Dobro de.

Prvo, zima bila žešća. Neka budala (koja nisam bio ja

) smislila da idemo u neku selendru bogu iza potoka di ima jena crkva starinska - brvnara. Vozijo nas kum lično s kumom. Stalno se osvrtao (jer mu se pokvarilo grejanje, pa je virio napred kroz malecku rupu u ledu na vetrobranu koju je stalno obnavljao grebanjem noktima, a kuma održavala rupu na zadnjem staklu da vide dal se popa drži za nama, jer je plan bio ako popina službena crna Dačija zaglavi u snegu, da se istovarujemo i obavimo šta ima na licinom mestu. (Popa posle priznao da ne bi bilo baš kanonski). Kako se put penjao uzbrdo, a gomila snega rasla kao u francuskim komendijama, sve više Dačija ostajalo je napola pozabadano u šanac pored puta.
Vlasi se smeju, mašu da se ne zaustavljamo i pokazuju palčeve uvis. Pokazo bi i ja njima neke prste, al se ne valja, kažu. Srbi ne pokazuju ništa. Izvlače se kroz prozore (kojima mož se otvori prozor) i bacaju kape u sneg, pa ih gaze. I točkove šutiraju isto. Oni što ne mogu da izađu psuju žene što su ih nagovorile na avanturu. Ućute tek kad im Dačija od ljuljanja upadne dublje u sneg.
Kakvo razočaranje. Brvnara spolja omalterisana. Pitam popu dal bih mogao da odvalim parče maltera od ćoška da vidim jel baš brvnara jerbo ja neću da se venčavam ako nije brvnara.

Popi pogled leden...
Uspele tri Dačije. Mi, popa i pojac i jedan što niko nije znao ko je, sa još jednim takvim.
- Bezbedaš - šapne kum.
- Otkud znaš? - pitamo mi isto šapatom.
- Viš da ima nove zimske gume. Zato je i stigao dovde. - kaže kum i mete prst na usta.
Brava crkve se zaledila. Pojac obija nekakvom kladom, a popa se krsti i prevrće očima. Na zvuk malog zvona počinju da dolaze meštani. Sasvim tiho, iz svih pravaca. Zaustavljaju se u nepravilnim gomilicama. Ćute. Ne mrdaju. Kao statisti u sceni iz "Tarasa Buljbe" pred bitku. Ispred mene i crkvenih vrata je visoka koščata žena ispranih plavih očiju. Pitam se kako da je zaobiđem, ali žena se sama povuče jedan korak. Nagazi na nekakav kamen i jedva održi ravnotežu. "Bem, ti svadbu" - kaže za sebe. Srpkinja...

Iznutra crkva isto omalterisana i okrečena u plavo. Pod od dasaka. Pokušavam da zapamtim di je ona skroz odvaljena da se ne sapletem kad obilazimo (kao što se kaže za duhove

). Statisti ćutke ulaze za nama. Popa ume da poje, nije da nije, jedino mu bije para iz usta kao ždrepcu na pijaci. Bezbedaš pustio suzu i šapuće svom pajtašu kako se on na svom venčanju prvo ižljubio sa partijskim sekretarom.
Na povratku idemo na kraju kolone, kao komordžije. Nije bilo mesta da se probijemo na čelo.
