Ne postojim više.
Bijah jednom i nestadoh
u plamenu moje ljubavi.
Jedna ogromna vat...ra.
Lagani pepeo rasu se u zraku
I pade nežno pred tvoje noge.
Ne zgazi ga, u njemu kuca još moje srce.
Hafiz..
Ne postojim više.
Bijah jednom i nestadoh
u plamenu moje ljubavi.
Jedna ogromna vat...ra.
Lagani pepeo rasu se u zraku
I pade nežno pred tvoje noge.
Ne zgazi ga, u njemu kuca još moje srce.
Hafiz..
Klonim se ljudi koji misle da je drskost hrabrost, a nežnost kukavičluk
A klonim se i onih koji misle da je brbljanje mudrost, a ćutanje neznanje.
Filipa Kljajića 32
Noć je u mojoj sobi
Mrak nam topi vrijeme
Modra sjeta pada mi na oči
Omamljen tobom pišem zadnji stih
Na ovoj ploči.
Nemir je moja sudbina
Ovo vrijeme usporava sate
Dodirujem ti zaspale oči
Čuvam tvoj san
Ti si zadnji stih na mojoj ploči
Hajde,primakni se bliže
Ljubi me, ljubi polako
Da, zagrli me čvrsto
Dobro je, dobro je tako.
Polako odlazi noć
Tramvaj zvani čežnja
Noćni radio svira nešto lagano
Tiha gitara opet me nosi
Tebi u san….
Možda sanjaš nešto posebno
Neki film u kom smo zajedno
Sjetna, zastrašena djeca
Čuvari snova što još ne žele da se probude
Hajde,primakni se bliže
Ljubi me, ljubi polako
Da, zagrli me čvrsto
Dobro je, dobro je tako.
Rade Šerbedžija
Klonim se ljudi koji misle da je drskost hrabrost, a nežnost kukavičluk
A klonim se i onih koji misle da je brbljanje mudrost, a ćutanje neznanje.
U obicnom sam sebe uhvatio,
pa nikad to nisam sakrio,
bar sam posteno kiriju platio,
na ovom svetu sto sam boravio.
Mozda sam nekom jad izcelio
i nekom u zenice sjaj namamio
i u komsiluk zvezde doselio
u prozor svitanje uramio
ako mi zivot krila skrati
i sneg u oku poce da veje
znam bar se necu pokajati
sto sam umeo da se smejem.
Miroslav Mika Antic,
Svaki put kad je procitam uzivam uzivajte i Vi...
Od prosle godine me nema...Sad sam tu da znate...Tesko Vama...moracete da me trpite...
"ako vam mnogo puta kazem da vas volim..."
Ako vam mnogo puta kazem da vas volim,
jeli to vise ljubavi,
ili je ista, jedna jedina?
ako svakoga jutra ponovo oktrijete
da ste zivi, je li to vise zivota,
ili je ovaj, jedan jedini?
moze li da se rodi pet miliona necega,
a da pre toga ne umre isto toliko istovetnog?
tu umetnost pretakanja iz jedne vrste necega
u drugu vrstu necega
zovemo nase sad i ovde.
zar vam je vaznije da prezivitema i nekako,
nego da dokucite sta je zivot?
dozivljaj ovog sveta kod vas je,
na zalost, samo dozivljaj vase vrste sveta.
Od prosle godine me nema...Sad sam tu da znate...Tesko Vama...moracete da me trpite...
O gde si ti što se u meni kreceš
Ti što u meni lik tvoj tek pljusne
I pokret ti ruke ko hoceš il' neceš
Da staviš ruž na svoje usne
O gde si ti radosti što me stalno prati
Tvoj prolaz ko da se u meni njiše
Kraljice moja sa kosom paprati
Sa ocima tvojim boje kiše
Kao što zemlja prolece ceka
Vrebam kad ceš prominut u casu
Žudno te cekam ko voda neka
Zamah vesela po svom talasu
U mome ramu tamnom i dubokom
Nudim ti sve moje podglede skriven
Približi mi se progutaj me okom
Zakrili i moju senku i mene
Pregazi me kao vojske mocne
Zauzmi moja brda i dolove
I moje misli i snove nocne
Parkove cvetne i moje dvorove
Otkrij mi kako ti obrazi rude
Ko zlocin neki il urota
Bolje no usne koje se nude
Il narod kad je usred komplot
Kao u zavesi u baruštinama
po tragu neke barske ptice
Bori se s onim što je u nama
Ono što si bila utri nemilice
Povrati se licem u moje lice
I nek tvoje oci moje oci love
Vrati mi car neba i izmaglice
Povrati mi vid i snove
L. Aragon
Pijem da utopim tugu, al' prokleta stvar naučila da pliva.
BARBARA
Seti se Barbara
Padala je kiša neprestana
Nad Brestom tog dana
A ti si išla nasmejana
Pokisla ozarena ocarana
Pod krupnim kapima kiše
Seti se Barbara -
Sretoh te u ulici Sijama
Smejala si se
I ja sam se smejao
Secaš li se Barbara
Nisam te poznavao
A nisi ni ti mene
Secaš li se
Seti se toga dana
I ne zaboravi ga
Jedan covek ispod neke kapije
Zaklonjen
Viknuo je tvoje ime
Barbara
A ti si potrcala ka njemu po kiši
Pokisla ozarena ocarana
I bacila si mu se u zagrljaj
Secaš li se Barbara
Ne ljuti se na mene što ti kažem TI
Jer TI kažem svakom koga volim
Pa makar ga samo jednom video u životu
Jer TI kažem svakom koga volim
Pa cak i ako ga ne poznajem
Seti se Barbara
I ne zaboravi nikad
Tu kišu tako blagu i tako srecnu
Na tvome licu srecnom
Nad tim gradom srecnim
Tu kišu nad morem
Nad arsenalom
Nad brodom iz Cesana
O, Barbara
Velika je svinjarija taj rat
I šta je sa tobom sada
Pod kišom od gvožða
Vatre, celika, krvi...
A onaj koji te je stezao u zagrljaju
Zaljubljeno
Da li je umro, nestao ili je još živ
O, Barbara
Još uvek pada kiša nad Brestom
Kao što je padala nekad
Ali nije to isto, jer sve je porušeno
To su samo posmrtne kapi kiše
Užasne i ocajne
A nije ni onaj potop više
Gvožða, celika, krvi...
Vec prosto kiša iz oblaka
Koji nestaju kao psi
Kao psi koje odnosi
Vodena struja iz Bresta
Da istrule negde daleko
Vrlo daleko od Bresta
Od koga nije ostalo ništa.
Žak Prever
Klonim se ljudi koji misle da je drskost hrabrost, a nežnost kukavičluk
A klonim se i onih koji misle da je brbljanje mudrost, a ćutanje neznanje.
JASTUK ZA DVOJE
Ovo je pesma za tvoja usta od
višanja i pogled crn.
Zavoli me kad jesen duva
u pijane mehove.
Ja umem u svakoj kapiji
da napravim jun.
I nemam obične sreće.
I nemam obične grehove.
Podeleću s tobom sve bolesti i zdravlja.
Zavoli moju senku
što se tetura niz mokri dan.
Sutra nas mogu sresti ponori.
Ili uzglavlja. Svejedno:
lepo je nemati plan.
Zavoli trag mog osmeha
na rubu čaše, na cigareti, i blatnjav
hod duž ulica koje sigurno nekuda vode.
Čak i kad ti se čini da ih mi nekud vodimo,
one se smeškaju blago i nekuda nas vode.
Bićemo tamo negde možda suviše voljeni,
potpuno neprimetni, ili javno prokleti.
Miroslav Antić
Klonim se ljudi koji misle da je drskost hrabrost, a nežnost kukavičluk
A klonim se i onih koji misle da je brbljanje mudrost, a ćutanje neznanje.
Uzalud je budim
Budim je zbog sunca koje
objašnjava sebe biljkama
zbog neba razapetog izmedju prstiju
budim je zbog reči koje peku grlo
volim je ušima
treba ići do kraja sveta i naći rosu na travi
budim je zbog dalekih stvari koje liče na ove ovde
zbog ljudi koji bez čela i imena prolaze ulicom
zbog anonimnih reči trgova budim je
zbog manufakturnih pejzaža javnih parkova
budim je zbog ove naše planete koja će možda
biti mina u raskrvavljenom nebu
zbog osmeha u kamenu drugova zaspalih izmedju dve bitke
kada nebo nije bilo više veliki kavez za ptice nego aerodrom
moja ljubav puna drugih je deo zore
budim je zbog zore zbog ljubavi zbog sebe zbog drugih
budim je mada je to uzaludnije negoli dozivati pticu zauvek sletelu
sigurno je rekla: neka me traži i vidi da me nema
ta žena sa rukama deteta koju volim
to dete zaspalo ne obrisavši suze koje budim
uzalud uzalud uzalud
uzalud je budim
jer će se probuditi drukčija i nova
uzalud je budim
jer njena usta neće moći da joj kažu
uzalud je budim
ti znaš voda protiče ali ne kaže ništa
uzalud je budim
treba obećati izgubljenom imenu nečije lice u pesku
ako nije tako odsecite mi ruke i pretvorite me u kamen.
Branko Miljković
Klonim se ljudi koji misle da je drskost hrabrost, a nežnost kukavičluk
A klonim se i onih koji misle da je brbljanje mudrost, a ćutanje neznanje.
PASJI SIN
Opet prošlost iz mraka mi leti,
Šušti kao bele rade lug.
Ja se danas svog starog psa setih
Što mi beše u mladosti drug.
Danas mladost šumela mi telom
Ko natruli pod prozorom klen
Pa se setih devojke u belom –
Taj pas beše nekad poštar njen.
Nema uvek svoga bliskog svako,
Al’ je ona ko pesma mi bila,
Jer ta pisma i nije nikako
Kod psa vernog pod vratom otkrila.
Nikada ih nije ni čitala,
Iz daleka ja je gledah s tugom...
Al’ bi uvek kraj maline stala
I sanjala o nečemu dugo.
Ja tugovah... I ne mogah tada
Od nje pismo da dočekam svoje...
Otputovah... No, opet sam sada
Pred kapijom plavičaste boje.
Odavno je moj pas, znam to, crko,
Ali iste dlake, isto siv,
Lajanjem me ludim, besnim trkom,
Presreo sad njegov mladi sin.
Mila majko! Ah, a kako liče!
Opet jedva od bola da dišem,
S njim sam mlađi i gotov da kličem,
Čak bih mogo i pisma da pišem.
Staru pesmu da čujem, znaj, želim,
Ali ne laj! Ne laj, već mi daj,
Da te cmoknem sad usnama vrelim
Što u srcu mom probudi maj.
Pripiću se uz tebe svim telom,
Ko dva brata u dom ćemo pravo...
Da, ja gledah devojku u belom,
No sad volim, znaš, jednu u plavom.
S. Jesenjin
где си пошла с крмељиве очи
LJUBAVNA PESMA
Kako da dušu sputam, da se tvoje
ne takne? Kako, mimo tebe, njom
da grlim druge stvari i daljine?
Ah, rado bih sklonio na koje
zaboravljeno mesto usred tmine,
u neki izgubljeni kut, u kom
neće je tvoje njihati dubine.
Al' ipak, sve što dodirne nas dvoje
ko gudalo nas neko spaja, koje
iz dveju struna jedan mami glas.
Na kom smo instrumentu? Ko nas satka?
I koji ovo svirač drži nas?
O, pesmo slatka.
Rajner Maria Rilke
Klonim se ljudi koji misle da je drskost hrabrost, a nežnost kukavičluk
A klonim se i onih koji misle da je brbljanje mudrost, a ćutanje neznanje.
Ko je ljubio taj ne ljubi vise
Ti me ne voliš i ne zeliš, zar
lep nisam nimalo, mala?
Ne gledajući, od strasti uz žar
na rame mi je tvoja ruka pala.
Sa keženjem, mlada, osećajnim
ja s tobom nisam ni nežan ni zao.
Koliko si ih milovala sjajnih?
Ko ti je sve dosad ruke, usne dao?
Znam, oni su prošli kao sanke, mila,
ne dodirnuvši tvoj oganj u snima,
na kolenima mnogima si bila,
a sada, evo, sediš na mojima.
Neka ti oči trepavica rubi,
neka ti u misli dođe drugi neko.
Ta i ja te baš jako ne ljubim
tonuć u nesto drago i daleko.
Ovu vatru sudbinom očajno
ne zovi, veza lakoumna to je.
Kao što smo se susreli slučajno
rastaćemo se uz smešak nas dvoje.
Svojim putem otići ćes u smiraj
da prokockaš dane i plač novi.
neljubljene samo ti ne diraj,
negorene nikako ne zovi.
U ćorsokaku s drugim ćeš se naći,
o ljubavi brbljajuć bez svesti.
Tad cu možda u šetnju izaći
i sa tobom ponova se sresti.
Bliže pleća okrenuvši drugom
i malo se pognuv ne misleći.
-Dobro veče!, reći ćeš mi s tugom.
-Dobro veče, i ja ću reći.
I ništa neće dušu da zanjiše.
Nit u drhtanje može da je svali.
Ko je ljubio, taj ne ljubi više.
Izgorelog niko ne zapali.
S. Jesenjin
где си пошла с крмељиве очи
krupne graske kishe o prozore dobuju
slivaju se niz prozorsko okno
sivilo neba ispunjava moju dushu
a njegov mrki pogled prozima me svog.
o da li to nebo plache
da li bozanske suze padaju na moj krov
ili to u damarima krv udara jache
da probije ove ljusture pokrov.
...
S.
ODAKLE MENI
Odakle meni u džepu vetar
Koji je mrsio tvoju kosu
Nekoliko kamenčića
Koje si bacala iza sebe
Govoreći da ćeš tako lakše naći
U povratku put do kuće
A vrapci ih neće pojesti
Odakle meni mali komad papira
Na kome si napisala
Volim te
I tvoja slika
Iz vremena kada si volela da gledaš
Kako opada lišće
Kada si volela da gaziš po njemu
Odakle meni u kutiji od šibica
Malo peska sa zamka
Koji si sama sagradila
I u kome sam te Princezo
Poljupcem probudio iz sna
Odakle meni snovi puni tvojih reči
I gomile rečenica
Koje ti pričaš samo meni
Odakle meni to da nikada ne kasnim
Na sastanke sa tobom
Jer ti uvek dolaziš ranije
Odakle meni glupa navika
Da ti nikada ne kažem
Ja te volim
Samo zbog toga što znam da znaš
A meni je teško da te reči izgovorim
Odakle meni devojka
Koja se osmehne uvek kada me vidi
I kaže mi samo jedno ćao
Koje znači i volim te
I drago mi je što si tu
I poljubi me
I budi blizu mene
I lepo je što si baš ti moj
Odakle meni sanjalica
Odakle meni neko ko ne ume da svira
Ali čiji je svaki pokret
Čija je svaka reč pesma
Odakle meni ti?
M. Marinović
Klonim se ljudi koji misle da je drskost hrabrost, a nežnost kukavičluk
A klonim se i onih koji misle da je brbljanje mudrost, a ćutanje neznanje.
Proleteri svih zemalja, ujedinite se!
Doručak
Nezaborav
detinjstvom ukoricen
i komad hleba
što se mirisno puši
a mekota omamljuje nepca
pa zaboraviš da dišeš
Ulazim u dvorište tvoje
tiho da ne remetim bilo
iza žmiravih prozora očiju
nevidljivi život mrači
meškoljiš se po ležaju
poput mačka na suncu
predator i iščekivanje
nostalgija zabada nokte
širok osmeh bljesnu
zaboravljam da dišem
puštam pogled da se strmoglavi
niz bedeme tvoje požude
onda ritual počinje da
živi realni oblik
Oluja.Glad.
a potom?
Ritam.Muk.
Nasukana ladja i
udaranje talasa.
Ceo život
medjuprostor zvezdani
u dva udaha stao.
Bosiljkom posvud
cipovka napola još
vrela miriše
Ponovo dišem
/APČ/
Proleteri svih zemalja, ujedinite se!
TA LJUBAV
Ta ljubav
Tako silna
Tako drhtava
Tako nežna
Tako očajna
Ta ljubav
Lepa kao dan
I ružna k'o vreme
Ta ljubav tako stvarna
Ta ljubav tako divna
Tako srećna
Tako vesela
I tako jadna
Drhteći od straha k'o dete u mraku
A tako sigurna u sebe
K'o neki spokojni čovek usred noći
Ta ljubav koja je izazivala strah kod drugih
Gonila ih da govore
I primoravala da blede
Ta ljubav vrebana
Jer te druge mi smo vrebali
Ganjani ranjavani gaženi dotucavani poricani
zaboravljeni
Zato što smo tu istu ljubav mi ganjali ranjavali gazili
dotucavali poricali zaboravljali
Ta ljubav cela celcata
Još toliko živa
A sva ozarena
To je tvoja ljubav
To je moja ljubav
Ona koja je bila
To osećanje je uvek novo
I nije se izmenilo
Toliko stvarno kao neka biljka
Toliko drhtavo kao neka ptica
Toliko toplo i živo kao leto
Možemo oboje
Otići i vratiti se
Možemo zaboraviti
A zatim ponovo zaspati
Pa probuditi se patiti bditi
Pa ponovo zaspati
Sanjati i smrt
Zatim probuditi se osmehnuti se smejati se
I podmladiti se
Naša ljubav zastaje tu
Tvrdoglava kao magare
živa kao želja
Svirepa kao sećanje
Glupa kao kajanje
Nežna kao uspomena
Hladna kao mermer
Lepa kao dan
Nežna kao dete
Gleda nas smešeći se
I kazuje mnogo ne govoreći ništa
A ja je slušam drhteći
I vičem
Vičem za tebe
Vičem za sebe
I preklinjem te
Za tebe za sebe i za sve one koji se vole
I koji su se voleli
Da ja im vičem
Za tebe za sebe i za sve druge
Da ne znam
Ostani tu
Tu gde si
Gde si bila nekad
Ostani tu
Ne pomiči se
Ne idi
Mi koji smo voleli
Mi smo te zaboravili
Ali ti nas ne zaboravi
Jer nemamo drugog do tebe na zemlji
Ne dopusti nam da postanemo hladni
Da se udaljavamo sve više
Odemo gde bilo
Daj nam znak da si živa
A mnogo docnije na ivici nekog šipražja
U šumi uspomena
Iskrsni odjednom
Pruži nam ruku
I spasi nas
Žak Prever
Klonim se ljudi koji misle da je drskost hrabrost, a nežnost kukavičluk
A klonim se i onih koji misle da je brbljanje mudrost, a ćutanje neznanje.
Ne pevaj, lepojko, preda mnom
Gruzijske pesme, pune tuge:
Podsećaju me one samo
Na drugo kopno, gore druge.
Surove tvoje melodije
Podsete, avaj, opet mene
Na mesečinu koja lije
Crte daleke, jadne žene.
Tu dragu sliku, kobne muke,
Kad tebe vidim, zaboravljam,
Al’ ja na tvoje pesme zvuke
Pred željnim očima obnavljam.
Ne pevaj, lepojko, preda mnom
Gruzijske pesme, pune tuge:
Podsećaju me one samo
Na drugo kopno, gore druge.
Aleksandar Puškin
Klonim se ljudi koji misle da je drskost hrabrost, a nežnost kukavičluk
A klonim se i onih koji misle da je brbljanje mudrost, a ćutanje neznanje.
Mostarske kiše
U Mostaru sam voleo neku Svetlanu
Jedne jeseni
Jao kad bih sada znao sa kim sada spava
Ne bi joj glava, ne bi joj glava
Jao kad bih znao ko je sada ljubi
Ne bi mu zubi, ne bi mu zubi
Jao kad bih znao ko to u meni bere
Kajsije još ne dozrele
Govorio sam joj
Ti si derište, ti si balavica
Sve sam joj govorio
I plakala je na moje ruke, na moje reči
Govorio sam joj
Ti si anđeo, ti si đavo
Telo ti zrelo, šta se praviš svetica
A padale su svu noć neke modre kiše
Nad Mostarom
Nije bilo sunca, nije bilo ptica
Ničeg nije bilo
Pitala me je imam li brata,
Šta studiram
Jesam li Hrvat, volim li Rilkea
Sve me je pitala
Pitala me je da li bi mogao sa svakom
Tako sačuvaj Bože
Da li je volim tiho je pitala
A padale su nad Mostarom neke modre kiše
Ona je bila raskošno bela u sobnoj tmini
Ali nije htela to da čini, nije htela
Ili nije smela, vrag bi je znao
Jesen je ta mrtva, jesen na oknima
Njene oči ptica, njena bedra srna
Imala je mladež, mladež je imala
Ne smem da kažem
Imala je mladež mali, ljubičasti
Ili mi se čini
Pitala me je da li sam Hrvat
Imam li devojku
Volim li Rilkea, sve me je pitala
A na oknu su ko Božićni zvončići moga detinjstva
Zvonile kapi
A noćna pesma tekla tihano niz donju mahalu
Ej, Sulejmana othranila majka
Ona je prostrla svoje godine po parketu
NJene su oči bile pune kao zrele breskve
NJene su dojke bile tople kao mali psići
Govorio sam joj da je glupava
Da se pravi važna
Svetlana, Svetlana
Znaš li ti da je atomski vek
De Gol, Gagarin i koještarije
Sve sam joj govorio
Ona je plakala, ona je plakala
Vodio sam je po kujundžiluku, po aščinicama
Svuda sam je vodio
U pećine je skrivao, na čardak nosio
Pod mostovima se igrali žmurke
Neretva žderbica
Pod starim mostom crnjanskog joj govorio
Što je divan, šaputala je, što je divan
Kolena joj crtao u vlažnom pesku
Smejala se tako vedro, tako nevino
Ko prvi ljiljani
U džamije je vodio
Karađoz beg mrtav, premrtav
Pod teškim turbetom
Na grob Šantićev cveće je odnela
Malo plakala kao i sve žene.
Pero Zubac
Klonim se ljudi koji misle da je drskost hrabrost, a nežnost kukavičluk
A klonim se i onih koji misle da je brbljanje mudrost, a ćutanje neznanje.
Strepnja
Ne, nemoj mi prići! Hoću izdaleka
da volim i želim oka tvoja dva.
Jer sreća je lepa samo dok se čeka,
dok od sebe samo nagoveštaj da.
Ne, nemoj mi prići! Ima više draži
ova slatka strepnja, čekanje i stra'.
Sve je mnogo lepše donde dok se traži,
o čemu se samo tek po slutnji zna.
Ne, nemoj mi prići! Našto to, i čemu?
Izdaleka samo sve k'o zvezda sja;
izdaleka samo divimo se svemu.
Ne, nek' mi ne priđu oka tvoja dva.