RENESANSA
Proucavajuci prelaz izmedju klasicne antike i Srednjeg veka, bili smo u mogucnosti da ukazemo na veliku prekretnicu - pojavu islama - koja obelezava podelu izmedju ovih era. Nikakav slican dogadjaj ne odvaja Srednjii vek od Renesanse. Svakako da su XV i XVI vek bili plodni dalekoseznim dogadjajima - pad Carigrada i Tursko osvajanje jugoistocne Evrope, istrazivacka putovanja koja su dovela do zasnivanja prekomorskih imperija u Novom svetu (Africi i Aziji), koja donose sa sobom i suparnistvo izmedju Spanije i Engleske, kao prvih kolonijalnih sila, duboka duhovna kriza reformacije i protiv reformacije. Ovo je samo deo dogadjaja koji su prouzrokovali Novu eru.
Homo Univerzale - umetnik renesanse : arhitekta, skulptor, pesnik, slikar, teoreticar.
Renesansa je bila prvi period u istoriji koji je bio svestan svog postojanja i koji je sam sebi iskovao ime. Srednjevekovni covek nije mislio da pripada dobu koje se razlikuje od klasicne starine; proslost se za njega sastojala prosto iz ere ”Pre Hrista i Posle Hrista”, iz Ere Zakona (sto znaci Starog zaveta) i Ere Milosrdja (sto znaci posle Hristovog rodjenja).
Nasuprot tome, renesansa je delila proslost ne prema Bozanskom planu Spasenja, vec na bazi ljudskih ostvarenja. Ona je na Klasicnu Antiku gledala kao na Eru kada je covek dostigao vrhunac svojih stvaralackih snaga, eru koju su varvarske invazije, koje su srusile Rimsku imperiju, naglo prekinule, pa je vreme hiljadugodisnjeg intervala mraka, odnosno neprosvecenosti trajalo sve do Renesanse. Zato se Novi vek mogao nazvati ”Preporodom” (od latinskog Renasci - ponovo se roditi). Petrarka, prvi od velikih ljudi koji su stvarali Renesansu, medjutim, smatrao je novu eru kao ozivljavanje klasike, tj. iskljucivo kao uspostavljanje Grckog i Latinskog jezika u njihovoj ranijoj cistoti i vracanje na originalne tekstove klasicnih pisaca. Individualizam - nova samosvest i samopouzdanje - osposobila ga je da objavi, nasuprot svim utvrenim autoritetima, svoje sopstveno ubedjenje da je doba ”verovanja” u stvari bilo doba neprosvecenosti i mraka, dok su mracni pagani Antike stvarno predstavljali najsvetliji stepen istorije. Ovakva spremnost da se posumlja u tradicionalno verovanje i obicaje ostace duboko karakteristicna za Renesansu kao celinu.
Cilj renesanse nije bio da se dela Antike podrazavaju, vec da se dostignu, i ako je moguce i prevazidju. U praksi, to je znacilo da autoritet koji je pridavan klasicnim uzorima ni izdaleka nije bio nedodirljiv. Osnovni paradoks je sto je zelja za vracawem klasicarima, zasnovana na odbacivanju Srednjeg veka, donela Novoj eri ne preporod Antike, vec radjanje modernog coveka.
Renesansa, kao revolucija u umetnosti, u svom stvaranju nije unistila dotadasnju umetnost, vec ju je apsorbovala, sintetisala je sa drugim formama i drugom sadrzinom, i stvorivsi jednu kvalitetnu, novu umetnost nastavila je dalje sa svojim razvojem. Novi duh u umetnosti doneo je oslobodjenje od ranijih stega, sto je imalo za posledicu to da se manifestuje individualnost umetnika - i to mnogo jace nego u Anticko vreme. Umetnicka dela, koja se u Srednjem veku razlikuju po tipu, a ne prema licnosti umetnika koji su ih stvorili, sada pocinju da se razlikuju jedna od drugih bas prema umetniku - autoru i pecet njegove licnosti postao je najvaznija odlika. Teziste Renesanse je njen javni karakter.