Fenomeni

Bermudski trougao



Nestali u ništavilu
Nitko ne zna što se, zapravo, dogodilo s tisucama brodova i zrakoplova što su netragom nestali u ukletom Bermudskom trokutu i slicnim opakim zonama na našem planetu. Zajedno s njima nestalo je i više tisuca ljudi, a da nitko od njih nije uspio pozvati u pomoc i izvuci živu glavu.



Drama je zapocela mnogo prije nego što je radio-telegrafista, “Eskadrile 19”, koju su sacinjavali pet torpednih zrakoplova “Grumman TB M3 Avenger” Americke ratne mornarice s 14 zrakoplovnih profesionalaca, odaslao krajnje dramaticnu poruku:
- Tonemo u bjelu vodu... Gotovi smo!

Tog je dana, 5. decembra/prosinca 1945. godine, iz americke vojne baze u Fort Lauderdaleu, na Floridi, eskadrila je uzletjelala na uobicajni rutinski let zracnim prostorom Bermuda i Bahama. Prvi je avion uzletio u 14,02, a šest minuta kasnije za njim su, leteci u formaciji, krenula i ostala cetiri bombardera. Vrijeme je bilo lijepo i ništa nije ukazivalo na mogucu tragediju. Pa, ipak...
? “Ne vidimo zemlju!...”
Drama se dogodila u trenucima kada su se americki zrakoplovi, u povratku, približavali bazi i kada se ocekivalo da ce tražiti upute za slijetanje. Umjesto toga, u 15,45 sati, Centar za navodenje je u bazi primio krajnje uznemiravajucu poruku:
- Govori zapovjednik “Eskadrile 19”. U neprilici smo. Ne vidimo zemlju. Ponavljam, Ne vidimo zemlju!...
U bazi Fort Lauderdale istog je casa dat znak za uzbunu.
- Recite nam vaše koordinate! - tražili su iz Centra.
Zapovjednik eskadrile potporucnik Charles Taylor bio je smušen:
- Ne možemo odrediti položaj!... Ne vidimo zemlju!...Nismo sigurni u smjer... Nismo sigurni kamo nas je odnijelo... Cak ni ocean ne izgleda kao obicno... Dodavola, pa ovo...
Veza je prekinuta.

Šta se dogodilo?
U americkoj je vojnoj bazi nastalo pravo zaprepašcenje. Ne samo što je tog dana bilo lijepo, tiho vrijeme, vec su i atmosferske prilike u tom dijelu Atlantika bile gotovo idealne. Osim toga i zapovjednik se eskadrile sasvim cudo ponašao. Nije pratio ni jednu od instrukcija, niti se koristio postupkom kojeg je, kao profesionalni pilot, odlicno poznavao i nerijetko koristio. Mogao je zatražiti poziciju bilo koje odredene tocke za spuštanje, ali nije.
Zašto? Što se dogadalo s “Eskadrilom 19”?

Dežurni casnik u Kontrolnom tornju pokušavao je od ostalih navigatora da dobije tocnu poziciju “Eskadrile 19”. No, radio-veza se iz neobjašnjivih razloga sve više pogoršavala i uskoro je postalo sasvim jasno da su avioni prestali primati poruke iz Baze. Pa ipak, na neki cudan nacin, u Kontroli letenja mogli su pratiti uznemirene glasove pilota, koji su medu sobom održavali radio-vezu.
Iz njihovih isprekidanih dramaticnih dijaloga moglo se zakljuciti da su svi kompasi prestali raditi(!?), da su navigacioni uredaji “poludjeli”(!?) i da - kakvog li užasa - daju razlicite i zbunjujuce podatke. Iz nekog krajnje misterioznog razloga, piloti nisu vidjeli, cak, ni sunce!
U 16,23 sati primljena je posljednja poruka “Eskadrile 19”. Radio-telegrafista je javljao:
- Tonemo u bijelu vodu... Gotovi smo...
Potom je nastala tišina. Piloti amaricke “Eskadrile 19” više se nikada nisu javili.

http://img170.imageshack.us/img170/2386/663716ho0.jpg

Bermudska misterija

Što kriju tajne arhive?
Tiho i daleko od ociju javnosti, u specijalni odio KGB-a, godinama su se slijevala svjedocanstva, izvjesca i dokumenti o susretima i vidjenjima cudnih letecih i plovecih objekata...


U novoislandskom znanstvenom casopisu “Pogled u svemir”, zabiljezeno je interesantno svjedocanstvo pilota Stjuarta Bareta. On je 2. veljace 1965. godine letio zrakoplovom DC-3, nisko iznad obale sjeveroistocno od Helensvila. Iznenada, na morskoj povrsini, Baret je ugledao tamne konture nekog neobicno dugog ploveceg objekta. Vjerujuci da se radi o nekom ogromnom kitu, kakve je u toj oblasti vidao i ranije, smanjio je brzinu i spustio se nisko iznad morske pucine. Ali, nije se radilo o golemom morskom sisavcu. Naprotiv!

Zagonetno plovilo
“Neobicni objekat bio je savrseno simetricnog oblika“ - zabiljezio je u svoj izvjestaj novozelandski pilot. „Bio je od nekakvog svijetlucavog materijala, ali se spolja nisu mogli vidjeti nikakvi mehanizmi za pokretanje i upravljanje. Tajanstveno je plovilo je bilo dugo oko 30, a siroko oko pet metara, a njegov oblik nije odgovarao nijednom poznatom tipu podmornice!...“
Zasto podmornice?!… Zar se radilo o podmornici?
- Vjerojatno! – smatra Baret. – Jer, upravo kada sam se nasao iznad zagonetnog objekta, on je naglo zaronio. Istog su trena kazaljke na kontrolnoj tabli u zrakoplovu ludo zaigrale. Pokusao sam mu se pribliziti, ali je misteriozno plovilom netragom nestalo u morskim dubinama.
Mocnici bivseg Sovjetskog Saveza svojevremeno su uveli centralizirano prikupljanje podataka o zagonetnim pojavama i neidetificiranim plovecim i letecim objektima, a izvjestaji su obuhvatali podrucja od Baltika do Pacifika. Bili su to ultra tajni projekti koje je kontrolirao mocni KGB, a vodeni su pod razlicitim imenima: „Mreza“, zatim „Galaktika“, a potom „Horizont“.
Tiho i daleko od ociju javnosti, u specijalni odio KGB-a, godinama su se slijevala svjedocanstva, izvjesca i dokumenti o susretima i videnjima cudnih letecih i plovecih objekata. U golemu mrezu specijalnih izvjestaca bili su ukljuceni vojnici, pomorci, policajci, piloti, cak i partijski aktivisti sa dalekih prostranstava.
Na celu istrazivackog tima KGB je postavio covjeka od velikog povjerenja, obavjestajnog pukovnika Borisa Sokolova, koga „Aganjokov“ publicista Alexsandar Nikonov posljednjih godina javno optuzuje da je preko 400 najznacajnijih dosijea, ukljucujuci i najvrednija dokumenta i video snimke o pojavama letecih tanjira i neidentificiranih plovecih objekata na nebu i u vodama bivseg SSSR-a predao Zapadu, najvise Amerikancima.
- Tisucu drugih nista manje znacajnih izvjestaja o problemu letecich tanjira - tvrdi javno Nikolov - Sokolov je drzao u putnom kovcegu, na tavanu svoje dace... O njima se vec dugo nista ne zna. Mozda su vec odavno nestali iz Rusije...

Proklete činjenice!
Da bi dokazao svoju hipotezu da je rusku nuklearnu podmornicu „Kursk“ potopilo zagonetno plovilo „koje ne pripada nijednoj zemlji sa naseg planeta“, Alexsandar Nikonov je razgovbarao i sa Borisom surikovim, mozda i najvecim ruskim autoritetom za letece i plovece neidentificirane objekte. surikov se proslavio time sto je uspio da raskrinka brojne fotografije i autore video-snimaka letecih tanjira, dokazavsi da se radi o prefinjenim falsifikatima, a ne o istinitim foto-dokumentima!
surinovu je neshvatljivo, cak i smijesno sto zvanicne drzavne strukture u Rusiji sluzbeno poricu pojavu neidentificiranih letecih i plovecih objekata u vrijeme kada neke zemlje, poput Francuske i Cilea „sluzbeno priznaju postojanje tehnickih objekata izvanzemaljskog podrijetla u atmosferi oko Zemlje“!
- Istina je - kaze Boris surikov - da su mnoge epizode o kojima govore storije iz zapadnjackih izvora izmisljene, ali neidentificirani ploveci i leteci objekti su - gruba istina. Oni postoje i dio su nase svakodnevnosti!
To bi moglo biti tacno. Uostalom, postoje i vjerodostojni izvjestaji i dokumenti. Postoje epizode koje nisu izmisljene i koje je tesko demantirati. Uostalom, evo sta je dozivio japanski pilot Jokomo Shiu...

Tog dana Shiu je iz Baze poletio u 20,18 sati. Vec nakon petnaestak minuta ispod sebe je vidio nesto nevjerovatno - poput kakva prividenja - otvorilo se more! Fantasticni prizor pratile su eksplozije, a onda se iz morske pjene vinulo nesto sto je bilo nalik izduzenom srebrnom disku. Jokomo je mehanicki ukljucio radio i obavijestio Bazu:
- Nalazim se iznad Oshime… Ispod mene leti nesto nalik letecem disku... Izronio je iz mora... sta da radim? Prijem...
- Prati ga! – dobio je odgovor.
Jokomo je okrenuo aparat udesno i nasao se iza misteriozne letjelice. Bio joj je “u repu” i pratio ju je prema otvorenoj pucini. Istodobno je obavjestavao Bazu o svemu sto se desavalo ispred njega.
- Letjelica mijenja boju. Postaje purpurnocrvena… Sada je narandzasta… Povecava brzinu… Nisam u stanju vise da je pratim… BjezI mi… Nestaje… sta da radim?!…

Otvoriti tajne dosijee
Letejlica je uistinu nestala, a Baza je pozvala Jokoma da se vrati. Okrenuo je aparata, ali te noci za njega nisu prestala uzbudenja. Kada se ponovo nasao u blizini Oshime, pogledao je mjesto odakle se u nebo vinula misteriozna letjelica. I ponovo se zapanjio: na dnu mora, nesto je gorjelo!
Svuda unaokolo dokle je sezao pilotov pogled pruzao se fantastican prizor: more se presijavalo u raznim nijansama narandzaste boje! Nesto slicno Jokomo Shio nikada u zivotu nije imao priliku da vidi.
Nevjerovatni dogadajim registrirani su posljednjih godina na razlicitim pomorskim meridijanima, a saradnik moskovskog tjednika “Aganjok” Alexsandar Nikonov s pravom smatra “da je, konacno, krajnje vrijeme da otvorimo tajne dosijee i da priznamo da postoje misterije koje nismo u stanju racionalno da rjesimo” i dodaje da ruska nuklearna podmornica “Kursk” nije jedina zrtva neidentifikovanih podvodnih plovila, podsjecajuci citaoce da je na jednako misteriozan nacin nestala i americka atomska podmornica "Tresche ("Lisica")…
Posljednja poruka sa nekadasnjeg ponosa americke ratne mornarice bila je krajnje uznemirujuca:
"...Nalazimo se na planiranoj dubini... Svuda unaokolo vlada besprijekoran mir. Plovimo naprijed... Uskoro cemo biti na... Ali, kakva je ovo buka?!... Primijecujemo svjetla... Ali, zar je to moguce?!... Na ovim dubinama... Auuu, gotovi smo!... Togo..."
I to je bilo sve!
Kakva je to svjetla primijetio zapovjednik podmornice na dubinama kojima je plovila "Tresche"? Otkud toliko cudenje u njegovom glasu i zasto do kraja nije izgovorio posljednju recenicu?!
Odgovor na ova pitanja odnio je sa sobom - u smrt i nistavilo!

Ukleta podmornica
Desilo se to 9. travnja 1963 godine u vodama Atlantika, sasvim blizu zlokobnog Bermudskog trougla. I jos nesto: americka atomska podmornica, koja je ime dobila zbog uvjerenja njenih konstruktora i graditelja da je neunistiva i da se moze izvuci iz najneugodnijih situacija, u trenutku nestanka bila je u pratnji dva americka vojna broda. No, to joj nije pomoglo. Jednostavno je nestala!
Ali, time se ne zavrsava prica o lukavoj "Lisici". Nekoliko dana nakon katastrofe, utvrdeno je da se njeni ostaci, navodno, nalaze na 3000 metara dubine, a cetiri godine kasnije, u ljeto 1967. godine, dogodilo se nesto sto je do kraja zbunilo americke pomorske eksperte.
Za vrijeme krstarenja luksuznom jahtom iznad podrucja gdje je nestala "Lisica", jedna americka porodica, na povrsini uzburkanog mora, najednom je ugledala potonulu americku atomsku podmornicu. sta vise, poceli su da pozivaju, ali kada im nitko nije odgovorio, priblizili su se jos blize. Tek tada su na boku podmornice procitali ime "Tresche"!
I ne samo to: primijetili su duz vodene linije i jednu dugu pukotinu, koja uopce nije smetala podmornici da se odrzava na povrsini i - plovi!
Dvije godine kasnije Amerikanci su pretrpili jos jedan gubitak. U vodama oko Azorskih otoka netragom je nestala nuklearna podmornica "skorpion"!
sta se dogodilo?
Nakon jednomjesecnih pomorskih vojnih vjezbi u sastavu seste flote u Mediteranu, tog 21. svibnja 1969. godine, americka je podmornica uspostavila vezu sa svojom bazom u Norfolku. U kratkom razgovoru, komandant "skorpiona", iskusni pomorac Fresis A. Slajteri, raportirao je da plovidba tece u najboljem redu, da je posada u odlicnoj formi i da svi jedva cekaju da se vrate, kako bi se sreli sa svojim obiteljima. I to je bilo sve!
"skorpion" se nikada vise nije oglasio, a opsezna potraga za njim bila je uzaludna. Tek. pet mjeseci kasnije, 29. listopada 1969. godine, njeno nepomicno "tijelo" otkriveno je na dnu Atlantika, ali nikada nije ustanovljeno sta je bio istinski uzrok njenog zagonetnog potonuca!

Iza polarne kape
Mnogi istrazivaci i iskusni pomorci s pravom smatraju da je Bermudski trougao nesumnjivo slozena i viseslojna misterija. Ona u sebi krije brojne dvojbe, sumnje i pretpostavke, koje su podjednako zanimljive, zbunjujuce i zagonetne - od vjerovanja da se u morskim dubinama kriju ostaci legendarne civilizacije Atlantide do pretpostavke da su upravo na tom mjestu, na morskom dnu izmedu Floride, Bahama i Puerto Ricoa, svoju tajnu podmorsku bazu smjestili neznani gosti iz kosmosa, koji otimajuci zrakoplove i brodove i kidnapirajuci pilote i pomorce za svoje tajanstvene eksperimente kontroliraju znanstvene domete Zemljana.
Svjedocanstva o nepoznatim plovecim objektima i neidetifikovanim letjelicama koje vrsljaju morskim dubinama nerjetko su tema i ozbiljnih znanstvenih skupova. U svojoj knjizi "Tajanstveno more" svojevremeno sam detaljno opisao vise zagonetnih epizoda i svjedocanstava, koje navode autori kojima se moze vjerovati, najcesce iskusni pomorci, oceanografi, piloti, ribari, pa cak i pomorski eksperti.
No, kako je vrijeme prolazilo, u mojoj su se bogatoj arhivi sve vise umnozavali slucajevi na koje suvremena znanost nije znala odgovore i koje je zbog svoje enigmaticnosti smjestala u otvoreni Dosje X. U knjigu koja je u Vasim rukama.
Za ovu priliku, opisat cu nekoliko slucajeva u kojima su ocevici strogo pouzdane osobe, nerjetko znanstvenici, kojima se moze vjerovati. Zagonetne pojave registrirane su na razlicitim mjestima naseg planeta, ali im je svima zajednicko da do danas nisu racionalno objasnjene.
Krenimo, dakle, redom...

http://img170.imageshack.us/img170/588/857930sw6.gif
Uvod

Fantomski otoci

O misterioznim otocima, koji su se pojavljivali i nestajali, u prošlosti su se pricale najfantasticnije price. Pominjale su se tajanstvene eksplozije i vulkanske erupcije, zli carobnjaci i fantomi, bogovi mora i bica u misterioznim letjelicama, koja su otoke potapali na morsko dno!



Dogadaj se odigrao u decembru/prosincu 1956. godine i o njemu je pisala gotovo cjelokupna svjetska štampa. Oplovljavajuci svijet u svojoj luksuznoj jahti “Laura Lee”, James i Helen Bryan su se našli u vodama Tihog ocena. Vec danima su plovili mirnim Pacifikom kada su u kasni sumrak, na dalekom obzorju, ugledali obrise nevelikog juznog otoka. Iako nije bio ucrtan u brodskoj karti, to Bryanove nije cudilo, jer su znali da njihova brodska karta nije najnovijeg datuma. Osim toga, podrucje kojim su plovili vrvjelo je bezbrojnim otocicima.

Na obalama otoka
Kako se spuštala noc, odlucili su da zanoce u vodama ovog tihog pacifickog otoka. Zbog toga su jahtu usmjerili u tom pravcu. Uskoro su uplovili u malu pješcanu uvalu, a kako im se cinilo da otocic nije naseljen, bacili su sidra, odlucivši da se sutra pozabave istrazivanjem unutrašnjosti otoka.
Uzalud je te noci James Bryan pokušavao da identificira otok. Niti na jednoj pomorskoj karti, kojima se sluzio, otocic nije bio registriran. Precizno je zabiljezio njegov polozaj, odlucivši svoje otkrice javiti National Geographic Cociety u Washingtonu kako bi se našlo u pomorskim atlasima.

Tu su noc James i Helen priuštili sebi malu svecanost. Vecerali su na palubi jastoge koje su kupili na trznici otoka Vivak, uz svijecu i bocu pjenušavog vina, diveci se tihoj juznoj noci i zivopisnom otocicu po cijim su pješcanim plazama, i pjenušali blagi morski valovi. Dok je u njihovim krošnjama romorio blagi vjetar, visoke su se palme lagano povijale, zaklanjajuci zvjezdano nebo.
Bryanovi su te noci otišli na spavanje ispunjeni prijatnim osjecanjima koja obuzimaju ljude što su otkrili novi dom.
Prva se probudila gospoda Helen. Sunce je vec bilo odskocilo i ona je lijeno išetala na palubu kako bi pokupila nekoliko peškira koji su se sušili. Kada je postala svjesna da nešto nije u redu, zbunjeno je zastala. Svuda unaokolo prostirala se mirna morska pucina i nigdje na obzorju nije bilo one tihe uvale, niti zivopisnog otoka sa visokim palmama pored kojeg su se usidrili predhodnog dana.

Jutro bez otoka
Helen je gotovo vrisnula i u panici probudila Jamesa. Ali, sve je bilo uzalud. Sve što su mogli zakljucitibilo je da njihova jahta tijekom noci nije promijenila polozaj i da su se, još uvijek nalazili na mjestu gdje su bacili brodska sidra. Ali, zivopisnog otoka, medutim, više nije bilo.
Drugi slucaj još je neobicniji.

Pocetkom dvadesetog stoljeca, u vrijeme naglog razvoja tekstilne proizvodnje i velikih potreba za pamukom, mnogi su americki farmeri odlucili da gaje tu industrijsku biljku. Medutim, najkvalitetnije vrste pamuka zahtijevale su posebne uvjete i najkvalitetniji su plod davale na juznim otocima.
Pod pritiskom zainteresiranih farmera, americka se vlada obratila Japanu sa zahtjevom da zakupi nekoliko njegovih otoka za uzgoj pamuka. Uskoro je sklopljen posao. Japan je ustupio tri mala pacificka otoka. Medutim, kad su americki farmeri stigli na zadanu zemljopisnu širinu i duzinu, bili su nemalo iznenadeni, jer nisu uspjeli pronaci zakupljene otoke. Nigdje u blizini nije bilo ni traga o nekakvom kopnu!
Izbio je medunarodni skandal, pa je Tokio brzo reagirao. Poslao je svoju flotu da utvrdi da li uistinu postoje iznajmljeni otoci ili ne, ali ih ni japanska flota nije našla. Otoci su jednostavno nestali i niko nije znao objasniti šta se dogodilo!

http://img170.imageshack.us/img170/2483/192235dr2.jpg
Fantomski otoci

Otok Sedam gradova

Otoci koji se pojavljuju i nestaju nisu ništa novo u historiji moreplovstva. Price o njima, minulih su stoljeca, bile uobicajne i o njima se cesto raspravljalo i u najuglednijim znanstvenim institucijama.



Na starim pomorskim mapama nalazimo ucrtane brojne otoke, kojih danas nema: Antilija, St. Brandan, Brazil, Frisland, otok Sedam gradova..., a price o njima vise su nego zanimljive.

Tajanstveni otok
Kada su Mauri, pod vodstvom generala Tarika, 711. godine, provalili na europsko tlo i zauzeli danasnju spanjolsku i Portugal, legenda kaze da su sedam katolickih biskupa, s nadbiskupom iz Oportha na celu, koji nisu zeljeli zivjeti pod upravom osvajaca, predvodili skupinu izbjeglica, sto se ukrcala na nekoliko brodova, i otplovila na zapad. Prica kaze da su se, nakon lutanja, iskrcali na ovecem, zivopisnom otoku na kojem su osnovali sedam gradova, kako su svom novom prebivalistu i dali ime.
O otoku Sedam gradova, medutim, od tog se trenutka pricaju kontroverze. Sljedecih stoljeca, mnogi ga moreplovci smatraju fantomskim, a u 12. stoljecu, znameniti arapski zemljopisac i kartograf Idrisi, pise o jednom otoku u Atlantiku, koji se naziva Bahelia, na kome je nekad ranije postojalo sedam gradova. No, taj je otok nakon toga iscezao i o njemu se sve do 14. i 15. stoljeca nista nije cuo. Tada se na mapama talijanskih i spanjolskih moreplovaca, u zapadnom dijelu Atlantika, pojavljuje otok Antilija sa sedam gradova neobicnih imena: Azaj, Ari, Haisos, Anzuli itd, a 1474. godine portugalski kralj Alfonso V poklanja kapetanu F. Telesu “Sedam gradova i druge otoke na Atlantiku, sjeverno od Gvineje”!
Nema sumnje da je tih godina otok Sedam gradova predstavljao istinsku misteriju. O tome svjedoci i zapis flamanskog pomorca Ferdinanda Dulmusa, koji je 1486. godine trazio dozvolu od portugalskog kralja da uzme u posjed taj otok ukoliko ga uopce pronade, a spanjolski ambasador na engleskom dvoru Pedro Ahala 1498. obavjestava svoga kralja da su pomorci Bristola slali nekoliko ekspedicija u potragu za otocima Sedam gradova i Frislandom, ali ih nisu uspjeli pronaci!
Ostalo je nejasno da li su (i zasto) neki kartografi poistovjecivali otok Sedam gradova s Antilijom. Poznato je da su europski zemljopisci iskreno vjerovali da Antilija postoji. Tako ju je 1492. godine Martin Bechaem, na svom znamenitom globusu, smjestio u Atlantik, uz napomenu da je “jedan spanjolski brod bez ikakve opasnosti 1914. godine doplovio do njene obale”!
Antaliju su pominjali i drugi kartografi 15. stoljeca, a u pismu kralju Alfonsu V 1480. godine, pominje je i Kolumbo rijecima “otok Antilija, koji je i vama poznat”. Kralj mu cak Antiliju preporucuje “kao dobro mjesto gdje ce se na svojoj plovidbi zaustaviti i iskrcati na obalu”.
Koliko je poznato, Kolumbo se nikada nije tamo iskrcao, jer Antiliju nije nasao, ali su po tom fantomskom otoku, kasnije, dobili ime Veliki i Mali Antili!

Tragom Svetog Brandana
Irske su pomorske tradicije jedne od najstarijih u Europi. Jos je irski kralj Nial, u 4. stoljecu stare ere, slao svoju flotu u borbu protiv nasrtljivih Rimljana. U Srednjem su stoljecu irski misionari smjelo polazili na neizvjesne plovidbe, kako bi na razbacanim otocima Atlantskog oceana sirili krscanstvo. O njihovim uzbudljivim plovidbama i danas pjevaju drevne irske “imre” (epovi), medu kojima je, kroz minulu povijest, daleko najpopularnija bila “Putovanja Svetog Brandana”.
O cemu nam pripovjeda taj prastari irski ep?
Sveti je Brandan historijska licnost (484-577). Za svog dugog zivota postao je ziva legenda. Putujuci po sjevernim zemljama i otocima, sirio je krscanstvo i osnovao je vise samostana. Posebno je bio uporan u organiziranju ekspedicija, koje su tragale za Otocima srecnih, u zapadnom Atlantiku, koje mnogi i danas poistovjecuju s legendarnim Avalonom, svojevrstnim rajom na zemlji.
U irskom epu “Putovanja Svetog Brandana” opisuje se uzbudljiva plovidba ovog misionara do neobicnog arhipelaga, udaljenog 40 dana plovidbe. Sa 17 svojih drugova, svecenika, Sveti se Brandan, iskrcao na zivopisni kameni otok sa kojeg su se slapovi rusili u more. Tu su nasli vodica s kojim su se iskrcali na otok Pticiji raj, ali su uskoro nastavili plovidbu i nakon tromjesecnog putovanja kroz maglu, stigli do otoka na kojem je Sveti Ailbe zivio u velikom samostanu.
Irska Odiseja, kako bi se mogla nazvati “Putovanja Svetog Brandana”, opisuje vrijeme od vise godina, u kojem se znameniti misonar iskrcavao i posjecivao neznan broj zivopisnih otoka, kojih danas nema ni na jednoj pomorskoj karti Atlantskog oceana. Boravili su na sumovitom otoku prepunom vinove loze, kojeg su nazvali Otok grozda; odmarali se na Otoku ovaca; sretali ledene sante i promatrali otoke s vulkanskim kupolama. Na kraju su stigli do Obecane svete zemlje, bogate riznice voca i povrca “i svakojakog blagostanja”, gdje su proveli sedam sretnih godina. Sveti se Brandan vratio u Irsku u poodmaklim godinama. Uskoro je umro, navrsivsi 93 godine starosti.
Jedan cijeli zid u katedrali u Herefordu (Engleska) i danas prekriva velika zemljopisna karta svijeta iz 1275. godine. Na toj su karti registrirana i otkrica Svetog Brandana, pa je na mjestu danasnjih Kanara, ucrtano “Sedam svetih otoka - otoci Sv. Branadana”. Na kasnijim se kartama ovi otoci sve rjede pominju, a u 18. stoljecu, otoci se javljaju pod imenom Kanari. Medu stanovnicima tih sedam otoka vjerovalo se da postoji i osmi otok, nazvan Sv. Boronda, i da je smjesten oko 40 morskih milja od otoka Palme. Nekoliko je ribarskih ekspedicija 1721. godine tragalo za ovim otokom, ali njega vise nije bilo na naznacenoj poziciji! O njemu se kasnije vise nikada nista nije culo!

Otok mrtvih duša
Fantomski otoci, koji su u proslosti izranjali i nestajali u moru, stoljecima su zbunjivali svjetske moreplovce i rasplamsavali mastu okorjelih fantasta. U luckim krcmama, mornarskim klubovima, pa cak i u zvanicnim pomorskim predstavnistvima i institucijama, o njima su se pripovjedale najrazlicitije storije. Pominjale su se vulkanske erupcije i strasne eksplozije od “kojeg more kuha”, a nerjetko, poput predanja na pacifickim otocima, pripovjedalo se i o neobicnim bicima sa morskog dna, bogovima mora, koji su izlazili na povrsinu, samo u vrijeme kada su neki otok zeljeli da potope i odvuku na dno!
Na Islandu i danas zivi legenda koja kaze da se kroz tajni ulaz na vulkanu Hekla moze stici u podzemne gradove, gdje jos uvijek zive potomci jedne stare, visoko razvijene civilizacije. Te su gradove, prema tom predanju, izgradili bogovi mora, koji su dosli iz nebesa i stoljecima bili neprikosnoveni vladari morskih dubina.
Na starim pomorskim mapama ucrtani su mnogi fantomski otoci, ali je posebno zanimljivo jedno, koje se minulih stoljeca javljalo i nestajalo u razlicitim dijelovima Atlantskog oceana. Nazivali su ga - Breasil, Brezil ili Brasil, a u njegovo se postojanje vjerovalo sve do 19. stoljeca.
Fantomski se otok prvi put pominje na Dulcertovoj mapi 1325. godine i smjesten je u vodama, juzno od Irske. Kasnije se o njemu govori kao o otoku koji okruzuje mirnu lagunu s devet otocica, a od 16. stoljeca Breasil “seta” vodama u blizini Sjeverne Amerike, da bi se u 18. stoljecu ponovo “vratio” na svoje staro mjesto, juzno od Irske.
Prvo je organizirano traganje za “otokom koje se pojavljuje i nestaje”, zabiljezeno 1452. godine, kada je portugalski moreplovac Diego de Teive upucen od strane princa Henryka da obide sjeverni Atlantik. U potrazi za Breasilom, portugalski je pomorac stigao sve do irskih voda, ali otok nije pronasao. Istu je sudbinu dozivio i glasoviti kapetan John Lloyd, “najpoznatiji pomorac u cijeloj Engleskoj”, koji se poslije devet tjedana bezuspjesnog traganja, iscrpljen, razocaran i porazen, vratio u rodni Bristol. Krajem 15. stoljeca organizirano je jos nekoliko ekspedicija ali je sve bilo uzalud - otok Breasil je jednostavno iscezao!
Misteriozni se otok pominje i u irskim legendama. Povezan je sa starom keltskom pricom o devet otoka sto se iz mora izdizu svakih sedam godina i sto nestaju cim im se priblizi neki brod. Predanje kaze da se naslo nekoliko ozbiljnih svjedoka, koji su, navodno, sopstvenim ocima vidjeli kada se Breasil pojavio iz morskih dubina. Zapanjeni su ocevici, kasnije, tvrdili da su na tajanstvenom otoku zapazioli nekakva bica, nalik ljudima, koja su se kretala obalom, pa su pobozni ljudi tog vremena, vjerovali da na Breasilu zive duse nastradalih moreplovaca...

Crni zečevi i čarobnjak
Jedna druga irska legenda vezana je za otok nazvan Hi Brasil. U provinciji Minster postoji brdo “u kome je bila smjestena nikad otkrivena grobnica ranoirskog kralja Konana, a u grobnici se nalazio kljuc s kojim bi se, ukoliko bi ga netko pronasao, mogao iz mora ponovo da izdigne otok Hi Brasil”! Godine je 1680. zabiljezena prica kako je neki Oly proveo sest-sedam godina na otoku Hi Brasil, a poslije povratka je mogao da lijeci ljude od najrazlicitijih teskih i neizlijecivih bolesti, jer se, navodno, za vrijeme boravka na zagonetnom otoku, naucio vjestini magije i medicine!
U zanimljivom djelu “Irski pjesnici, lutalice” navodi se podatak da je 1636. godine neki kapetan po imenu Rich, koji je isplovio iz Dublina, “uspio da otkrije Breasil, ali se nije mogao da iskrca zbog guste magle”.
Izvjesno je, ipak, da je jedini covjek koji je uspio da se iskrca na ovaj tajanstveni otok bio irski moreplovac, skitnica John Nisbatt. Doplovivsi 1674. godine u Irsku, on je pricao da je Breasil “velika crna stijena, na kojoj zive crni zecevi i jadan opasan carobnjak, koji stanuje u velikom zacaranom dvorcu”. Nisbatt je uspio odoljeti carobnjakovoj magiji i pobjeci zahvaljuci tome sto je zapalio vatru, a vatra, kako je poznato, predstavlja snagu svjetla u borbi protiv snaga mraka.
Breasil je sporo umirao. Na nekim mornarickim kartama zadrzao se cak sve do kraja 19. stoljeca. Tek pri kraju 1873. godine, kada navigatori vise nisu uspjeli da pruze nikakve dokaze o njegovom postojanju, brtanski ga je adminiralitet zauvijek izbrisao sa svih svojih karata.
Ali, kako se moglo dogoditi da su price o Breasilu, otoku “koji iz mora izranja i nestaje”, dakle, fantomskom otoku, stoljecima zaokupljale mastu pomoraca i pomorskih velesila? Otkud i zasto?
Na ova pitanja nikada nisu nadeni adekvatni odgovori. No, umjesto toga, poznato je da je u proslosti bilo jos otoka koja su nosila slican image kao Breasil. Jedan od njih bio je i - otok Bas.

http://img170.imageshack.us/img170/1597/1021672ql9.jpg
Nevjerojatne oborine

I vatra padala s neba!

Jedan je americki zanesenjak, Charles Fort, skoro cijeli svoj život posvetio prikupljajuci podatke o neobicnim pojavama i dogadjajima. Zanimale su ga, dakako, i cudne oborine, kojih je u prošlosti uistinu bilo napretek!



Događaj se odigrao u noci 2. ozujka 1984. godine u Estoniji i Ministarstvo odbrane bivšeg Sovjetskog Saveza dugo vremena ga je smatrao temom o kojoj se nije preporucivalo pisati i govoriti u javnosti. Te nesvakidašnje noci pucanstvo koje zivi na podrucju izmedu Valge, gradica na litvanskoj granici, i osamdesetak kilometara udaljenog od starog, sveucilišnog centra Tartua, zahvatila je prava histerija. Kako i ne bi, kada je s neba padala - vatra!

Misteriozni plamenovi
“Tisuce prestrašenih ljudi”, izvještavao je tih dana dopisnik moskovskog “Truda” Vladimir Vostrukin, “prvodilo je sate u panici, gledajuci kako se iznad njihovih glava, bukvalno, rasplamsavaju vatreni plamenovi od kojih, padajuci prema zemlji, nije dolazila nikakva toplota.
Svuda unaokolo razlijegali su se zvuci vatrogasnih sirena, a u opcem su metezu, vatrogasci iz nekih dvadesetak brigada, kao muhe bez glava, okretali svoja vozila u pravcu odakle je stizala vatra, cas lijevo, cas desno, spremni zapoceti s gašenjem cim pozar dohvati tlo.
No, vatra je dolazila s neba i razbuktavala se u zraku. Pri tome nije doticala tlo, niti nanosila bilo kakve materijalne štete!
Cinilo se kao da se veliki plamenovi poigravaju s vatrogasnim kolima. Kao da su ‘trcali’ na nekoliko metara ispred i iznad vatrogasnih vozila i ta besmislena trka trajala bi po nekoliko minuta. Onda bi se plamen ugasio i pojavio na drugom mjestu.
Ovaj nevjerojatni nebeski vatreni pljusak širio je uzasni smrad, a dim koji ga je pratio, stvorio je teški sivi oblak, što se spustio na zemlju. Ljudi koji su se našli u oblaku, gušili su se od kašlja, iako su mnogi od njih bili profesionalni vatrogasci i na svojim licima imali odgovarajuce zaštitne maske...”

Lovac na čuda
Ma koliko se dogadaj u Estoniji, uistinu, doimao fantasticni, poput biblijskih prizora, on je jedan od najmisterioznijih fenomena zabiljezenih u novije doba na našem planetu i zasigurno bi, da je kojim slucajem ziv legendarni Charles Fort (1874-1932), Amerikanac koji je cijeli zivot posvetio prikupljanju izvješca o bizarnim dogadajima, našao mjesto u jednoj od njegovih glasovitih knjiga.

Foret je, kako je poznato, skoro cetvrt stoljeca, prosjedio u njujorškoj Javnoj knjiznici i citaonici Britanskog muzeja u Londonu, strpljivo listajuci stare novine u potrazi za izvješcima o neobicnim, tajanstvenim i nevjerojatnim dogadajima koji se nisu dali lako objasniti. Tako su nastala njegova zanimljiva djela “Gle cuda!”, “Nove zemlje”, “Knjiga prokletih” i “Novi talenti” iz kojih i dan-danas mnogi zabavni magazini u svijetu crpe zanimljive sadrzaje za rubrike tipa “Vjerovali ili ne”.

Neobične padavine
Naravno, nemoguce je zaobici dobrog, starog Forta, ako se covjek odluci praviti "on line" magazin s najzanimljivijim stranicama objavljenim u svijetu. Pogotovo, kada je rijec o cudnim oborinama i nevjerojatnim pljuskovima, koje su u prošlosti uzbudivale stanovništvo našeg planeta.
Na stranicama “Knjige prokletih”, Charles Fort je zabiljezio nebrojno mnogo nesvakidašnjih oborina, kišu crvene prašine, zaba, riba, rakova, meduza, zelatine, zita, povrca, lješnika, natrijeva karbonata, dušicne kiseline, vapnenca, soli, koksa, pepela, zmija, mrava, crva, paukova, cak i topovskih kugli.
No, mi cemo otici i korak dalje. Govoricemo i o “nemogucim” oborinama, koje su uzbudivale svijet u desetljecima nakon Fortove smrti. Istina, mnoge od njih, ako se ozbiljno analiziraju, ne pretstavljaju nikakvo cudo i mogu se znanstveno objasniti, ali je medu njima znatan broj bilo i onih, poput plamenog pljuska u Estoniji, koje ce se još dugo, u najmanju ruku, smatrati cudnim i nedovoljno istrazenim.

Nevjerovatne oborine

Pljusak kamene kiše

Stanovnici kineske provincije Kirin, koji žive na podrucju prostranom više od 500 kvadratnih kilometara, bili su svjedoci meteoritskog pljuska, koji je srecom prošao bez tragicnih posljedica...



Dogadaj se odigrao 8. ozujka 1976. godine i neobican je po tome sto su se krhotine metorita i prateci manji komadi, rasuli na povrsini koja, po obimu, premasuje sve do sada poznate “kamene kise”.
O neobicnom dogadaju pisali su mnogi autori, a mi cemo se koristiti saznanjima Ouhang Cu-Huana, uglednog clana Instituta za geohemiju pri Kineskoj akademiji znanosti u Pekingu.
Crvena se vatrena lopta, velicine punog Mjeseca, iznenada pojavila nekoliko desetina kilometara iznad sjeveroistocnog dijela grada Hsinglunga, u provinciji Pajen, na sjeveru Kine, tocno u 15,01 sati po lokalnom vremenu. Primijeceno je da se vatrena lopta kretala brzinom od 10 kilometara u sekundi i da je letjela prema jugozapadu, gotovo paralelno s nasim planetom.

Oblak u obliku pečurke
Nekih 230 kilometara jugozapadno od Hsinglunga, Hsing Kuo-Chin i pet njegovih kolega iz komune Tienteh, primijetili su da je precnik vatrene lopte postao dva do tri puta veci od punog mjeseca. Prema njihovim tvrdnjama nebeska je lopta djelovala poput ogromne crveno-bjelicaste mase. U meduvremenu, desetine hiljada kineskih djelatnika, seljaka i vojnika, uocili su goruce nebesko tijelo, koje je iza sebe ostavljalo blistav trag i kovitlace dima i prasine.

Raspadanje metorita i njegovo pretvaranje u opasni meteoritski pljusak odigralo se u posljednjih nekoliko sekundi leta uzarene lopte, na visini od nekih 17 kilometara iznad sjeveroistocnog dijela grada Kirina, i bilo je popraceno zaglusujucim praskom i bljeskom, koji se moze porediti sa bljestavilom sunca.
Kisa metorita, koja je neposredno prije dodira sa tlom postala tamna, proizvela je u trenutku pada zastrasujuci “urlik”, podizuci prasinu i zemlju visoko u zrak. Ocevici tvrde da su komadi zaledene zemlje letjeli i do 150 metara unaokolo, a gusti oblak, u obliku pecurke, podigao se visoko iznad zemlje najmanje 50 metara.
Meteoritski pljusak odigrao se u blizini seoskih kuca, pa je siloviti tlak razbijao prozore i otvarao nezabravljena vrata na kucama. Istodobno, zvuci koji su se culi bili su zaglusujuci i nesnosni, a preko milion ljudi, koji ih je slusao skoro pet minuta, opisuju ih kao nesto sto dotad u zivotu nikada nisu registrirali.
Najveci je komad meteorita pao u selo Kaoshan. Zbog svoje velicine i tezine nazvan je “Meteorit br. 1” i bio je tezak 700 kilograma. To je, inace, najveci meteoritski kamen do sada otkriven na nasem planetu i za nesto vise od jednog kilograma je tezi od metorita, koji je 1948. godine pao u sjeverni Kanzas (SAD).
Nakon “kamene kise” na podrucju kineske provincije Kirin sakupljeno je vise od stotinu meteoritskih komada, ukupne tezine 2700 kilograma. Srecom, iako je nacinjena znatna materijalna steta, u metoritskom pljusku nitko nije smrtno nastradao.
Naravno, ovakve oborine, po pravilu izazivaju paniku i strah medu ljudima. No, u svijetu su zabiljezene i one koje izazivaju radost, nevjericu, cudenje i smijeh.

Novac leti s neba!
Tako su u listopadu 1997. godine, za vrijeme jednog uragana, stanovnici sa periferije West Palm Becha, na Floridi (SAD), bili prijatno iznenadeni kisom novcanica u apoenima od jedan dolara, koju je odnekud donio olujni vjetar!
Nesto se slicno dogodilo 8. listopada 1976. godine u Italiji, kada je mali privatni zrakoplov napravio nekoliko krugova iznad Trga Venecija u Rimu, “bombardirajuci” znatizeljne i zaprepastene prolaznike novcanicama od 500, 1000 i 10.000 lira. I dok je na rimskom trgu vladao nevjerovatni metez, zrakoplov je nestao s obzorja, a talijanska policija, i pored otvorene istrage, nikada nije otkrila identitet leteceg dobrotvora!
S neba su padali i srebrnjaci. To se dogodilo 11. lipnja 1940. godine u okolini ruskog grada Gorkog, a zvanicno je objasnjenje glasilo da je, za vrijeme nevremena, iznenadni odron tla otkrio zakopano blago, koje je zahvatila olujna “pijavica” i zatim izrucila nad periferijom Gorkog. Nikada nije objasnjeno kako to da su srebrnjaci bili potpuno cisti, bez trunke zemlje ili prljavstine!
Poput Charlesa Forta, i urednik je americkog meteoroloskog magazina “Weatherwise” David Ludlum, biljezio cudne padavine. No, za razliku od Forta, njega su interesirale padavine - iz vedra neba. Njegova zbirka tih kurioziteta i danas zabavlja citaoce mnogih zabavnika svijeta.
Godine je 1819. u glavnoj ulici Buffala, u americkoj drzavi New York, pala haringa duga 33 centimetra, a 60 godina kasnije, na groblje Odd Fellows Cemetery, u Sacramentu (SAD), uz nevrijeme se srucio pljusak haringi! Nesto se slicno dogodilo 1892. u americkoj drzavi Alabami, kada je jedan farmerski kraj zadesila oluja. Zajedno s kisom na tlo je pao tako obilat pljusak jegulja da su ih farmeri cak kolima odvozili na svoje njive kako bi posluzile kao prirodno gnojivo!
I Englezima su po glavama padale jegulje. To se dogodilo godine 1918. No, o “ribljim oborinama” bice jos rijeci...

Aligatori, zmije, ljudi...
U kolovozu su 1933. po ulicama Worcesterua, u Massachussetsu (SAD), padale zaledene divlje patke; godine su 1870. u Utahu padale vodene gusterice; 1894. u Bovini (Mississippi - SAD) je pala kornjaca oblozena ledom, a godinu dana ranije na ulice Wentwortha, u Charlestonu, iz vedra je neba pao - jedan aligator!
Sve se to ne moze ni uporediti sa uzasom koji je izazvala kisa zmija. Neobicni se pljusak dogodio usred zime, 15. sijecnja 1877. godine u Memphisu, u americkoj drzavi Tenessee. Izvjestavajuci svoje citaoce o tom nesvakidasnjem dogadaju, “New York Times” je iznio podatak da je na grad palo “nekoliko tisuca odvratnih gmizavaca”!
Ipak, najstrasnije je ono sto je 25. rujna 1978. godine dozivjela izvjesna Amerikanka po imenu Mery Fuller. Sjedeci u svojim kolima, parkiranim na jednom gradskom parkiralista u San Diegu (California - SAD), drzeci u narucju osmomjesecnog sincica, na njen je automobil iz vedra neba tresnulo - ljudsko tijelo! Istraga je ustanovila da je tijelo ispalo iz putnickog zrakoplova raznesenog u strahovitom sudaru s drugim manjim zrakoplovom. Majka i beba su, pored psihickog soka, zadobili i lakse povrede.
Mnogo zabavnije, ali i stravicnije, djelovale su neke druge oborine, koje su tijekom posljednjih stoljeca zabiljezene u razlicitim krajevima naseg planeta. Poslije dugotrajne suse, koja je zahvatila Haiti, 5. svibnja 1786. godine podigao se snazna istocna oluja, koja je na glavni grad Port-au-Prince, srucila bezbroj neobicnih crnih jajasaca. Iz onih koji su pali u vodu, sljedecih su se dana izlegla stvorenja nalik punoglavcima!
Godine su 1857. sve kanadske i americke novine izvjestile da su na ulice Montreala padali - zivi gusteri, a 14. kolovoza 1901. u Madarskoj je zabiljezen pljusak raznoraznih insekata. Bio je to nevjerojatan prizor: za samo nekoliko minuta insekti su prekrili zemlju u visini od cak - tridesetak centimetara, a ocevici su pricali da su se ljudi zakljucavali u kuce kako bi se odbranili od letecih nasrtljivaca!
Slican su dramu dozivjeli i stanovnici engleskog gradica Tivertona, kada su ih s neba zasule goleme kolicine paukova. Da uzas bude veci “kisa paukova” trajala je skoro cijelo poslijepodne!
U americkoj saveznoj drzavi Kentucky dugo se pricalo o “kisi mesa”. Dogadaj se odigrao 3. ozujka 1876. godine u grada But Canutia, a meso koje je padalo s kisom, bilo je velicine snijeznih pahuljica!
Tridesetog je srpnja 1963. godine, u zrakoplovnoj luci u Meksiko Sitiju, obustavljen promet, jer su na pistu padale tisuce nekakvih sivkastih “organizama” gljivastog oblika, koji su, poput mjehurica od sapunice, nestajali cim bi dodirnuli tlo. Jos cudnije je bilo to sto je nebo iznad Meksiko Sitija tog dana bilo cisto i bez ijednog oblacka. Tajanstvene oborine nikada nisu znanstveno objasnjene!
Nesto je slicno zabiljezeno u proljece 1983. godine u Sibiru. Zajedno sa snijeznom mecavom, koju su s juga donosili snazni zracni vrtlozi, na tlo je palo desetine tisuca crva! “Crvljivi snijeg”, kako su ovu neobicnu pojavu nazvali ruski novinari, ugrozio je cak normalno odvijanje zeljeznickog prometa, jer je vjetar na nekim mjestima na pruzi, stvorio nanose duboke gotovo jedan metar!
Krajem studenog 1977. godine jedan je dio Kalifornije (SAD) zadesilo nevrijeme praceno olujnim vjetrom. Posebno je bilo uzbudljivo u gradicu San Luis Obispou, gdje su na ulice padale umiruce ptice - golubovi i kosovi! Nakon neobicnog “pljuska” izbrojano je blizu pet stotina mrtvih ptica, a kako u blizini nisu registrirane nikakve grabljivice, niti akcije lovaca, dogadaj nikad nije objasnjen!

Žrtve zračnih vrtloga
Znanstvenici tvrde da su za mnoge nesvakidasnje oborine krivi vjetrovi, poput tornada, koji je prepoznatljiv po karakteristicnom “lijevku” ili “pijavici”, sto se iz niskih, mracnih oblaka, spusta do zemlje i usisava sve pred sobom. Kako u samom “lijevku” vlada veoma nizak zracni tlak, a vrtlozno strujanje nerjetko dostize brzinu vecu i od 200 metara u sekundi, dogada se ono sto je neminovno: tornado usisava sve sto mu se nade na putu. Zahvaceni zracnim vrtlogom i izdignuti do samih oblaka padaju potom na zemlju zajedno s kisom - krovovi zgrada, jata insekata, domace zivotinje, ptice, ribe, zabe, rakovi, meduze, zmije, zitarice...
Tornado ponekad nosi i same ljude (vecina ih ne prezivi tu “avaturu”!), a jednom je pod silinom zracnog vrtloga letio cak i jedan zeljeznicki vagon sa 117 putnika. Srecom, let vagona nije bio dug, jedva nekih 25 metara, pa nije doslo do teske tragedije. Zabiljezeno je, takoder, da je 10. svibnja 1879. godine u Kansasu (SAD), tornado nosio jednu kravu vise od 700 metara. Srecom, preplasena zivotinja je pala u glib, te je zahvaljujuci tome ostala ziva!
Sudeci prema broju zabiljezenih pljuskova, izgleda da su ribe i zabe veoma cesto padale s neba: kisa riba, u kojoj je bila i jedna sipa od 25 centimetara, padala je na Boston (Massachusetts - SAD) 1841. godine; u lipnju su 1957. tisuce riba prekrile kolodvor Magnolia Terminal u Thoasvilleu (Alabama - SAD); ribe su 1899. kisile i u Wichiti (Kansas - SAD), a dvije godine kasnije na americki se gradic Kerchaw County srucio pljusak, kako je ostalo zabiljezeno, “somova, grgeca i riba slicnih rijecnoj pastrvi”!
U noci izmedu 22. i 23. srpnja 1892. godine padala je kisa s ribama i u Bijeljini (BiH), pa su cak i u primitivnoj napravi za mijerenje oborina u gradskoj meteoroloskoj stanici, ujutru, nadene dvije zive ribice, koje su plivale u kisnici!
Ipak, cini se, da su padavine riba najcesce u Aziji i Australiji. Tamo ih, izgleda, vise nitko ni ne registrira, a australijski prirodnjak Gilbert Whitley objavio je u uglednom mjesecniku ”Australian Natural History” (ozujak 1972. godine) cak pedeset “ribljih kisa”, koje su zabiljezene na ovom kontinentu. Neke su vrijedne da ih i mi pomenemo...

Bilo je i toga...

Padali puževi, ribe i rakovi!

Jula 1808. u Zadru je padala “krvava kiša”. Tako je zapisao jedan venecijanski kroničar. Ali to nije bilo jedini put...


Trinaestog marta 1831. i 3. i 4. maja 1933. godine veliki broj meteoroloških stanica javio je iz gotovo svih krajeva tadašnje Jugoslavije da je padala crvena kiša koja je ostavljala crveni talog, a na odijelu i predmetima crvene fleke. Ocevici su pricali da su oblaci imali tamnocrvenu boju kao da su na sebi nosili odsjaj dalekog požara.

Kiša cvjetnog praha

Jula 1808. u Zadru je padala “krvava kisa”. Tako je zapisao jedan venecijanski hronicar. Ali to nije bilo jedini put.Trinaestog marta 1831. i 3. i 4. maja 1933. godine veliki broj meteoroloskih stanica javio je iz gotovo svih krajeva tadasnje Jugoslavije da je padala crvena kisa koja je ostavljala crveni talog, a na odijelu i predmetima crvene fleke. Ocevici su pricali da su oblaci imali tamnocrvenu boju kao da su na sebi nosili odsjaj dalekog pozara.
Godine 1954, 10. aprila, u americkom gradu Davenportu padala je kisa. To ne bi bilo nista neobicno da stanovnici tog grada sutradan nisu sa strahom posmatrali svoje ograde, kuce, automobile. Sve je bile plavo! Cule su se najnevjerovatnije pretpostavke. Zagonetku su zajednickim snagama rijesili biokemicari i botanicari.
Tog proljeca su, naime, topole i bijeli brijestovi cvjetali veoma obilno i cvjetni prah nosen vjetrom digao se neobicno visoko pa je kasnije, zajedno sa kisom, pao i obojio sve sto mu se naslo na putu.
Hvaru je 13. i 23. aprila 1998. godine padala suha prasinu. Mjesec dana kasnije u Sarajevu je padala ktsa zuto-zelene boje. To se ponovilo poslije nedjelju dana. 17. maju 1833. godine u mnogim nasim krajevima padala je obojena kisa. Kada su u Zagrebu izracunali srednju kolicinu prasine koja je pala na jedan kvadratni kilometar, ta kolicina je iznosila tonu i po! Tako je Izracunato da je prilikom ovog fenomena na Jugoslaviju palo preko 230.600 tona prasine.
Padale su i mastiljave kise koje su nastajale usljed hemijskih
procesa, crvene su postajale jer su na svom puto nailazile na prasnu vulkanskog porijekla koja sadrzi grozde.

Ribe padaju s neba
Kise cesto sa sobom donose i najneobicnije “poklone”. Jednom su u Danskoj citavih 20 minuta padali zivi rakovi! U spaniji su jednog dana korpama skupljali zito koje je nadalo sa neba! Uzrok je bio silovit vjetar koji je u Maroku porusio nekoliko silosa, podigao u vazduh psenicu i prenio je preko Sredozemnog mora!
U jednoj nasoj staroj hronici nalazi se zapis da je 1717. godine padalo brasno na zemlju. U Hondurasu je vise puta padala prava kisa riba. “Kad stanovnici primijete tamni oblak iznad planine, odmah pojure u dolinu noseci vedra i razne sudove. Oni dobro znaju da ce oblak, cim naide, donijeti hiljade srdelica na zemlju!”
Napulj i okolina bili su 3. jula 1833. godine izlozeni pravom pljusku mandarina i narandzi. Stanovnici koji sa pretrpjeli ovako snazno bombardovenje, zauzvrat su mogli pokupiti sa svojih terase bar po dvije korpe ovog voca!
Juna 1935. godine nad Oranom u Africi pala je “kisa puzeva”. Novine su tada ubiljezile: “Puzevi veliki kao polovina nokta pali su sa neba. Sloj puzeva na putu je toliko debeo i ljigav da je voznja veoma opasne”.
Tako vjetar zna da se nasali, da zacudi, uplasi, ali i da daje poklone ljudima.

Kad se nebo otvori...

Pljusak ledenih santi

Znate li gdje je padao najkrupniji grad? U Kini 1902. godine! Neka zrna su bila teska - 4,5 kilograma! A znate li gdje pada najvise snijega? U Kanadi! Tamo u oblasti jezera Tajd prosjecno padne 28 metara godisnje!


Iz rijeka, jezera, mora i vlažnog tla pod dejstvora sunceve toplote oslobadaju se ogromne kolicine vodene pare. Opet zbog djelovanja sunca, zahvaljujuci uzlaznim vazdušnim strujama, one se penju uvis i stvaraju ledene oblake. Na temperaturi od nula stepeni Celzijusa para se kondenzuje u sitne kristale zvjezdastog oblika. Racve zvjezdica se medusobno preplicu I vezuju i tako nastaju pahuljice.
Ako su dovoljno velike, pahuljice pocinju svoj usporeni silazak ka zemlji. Desi li se da naidu na toplije vazdušne slojeve, one se tope i pretvaraju u kišne kapi. Prema tome, vjerovanje da je kiša “starija” od snijega nije tacno: u pocetku uvijek imamo snijeg!

Živopisne forme
Ledene kristale i pahuljice naucnici slikovito nazivaju “hidrometeoritima”. Ovi gotovo iskljucivo imaju šestaugaoni oblik, ali je svaki za sebe u okviru te osnovne forme - jedinstven. U to se možemo uvjeriti uz pomoc lupe, pod uslovom da nije došlo do sudara pahuljica, ili da se te male tvorevine nisu protresle, oštetile, ili što se najcešce dešava, isparile. Snježni kristali, u prosjeku dugi jedan milimetar, mogu imati oblik plakete (»puni" šestougaonik), zvijezde (sa oštrim ilil tupim kracima), igle, valjka, pehara, rešetke...
“Hidrometeoriti” se ne javljaju samo u obliku snijega. Ponekad ih vidimo kao ljutinu (ledene iglice — “polarni snijeg"), krupu (zrnasti snijeg), sugradicu ("cigancice"). Ledeni kristali nastaju i na tlu, obicno u toku noci. Kad se tlo rashladi, vlaga iz vazduha kondenzuje se na lišcu i drugim predmetima, pretvarajuci se u ledene kristale nalik na poslasticarski šecer.

Na ivicama trave i lišca i sa donje strane listova i grana skuplja se smrznuti prah inja. Pošto se otapaju mnogo sporije od pahuljica, kristale inja lakše možete proucavati pomocu, lupe.
Krupa, koja se ponekad naziva “meki grad”, nastaje ponovnim smrzavanjem kišnih kapi - koje, u stvari, predstavljaj otopljene kristale leda. Ljeti se krupa javlja mnogo rjede nego zimi jer se smrznute kapi kiše ponovo otapaju prije nego što stignu do tla.
Grad je mnogo složeniji. On najcešce pocinje kao krupa, koju vrtložne vazdušne struje ponovo dižu uvis, gdje se na kristalima kondenzuju i smrzavaju novi slojevi vode. Zrna grada na taj nacin postaju sve veca - obmotavajuci se slojevima leda. Velicina grada obicno varira od nekoliko milimetara do jednog centimetra. Samo rijetko padaju zrna precnika dva do tri centimetra, ali su 1902. godine u Kini izmjerene gromade od 21 centimetra teške cak 4,5 kilograma!

Snježna avet
Dok padaju ka tlu, pahuljice se sudaraju i srastaju. One najkrupnije mogu biti sastavljene od stotinjak manjih. Od ovako velikih “hidrometeorita” lako se prave grudve. Pahuljice na tlu formiraju snježni pokrivac. Kad padavine dugo traju, nove naslage snijega svojom težinom pritiskaju i sabijaju donje slojeve, pošto se ledeni kristali slamaju. Ako se snijeg prije toga ne istopi, u donjem dijelu formira se led.
Za mjerenje visine snježnog pokrivaca meteorolozi koriste “snježne stolove”, postolja sa kojih se snijeg uklanja svaka 24 sata kako bi se iznova mogla mjeriti dnevna kolicina padavina. Svjetski rekord debljine pokrivaca zabilježen je kod jezera Tajd, u kanadskoj Britanskoj Kolumbiji, gdje je u toku godinu dana napadao sloj snijega debeo 28,04 metara!
Padavine, medutim, mogu biti i obilnije na nekim planinama na kojima nema meteoroloških stanica. Na Mon Blan, kako se vjeruje, ponekad u toku godine padne i 50 metara snijega!
Visoki snježni pokrivac smeta ljudima u svakodnevnom životu a može nanijeti i krupne materijalne štete. Najvecu opasnost od snijega
predstavljaju lavine (usovi) - survavanje velikih kolicina snijega sa strmih padina planina - snježne aveti. Njihova udarna snaga zavisi od dimenzija i mase pokrenutog snijega, a može dostici sto tona na jedan kvadratni metar!
Najviše žrtava odnijeie je lavina u Husrasu, u Peruu, 13. decembra 1941. godine: snijeg je zatrpao 5000 ljudi. Moguce je, ali nikada nije tacno ustanovljeno, da je istog tog datuma, samo 1916. godine u Dolomitima, u Italiji, stradalo cak 10.000 austrijskih i italijanskih vojnika na koje se tog dana srucilo stotinjak lavina!

Klizavo bez krava
Tipicna lavina, cesta u proljece, nastaje pošto se prvi snijeg koji padne na padine planine topi, a zatim se na hladnoci ledi. Kad na takvu glatku površinu padne novi snijeg, on se ne može dugo održati i u jednom trenutku citava masa pocinje kliziti.
Zemlje koje su upoznale razorno dejstvo lavina najaktivnije su u borbi protiv ove nepredvidive stihije. One organizuju meteorološke stanice spedjalizovane za takozvanu nivologiju snijega, tehnicki odlicno opremljene: debljina snijega mjeri se pomocu gama-zracenja, obavještenja o kolicini padavina daju automatski telenivometri, precizni pluviometri registruju kolicinu sunceve energije koju snijeg apsorbuje, teleskopski jarboli mjere temperaturu vazduha na raznim visinama iznad površine snijega.
Sva ova istraživanja i laboratorijska proucavanja kristalizacije i osobina snijega i uticaja vjetra i dragih parametara imaju za cilj ne samo da predvide nego i sprijece lavinu. Danas se, narocito u Francuskoj i Švajcarskoj, ispituju razne vrste metalnih barijera koje trebaju onemoguciti klizanje snijega, proucava se dejstvo eksploziva kojima se izaziva namjerno klizanje, isprobavaju se hemijska sredstva za brže otapanje ili zaledivanje snijega i slicno.
Svaki novi napredak u proucavanju lavina i razvijanju metoda zaštite veoma je znacajan jer je lavina sve više. Stanovnici alpskih predjela tvrde, a to potvrduju i strucnjaci, da se broj lavina povecava i zbog toga što se smanjio broj - krava i ovaca. Pošto nema dovoljno stoke da obrsti travu i drugo raslinje, ono se uglacava sporim pokretima snijega, pa planinske padine zbog toga postaju veoma klizave.
Dok se ljudi na jednoj strani bore protiv snježnih nanosa i lavina, na drugoj strani strucnjaci rade punom parom usavršavajuci postupak za dobijanje novog snijega - vještackog porijekla. Velika popularnost zimskih sportova, naime, primorava smucarske centre da se povremeno sami snalaze kako bi obezbijedili dovoljne kolicine dobrog snijega. Kad priroda zataji i snijeg ne padne, kad ga padne premalo ili nije dobrog kvaliteta, u pomoc priskacu mašine za pravljenje snijega. One se, takode, koriste da bi se smucarska sezona produžila i u ono vrijeme kada normalno nema dovoljno snijega.

Snijeg iz “topova”
Mašina se u osnovi sastoji od dvije vrste cijevi (“topova”): kroz jednu se izbacuje voda pod pritiskom, a kroz drugu vazduh. Raspršena kapi vode i vazduh pod pritiskom stvaraju mješavinu koja se trenutno smrzava u fini prah vještackog snijega.
Snažan pritisak iz obje vrste cijevi onemogucuje da se one zalede, cak i na spoljnoj temperaturi od minus 70 stepeni Celzijusa! Vještacki snijeg je ujednacen, gušci i trajniji nego prirodni. Ako se procenat vazduha poveca, snijeg postaje sitniji, i omogucuje smucarima da postignu vecu brzinu. Krupniji snijeg, dobijen sa više vode, medutim, može izdržati veci broj smucara i življi “saobracaj”.
U jednom kvadratnom metru vještackog snijega debelog 10 cm, ima milion ledenih kristala! Da bi se dobila tolika kolicina vještackog snijega, potrebno je približno sto litara vode. Za pokrivanje površine od jednog hektara treba otprilike milion litara vode. Pošto je ponekad teško obezbijediti tako veliku kolicinu vode, narocito ako treba pokriti još vecu površinu, što zahtijeva i mnogo vremena, obicno se pravi tanji sloj vještackog snijega. Pokrivanje vještackim snijegom najcešce se obavlja pomicanjem mašine uz padinu i spuštanjem niz nju, više puta, da bi se dobilo više slojeva. Drugi nacin je bolji ali sporiji: snijeg se pravi na jednom mjestu, ostavlja se da “odleži” nekoliko dana kako bi se “osušio”, a zatim se rasvozi uz pomoc snježnih traktora.
Smucari medutim ne prave veliko pitanje od toga da li je snijeg prirodni ili vještacki, je li pravljen na jednom mjestu ili je nanošen u slojevima. Njima je jedino važno da snijega ima dosta i da se po njemu lako juri.
(Napisao: Esad Jakupovic)

250 godina istrazivanja

Kako uloviti fantoma

Iako se radi o prirodnoj pojavi, loptaste munje su kroz povijest ljudskog roda cesto zbunjivale naucnike!



Dok su se nad gradicem Hejmarketom, u americkoj drzavi Virdziniji, polako nadvijali tamni oblaci, gospoda Patricija Taunzend je u svojoj kuhinji telefonirala prijateljici. Iznenada se zacuo snazan prasak poslije koga je ispred kuce zasijalo jako svjetlo i otpocelo glasno sistanje. Telefon u ruci poceo joj se tresti. Kroz poluotvorena vrata u kuhinju je potekao elektricitet pracen bljestavim svjetlom. Iznenada u suprotnom uglu prostorije formirala se velika crvena lopta i poletjela ka zbunjenoj domacici. Udarila je pravo u grudi i oborila na pod.
Kada se osvijestila, gospoda Taunzend je opazila da je telefon „mrtav" a ostar bol u grudima trajao je danima. Bilo je to u ljeto 1977. godine. Nepunu godinu dana kasnije munje su opet osvjetljavale nebo Hajmarketa i u istu kuhinju ponovo je uletjela vatrena lopta precnika 30 centimetara. Ovoga puta Patricija Taunzend je prosla nesto gore. Stajala je na vratima i lopta ju je pogodila pravo u lice. Posto se osvijestila, privremeno je izgubila moc govora i osjecala je ostar bol u vratu.
Iste 1977. godine, 5. avgusta na drugom kraju svijeta u Moskvi bjesnila je oluja. Nekoliko munja udarilo je u zonu Kremlja i cuvar Velikog dvorca Nikulin izasao je da vidi ima li stete. Ugledao je svijetlozutu loptu kako se krece u pravcu Uspenske crkve, u kojoj je upravo zavrsavana restauracija. Tri osobe su se istog trenutka nalazile u unutrasnjosti crkve, u blizini ulaza, bile su zabezeknute kada su ugledale kako na vrata ulijece vatrena lopta velicine oko pet centimetara. S obzirom na to da crkva ima dupla vrata i da je tada na prvima bilo otvoreno lijevo a na drugim desno krilo, lopta nije mogla uletjeti pravolinijski vec se kretala putanjom oblika latinicnog slova S. Kroz crkvu se, medutim, kretala pravolinijski sve dok nije „naletjela" na oltar i uz manju eksploziju iscezla. Na mjestu udara nestalo je pozlate. Prasak su osim ocevidaca cule i sve ostale osobe koje su se nalazile dalje u crkvi.

Smrt profesora Rihmana
Kako statistike govore jedan od dvije do tri stotine ljudi u toku zivota ima priliku da isprica pricu slicnu ovim, dakle i da dozivi susret sa loptastom munjom. Najcuveniji svjedok pojave loptaste munje profesor Rihman, sa Univerziteta u Petersburgu, nije imao srece. Ostalo je zabiljezeno da je on bio prvi naucnik koji je pao kao zrtva sopstvenog eksperimenta. Dogodilo se to 1753. godine i tokom istrage, organizovane da objasni smrt profesora Rihmana, poznati ruski naucnik Lomonosov, koji je takode ucestvovao u eksperimentu, izjavio je kako su njih dvojica pokusavala razjasniti prirodu munje.
Postupak koji su odabrali podsjeca na eksperiment kojim je nezavisno od njih poznati americki naucnik, kasnije predsjednik Bendzamin Franklin, dokazao da su munje elektricna praznjenja u atmosferi. Tragedija je sprijecila ruske naucnike da to i sami dokazu.
Rihman je pred sobom imao neuzemljen metalni stap-gromobran, a u ruci je drzao elektrometar, napravu koja se koristi za mjerenje kolicine elektriciteta. Jednog trenutka na povrsini niskog oblaka, koji se valjao iznad njihovih glava, stvorila se vatrena lopta i brzo se spustila na vrh gro
mobrana. Istovremeno se na drugom kraju metalnog stapa formirala blijedoplava usijana lopta velicine pesnice i necujno poletjela ka nesretnom naucniku. Pogodila ga je u lice i u sobi se zacula eksplozija. Usijani komadi metala, dijelovi elektrometra, razletjeti su se i nagorjeli odjecu nekolicine prisutnih. Kada se slegao dim, na celu profesora Rihmana mogla se vidjeti velika crvena mrlja, a na donu jedne od cipela jasno su se vidjele dvije povece rupe iz kojih se jos pusilo. Posto u to vrijeme nije postojala fotografija, eksperimentu je prisustvovao umjetnik - graver i za potrebe istrage nacrtao svoju verziju dogadaja. Na slici se jasno vidi da je munja bila loptasta. Policiji i sudijama nije bilo tesko da shvate da ovog „ubicu" ne trebaju da uhvate oni vec fizicari. Lov koji je uslijedio traje vec 250 godina i ne moze se reci da je krivac ulovljen.

Progonitelj ljudskog roda
Na „sudenju", na stranicama strogo naucne stampe, svoju rijec reklo je preko hiljadu svjedoka. Oni su opisali susrete sa loptastim munjama i na osnovu tih izvjestaja mogu se izvesti neki opsti zakljucci o osobinama ove neobicne prirodne pojave.
PRVO. Loptasta munja je dugotrajno elektricno praznjenje u vazduhu
koje se desava u toku, iti neposredno po prestanku, oluja pracenih grmljavinom. Neki strucnjaci tvrde da se svaka pojava loptaste munje desava neposredno prije ili poslije udara „obicne" munje. Medutim, bar je isti broj onih koji tvrde sasvim suprotno - da su te dvije pojave potpuno nepovezane.
DRUGO. Termin loptasta nagovjestava da je oblik ovih elektricnih cudovista sferican i to je tacno u oko 90 odsto slucajeva. A u preostalih 10 od-to smjestili bi se razni oblici od elipsoida i kruskastih tvorevina pa sve do vrlo izduzenih formi nalik na stapove. Ovi se, inace, smatraju i najdivljijim loptastim munjama, jer nestaju u veoma burnim eksplozijama i tom prilikom u stanju su da ucine puno stete. Dimenzije loptastih munja znatno variraju. „Obicne" lopte najcesce imaju precnik od 20 cm, mada mogu varirati od 5 do 150 cm. No, da stvari budu jos zamrsenije, opazene su i dvije vrste neuobicajenih loptastih munja, minijaturne i gigantske.
Ove prve su manje od dva centimetra i ponekad se za vrijeme grmljavine pojave na ispruzenom prstu ili se pojave na podu, pa „skoce" na neki siljast predmet (prst je uobicajena zrtva). Gigantske lopte su zaista velike. Poznata su nam dva zabiljezena slucaja, u prvome se navodi da je precnik iznosio oko pet metara, a u drugome da je lopta bila velicine autobusa...
Cini se, medutim, da su ovi divovi dobrocudni jer za sobom nisu ostavili nikakvu stetu. Po svemu sudeci minijaturne i gigantske loptaste munje razlikuju se od „obicnih" ne samo po dimenziji vec i po jos nekim bitnim osobinama, kao na primjer po gustini energije.
TRECE. Vrijeme “zivota” loptastih munja je relativno kratko, obicno je oko pet sekundi, mada su zabiljezeni slucajevi kada je pojava prezivjela i pet minuta. No, i ovo naizgled kratko vrijeme bar je deset puta duze no sto predvidaju postojeci teorijski modeli. Dakle, neko tu nije u pravu: priroda ili fizicari?
CETVRTO. Loptaste munje se tokom postojanja mogu kretati dosta brzo (najcesce dva metra u sekundi), ali mogu i lebdjeti u mjestu. Kretanje je obicno veoma promjenljivo. Lopte nastale na oblacima krecu se pravo ka zemlji, a nanize se krecu i lopte nastale u blizini tla. Ocigledno jos jedna greska prirode, jer nauka predvida da se vatrene kugle moraju kretati uvis i to velikom brzinom. Po ovom pitanju jedino su poslusne neobicne munje - one koje nastaju na morskim talasima i polijecu pravo ka oblacima.
Posebno se cudno loptaste munje ponasaju prema ljudskom rodu. U stanju su da vrlo uporno progone ljude te su cak bivale optuzene i da posjeduju inteligenciju.
Ove nestasne lopte mogu biti i u raznim bojama. Gotovo je podjednaka vjerovatnoca da ce biti bijele, narandzaste, crvene ili plave. Ocevici tvrde da sjaj obicno odgovara lampi od 100 do 200 vati. l dok se divite lijepim bojama, cesto cete cuti i zvuk koji podsjeca na zujanje ili sistanje.
sESTO. Nestanak loptaste munje je ponekad neprimjetan, ali je najcesce pracen eksplozijom poslije koje ostaje plavicasta izmaglica ostrog mirisa slicnog mirisu ozona iii sumpora. Posljedice eksplozije mogu biti razlicite. Najcesce su to izgorjeli dijelovi odjece i lisca, oljustena kora sa drveca, gubitak boje kod raslinja, istopljen asfalt, pokvareni kucanski uredaji, telefoni i radio-stanice.
U Brizbejnu u Australiji zabiljezeno je da se loptasta munja zavukla ispod tramvaja i izazvala vatru na motoru i elektricnim instalacijama. Najdramaticniji slucajevi su kada dode do nastanka rupa na zidovima ili prozorima, a jednom je srusena i cijela kuca, koja je istina bia mala i krhka. O kolicini energije koja je smjestena u tipicnoj loptastoj munji slikovito govori i jedan primjer zabiljezen u Engleskoj. Posto je pokidala telefonske zice i zapalila ram prozora kroz koji je usla u kucu, loptasta munja se srucila pravo u kadu punu vode. Nesudeni kupac koji je ogrnut peskirom stajao sa strane vidio je kako je voda trenutno prokljucala i nastavila kljucati jos nekoliko minuta.
SEDMO: Medu najzanimljivije osobine loptaste munje spada i to da ona moze proci kroz prozorska stakla ili pukotine na zidu i da moze opstati ili cak i nastati u zatvorenim prostorijama. Cesti izvjestaji da se loptasta munja pojavljuje u unutrasnjosti aviona posebno su zbunjivali naucnike. Razlog je sljedeci: elektricna polja ne mogu prodrijeti u unutrasnjost metalnih posuda (to je takozvani efekat Faradejevog kaveza i iz istog razloga se u kolima ne moze slusati tranzistor bez spoljasnje antene).
S obzirom na to da sve munje nastaju kao posljedica uspostavljanja snaznog elektricnog polja izmedu oblaka i zemlje (ili dva oblaka) to polje ne moze prodrijeti u unutrasnjost aviona koji je nacinjen od metala. Uobicajeni „scenario" je da loptasta munja “ude" kroz prozor u pilotskoj kabini i onda se nastavi kretati duz hodnika sve do repa. A bas ta osobina munja, da se komotno setaju po unutrasnjosti metalnih tvorevina, pravi je trn u oku vecini teorija.

Kad munja miriše
Sistematizovati dokazni materijal nije lako, pogotovo sto ocevici ne vole da svjedoce o ovim fantomskim pojavama. Zbog toga su loptaste munje dugo imale sudbinu slicnu meteoritima u 17. vijeku (kada su svi ozbiljni naucnici negirali njihovo postojanje) ili neidentifikovanim letecim objektima. Medutim, sve veci broj ocevidaca i sve veca pouzdanost izvjestaja bitno su promijenili situaciju. Tako se loptastim munjama bavio i poznati ruski fizicar nobelovac Pjotr Kapica. On je jedan od najzasluznijih sto je ovaj problem sa margina „ozbiljne nauke" prebacen u samu zizu znanstvenog interesovanja.
No, kada bolje pogledamo do cega su istrazivaci dosli, vidimo da nijedna postojeca teorija nije u stanju da objasni sve osobine loptastih munja. Cak nije postignut ni dogovor oko toga sta je osnovni uzrok - odakle munji energija. Vecina se slaze da su glavni krivac snazna elektricna polja, ali veoma je mnogo vrsta polja (od jednosmjernih do visokofrekventnih, koja je predlozio Kapica, i koja bi se eventualno mogla usetati recimo u - avion) i nacin na koji se u njima stvara oblak jonizovanog, svijetleceg gasa. No, nije mali broj onih koji smatraju da pojava nije uopste vezana za elektricitet. Naime, pominjane su burne hemijske reakcije, poplave kosmickog zracenja, radioaktivni izotopi kratkog zivota pa cak i meteoriti od antimaterije. Ova lepeza prijedloga manje ilustruje mastovitost naucnika a vise njihovu nemoc da objasne fenomen.
Pokusaji da se u laboratoriji nacini nesto slicno loptastoj munji nisu uspjeli, kaze ugledni beogradski fizicar dr. Zoran Petrovic, u tekstu kojeg objavljujemo. Ono sto je napravljeno ponasa se prema teorijskim predvidanjima, a samo djelimicno u skladu s prirodom. Fotografije pravih munja su rijetke i veoma nejasne. Nekoliko snimaka iz blizine, pravih loptastih munja, bili bi od neprocjenjive vrijednosti.
No, mnogi ce se pitati cemu toliko buke oko neceg tako rijetkog. Prije svega u pitanju je elektricno praznjenje u gasu, koje stvara djelimicno jo-nizovan gas - plazmu. Covjecanstvo je suoceno sa potrebom da trajno rijesi problem snabdijevanja velikim kolicinama energije, a to je upravo jedan od osnovnih zadataka fizike plazme. Zato nije i cudo sto se intenzivno izucavaju svi plazma sistemi kod kojih se energija efikasno prebacuje iz jednog oblika u drugi.

http://img291.imageshack.us/img291/7126/438786pr2.jpg
Zagonetne pojave: drevna znamenja

Kad s neba pade zmaj...

U ruskim srednjovjekovnim ljetopisima susrecemo mnoge opise tajanstvenih pojava što su se, s vremena na vrijeme, dogadjale na nebu. Mnoge od njih nikada nisu racionalno objašnjene!



S krajnjom preciznoscu stari ruski kronicari su biljezili pomrcine, pojave kometa ili polarne svjetlosti... Medu tim svjedocanstvima nerjetko nalazimo na saopcenja o pojavama, koje se ne mogu racionalno objasniti. Znamenja, kako se nazivaju u ljetopisima I kronikama, razlicita su karaktera i zabiljezeno ih je veliki broj. Samo u razmaku od 10. do 17. stoljeca kronicari su zabiljezili 54 nebeske pojave, koje nisu mogle biti protumacene nekom od prirodnih dogadanja uobicajenih u astronomiji i meteorologiji. Buduci da ovdje ne mozemo navesti sve izvestaje, zadrzacemo se samo na najkarakteristicnijim, ciji prikazi sadrze relativno dosta detalja....

Vatreni krug
Tako se 1028. godine nad sjeverozapadnom Rusijom pojavilo na nebu prikazanje u obliku zmaja, koje su svi mogli vidjeti. Zatim, 1088. godine u Kijevskoj zemlji: “Te su godine ljudi Vsevoloda bili u lovu kad pade s neba zmaj, a ljudi povikase od zaprepascenja”. Godine 1214. u Novogradskoj zemlji "februara/veljace, prvog dana u mjesecu, u nedjelju mirnu i blazenu - zagrmilo je za vrijeme jutarnje sluzbe i svi to cuse, i tek nakon toga vidjese zmaja letecega...”
"Godine 1412. decembra/prosinca, osmog dana u mjesecu, bijase knez Vasilij Mihajlovic za blagdana Svetog zaceca, u svom selu Strazkovu, kadli poletio bas u vrijeme vecernje sluzbe, od grada Kasina - zmaj velik i strasan, vatrom disuci. Letio je od istoka prema zapadu i svjetlio poput zore. Vidio ga je i knez V. Mihajlovic i njegovi boljari, a i ljudi u svim selima oko grada...”
Ljetopisni izvjestaj iz 1144. godine dopunjuje navedeno saopcenje zanimljivim detaljima. Te je godine, naime, "bilo prikazanje iza Dnjepra, u Kijevskoj opcini. Letjelo je nebom do zemlje, kao vatreni krug i ostavljalo za sobom trag u obliku - velikog zmaja. Taj je trag ostao na nebu oko jedan sat, pa se razisao!”
Kakvi su to "zmajevi” na nebu, cijoj pojavi predhodi, sudeci prema izvjestaju iz 1144. godine, prolijetanje "vatrenog kruga”? Stice se dojam da upravo taj "vatreni krug” ostavlja iza sebe trag slican letecem zmaju, koji se zadrzava na nebu neko vrijeme (do jednog sata) nakon njegova prolijetanja!

Šta je palo?
Godine 1552. psovska kronika jos detaljnije opisuje zagonetna prikazanja. "Mjeseca marta/ozujka” - kaze se u njoj - "pojavila se na jugozapadu zvijezda, koplju nalik. Mogla se vidjeti i danju i nocu i to je trajalo cijeli mjesec. Postepeno je nestala u pravcu sjevera. Iste godine, posljednjeg dana prije posta, bilo je jos jedno prikazanje: na istom mjestu gdje je bila zvijezda pojavilo se na nebu poput zmaja, ali bez glave, i stajalo je nisko iznad zemlje. Ljudi su vidjeli da je rep pruzalo kao surlu, a da je izgledalo poput bacve; zatim je palo u plamenu, a dim se rasirio po zemlji. Sve je to trajalo oko sat vremena.”
Ovaj je opis u opcim crtama slican onom izvjestaju iz 1144. godine. Ponovo se radi o okruglom predmetu (bacva), koji iza sebe ostavlja zmijoliki vatreni rep na nebu, sto je i davalo osnove da se govori o - letecem zmaju!
Uobicajene usporedbe s kometama, koje nailazimo i u literaturi, nisu osobito uvjerljive. Prije svega, zato sto se za opisivanje ljetopisci koriste drugim definicijama nego kad se radi o kometama, a drugo, zbog toga sto se ne slaze vrijeme pojavljivanja kometa s ljetopisnim opisima "misterioznih letecih zmajeva”!
Uostalom, s "letecim zmajevima” susrecemo se i u mnogim drugim izvorima. Na primjer, njemacki kronicar Adam Bremenski, koji je zivio u 11. stoljecu, pisao je da zitelji Estonije - Esti - "obozavaju letece zmajeve”! "Nocu se u ovoj zemlji cesto pojavljuju ognjeni zmajevi”- spominje 1544. godine Sebastian Munster u svom radu "Kosmografija”, misleci na neobicne svjetlosne pojave koje se dogadaju nad zemljom Maarjamaa (Estonija). Takoder su dobro poznati "leteci dragoni” iz drevnih kineskih kronika.

Zagonetne pojave
Godine 1110. kronicari su zabiljezili: "Bijase prikazanje nad Pecerskim samostanom, pojavio se vatreni stup od zemlje do neba, februara/veljace mjeseca, jedanaestog dana!...”
Godine 1204:
"Ove je godine bilo veliko prikazanje: na istoku, na nebu su bila tri sunca, a na zapadu cetiri sunca, u sredistu nesto kao veliki Mjesec, poput svoda. Prikazanje je stajalo od jutra do podneva!...”
Ovi izvjestaji takoder imaju mnoge slicnosti s izvorima s drugih jezickih podrucja. Spomenut cemo samo neke od njih. Stari zavjet govori o tome kako su "djeca Izraela” izlazila iz Egipta pomocu "vatrenog stupa”. Korejska kronika "Samguk Sagi” kaze da su se u proljece 766. godine na nebu pojavila istovremeno dva sunca, a zime 845. godine - tri sunca. Prema vijetnamskim izvorima, u julu/srpnju 1180. istovremeno su se pojavila - dva sunca!
Godine 1281:
"Ove zime bilo je prikazanje na nebu - vatreni oblak na zapadu. Iskre su isle po svoj zemlji. Prikazanje je stajalo malo, pa je nestalo!”
Godine 1360:
"Bilo je na nebu strasno prikazanje, prolazio je oblak krvavi, sa istoka na zapad!”
Kakvi su to oblaci koji su izazvali tako veliku paznju i uzbudenje savremenika?
Ocito radilo se o fenomenu koji nije lako objasniti. Osim toga i u drugim su zemljama bili opazeni slicni oblaci. Tako se 246. godine, kako je zabiljezeno u kronici Kim Busika, u Koreji "pojavio oblak slican komadicu svile”. Jedanaestog marta/ozujka 957. mnogi Japanci su vidjeli bijeli oblak dug 1,2 dzea (1 dze - 3,03 m) i sirok 2,3 suna (1 sun - 0,3 m). Ljudi su ga prozvali - jutarnjom zvijezdom!
U Vijetnamu je 1102. godine viden - "sretan oblak”(?!), a 5. prosinca 1577. godine u sedam sati ujutro, nekoliko kilometara od njemackog gradica Tibingena, prema opisu Pierrea Buestoa, dogodilo se ovo:
"Oko Sunca se pojavilo mnostvo tamnih oblaka. Uskoro poslije toga, iz pravca Sunca dosli su i drugi oblaci. Jedni svijetlocrveni, plamteci, a drugi zuti kao safran. Iz ovih su oblaka s tutnjavom izasla tijela nalik velikim i sirokim sesirima. I zemlja je postal zuta i krvava. Cinilo se kao da je bila pokrivena sesirima raznih boja, crvenim, plavim, zutim, zelenim, ali najveci broj su bili - crne boje!"

Lažna sunca
Izvjestaji o "letecim zmajevima” najcesce se povezuju s pojavom "vatrenih krugova”. Takvi se izvjestaji poklapaju s velikim brojem izvjestaja, u kojima susrecemo neobicne vatrene krugove i lopte... Tako je 1104. godine zabiljezeno u Rusiji:
"Ove je godine bilo prikazanje: stajalo je Sunce u krugu, u sredini kriz, a u sredini kriza Sunce. Izvan kruga bila su dva polusunca, a povrh Sunca uz krug - rogovi usmjereni na sjever. Takvo je prikazanje bilo i s Mjesecom 4, 5. i 7. februara/veljace!”
Godine 1275. "bilo je znamenje na nebu 12. juna/lipnja: Sunce kao da se ogradilo krugom, a u sredistu kruga bijase kriz, dok su lukovi bili ledima spojeni”. Ljetopisni zbornik iz 1497. pise o slicnom dogadaju:
"Ove godine, 18. aprila/travnja, bilo je prikazanje na Suncu, koje se ogradilo likovima plave, zelene, zute, crvene i grimiznocrvene boje, a u sredini bijase kriz!”
Godine 1408:
"Petnaestog aprila/travnja, u nedjelju u 12 sati, bilo je prikazanje na Suncu: pojavio se krug na nebu, s jednim krajem u sredini neba, a s drugim prema zapadu. Iznutra je bio crvene i zelene boje. Jos su dva polukruga bila iznutra i iznad kruga, te dva luka na isti nacin. Krajevi tih lukova dopirali su do samog zapada. Unutar lukova u sredini, pravo je Sunce islo prema zapadu, izmedu lukova. Ispod samog kruga bila su i dva roga: jedan s krajem prema jugu, drugi prema sjeveru, a u sredini rogova kao da je sunce sjalo, sjajnije od onog pravog. Sa obje strane pravog Sunca vidjela su se druga dva sunca izmedu lukova. I sve je to bilo vidljivo u toku dva sata, a zatim su krugovi i lukovi nestali, tri su se lazna sunca stopila na mjestu, nastalo je jedno i krenulo iza pravog Sunca i iznad njega, zatim je nestalo iza obzora nakon pravog Sunca. Ovo su prikazanje vidjeli u Moskvi, dok u drugim gradovima, to niko nije vidio...”
Godine 1475:
"Devetog novembra/studenog veliki knez Grigorij Peruskov vidio je dva sunca, u dva sata po danu, kad je isao poljem: pravo je Sunce islo svojim putem, a neobicno povise njega, onako kako ljeti ide pravo Sunce, i svijetlilo se bijelom svjetloscu, a zraka od njega nije bilo. Nije ga vidio samo on, vec i svi oni koji su bili s njim.”

Krugovi na nebu
Prema Mazurinskom ljetopiscu, ovoj neobicnoj pojavi prethodilo je sljedece:
"Ove se godine pojavila na nebu velika zvijezda, koja je izlazila u sest sati navecer, od ljetnog izlaska prema ljetnom zalasku. Od nje se sprijeda protezala zraka, vrlo svijetla i debela. Kraj te zrake se kao rep ptice vukao...”
Nakon nekoliko mjeseci, koncem februara/veljace 1476. godine dogodilo se sljedece:
"A ove nedjelje su po noci mnogi promatrali bljestavu svjetlost i krugove na nebu!”
Godine 1484:
"Jedanaestog marta/ozujka Sunce je izaslo vrlo sjajno, a oko njega krug, jako velik; u njemu je bilo sve crveno, zeleno, grimiznocrveno i zuto. Zrake su se od njega prostirale na sve strane, a vidjela su se dva bijela roga; treca zraka bila je iznad Sunca, a luk raznih boja, njegovi su krajevi dopirali sve do sredine neba. Sve se to moglo promatrati dva sata...”
Godine 1691, "januara/sijecnja mjeseca, 17. dana, u cetiri sata ujutro pojavilo se prikazanje na nebu iznad Kremlja; mislim da je iznad citave Moskve bio veliki sjajni krug, izgledom bijeli, a na tom krugu cetiri veklika znaka, nalik Suncu sa zrakama, rasporedenim u krug. U sredini velikog kruga, na samom vrhu ispod Sunca, stajao je luk. Sunce je sjalo vrlo jako, a oblaka na nebu nije bilo. Prikazanje je stajalo na nebu cetiri sata. Ljudi su sve vidjeli i cudili se bozjem cudu. Zatim je nestao veliki krug i ostalo je samo Sunce. Pred vecer se veliki krug ponovo pojavio, sjao je, ostao neko vrijeme, pa je nestao.”
Izvjestaji o vatrenim krugovima i vatrenim loptama pominju se i drugim krajevima svijeta. Tako u cuvenom "Tulskom papirusu” (cuva se u egipatskom muzeju u Vatikanu), koji je zapravo samo fragment iz anala faraona Tutmosa III (1483-1450. g. pr.n.e.) postoji zapis jednog zreka (cuvara tajnih znanja) iz Kuce zivota, u kojem se, izmedu ostaloga, kaze:
"...Treceg mjeseca zime, godine 22, u sest sati ujutro pisari Kuce zivota vidjeli su vatreni krug koji se kretao nebom. Mada nije imao glave, dah njegovih usta bio je odvratan. Jedan rod (oko 45 m) bilo je dugo njegovo tijelo i jedan rod siroko, i bilo je bezvucno. Srce pisara se zaprepastilo i prestravilo i pisari su pali nicice. Oni su o svemu izvjestili faraona...”
Iz papirusa se moze dalje zakljuciti da je vladar Egipta zapovijedio da se istrazi ta pojava. Dobivsi naknadne obavijesti, prisjetio se da je u papirusima Kuce zivota vec bila zabiljezena slicna cinjenica. Nakon nekoliko dana na nebu Egipta opet su se pojavili vatreni krugovi. Oni su svijetlili "sjajnije od svjetlosti Sunca”. Ovaj put ih je promatrao i sam faraon zajedno sa svojom vojskom. Krugovi su se digli vise u nebo i nestali u juznom smjeru. Faraon je zapovjedio da se ova cinjenica unese u anale kako bi "sjecanje ostalo za sva vremena”.

Nebeski diskovi
O "nebeskim diskovima” pise u svom radu i grcki filozof Aristotel. Godine 329. pr.n.e. Aleksandar Makedonski i njegova vojska vidjeli su prilikom prijelaza rijeke Dzaksartas, u Indiji, dva "srebrna stita, koji su rigali silnu vatru”!
Kako pise Plinije u 2. svesku svog "Prirodoznanstva”, u 100. godini pr.n.e. iznad broda konzula Lucija i Gaja Valerija preletio je nebom, od istoka ka zapadu, "sjajni stit izbacujuci iskre”!
Godine 91. pr.n.e. "blizu Spoletiuma (Italija) spustila se s neba vatrena lopta zlatne boje, koja se stalno povecavala. Zatim je, hvatajuci visinu, krenula na istok. Kugla je bila veca od Sunca”.
Dvanaestog septembra/rujna 1271. godine, na nebu iznad Japana, pojavio se sjajan, svjetleci krug, slican punom Mjesecu. I latinski rukopis Emplfortskog samostana, u Engleskoj, detaljno opisuje kako se 1290. godine iznad glava preplasenih redovnika "pojavilo golemo, ovalno srebrnasto tijelo koje je nalikovalo disku”.
Cetrnaestog aprila/travnja 1587. godine, iznad Jpana se pojavilo pet tajanstvenih prstenova u obliku Sunca. Oni su bili crvene, crne i drugih boja. U maju/svibnju 16o6. godine vatrene su se lopte stalno pojavljivale iznad Tokija, a godine 1646. mnogi su stanovnici Kembridza (Cambridgea), u Engleskoj, vidjeli vatreni tocak koji se spustio iznad grada, okrecuci se, a zatim je ponovo uzletio na nebesa i nestao velikom brzinom!
Zagonetne pojave na nebu i dalje su se pojavljivale. Tako je 1661. godine iznad Vorkestera (Worcester), u Engleskoj, nekoliko puta proletjelo nekakvo okruglo letece tijelo. Sacuvana je takoder stara gravura s prikazom "vatrene lopte”, koja je 4. novembra/studenog 1697. godine polagano preletjela iznad Hamburga (Njemacka).
Neobicne nebeska zbivanja, koje smo naveli, svjedoce da ruski srednjovjekovni izvori u opisima prikazanja i znamenjan vrlo precizno utvrduju neobjasnjive nebeske pojave, koje su po svojim karakteristikama analogne znamenju zabiljezenom u razlicitom vremenu i na razlicitim geografskim podrucjima. Dabome, tesko bi sve to moglo biti plod fantazije dokonih ljetopisaca. Ipak, znanost je duzni objasniti sta, zapravo, predstavljaju sve te neobicne (ne)prirodne pojave. Za sada je jos uvijek tesko reci nesto odredeno. Mozemo se samo nadati da ce znanost proanalizirati ove dosta neobicne ali detaljno opisane izvjestaje ruskih kronicara i da ce pokusati odgonetnuti stare misterije...

http://img519.imageshack.us/img519/5801/949177xo8.gif
Tunguska enigma

Dan kada su se otvorila nebesa...

Bilo je praskozorje 30. lipnja 1908. godine kada se misteriozno plamtece tijelo pojavilo na nebeskom obzorju. U dugoj kosoj putanji letjelo je prema sjeveru... A onda je odjeknula strašna eksplozija, cije uzroke znanost ni do danas nije odgonetnula...


Samo je jedna cinjenica do kraja neupitna: 30. se lipnja 1908. godine u središnjem Sibiru dogodilo nešto nevideno - silovita eksplozija jacine termonuklearnog oružja razorila je i opustošila šumski masiv na preko 2150 cetvornih kilometara i izazvala potres kojeg su registrirale sve geofizikalne stanice u svijetu. Sljedecih godina i desetljeca, kada su prve ekspedicije krenule u to negostoljubivo pustošno podrucje kako bi istražile što je eksplodiralo u Sibiru, misterija se samo povecala.
Zbog toga nije ni cudo što taj dogadaj i danas zbunjuje znanstvenike i pobuduje interesovanje svjetske javnosti. Arthur Koestler ga je nazvao “najvecom znanstvenom misterijom 20. stoljeca”, Isaac Asimov “fantasticnom eksplozijom koja prevazilazi maštu i najboljih SF pisaca”, a znameniti Arthur C. Clarke ga proglasio - “scenarijem sudnjeg dana”!

Brojne pretpostavke

Šta se uistinu dogodilo 1908. godine u Sibiru?!
Ugledni ruski znanstvenik Nikolaj V. Vasiljev, koji je u Tomsku osnovao Kompleksnu samoinicijativnu ekspediciju za istraživanje tunguske katastrofe (KSE) u cijem je istraživanju sudjelovalo preko 1500 znanstvenika razlicitih profila, sedamdesetih je godina izazvao pravu senzaciju kada je svoja otkrica saopcio Sovjetskoj akademiji znanosti ustvrdivši da se u Sibiru srušio izvanzemaljski svemirski brod ili svemirska sonda i da za ove tvrdnje posjeduje valjane dokaze!
Onima koji se profesionalno ili amaterski bave istraživanjem i odgonetanjem misterioznih dogadaja posve je jasno da sibirska enigma spada u mali broj onih kojima je znanost poklonila podosta vremena. Proteklih desetljeca, dogadaj u Sibiru pokušali su objasniti najeminentniji znanstvenici Istoka i Zapada; vršena su detaljna proucavanja izrovanog tla; analizirana je flora i fauna; bilježena su dramaticna svjedocanstva onih koji su preživjeli “susret trece vrste” s nevjerojatnom eksplozijom; izvodene su komplicirane kompjutorske animacije i racunice; odgonetavan pravac leta zagonetnog tijela... Kao posljedice svega toga, rodile su se, ni manje ni više, nego cak 72 razlicite znanstvene teorije!
Na koncu, ni jedan od njih nije prevagnula, ali se izdvojilo pet-šest teorija koje su vjerojatno moguce objašnjenje za ono što je 1908. uzbudilo i potroslo svijet.
Tvrdnja ruskog znanstvenika Nikolaja V. Vasiljeva da je posrijedi bila eksplozija meduplanetarne letjelice nije nova. Novo je jedino to, što je sve do svoje ekspedicije na mjesto zagonetnog dogadaja, Vasiljev bio jedan od najogorcenijih protivnika teorije da je iznad Tunguziji eksplodirao svemirski brod neke nama nepoznate kozmicke civilizacije!
Što je to utjecalo da ugledni znanstvenik promijeni svoj stav i prikloni se teoriji koja se još jucer doimala više nego fanatsticnom?!
- Raspolažem s dokazima - izjavio mi je Nikolaj Vasiljev u velikom intervjuu za sarajevski “Svijet” - da je zagonetno tijelo, prije nego što je eksplodiralo, napravilo nevjerojatan luping. To je bio posljednji pokušaj nepoznatih gostiju iz svemira da otklone kvar i uspostave kontrolu nad letjelicom. Na žalost, nisu uspjeli...
Vasiljev rapolaže i drugim, konkretnim dokazima. Ali, o tome kasnije...
Vratimo se u prošlost.

Kao smak svijeta...
Bilo je praskozorje, 30 lipnja 1908. godine kada se zagonetno tijelo pojavilo visoko iznad Indijskog oceana. U dugoj kosoj (?) putanji letjelo je prema sjeveru preko azijskog kopna, iznad ledenih vrhova Himalaje. Što je dublje prodiralo u Zemljinu atmosferu, postajalo je svjetlije, grmljavina sve paklenija a istovremeno oko sebe je širilo i sve ubitacniju jaru.
Prvi put postalo je vidljivo iznad pustinje Gobi. Karavane koje su se probijale izmedu sprženih pješcanih dina, zaustavljale su se i u cudu gledale misteriozno letece tijelo što je, poput golemog leteceg Sunca, plamtjelo na jutarnjem nebu, blješteci silnom vrelinom od blizu 3000 stupnjeva Celzijusovih (5000 F). Istodobno, iznenadeni nomadi i siroti stanovnici ubogih naselja, u udaljenim prostranstvima središnje Rusije, u strahu su promatrali nebo, panicno se hvatajuci za uši, jer im je zaglušujuca buka, cinilo se, prodirala sve do samog mozga. Mnogi su od silne tutnjave za sva vremena izgubili sluh.
Tacno u 7,17 sati usnula središnja sibirska visoravan, koja se pruža nedaleko od rijeke Tunguska Podkamenaja, desne pritoke mocnog Jeniseja, inace rijetko naseljen i nepristupacan kraj nepreglednih tresetišta i borovih šuma, po kojima su tumarala golema stada sobova, pocela je silovito da podrhtava. Istodobno, Zemljine drhtaje registrirali su svi seizmografi svijeta, a eksplozija se cula u radijusu od 1000 kilometara. Podzemni potres se osjetio bez ikakvih uredaja cak i u Irkutsku, a strah je ispunio ljude u radijusu od 700-800 kilometara. Zatim je nastupio nevideni kaos.
Eksplozija!
Vatra!
Lom!
Paklena vatrena jara, dim i prašina u kojima se gubi jutarnja svjetla!
Sibir nestaje u zlokobnoj pomrcini!
Je li to bio smak svijeta?! Kraj planete Zemlje?!...

Nevjerovatna pustoš

Nad Sibirom se širi gigantska vatrena pecurka. Zrak je suh i ispunjen zaglušujucom eksplozijom, koja odjekuje deset tisuca kilometara unaokolo. Golemi val vrucine, što se silnom brzinom širi preko mocvara i blagih brežuljaka sjeverne tajge, topi i spaljuje sve pred sobom. Plamen i dim dizat ce se i zamracivati nebo još mjesecima iza tog kataklizmickog dogadaja.
Nepregledne tisucugodišnje šume u jednom jedinom su trenutku povaljane kao da se radilo o šibicama koje je netko neoprezno istresao. Drvene kolibe sjevernih nomada naprosto su sravnjene s tlom, a ljudi i životinje - što su imali (ne)srecu da prežive - unezvjereno su lutali opustošenim krajolikom tragajuci za odgovorom - što se dogodilo.
Prizori pakla su svuda oko njih.
Pet tisuca kilometara unaokolo.
Cini se da za njih nema spasa.
I dok se beskrajni gusti oblaci, ispunjeni cudnim dimom i pepelom, dižu dvadesetak kilometara iznad Sibira, cijelo podrucje je zasuto zloslutnom “crnom kišom”. Za sirote i neuke sibirske nomade to je još jedan predznak da je odista stigao - sudnji dan!

Zemlja se zatresla
Svjedocanstva onih koji su preživjeli tungusku katastrofu su više nego uzbudljiva:
“Bilo je vrijeme dorucka i zadesio sam se na trijemu kuce blizu trgovacke postaje u Vanovari. Upravo sam podigao sjekiru da presijecem obruce na jednom buretu, kada su se otvorila nebesa, a visoko iznad šume, citav sjeverni dio svoda kao da je bio zahvacen silnim plamenom... U istom trenutku zapljusnula me je strašna jara. Kao da mi je košulja buknula pravim ognjem...
Mašio sam se da je strgnem sa sebe i odbacim, kada se u taj mah nebom razlijegao prasak, a odmah zatim oglasila grdna lomljava. Bio sam odbacen i tresnuo sam na zemlju nekih šest metara daleko od mjesta gdje sam radio, izgubivši na trenutak svijest. Moja je žena istrcala i uvukla me u brvnaru. Poslije silnog treska zacula se zaglušujuca buka, kao da je kamenje padalo s neba. Zemlja se pocela tresti, a ja sam - ležeci na tlu - prekrio glavu rukama, plašeci se da me ne pogodi neki kamen ili nešto drugo, još opasnije, što je padalo s neba. U trenutku kada su se nebesa otvorila, sa sjevera je oko naše kolibe poceo da huci vreli vjetar, kao iz topovske cijevi, ostavljajuci sagorjeli trag na tlu...”
Stravicne je trenutke zagonetne eksplozije jedan seljak doživio u polju:
“Tek što sam sjeo doruckovati pored pluga, kada se najednom razlegoše silni prasci - slicni detonacijama topova. Konj mi pade na koljena, a sa sjevera povrh šume suknu plamen... U tom trenutku spazih kako je vjetrušina poobarala drvece i najprije mi pade naum da je u pitanju orkan. Šcepah cvrsto rukam drške pluga, kako ga oluja ne bi otpuhala. Vjetar je bio tako snažan da je podizao gromade tla s površine, a onda orkan poce da diže vodeni zid uz Angaru. Jasno sam ga mogao vidjeti, jer se moje imanje nalazi na obronku brda.
Istodobno, tutnjava je toliko prestrašila konje da su upanicene životinje pocele sumanuto galopirati vukuci za sobom opremu za oranje...”
I seljanka je Lj. Konova tog jutra bila izvan svog doma:
“Prala sam vunu na obali rijeke Kan, kada se iznenada zacula buka slicna snažnom lepetu krila prestrašenih ptica..., a uz rijeku otpoce da se valja golemi uništavajuci val nalik vodenom zidu. Ubrzo zatim, razliježe se još jedan prodoran prasak, koji je bio toliko silovit da je jedan od radnika u mojoj blizini, kao pokošen pao u vodu!...”
U isto vrijeme iznad Sibira se širio gigantski stub vatre, a zrak je bio ispunjen serijom silovitih razornih detonacija koje su odjekivale tisucama kilometara unaokolo. Vrela zracna struja munjevito se širila preko blagih brežuljaka ostavljajuci ugljenisanu pustoš. Drvece je bilo sravnjeno, nomadske kolibe dignute u zrak, ljudi i životinje rasuti kao cestice prašine. Zapanjeni Sibirci u Vanavaru, skrivali su lica od kobne vreline, dok im je zagonetni udarni val pustošio selo, rujuci zemlju poput džinovske krtice....

Tunguska enigma

Zagonetni prateci efekti

Tunguska je eksplozija izazvala širom našeg planeta zagonetne i - nerjetko - spektakularne efekte. Razliciti ocevici doživjeli su je na razlicit nacin.


Sibirskom seljaku S. B. Semjonovom se ucinilo "kao da je nebo najednom usplamtjelo, a vatrena oluja pracena strasnom artiljeriskom bukom ispunjavala nebo plamenim jezicima"; inzenjer V. P. Gundobin, koji je parabrodom plovio niz rijeku Angaru samo trenutak prije nego sto je vatra zahvatila sjeverno nebo, vidio je letece tijelo, vece od Sunca, koje je iza sebe ostavljalo uzareni trag i zaglusujucu buku koja je izazivala paniku i strah medu putnicima.

Bijele noći
Lovac V. Ohcin, kako svjedoci pisac Solomon suljman, nalazio se u lovackoj kolibi 30-35 kilometara daleko od epicentra misterioznog dogadaja. Sjeca se da su zracni udari i potresi odjeknuli istovremeno. Susjedna koliba u kojoj je bilo sest ljudi digla se u zrak kao da je bila od kartona. Stogodisnja stabla cupana su iz korijenja, a vrhove krosnji zahvatio je plamen. Grmljavina je bila tako strasna da su ljudi oko Ohcina od silnog straha padali u nesvijest. Visoko iznad plamtecih stabala, uzdizao se oblak u obliku ogromne pecurke, kakav sibirski lovac nije vidio nikad u zivotu.
Krecuci na zapad preko Sjevernog mora, za nesto vise od pet sati od mjesta misteriozne eksplozije, pustosni su zracni vrtlozi izazivali snazne oscilacije u meteoroloskim stanicama u Velikoj Britaniji. Sljedecih su dana iznad citave Rusije i Europe - od Sibira do obala Atlantskog i Tihog oceana, nastupile "bijele noci". U Londonu su se na ulicama, u kasnim satima, mogle citati novine. I Stockholm, glavni grad svedske, izgubio je nocnu pomrcinu - pa su neki fotografi, bez flesha snimali kao usred bijela dana! Istodobno, iznad Njemacke su plovili tajanstvenim svjetlom obasjani oblaci, a nizozemske opservatorije - zbog nesvakidasnjeg bljestavila u atmosferi - nisu mogle uopce snimati nocno nebo. “Bijele noci” potrajale su i u srpnju. Svijet je bio zbunjen, a znanost to jednostavno nije znala objasniti.
Pored ovih i ovakvih efekata, sibirsku eksploziju registrirali su i mnogi precizni instrumenti u svijetu. Seizmografi su zabiljezili da je drugi udarni val obisao citav nas planet, a podrhtavanje tla se osjetilo cak i u Sjedinjenim Americkim Drzavama!
Najstravicniji efekti bili su u podrucju iznad kojeg je eksplodiralo zagonetno letece tijelo. Detonacija je naprosto sravnila oko dvije tisuce cetvornih kilometara sume, a stotine je tisuca stabala izgorjelo od plamena blizu mjesta glavnog udara. Unistena su bezbrojna stada divljih sobova, desetkovana su i neka nomadska plemena u sjevernim tajgama, a najveci dio tog mocvarnog krajolika dobio je novi izgled, koji je - blago govoreci - najvise podsjecao na stravicni prizor kaoticnog pakla.
Znanstvenici nekadasnjeg Sovjetskog Saveza, Velike Britanije, Njemacke i Sjedinjenih Drzava slazu se u jednom - po svojom efektima tunguska eksplozija zasluzuje usporedbu s najvecim eksplozijama u kasnijem nuklearnom vremenu. Ipak, zbog toga sto nisu vrsena nikakva znanstvena istrazivanja nakon tajanstvene eksplozije, pravo objasnjenje se i nije moglo naci. Istodobno, mnoge dezinformacije i pogresni zakljucci godinama su sprecavali ozbiljna znanstvena istrazivanja i provjere, tako da je daleko tungusko podrucje postalo jos udaljenije i nepristupacnije.
I sami dramaticni dogadaji koji su zahvatili carsku Rusiju - Oktobarska revolucija i ono sto je uslijedilo s njom - potisnuli su interesovanje svijeta za tunguskom katastrofom u sasvim drugi plan.
Nitko nije znao sto se, zapravo, zbilo u Sibiru ni desetljecima kasnije, iako je taj dogadaj nesumnjivo bio jedan od najuzbudljivijih u povijesti nasega planeta. Jer, da je igrom sudbine - kako su kasnije precizno izracunali znanstvenici - Zemlja bila samo cetiri dana dalje u svojem obrtanju, tajanstveno nebesko tijelo naprosto bi zbrisalo St Petersburg, ili - da je nas planet bio pod neznatno drugim uglom - otisao bi London, ili - pola dana dalje - sravnjen bi bio New York sa cijelom svojom okolinom!

Tu počinje pakao!
Za mnoge je Ruse, koji su zivjeli pocetkom 20. stoljeca, ne bez razloga, Sibir bio “Terra incognito”, nepoznata zemlja, daleko i divlje prostranstvo na kraju svijeta. Beskrajne mocvare i hladne i nepristupacne tajge u tajanstvenim i neistrazenim podrucjima rijeke Tunguske Podkamenaje nisu bili kraj pogodan za romanticna istrazivanja, vec nepozeljno, divlje podrucje iz kojeg vrebaju mnoge opasnosti.
Zbog toga se o Sibiru nije mnogo znalo. Znalo se jedva toliko da u njemu zive nomadi, Tunguzi, koji stalno mijenjaju svoje prebivaliste i da zive od svojih stada sobova.
Nekoliko trgovackih postaja, u kojima su iskusni lovci nabavljali krzno, bile su nevelike i primitivne i nalazile su se na samoj periferiji ogromnog pojasa kojeg je 1908. unistila zagonetna eksplozija. Ipak, ne bi se moglo reci da tunguska katastrofa nije bas nikoga zanimala. Rijetki Tunguzi, odvazni i hrabri ljudi, samo su iz nuzde zalazili su u unutrasnjost Sibira, ali su se brzo vracali, prestravljeni i nijemi.
- Tu pocinje pakao! - govorili su.
I to je bilo sve.

Cilindrična letejelica

Potraga za odgovorima na pitanje sto se to dogodilo 30. lipnja 1908. pocela je neoprostivo kasno, tek poslije Oktobarske revolucije. Poticaj je bio mozda financijske prirode. Naime, jedna americka znanstvena ekspedicija tih je godina zapocela radove na eksploataciji jedne od najvecih meteorskih masa koja je u proslosti pogodila nas planet. Meteorski krater u Arizoni, promjera 1,2 kilometra, cija starost se procjenjuje na 15.000 do 40.000 godina, oduvijek je privlacio istrazivace ruda. Sada su ga poceli i eksploatirati. U prvim uzorcima materijala otkriveno je 93 posto zeljeza i 6,4 posto nikla. Istodobno, otkriveni su i tragovi dragocijenih metala - platine i iridijuma !
Iako americki pokusaj eksploatiranja meteorske mase u Arizoni nije uspio, mlada je sovjetska vlada u meteoritima, koji su u proslosti pali na sovjetsko tlo, vidjela izvor bogatstva. Tako je 1921. godine nova sovjetska Akademija znanosti angazirala vrsnog znanstvenika Leonida Kulika da preuzme zanimljiv projekt i prikupi detaljne podatke o svim meteoritima koji su u proslosti pali na podrucje Sovjetskog Saveza.
Leonid A. Kulik je u to vrijeme imao 38 godina i nikada ranije nije cuo za tungusku katastrofu. Međutim, neki njegov prijatelj poslao mu je jedan stari kalendar u kojem je bio i clanak o zagonetnoj eksploziji u Sibiru. Uvjeren da je naisao na trag velikom meteoritu, poceo je strpljivo listati i druge sibirske novine i godisnjake. To se isplatilo. Uskoro je u njima nasao brojna svjedocanstva o fenomenalnom dogadaju iz 1908. godine.
Jedne su novine iz Irkutska pisale da su seljaci iz sela sjeverno od Kirenska vidjeli letece tijelo “koje je blistalo i vertikalno se kretalo prema zemlji”, a bilo je - cilindricnog oblika. Kada je doslo do eksplozije stvoren je “ogroman oblak crnog dima”, a val uskovitlanog zraka bio je tako vreo da je spaljivao sve pred sobom. “Prestravljeni su seljaci bjezali, iskreno vjerujuci da je dosao - sudnji dan !”
U drugim je novinama pisalo da je zagonetno tijelo, navodno, palo nedaleko od Filimonova, znacajnog raskrizja transsibirske zeljeznice:
“Njegov je pad bio popracen strahovitom tutnjavom i zaglusujucim treskom. Prestraseni je vlakovoda panicno zaustavio vlak a putnici su nagrnuli iz vagona kako bi razgledali predmet koji je pao, ali se nisu mogli pribliziti meteoritu, jer je bio - usijan!”

Što je otkrila prva ekspedicija?
Upravo ovo, po svemu, izmisljeno izvjesce “sa lica mjesta” najvise je ponukalo sovjetskog znanstvenika da se odluci na dugu i neizvjesnu ekspediciju, koja ce se pretvoriti u mukotrpno istrazivanje sto ce potrajati pune dvije decenije. Kulik nije odustajao ni od prikupljanja pisanih svjedocanstava, kao sto je ono koje je u svibanjskom broju 1908. objavio irkutski list “Sibir”:
“U selu Niznaja Karelinskaja, na sjvereozapadu, visoko iznad obzorja, seljaci su ugledali predmet koji je neobicno jarko sijao, prejako da bi se u njega moglo gledati, pracen plavkastobijelim svjetlom. Padao je okomito prema zemlji, otprilike deset minuta. Predmet je bio cilindricnog oblika. Jutarnje je nebo bilo vedro, osim sto je na obzorju, u smjeru u kojem je jarki predmet opazen, zamjecen mali tmasti oblak. Bilo je toplo i suho. Kada se svjetlece tijelo priblizilo zemlji, cinilo se kao da se rasprsuje; na tom se mjestu oblikovao golemi oblak crnog dima i cuo se glasan tutanj - ne kao grom, nego kao kad padne golemo kamenje, ili kad grune najveci top. Sve su se zgrade zatresle, a istodobno je kroz oblak probio jezicasti plamen. Stare su zene plakale i svi su pomislili da se priblizava - smak svijeta !”
Selo Niznaja Karelinskaja, koje se spominjalo u ovom starom novinskom izvjescu, kako ce kasnije ustanoviti Leonid Kulik, bilo je udaljeno od epicentra eksplozije punih - 320 kilometara!
Kada je, napokon, prikupio dovoljno podataka o mjestu zagonetnog dogadaja, Kulik je s grupom odabranih istrazivaca napustio St Petersburg, u rujnu 1921. godine. Bilo je to dugo i tegobno putovanje zeljeznicom, koja je na mnogim mjestima bila isprekidana i unistena borbama u Oktobarskoj revoluciji. Kada je stigao u sibirski gradic Kansk saznao je da se ne nalazi daleko od mjesta gdje se 1908. dogodila misteriozna eksplozija. Istodobno, poceo je da prima anketne listice koje je ranije razaslao po cijelom ovom dalekom i divljem podrucju. U njima je bilo mnostvo cudesno zivih sjecanja o fascinantnoj pojavi i pustosi koju je izazvala.
Jedna seljanka iz Kosolapova je pisala:
“Ugledala sam kako se nebo na sjeveru rasparalo do zemlje i kako je suknula vatra. Pomislili smo da s neba pada kamenje i razbjezali se prestravljeni, ostavivsi vjedra kraj zdenca. Kad smo stigli do kuce, nasli smo onesvjestenog oca Semjonova. Vatra je bila jaca od samoga sunca. Za vrijeme su tutnjave zemlja i kolibe strasno podrhtavale a s krovova se osipala zemlja...”
Prema ovim i drugim slicnim svjedocanstvima, sovjetski je znanstvenik s pravom zakljucio da je zagonetno tijelo palo na zemlju, nesto dalje na sjeveru, blizu doline rijeke Tunguska Podkamenaja.
Ovu njegovu pretpostavku potvrdio je S. V. Obrucev, vrstan geolog, koji je vec istrazivao rudno blago u tunguskoj oblasti, ali nije krio ni svoje dileme. Pisao je Kuliku:
“Bit ce tesko odrediti pravo mjesto. U ocima tunguskog naroda metorit je ocito svet i oni brizno kriju mjesto gdje je pao!...”

http://img519.imageshack.us/img519/9437/188863ov6.jpg



Tunguska: Šta je eksplodiralo u Sibiru?

Projektil iz tajne baze spriojecio katastrofu!

U jednom od svojih prošlogodišnjih (2005.) brojeva (Vol. 10, No. 4, na strani 63), Magazin Nexus je objavio zanimljiv razgovor pod naslovom ‘The Installation’, koji je britanski novinar Graham W. Birdsall vodio s Valerijem Uvanovom, predstavnikom ruske Akademije za Nacionalnu bezbjednost.



Graham Birdsall: Šta je vaša zvanična funkcija?
Valerij Uvanov: Ja sam šef Odjeljenja za Istraživanje NLO-a, nauke i tehnologije, ruske Akademije za Nacinalnu bezbjednost, koja je bazirana u Petrogradu.
Graham Birdsall: Da li je to zvanična vladina organizacija?
Valerij Uvanov: Naravno da jeste. Ja imam samo dva čovjeka iznad sebe, a oni su direktno odgovorni predsjedniku Putinu.
Graham Birdsall: Čime se bavite?
Valerij Uvanov: Naše istraživanje je podjeljeno na dva dijela. Prvo – neprestano skupljanje podataka koji dolaze iz cijelog svijeta, a onda njihovo sortiranje u “žutu” ili “crvenu” kategoriju. Ti podaci se onda dalje raspodjeljuju raznim drugim odjeljenjima po cijeloj Rusiji.
Drugi dio našeg rada potekao je iz pitanja postojanja NLO – naravno, mi znamo da oni postoje, ali ne znamo šta se krije iza te njihove aktivnosti i kakvi su njihovi interesi. To je trenutno naš najvažniji zadatak tj. ono čemu poklanjamo najviše pažnje.

Ultratajna baza
Graham Birdsall: Nešto prije nego smo počeli sa snimanjem ovog intervjua pomenuli ste par interesantnih detalja u vezi eksplozije u Tunguskoj, 1908.g. Možete li sada opet da kažete šta je bio pravi uzrok te eksplozije?
Valerij Uvanov: Naravno. Mi sa sigurnošću znamo šta je bio uzrok. Radilo se o meteoru, međutim, taj meteor je bio pogođen … recimo…nekom vrstom projektila. Taj projektil je bio ispaljen iz jedne instalacije, to jest tajne baze. Mi ne znamo ko je tu bazu sagradio ali ona je sagrađena veoma, veoma davno i nalazi se u području Sibira, nekoliko stotina kilometara sjeverno od Tunguske pokrajine.
Graham Birdsall: Tajne baze?!… Jeste li sigurni?
Valerij Uvanov: Ovo mogu sa sigurnošću da tvrdim jer pouzdano znamo da se u tom regionu dogodilo nekoliko zagonetnih eksplozija. Reći ću vam i ovo, posljednji put kad je iz ove instalacije ispaljen projektil i pogođen meteor, bilo je u ponoć između 24. i 25. septembra 2004. godine. To je poznato i nekim američkim vojnim krugovima, koji su pratili ovaj događaj.
Graham Birdsall: Izvinjavam se, ali meni to sve nekako zvuči poput naučne fantastike.
Valerij Uvanov: Znate, gospodine Graham, mi inače kad razgovaramo o suštinskim aspektima pozadine svega ovoga, mi to činimo samo s onima koji razumiju i prihvataju – i odgovornost koja ide zajedno sa tim. Znate, mi ovdje imamo posla s tehnologijom koja je daleko ispred naše i koja je u stanju da čini stvari koje mi još uvijek nismo u stanju.
Graham Birdsall: Možete li biti malo precizniji u vezi lociranja te ultratajne baze? Gdje se tačno nalazi?
Valerij Uvanov: Kada na geografskoj karti pronađete mjesto u Tunguskoj gdje se 1908. godine dogodila eksplozija, na jugoistoku ćete vidjeti poznato Bajkalsko jezero. Iza njega se prema sjeveru proteže ogromna pustara veličine nekih 100 000 kvadratnih kilometara To je područje veoma slabo naseljeno, nema ni gradova, ni sela, ni sibirskih nomada… Tamo smo locirali tu bazu.
Grahan Birdsall: Registrirali ste I njene aktivnosti?!
Valerij Uvanov: Sada ću da budem potpuno otvoren… Ova baza ima i neku vrstu vlastitog energetskog sistema, kojeg smo mi uspjeli da lociramo. Za vrijeme sukoba u bivšoj Jugoslaviji po prvi put smo primjetili pojačanu emisiju energije iz tog postrojenja, odnosno, baze. Za nas je ovo bilo nevjerovatno otkriće, mada već od prije pouzdano znamo da je ta baza u nekoj vrsti interakcije sa socijalnim previranjima i ratovima u svijetu.

A šta vele drevni spisi?
Graham Birdsall: Pretpostavljam da su vaša istraživanja tajne baze zanimljiva i sadržajna. Otkad ona traju?
Valerij Uvanov: Već godinama, a dobar dio naših istraživanja čini i analiza i pretraga prastarih spisa I kronika. Tako smo pronašli i zapise ‘Echutin Apposs Alanhor’. Danas ih jednostavno nazivamo ‘Alanhor spisima’, a prema našim procjenama stari su najmanje 4000 godina. Ono što je najnevjerovatnije je to što je u njima jednim gotovo razumljivim znanstvenim jezikom detaljno opisano sve što se tu dešava… Ja sam posjetio to područje dva puta. Prvi put su naši detektori otkrili veoma visok nivo radijacije. Moram da priznam, bilo je veoma opasno jer nismo nikako mogli da se zaštitimo od nje.
Graham Birdsall: Šta ste još otkrili?
Valerij Uvanov: Nekoliko lokalnih žitelja znaju dosta toga o tom tajanstvenom postrojenju. Čak su nam detaljno opisali i nacrtali metalne strukture, koje su tamo vidjeli. Ovi ljudi, članovi njihovih porodica i njihove životinje, svi pate od radijacione bolesti.
Graham Birdsall: Tunguska eksplozija, tvrdite, imala bi tragičnije učinke da projektil upućen iz tajne baze nije pri padu uništio metorit?!
Valerij Uvanov: Da, sigurno. I još ću nešto da vam kažem u vezi Tunguske eksplozije, što vjerovatno nikada prije niste imali priliku da čujete. Nešto se zaista čudno dešavalo tih dana. Sva živa bića su već bila napustila region Tunguske dva mjeseca prije nego što se eksplozija dogodila.

U nekoliko redaka...

Ukleti jedrenjaci

Postoji bezbroj teoriji o pojavama ukletih jedrenjaka, ali istinsko objašnjenje još uvijek izmice istraživacima!



Ukleta podmornica
Zbog niza nesreca, zapadanja u najneobicnije nevolje, gubljenja posade, dozivljavanja brodoloma, mnogi su ploveci objekti u proslosti sticali nazive ukletih i prokletih. Ipak, na vrhu ove neobicne top liste ne nalazi se niti jedan brod ili jedrenjak. Na vrhu je jedna zlohuda podmornica – UB-65. Sve dok nije definitivno nestala, ovu su podmornicu pratile mnoge nesrece i nesvakidasnji dogadaji, a na njoj su se redovito pojavljivali duhovi, najcesce duh zapovjednika koji je bio prva zrtva ove uklete podmornice!


Umjetnička inspiracija
Nitko ne zna kada su se prvi put pojavili sablasni jedrenjaci, ali se zna da su price o brodovima - lutalicama, oduvijek rasplamsavale ljudsku mastu. O njima su napisani romani, nacrtani stripovi, snimljeni filmovi, a i znameniti slikari posvecivali su toj temi mnoga svoja platna. Tom su se temom nadahnjivali pjesnici i glazbeni klasici. Njemacki je pjesnik Heinrich Heine (1797-1856) napisao predivnu baladu, a Richard Wagner (1813-1883) poznatu operu o tragicnoj odiseji “lutajuceg Nizozemca”!

Slučaj “Jamesa Chestera”
Medu najsablasnije brodove proslosti spada jedrenjak “James Chester”, koji je 26. veljace 1855. godine naden na sred Atlantika. Njegova jedra bila su u veoma losem stanju, a zapovjednicki most u neredu. Uopce, na brodu je vladao neopisiv kaos, ali nije bilo tragova nasilja, krvi i borbe.
Kompasi i brodski papiri bili su iscezli, ali su svi pojasevi za spasavanje i pricuvni camci bili na svom mjestu. Na brodu je bilo vode i hrane, a sam je brod bio u izuzetno dobrom stanju. Istraga koja je pokrenuta nije donijela nikakve rezultate. Ni jedan clan posade “Jamesa Chestera” nikada nije pronaden, niti se saznalo kako su i kamo nestali!

Žrtve opakih bolesti
Mnogi istrazivaci smatraju da su u proslosti epidemije zute groznice, kuge ili druge zarazne bolesti, podjednako harale na brodovima, kao i na kopnu, u pojedinim lukama. Poznat je slucaj bokeljskog brika “Pierrino”, kojim je zapovijedao kapetan Vlado Ivelic iz Risnja.
U ljeto 1881. godine, brik je isplovio iz kubanske luke Santa Cruz, u kojoj je harala zuta groznica. No, petog se dana strasna bolest pojavila i na brodu, koseci upanicene mornare. Na kraju, kada brodom vise nije imao tko da upravlja, “Pierrino” se, nosen vjetrom i snaznom Golfskom strujom, nasukao na morsko grebenje, ali su ga uskoro vjetrovi ponovo bacili na pucinu gdje je nastavio da luta. Nekoliko mornara i bokeljski kapetan bili su do te mjere iscpljeni strasnom bolescu da su se, na kraju, naprosto prepustili zloj sudbini. No, srecom, uskoro je naisao jedan ribarski brod, koji je uspio spasiti Ivelica i jos samo dvojicu mornara. Svi ostali vec bili mrtvi, a njihova tijela bacena u more!
Da su kojim slucajem spasitelji zakasnili samo nekoliko tjedana, zatekli bi “Pierrino” kako bez posade luta morem i zasigurno bi ga proglasili fantomskim brodom!

Pogledajte film....
http://www.mirin-dajo.com/mirindajo.html

Citiraj:

---

Prvobitno napisano od Пркос

http://razbibriga.net/
Tunguska enigma

Dan kada su se otvorila nebesa...

Bilo je praskozorje 30. lipnja 1908. godine kada se misteriozno plamtece tijelo pojavilo na nebeskom obzorju. U dugoj kosoj putanji letjelo je prema sjeveru... A onda je odjeknula strašna eksplozija, cije uzroke znanost ni do danas nije odgonetnula...


Samo je jedna cinjenica do kraja neupitna: 30. se lipnja 1908. godine u središnjem Sibiru dogodilo nešto nevideno - silovita eksplozija jacine termonuklearnog oružja razorila je i opustošila šumski masiv na preko 2150 cetvornih kilometara i izazvala potres kojeg su registrirale sve geofizikalne stanice u svijetu. Sljedecih godina i desetljeca, kada su prve ekspedicije krenule u to negostoljubivo pustošno podrucje kako bi istražile što je eksplodiralo u Sibiru, misterija se samo povecala.
Zbog toga nije ni cudo što taj dogadaj i danas zbunjuje znanstvenike i pobuduje interesovanje svjetske javnosti. Arthur Koestler ga je nazvao “najvecom znanstvenom misterijom 20. stoljeca”, Isaac Asimov “fantasticnom eksplozijom koja prevazilazi maštu i najboljih SF pisaca”, a znameniti Arthur C. Clarke ga proglasio - “scenarijem sudnjeg dana”!

Brojne pretpostavke

Šta se uistinu dogodilo 1908. godine u Sibiru?!
Ugledni ruski znanstvenik Nikolaj V. Vasiljev, koji je u Tomsku osnovao Kompleksnu samoinicijativnu ekspediciju za istraživanje tunguske katastrofe (KSE) u cijem je istraživanju sudjelovalo preko 1500 znanstvenika razlicitih profila, sedamdesetih je godina izazvao pravu senzaciju kada je svoja otkrica saopcio Sovjetskoj akademiji znanosti ustvrdivši da se u Sibiru srušio izvanzemaljski svemirski brod ili svemirska sonda i da za ove tvrdnje posjeduje valjane dokaze!
Onima koji se profesionalno ili amaterski bave istraživanjem i odgonetanjem misterioznih dogadaja posve je jasno da sibirska enigma spada u mali broj onih kojima je znanost poklonila podosta vremena. Proteklih desetljeca, dogadaj u Sibiru pokušali su objasniti najeminentniji znanstvenici Istoka i Zapada; vršena su detaljna proucavanja izrovanog tla; analizirana je flora i fauna; bilježena su dramaticna svjedocanstva onih koji su preživjeli “susret trece vrste” s nevjerojatnom eksplozijom; izvodene su komplicirane kompjutorske animacije i racunice; odgonetavan pravac leta zagonetnog tijela... Kao posljedice svega toga, rodile su se, ni manje ni više, nego cak 72 razlicite znanstvene teorije!
Na koncu, ni jedan od njih nije prevagnula, ali se izdvojilo pet-šest teorija koje su vjerojatno moguce objašnjenje za ono što je 1908. uzbudilo i potroslo svijet.
Tvrdnja ruskog znanstvenika Nikolaja V. Vasiljeva da je posrijedi bila eksplozija meduplanetarne letjelice nije nova. Novo je jedino to, što je sve do svoje ekspedicije na mjesto zagonetnog dogadaja, Vasiljev bio jedan od najogorcenijih protivnika teorije da je iznad Tunguziji eksplodirao svemirski brod neke nama nepoznate kozmicke civilizacije!
Što je to utjecalo da ugledni znanstvenik promijeni svoj stav i prikloni se teoriji koja se još jucer doimala više nego fanatsticnom?!
- Raspolažem s dokazima - izjavio mi je Nikolaj Vasiljev u velikom intervjuu za sarajevski “Svijet” - da je zagonetno tijelo, prije nego što je eksplodiralo, napravilo nevjerojatan luping. To je bio posljednji pokušaj nepoznatih gostiju iz svemira da otklone kvar i uspostave kontrolu nad letjelicom. Na žalost, nisu uspjeli...
Vasiljev rapolaže i drugim, konkretnim dokazima. Ali, o tome kasnije...
Vratimo se u prošlost.

Kao smak svijeta...
Bilo je praskozorje, 30 lipnja 1908. godine kada se zagonetno tijelo pojavilo visoko iznad Indijskog oceana. U dugoj kosoj (?) putanji letjelo je prema sjeveru preko azijskog kopna, iznad ledenih vrhova Himalaje. Što je dublje prodiralo u Zemljinu atmosferu, postajalo je svjetlije, grmljavina sve paklenija a istovremeno oko sebe je širilo i sve ubitacniju jaru.
Prvi put postalo je vidljivo iznad pustinje Gobi. Karavane koje su se probijale izmedu sprženih pješcanih dina, zaustavljale su se i u cudu gledale misteriozno letece tijelo što je, poput golemog leteceg Sunca, plamtjelo na jutarnjem nebu, blješteci silnom vrelinom od blizu 3000 stupnjeva Celzijusovih (5000 F). Istodobno, iznenadeni nomadi i siroti stanovnici ubogih naselja, u udaljenim prostranstvima središnje Rusije, u strahu su promatrali nebo, panicno se hvatajuci za uši, jer im je zaglušujuca buka, cinilo se, prodirala sve do samog mozga. Mnogi su od silne tutnjave za sva vremena izgubili sluh.
Tacno u 7,17 sati usnula središnja sibirska visoravan, koja se pruža nedaleko od rijeke Tunguska Podkamenaja, desne pritoke mocnog Jeniseja, inace rijetko naseljen i nepristupacan kraj nepreglednih tresetišta i borovih šuma, po kojima su tumarala golema stada sobova, pocela je silovito da podrhtava. Istodobno, Zemljine drhtaje registrirali su svi seizmografi svijeta, a eksplozija se cula u radijusu od 1000 kilometara. Podzemni potres se osjetio bez ikakvih uredaja cak i u Irkutsku, a strah je ispunio ljude u radijusu od 700-800 kilometara. Zatim je nastupio nevideni kaos.
Eksplozija!
Vatra!
Lom!
Paklena vatrena jara, dim i prašina u kojima se gubi jutarnja svjetla!
Sibir nestaje u zlokobnoj pomrcini!
Je li to bio smak svijeta?! Kraj planete Zemlje?!...

Nevjerovatna pustoš

Nad Sibirom se širi gigantska vatrena pecurka. Zrak je suh i ispunjen zaglušujucom eksplozijom, koja odjekuje deset tisuca kilometara unaokolo. Golemi val vrucine, što se silnom brzinom širi preko mocvara i blagih brežuljaka sjeverne tajge, topi i spaljuje sve pred sobom. Plamen i dim dizat ce se i zamracivati nebo još mjesecima iza tog kataklizmickog dogadaja.
Nepregledne tisucugodišnje šume u jednom jedinom su trenutku povaljane kao da se radilo o šibicama koje je netko neoprezno istresao. Drvene kolibe sjevernih nomada naprosto su sravnjene s tlom, a ljudi i životinje - što su imali (ne)srecu da prežive - unezvjereno su lutali opustošenim krajolikom tragajuci za odgovorom - što se dogodilo.
Prizori pakla su svuda oko njih.
Pet tisuca kilometara unaokolo.
Cini se da za njih nema spasa.
I dok se beskrajni gusti oblaci, ispunjeni cudnim dimom i pepelom, dižu dvadesetak kilometara iznad Sibira, cijelo podrucje je zasuto zloslutnom “crnom kišom”. Za sirote i neuke sibirske nomade to je još jedan predznak da je odista stigao - sudnji dan!

Zemlja se zatresla
Svjedocanstva onih koji su preživjeli tungusku katastrofu su više nego uzbudljiva:
“Bilo je vrijeme dorucka i zadesio sam se na trijemu kuce blizu trgovacke postaje u Vanovari. Upravo sam podigao sjekiru da presijecem obruce na jednom buretu, kada su se otvorila nebesa, a visoko iznad šume, citav sjeverni dio svoda kao da je bio zahvacen silnim plamenom... U istom trenutku zapljusnula me je strašna jara. Kao da mi je košulja buknula pravim ognjem...
Mašio sam se da je strgnem sa sebe i odbacim, kada se u taj mah nebom razlijegao prasak, a odmah zatim oglasila grdna lomljava. Bio sam odbacen i tresnuo sam na zemlju nekih šest metara daleko od mjesta gdje sam radio, izgubivši na trenutak svijest. Moja je žena istrcala i uvukla me u brvnaru. Poslije silnog treska zacula se zaglušujuca buka, kao da je kamenje padalo s neba. Zemlja se pocela tresti, a ja sam - ležeci na tlu - prekrio glavu rukama, plašeci se da me ne pogodi neki kamen ili nešto drugo, još opasnije, što je padalo s neba. U trenutku kada su se nebesa otvorila, sa sjevera je oko naše kolibe poceo da huci vreli vjetar, kao iz topovske cijevi, ostavljajuci sagorjeli trag na tlu...”
Stravicne je trenutke zagonetne eksplozije jedan seljak doživio u polju:
“Tek što sam sjeo doruckovati pored pluga, kada se najednom razlegoše silni prasci - slicni detonacijama topova. Konj mi pade na koljena, a sa sjevera povrh šume suknu plamen... U tom trenutku spazih kako je vjetrušina poobarala drvece i najprije mi pade naum da je u pitanju orkan. Šcepah cvrsto rukam drške pluga, kako ga oluja ne bi otpuhala. Vjetar je bio tako snažan da je podizao gromade tla s površine, a onda orkan poce da diže vodeni zid uz Angaru. Jasno sam ga mogao vidjeti, jer se moje imanje nalazi na obronku brda.
Istodobno, tutnjava je toliko prestrašila konje da su upanicene životinje pocele sumanuto galopirati vukuci za sobom opremu za oranje...”
I seljanka je Lj. Konova tog jutra bila izvan svog doma:
“Prala sam vunu na obali rijeke Kan, kada se iznenada zacula buka slicna snažnom lepetu krila prestrašenih ptica..., a uz rijeku otpoce da se valja golemi uništavajuci val nalik vodenom zidu. Ubrzo zatim, razliježe se još jedan prodoran prasak, koji je bio toliko silovit da je jedan od radnika u mojoj blizini, kao pokošen pao u vodu!...”
U isto vrijeme iznad Sibira se širio gigantski stub vatre, a zrak je bio ispunjen serijom silovitih razornih detonacija koje su odjekivale tisucama kilometara unaokolo. Vrela zracna struja munjevito se širila preko blagih brežuljaka ostavljajuci ugljenisanu pustoš. Drvece je bilo sravnjeno, nomadske kolibe dignute u zrak, ljudi i životinje rasuti kao cestice prašine. Zapanjeni Sibirci u Vanavaru, skrivali su lica od kobne vreline, dok im je zagonetni udarni val pustošio selo, rujuci zemlju poput džinovske krtice....

---

Među pretpostavkama nešto nedostaje...2 dana pre tunguske eksplozije, tesla je izvodio eksperiment - u jonosferu iz svog topa je slao snopove raznoraznih zraka :lol:

desifrovana je na neki nacin eksplozija u tajgi... sudar nlo-a i meteorita koje se raspao u paramparcad... spasla nas je znaci neki visa forma civilizacije jer da je pao na zemlju u prirodnom obimu izazvao bi kataklizmu a ona bi se verovatno prenela u nekoj formi po principu spojenih sudova i na nama blizi deo kosmosa... ko zna, deluje uverljivo i sam klark je tu tezu vise puta ponovio pred sam kraj zivota

Citiraj:

---

Prvobitno napisano od Пркос

Bermudski trougao



Nestali u ništavilu
Nitko ne zna što se, zapravo, dogodilo s tisucama brodova i zrakoplova što su netragom nestali u ukletom Bermudskom trokutu i slicnim opakim zonama na našem planetu. Zajedno s njima nestalo je i više tisuca ljudi, a da nitko od njih nije uspio pozvati u pomoc i izvuci živu glavu.



Drama je zapocela mnogo prije nego što je radio-telegrafista, “Eskadrile 19”, koju su sacinjavali pet torpednih zrakoplova “Grumman TB M3 Avenger” Americke ratne mornarice s 14 zrakoplovnih profesionalaca, odaslao krajnje dramaticnu poruku:
- Tonemo u bjelu vodu... Gotovi smo!

Tog je dana, 5. decembra/prosinca 1945. godine, iz americke vojne baze u Fort Lauderdaleu, na Floridi, eskadrila je uzletjelala na uobicajni rutinski let zracnim prostorom Bermuda i Bahama. Prvi je avion uzletio u 14,02, a šest minuta kasnije za njim su, leteci u formaciji, krenula i ostala cetiri bombardera. Vrijeme je bilo lijepo i ništa nije ukazivalo na mogucu tragediju. Pa, ipak...
? “Ne vidimo zemlju!...”
Drama se dogodila u trenucima kada su se americki zrakoplovi, u povratku, približavali bazi i kada se ocekivalo da ce tražiti upute za slijetanje. Umjesto toga, u 15,45 sati, Centar za navodenje je u bazi primio krajnje uznemiravajucu poruku:
- Govori zapovjednik “Eskadrile 19”. U neprilici smo. Ne vidimo zemlju. Ponavljam, Ne vidimo zemlju!...
U bazi Fort Lauderdale istog je casa dat znak za uzbunu.
- Recite nam vaše koordinate! - tražili su iz Centra.
Zapovjednik eskadrile potporucnik Charles Taylor bio je smušen:
- Ne možemo odrediti položaj!... Ne vidimo zemlju!...Nismo sigurni u smjer... Nismo sigurni kamo nas je odnijelo... Cak ni ocean ne izgleda kao obicno... Dodavola, pa ovo...
Veza je prekinuta.

Šta se dogodilo?
U americkoj je vojnoj bazi nastalo pravo zaprepašcenje. Ne samo što je tog dana bilo lijepo, tiho vrijeme, vec su i atmosferske prilike u tom dijelu Atlantika bile gotovo idealne. Osim toga i zapovjednik se eskadrile sasvim cudo ponašao. Nije pratio ni jednu od instrukcija, niti se koristio postupkom kojeg je, kao profesionalni pilot, odlicno poznavao i nerijetko koristio. Mogao je zatražiti poziciju bilo koje odredene tocke za spuštanje, ali nije.
Zašto? Što se dogadalo s “Eskadrilom 19”?

Dežurni casnik u Kontrolnom tornju pokušavao je od ostalih navigatora da dobije tocnu poziciju “Eskadrile 19”. No, radio-veza se iz neobjašnjivih razloga sve više pogoršavala i uskoro je postalo sasvim jasno da su avioni prestali primati poruke iz Baze. Pa ipak, na neki cudan nacin, u Kontroli letenja mogli su pratiti uznemirene glasove pilota, koji su medu sobom održavali radio-vezu.
Iz njihovih isprekidanih dramaticnih dijaloga moglo se zakljuciti da su svi kompasi prestali raditi(!?), da su navigacioni uredaji “poludjeli”(!?) i da - kakvog li užasa - daju razlicite i zbunjujuce podatke. Iz nekog krajnje misterioznog razloga, piloti nisu vidjeli, cak, ni sunce!
U 16,23 sati primljena je posljednja poruka “Eskadrile 19”. Radio-telegrafista je javljao:
- Tonemo u bijelu vodu... Gotovi smo...
Potom je nastala tišina. Piloti amaricke “Eskadrile 19” više se nikada nisu javili.

---

http://www.cazin.net/vijesti/svijet/...udskog-torugla

E ovo je FENOMEN!!!

Christian Friedrich Heinecken
(Februar 6, 1721 – Jun 27, 1725)
Legendarno nemacko dete cudoviste.Legenda kaze da je poceo da prica posle nekoliko sati od rodjenja.Proucio je celu bibliju kada je imao samo godinu dana.Sa tri je vec imao zavidno znanje iz matematike,istorije i geografije a pricao je na francuskom i latinskom kao da su mu domaci jezici."Predavao" je profesorima i intelektualcima o cetvrtoj dimenziji kada je imao samo 4 godine.Predvideo je svoju smrt i tacno tog dana umro...

http://en.wikipedia.org/wiki/Christi...rich_Heinecken

Svako bi mogo tako da je studirao celu trudnoću. :mrgreen:

Evo još jednog fenomena koji je poslužio za građenje matriksa :lol:...poznatiji je pod odrednicom linkoln-kenedi fenomen...

Linkoln bio je izabran za kongres 1846. a džon kenedi 1946. linkoln se kandidovao za potpredsednika 1856. kenedi 1956. Na konvenciji u čikagu 1860. je objavljeno da je linkoln postao predsednički kandidat, na kovenciji u čikagu 1960. isto je urađeno i za kenedija. linkoln je postao predsednik 1860. a kenedi 1960. obojica su mandat osvojili sa manje od 50% glasova, obojica su 8. novembra izabrani za mandat u kojem su ubijeni. poraženi kod linkolna, stiven daglas, rođen 1813, poraženi kod kenedija, ričard nikson rođen 1913. Broj slova u prezimenima oba predsednika je sedam. I jedan i drugi su bili borci za ljudska prava a žene su obojici izgubile bebe dok su boravile u beloj kući. Oba predsednika su izgubila sestru 12 godina pre nego što su postali predsednici. Oba predsednika su ubijena u petak. I jednom i drugom pucano je u glavu. Linkolnova sekretarica prezivala se kenedi(za ovo ne postoji pisani trag) a kenedijeva linkoln. I jednog i drugog ubio je južnjak. Predsednici koji su u belu kuću ušli posle ubistva linkolna i kenedija su južnjaci sa prezimenom džonson. Endru džonson, linkolnov naslednik rođen je 1808. a lindon džonson, koji je nasledio kenedija, je rođen 1908 (obojica imaju isti broj slova u imenu i prezimenu). Ubica abrahama linkolna džon vilks but rođen je 1839. a li harvi osvald, lik koji je(navodno) ubio kenedija, je rođen 1939. I jedan i drugi atentator imali su tri imena sa ukupno 15 slova. But je pobegao iz pozorista a uhvaćen je u skladištu.Osvald je pobegao iz skladišta a uhvacen je u pozorištu. i jedan i drugi ubijeni su pre suđenja. 1864. je objavljena knjiga autora w.o. daglasa pod imenom ''mr.linkoln and negroes'', 1964- je objavljena knjiga ''mr. kennedy and thge negroes'', harry golden autor.
Oba predsednika su se oženili u svojoj 30toj godini, obe su bile 24togodišnje crnokose devojke, koje su prethodno već bile jednom verene, poticale iz poznatih porodica koje su tečno govorile frnacuski jezik, obe su bile izuzetno zainteresovane za modu - meri tod i žaklin le buvije (aka džeki kenedi :lol:). Oba perdsednika su imala po četvoro dece, od kojih dva nisu doživela pubertet, i kod jednog i kod drugog predsednika. linkoln je imao dva sina edvarda i roberta, edvard je umro, robert je poživeo, kenedi je imao dva brata, edvarda i roberta, edvard je poživeo, roberta su ubili. linkolnov sin robert, kenedi i kenedijev sin patrik leže pokopani na arlington groblju
linkolnov treći sin ted je umro 16.7.1871, a žena, meri tod, 11 godina kasnije, 16.7.1882. kenedijev sin džon junior je nestao na moru 16.7.1999.
1861. meri tod je redekorisala belu kuću, 1961. isto je učinila džeki kenedi. linkolnov prijatelj i savetnik je bio učitelj iz ilinoisa, vilijem grejem. Kenedijev prijatelj i duhovni savetnik je bio vilijem bili grejem, evanđelista.
Obojici predsednika je vojska odradila autopsiju, oko ubistva obojice su stvorene teorije zavere. čovek koji je uveo džon vilks buta u organizaciju ubistva linkolna se zvao lewis paine, žena koja je pomogla li harvi osvaldu da se zaposli tamo odakle je pucao na kenedija se zvala ruth paine.
Već sam rekao da je but iz pozorišta pobegao u skladiše, a osvald iz skladišta u pozorište...oba pozorišta su imala onaj kao snek bar, sa grickalicama i pićem...prodavac za kioskom u pozorištu iz linkolnovog doba se zvao joseph burroughs, iz kenedijevog butch burroughs :lol:
Policajac koji je uhapsio buta se zvao luther b. baker, a osvalda - marion l. baker
astrolog luk broton je predvideo linkolnovu smrt u članku časopisa iz 1864. astrolog džin dikson je predvidela kenedijevu smrt u članku časopisa iz 1956. te iste godine, 56te je održan neki simpozijum astrologa u hotelu ambasador i nju su tada pitali da li će kenedijev brat robert ikada biti predsednik, a ona je rekla - ne, one neće postati predsednik usa zbog tragedije koja će se desiti u ovom hotelu. 12 godina kasnije, 1968me, robet kenedi je ubijen u hotelu ambasador.
....
postoji pojava nazvana 20-year presidential death cycle...u periodu od 120 godina, od 1840 do 1960, svi usa predsednici izabrani u izbornim godinama koje se završavaju nulom su ubijeni/umrli:
izabran 1840. vilijam henri herison, 1841 umro od upale pluća
1860 abraham linkoln, 1865 ubijen
1880 džejms garfild, 1881 ubijen
1900 vilijam mekinli, 1901 ubijen
1920 voren harding, 1923 pretpostavlja se da je infarkt
1940 frneklin ruzvelt, 1945 izliv krvi u mozak
1960 džon kenedi, 1963 ubijen ( to je pravi ritual bio...22.11 na 33ćoj paraleli :per: :lol:)
1980 ronald regan, 1981 preživeo atentat (al on je igrao na kvarno :lol:, strašno je verovao u astrologiju, imao nekoliko ličnih astrologa, masu odluka je donosio na osnovu toga)
2000 mlađi buš, ciklus se razbio/zatvorio sa njim...iako je bilo nekoliko napada na njega, nekoliko realnih, a mnogo više isceniranih :lol:

i još par interesantnih detalja...
Brat linkolnovog ubice džona vilksa buta, edvin but, je na početku građanksog rata na železničkoj platformi spasio život linkolnovom sinu robertu.
E taj linkolnov sin robert je prisustvovao atentatima na 3 predsednika i jednog gradonačelnika :lol: i sva 4 puta je bio pozivan za tu priliku....tačnije prisustvovao je ubistvima dvojice predsednika i jednog gradonačelnika, poziv da prisustvuje u ford pozorištu na veče kad mu je otac ubijen je odbio jer je bio preumoran od dugotrajne vožnje u neudobnim kolima :lol:...robert je sahranjen na arlington groblju, gde mu se 63će pridružio kenedi.
a onaj što je robertu linkolnu spasio život, edvin but, umro je 7.6.1893. ceremonija je održana dva dana kasnije u church of the transfiguration :per: ...koja je više bila poznata pod nazivom little church around the corner :lol:...kad je povorka krenula iz crkve ka groblju, ne predaleko odatle se dešava nesreća, gde su se sva tri sprata ford pozorišta(onog u kojem je linkoln ubijen) urušila, i poginulo je 22 ljudi.

Na netu se može naći i ova kenedi linkoln podudarnost - nedelju dana pre smrti linkoln je bio u monrou u državi merilend a nedelju dana pre no što je ubijen, kenedi je bio sa merilin monro...ali to je izmišljeno :lol: