Halil Džubran - kraljevstvo mašte,suza i osmeha

[Bisernica]

Život ljubavi


Proleće

Dođi voljena moja,pođimo u šetnju među brdima,jer snegovi su se istopili,
živi svet se probudio iz zimskog sna i luta preko brda i dolina.
Dođi,sledimo tragove proleća na udaljenom polju.
Dođi i penjat ćemo se na uzvišenja i posmatrati talasasto zelenilo dolina pod nama.

Prolećna zora je razmotala odeždu koju je skrivala zimska noć,i jabuka i breskva su
se njom ogrnule,nakićene kao neveste uoči Volšebne Noći.
Probudila se i loza,njeni izdanci se prepliću kao ruke ljubavnika.
Teku potoci i jure među kamenčićima,pevajući ode radosti.
Cveće se izliva iz srca Prirode kao pena iz talasnog brega.
Dođi,voljena moja,ispijmo poslednje kišne kapi sa latica narcisa i ispunimo duše naše
rodosnom pesmom ptica.
Udahnimo miris povetarca i sednimo pored onog kamena gde se krije ljubičica,i tu
razmenjujmo poljupce.


Leto

Dođi ljubavi moja ,do polja jer nastupili su dani berbe i žetva se bliži.
Sunce je zrnca učinilo zrelim i zahvalnim Prirodi na njenoj ljubavi.
Dođi pre nego što ptice uberu sve plodove našeg rada,i pre nego što mravi
preplave našu zemlju.
Sakupimo zemaljske plodove ,kao što duša prikuplja zrna blaženstva nastalog
sejanjem zadovoljstva u dubini naših srca i ispunimo korpe naše nagradama
koje nam nudi priroda,kao što Život puni skladišta naših duša.
Dođi drugarice moja,načinimo od trave krevet naš,a od nebesa prekrivač.
Spustimo glave na jastuk od mekanog sena,nađimo na njemu odmor od
napornog dnevnog rada i slušajmo melodičan žubor potoka u dolini.


Jesen


Pođimo u vinograd,ljubavi moja,iscedimo grožđe i čuvajmo vino u ćupovima,
kao što naš duh čuva životne mudrosti.
Skupimo voće,a iz cveća iscedimo mirise.
Vratimo se domovima našim jer listovi su počeli da žute,a vetrovi su ih razbacali
da načine od njih mrtvački pokrov za cveće koje je umrlo od žalosti za minulim letom.

Pođi,jer ptice odleteše ka morskoj obali,noseći u svojim krilima sećanje na veliku
radost u vrtovima ,i ostaviše za sobom usamljen jasmin i mirtu.I poslednje suze su
prolivene nad tlom.
Hajde krenimo,potoci su prestali da teku i izvori su usahli,jer presušiše njihove suze
radosnice; i brežuljci su odbacili svoju lepu odeždu.
Hajmo voljena.Jer Prirodu je obuzeo san i ona se uz tužnu i čežnjivu melodiju
oprašta sa budnošću.


Zima

Približi mi se,moja srodna dušo.Pribij se uz mene i ne dozvoli da ledeni dah zime
rastavi naša tela.Sedi sa mnom pokraj ove vatre,jer vatra je plod zime.
Pričaj mi o životu,jer uši su mi umorne od uzdaha vetrova i krika Prirode.
Brzo zatvori vrata i prozore jer mi rastužuje dušu ljutito lice Prirode.,a prizor grada
pod snegom,kako sedi kao ucveljena mati,zadaje bol mome srcu.
Zatim sipaj ulje u lampu,već postaje mračno.Stavi je pored tebe da mogu da vidim
šta su noći ispisale na tvome liku.Donesi ovamo krčag sa vinom,pa da pijemo i prisetimo
se dana kad smo cedili grožđe.

Približi mi se jedina,vatra se gasi i ostaje samo pepeo.
Zagrli me ,lampa prestaje da gori,nrak ju je savladao.
Kapci nam postaju teški od vina.
Pogledaj me svojim snenim očima.Zagrli me pre no što san obgrli nas.
Poljubi me,jer sneg je zarobio sve sem tvog poljupca.
Oh,voljena moja,kako je dubok okean sna !
A kako je daleko jutro u ovoj noći !

[Bisernica]

Kao što je to slučaj sa mnogim pesnicima romantizma,bilo istoka ili zapada,tako su i Gibranovi početci bili usmereni ka blistavom sjaju večnosti,daleko od sveta koji je uvek bio u kandžama nepravde i nasilja.Beg osetljive duše od svarnosti često poprima revolucionarne razmere,od kojih je politička revolucija najvidljivija,iako u njegovom slučaju pobuna nije toliko usmerena protiv institucija ,koliko protiv pojedinaca koji su postali saučesnici čistog zla,pohlepe,nepravde i krvoprolića.Zbog toga su većina njegovih likova u njegovim ranim delima personifikacije,što čini parabolu i alegoriju njegovim uobičajenim stvaralačkim postupcima.U svojim kasnijim delima on napušta indirektni narativni stil i smelije prihvata nadu u sreću sada i na ovom svetu.

[Bisernica]

Na Dalekom istoku su dve ogromne civilizacije hiljadama godina stražarile nad velelepnošću nebrojeno detalja uokvirenih čvrstim konturama,i one opstaju vekovima.Za razliku od Dalekog,Bliski istok je bio izgrađen,a zatim sravnjen sa zemljom,pa ponovo izgrađivan na temeljima starih kultura.Stari Heleni su izgradili Troju između Ide i Samotrake i zveket oružja je sa ovih prostora prenela Homerova lira.Vekovima kasnije ,Vizantija je odredila prve okvire italijanskoj srednjevekovnoj umetnosti.Bliski istok je na svom oskudnom zemaljskom tlu bio rasadnik religija,i misticizma ,koji je možda samo u Indiji bio gušće zasejan.Liban je zemlja Gibranovog porekla ,jedna od onih u kojoj se mešaju stari i novi običaji,u kojoj mlade hrišćanke s proleća bacaju cveće u potoke koji se slivaju niz planinu Liban,što je istovremeno i slavljenje povratka Adonisa iz carstva smrti.
Gibran predstavlja Prirodu kao devojku - "ja sam deva koju tvoji praoci obožavaše,za mene su podizali oltare,svetilišta i hramove..."

[Bisernica]

Ti hramovi su srušeni,neki do njih i sravnjeni sa zemljom ,i tek u nekom starom zapisu ili kotkrivenom temelju nazire se dokaz njegovog postojanja,dok su neki ostavili za sobom samo neorganizovane gomile kamenja koje ni malo ne liče na građevinu koju su nekad tvorili.Traganje za onim što nastavlja da biva i kad se kamenje sruši i statue u prah pretvore,često ej mladog pesnika vuklo razmišljanju među tim ostatcima civilizacije koja se srušila u prašinu civilizacije koja joj je predhodila : među trgovima,rimskim hramovima,crkvama,tvrđavama.
U predvorju jednog takvog hrama,mladi Gibran je nakon jutarnje šetnje posmatrao jednog usamljenog čoveka kako sedi na srušenom stubu,pogleda okrenutog ka istoku.Upitao je čoveka šta radi,a čovek mu odgovori:

"Posmatram život".
"Samo to radiš" - pitao je začuđeno pesnik.
"Pa zar to nije dovoljno?"

Ovaj događaj ,koji je zabeležio u jednoj od svojih knjiga,je na Gibrana ostavio snažan utisak.Čini se da je ovaj posmatrač života Gibranova ideja pesnika - sam,neopterećen bukom i kontaktima sa ljudima.Gibranov pesnik se nalazi na vrhu njegove hijerarhije,najuzvišeniji među ljudima.

[Bisernica]

Reci o meni šta želiš i vreme će ti suditi,i tvoje reči će biti svedok pred tim sudijom
i dokaz njegove pravičnosti......Došao sam na ovaj svet da nešto kažem.
Ako me smrt odnese pre nego što zaustim,sutrašnjica će umesto mene zboriti.
Jer sutrašnjica ne ostavlja nikakve tajne skrivene u knjizi Večnosti.....
Ono što danas činim bit će obznanjeno ljudima u danima koji dolaze.

[Bisernica]

Kao što zvezdano nebo ispunjava duh jednih,mirno ili uzburkano more duh drugih,tako je činjenica da potiče iz ranjene zemlje Gibranu omogućila sagledavanje velikih i malih,mnogih i usamljenih,onog što vremenom isčezava i onog što traje.Damask i Liban su njegova najranija sećanja,i iz tih predela sličnih onima opisanih u starozavetnim tekstovima ,on crpi inspiraciju i svoje pesničko nadahnuće.Postaje izgnanik i živi u Parizu,i konačno se nastanjuje u Njujorku gde se i proslavio,ali nikada nije prekinuo snažne veze sa rodnom grudom. U njegovim pokretima bilo je i dalje istočnjačke uglađenosti,sa strahopoštovanjem punim nostalgije je govorio o običajima sirijske crkve,protiv čijeg se ortodoksnog učenja još odavno pobunio.U svojoj mladalačkog pobuni protiv sveštenstva ispoljio je duhovnu naklonost engleskom pesniku Vilijamu Blejku.Obojica su posedovala mnogo zajedničkih ubeđenja : mržnju prema pretvornosti personifikovanu u zlim sveštenicima,oslobađanje fizičke ljubavi iz okova konvencija kako bi se postiglo duhovno ispunjenje,uočavanje lepote jednog trenutka koja nam se čini prolaznom,a zapravo je večna,pronalaženje čuda u prirodi i u uobičajenim sitnicama koje sačinjavaju svakodnevni život....koje u suštini čine život.
Obojivca su u ime mašte ratovali protiv razume,prkosili logici da bi prokrćili stazu koja vodi pravo do Boga.I jedan i drugi su smatrali da ova otkrovenja čine pesnički dar.

[Bisernica]

U Gibranovom Proroku,pesnik i Prorok su jedno,lik odvojen jedan od drugog,ali dva dela istog bića.Pesnik jedino može zgrešiti ako postupa suprotno sopstvenoj prirodi,ali na svim gibranovim stranicama ni jedan pesnik nije počinio takav greh.Za Gibrana je poezija sveta i uzvišeni oni koji su joj se posvetili : "Pesnik ne sme raditi one uobičajene stvari koje drugi ljudi rade,jer pesnik je svet."

[Bisernica]

Za pesnika je život smrt


Noć je raširila svoja krila nad gradom,prekrio ga je sneg,a hladnoća je primorala ljude da napuste trgove i pronađu utočište u svojim domovima.Vetar je jaukao između kuća kao ožalošćeni koji među grobovima oplakuje mrtve.
Na periferiji ovog grada nalazila se stara trošna kuća koja samo što se ne sruši od težine snega.U jednom kutku ove kuće nalazio se krevete u kome je ležao smrtnik i posmatrao kako se slaba svetlost lampe bori sa mrakom.Bio je to mladić u svojim najboljim godinama i znao je da je čas njegovog izbavljenja iz ovozemaljskih okova veoma blizu.I čekao je dolazak Smrti.Na bledom licu mu je sijala nada,a na usnama tužan osmeh.
On je pesnik koji je došao na svet da unese radost u ljudska srca svojim divnim stihovima,a sada je ležao umirući od gladi u gradu živih i bogatih.Plemeniti duh koga je milost bogova poslala da učini život ljudi lepšim,sada se oprašta od ovog sveta pre nego što mu se čovečanstvo i osmehnulo zauzvrat.
Uzdahnuo je poslednji put,a kraj njegove postelje nije bilo nikoga sem jedne lampe,koja mu je pravila društvo u samoći,i osim parčića papira na kojima su bile ispisane misli njegovog nežnog duha.
Skupio je poslednje ostatke svoje snage,podigao ruke ka nebesima i pomerio iznurene kapke kao da njegov umirući pogled može da probije krov ove oronule kolibe da bi video zvezde skrivene iza oblaka,i rekao je :
"Dođi brzo privlačna smrti,duh moj žudi za tobom.Dođi i skini sa mene okove tvari,jer umorio sam se vukući ih.Dođi slatka smrti,i izbavi me od ljudi,koji me drže za stranca samo zato što govorim jezikom anđela među njima.Požuri,ljudi su me odbacili i gurnuli u zaborav zato što nisam žudeo za zemaljskim blagom kao oni,niti sam iskorišćavao slabije od sebe.Dođi mi ,slatka smrti,i uzmi me jer ljudima više nisam potreban.Uzmi me u svoja nedra koja su puna ljubavi,poljubi moje usne,usne koje nisu okusile ni ukus majčina poljupca,niti dodirnule sestrinski obraz,niti poljubile dragu.Požuri i zagrli me ,smrti,voljena moja."
Zatim sam uz postelju ovog mladića na samrti ugledao lik jedne žene nadzemaljske lepote.Bila je odevena u haljinu belu poput snega,a u ruci je držala krunu od ljiljana sa rajskih dolina.
Približila mu se,zagrlila ga i zatvorila mu oči da bi mogao da vidi očima svoga duha.Na usne mu je spustila poljubac pun ljubavi,poljubac koji je na njegovim usnama ostavio osmeh zadovoljstva.I toga trena je koliba ostala prazna,u njoj je ostala samo zemlja i parčići papira u mračnim uglovima.
Godine su prolazile i eštani toga grada su i dalje bili uspavani neznanjem i glupošću.Kada se probudiše iz tog mrtvila i njihove oči ugledaše rađanje mudrosti,podigli su u srcu grada spomenik pesniku,i u određeno vreme svake godine priređivali su svečanost u njegovu čast.
Kako su samo ljudi glupi !

[Bisernica]

A jedne večeri silna oluja pogodi grad, i Alimustafa,sa devetoricom učenika uđe u Vrt,
gdje spokojni i tihi sjedoše oko vatre.Tada jedan od učenika reče:
"Ja sam sam Učitelju,a kopita vremena snažno biju o moje grudi."

Alimustafa se podiže i stade između njih,te glasom,nalik na fijuk silovita vjetra,reče:
Sam! I šta s tim? Sam si došao i sam ćeš isčiljeti u izmaglici."
Stoga, ispij svoj pehar sam i u tišini.Jesenji dani drugi drugim usnama pružiše pehare
druge i natočiše ih vinom trpkim i slatkim,kao što napuniše i pehar tvoj.

Ispij svoj pehar sam,mada ima ukus tvoje vlastite krvi i suza tvojih,i slavi život što ti
je pružio dar žeđi.Jer bez žeđi,srce je tvoje tek obala jalova mora ,bez pjesme i bez plime.
Ispij svoj pehar sam i s radošću ga ispij.
Podigni ga visoko ponad glave i ispij ga do dna za one koji piju sami.

Jednom sam potražio društvo ljudi i sjeo s njima za njihov sto i pio s njima do dna:ali
vino njino nije doprlo do moje glave,niti je zastrujalo u grudima mojim.Samo je sišlo u
moje noge.Um je moj ostao suh,a srce zaključano i zapečaćeno bješe.Jedino moje
noge s njima u njihovoj magli bjehu.
I više nisam tražio društvo ljudi,niti sam pio vino s njima za njihovim stolom.

Zarad toga vam kažem,premda kopita vremena snažno biju o vaše grudi,šta s tim?

Dobro je za vas da sami ispijete svoj pehar tuge ,jer i pehar radosti ispit ćete sami !"

Gibran - Prorokov vrt

[Bisernica]

Jednoga dana Fardus,Grk,dok je šetao vrtom ,zape nogom o kamen i razljuti se.
Potom se okrenu,dohvati ga i dubokim glasom reče :
"O mrtve stvari na mom putu!" , pa hitnu kamen.

I Alimustafa,izabrani i ljubljeni,progovori:
"Zašto kažeš *o mrtve stvari* ? Zar nisi dovoljno dugo u ovom Vrtu da ne znaš da
ovdje ne postoji ništa mrtvo? Sve živi i blista u znanju dana i veličanstvu noći.
Ti i kamen ste jedno.Postoji razlika jedino u otkucajima srca.Tvoje srce kuca
neznatno brže,zar ne,prijatelju moj ? Da,ali ono nije tako smireno.
Njegov ritam možda je drugačiji ,ali ja vam velim,istražite li dubine vaše i
izmjerite li visine prostora,čut ćete samo jednu melodiju i u toj melodiji,
jedno s drugim,u savršenom skladu,kamen i zvijezda pjevaju.

Ako moje riječi nisu doprle do spoznaje vaše,tada ih pustite do sutrašnje
zore.Ako si prokleo ovaj kamen,zato što si se u sljepoći svojoj spotakao o
njega,tada bi prokleo i zvijezdu da se tvoja glava sudari sa njom na nebu.
Ali ,doći će dan kada ćete sakupljati kamenje i zvijezde ,kao što dijete
bere ljiljane u dolu,i tada ćete znati da je sve to živo i da širi miomiris"

Gibran - Prorokov vrt

[Bisernica]

O,ti ,čije ime strahujem da izgovorim,ti,skrivena od mene štitovima moćnika
i bedemima plemstva,ti,stvorenje sa drugog sveta za kojim se samo u večnosti
usuđujem da žudim,gde svi su jednaki,ti,pred kojom i jaki pokleknu,kojoj se
svi klanjaju i poklanjaju sva svoja blaga.

Ti si zaposela srce osveštano ljubavlju,i zarobila dušu oplemenjenu Bogom,
i očarala um koji je do jučer neuhvatljivo hodio poljima,a danas je postao
sužanj strasti.

[Bisernica]

…Oslušni, srce moje, i poslušaj šta govorimuša mi bješe moćno stablo čije korijenje seže u dubine
zemlje, a grane mu se izvijaju prema beskraju.
Duša mi procvjeta u proljeće, plodove dade u ljeto, a kada jesen dodje sakupih plodove u srebrne posude i stavih
ih na raskrsnicu. Prolaznici su ih uzimali, jeli i svojim putem nastavljali.
Kada jesen minu, kada se njeni kliktaji u plač i jadikovku pretvoriše, u posudama vidjeh samo jedan plod koji ljudi
meni ostaviše. Ja ga uzeh i vidjeh da je nesnošljivo gorak, kiseo kao zeleno groždje, te rekoh svojoj duši:
Teško meni. Ljudima sam u usta stavio prokletstvo i u utrobe neprijateljstvo. Šta si, dušo, učinila sa slašću koju si
korijenjem sisala iz dubine zemlje, šta si učinila sa mirisom koji su tvoje grane upijale iz sunčeve svjetlosti?
Potom isčupah moćno stablo svoje duše. Isčupah ga zajedno sa korijenom iz zemlje iz koje je raslo
i iz koje se hranilo. Isčupah ga iz prošlosti i oduzeh mu sjećanje na hiljadu proljeća i hiljadu jeseni. Zatim posadih
stablo svoje duše na drugo mjesto.Zasadih ga u polje daleko od staza vremena. I bdio sam nad njim govoreći:
Bdijenje nas približava zvijezdama.Zalijevao sam ga krvlju i suzama govoreći: U krvi ima mirisa i u suzama slasti.
A kada dodje proljeće, moja duša ponovo procvjeta i u ljeto plodove dade. U jesen sakupih zrele plodove u zlatne
posude i stavih ih na raskrsnicu. Ljudi su prolazili, sami ili u grupama, ali niko ne pruži ruku da uzme iz mojih posuda.
Uzeh i pojedoh jedan plod te osjetih da je sladak poput meda, ukusan kao rajsko vrelo, prijatan kao vavilonsko
vino, mirisan kao dah jasmina. Tada uskliknuh: Ljudi ne žele da kušaju blagoslov, niti istinu, jer blagoslov
je plod suza , a istina je plod krvi! Zatim sjedoh u sjenku stabla svoje osamljene duše, u polju daleko od staza vremena.
Ćuti, srce moje, do jutra.Ćuti, jer se zrak zasitio odvratnim mirisima i tvoj dah neće da kuša....

Gibran

[Bisernica]

Najčudnija i najbezočnija vrsta robovanja na koju naiđoh jeste ona što sadašnjicu ljudsku neraskidivo veže za prošlost predačku;
što im duše tjera na poklonjenje tradicijama djedova;što im u mladićka tijela uvodi drevne duše,kao u svježe grobove kosti stare.

Vidjeh nemušto robovanje - trajno vezivanje muškarca za ženu koju nipodaštava;tjelesnu vezanost žene za postelju supruga koga
mrzi,te im ni jednome nije stalo do života.

Vidjeh nijemo robovanje - kada su pojedinci prinuđeni da slijede svoju sredinu,da se krase njenim bojama,da se njenim ruhom odijevaju
te se oglašavaju poput odjeka i tijela su im nalik sjenkama.

Vidjeh nakazno robovanje - šije moćnika upregnute u jaram obmanjivača,odlučnost jakih ljudi u službi pohotnika što žude za slavom i
znamenitošću te se ponašaju poput marioneta što se prstima pokreću,zaustavljaju i razbijaju.

Vidjeh prastaro robovanje - kako duše dječije padaju sa prostranih nebesa u nesrećne domove gdje nužda i maloumnost druguju,
gdje poniženje i očaj idu podruku,te djeca stasavaju nesrećna,žive kao prijestupnici i umiru poročni.

Vidjeh odvratno robovanje - prodavanje predmeta u bescijenje i naopako imenovanje stvari: obmanjivanje se naziva oštroumnošću,
brbljanje umnošću,slabost blagošću,bojažljivost gordošću.

Vidjeh surovo robovanje - kada se nejaki strahom tjeraju da govore,pa kazuju ono što ne osjećaju,prewdstavljaju se suprotno
svome biću te se nesreća s njima poigrava kao sa krpama.

Vidjeh ogavno robovanje - kada jedan narod živi po zakonima drugog naroda.

Vidjeh nakazno robovanje - kada kraljevski sinovi krunišu kraljeve.

Vidjeh crno robovanje - kada prijestupnici svaljuju sram na nedužne.

Vidjeh robovanje samom robovanju ,a to je inercija .


Kada sam se umorio prateći pokoljenja i kada mi je dojadilo da gledam prohod naroda,sjedoh osamljen u dolini silueta,
tamo gdje se skrivaju sjenke minulih vremena i gdje počivaju duhovi budućih vijekova.Tamo vidjeh slabunjavu siluetu
kako osamljena ide zureći u sunce, te je pitah:

- Ko si i kako ti je ime ?

- SLOBODA je moje ime.

- Gdje su ti potomci ?

- Jedan je umro na raspeću,drugi je umro u ludilu,
a treći se još ni rodio nije.

Potom mi se izgubi iz vida ,u magli....

Gibran

[ljubičica]

za tvoju divnu, divnu temu

[Bisernica]

za tvoju divnu, divnu temu

Hvala
pridružuj se

[Bisernica]

Čoveče,pozvala sa te ovde jer ja gospodarim prostranstvima mašte.
Dozvolila sam ti da dođeš i stupiš preda mnom jer ja sam Kraljica proplanaka snova.
Stoga,počuj moje naredbe i objavi ih celom čovečanstvu.Prenesi im da je grad mašte
svadbeni pir,i da njegove kapije čuva moćan čovek od vrline,i da niko ne može unutra
da kroči sem ako nije odenut u svadbene odore.Reci im da je ovaj grad raj,čiji je čuvar
anđeo Ljubavi i da ni jedan čovek ne sme da ga vidi ,sem ako ima pečat Ljubavi na čelu.
Ovo je polje mašte,njegove su reke poput dobra vina,ptice žustro plove vazduhom poput
anđela,cveće je bogato miomirisima,tlom niko ne kroči sem dece snova.

Gibran - Kraljica mašte

[Bisernica]

Sve se to dogadjalo prije nego što se moj život stubokom okrenuo, prije nego što Bog zapali plamen ljubavi u mome srcu i prije nego što proklija sjeme ljubavi u njemu. Da, sve se to dogadjalo u vrijeme kada sam smatrala da je najveca sreca lijepa odjeca koja me krasi, divna kocija koja me vozi, skupocjen namještaj oko mene. Ali kada sam se prenula, kada mi svjetlost oci otvori, kada osjetih sveti plamen koji mi srce pali, kada osjetih glad koja mi dušu muci, kada se prenuh i vidjeh kako me krila nose i žele me na nebo ljubavi uznijeti, ali drhte nemocna protiv okova zakona koji su mi tijelo okovali prije nego što sam shvatila što su ti okovi i što su ti zakoni - kada sam se prenula i sve to osjetila, shvatila sam da sreca žene nije u znamenitosti njezina supruga niti u njegovoj casti, vec u ljubavi koja im duše obujmljuje, koja njene osjecaje toci u njegovo srce, koja ih cini jedinstvenim tijelom i jednom rijecju na Božjim usnama. Kada spoznah tu bolnu istinu, vidjeh samu sebe u Rešidovoj kuci kao lopova koji jede njegov kruh, a zatim se gubi u tami. Shvatila sam da je svaki dan koji provodim uz njega velika laž koju licemjerje plamenim slovima ispisuje na mome celu, pred zemljom i nebesima, jer nisam mogla uzvratiti mu ljubavlju svoga srca za njegovu plemenitost, niti mu darovati dušu za iskrenost i dobrotu. Uzalud sam pokušavala. Uzalud sam se trudila da naucim voljeti ga - nisam naucila, jer je ljubav snaga koja dolazi iz naših srca... Zatim sam se uzalud pred nebom molila u vrijeme nocnoga mira ne bi li se u meni javio osjecaj koji ce me približiti covjeku koga mi je nebo odredilo za suputnika. Ni nebo mi nije pomoglo, jer nam ljubav pada na duše po Božjem nadahnucu, a ne po ljudskom zahtjevu. Ostala sam tako pune dvije godine u kuci toga covjeka, zavideci pticama u polju na slobodi, dok su meni drugarice zavidjele na mojoj tamnici; kao žena koja je izgubila jedinca, oplakivala sam vlastito srce rodjeno sa spoznajom, a unakaženo zakonom, te je svakodnevno stradavalo od gladi i žedji.
Jednoga od tih crnih dana, prozrela sam kroz tamu i ugledala blagu svjetlost kako zraci iz ociju jednoga mladica koji sam ide kroz život, samotno živi sa svojim papirima i knjigama u ovoj siromašnoj kuc;i. Zatvarala sam oci da ne vidim tu svjetlost i sama sebi sam govorila: »Sudjena ti je, dušo, grobna tmina, i nemoj ceznuti za svjetlošcu.« Zatim sam osluškivala i cula nebesku pjesmu koja mi milinom dušu potresa, svojom nedužnošcu cijelim mojim bicem ovladava. Zato sam zatvarala oci i govorila: »Sudjeno ti je, dušo, zavijanje ponora, i nemoj ceznuti za pjesmama.« Zatvarala sam oc;i da ne vidim, zatvarala sam uši da ne cujem, ali sam i dalje vidjela tu svjetlost, a uši su cule tu melodiju premda su bile zatvorene. U prvi mah sam se uplašila, kao siromah koji je pronašao dragulj pored princevog dvorca, ali se ne usudjuje uzeti ga a nije u stanju ni ostaviti ga. Plakala sam kao žedna osoba koja je ugledala pitki izvor okružen divljim zvijerima, pa je bespomocno na zemlju klonula.
Gospodja Varda za trenutak ušutje. Zatvorila je krupne oc;i, kao da se prošlost osovila pred njom, pa nije imala snage pogledati me u oci. Zatim ponovo progovori:
- Ovi ljudi koji potjecu iz Vjecnosti i vracaju se u nju prije nego što okuse slast istinskog života ne mogu shvatiti glad žene koja je vezana zemnim zakonima. To je teška tragedija ispisana ženskom krvlju i suzama koju muškarac s osmijehom cita jer je ne shvaca, a ako je i shvati, njegov smijeh se preobražava u grubost, te na glavu žene srucuje oganj srdžbe i obasipa je kletvama.
To je tužna prica koju mrkle noci ispredaju u srcu svake žene cije je tijelo okovano posteljom supruga koji joj je postao mužem prije nego što je i saznala što je brak, a njena duša leprša oko drugog covjeka koga voli svom dušom svojom, nedužnom i prelijepom ljubavlju. To je žestoka borba otkako postoji ženska slabost i muška nadmoc, i nece prestati dokle god slabost robuje nadmoci. To je strašan rat izmedju manjkavih ljudskih zakona i svetih osjecaja srca. Donedavno sam bila u tome ratu i zamalo da umrem od nemira, da se istopim sa suzama.
Medjutim, trgnula sam se, odbacila bojažljivost svojih srodnica, oslobodila krila vezana slabošc;u i podcinjavanjem, te sam uzletjela u prostor ljubavi i slobode. Sada sam sretna uz covjeka s kojim cinim jednu zraku iz Božje ruke isijavanu otkako je svijeta. Nema sile na ovome svijetu koja me može lišiti moje srece, jer ona potjece iz sjedinjenja dviju duša koje spaja uzajamno razumijevanje i natkriljuje ih ljubav.
Gospodja Varda me pogleda dubokim pogledom, kao da bi mi htjela grudi ocima spaliti ne bi li vidjela djelovanje vlastitih rijeci na moje osjecaje, da cuje jeku vlastitoga glasa u mome srcu. Medjutim, ja sam šutio da je ne bih prekidao. Ona nastavi glasom u kome je bilo gorkih uspomena, iskrenosti i oslobodjenja:
- Reci ce ti ljudi da je Varda al-Hani vjerolomna i nezahvalna žena koja je slijedila svoje srce i napustila covjeka koji ju je podigao k sebi i ucinio je gospodaricom svoga doma. Reci ce ti da je jalova bludnica prljavim rukama odbacila sveti svadbeni vijenac koji je vjera isplela i umjesto njega uzela prljavi vijenac ispleten od paklenog trnja. Sa svoga tijela je zbacila odjecu vrline, a odjenula se grijehom i sramom. Reci ce ti i više od toga, jer sjene njihovih predaka i danas žive u njihovim tijelima. Oni su poput praznih pecina koje odjekuju glasovima i ne znajuc i njihovo znacenje. Oni ne poznaju Božji zakon u Božjim stvorenjima, niti shvacaju pravi smisao vjere. Oni ne znaju kada covjek griješi a kada dobro cini, vec slabašnim ocima gledaju formu, a ne bit djela. Oni sude o neznanju i presudjuju slijepi, za njih je jednak prestupnik i nedužan covjek, dobar i zlikovac.
Teško onom tko sudi i teško onome kome se presudjuje!
Ja sam bila prostitutka i nevjernica u domu Rašida Numana, jer me on ucinio svojom naložnicom u skladu s obicajima i tradicijom prije nego što me nebo ucinilo njegovom suprugom po zakonu duha i osjecaja. Bila sam prljava sama sebi i pred Bogom onda kada sam se hranila njegovim darovima da bi on zadovoljio svoje porive mojim tijelom. Sada sam, pak, nedužna i cista jer me zakon ljubavi oslobodio, postala sam casna i pouzdana jer sam prekinula s prodajom svoga tijela za kruh, svoga vremena za odjecu. Da, bila sam prostitutka i prestupnica u vrijeme kada su me ljudi smatrali vrlom suprugom, a sada sam cista i casna, a oni me smatraju prljavom vjerolomnicom jer oni o dušama sude prema tijelima i duh mjere materijalnim mjerilima.Gospodja Varda se okrenu prema prozoru, rukom pokaza prema gradu, malo podiže glas i rece tonom u kojemu se osjecalo omalovažavanje i gadjenje, kao da je na ulicama i trgovima ugledala odvratne utvare i demone:
- Pogledaj ove lijepe kuce i visoke palace u kojima žive bogati i mocni ljudi. Medju njihovim zidovima presvucenim svilom obitavaju vjerolomnost i licemjerje; pod njihovim pozlacenim tavanicama su laž i izvještacenost. Pogledaj dobro ova zdanja koja simboliziraju slavu, znamenitost i srecu, ali ona nisu ništa do pecine gdje se krije poniženje, jad i nesreca...
- Reci ce ti ljudi da je Varda al-Hani vjerolomna i nezahvalna žena koja je slijedila svoje srce i napustila covjeka koji ju je podigao k sebi i ucinio je gospodaricom svoga doma. Reci ce ti da je jalova bludnica prljavim rukama odbacila sveti svadbeni vijenac koji je vjera isplela i umjesto njega uzela prljavi vijenac ispleten od paklenog trnja. Sa svoga tijela je zbacila odjecu vrline, a odjenula se grijehom i sramom. Reci ce ti i više od toga, jer sjene njihovih predaka i danas žive u njihovim tijelima. Oni su poput praznih pecina koje odjekuju glasovima i ne znajuc i njihovo znacenje. Oni ne poznaju Božji zakon u Božjim stvorenjima, niti shvacaju pravi smisao vjere. Oni ne znaju kada covjek griješi a kada dobro cini, vec slabašnim ocima gledaju formu, a ne bit djela. Oni sude o neznanju i presudjuju slijepi, za njih je jednak prestupnik i nedužan covjek, dobar i zlikovac.

Teško onom tko sudi i teško onome kome se presudjuje!
Ja sam bila prostitutka i nevjernica u domu Rašida Numana, jer me on ucinio svojom naložnicom u skladu s obicajima i tradicijom prije nego što me nebo ucinilo njegovom suprugom po zakonu duha i osjecaja. Bila sam prljava sama sebi i pred Bogom onda kada sam se hranila njegovim darovima da bi on zadovoljio svoje porive mojim tijelom. Sada sam, pak, nedužna i cista jer me zakon ljubavi oslobodio, postala sam casna i pouzdana jer sam prekinula s prodajom svoga tijela za kruh, svoga vremena za odjecu. Da, bila sam prostitutka i prestupnica u vrijeme kada su me ljudi smatrali vrlom suprugom, a sada sam cista i casna, a oni me smatraju prljavom vjerolomnicom jer oni o dušama sude prema tijelima i duh mjere materijalnim mjerilima.Gospodja Varda se okrenu prema prozoru, rukom pokaza prema gradu, malo podiže glas i rece tonom u kojemu se osjecalo omalovažavanje i gadjenje, kao da je na ulicama i trgovima ugledala odvratne utvare i demone:

- Pogledaj ove lijepe kuce i visoke palace u kojima žive bogati i mocni ljudi. Medju njihovim zidovima presvucenim svilom obitavaju vjerolomnost i licemjerje; pod njihovim pozlacenim tavanicama su laž i izvještacenost. Pogledaj dobro ova zdanja koja simboliziraju slavu, znamenitost i srecu, ali ona nisu ništa do pecine gdje se krije poniženje, jad i nesreca.
To su sazidani grobovi u kojima se krije lukavost slabašne žene iza našminkanih ociju i usana; u njihovim kutovima kriju se muškarcev egoizam i animalnost pod sjajem srebra i zlata. To su dvorci cije zidine se gordo dižu uvis, ali kada bi mogli osjetiti poroke i obmane, raspukli bi se i strovalili. To su domovi koje siromašni seljak gleda suznih ociju, ali kada bi znao da u srcima njihovih stanara nema ni trunke one ljubavi koja ispunjava srce njegove družbenice, s omalovažavanjem bi se podsmjehnuo i radostan vratio u svoje polje........

Gibran - Pobunjeni dusi

[Bisernica]

Žensko srce se ne mijenja tijekom vremena,
niti se preobražava s godišnjim dobima;
žensko srce dugo krvolipti, ali ne umire;
žensko srce je nalik na stepu koju čovjek uzima kao prostor za svoje ratovanje i klanje – po njoj čupa drveće i spaljuje travu,
stijenje joj boji krvlju, zemlju ispunjava kostima i lubanjama, ali ona ostaje mirna i spokojna, ostaje sigurna, proljeće u njoj ostaje
proljeće, a jesen je i dalje jesen, sve do kraja vremena.

Dakle, sudbina je donijela odluku što da činimo?
Reci što da radimo?
Kako ćemo se rastati i kada ćemo se sresti?

Možemo li svoju ljubav smatrati gostom iz tuđine koga nam večer dovede, a jutro odvede?
Možemo li ove osjećaje smatrati snom koji nam je blago snivanje donijelo, a java skrila?
Možemo li ovaj tjedan smatrati opijenošću koja se brzo završila otrežnjenjem i budnošću?

Podigni glavu da ti oči vidim ljubavi! Otvori usne da ti glas čujem.
Progovori i kaži mi nešto.

Hoćeš li me pamtiti i kad oluja potopi moju lađu?
Hoćeš li čuti lepršanje krila u noćnome miru?
Hoćeš li čuti kako se moje disanje talasa oko tvoga lica i vrata?
Hoćeš li osluškivati moje uzdahe što mi se bolno otimaju, prigušeni jecajima?
Hoćeš li vidjeti moju himeru kako te pohodi s noćnim himerama, a isčezava s jutarnjim izmaglicama?

Reci mi, ljubavi.
Kaži što ću za te predstavljati pošto si ti meni bio svjetlost za oči, pjesma za uši i krila mojoj duši.

Gibran - Slomljena krila

[Bisernica]

Igrajmo se sada žmurke.Ako se sakriješ u srcu mome,neće biti teško pronaći te.
Ali,sakriješ li se u sopstvenoj ljušturi,uzaludno bi bilo da te bilo ko traži.

Gibran

[Bisernica]

Često sam razmišljao o srcu koje štiti sve one što dolaze iz bespuća u njegovo svetište,a ipak je licemerju zatvoreno i zapečaćeno.
Jednoga dana dok se s Njim odmarasmo u Vrtu šipaka,rekoh Mu:

- Učitelju,ti opraštaš i pružaš utjehu grešnicima i svim slabima i nemoćnima,samo ne licemerima.

A On odgovori :

- Dobro si izabrao riječi kad si grešnike nazvao slabima i nemoćnima.Zaista im opraštam slabost tijela i nemoć duha,jer su te im mane
nametnuli njihovi pretci ili pohlepa njihovih susjeda. Ali, ne podnosim licemjera,jer upravo on podjarmljuje bezazlene i povodljive.
Slabići koje ti zoveš grešnicima,slični su goluždravcima ispalim iz gnijezda.Licemjer je lešinar što na litici čeka smrt žrtvinu.
Slabići su ljudi izgubljeni u pustinji .Licemjer pak nije izgubljen.On zna put,a smije se između pijeska i vjetra. Zato ga ne primam.

Tako govoraše naš Učitelj,no ja nisam razumio.Ali sada razumijem.
Onda Ga licemjeri zemlje uhvatiše i osudiše ; i mišljahu da s pravom to čine.Jer se u Velikom vijeću pozvaše na Mojsijev Zakon kao
na svjedočanstvo i dokaz protiv Njega.
A na smrt Ga osudiše oni koji krše Zakon u cik svake zore i opet ga krše u smiraj dana.

Gibran - Isus,sin čovječji