Opus sakralnih objekata zauzimaju posebno mesto u istoriji covecanstva.
Podrucje arhitektonskog stvaralastva kojem genezu mozemo potraziti u samom osvitu civilizacije zacijelo je sakralna arhitektura. Sakralna arhitektura je materijalna interpretacija susreta totaliteta i coveka. Njezina je zadaca otvoriti holistički prostor mogucnosti da covek istupi iz svoga svakodnevnog ophodjenja sa svetom, postavi se u totalitet odnosa i postavi pitanje o smislu vlastitog postojanja.
Arhitektura je umjetnost oblikovanja prostora volumenom.
Ona je likovna umetnost koja ima prakticnu namenu.
Odmah nakon kuce za sebe, ljudi su razvili gradjevine za svoje bogove.
U sakralnu arhitekturu spadaju: hramovi, svetista, mauzoleji (monumentalna grobne gradjevine), crkve, manastiri, samostani,sinagoge, dzamije,pagode ... Hramovi sirom sveta (od mezopotamskih visokih stepenastih hramova, ogromnih egipatskih, ili potpuno prekrivenih skulpturama u Indiji), gradjeni su da budu velicanstveni i bogati kako bi se bogu udobrovoljilo i navelo da poseti ta mesta za molitve i obrede.