Stranica 5 od 6 PrviPrvi ... 3456 ZadnjaZadnja
Pokazuje rezultate 81 do 100 od 116

Tema: Književnost za decu - NAJLEPŠE BAJKE SVETA

  1. #81
    Registrovani Član
    Sarmica avatar
    Status : Sarmica je odsutan
    Registrovan : Jun 2010
    Pol:
    Lokacija : Šerpica
    Poruke : 18,366

    Početno Re: Najlepše bajke sveta

    ČUDAK DŽONI JABUKOVO SEME


    Džoni Jabukovo Seme bio je covek o kome kruže price kao o kakvom džinu, mada on nije bio velik rastom, kao Pol Banjan, vec velik zbog onoga što je ucinio.
    Džonatan Cepmen, ili Džoni Jabukovo Seme - kako su ga zvali kasnije - roden je u vreme kada je Amerika bila sasvim mlada. Zajedno su rasli i drugovali: Džoni je njoj išao u pohode, a ona njega uvek i svuda rado primala. Kada se, ko zna u koje vreme, Džoni radao, u Masacusetsu je padala kiša, a s kišom puno lepih macaka i dobrih, pouzdanih pasa. Sve te životinje su se kasnije okupile oko Džonija i svuda ga pratile. Tek što je Džoni došao na svet, kiša prestade i pojavi se duga, ciji je jedan kraj bio zakacen za brdo Monadnok, a drugi za veliku i rascvetanu krošnju jabukovog drveta u dvorištu Cepmenovih. Bezbroj jabukovih cvetova, pod cijom se težinom savijahu grane, duga je bojila svim bojama, i valjda zato tek rodeni Džoni, posle prvih cetrdeset minuta života, poce da guce pružajuci ruke prema krošnji jabuke. Ljudi obicno ne veruju u ovu pricu, ali ona je sigurno tacna, jer ju je ispricala Džonijeva dadilja. Uostalom, više puta je potvrdeno da je jedina omiljena Džonijeva igracka bila jabukova grana. Kad god bi poceo da place, majka bi mu davala jednu manju granu jabuke, koja uvek cveta u Masacusetsu, i Džoni bi se odmah umirio. On nije, kao druga deca, lupao grancicom levo-desno, niti je jeo cvetove; samo je mirisao cvetice i držao granu, pažljivo kao da je najveca dragocenost, mirno ležeci u svojoj kolevci i smejuci se sitnim laticama kao što se druga deca smeju sladoledu. Kada je Džoni malo porastao i postao decak, majka mu jednog dana rece:
    - Sine, jabuke su lepe i korisne, ali nisu jedina niti najvažnija stvar na svetu. Isto su toliko važne i druge biljke i životinje. Hajde da ti nešto pokažem. . .
    Potom ga odvede u šumu i poce da ga upoznaje sa raznim biljkama i životinjama. Znala je dosta o tome pošto je bila polu-Indijanka, pa je ubrzo mali Džoni saznao sve što se moglo saznati o domacim i divljim životinjama, i domacim, šumskim i livadskim biljkama. Ništa ga nije toliko radovalo kao cvece, i najlepša igra bila je za njega da stoji i divi se kakvoj životinji ili biljci, gledajuci je bez ikakvog straha. Na veliko cudenje svih ljudi, nijedna životinja nije mu ništa nažao ucinila. Sve je pred Džonijem bilo dobro i krotko, sve se životinje približavahu decaku i podmetahu mu leda da ih miluje, ceše ili mazi. Ljudi uvideše da decak nije obican i poceše ga poštovati. Kad god bi se neka životinja razbolela, odnosili su je do Džonija, koji bi s nekoliko utešnih reci i pažljivih pokreta rukom ucinio da životinja istog trenutka ozdravi. Ako bi kakva šumska zver - ris, divlja macka, vuk ili medved - slomila nogu, sama bi othramala do Džonija, koji bi joj veoma vešto i brzo pomogao, tako da je životinja odmah potom mogla da trci i skace. Cak su i zmije poštovale i volele Džonija. Štaviše, mnoge životinje kojima je pomagao nisu htele da ga napuste, vec su stalno išle za njim, na svim njegovim lutanjima. Malo-pomalo Džoni je naucio njihov govor, i dovoljno je bilo da kaže jednu rec na pticjem, zverskom ili biljnom jeziku pa da sve okolne ptice, zveri ili biljke podu za njim.
    Kada nije bio sa ljudima, biljkama ili životinjama, Džoni je citao, i to najviše Ezopove basne. Kada je pošao u školu, vec je bio procitao sve što je trebalo procitati, pa je kao od šale položio sve razrede i došao do visoke škole. I nju je ubrzo završio, ali Ezopove basne nije nikada ostavio, stalno tvrdeci da je to najbolja knjiga koja je ikada napisana.
    Ubrzo pošto je završio visoku školu, Džoni se s roditeljima preselio u Pitsburg, a uskoro se Džoniju desi nešto zbog cega je poceo novi život, koji mu je doneo nadimak Jabukovo Seme. Teško je reci šta mu se to dogodilo, jer su kasnije ljudi o njemu izmislili mnoge stvari koje se uopšte nisu desile. Neki kažu da ga je ostavila devojka, neki da je poludeo od malarije od koje se bio teško razboleo, a neki tvrde da ga je konj udario u glavu. Medutim, nijedna od ovih prica nije tacna. Džoni je bio toliko dobar covek da ga nijedna devojka nije mogla ostaviti, malariju je lako preboleo, a nijedan konj ne bi mogao da udari Džonija, pošto su konji najbolje i najpametnije životinje i uvek znaju ko im je prijatelj. A znamo da je Džoni bio najveci prijatelj svih životinja. Uostalom, Džoni se nije ni promenio, vec je jednostavno postao još više onakav kakav je bio pre, a rekli smo da je još kao decak bio neobican.
    Bilo kako bilo, Džoni se jednog dana vrati iz šetnje i rece svojim roditeljima i poznanicima:
    - Ja cu od sada sav da se posvetim jabukama. To je moja dužnost, jer su jabuke najbolja stvar na svetu.
    Istoga dana Džoni je posadio puno jabukovih sadnica u dvorištu Cepmenovih, i one vrlo brzo procvetaše i doneše prve plodove. Medutim, Džoni nije jabuke prodao niti pojeo, vec je iz njih izvadio semenje. Zatim je nabavio još više jabukovog semena, sve to stavio u veliku torbu i pošao od kuce do kuce, potom od farme do farme i od grada do grada, sve vreme deleci semenje i uceci ljude kako da gaje jabuke. Išao je svuda po istocnim Sjedinjenim Državama.
    Kada je ponovo došao kuci, cekala ga je nova berba jabuka. Svuda kuda bi prošao nicale su hiljade i hiljade sadnica po mladim jabucnjacima. Bio je oktobar, i Džoni stajaše u vocnjaku, zadivljeno posmatrajuci grane koje su se skoro lomile pod plodovima. Oko njega bilo je veliko i šareno društvo domacih i divljih životinja. Ništa ne može opisati Džonijevu radost što je medu životinjama i jabukama, niti njegovu ljubav prema ružicastoj ljusci zrele jabuke, njenoj neobicnoj beloj unutrašnjosti i njenom slatkom i jakom mirisu. Bio je, izgleda, s pravom ubeden da je jabuka najbolji dar prirode.
    Dok je punio korpu zrelim plodovima za jednog siromašnog suseda, Džoni zacu neobican zvuk s obližnjeg puta. Prvo se culo potmulo i daleko tandrkanje, koje je zvucalo nekako uspavljujuce u mirnoj farmerskoj okolini. Ali se zvuk sve više pojacavao i približavao, i Džoni najzad otrca da vidi šta se dešava.
    Video je dugacak niz kola pokrivenih arnjevima, velikih i jakih kola koja su vukli konji ili volovi i u kojima su citave porodice putovale na Zapad. Kola su bila gruba i sirotinjska, arnjevi izbledeli, stari i iskrpljeni, ali su lica putnika bila vedra i nasmejana. Putnici su pevali. Džoni ih, zadivljen, upita:
    - Kuda idete, dobri ljudi?
    - Idemo na Zapad, Džoni! - rekoše putnici uglas, uvek voljni da prijateljski pozdrave Džonija, vec poznatog tvorca jabucnjaka. - Idemo tamo gde ima dosta zemlje za sve, gde je zemlja masna i crna kao noc, gde raste drvece visoko stotinu stopa i gde u rekama ima toliko riba da se reke mogu pregcciti.
    - Hajde s nama, Džoni - rece neko. I svi drugi ponoviše ovaj poziv, jer su znali da bi bilo dobro kada bi Džoni Cepmen pošao.
    - A da li na Zapadu mogu da rastu jabuke?
    - Kako da ne, Džoni! - rece jedan farmer. - Tamo mogu da rastu jabuke bolje od ovih ovde. - I on pokaza na bogat Džonijev vocnjak.
    U prvi mah Džoni samo što nije pošao, ali se na vreme seti kako treba da obere jabuke i pokupi sve semenje koje može naci, dobiti ili kupiti, pa se zato predomisli, pozdravi se s putnicima, otprati ih mahanjem i vrati se svojim jabukama. Bio je duboko zamišljen i, kada je sve obrao i uredio, vrlo srdacno se oprosti sa svojim jabucnjakom i svim životinjama. Pode na spavanje kao da se više nece vracati u svoj vocnjak.
    Te noci je Džoni sanjao cudan san. Video je jarko osvetljenu krošnju jabuke, a na jednoj grani sedeo je brkat covek, odeven u lovacko odelo.
    - Ja sam tvoj duh zaštitnik, Džoni - rece mu traper. - Prošao sam ovuda, pa svratih da ti kažem kako treba da podeš na Zapad. I to odmah, bez oklevanja.
    Džoniju srce zamalo da ne iskoci iz grudi, mada je spavao.
    - Zapad je za velike i jake ljude - rece Džoni. - Tamo je mesto Polu Banjanu, a ne meni. Ja sam mali i slab.
    - Stidi se, Džoni! - namršti se duh. - Što si takva kukavica? Ništa ti nije potrebno sem onoga što imaš. Da samo znaš koliko si potreban na Zapadu! Zamisli samo: žive jabuke, pecenejabuke, pita s jabukama, suve jabuke, kompot od jabuka, pekmez i sve drugo. . . Kakva bi zemlja bio Zapad bez jabuka? Kažem ti da treba da putuješ, i zato, brate moj, sutra rano put pod noge i na Zapad! Sada moram da idem. Zdravo! Nemoj da zaboraviš šta sam ti rekao!
    Traper nestade. Džoni se probudi, ustade, umi se i na stolu ugleda veliku kožnu torbu punu jabukovog semena. Džoni nije bio bogat pa zato za svoj dug i naporan put uze jedno staro, dosta jako, mada iskrpljeno odelo, prebaci preko ramena torbu sa semenom, stavi na glavu "šešir" i pode. Išao je bos jer je na to bio navikao, a i voleo je da oseca pod tabanima meku i toplu zemlju.
    Ljudi koji su rano ustali toga jutra videše na putu cudnu priliku. Coveculjak s cudnim šeširom na glavi, šeširom napravljenim od starog lonca odvaljene drške, bos i zapušten, grabio je krupnim koracima pravo na Zapad, noseci o ramenu veliku, ocigledno tešku i nabijenu kožnu torbu. Neki su ga pitali zašto je lonac stavio na glavu, a Džoni im je odgovarao:
    - Zašto da ga držim u ruci kada mogu na glavi?
    Džoni je pošao na Zapad, ali nije imao odredeni cilj, vec je zastajao kod svake farme i, u dogovoru s farmerom, sadio semenje jabuka. Išao je svakoga dana, prelazio ko zna koliko kilometara, baš kao i prvog dana, sadio jabuke, objašnjavao ljudima kako da podignu sadnice, kako da ih presade, kako da potkresuju i ukrštaju vocke, kako da izvadeno seme pretvore u bogate, zdrave i rodne jabucnjake. Sve je to Džoni radio besplatno.
    Kada je pred vece prvoga dana svog dugog putovanja prišao jednoj maloj i siromašnoj farmi, naide na devojcicu, koja se, uplašena od neobicnog coveculjka s loncem na glavi, sakri na vrh štale. Ali Džoni je vrlo lako sklapao prijateljstva, i devojcica se uskoro iskrade iz svog skrovišta, pridruži mu se i sklopi s njim prijateljstvo. Tada Džoni izvadi iz svojih prepunih i veoma, veoma dubokih džepova par širokih i lepih svilenih traka za kosu. Devojcica ga je ushiceno gledala. To su bile prve trake koje je dobila, cak prve trake koje su dospele tako daleko na Zapad.
    Kada je u društvu devojcice prišao kuci, izade im u susret njena majka, a uskoro im se pridruži i otac. Pošto je malo porazgovarao s njenim roditeljima i sporazumeo se da im napravi jabucnjak, ljudi ga pozvaše na veceru i otac porodice mu ponudi da plati za jabukovo seme.
    - Ja necu novac. Moja je dužnost da sadim jabuke, jer su one najbolja stvar na svetu - rece Džoni. - Njih ne može da plati nikakav novac, a meni pare nisu ni potrebne. Bila bi prava sramota prodavati jabukovo seme.
    Kad sedoše da veceraju, Džoni je tanjir uzeo tek kada se uverio da za sve ima dovoljno hrane. I s tanjirom izide u dvorište. Tako je uvek radio i kasnije. Govorio je kako napolju može uvek da se vidi toliko stvari da nema smisla traciti vreme u kuci.
    Sledeceg dana Džoni i farmer napraviše divan jabucnjak, jer je Džoni uvece bio posadio seme, pa su do jutra nikle lepe i jake sadnice. Oko ovoga jabucnjaka Džoni se narocito trudio zbog devojcice. Pošto završiše posao, sedoše da doruckuju, a posle toga Džoni dugo citaše porodici iz debele i raskupusane knjige.
    Tako je, eto, prošao prvi dan i prva noc Džonijevog putovanja, koje ga je vodilo sve dalje na Zapad, preko farmerskih imanja i sela, do gustih tamnih šuma i prostranih prerijskih ravnica. Džoni nije sadio jabuke samo tamo gde su ljudi živeli; gde god bi našao suncano i pogodno mesto, zastajao je i sadio ih. Zato sada širom Amerike ima toliko divljih jabuka. Pažljivo je zalivao i utapkavao zemlju u koju bi stavio seme, i unapred gradio malu ogradu da cuva mladu stabljiku što ce tek nici. Bio je srecniji nego ikad u životu. Svuda je išao i svuda sretao nove prijatelje. Tamo gde su ljudi tamanili zvecarke i živeli u stalnom strahu od medveda, Džoni je išao bos i pracen svim mogucim zverima. Ljudi su ga smatrali malo luckastim, ali su bili sigurni da je carobnjak i junacina. Svake veceri je zato nalazio poneki osvetljen prozor koji ga je zvao da stane i odmori se. A kada bi mu otvorili vrata, svi bi ga odmah prepoznali i puštali da prenoci, dobro ga nahranivši uz to. Deca su se radala, upoznala Džonija i rasla, i svi su se secali cudnog coveculjka i uvek ga rado docekivali. On je za svakoga imao poneki poklon, ili bar dobru rec, i svima je citao iz debele raskupusane knjige. Životinje su znale da su sigurne u Džonijevom prisustvu, pa su mnoge veverice i zecevi stalno
    išli s njim. On bi za njih uvek našao orah, lešnik ili list kupusa.
    Indijanci su bili ponajbolji Džonijevi prijatelji, mada nisu voleli vecinu belih ljudi. Džonija su Indijanci smatrali za svetog coveka, koga je poslao Veliki Manitu, i nikada ga niko nije dirao. Jednom prilikom sreo je Džoni Indijanca koji mu rece da je njegovo pleme iskopalo ratnu sekiru s namerom da protera ili pobije bele ljude. Džoni je citavu sledecu noc išao od farme do farme i opominjao ljude, i oni se skloniše u obližnju tvrdavu. Ali kada belci htedoše da se osvete Indijancima, Džoni to nije dozvolio. Natera komandanta tvrdave i najuglednije belce da odu na pregovore s Indijancima. Sam Džoni se oko ovih pregovora veoma zauzeo i tako je sigurno sprecio najveci rat izmedu belaca i Indijanaca u istoriji Amerike. Zato se sada ne može reci koji je od mnogih ratova što su vodeni bio najteži.
    Punih cetrdeset i sedam godina koracao je bosonogi Džoni i leti i zimi putevima i bogazama Amerike. Za njim su nicala stabla, jabucnjaci, vocnjaci. Male sadnice su se pretvarale u velika jabukova stabla, a zemlju je prekrivao ružicasti cvetni pokrivac. A kada je dolazilo vreme berbe jabuka, ljudi širom Amerike zahvaljivahu cudnom coveculjku. Džoni je cesto prisustvovao velikim berbama i slavlju koje se tom prilikom priredivalo. Naseljenici se okupljahu iz cele okoline na velike mobe i sve ruke brahu jabuke. Kada bi posao bio gotov, žene bi na dugacke stolove postavljale hranu za sve. Svako je donosio ponešto - peceno prase, debelu curku ili par velikih crnih hlebova. Tada bi se, usred obeda, odjednom pojavio Džoni Jabukovo Seme, veoma prašnjac i umoran, ali nasmejan i oran za šalu. Odmah bi dobio pocasno mesto, jer su svi znali da ne bi bilo jabuka, pa ni tog veselja, da Džoni nije mnogo godina ranije prošao kroz taj kraj sadeci jabuke. Džoni je veoma voleo skupove prijatelja i zabave farmera. Domacice su ga u takvim prilikama nudile najboljim i omiljenim njegovim jelima, mada nije baš cesto imao prilike da ih jede. S vremena na vreme bi neka Džonijeva veverica brzo skocila na sto da dobije parce torte s jabukama, ili bi se medved prikrao kroz žbunje i do samih Džonijevih leda da uzme krušku, ili se koja ptica krišom uvlacila pod sto da pokupi mrve. U Džonijevom prisustvu niko nije smeo da dirne životinju, ma koja ona bila.
    Jednoga dana pred vece, posle ko zna koliko godina lutanja, Džoni zastade da se odmori u jednom od svojih vec razvijenih i starih jabucnjaka. Postelja koju je izabrao bio je ležaj na mekoj i gustoj tamnozelenoj travi ispod razgranate jabuke. Džoni je malo citao, dok je bilo dovoljno svetlosti, a kada sunce zade, on se ispruži i zaspa. Veverice polegaše preko njega da ga pokriju kako ne bi ozebao, a jedan zec mu se sakri pod ruku pošto je bio veoma plašljiv. Svi mirno spavahu i bejaše veoma tiho.
    Tada se u krošnji jabuke nad Džonijem pojavi jarka svetlost i Džoni na grani ugleda vrlo starog trapera. Odmah se seti da je trapera video mnogo godina ranije i da je to njegov duh zaštitnik. Nekada kršan momak, traper je sada bio starac.
    - Ti si moj duh zaštitnik. Kako si? - upita Džoni.
    - Eh, kao što vidiš, ne baš najbolje - rece traper. - Bole me krsta, kao i tebe. Došao sam, stari moj, da ti kažem da se spremaš za dug i dalek put.
    U prvi mah se Džoni zbuni, ne znajuci šta to duh misli. A kada shvati, brzo rece:
    - A ne, nikako! Ne mogu sada da napustim zemlju. Prvo treba da rasturim ovo seme, a zatim da pomognem u nekim berbama. Najozbiljnije ti kažem da ne mogu da idem.
    - Džoni, ti tu torbu neceš nikada isprazniti, jer je carobna i nikada se ne prazni. Hteo-ne hteo, moraš poci, jer tamo kuda cu te odvesti ima toliko zemlje da ceš vecito moci da sadiš jabuke, a nikada da prodeš svu zemlju. Indijanci, tvoji i moji prijatelji, tu zemlju zovu Vecna | lovišta. Uostalom, i ti si delimicno Indijanac. Tamo ima puno životinja i svega drugog, samo nam jabuke nedostaju. Moraš ici da ih posadiš.
    Džoni se srdacno nasmeja i oci mu zasijaše.
    - To je nešto drugo - rece i ustade. - Podimo!
    Otišli su, i više nikada niko nije video Džonija Jabukovo Seme kako luta po Americi. Ali se cesto dogada da ga vide kako sedi na grani kakve jabuke i smeje se, okružen jarkom svetlošcu. Kao duh zaštitnik svih americkih jabuka, Džoni obilazi vocnjake, sedi na granama i smeje se, sa starim loncem na glavi. On se i danas brine o jabucnjacima Sjedinjenih Država, jer kada je sunce pri zalasku sasvim bledoružicasto, ljudi ga zovu "jabukov cvet".
    Tada svi kažu:
    - Dobro ce roditi Džonijeve jabuke ove godine.


    (SAD - doseljenička)

  2. #82
    Registrovani Član
    Sarmica avatar
    Status : Sarmica je odsutan
    Registrovan : Jun 2010
    Pol:
    Lokacija : Šerpica
    Poruke : 18,366

    Početno Re: Najlepše bajke sveta

    DVANAEST MESECI


    Bila jedna majka i imala dve kceri: Holena je bila njena, a Maruška pastorka. Svoju je odvec volela, a pastorku gledati nije mogla, samo zato što je Maruška bila lepša od njene Holene. Dobra Maruška nije bila svesna svoje lepote, pa nije mogla ni slutiti otkuda to da se majka srdi na nju kad god je pogleda. Sve poslove je morala sama raditi: spremala je kucu, kuvala, prala, šila, prela, tkala, nosila travu i bez icije pomoci vodila brigu o kravi. Holena se samo oblacila i šetala po odajama. Maruška je, uprkos svemu, rado obavljala sve poslove i sa puno trpeljivosti podnosila sestrine i majcine cefove, baš kao krotka ovcica. Ali, ma koliko da je bila valjana, one su prema njoj bivale iz dana u dan sve gore, a jedino zato što je Maruška, kako je vreme odmicalo, postajala sve lepša, a Holena sve ružnija.
    Jednom pomisli majka: "Šta mi treba da lepu pastorku držim u kuci; ako momci dodu na razgovor, zagledace se u Marušku, a Holenu nece hteti". Od toga trenutka gledahu maceha i njena kci kako da se otarase uboge Maruške; morile su je gladu, tukle, ali ona je sve podnosila i, prkoseci nevoljama, postajala svakim danom sve lepša. Majka i kci su za nju izmišljale takve muke kakve cestitom coveku ni na um ne bi pale. A jednog dana, negde polovinom januara, prohte se Holeni da omiriše ljubicice.
    - Idi, Maruška, donesi mi iz šume kiticu ljubicica, hocu da je zadenem za pojas da bih je mogla mirisati - zapovedi sestri.
    - Ah, pobogu, sestrice mila, šta te je spopalo! Ko je još cuo da ljubicice rastu pod snegom? - rece uboga Maruška.
    - Ti, slinavice slinava, nemaš šta da pricaš kad ti ja zapovedam! Idi brzo, i ako ne doneseš iz šume ljubicice, ubicu te! - zapreti Holena.
    Maceha dograbi Marušku, izgura je kroz vrata, a vrata za njom cvrsto zatvori. Devojka je išla kroz šumu gorko placuci. Sneg je bio visok, a na njemu ni stope. Lutala je, dugo lutala, glad je morila, tresla se od zime i cinilo joj se da bi bilo najbolje kad bi nestala sa ovog sveta. Tada ugleda nekakvo svetlo. Pode prema svetlucanju i stiže cak na vrh planine. Na vrhu gori velika vatra, a oko vatre poredano dvanaest kamenova; na tim kamenovima sede dvanaestoro ljudi: tri coveka su sedobrada, tri nešto mlada, tri još mlada, a tri sasvim mlada i najlepša medu njima. Nisu ništa govorili, vec su mirno sedeli i gledali u vatru. Tih dvanaestoro ljudi bili su meseci. Januar je sedeo na najvišem mestu, kosa i brada bili su mu beli kao sneg, a u rukama je držao štap.
    Maruška se zbuni i jedan trenutak je tako zacudeno stajala. Onda se osmeli, pride i zamoli:
    - Dobri ljudi, hocete li me primiti da se ogrejem kraj vatre? Zima mi je!
    Januar se, podigavši glavu, javi devojci:
    - Zbog cega si došla, devojcice moja, šta tražišovde?
    - Idem po ljubicice - odgovori Maruška.
    - Sada nije vreme da se ide po ljubicice.
    - Ah, znam ja to, vidim, ali sestra Holena i maceha zapovedile su mi da im donesem ljubicice iz šume. Ako im ne donesem, ubice me. Lepo vas molim, stricevi moji, pokažite mi gde ih mogu naci.
    Tada se uspravi Januar, pa pride najmladem mesecu, dade mu štap u ruke i rece:
    - Brate Marte, sedni na vrh!
    Mesec Mart sede na kamen koji je bio na najvišem mestu i zamahnu štapom preko vatre. U istom trenutku vatra silnije buknu, sneg poce kopneti, napupeše grane, a pod bukvama se zaceše izdanci i zazelene trava. U travici se razbuktaše pupoljci - nastade prolece. U grmlju, pod lisnatom odecom, rascvetaše se tada i ljubicice, a bilo ih je toliko da se Maruški cinilo kao da se nekakav plavi pokrivac razastire po zemlji.
    - Brzo beri, Maruška, hitaj! - rece joj Mart.
    Radosno je Maruška brala, brala, i ubrzo nabra veliku kitu ljubicica. Potom se mesecima lepo zahvali i veselo požuri kuci.
    Zacudi se Holena, zacudi se maceha spazivši Marušku gde nosi ljubicice: pohitaše i otvoriše joj vrata; uto miris ljubicica ispuni celu odaju.
    - Gde si ih nabrala? - upita je oštro Holena.
    - Tamo gore. U šumi, pod grmljem, rastu i ima ih puno - odgovori Maruška.
    Holena uze ljubicice, zadenu ih za pas, mirisala ih je, dala i majci da uživa, a sestri nije rekla ni "omiriši ih". Drugog dana, dok je sedela kraj peci, prohte se Holeni jagoda. I odmah dozva sestru, rekavši joj:
    - Idi, Maruška, i donesi mi iz šume jagoda!
    - Ah, pobogu, sestrice mila, gde da nadem jagode? Od koga si to cula da pod snegom uspevaju jagode? - uzviknu Maruška.
    - Ti, slinavice slinava, šta još pricaš kad ti ja zapovedam! Brzo idi, i ako ne doneseš, ubicu te! - zapreti joj zla Holena.
    Majka opet dograbi Marušku, izgura je kroz vrata, a vrata za njom cvrsto zatvori. Gorko placuci, devojka idaše kroz šumu. Sneg je bio visok, a na njemu ni stope, ni traga. Lutaše devojka, lutaše dugo; glad ju je morila, od zime se tresla. Onda ugleda isto ono svetlo koje je videla prethodnog dana. S radošcu se ka njemu uputi. Ponovo dode do velike vatre oko koje je sedelo dvanaest meseci. Januar je još uvek bio na vrhu.
    - Dobri ljudi, hocete li me pustiti kraj vatre? Zima mi je! - zamoli Maruška.
    Okrenuvši glavu, rece joj Januar:
    - Zašto si ponovo došla, šta ovde tražiš?
    - Idem po jagode - odgovori Maruška.
    - Zar ne vidiš da je zima, a na snegu jagode ne rastu - veli Januar.
    - Pa ja to znam - tužno odvrati Maruška - ali sestra Holena i maceha su mi naredile da donesem jagode; ako ih ne donesem, ubice me. Lepo vas molim, stricevi moji, pokažite mi gde da ih nadem.
    Diže se Januar, pride mesecu koji mu je sedeo nasuprot, dade mu štap u ruke i rece:
    - Brate June, sedni na vrh!
    Mesec Jun sede na kamen koji je bio na najvišem mestu i zamahnu štapom preko vatre. Visoko suknu plamen, jara ognjena sasvim otopi sneg, zemlja se zazelene, drvece se zaodenu listom, ptice zapoceše pesmu, crveni cvetovi se u šumi rascvetaše - nastade leto. Radosna Maruška poce brati jagode.
    Zacudi se Holena, zacudi se maceha kada videše da Maruška donosi kuci punu pregacu jagoda. Potrcaše obe da joj otvore vrata, a uto se cela kuca ispuni mirisom jagoda.
    - Gde si ih nabrala? - upita je radoznalo Holena.
    - Gore, u šumi. Mnogo ih tamo raste pod mladim bukvama - odgovori joj Maruška.
    Holena uze jagode, najede se dosita, i maceha se najede, a Maruški ne rekoše ni "uzmi jednu". Jagode su bile tako ukusne da ukusnije u životu nisu okusile. Poželeše da ih imaju još, i to što više.
    - Daj mi, majko, kotaricu, idem sama u šumu! - rece najednom Holena. - Ta slinavica bi nam pola po putu rasula. Nekako cunaci to mesto i pobrati sve jagode.
    Majka se protivila, ali Holena uze kotaricu, stavi je na glavu i pode u šumu. Bilo je puno snega, nigde stope. Holena je lutala, dugo lutala, ali prijatan ukus jagoda ju je gonio da ide sve dalje i dalje. Najzad ugleda u daljini svetlo. Pode ka njemu. Stiže na sam vrh, a tamo gori velika vatra a oko vatre dvanaest kamenova na kojima sede dvanaest meseci. Holena se primace vatri i ispruži ruke da bi se ogrejala, a ne pozdravi ljude niti zapita sme li da se ogreje.
    - Zašto si došla, šta tražiš? - ljutito upita Januar.
    - Što me pitaš, starkeljo, ne moraš ti znati kamo idem - odbrusi drsko Holena, pa se okrenu od vatre i pode dalje u šumu.
    Januar nabra celo i mahnu štapom iznad glave. U istom trenutku nebo se natmuri, plamen vatre smanji, a sneg poce da pada tako gusto kao da se rasipaju perine nošene ledenim vetrom. Holena nije videla ni prst pred nosom. Lutala je, lutala, padala na smetove, sve sporije išla, posrtala. A sneg je neprestance zasipa, ledeni vetar udara, pa Holena grdi Marušku, grdi sve odreda. Udovi joj se u debelom kožuhu mrznu.
    Majka je cekala Holenu, provirivala kroz prozor, izlazila pred vrata, zabrinuta što Holene još nema. Prolaze casovi, a Holena ne dolazi.
    "Zar su je jagode zacarale kad se od njih ne može da odvoji? Moram otici da sama pogledam šta je s njom", pomisli naposletku maceha, uze kotaricu, stavi je na glavu i zaputi se u šumu za Holenom. A snega puno, nigde stope. Dozivaše Holenu, ali niko joj se nije odazivao. Lutala je, lutala dugo, sneg je sipao, ledeni vetar duvao po šumi.
    Maruška skuva rucak, pobrinu se o kravi, a Holene i macehe ni od korova. "Gde li su se tako dugo zadržale?" pitala se Maruška sedajuci uz preslicu. Vec je puno vreteno, vec je u kuci zatamnelo, a Holena i maceha se ne vracaju. "Ah, zaboga, šta li im se dogodilo!" cudi se dobra devojka i proviruje kroz uzani prozor. Nebo se sija, zemlja se svetli - covek se ne vidi. Tužna, zatvori prozor.
    Izjutra ih je cekala na dorucak, cekala na rucak, ali ne doceka ni Holenu ni macehu, nikada više. Obe su se u šumi smrzle. Ostala je dobroj Maruški koliba i kravica, i komadic polja, našao se tome i domacin, pa su ona i on živeli dobro i spokojno.


    (Slovačka)

  3. #83
    Registrovani Član
    Sarmica avatar
    Status : Sarmica je odsutan
    Registrovan : Jun 2010
    Pol:
    Lokacija : Šerpica
    Poruke : 18,366

    Početno Re: Najlepše bajke sveta

    KUJUNDŽIJA


    Jedan vrlo bogat covek imao dva sina. Covek rece:
    - Bogatstvo se stice i rastice. Ali znanje koje se stekne - ostaje uvek imanje.
    Dugo je o tom razmišljao; naposletku se odluci za dva zanata: starijeg sina da da izuci limarski zanat, a mladeg, koji je bio lep decak, kujundžijski.
    Kad mu obadva sina temeljno nauciše sve što dobar limar i dobar kujundžija moraju znati, otac im rece:
    - Sad, sinovi moji, nije više potrebno da radite poslove zanata koje ste izucili. Ja sam dovoljno imucan da vam obojici mogu dati ono što vam treba. Izaberite trgovacke poslove koji vam se najviše svidaju i trgujte. Ako se dogodi da u trgovanju budete imali teškoca i neuspeha, vratite se svojim zanatima. Ali tek u takvu slucaju.
    Tako se obadva njegova sina pojave na bazaru kao trgovci. Uzmu u zakup dva ducana, urede ih, snabdeju robom i pocnu trgovati, ne zajednicki, nego svaki za sebe. Trgovackim poslom bavili su se dok im je otac bio živ, a i nekoliko godina posle njegove smrti. Za to vreme propadne im sav ocev imetak te postanu puki siromasi. Tada stariji brat rece mladem:
    - Odsad necemo moci pozivati prijatelje na svetkovanja, ni dovoditi devojke da se zabavljamo, ni piti vino.
    Mladi rece:
    - Jest, brate, ništa od svega toga nece više biti, jer smo vec stracili sve što smo nasledili od oca.
    Mati primeti da su joj sinovi veoma potišteni. Mati rece:
    - Zašto ste, sinovi moji, tako potišteni? Pošto sam vam sama razdelila ocevu imovinu, znam kolika je ona bila. A pošto sam videla kako živite i šta radite, znam i to da ste dosad morali izgubiti sve što ste od oca nasledili. Bice da ste s tog razloga tako potišteni i žalosni.
    Sinovi rekoše:
    - Ti, majko, sasvim pravo rasuduješ. Tako je kako kažeš. Mati rece:
    - Kad je tako, onda ne treba, mislim, da budete žalosni. Vaš otac je bio pametan covek i kao pametan covek dao vas je obadvojicu na zanat. Zanate ste naucili kako valja. Vratite se sada poslu zanatlija i izdržavajte se zaradom što je kao zanatlije budete imali. Ako vam taj rad bude katkad težak, setite se veselih casova što ste ih dosad proveli i tako cete iz svojeg ranijeg života sa zadovoljstvom izvuci uvek i korist i osveženje.
    Sinovi se saglase s majkom i zahvale joj na savetu i njezinim razumnim i utešnim recima.
    Limar se vrati svome bivšem majstoru i postane njegov pomocnik. Pokazao se kao sposoban i priležan radnik i majstor je bio njime zadovoljan. Stari nije imao sina, ali je imao kcer, i kad je uvideo kako bi mu teško bilo naci bolja zeta, da trgovackom sinu kcer za ženu, a sam se pocne sve više povlaciti s posla.
    Mladi pak sin, koji je bio kujundžija i vrlo lep momak, nastani se u majcinoj kuci i nedaleko od nje otvori malu radionicu. Majka mu je u svemu išla naruku i cesto mu govorila:
    - Veruj mi da ce ti zarada što je budeš dobio ovakvim radom doneti više radosti nego sve nasledstvo. Još mu majka i ovo rece:
    - Sinko, radi svakom i za svakog, i svi ce te voleti. Samo te opominjem da se jednog cuvaš: budc na oprezu od onih koji dolaze iz pustinje. Medu njima ima ljudi koji ponude coveku najbolju stvar, a sprva je i dadu, ali samo sa svrhom da onog kome je dadu upropaste za svoj racun i u svoju korist. Tvoj mi je otac rekao na umoru da te na ovo opomenem za vremena.
    Kujundžija rece:
    - Imacu, majko, na umu tvoju opomenu.
    Kujundžija je bio vredan radnik, a pošto je uz to bio i vrlo preduzimljiv, dobro je zaradivao. Zbog njegove mladosti i lepote žene su se, naravno, radije obracale njemu da im izradi nakite nego starim i mrzovoljnim kujundžijama. Pri svemu tom, on je katkad morao raditi mnogo i premnogo, a katkad pak sedeti skrštenih ruku, jer nije imao dovoljno sredstava da svoje najbolje zamisli pretvori vlastitim zlatom i srebrom u umetnicka dela, a onda ceka dok ne naidu ljubitelji takvih dela i kupe ih.
    Jednog dana zastane kod njega na trgu covek o kojem je mladi kujundžija vec bio cuo da trguje zlatom i da je vrlo bogat. Trgovac zlatom sedne kod njega i zapodene s njim razgovor. Pre no što ce otici, rece mu:
    - Ti mi se vidiš valjan mladic i sposoban radnik. Koliko zaraduješ zanatskim radom?
    Kujundžija rece:
    - Kako kad. Biva da jednog dana zaradim stotinu pjastara, po kojeg dana pedeset, katkad pak dva ili samo jedan pjaster, a bogme mnogih, mnogih dana upravo ni jedan.
    Trgovac zlatom rece:
    - To je premalo za tako sposobna mladica kao što si ti. Uzmi ovu grancicu, položi je na lonac s kalajem i istopi je. Ono što budeš dobio, neka je tvoje! - I davši mu jednu crvenu grancicu, trgovac zlatom ode.
    Kujundžija pode smesta jednom susedu koji je imao mnogo kalaja i rece mu:
    - Pozajmi mi, prijatelju, ciniju kalaja!
    Prijatelj mu da kalaj. Kujundžija pohita s njim u radionicu, napuni kalajem sud za topljenje, položi na nj crvenu grancicu i istopi je. A kad se istopljeni kalaj s grancicom ohladio, imao je šta i videti: u sudu se nalazilo cisto zlato. On ga proda, isplati prijatelju dug za pozajmljeni kalaj i tako, zahvaljujuci daru stranog trgovca zlatom, dode do znatne svote novca.
    Posle nekoliko dana onaj bogati trgovac zlatom pojavi se opet na trgu. Kujundžija potekne za njim i zamoli ga da svrati malo kod njega. A kad se trgovac odazva njegovu pozivu i sede, kujundžija mu rece:
    - Hteo sam da te pitam koliko treba da ti predam od novca što sam ga dobio za prodano zlato? Bogati trgovac se nasmeši i rece:
    - To sam ti vec pre kazao. Ti si pošten i sposoban mlad covek, ali ja nisam imao na umu to što ti misliš da sam imao. Onaj komadic crvena drveta ja sam ti poklonio. A ono što si njime zaradio, to je tvoje.
    Kujundžija pade svome dobrotvoru pred noge i rece:
    - Oce moj, cime sam zaslužio takvu dobrotu? Oce moj, kako da ti za toliku dobrotu zahvalim?
    Trgovac zlatom rece:
    - Ti mi se, mladi covece, svidaš, i to je dovoljno. A sad kad sam se uverio u to da si mi bezgranicno zahvalan - drag si mi kao moje rodeno dete. Evo hocu da te naucim kako se pravi zlato te da za sav život ne budeš više imao nikakvih briga.
    U znak zahvalnosti, mladi kujundžija htede se opet baciti pred noge starog trgovca zlatom, ali stari rece:
    - Ostavi sad to. Nego dede da pocnemo odmah da ucimo. Treba samo da se negde brzo potkrepimo ruckom, jer nam valja poci na jedan kraci put. Da ti, možda, nije stan gdegod u blizini ?
    Mladi kujundžija rece:
    - Stanujem nedaleko odavde, kod majke. Brzo cu da zakljucam radionicu, pa možemo poci zajedno. Ti ggojaši magarca i kreni, a ja cu odmah za tobom pešice.
    Tako stari trgovac zlatom usedne na magarca i pode oznacenim pravcem; hitri mladi kujundžija pristiže ga ubrzo.
    Kad je bogatog trgovca zlatom doveo do kuce, uvede ga u sobu i ponudi ga da sedne, te mladi kujundžija rece:
    - Pricekaj casak, ja cu se brzo vratiti; idem da se javim majci. Ona ce nam spremiti nešto za rucak. - I to rekavši, ode preko k majci da razgovara s njom.
    Videvši ga gde dolazi, majka mu, kršeci ruke, izide u susret i rece:
    - Sine moj, sine moj, koga li si samo doveo u moj i svoj dom? Pa to je upravo onaj covek od koga sam te odvracala. On mladim ljudima ucini sprva po kakvo dobrocinstvo da im posle, kad mu je to od koristi, dode glave. To je covek o kojem nam je tvoj otac na umoru rekao da ga se cuvamo. Prodi ga se, sine, i pobrini se za to da nam što pre ode iz kuce. Ucini tako kako te majka moli i preklinje.
    Ali joj mladi kujundžija odvrati ljutito:
    - Majko, o svima bogatim i neobicnim ljudima mnogo se prica. Ostavi me danas na miru. Nego, umesto pricanja, spremi nam brzo dobar rucak, jer cemo posle on i ja poci nekud. Evo ti malo zlata pa kupi šta treba i nadi nam kakva decaka da nas posluži. - I ne upuštajuci se dalje ni u kakva objašnjenja s majkom, vrati se mladi kujundžija trgovcu zlatom.
    Posle nekog vremena javi mu majka - po slušcetu kojeg je za ovu priliku brzo našla - da je rucak spremljen, i sin joj s trgovcem prede u trpezariju.
    Kad s ruckom behu pri kraju, bogati trgovac zlatom izvadi krišom iz džepa jednu bocicu i nekoliko kapi tecnosti iz nje saspe u šerbet mladog kujundžije. Cim mladic otpi malo šerbeta, onesvesti se i pade nauznak kao mrtav-pijan. Ne caseci casa, bogati trgovac zlatom podigne ga, iznese iz sobe i položi na magarca, pokrije ga svega velikom vrecom, a onda i sam sedne na magarca pa kasom prode kroz grad i gradsku kapiju.
    S onesvešcenim kujundžijom ode trgovac zlatom daleko, daleko u pustinju. Tek sutradan zastane na jednom mestu, položi mladica na pesak i duhne mu u nozdrve nekakav prašak. Taj prašak dovede mladica k svesti. Podigne glavu, pogleda oko sebe i zapita trgovca:
    - Kako se to dogodilo da se iz kuce svoje majke nadem odjednom u ovoj pustinji? Trgovac zlatom rece:
    - To je tek prvi deo dogadaja. Nas dvojica nalazimo se na putu k jednom mestu gde raste drvece od cijih se grana i grancica pravi zlato. Poveo sam te sa sobom zato da i ti ovu stvar najpre nauciš, a posle uživaš u koristima što ih budeš imao od toga znanja.
    Potpuno umiren ovim recima, mladi kujundžija raspoloži se još više kad mu trgovac zlatom pokaza u daljini brda na kojima je raslo ovo cudotvorno drvece. I kad trgovac zlatom pojaha magarca i krenu, on je pored njega pešacio bodro i veselo. Tako su išli sve dok ne stigoše do pred podnožje brda. Padine ovih brda bile su, medutim, više stotina stopa tako strmo stenje da nigde nije bilo mogucno popeti se na njih.
    Trgovac zlatom rece:
    - Vidiš li ona stabla tamo gore na ivici stene? To su ti ta cudotvorna stabla cije drvo pretvara kalaj u zlato. Tvoj zadatak sastoji se samo u tome da cim budeš bio gore, nakupiš što je mogucno više sasušenih grana tog drveca i baciš ih ovamo meni. A kad budeš sišao s brda, podelicemo medu sobom sve što budeš nakupio i dobacio mi.
    Mladi kujundžija rece:
    - To mi se cini pravo i u redu. Ali kako da se popnem na brdo?
    Trgovac zlatom se osmehne i rece:
    - Ima za to nacina i odmah cu ti ga pokazati. Trgovac zlatom bio je poveo sa sobom jednog ovna. Zakolje'ga, i dok je još iz ovna tekla krv na pesak, rece:
    - Pogledaj, sinko, onog velikog orla kako kruži vazduhom tamo iznad brda. On traži hranu za svoje orlice i vec je osmotrio ovna. Mi cemo ovako postupiti: ja cu ovna odrati, ušicu te u njegovo runo, a onda cu otici malo dalje.
    Cim se budem udaljio od tebe, orao ce sleteti i odnece te.
    Kad budeš bio na brdu, prorezaceš ovnujsku kožu ovim malim nožem što ti ga dajem, izvuci ceš se iz nje i odmah ceš se predati poslu; odlomiceš što veci broj sasušenih grana s onog drveca pomocu kojeg se dobiva zlato, pokupiceš ih i baciceš ih ovamo meni. Te grane podelicemo cim budeš sišao s brda.
    Kako vidiš, izvršenje tvojeg zadatka je vrlo prosto.
    Mladi kujundžija rece:
    - Zaista je vrlo prosto. Ušij me brzo u ovnujsko runo!
    Trgovac zlatom ušije mladica u runo i ode s magarcom malo dalje.
    Posle nekoliko trenutaka, stušti se orao s visine, odnese u ovnujsku kožu ušivena mladica na brdo i spusti ga na granje jednog drvega blizu gnezda u kojem su se nalazili njegovi orlici.
    Da uplaši orla, mladi kujundžija pocne tada odjednom gromko vikati,orao odlete, on proreže ovnujsku kožu i izvuce se iz nje.
    Pogledavši oko sebe, vide da se nalazi medu drvecem cije su grane bile upravo onakve kao ona grancica koju mu je trgovac zlatom bio dao i kojom je istopljeni kalaj pretvorio u cisto zlato. Daleko, daleko u nizini ugleda starog trgovca gde stoji kraj magarca.
    Mladi kujundžija uzme brzo lomiti sasušene grane ovog drveca i bacati ih niz brdo. A kad je smatrao da ih je dovoljno nakupio i bacio, rece samom sebi:
    - Vec je vreme da izidem iz ove šume i sidem s brda.
    Onda pocne tražiti najpodesnije mesto s kojeg bi pošao nizbrdo. Ali isto onako kao što ranije nije mogao ugledati kakvu bilo stazu kojom bi se uspeo na brdo, isto tako ne nade sada nikakvu putanju kojom bi s njega sišao. Tako pride samoj ivici brdske padine i doviknu trgovcu zlatom:
    - Kako da sidem s brda?
    Dole stari trgovac pokupi sve grane što mu ih je mladi kujundžija bacio s brda, napuni njima vrecu i natovari na magarca. Na mladicevo pitanje kako da side s brda, odgovori:
    - Mnogi su se vec našli tamo gde si sad ti, ali se nijedan nije otud vratio. Obazri se malo oko sebe pa ceš se lako u to uveriti.
    I to rekavši, potera magarc i krene kroz pustinju natrag ka dalekom gradu.
    Mladi kujundžija zade dublje u šumu. Što je dalje išao, sve je cešce nailazio na kosture ljudi koji su tamo poumirali od gladi i žedi. Stari trgovac je zaista pravo kazao da su mnogi ostavili na ovom brdu svoje kosti. Mladi kujundžija rece samom sebi:
    - Necu da umrem tako brzo. Potražicu spas na drugoj strani brda.
    I onda se kroz šumu uputi na drugu stranu brda. Išao je i išao, i cinilo mu se da ovoj šumi sa cudotvornim drvecem nema kraja. Svuda je nailazio na kosti ljudi koji su poumirali od gladi. Naposletku ukaza mu se kroz proredena crvena stabla cistina i sve oko njega postade svetlije.
    Vec se bio zamorio, ali je išao dalje i dalje. Na ljudske kosti nailazio je sve rede, a prelazeci preko jedne velike gole ravnice, ne vide ih nigde više. Iduci dalje tom ravnicom, ugleda na obzorju šumarak o kojem je odmah pomislio da je vrt i usred tog šumarka jedan visok gasr - zgradu s kulom. Prikupi svu snagu i stigne do gasra. Ali pred samom kapijom, kad je pružio ruku da je otvori, padne od iznemoglosti i onesvesti se.
    Kad opet dode k sebi, nalazio se u prostranoj sobi, položen na meke jastuke, udišuci vazduh slatka mirisa; oko njega stajalo je sedam vrlo lepih devojaka. Kad otvori oci, najstarija rece:
    - Gledajte samo kako su mu i oci lepe!
    Jedne od njih poteknu da mu donesu pice za osveženje, a druge narede sluškinjama da pred njim mahalicama hlade vazduh. Pribravši se, mladi kujundžija se malo podigne i zapita:
    - Gde li se to ja nalazim?
    Na to mu jedna od devojaka odgovori:
    - Ti se nalaziš u kuci kceri kralja aldana. Tada im mladi kujundžija isprica svoje doživljaje, a kad je svršio, najstarija devojka rece:
    - Tako taj opaki covek cini vec odavno, tokom mnogih godina, i to stalno iz godine u godinu. Svake godine žrtvuje u ovnujskom runu po jednog mladog coveka da bi se dokopao grana sa zlatotvorna drveca. I svi lepi mladici, njegove žrtve, poumirali su u šumi crvenih stabala, svi osim tebe, koji si stigao do našeg gasra. Sad moraš ostati kod nas godinu dana. Kad se godina bude navršila, opaki covek doci ce opet da mu naš orao odnese na brdo u ovnujsko runo zašivena mladica, jednu novu njegovu žrtvu. Mi cemo te tada na jednom od naših mladih orlova poslati tamo da dokrajciš njegove zlocine i ubiješ ga.
    Mladi kujundžija rece:
    - Ne mogu zamisliti ništa prijatnije od godišnjeg boravka kod vas, u vašem društvu. Samo mi je žao što ce mi majku muciti za to vreme velike brige za mene.
    I mladi kujundžija ostane godinu dana u gasru aldanovih kceri. Za sve to vreme gostile su ga i negovale kao da je sin kakva sultana. Svaka mu je želja bivala ispunjena, i on je ubrzo naucio provoditi život princeva koji umeju uživati u dobrima što ih daje bogatije društvo. Vreme mu je brzo prolazilo i zato se veoma iznenadi kad su mu sedam sestara jednoga dana s velikom žalošcu rekle:
    - Ti si sada skoro godinu dana proživeo s nama i mi smo te zavolele kao brata. Za nekoliko dana bogati trgovac zlatom opet ce doci. Tada ceš nas morati ostaviti.
    I mladi kujundžija primi njihove reci s velikom žalošcu.
    Posle nekoliko dana jedna od sestara dode mu s jednim mladim orlom, a druga mu donese i preda u ruke mac. One mu rekoše:
    - Tvoje vreme se navršilo. Sad najpre poleti na orlu i donesi nam glavu toga opakog coveka. Mladicu pak koga je on doveo da ga pošalje na brdo ponesi malo crvena drveta i predaj mu ga.
    Mladi covek oprosti se sa sestrama, pripaše mac i usedne na orla. Orao brzo poleti s njim ka šumi drveca crvenih grana i sleti kraj same ivice brdske padine. Mladi kujundžija sjaše i baci pogled u nizinu. Dole je stajao stari trgovac zlatom zajedno s jednim mladicem, i upravo u tom trenutku vadio je nož da zakolje ovna.
    Mladi kujundžija hitro odlomi s drveca nekoliko suhih grana, usedne na orla i odmah izvadi mac iz korica. Stari trgovac zlatom je još klao ovna kad mu je iza leda sleteo orao i opazio je kujundžiju tek kad je ovaj vec bio zamahnuo macem. Trgovceva odrubljena glava padne pred noge mladica kojeg je taj opaki covek bio doveo.
    - O, zašto ubi dobrog, starog coveka? - uzviknu mladic.
    Kujundžija rece:
    - Taj covek nije bio dobar!
    Zatim isprica mladicu sve što je sam bio doživeo i šta su, na mnogo strašniji nacin, doživeli pre njega mnogi drugi mladi ljudi.
    Tako mladic sazna u kakvoj se opasnosti nalazio i zahvali kujundžiji što ga je spasao. Onda mu kujundžija rece:
    - Sada ti, prijatelju, uzmi magarca opakog coveka i vrati se kuci putem kojim si došao, i što je mogucno brže. A evo ti ovo nekoliko sasušenih crvenih grana koje ce ti koristiti da u vascelom svojem životu ne osetiš bedu ni oskudicu. Šta treba da uciniš s ovim granama, to vec znaš; tome te je opaki covek naucio.
    Potom turi mac u korice, povadi iz trgovcevih džepova i uzme praškove i sve drugo cime se opaki covek u izvodenju svojih zlocinih dela služio, dohvati njegovu odrubljenu glavu i usedne na orla, koji smesta poleti ka gasru kceri kralja aldana.
    Kad prispe u njihov dom, preda im, po obecanju, glavu tog ubice mnogih mladih ljudi. One mu zahvale i uzmu ga moliti da ostane kod njih još koje vreme, ali im mladi kujundžija odgovori kako se sad, po svršenom zadatku, mora što pre vratiti kuci, gde ga vec tako dugo ceka brižna majka. Teška srca saglase se sedam kceri kralja aldana s njegovom odlukom. Placuci uzmu oproštaj od njega i svaka ga, za uspomenu, daruje po jednim dragocenim darom. Potom mladi covek usedne na orla, svrati u šumu zlatotvorna drveca, gde uzme i ponese sa sobom nekoliko sasušenih crvenih grana, a onda potera mocnu pticu da što brže odleti s njim u zavicaj.
    Majka mladog kujundžije bila je još u životu. Sedam aldanovih kceri javljalo joj se cešce u snu utešnim recima da ce joj se sin u ne odvec dalekoj buducnosti vratiti kuci kao veoma ugledan covek. Ona je, istina, toliko plakala za njim da je od silnog placa bila oslepela, ali kad joj se prispeli sin obisnu o vrat i poljubi je, ponovo je progledala.
    Mladi kujundžija vratio se kuci e velikim blagom, a za vreme boravka kod aldanovih kceri, njegova priroda toliko se izmenila da niko nije hteo verovati kako je to onaj isti kujundžija koji je jednog dana bio nestao.


    (Sudanska)

  4. #84
    Registrovani Član
    Sarmica avatar
    Status : Sarmica je odsutan
    Registrovan : Jun 2010
    Pol:
    Lokacija : Šerpica
    Poruke : 18,366

    Početno Re: Najlepše bajke sveta

    LETEĆA LAĐA


    Bili jednom jedan ded i jedna baba pa imali tri sina: dva bila pametna, a treci glup. O pametnima se brinu, baba im svake nedelje daje bele košulje, a glupog svi grde, ismejavaju ga, a on sve na peci u prosu, u crnoj košulji, bez pantalona. Kad mu daju, on jede, a kad mu ne daju, gladuje. Jednom stiže ovakav glas: došla careva naredba da svi ljudi imaju da budu kod cara na rucku, i ko sagradi ladu koja može da leti, pa doleti tom ladom, tome ce car dati svoju kcer za ženu.
    Pametna braca se posavetovaše:
    - Dobro bi bilo da podemo, možda nas tamo sreca ceka!
    Kad se posavetovaše, zamoliše oca i majku:
    - Mi cemo poci caru na rucak: nemamo šta da izgubimo, a možda nas tamo sreca ceka.
    Otac ih odgovara, majka ih odgovara... Ali ništa ne pomaže.
    - Idemo, i gotovo! Blagoslovite nas za put.
    Stari - šta da rade! - blagosloviše ih za put, baba im dade hleba belog, ispece prase, nali im bocu rakije - i oni krenuše.
    A budala sedi na peci, pa ce tek i on zamoliti:
    - Poci cu i ja tamo kuda su braca pošla.
    - Kuda ceš ti, budalino? - rece mati. - Tamo ce te vuci pojesti!
    - Ne - rece on - nece me pojesti: idem!
    Stari mu se najpre smejahu, a onda poceše da ga grde. Videše da tako ne ide. Gledaju šta ce s njim, pa kad videše da ništa ne mogu da urade, rekoše mu:
    - E pa, odlazi, ali da se više ne vracaš i da se ne
    nazivaš više našim sinom.
    Baba mu dade torbu, stavi u nju crnog bajatog hleba i bocu vode, pa ga isprati iz kuce. Tako on ode.
    Išao on tako, išao, dok ne srete na putu nekog starca: bio je to neki sedi drevni starac, brada mu beše cak do pojasa.
    - Zdravo, stari!
    - Zdravo, sinko!
    - Kuda ceš, stari!? A ovaj ce njemu:
    - Idem po svetu, ljude spasavam iz nevolje. A kuda ceš ti?
    - Caru na rucak.
    - Zar ti umeš - upita starac - da napraviš takvu ladu koja može da leti?
    - Ne - rece budala - ne umem.
    - Pa zašto onda ideš?
    - Bog zna zašto - rece budala. - Ako je izgubiti, nemam šta da izgubim, a možda me tamo sreca ceka.
    - Sedi - rece starac - malo se odmori, da nešto pojedemo. Izvadi-de tamo što imaš iz torbe.
    - E, dedice, nema tu ništa: samo bajat hleb koji ti ne možeš jesti.
    - Ne mari, vadi!
    Tako budala poce da vadi, kad od onog crnog hleba postadoše takve bele vekne kakve on u životu nije jeo; kaže se: "kao u gospode".
    - E, pa šta cekaš? - rece starac. - Kako misliš da jedemo bez pica? Zar nemaš u torbi rakije?
    - Odakle mi rakija? Imam samo bocu vode.
    - Izvadi je! - rece starac.
    Ovaj je izvadi i gucnu - kad tamo, ispade divna rakija!
    - Eto vidiš - rece starac - kako se Bog brine za budale!
    Raširiše oni ogrtace po travi, posedoše i poceše da jedu. Lepo prezalogajiše, i starac zahvali budali za hleb i rakiju, pa ce mu reci:
    - E, sad slušaj, sinko: podi u šumu, dodi do drveta, triput se prekrsti, udari sekirom o drvo, pa brzo padni nicice na zemlju i lezi dok te neko ne probudi; tada ce ti se - rece - lada stvoriti, a ti sedi na nju pa leti kud ti je potrebno i uz put uzmi svakoga koga sretneš. Budala zahvali starcu, pa se onda oprostiše; starac pode svojim putem, a budala u šumu.
    Ušavši u šumu, budala pride jednom drvetu, udari sekirom, pade nicice i zaspa. I tako je spavao, spavao. . . Posle nekog vremena cu kako ga neko budi:
    - Ustaj, tvoja sreca je vec stigla, diži se!
    Budala se probudi i ima šta da vidi: stoji lada sva od zlata, katarke joj od srebra, a svilena jedra tako zategnuta da se moglo odmah poleteti. Budala, ne razmišljajuci dugo, sede na brod, brod se podiže i polete. . . Kako li je samo leteo - nižeod neba, više od zemlje - okom da ga ne vidiš.
    Leteci tako, najednom ugleda na drumu coveka kako naslanja uho na zemlju i sluša. On mu viknu:
    - Zdravo, strice!
    - Zdravo, sinovce!
    - Šta to radiš?
    - Slušam - rece ovaj - da li su se ljudi vec sakupili kod cara na rucak.

    - Ti sigurno tamo ideš?
    - Baš tamo.
    - Sedi sa mnom, ja cu te odvesti. Ovaj sede. Poleteše dalje.
    Leteli oni tako dok ne ugledaše na drumu coveka kako ide -jedna noga mu je za uho privezana, a na drugoj poskakuje.
    - Zdravo, strice!
    - Zdravo, sinovce!
    - Zašto na jednoj nozi skaceš?
    - Zato - rece covek - što bih jednim korakom citav svet preskocio ako bih odvezao drugu nogu. A ja - rece - to necu. . .
    - Kudsikrenuo?
    - Caru na rucak.
    - Sedaj s nama.
    - Dobro.
    Ovaj sede, pa ponovo poleteše.
    Leteli oni tako dok ne ugledaše ovo: stoji na putu lovac i gada iz luka, a nigde ni ptice ni iceg drugog.
    Budala viknu:
    - Zdravo, strice! Zašto gadaš kad se nigde ne vidi ni ptica niti išta drugo?
    - Kako se ne vidi? To je vi ne vidite, a ja je vidim.
    - Gde je vidiš?
    - Eno tamo - rece lovac - ima sto milja, stoji na suvoj kruški.
    - Sedaj s nama! I on sede, pa poleteše dalje.
    Leteli oni tako dok ne ugledaše coveka kako ide i nosi na ledima punu vrecu hleba.
    - Zdravo, strice!
    - Zdravo!
    - Kud ideš?
    - Idem - rece covek - da tražim hleb za rucak.
    - Pa ti imaš punu vrecu hleba.
    - I to mi je neki hleb! To meni nije dovoljno ni za jedanput.
    - Sedaj s nama!
    - Dobro!
    Ovaj sede, pa ponovo poleteše.
    Leteli oni tako dok ne ugledaše coveka kako ide obalom jezera i kao da nešto traži.
    - Zdravo, strice!
    - Zdravo!
    - Šta to tražiš ?
    - Žedan sam - rece covek - a nikako vode da nadem.
    - Pa pred tobom je citavo jezero, zašto ne piješ?
    - I to mi je neka voda! To meni nije ni za jedan gutljaj.
    - E pa, sedaj s nama!
    - Dobro!
    On sede, pa poleteše.
    Leteli oni tako dok ne ugledaše coveka kako ide u selo i nosi snop slame.
    - Zdravo, strice! Kud nosiš tu slamu?
    - U selo - rece ovaj.
    - Tako! Zar u selu nema slame?
    - Ima - rece covek - ali ona nije ovakva.
    - A kakva je pa ova?
    - Ma kako toplo leto bilo - rece covek - samo razbacaj ovu slamu i odmah ce poceti zima i sneg.
    - Sedaj s nama! Ovaj sede, pa poleteše dalje.
    Leteli oni tako dok ne ugledaše nekog coveka kako ide u šumu i nosi na ledima svežanj drva.
    - Zdravo, strice!
    - Zdravo!
    - Kud nosiš ta drva?
    - U šumu.
    - Gle! Pa zar u šumi nema drva?
    - Kako da nema - rece ovaj - ali nisu kao ova.
    - A kakva su ti to drva?
    - Tamo su - rece covek - obicna, a ova su drukcija: samo što ih razbacaš, odmah se pred tobom stvori vojska.
    - Sedaj s nama!
    I ovaj se složi, sede na ladu, pa poleteše.
    Da li su oni leteli dugo ili ne, tek - doleteše caru na rucak. Kad tamo, nasred dvorišta postavljeni stolovi, iskotrljali burad sa medovinom i rakijom - imaš da jedeš i piješ što ti srce zaželi! A tek koliko je ljudi - sigurno se sakupilo pola carstva: i staro, i mlado, i gospoda, i bogati, i prosjaci i ubogi. Kao na vašaru!
    Budala dolete ladom sa svojim prijateljima i spusti se pred careve prozore. Izidoše oni iz lade, pa podoše da rucaju.
    Car pogleda kroz prozor i ugleda zlatnu ladu, pa rece sluzi:
    - Idi tamo i upitaj ko je doleteo tim zlatnim brodom.
    Sluga ode, pogleda, vrati se pa rece:
    - To su nekakvi odrpani geaci. Car ne poverova.
    - Kako je moguce - rece - da seljaci dolete na zlatnoj [ladi! Ti mora da nisi pitao. Pa pode sam medu ljude:
    - Ko je - upita - doleteo na ovoj ladi? Budala iskoraci napred.
    - Ja - rece.
    Car ga zagleda, i kad vide da mu je ogrtac sav u zakrpama, a na pantalonama vire kolena, on se uhvati za glavu: "Zar da dam svoje dete za ovakvog geaka!"
    Šta sad da radi? Car reši da mu postavlja zadatke.
    - Idi - rece sluzi - i reci mu da mu necu svoju kcer dati, iako je doleteo na zlatnoj ladi, dok ne donese žive i mrtve vode do kraja rucka. Inace - ode mu glava s ramena!
    Sluga ode.
    A Slušalo, onaj što je na drumu bio naslonio uho, cu šta car rece, pa to isprica budali. Budala sedi na klupi (klupe su bile postavljene oko stolova), pa se snuždio: ne jede i ne pije. Brzohodalo ga pogleda.
    - Zašto ne jedeš? - upita ga.
    - Nije mi do jela. Ne ide mi u grlo. Zatim mu isprica šta je i kako je.
    - Naredio mi je car da, dok ljudi ne završe rucak, donesem žive i mrtve vode. . . Gde da je nadem?
    - Ne tuguj! Ja cu ti je doneti.
    Dolazi sluga i daje mu carev nalog, a on vec zna o cemu je rec.
    - Reci mu - odgovori - da cu doneti vodu!
    Sluga ode.
    Tada Brzohodalo odveza nogu od uha, pa kad krenu - za tren oka nade i živu i mrtvu vodu.
    Uzevši vodu, oseti se umoran. "Za rucka cu se", pomisli, "dratiti, a sada cu pod mlinom da se malo odmorim".
    Kako sede, odmah zaspa. JBudi vec završavaju rucak, a njega nema pa nema. Budala sedi ni živ ni mrtav. "Propao sam!" pomisli.
    Tada Slušalo nasloni uho na zemlju pa poce da sluša. Dugo je slušao.
    - Ne tuguj - rece - pod mlinom spava davolji sin!
    - Šta da radimo? - rece budala. - Kako da ga probudimo ?
    Tada Strelac rece:
    - Ne boj se! Ja cu ga probuditi.
    Uze luk, nategnu ga pa pusti strelu. Strela tresnu u mlin tako da je iverje poletelo. . . Brzohodalo se probudi pa brže-bolje nazad. Ljudi taman završavaju rucak, a on donosi vodu.
    Car ne zna šta da radi. Tada postavi drugi zadatak:
    - Kad taj seljak sa svojim prijateljima odjednom pojede šest pari pecenih volova i cetrdeset peci hleba, tada cu -
    rece - dati svoje dete za njega. Ako ne pojede, ode mu glava s ramena.
    Slušalo to cu, pa isprica budali.
    - Šta da radim? Ta ja ne mogu pojesti ni jedan hleb - rece budala.
    Opet se snuždi i zaplaka. Tada ce mu Žderonja reci:
    - Ja cu pojesti za vas sve. Bice mi još i malo. Dode sluga i rece kako ima da bude.
    - Dobro - rece budala - neka bude. Ispekoše dvanaest volova, napekoše cetrdeset peci hleba. Žderonja poce da jede i zacas sve slisti.
    - Eh - rece - malo je! Kad bi bar još malo dali!. . .
    Car samo gleda kakav je to covek, pa ponovo postavi
    zadatak, naloživši mu da popije cetrdeset puta cetrdeset
    vedrica vode nadušak i cetrdeset puta cetrdeset vedrica vina.
    Ako ne popije, ode glava s ramena.
    Slušalo to cu, pa isprica budali, a ovaj zaplaka.
    - Ne placi - rece Popijalo - ja cu sve sam popiti, i
    još ce malo biti.
    Donesoše im cetrdeset puta cetrdeset vedrica vode i isto toliko vina.
    Popijalo poce piti, ispi sve do poslednje kapi, pa se još osmehuje.
    - Eh - rece - malo je! Kad bi bilo još malo, i to bih popio.
    Car gleda i cudi se kako ne može ništa budali da ucini, pa pomisli: "Treba ga, davolje kopile, ukloniti sa sveta, inace ce mi upropastiti kcer". Pozva on slugu, pa ga posla budali:
    - Idi i reci mu da je car naredio da pre vencanja ode u kupatilo.
    Drugom sluzi car naredi da pode i kaže da se dobro naloži vatra u kupatilu, pri tom pomisli: "Tamo ce sigurno izgoreti." Ložac naloži kupatilo - sve sam plamen: licno bi se davo, veli,
    ispekao. Rakoše to budali. On pode u kupatilo, a za njim u stopu Mrazonja sa slamom. Samo što udoše u kupatilo, kad tamo nasta takva vrelina da se izdržati ne može. Mrazonja razbaca slamu - i najednom postade tako hladno da se budala s teškom mukom umi, hitro skoci na pec, pa tamo i zaspa, jer se bio dobro smrzao.
    Ujutro otvoriše kupatilo, misleci da je od njega ostao samo pepeo - kad on leži na peci! Probudiše ga.
    - Baš sam dobro spavao - rece on.
    Zatim izide iz kupatila.
    Javiše caru kako su ga našli gde spava na peci i kako je u kupatilu tako hladno kao da celu zimu nije loženo. Car se jako zbuni: šta s njim da radi?
    Dugo je tako car mislio, mislio. . .
    - Ako mi - rece - dovede ujutrupuk vojske, dacu mu svoju kcer, a ako ne dovede, ode mu glava s ramena!
    A u sebi pomisli:
    "Gde ce takav prost geak puk vojske da nade? Ja sam car, pa ne ide. . ."
    Slušalo cu carevu naredbu i isprica budali. Budala opet sede, pa zaplaka:
    - Šta sad da ucinim? Gde da nadem toliku vojsku? Pode na ladu svojim prijateljima:
    - Spasavajte me, braco! Mnogo puta ste me izvukli iz nevolje, pa me i sad izvucite! Inace - odoh na onaj svet!
    - Ne placi - rece onaj koji je nosio drva -ja cu te izbaviti nevolje.
    Stiže i sluga, pa rece:
    - Porucio ti je car da ce careva kci biti tvoja samo ako sutra ujutru dovedeš ceo puk vojske.
    - Dobro, neka tako bude! - rece budala. - Samo, reci caru, ako mi je i ovaj put ne da, ja cu na njega krenuti s vojskom i silom cu mu uzeti kcer.
    Nocu povede prijatelj budalu u polje i ponese sa sobom svežanj drva. Kad stigoše, on poce razbacivati drva: kako koje drvo baci - stvori se covek. Koliko li se, bože mili, vojske nakupilo! Ujutru se car probudi, cu buku, pa zapita:
    - Kakva je to buka zorom?
    - To onaj što je doleteo zlatnom ladom vežba svoju vojsku.
    Car tada uvide da ne može ništa s budalom da ucini, pa naredi da ga pozovu.
    . . . A budala je postao takav da ga je bilo teško prepoznati - sve na njemu blista: na glavi mu zlatna kapa, a on tako lep da ga je milina gledati. Vodi svoju vojsku, jaše napred na vrancu, a iza njega vojvoda. . . Tako pride dvoru, pa viknu:
    - Stoj!
    Vojska stade, poravna se, sve vojnik bolji od boljega. Budala ude u dvor, a car ga zagrli i poljubi.
    - Sedi, dragi moj zete!
    Izide i careva kci. Kad ugleda momka, nasmeja se radosno: kakvog li je samo lepog muža dobila!
    Posle toga brzo ih vencaše i prirediše takvu gozbu da se dim cak do neba dizao.


    (Uzbekistanska)

  5. #85
    Registrovani Član
    Sarmica avatar
    Status : Sarmica je odsutan
    Registrovan : Jun 2010
    Pol:
    Lokacija : Šerpica
    Poruke : 18,366

    Početno Re: Književnost za decu - NAJLEPŠE BAJKE SVETA

    ŽABA, TIGAR, DECACI I VATRA


    Bilo je to u vreme kada su životinje govorile. Živela je tada jedna stara žaba, po imenu Kaovao, u kuci sa krovom od palminog lišca, sasvim duboko u tamnoj prašumi, gde je drvece toliko visoko da mu krune doticu nebo. Njen muž bio je tigar i zvao se Manugva. Svakog jutra on bi izlazio da lovi i vracao se pred vece, kada je sunce nestajalo u tami koja se probijala kroz granje osvajajuci šumu.
    Jednoga dana Kaovao, tražeci palme da popravi krov, nade dva jajeta tako jednaka da sa mnogo nežnosti rece:
    - Ovo su moji blizanci.
    Pokupila ih je i odnela kuci da ih izleže. Nakon nekoliko dana rodiše se dva decaka. Decaci su rasli tako brzo da su zacas vec govorili, hodali i igrali se po celoj kuci. Kaovao ih nazva Jureke i Amanašaka. Kad se Manugva vratio pod noc, nije bio mnogo zadovoljan tom decom što su se izlegla iz jaja; uz to mu je bilo vrlo cudno što su rasla tako brzo. Ipak, nije se protivio da ih Kaovao odgaji.
    Jureke i Amanašaka išli su svakog dana u lov i vracali se pred vece. Kaovao ih je docekivala i slala na reku kraj same kuce da se okupaju. A kad bi se vratili,stara žaba Kaovao vec je imala gotovo jelo. Ali cudno je bilo to što niko nije znao odakle Kaovao uzima vatru da skuva jelo. Decaci su sumnjali da je stara krije negde u kuci. Zato se dadoše na traženje po svim kutovima, ali nikako im nije polazilo za rukom da nadu vatru. Pa ipak, svakoga dana, kad bi se vratili sa reke, Jureke i Amanašaka dobijali su toplu veceru, kao da je tek skinuta sa vatre.
    Jednoga dana kad izidoše da love, Amanašaku pade na pamet jedan plan, koji odmah i saopšgi Jureku.
    - Hajde da probamo možemo li nadmudriti Žabu _ rece Amanašaka uzimajuci brata za ruku i sedoše na jedan proplanak.
    - Ali kako? - pitao je Jureke iznenadeno. - To ce biti vrlo teško!
    - Ne brini. Radi što ti kažem i pažljivo gledaj šta cu sad uciniti: najpre cu te oslepiti na jedno oko.
    I govoreci to, oslepi Jureka na jedno oko. Zatim mu namesti drugo oko na zatiljak. Onda mu dade savete kako da postupe da im plan uspe.
    Sledeceg dana u svitanje, stara povika decacima:
    - Hajde, dižite se, treba ici u lov!
    - Ne vidim ništa - rece Jureke. - Ne mogu ici _ i briznu u plac.
    Kaovao mu pogleda u oci i videci da je slep, posla ga da legne u cincoro, visecu indijansku postelju. Amanašaka ode sam u šumu. Pred noc, kad se vratio, predao je staroj ono što je ulovio i ode na reku.
    Tada Jureke, koji je ležao u cincoru okrenut slepim okom prema zidu, a okom na zatiljku motreci na staru, vide kako se ova savi u jednom kutu, nacini nekoliko pokreta grlom i zvtim, otvorivši usta, izvuce vatru, koja joj je kuljala baš iz grla. Skuva veceru i ponovo skloni vatru na isto mesto gde je i bila.
    Kad se Amanašaka vratio sa reke, jelo je bilo gotovo. Amanašaka još nije znao odakle Žaba uzima vatru. Zato, te noci, dok su Kaovao i Manugva spavali, privuce se cincoru Jureka i upita ga:
    - Jesi li vido odakle Kaovao uzima vatru?
    - Video sam da je uzima iz grla - odgovori Jureke. Amanašaka ponovi iznenadeno:
    - Šta kažeš, iz grla je uzima! Tada Amanašaka povrati vid Jureku i oko mu opet sa zatiljka premesti na njegovo mesto.
    Od tada su Jureke i Amanašaka znali tajnu Kaovao Žabe; i o tome nisu više govorili. Svakoga dana išli su u lov, kao što su cinili i pre.
    Ali jednom prilikom Manugva, koji je vecito bio gladan, rece Žabi:
    - Decaci su vec vrlo veliki. Debeli su. Što ne bismo od njih napravili dobar paprikaš?
    - Vrlo dobro - rece Žaba Kaovao -ja cu se za to postarati.
    Jureke i Amanašaka culi su taj razgovor i kad je Manugva izašao iz kuce, docepaše Žabu, poceše je tresti: tup, tup, tup, dok vatra koja joj je bila u grlu ne ispade iz usta. Posle staviše žabu u šerpu i skuvaše je.
    Zatim odluciše da se pretvore u cvrcke i popnu se na krov kuce, da sacekaju Manugvu. Gore, na krovu, zapevaše: "Šidišidi, šidišidi, šta ce reci tigar Manugva kad se vrati, šidišidi, šidišidi."
    Kad se smrklo, dode Manugva veoma gladan. Šerpa se pušila na istom mestu kao i svakog dana. Manugva pomisli da je to paprikaš od mesa i kostiju blizanaca. Navali da jede, a kad je došao do dna, izvadi jednu glavu, pogleda je i bi mu jasno da je ono što je jeo sa toliko apetita bila Kaovao, njegova žena, stara žaba.
    Sav zapanjen diže se sa poda i u istom trenutku padoše sa krova dva cvrcka. "Šidišidi, šidišidi" - pevali su.
    Cvrcci su pevali i igrali i Manugva brzo shvati da ti cvrcci nisu niko drugi do Jureke i Amanašaka. Pokuša da ih zgazi nogama, ali su oni bili tako hitri da se jednim skokom nadoše iza Manugva, a drugim opet ispred njega.
    I onda blizanci hitro pobegoše i odoše daleko, veoma daleko.
    Manugva je hteo da osveti Žabu. Odluci da pode da traži Jureke i Amanašaka. Oni su bezbrižno išli od jednog mesta do drugog i zaustaviše se pod jednim drvetom da jedu med iz saca. Uzveraše se do jedne grane i stadoše se sladiti medom. Upravo se tada pojavi Manugva. Kad ga ugleda, Jureke se mnogo uplaši.
    - Šta radite tamo gore? - upita ih Manugva ne mnogo ljubazno.
    - Evo nas ovde, jedemo med - odgovori odmah Amanašaka.
    - Je li ukusan? - upita ponovo Manugva.
    - Vrlo je ukusan - potvrdi Jureke.
    - Je li sladak? - upita tigar istim tonom kao i pre.
    - Vrlo je sladak - rece Amanašaka.
    - I ima ga dosta?
    - Da, ima ga dosta - rece Amanašaka - hoceš li i ti?
    - Da, hocu. Mnogo mi se jede med iz saca - rece tigar.
    - Gledaj ovamo i raširi šape.
    Onda Manugva raširi šape i upravi pogled prema grani gde su se nalazili blizanci i tako, dok je cekao, tras! sruciše mu na lice i ruke toliko meda da nije mogao videti ni uhvatiti ništa.
    Jureke i Amanašaka brzo sidoše sa drveta i dok si rekao jedan, dva, tri, izgubiše se iz vida.
    Jureke i Amanašaka opet odoše veoma daleko, ali kako je Manugva još uvek želeo da osveti staru, nastavi da ih traži.
    Išao je i išao, a nikako da ih nade. Za to vreme blizanci, koji su ugodno sedeli na jednoj steni, igrali su se bacajuci oci. Svako od njih izvadio bi oko i bacia ga uvis. I, uiiiiiit, oci su se vracale natrag na svoje mesto kao magnetom privucene. Uit, uiiiiiit... Uit uiiiiiit. I oko bi se vratilo kao magnetom privuceno.
    Tako su se igrali, kad se odjednom ukaza Manugva. Kada ga je ugledao, Jureke se mnogo prepade.
    - Šta to radite? - upita Manugva ne približavajuci im se mnogo.
    - Igramo se bacanja ociju - odgovori Amanašaka.
    - Je li to zabavno?
    - Da, vrlo zabavno - rece Jureke.
    - Bacate li ih vrlo daleko? - ispitivaše Manugva, zainteresovan za igru.
    - Što najdalje možemo - potvrdi Jureke.
    - I uvek se vrate?
    - Da, kako da ne! Uvek se vrate. Hoceš li i ti da se igraš bacanja ociju? - upita ga Amanašaka, pozivajuci ga da pride bliže.
    - Rado bih, jer je zabavno - rece Manugva raspoložen za igru.
    - Izvadi oci i baci ih - uzviknu mu živo Amanašaka.
    Manugva stade vaditi oci. Uit, jedno, Uit, drugo. Zatim ih baci uvis i sede da ih ceka. Ali, cekaše i cekaše, a oci se ne vratiše. Ostadoše gore, Ništa od uiiiiiit. Ništa od povratka ociju. Manugva ostade slep, potpuno slep. I opet. Jureke i Amanašaka digoše se i pobegoše daleko, još mnogo dalje nego ire.
    Manugva je ostao sam na steni, tražeci nacina da povrata oci. Mislio je na to kad mu se oribliži jedan veliki glodar pikure i upita ga:
    - Šta ti je, Tife? Što sediš tu?
    - Blizanci me pozvali da se igramo i oetavšš me bez ociju - rece Manugva jadajuci se.
    - Ja cu ih potražiti - rece pikure i ode, Nije nrošlo mnogo vremena, a likure se vrati sa ocima i namesti ih gigru.
    - Manugva je još uvek želeo da osveti Žabu, ali kako su
    Jureke i Amanašaka otišli dalje no ikad, morao je ici dugo da bi ih našao. Prelazio je citave prašume, peo se na ogromne planine, gazio nebrojene reke, dok ih najzad ne pronade. Jureke i Amanašaka odmarali su se uživajuci u jednom cincoru, ciji je konopac bio privezan za nebo. Zum, zuuuuuum. . . Zum, zuuuuuum. . . Zum, zuuuuuum. Cincoro je leteo gore-dole. Blizanci su se ljuljali. Manugva se pojavi i Jureke se opet prepade.
    - Decaci, šta radite? - upita Manugva.
    - Ljuljamo se -odgovori Amanašaka, ne pridajuci mnogo važnosti prisustvu tigra.
    - Je li zabavno?
    - Vrlo zabavno!-odgovori Jureke.
    - Je li uzbudljivo ?
    - Vrlo uzbuljivo!- rece Amanašaka.
    - I dobro se tu odmara?
    - Vrlo dobro! - rece Amanašaka. - Hoceš li i ti da se malo odmoriš?
    - Još kako! - rece Manugva. - Mnogo sam išao i strašno sam umoran.
    - Lezi. Mi cemo te ljuljati - odvrati Amanašaka.
    Onda njih dvojica ustadoše iz cincora i Manugva leže nadajuci se da ce se udobno odmoriti, ispružen, ne misleci ni na šta i ne govoreci ni reci. Jureke i Amanašaka poceše ga ljuljati. Najpre polako a zatim, na znak Amanašaka, sve brže i brže, dok ga najzad ne zaljuljaše tako snažno da, u jednom trenutku, Manugva izlete iz cincora izbacen uvis.
    Zuuuuum
    Tigar je odleteo tako daleko da se više nikada nije culo za njega.
    Jureke i Amanašaka udaljiše se zadovoljni jer su za svoje pleme osvojili vatru.
    Jeli su med, igrali se bacanja ociju i ljuljali se u cincoru, ciji je konopac bio privezan za nebo.
    Više nije bilo Manugve te se Jureke mogao igrati bez straha. Od tada, više se nisu nikoga i nicega plašili.


    (Venecuelanska)

  6. #86
    Registrovani Član
    Sarmica avatar
    Status : Sarmica je odsutan
    Registrovan : Jun 2010
    Pol:
    Lokacija : Šerpica
    Poruke : 18,366

    Početno Re: Najlepše bajke sveta

    ČUDESNI CVET


    Živeo jednom jedan mladic po imenu Do Lam, sam i neoženjen. Njegova njiva se nalazila na kamenitoj strani i on je morao da radi danju i nocu kako bi dobio nešto ploda. Sunce ga je jako peklo u leda i njegov znoj je kapao po kamenu, ali Do Lam nije prestajao da radi.
    Prošlo je neko vreme, i najednom je usred kamena izrastao divan cvet. Imao je sveže zeleno lišce okrenuto suncu, a belo-ružicasti cvet prelivao se kao biser. Kada bi naleteo vetric, cvetovi i lišce bi trepetali, ispuštajuci zvuke koji su podsecali na najlepšu pesmu.
    - Kakvo je to cudo - iznenadeno uzviknu Do Lam. - Iz kamena je izrastao tako divan cvet i još zna da peva.
    Otada je cvet pevao Do Lamu svakog dana kada bi došao na njivu da radi. Ako bi se mladic umorio, cvet je još lepše pevao i Do Lamu bi se vracale snaga i bodrost.
    Jednog jutra Do Lam ugleda na njivi tragove divljeg vepra, koji je projurio poljem i zgazio cvet. Stabljika mu se prelomila i cvet je tužno visio. Mladic pritrca, ispravi cvet i rece:
    - Divni cvete, ovde ima mnogo divljih svinja, svaka nesreca može da ti se dogodi, zato ce biti najbolje ako te odnesem svojoj kuci!
    Onda Do Lam uzme motiku, iskopa cvet i ponese ga kuci, pa ga ponovo posadi u kamenu stupu ispod svoga prozora.
    Uvece, kada bi se vratio sa njive, mladic je pleo od bambusove trske korpice, kape, šešire, a cvet mu je ispunjavao sobu najprijatnijim mirisom i pevao najlepše pesme, tako da se mladic osecao srecnim.
    Jedne noci u kolibi Do Lama zablistaše razne boje i svetiljka poce da gori jace. Mladic se beše tako udubio u svoj posao da to nije ni primetio. Divni cvet se najednom otvori i pojavi se divna devojka u beloj haljini. Zvonkim glasom, kao zvon zvona, pevala je divne pesme. Srebrna svetlost i prijatni mirisi ispunjavahu celu sobu, ali Do Lam, kao ni pre, nije ništa primecivao.
    Najednom svetlost lampe blesnu kao munja i devojka u beloj haljini iskoci iz cveta, njene rumene usne su se smešile kao procvetala ruža. Ona pride Do Lamu i stavi mu ruku na rame. Tek tada je mladic ugleda i, zapanjen njenom lepotom, ne mogaše ni rec da progovori, a kada pogleda on na prozor, vide da tamo više nema cveta.
    Onda su Do Lam i devojka u beloj haljini postali muž i žena. Izjutra su sada oboje odlazili u planinu i radili u polju, a kada bi pao mrak, oni su se veselo vracali kuci osvetljavajuci put fenjerom. Uvece je Do Lam, kao i ranije, pleo bambusove kape i korpe, a žena mu je pomagala i pevala divne pesme.
    Kada bi došao pijacni dan, Do Lam je odnosio svoje i ženine proizvode i prodavao ih, a za taj novac donosio kuci pirinca i sve drugo što je bilo potrebno za život. Tako su dani dvoje mladih proticali radosno i srecno.
    Vec posle dve godine koliba Do Lama se pretvorila u divnu kucu. U velikim pletenim korpama cuvao se pirinac, a u velikom toru nalazila su se krda bivolica, ovaca i koza. Bogatstvo je zavrtelo glavu Do Lamu, i svaki posao, sem razmišljanja o samom sebi, poce da smatra nepotrebnim. Do Lam nije više hteo da radi u polju niti da plete šešire. Uzeo bi kavez sa pticama, corbi-kaljan, i odlazio da šeta.
    Kada bi žena poslala Do Lama da kupi na pijaci konac za šivenje ili srp, on bi kupovao kokošku i vina a onda kod kuce jeo sve dotle dok ga ne bi zaboleo stomak.
    Kada bi žena zamolila Do Lama da pode na njivu da radi, on bi govorio kako ga bole noge, a kada bi mu uvece predložila da plete korpe i šešire, on bi se izgovarao da mu je oslabio vid, tako da ne može razlikovati bambusovu trsku od sopstvene ruke.
    Jednom je žena kazala Do Lamu:
    - Naš život još nije tako obezbeden da bismo mogli živeti bez rada.
    Te reci razjariše Do Lama, oci mu se napuniše krvlju. Rekao je samo jedno zlobno: "Hi!", pa i ne pogledavši ženu, dohvatio kavez sa pticama i pošao u šetnju.
    I dok je jednom žena Do Lama sedela i radila, pod prozorom se pojavi divan cvet i iz njega izade ptica šarenih krila i zlatnog repa, pa zapeva:
    Uzalud se rascvetao mirisni cvet, Uzalud lampa sjajnije sija, Mladic je, avaj, postao lenj, Lepotice, hajde sa-mnom, na moja krila!
    Plamicak u lampi zasvetle jace, ptica ulete kroz prozor i spusti se pred noge lepotice. Lepotica sede na pticu i ova zamaha svojim šarenim i zlatnim krilima i odlete sa lepoticom.
    Šum krila razbudi Do Lama, koji je vec spavao na mekoj postelji posle obilne vecere. Cim je ugledao cudnovatu pticu kako mu odnosi ženu, Do Lam skoci sa postelje i jurnu za njom. Ali kad je ispružio ruku, mogao je ptici da istrgne samo jedno pero. Do Lam ga je gledao i cudio se kako blista.
    No, Do Lam se brzo umirio. Sada ga više nije niko prekorevao zbog besposlicenja, i po ceo dan je samo jeo i pio i šetao se sa kavezom u ruci.
    Da ne bi oskudevao, Do Lam je prodavao jednu po jednu stvar i uskoro je rasprodao sve: pirinac, bivolice, krave, koze i svinje. Najzad mu je ostala samo jedna rogozina, koju je isto tako hteo da odnese na pijac, ali je sa iznenadenjem primetio da su s njene donje strane naslikane dve slike: na jednoj su Do Lam i njegova žena, kako rade na njivi i gledaju u pozlaceni pirinac koji zri, a na drugoj se videla Do Lamina žena kako plete i Do Lam kako izraduje korpice i šešire od bambusove trske. Kuca im je bila puna pirinca, a u toru bivolice, krave, koze i svinje.
    Onda se Do Lam seti svoga nekadašnjeg života i zaplaka od tuge. Podiže oci ka nebu i zavika:
    - Eh, Do Lam, sam si kriv za svoju nesrecu!
    Onda razbi kavez, pusti slavuja u prirodu, a sutradan je dohvatio motiku i uputio se na svoju njivu. Posle napornog rada na njivi, Do Lam je uvece, kod kuce, ponovo pleo šešire i korpice. I tako poce da se trudi kao i pre i da radi danju i nocu.
    Jednom je Do Lam našao pero koje je istrgao iz pticijeg repa, stavio ga na dlan, ali ga vetar dohvati i odnese na kamenu stupu, gde je rastao divan cvet. Kada se seti cveta, Do Lam proli mnogo suza od tuge, i one pokapaše po kamenoj stupi.
    Tada najednom Do Lam ugleda kako pero negde odlete a iz kamene stupe se pojavi pupoljak koji je sve brže rastao ka nebu. Onda iz njega potece divan miris i ispuni sobu, a u isto vreme zacu se i divna pesma:
    Divni cvet se rascvetao, pušta nežni miris,
    Lampa ponovo sjajno svetli,
    Trudi se Do Lam dan i noc,
    A devojka mu šalje pozdrav svoj.
    Kada se pupoljak pretvorio u raskošan cvet i kada se cvet otvorio, Do Lam radosno ugleda kako iz njega izlazi lepa i mlada žena, u kojoj brzo prepozna svoju ženu.
    Lampa zasija jace i žena u beloj haljini sede kraj Do Lama. Cvet odmah išceze.
    Od tog dana Do Lam i njegova žena se više nikada nisu razdvajali. Oni su s pesmom, kao i ranije, radili na svojoj njivi, a uvece pleli od bambusove trske šešire i korpice. I ponovo je potekao njihov srecan život, mirisan kao cvet i sladak kao med.


    (Vijetnamska)

  7. #87
    Registrovani Član
    Sarmica avatar
    Status : Sarmica je odsutan
    Registrovan : Jun 2010
    Pol:
    Lokacija : Šerpica
    Poruke : 18,366

    Početno Re: Najlepše bajke sveta

    TRI PRASETA

    Bila jednom tri praseta. Dva praseta su bila veseli drugari, koji su voleli pesmu i igru. Treće im je često govorilo: "Bolje bi bilo da sazidate neku kućicu u kojoj biste bili sigurni od ljutog vuka, umesto što se igrate po ceo dan". I ono je sazidalo za sebe lepu kamenu kućicu. Prvo prase je tada reklo: "Pa dobro", i napravilo kućicu od slame. Ali, vuk je došao i počeo da duva i naposletku oduvao celu kućicu. Tada je prvo prase otrčalo, što le brže moglo, drugom bratu, koji je sagradio kućicu od drveta. Međutim vuk je stigao za njim i opet počeo da duva što je mogao jače. Oduvao je, razume se, opet celu kućicu.

    Dva praseta su onda otrčala kući tre ćeg brata. "Pusti nas unutra! Vuk nam je oduvao kućice i sad nam je za petama", zakukala su braća. Brat ih je uveo u kuću, a ubrzo se pojavio i vuk. "Pustiti me unutra", viknuo je, "inače ću i tvoju kućicu oduvati". "Pokušaj samo! "odgovorilo mu je prase. I vuk je duvao i duvao, ali kućica nije pala. Onda se popeo na krov i pokušao da uđue u kuću kroz dimnjak. Ali treće prase ga je čulo i zapalilo veliku vatru na ognjištu. Vuk je propao kroz dimnjak pravo u vatru i izgoreo.


    (Engleska bajka)

  8. #88
    Registrovani Član
    Sarmica avatar
    Status : Sarmica je odsutan
    Registrovan : Jun 2010
    Pol:
    Lokacija : Šerpica
    Poruke : 18,366

    Početno Re: Književnost za decu - NAJLEPŠE BAJKE SVETA

    ŠEHEREZADA

    U jednoj zemlji Dalekog istoka živeo je nekad jedan kralj, koji je svake noći uzimao novu ženu i sledećeg jutra naređivao da je pogube.

    Posle nekog vremena ljudi su postali smrtno uplašeni, jer je dolazio red i na njihove kćeri da po jednu noć budu kraljice. Tada kćer kraljevog savetnika, koja je bila mudra kao i njen otac, zamoli oca: "Dozvoli da postanem kraljeva žena i da povedem sa sobom svoju sestru kao pratilju."
    Njen otac je bio zapanjen ovom molbom , ali je znao da je njegova kćere toliko mudra da bi mogla učiniti i kraj tom strašnom kraljevom ponašanju.

    I tako se njegova kćer Šeherzada venčala sa kraljem. Posle večere Šeherzada se obrati kralju: "želea bih da se oprostim sa svojom sestrom i poslednji put joj poželim laku noć. "Kralj se sa tim složi i dozvoli njenoj sestri da uđue. Kad je sela ona zamoli Šeherzadu: "Draga sestro, ispričaj mi poslednji put jednu od tvojih prelepih priča. "Šeherzada poče da priča jednu priču, a kada je završi, kralj je bio tako ushićen, da je hteo da čuje još jednu i ona mu obeća da će mu sledeće večeri ispričati novu priču. Kralju su se njene priče toliko dopale da joj je poštedeo život.

    Tako su proveli hiljadu i jednu noć, za koje vreme kralj zavoleo Šeherzadu, a ona mu je podarila troje dece. Priče su prestale, ali kralj je nije pogubio. Ona je ostala kraljica svoje zemlje i svi su bili srećni.

    (1001 noć)

  9. #89
    Registrovani Član
    Sarmica avatar
    Status : Sarmica je odsutan
    Registrovan : Jun 2010
    Pol:
    Lokacija : Šerpica
    Poruke : 18,366

    Početno Re: Najlepše bajke sveta

    SNEŽANA

    Bila jednom jedna ljupka devojka, po imenu Snežana. Njena mati je umrla, a otac joj se po drugi put ožnio jednom lepom, ali sujetnom ženom, koja je ustvari bila veštica.

    Ona je sebe smatrala naj lepšom ženom na svetu i imala je čarobno ogledalo, okjo joj je uvek sve govorilo. Jednog dana zapita ona ogledalo kao i obično: "Ogledalo, ogledalce na zidu, kaži mi koje najlepši na svetu?" Ali ogledalo je razljuti odgovorivši;" Snežana je najlepša!"

    Devojka je zaista bila prava lepotica. Maćeha je bila užasno ljubomorna, pa naredi jednom od svojih lovaca da odvede Snežanu u šumu i tamo je ubije. Lovac povede Snešanu, ali nie mogao da je ubije i ostavi je tamo, usput on zakla jednu svinju, izvadi joj srce i odnese ga gospodarici, kao dokaz da je ubijo devojku. Tako je maćeha jedno vreme bila zadovoljna.

    U međuvremenu Snežana je lutajući kroz šumu, stigla do kućice u kojoj je živelo sedam patuljaka. Čovečuljci su se sažalili na nju i zadržali je da živi kod njih. Ona im je kuvala, čistila kuću i svi su bili srećni. Ali jednog dana upita maćeha opet svoje ogledalo: "Ogledalo, ogledalce na zidu, kaži ko je najlepši na svetu?" Kad je čula da je Snežana najlepša, prosto je pobesnela. Ogledalo joj je takođe reklo da Snežana živi u šumi, u kućici kod sedam patuljaka. Ona se preruši u staru prosjakinju i napuni jednu korpu jabukama. Odozgo je stavila jednu otrovnu jabuku. Uputila se kućici patuljaka. Oni su svi bili na poslu, u rudniku dijamanata. Pre nego što su otišli, upozorili su Snežanu da ne razgovara sa nepoznatima. Ali stara prosjakinja je izgledala tako prijateljski i dala joj je tako lepu jabuku, pa je ona zaboravila na upozorenje. Zalogaj otrovne jabuke zaglavio joj se u grlu i ona pade na zemlju kao mrtva. Kad su se patuljci uveče vratili, našli su je kako leži na zemlji i pored sveg truda nisu uspeli da je povrate. Svi su plakali, a jedan rece: "Ona je i suviše lepa da bismo je zakopali. Hajde da joj napravimo stakleni sanduk, tako će mo moći još neko vreme da je gledamo!" I tako su je stavili u stakleni sanduk. Prekrili su ga cvećem i stajali na straži pored nje.

    U to vreme je kroz šumu prolazio princ. Čim je ugledao lepu devojku u sanduku,odmah se zaljubi u nju. Patuljci mu ispričase sta se dogodilo i on se, tužan saže i poljubi je. Tog trenutka primeti da ona trepće. "Ona je živa!", uzviknu on i podiže je, a komad jabuke izlete iz grla. Istog časa ona otvori oči. Princ je upita dali bi htela da se uda za njega, a ona, presrećna odmah pristade. Patuljci su ih ispratili do palate, gde su se odmah venčali. Kad je maćeha to saznala, bila je toliko ljuta da je pala na mestu mrtva.



    (Braća Grim)

  10. #90
    Registrovani Član
    Sarmica avatar
    Status : Sarmica je odsutan
    Registrovan : Jun 2010
    Pol:
    Lokacija : Šerpica
    Poruke : 18,366

    Početno Re: Najlepše bajke sveta

    TRNOVA RUŽICA

    Posle niza godina ispunla se životna želja jednog kralja i kraljice i dobili su kcer. Pozvali su na krštenje sve, pa i sedam vila, koje su živele u zemlji. Bio je obicaj da vile požele novorodencetu sve vrline i najlepše osobine. U stvari, bila je još jedna vila, ali ona je bila tako stara, da su je svi zaboravili. Kad je videla da nije pozvana, vila se naljuti i ode u dvor puna srdžbe. Šest vil vec je bilo izrazilo svoje želje, kada se stara vila pojavi i viknu: "Ona ce se ubosti na vreteno i umreti! "Svi su bili zaprepašteni, ali sedma vila istupi i rece: "Ja ne mogu ovu želju da poništim, ali moja želja je da ona ne umre, nego da spava sto godina, dok ne dode princ koji ce je probuditi iz sna!"

    Kralj je hteo da spreci da se ova želja ikad ostvari, pa je naredio da se sve preslice i vretena u zemlji spale.

    Princeza je izrasla u lepu, pametnu i prijatnu devojku. Ali jednog dana, preseli se dvor u letnju palatu. Princeza tamo nije još nikad bila, pa pde iz sobe u sobu da sve pregleda. Naizad je stigla do jedne sobice u kuli, a tamo je sedela stara vila, prerušena u seljanku i prela. Princeza to još nikad nije videla, pa upita: "Šta to radite?? Moguli da pokušam?" Starica joj dade vreteno, princeza ubode prst i pade na pod. Stara vila išceze, smejuci se, ali sedma vila priskoci. Ona odnese princezu u njen krevet i zacara ceo dvor. "Sve što živi medu ovim zidovima neka spava, sve dok se princeza ne probudi!" Istog trenutka svi su utonuli u san, tamo gde su se zatekli. Vila ucini da dvorac obraste šibljem itrnjem.

    Sto godin kasnije putovao je jedan princ kroz zemlju. Video je tornjeve palate, koji su se uzdizali iznad divlje šume, pa upita kome pripada taj dvr. "To je zacarani dvor", rekli su mu ljudi. "U doba naših predaka bio je to dvor jednog kralja, ali sad ne može niko da prodre kroz to trnje. "Princ je hteo da pokuša jer je osecao kako ga nešto cudno privlaci. On pode kroz šumu i izgledalo je kao da se sve pred njim sklanja u stranu, ali trnje je zadržavalo sve one koji su pokušavali da ga prate. Brzo je stgao do palate. Sve je bilo potpuno zaraslo u žbunje, a on je pomislio da su stražari mrtvi. Medutim, kad ih je dotakao, video je da spavaju. Prošao je kroz dvorski vrt i dvorane i svud je nailazio na ljude koji spavaju. Konacno je stigao do sobe u kojoj je na krevetu ležala princeza, lepa kao slika. Zaljubi se odmah u nju i poljubi je. Ona se probudi i rece: "Najzad si došao. Sanjala sam te. "Tog trenutka svi su se u dvoru probudili. Šuma i trnje je išcezlo i nije dugo potrajalo a princ i princeza su slavili vencanje.



    (Pero)

  11. #91
    Registrovani Član
    Sarmica avatar
    Status : Sarmica je odsutan
    Registrovan : Jun 2010
    Pol:
    Lokacija : Šerpica
    Poruke : 18,366

    Početno Re: Književnost za decu - NAJLEPŠE BAJKE SVETA

    PUTNICI I MEDVED

    Išla jednom dva prijatelja kroz šumu, kad se odjednom pred njima pojavi medved. Jedan od njih pope se hitro na drvo, dok njegov prijatelj, koji je znao da protiv te životinje ne može nižta da učini, leže na zemlju i napravi se da je mrtav.

    Medved priđe bliže, a čovek zadrža dah, dok mu je medved njuškao nos i uši. Konačno, medved odgega i kad je iščezao siđe čovek sa drveta. "Šta ti je to šaputao medved na uvo"? hteo je da zna, a prijatelj mu odgovori: "Medved mi je rekao da nikad više ne putujem sa prijateljem koji će me napustiti kad zapreti opasnost!"



    (Ezop)

  12. #92
    Registrovani Član
    Sarmica avatar
    Status : Sarmica je odsutan
    Registrovan : Jun 2010
    Pol:
    Lokacija : Šerpica
    Poruke : 18,366

    Početno Re: Književnost za decu - NAJLEPŠE BAJKE SVETA

    ZLATOKOSA I TRI MEDVEDA

    Bila jednom tri medveda. Jedan velikimedved, jedan srednji i jedan mali medved. Živeli su u slatkoj kući na kraju šume i imali jedan mali krevet, jedan srednji i jedan vrlo veliki krevet; jednu malu stolicu, jednu običnu i jednu ogromnu stolicu; jedan tanjirić, jedan tanjir i jednu tanjirčinu.

    Svako jutro spremali su ogroman lonac kaše i iz njega punili tanjirić, tanjir i tanjirčinu, dok im se kaša hladla, išli bi u šetnju.

    Jednog jutra prolazila je kroz šumu devojčica Zlatokosa, pa je ugledala kućicu i ušla u nju. Jasno je da to nije bila lepo vaspitana devojčica, inače ne bi nikad ušla bez poziva u tuđu kuću. Videla je tri tanjira kaše i htela da je proba. Ali joj je kaša iz velikg tanjira bila preslana, iz srednjeg preslatka, a samo je kaša u malom tanjiru bila ukusna. I svu ju je pojela. Zatim je probala sve tri stolice, ali kad je sela na malu stolicu, ona se slomila. Popela se uz stepenice i tamo našla tri kreveta. Probala je veliki i srednji krevet, a kad je legla na mali, zaspala je.

    Medvedi su se vratili kući."Neko je jeo iz mog tanjira!" mumlao je veliki medved. "Neko je probao moju kašu!", mumlao je srednji medved. "A neko je svu moju kašu pojeo!", pištao je mali medved. Onda su primetili da je neko sedeo na njihovim stolicama, a mali medved se razvikao: "Neko je slomio moju stolicu!" Pošli su da pogledaju ima li koga u kući i najzad su otišli i gore u spavaću sobu."Neko je spavao u mom krevetu", rekao je srednji medved. "U mom krevetu je neko spavao i još uvek je u njemu!" cikao je mali medved. Zlatokosa se u tom času probudila i tako prestrašila da je iskočila pravo kroz prozor i odjurila.

    Tri medveda je nikada više nisu videla.



    (Engleska bajka)

  13. #93
    Registrovani Član
    Sarmica avatar
    Status : Sarmica je odsutan
    Registrovan : Jun 2010
    Pol:
    Lokacija : Šerpica
    Poruke : 18,366

    Početno Re: Književnost za decu - NAJLEPŠE BAJKE SVETA

    PEPELJUGA

    Bila jednom jedna ljupka devojka, koja je živela sa svojim trima ružnim polusestrama. Ona je morala celu kuću sama da sprema i da ih služi dan i noć. Iako je bila nagrađivana samo psovkama, ostala je verna. Spavala je u kuhinji, pored vatre, nosila je samo dronjke. Jednoga dana stigao je glas da se sve devojke u zemlji pozivaju na veliki bal, koji će biti održan u kraljevom dvoru. Tada će princ izabrati jednu devojku sebi za ženu.

    Sestre su bile ushićene i spremale su nove haljine. Satima su stajale pred ogledalom, ulepšavajući se i naizad su bile spremne za polazak. "Pepeljugo", viknule su joj pred polazak,"mi idemo na bal, a ti požuri da završiš sav posao, pre nego što pođeš na spavanje!" I Pepeljuga bi rado pošla na bal, ali nije imala šta da obuče, a tri sestre nisu htele nuišta da joj poklone. Tako je ona sa suzama u očima nastavila da posluje po kući. "Rado bih i ja pošla na bal!", mislila je tužno. Ali joj u tom času jedan glas reče: "Ići ćeš dete moje." Pred njom je stajala draga starica. "Ja sam vila, tvoja kuma", reče ona i zamahnu svojom čarobnom palicom. Odjednom se pepeljuga našla odevena u predivno ruho. U kosi joj je blistalo drago kamenje, a na nogama staklene papučice. Zanemela je od iznenađenja. Onda njena kuma donese tikvu i pretvori je u veličanstvenu kočiju. Jedan miš i šest pacova su postali kočijaš i šest belih konja."Pođi sada!" reče ona, "ali nemoj zaboraviti da se moraš vratiti kući pre pnoći, jer tada prestaje čarolija."

    Pepeljuga je uživala na balu. Princ nije hteo ni sa jednom drugom da igra, a nisu je ni zle sestre prepoznale. Ponoć je prebrzo došla i Pepeljuga je istrčala iz balske dvorane. Još dok je trčala niz stepenice, njena divna odeća počela je da se pretvara u rite. Princ je trčao za njom. "Nemoj bežati! Gde si?" viko je. Ali je našo samo jednu staklenu papučicu. Od te noći princ više nije imao mira. Želio je po svaku cenu da pronađe lepu devojku. Naredio je da sve devojke u zemlji probaju staklenu papučicu, nadajući se da će tako pronaći njenu vlasnicu.

    Stigli su i do ružnih sestara. Ali kao što se moglo i očekivati, njhve noge su bile prevelike, iako je jedna od njih štaviše odsekla palac. Niko se nije setio da pita za Pepeljugu. Ali princ ju je ugledao, pa iako je bila u dronjcima i prljava, naredio je da i ona proba papučicu. Papučica joj je savršeno pristajala i princ, srećan što je najzad našao svoju lepoticu, odmah je zaprosio. Oduševljena Pepeljuga pristade i krenu s njim na dvor.



    (Grim)

  14. #94
    Registrovani Član
    Sarmica avatar
    Status : Sarmica je odsutan
    Registrovan : Jun 2010
    Pol:
    Lokacija : Šerpica
    Poruke : 18,366

    Početno Re: Književnost za decu - NAJLEPŠE BAJKE SVETA

    LESIN VELIKI PRIJATELJ

    Naša velika kuja Lesi ima vrlo čudnog prijatelja. Taj prijatelj je velika žaba, koja ima običaj da vrlo zadovoljno sedi na velikom listu lokvanja, u bari i krekeće.

    Sedi tako Lesi na zelenoj livadi, pored bare, sa svojim štenetomi sa puno ljubavi gleda žabu Kreku. A znateli zašto? Jednom prilikomLesino štene, igrajući se, upalo u baru. Majka Lesi je upravo otišla u kupovinu. Štene je bilo još sasvim maleno i nije znalo da pliva. Praćkalo se i plakalo od jada, a to je čula Kreka. Odmah je shvatila da je štene u opsnosti i počela je da krekeće što je glasnije mogla. Skakala je tamo-amo i pravila strašnu galamu. Majka Lesi iz daleka je čula kreketanje i pomisli da se nešto dešava. Potrčala je prema kanalu kao bez duše i stgla u poslednjem trenutku da spase svoje štene. Možete misliti koliko je bila zahvalna Kreki.

    Eto, sad razumete kako je počelo to veliko prijateljstvo između Lesi i Kreke.

  15. #95
    Registrovani Član
    Sarmica avatar
    Status : Sarmica je odsutan
    Registrovan : Jun 2010
    Pol:
    Lokacija : Šerpica
    Poruke : 18,366

    Početno Re: Književnost za decu - NAJLEPŠE BAJKE SVETA

    MORSKA SIRENA

    Jednog lepog letnjeg jutra mladi Dik Ficdžerald šetao je duž puste morske obale. Sunce je obasjavalo talase, izmaglica iznad mora se razredivala i sve je nagoveštavalo lep dan. Ali se Dik osecao usamljen.

    "Meni je potrebna žena", govrio je sam sebi. "Covek bez žene isto je što i riba bez vode. "U tom casu Dik ugleda na obližnjoj steni predivno stvorenje. Cešljala je svoju kao more zelanu kosu. Dik je odmah pomislio da je to morska sirena, a znao je takode vrlo dobro da ako mu pode za rukom da joj skine carobnu kapu s glave, ona nece moci da se vrati u more. Stoga joj u magnovenju strže s glave kao more zelenu kapu. Sirena poce da place i moli da joj vrati kapu. Diku je bilo žao sirene, ali isto tako bio rešen da je ne pusti da mu pobegne.

    "Sušaj!"doviknu joj Dik, "uzecu te za ženu!" Kratko vreme posle toga Dik se oženio morskom sirenom i punih pet godina su živeli presrecno. Za to vreme Dik je postao otac tri slatka deteta, sa kojima se ponosio kud god je išao.

    Jednog dana Dik je morao da ode nekim poslom u obližnji grad. Kod kuce je ostavio ženu i troje dece. Vrednica-morska vila rešila je da dobro pocisti kucu i tako je slucajem našla carobnu kapicu. Tad je tek pocela da razmišlja i da se seca svog oca i majke, brace i sestara pod morem. Nešto snažno ju je vuklo da ih ponovo vidi.

    "Oticicu da ih vidim i odmah cu se vratiti natrag", rekla je sebi, ostavila najstarije dete da cuva dvoje mladih i otišla na morsku obalu, stavila kapicu na glavu i zaronila.

    Iz godine u godinu Dik je cekao da se ona vrati i nikad se nije odrekao nade, jer nikako nije mogao da poveruje da ce jedna tako dobra žena i majka napustiti svoju porodicu. Jadni Dik! Možda on još uvek čeka na obali..



    (Irska prica)

  16. #96
    Registrovani Član
    Sarmica avatar
    Status : Sarmica je odsutan
    Registrovan : Jun 2010
    Pol:
    Lokacija : Šerpica
    Poruke : 18,366

    Početno Re: Književnost za decu - NAJLEPŠE BAJKE SVETA

    JABUKA

    Na brdu je raslo drvo. Na njemu je visila rumena jabuka. Naišao je lopov. Popeo se na drvo i kad je hteo da dohvati jabuku, grana se zatresla i jabuka je rekla: "Nisam ja za tebe".

    Otkinula se, pala na zemlju i pocela da se kotrlja niz brdo. S proplanka su jabuku videli cobani. -Gle lepe jabuke! Nastala je svada oko toga ko ju je prvi ugledao. Svi potrce prema njoj. A jabuka rece: "Nisam za vas".

    Skrene naglo i otkotrlja se dalje. Kotrljala se tako jebuka, kotrljala i nišla na dva putnika. Videli je i jedan i drugi , i pomislili: «Lepe li jabuke! Uzecu je, ali da ne vidi moj saputnik»! A jabuka rece: "Nisam za vas".

    Skrene i otkotrlja se dalje preko livade. Na livadi je spavao decak, a devojcica je sedela pored njega. Ugledala je jabuku i rekla:
    «O, divne li jabuke! Probudicu brata, pa cemo je zajedno pojesti». A jabuka se nasmešila: "Ja sam za vas". I dokotrlja se devojcici u krilo.



    (Dragan Lukic)

  17. #97
    Registrovani Član
    Sarmica avatar
    Status : Sarmica je odsutan
    Registrovan : Jun 2010
    Pol:
    Lokacija : Šerpica
    Poruke : 18,366

    Početno Re: Književnost za decu - NAJLEPŠE BAJKE SVETA

    ZEC NA SPAVANJU

    Niđe putnik kraj kupusišta. Kad tamo-spava zec.
    -E, baš sam srećan! -rece putnik. -Zeca ću uhvatiti i prodati. Kupiću posle kokoš. Kokoš će mi snetu jaja, izleći će se pilići. Kad sve to prodam, kupiću kozicu. Kozica ce rasti, a kad poraste velika imaće jariće. Sve ću ih prodati pa ću kupiti tele. Kad tele poraste i postane krava, prodaću je i kupiti ždrebe. Ždrebe će porasti i postaće lep konj. Ja ću ga pojahati kao pravi delija. Pojahati i viknuti: "Ði-i-i-i".

    Od tog se vikanja zec probudi, pa pobeže preko polja. A putnik ostade i bez zeca i bez konja.



    (Narodna priča)

  18. #98
    Registrovani Član
    Sarmica avatar
    Status : Sarmica je odsutan
    Registrovan : Jun 2010
    Pol:
    Lokacija : Šerpica
    Poruke : 18,366

    Početno Re: Književnost za decu - NAJLEPŠE BAJKE SVETA

    PRICA O DŽUNGLI

    U vreme dok je džungla još bila tiha i tajanstvena, ženka pantera po imenu Bagira često se dugo šetala prašumom. Jednog jutra, za vreme šetnje, Bagira začu deciji plač koji je dolazio sa obale reke. Oprezno se približila obali i....-Pa to je dečak! -uzviknu iznenađeno.

    Bagira odluči da dečaka odnese vučici koja je imala mladunce. Hranila ga je i brinula se o njemu kao da je njeno.

    Oduševljeni što imaju još jednog člana porodice, nazvaše ga Mogli.

    Mogli je sretno rastao u džungli i sa svima se sprijateljio a naučio je i jezik životinja.

    Ali džungla je za Moglija krila mnoge opasnosti. Njegove prijatelje je najviše plašilo prisustvo strašnog tigra Šir Kana koji je mrzeo ljude. Zato odlučiše da Moglija od tada neprestano čuva i štiti medved Balu.

    Mogli i Balu su provodili mnogo vremena zajedno, igrajući se u džungli. Ali medved je stalno osećao prisustvo tigra koji je vrebao u blizini, i upozoravao je dečaka da se nipošto ne udaljava od njega.

    Mogli je bio veoma nestašan i jednog dana kada je Balu zaspao, zašao je sam dublje u prašumu. A Šir Kan je samo to i čekao...Na sreću, verni Balu stigao je na vreme da spase dečaka. Dve životinje su se suprostavile jedna drugoj u surovoj borbi. Upravo tada poče strašno nevreme. Grom udari u jedno drvo i izazva požar.

    Da bi pomoga svom prijatelju Balu, kojeg je tigar skoro pobedio, Mogli zapali nekoliko suvih grana i poče da tera tigra. Razjarena zver koja se plašila vatre pobeže u džunglu.

    Medved je shvatio da više nije mogao da štiti dečaka. Sledećeg dana Balu odluči da odvede dečaka u jedno selo. On je isprva bio uplašen ali ubrzo se sprijateljio sa jednom devojčicom i ona ga povede ka kolibama u selu.

    Za Moglija započe novi život, ali nikad nije zaboravio svoje prijatelje iz džungle koji su mu nekad mnogo pomogli.

  19. #99
    Registrovani Član
    Sarmica avatar
    Status : Sarmica je odsutan
    Registrovan : Jun 2010
    Pol:
    Lokacija : Šerpica
    Poruke : 18,366

    Početno Re: Književnost za decu - NAJLEPŠE BAJKE SVETA

    MLEKARICA

    Dušica je bila mnogo srećna na imanju gde je živela. Jednog dana majka joj je rekla: "Ako pomuzeš kravu i mleko prodaš na pijaci, moći ćeš da kupiš šta god hoćeš tim zarađenim novcem".

    Dušica je napunila krčag pa se pozdravila sa majkom. "Zdravo mamice"! Pošla je sva radosna misleći na to šta će kupiti. Na pola puta je zastala da bi na mostiću maštala o tome šta će kupiti. "Znam šta ću kupiti"! -govorila je dok je maštala. Ptičice slatka, znam šta ću da kupim! Kupiću koku pa će koka da snese jaja, pa ću iz jajeta dobiti piliće... Kad je produžila put do pijace naišla je na čobana kome je rekla: Idem na pijacu da prodam ovo mleko. Onda ću da kupim koku, pa ću od koke dobiti piliće, pa ću piliće zameniti za tele, pa ću tele zameniti za bika, pa ću bika prodati i onda ću da kupim kuću.

    Dušica je svoju nameru ispričala i čamdžiji koji ju je prebacio na drugu obalu. Čamdžija se iznenadio što je devojčica tako promucurena. Kad je stigla na drugu obalu Dušica je našla jedno magare. I njemu je sve ispričala: Prodaću ovo mleko pa ću da kupim koku, pa ću da dobijem piliće, pa ću... Stvarno si ti pametna devojčica! -reklo je magare.

    Dušica se toliko zanela svojim mislima da nije primetila kamen na putu pa se od njega spotakla i razbila krčag sa mlekom.

    Jadna Dušica! Ništa od njenih lepih zamisli! Baš se rastužila, ali zato je naučila da ne treba da mašta o onome što još nema, nego da računa sa onim što ima.

  20. #100
    Registrovani Član
    Sarmica avatar
    Status : Sarmica je odsutan
    Registrovan : Jun 2010
    Pol:
    Lokacija : Šerpica
    Poruke : 18,366

    Početno Re: Književnost za decu - NAJLEPŠE BAJKE SVETA

    KOKA SA ZLATNIM JAJIMA

    Milica je bila dobra ali siromašna devojčica. Pošto je bila tako dobra, jednog dana čarobnjak joj pokloni lepu belu kokošku.

    Sutradan Milica je otišla u kokošinjac da vidi da li je bela koka snela jaje za doručak, ali... Ali koka nije snela obično, vec zlatno jaje. Jaje od čistog zlata! Presrećna, Milica je otrčala do svoje mame da joj pokaže jaje pa su njih dve zajedno pošle kod draguljara da mu ga prodaju.

    Od dobijenog novca njih dve su najzad mogle da kupe puno toga što im je trbalo: hranu, haljine i druge stvari. Medutim čim se obogatila, Milica je postala neprijatna devojčica, pa je jednom čak iz kuće izbacila dečaka koji joj je tražio komad hleba.

    Dan posle tog ružnog postupka, Milica je kao i svako jutro otišla do koke da uzme novo zlatno jaje. Ali ovog puta, umesto zlatnog jajeta, Milica je našla nekoliko slupanih jaja.
    -Klokoko, klokoko! -kokodakala je koka.
    -Šta ti meni klokoko, daću ja tebi klokoko, nevaljala koko!
    Devojčica je uzela metlu da bije kokošku. Jadna koka se grdno uplašila a ništa nije razumela.

    Sutradan se ponovo pojavio čarobnjak i rekao devojčici: "Nije tvoja koka kriva zato što ne polaže zlatna jaja. Ti si se ružno ponela pa sam te ja kaznio. Dok opet ne budeš dobra, neće biti zlatnih jaja"!
    Milica se odmah pokajala i sva postiđena je shvatila da i kad je nama dobro treba da mislimo na one kojima je teško. Izašla je iz kuće da potraži dečaka kome nije htela da da komad hleba. Kad ga je pronašla pozvala ga je na ručak.

    Posle toga koka je nastavila da polaže zlatna jaja a devojčica ih je delila siromašnoj deci iz okoline.

Stranica 5 od 6 PrviPrvi ... 3456 ZadnjaZadnja

Slične teme

  1. Ima li književnost smisla ?
    Od Bisernica u forumu Književne forme
    Odgovora: 7
    Poslednja poruka: 24-05-2012, 17:01
  2. bajke...
    Od marlon u forumu Filozofija
    Odgovora: 5
    Poslednja poruka: 13-03-2012, 10:02
  3. Narodna književnost
    Od Bisernica u forumu Književne forme
    Odgovora: 8
    Poslednja poruka: 02-02-2012, 22:48
  4. Da li im pričate bajke?
    Od kojica u forumu Za mame i bebe
    Odgovora: 1
    Poslednja poruka: 09-11-2011, 08:10
  5. Antička književnost
    Od Bisernica u forumu Istorija književnosti
    Odgovora: 32
    Poslednja poruka: 21-11-2010, 19:19

Članovi koji su pročitali ovu temu: 0

There are no members to list at the moment.

Oznake za ovu temu

Dozvole

  • Ne možete otvoriti novu temu
  • Ne možete slati odgovore
  • Ne možete postavljati priloge
  • Ne možete izmeniti svoju poruku
  •