trudim se da ga ne tucem..ponekad iz petnih zila
prvo-zato sto nisam pobornik fizickog razracunavcanja bilo koje vrste
drugo-sto mi je ogavna, ogavna ideja da neko na bilo koji nacin, fizicki prevnstveno, kada je o deci rec, maltretira SLABIJEG od sebe
znaci-dete nam nije fizicki ravnopravno, ne moze da uzvrati, ne kapira zasto ti njega mozes, a on tebe ne moze da udari, zasto ti to sto si otac/majka daje za pravo da ga udaras i slicno
desilo mi se par puta da sam ga lupila, kad me dovede do nepojmljive granice besa, ili dva puta iz cistog straha, sta je sebi mogao da uradi, pa sam mahinalno pocela da vicem i sljepila ga, i taj njegov pogled, zbunjen, uplasen, neverujuci, povredjen nisam mogla danima da izvucem iz glave posle...kao da sma ga u tom trenutku otrgla od sebe, ne onda kad je presecena pupcana vrpca medju nama, vec upravo tada, kad je shvatio sta njegova mama moze da uradi...sao zato sto je veca i sto joj se moze..
kapiram da je uzasno tesko malom detetu ciji su spoznajni kapaciteti i moc razumevanja ograniceni, objasniti sta treba/ne treba, sme, moze, narocito kad su u periodu ispitivanja svoje sopstvene moci (po pravilu nad roditeljima), ali zaista nisam pobornik batina..
ni mene moji roditelji nisu bas nikada tukli (lazem-pamtim dva udarca-jedna kad sma pala i razbila glavu i kad sam bila udarena bas kao prva reakcija na strah koji su osetili, i druga-kad sam nasla svog prvog decka i dosla kuci u pola noci, a oni se u medjuvrmeenu izbezumili od straha, jer sam imala 14), ni mene , ni brata, i smatram da smo oboje ispali prilicno dobri..