac, uhvatio sam se nesvjesno. Možda sam mislio da ću lakse isplivati.
- Ne vraćam dug. Treba mi pomoćnik. Radićeš, i platiću ti. Koliko mogu i koliko je pošteno. Nećeš se obogatiti. A volim raditi s poznatim čovjekom.
- Navikao sam na ovu vodu i na tišinu.
- Doći ćeš ovamo, kad ne radiš, ili kad bude manje posla.
- Pa, ne znam. Kako hoćeš.
- Radnja je lijepa. Ko kutija.

Radnja je usred čaršije, u Mudželitima, pod sahat-kulom, malena i neugledna, vrela i zagušljiva ljeti, zindanski hladna zimi, uz javne nužnike što su zaudarali nepodnošljivo, pa smo Mula Ibrahim i ja, na smjenu palili tamjan i mirisno korijenje anduza, kao u bogomolji, da umilostivimo nečiste sile smrada. Ali je to kađenje malo pomagalo, i nije nam ostalo ništa drugo već da se naviknemo.

I to mi je svejedno. Smijao sam se:

- Čovjek se navikne na svaki smrad.

Mula Ibrahim je odgovarao dobrodušno, s lijepim smiješkom i bez pozivanja na božije ime, jer smo bili sami:

- Ja uvijek kažem: neka nije gore.
- Što rekao onaj pametni čovjek kad su ga vodili na vješala.
- S pravom! Mogli su ga odmah ubiti, i ne bi mu ostalo ni tih nekoliko časaka života. A do vješala jos ima nade.
- Uzaludne.
- Kakve-takve. I to je bolje nego ništa. A ovaj smrad, vidiš, meni upravo odgovara.
- Kako može da ti odgovara?
- Evo kako: zašto su javni nužnici ovdje? Zato što je ovo središte čaršije. A meni baš takvo mjesto treba, pod nogom je svakome. A birajući između čistog vazduha sa sirotinjom, i smrada sa zaradom, pametan čovjek neće mnogo razmišljati. Dvije lubenice pod jedno pazuho ne možeš staviti, dva dobra teško možeš sastaviti. Neka nije gore.
- Amin.


Meša - Tvrđava