Status :
Registrovan : Jun 2009
Pol:
Lokacija : na relaciji milano-beograd
Poruke : 2,146
Re: Beograde, dobar ti jutar
zar samo keks i ja volimo beograd?evo jedan lep tekst pa ako volite beograd,procitajte ga
Ne znam odakle da počnem... da li da se vratim u daleku prošlost 1875... ili na jedan hladni decembarski dan 1975... ili da odem malo dalje na 15. decembar 2005.....
Beograd za mene ima posebno značenje. To je grad u kojem sam se rodio, išao u školu, doživljavao prve frustracije, razočarenja, ljubavi, prijateljstva, radosti, borio se za njega, mrzeo ga... Doživeo ga kao živo biće jednom rečju... On za mene jeste posebna država sa svojim posebnim uređenjem, posebnim načinom razumevanja, posebnim načinom funkcionisanja i disanja. Beogad živi 24 sata dnevno, sedam dana u nedelji, 52 sedmice u godini... Beograd se širi poput živog organizma i upija u sebe svaki uticaj sa strane i svaki pokušaj osvajanja osujećava, tako što to osvajanje proživljava, prežvakava i pretvara u dio sebe, kao dio svoga posebnoga šarma i određenu, ne baš uvjek uspešnu vrstu kvaliteta. Kroz vrijeme raste, menja se, prilagođava.... ali živi i mimikrijski se pretvara u vrijeme čiji je dio... Pravi Beograđani su potpuni nacionalisti, za njih riječ beogradski pašaluk nije uvreda i ne vide u njoj ništa loše, čak šta više, ne znaju šta kog vraga Beograd i dalje traži sa ostalim dijelovima zemlje, kad već neće u potpunosti da ga prihvate kao dio sebe i da se u potpunosti utope u njega... U Beogradu se ljudi zapravo i rađaju, čak iako su se prije toga rodili već negde drugde....
Pa opet, čudni su ti Beograđani. Kao da one koji su mu najznačajniji i koji su mu dali najveći dio duše svoje, za njega postaju samo zrno prašine na velikom prostiraču. Kako inače drugačije protumačiti spomenik Knezu Mihailu, koji Beogradu dade i slobodu i Muzej i Pozorište, a ipak ga svi znaju kao Konja? A opet, postoji i podjela na Stare i Nove Beograđane, pa tako, kako vrijeme prolazi i generacije se mjenjaju, ali navike ostaju iste. Oni koji su rođeni i rasli prije II svetskog rata, sve su ulice poslije rata nazivali predratnim imenima (u internoj komunikaciji, jer se, tada drukčije nije smjelo), a oni pak što su rođeni i rasli prije poslednjih balkanskih ratova, opet sve ulice nazivaju predratnim imenima (mada sad i ne moraju mnogo da paze, jer svako priča šta mu se ćefne).
Neka od mojih prvih sjećanja sežu u vrijeme kad sam živio ispod Narodnog Pozorišta. Tada mi je život u blizini pozorišne zgrade sam po sebi pričinjavao velike radosti, kada sam šetajući se, ili odlazeći u prodavnicu, kod stražnjeg ulaza u pozorište gledao one silne dekoracije i kulise koje su unosili ili iznosili pozorišni radnici. Pa i kad su srušili stražnji dio, da bi ga renovirali, obnovili i napravili ga većim i veličanstvenijim, Pozorište nije izgledalo kao umorni starac na postoperativnoj nezi, već kao gorostas koji je došao na kuru uljepšavanja i sad čeka da se uzdigne gordo u svojoj veličini i sjaju. Mislim da je to ono što u suštini odlikuje Beograd i njegove znamenitosti – jedna vrsta nametljive gordosti koja se prezire sve do onog trenutka dok se ne postane dio nje i kada se potpuno prihvata i uživa u njoj...
Kad sam bio mali nisam imao puno drugara. Možda zato što sam bio stidljiv, a možda zato što sm bio izbirljiv, ali najvjerovatnije pomalo od oba. Zato sam najviše volio da se igram sam. Ali nikad nisam bio sasvim sam, jer mi je Beograd uvjek bio tu da se družim s'njim i da istražujem njegove tajne.Skoro cijelo djetinjstvo proveo sam sam, igrajući se sa njim. Istraživao sam dvorišta, ulice, zgrade i, najvažnije od svega, Kalemegdansku tvrđavu. Na njoj tražio puteljke, prolaze, prečice i maštao o tome da sam kralj, a da je Tvrđava moje kraljevstvo.Bivao pun modrica, ogrebotina, kažnjavan zbog toga, ali sam oduvijek volio Kalemegdan, a on mi je tu ljubav uzvraćao...Pa, zatim, kad bih se umoran od lutanja i igranja vraćao kući, uvijek sam birao novi put i tražio druga lica grada.
Tako sam zavolio i Knez Mihailovu, zapravo, ona mi je oduvijek i bila draga, pogotovo kad su je renovirali i zabranili vozilima da borave u njoj, te je postala Naša Pešačka, sa ogromnim prostorom za šetnju, šarenim izlozima i nasmijanim licima. Ovdje ću, opet napraviti malu digresiju. Naime Beograd je najljepši kad je pun ljudskih lica i kad vozila nestanu sa ulica. Pešačke zone, najpre „oslobođena" Knez Mihailova, a zatim i svake prve subote u mjesecu, sa nekim dugoročnim planom da se to proširi na stalno Maršala Tita (sadašnja Kralja Milana), daju Beogradu čistog zraka, te se osjeća kako on slobodnije diše, a samim tim i širi neko ozračje koje uveseljava i oraspoložava ljude....
Još jedno omiljeno sjećanje iz djetinjstva su mi vješalice na žaru kod „Znaka Pitanja" i stari kockasti stolnjaci i uopće čitava atmosfera te stare kafane koju upotpunjavaju komšiluk Saborne crkve i konaka Knjeginje Ljubice. Kasnije, kad sam bio malo veći, krenuo sam u Kolarčevu zadužbinu na Viši kurs iz engleskog jezika. I ne samo to, već „Kolarac" pamtim i po nedjeljnim promenadnim koncertima klasične muzike koji su oplemenjivali moju dušu, smirivali želudac i širili mozak.
E sad ovdje ide jedna celina koju je jako teško razdvojiti... To je potez od Studentskog trga sa Kapetan Mišinim zdanjem (Rektoratom) i Filo (Zofskim i Loškim) fakultetima, preko Studentskog parka i spomenicima Dositeju i Josifu Pančiću, Višnjićeve ulice i turbeta na vrhu, Dositejevog liceja i Instituta za strane jezike (gdje sam stek'o prva znanja stranih jezika) i uopšte kako se više pokušavam suziti na jedan dio, tako se sve više širim, nezadrživo tim Dorćolom koji se u mojim mislima proteže od istočne granice Kalemegdana sa ulicom Tadeuša Košćuškog, preko Dušanove ulice, Francuske i opet nazad u Vase Čarapića, pa do Kalemegdana, čitavoga toga kraja koji diše jednim ritmom, koji samo oni koji žive i duže borave u njemu mogu osjetiti. To je duša Beograda i njegova puna zrelost, vrijeme njegovoga najblistavijega i najponosnijega sjaja koje i danas obitava u tome čarobnome brijegu i odatle se poput čudotvornog napitka razliva na ostale dijelove grada...
Iako nije fer kad nekoga voliš da biraš trenutke kad ga „najviše" voliš i reći da ga voliš kad god, ja ću ipak napraviti presedan, (a mogu to jer smo jako bliski, a i Beograd je odveć star (u onom smislu kad starost donese smirenost, zrelost i gospodsku otmjenost) i odabrati proljeće kao omiljeno godišnje doba u njemu, jer je i on tad ponovo dječarac u kratkim pantolama koji jurca po ulicama i nanosi osmjehe na lica. E tad u proljeće ga volim u svako doba dana, čak i kad kiša pada (a ja ne volim kišu), a ostalim godišnjim dobima zna nekad i da me smara.... Npr. u ljeto ga volim u kasopopodnevim – predvečernjim – noćnim satima, kad krene da isijava toplotu akumuliranu preko dana, toliku da čak legnem na asfalt i tako se skroz stopim s'njime. U jesen mi je tužno drag, kad krene da gubi lišće sa svoga drveća i kad pošalje košavu koja poludi od bjesa koji u sebi ima neku katalizirajuću funkciju, ali koju je jako teško dokučiti – možda tek kad bi košava bila dovoljno jaka da nas sve ponese u zrak i povede putanjama samo njoj znanim, bi mogla da nam ispriča priču, kao što je pticama priča. A ptice, golubovi, vrapci, vrane, galebovi i još mnoge koje obitavaju u Beogradu, tu priču znaju i nesebično je djele sa nama, samo što smo mi postali gluhi da je čujemo...
Drugo pitanje oko koga se mnogi glože je, koji dio Beograda je Najbolji, Najljepši, NajNajNaj...
Prema tome gajim određenu vrstu rezerve i ne mogu se osjećati pripadnikom dijela grada, jer mi je svaki njegov dio podjednako drag i za svaki me veže neka posebna uspomena. Pogotovo zato, što dok sam živio u njemu, stanovao na raznim mjestima Beograda... Rođen na Savskom Vencu u Proleterskih BrigadaJ.... kao beba živio na Neimaru i Autokomandi, onda vrtić i školovanje proveo, kao što već spomenuh, ispod Narodnog Pozorišta, srednju školu završio na Zelenom Vencu, a živeo na Zvezdari ispod Cvetka, višu školu na Košutnjaku, živeo na Miljakovcu, fakultet na Novome Beogradu, živeo u Zemunu... i onda napravio pun krug, vratio se na Dorćol i poslije toga u bijeli svijet....
Zato sad sa odmakom, vremenskom i prostornom distancom gledam na svoj grad i vidim ga u punoj ljepoti... Jer koliko god čovjeka nervirao, iritirao, gušio i rastuživao, Beograd umije i može i da razveseli, oraspoloži, odmori, oplemeni, nauči i ohrabri... I zato o njemu se može pisati kao o živom biću... A ja znam da će mi on oprostiti, ako sam nešto ružno rekao o njemu, jer njegovo srce je, i pored gordosti i dovoljno veliko da prihvati svaki sud, makar bio i neugodan za čut...
VOLITE BEOGRAD KAO SEBE SAME!
Branislav Đaković
Travnik, 2008
hvala ti branislave