Najlepši Ljubavni Stihovi

[Rosa]

-Sonet o ljubavi-
Pablo Neruda

Hleb mi oduzmi, ako hoceš,

vazduh mi oduzmi, ali

ne oduzimaj mi svoj smeh.

Ne uzimaj mi ružu,

koplje koje hitaš,

vodu koja naglo

puca u tvojoj radosti,

iznenadni talas

srebrn što te radja.

Borba je moja teška

i vraćam se umorna oka

ponekad zato što videh

zemlju što se ne menja,

ali kad udje tvoj smeh,

popne se u nebo tražeći me,

otvara mi širom

sva vrata života.

[Ma'at]

Zašto plačeš, draga, svu noć i dan ceo:
Izgubljena sreća još uvek je sreća!
I taj jad u duši što te na nju seća.
To je jedan njezin zaostali deo.

Ne daj mutnoj suzi na sumorno oko:
Sreća nikad ne mre, ni onda kad mine.
Taj eho kog jedva čujes iz daljine.
To je još ona zbori u tebi duboko-

U samotne noći, kad žalosne šume
Reke pune zvezda, gore pune sena...
Do sluha ta pesma ne dopire njena,
No duša sluti, čuje, i razume....
Jovan Dučić

[Bisernica]

Pod mostom moga tijela
Zal Kopp, Boris Niksic

Tu pod mojim mostom teče tvoje tijelo,
moji prsti klize tamo gdje ti želiš,
poklanjaš mi bedra, razdijeljena noću,
moram ih stići, posjetiti cijela.

Brojne su me tvoje opkolile čežnje
i u tvom se oku kao mjesec skrivam,
želiš da te uzmem, mirno hoćeš snivati,
a za uzvrat otkrivaš svoja tajna mjesta.

Božanstvena si, mila, prepoznaješ moj dodir,
puštaš moje ruke da po tebi plove,
ispred svakog daha ti se meni daješ,
i poput vira uvlačiš u sebe.

Zaista sam sretan iznad tvojih grudi,
ulazim u carstvo što ga tijelom nudiš
i po njemu hodam, otkrivam tvoje tajne,
pa s usana tvojih želju skidam.

Kao da si htjela, ulazim još jednom,
prepuštam se slatko za snove u tebi
i preko tvog trbuha unosim se strasno
da u podnožju mekom osjetim tvoj smiraj.

Ti si moja žena, zato te ja pratim
i svakim pokretom stižem tvoja mjesta,
znam da si zbog mene tako zasjala,
pa po meni svu milinu rasipaš.

[anat8937]

KURVA

Za ženu priznajem samo kurvu
Poštene nek se ne naljute,
Jer zbog njih izgubih svu radost svoju,
Zbog njih izgubih svoje pute.

Kurva mi dade sve sto joj tražih
Sve slasti jedne žene
I nikad ne pokuša da mi ukrade
Ni delić uspomene

Uvek je volela da me nadje
Okruzena čašama vina
I nikad ne pokuša da se snadje
Da bi sa mnom dobila sina

Za ženu priznajem samo kurvu,
postene neka se ne naljute...

Sergej Jesenjin

[Ma'at]

Razmisljam o tebi
i srce mi obuzima
neka neobjasnjiva tuga
neka daleka ceznja
i nedefinirani osjecaj
Mislim o tebi,
a pogled mi luta
u neke daleke daljine
u neke nejasne slutnje proslosti.
Nebo me gleda
i na tren zasja sunce ponosno i sjajno,
a onda opet nestade..
Nebo je mutno i daleko,
nedostupno i nepregledno
Ima li na njemu
mjesta za mene,
ima li na njemu
tragova moje patnje
progutanih suza
neizrecenih molbi...
Prazna sam, ispunjena
tek strahom od buducnosti,
dalekih snova,
neispunjenih zelja...
Sve se gubi i nestaje
i prestaje da traje,
ono sto tek poceti je trebalo.
Nejasna slika dalekih dana,
bjezim pred istinom,
koja sve vise steze
obruc oko mene
I opet se zamucuje
kristalna slika buducih dana
I opet mi nista nije jasno
Nedorecene njeznosti,
neprekidne zagonetke
nerviraju me ljudi oko mene
Pred ocima,u zraku,
ocrtava se nejasna slika
prepoznatljivog lika
Usamljena travcica
odolijeva vjetru
Sjena mi mracna zasjeni oci
Tiha je ceznja usamljene duse
u ovo tiho zimsko popodne ...

[Bisernica]

Tvoja duša šuti i govori

Zbog tebe sam obolio u sebi
gdje si ti
I ne smijem te više vidjeti
A gledao bih te
do dna vremena
koje činiš trenutkom
trenutkom što je vječnost po tebi
Tvoje prisustvo briše staze moje tišine
po kojima lutam u tvome odsustvu
Nemoj da te vidim
Hoću da te naselim živim sobom
i da prestanem izvan sebe ići tvojim životom

Zbog tebe sam obolio u sebi
gdje si ti
I ne smijem te više vidjeti
A gledao bih te
do dna vremena
koje činiš trenutkom
trenutkom što je vječnost po tebi
Tvoje prisustvo briše staze moje tišine
po kojima lutam u tvome odsustvu

Prije nego iz mene moju svijest izvedeš
daj da te spoznam kao istinu
Prije nego neznano odšumi moj sluh
da te čujem
kao glas koji me na svijet dozvao
I prije nego utopim te u svoj vid
da te vidim
kao svjetlo koje ostaje u sebi

Tražiti te ne znači živjeti
već slijep moliti gluhe ove predjele
da se tobom napune
Vidjeti te ne znači umirati
već hrvati se sa sjenama mutnoga sna
u kome ti isčezavaš
Imati te ne znači hraniti se
već gladnim grlom tamaniti voće
i žednim grudima presušivati izvore
Izgubiti te ne znači osiromašiti
već bojati se pustoši
i naslućivati bijedu
koju za sobom ostavljaš.


Josip Pupačić

[Bisernica]

Proći će godine


Srebrne pehare ne volim,
Niti pozlaćene bokale:
Od svega najdraže mi je
Udubljenje u dlanu tvom.

Proći će godine. I stalno nova,
Sa istom ljubavlju devojke,
Piću iz tvog dlana, kojeg se
Neću zasititi nikada.

Kao na početku, na putu istom,
Lice će nam se stalno spržiti,
I prvu brazdu poljubiću ti
Na čelu obeleženu životom!

A ako bi mi ti, istog dana,
Dao da pijem iz velikih bokala,
Ja bih se ipak zaustavila
Opet kod udubljenja tvoga dlana.


Veronika Porumbaku

[Bisernica]

Epilog

Nisam li drugačije zamišljao ovu noć,
purpurnu do zvijezda,
biserno-hladnom sobičku bez zidova
i dva malena svica utetovirana u tvoju kosu.
Bit će da jesam jer samo klovnovi znaju
koliko je najčešće tužno ono što izaziva smijeh...

A ja još uvijek nosim one iste
vagone neistovarene nježnosti ispod kože
kao usnulu obalu vrele krvi
u očima koje su ponekad zelene.

Na što te noćas sjeća sve to?
Dva svjetla u jednom mraku šta čine?
More ili moru...
Okean ili kap...
Trijumpf ili elegiju...

Znam,
vrijeme je rastanka
i svaka staza nekuda vodi...
osim unatrag.
A ja bih noćas upravo unatrag...

Ti dobro znaš, biseri u mom oku ne potiču od kapi
već od uplašenih svitaca koji ti više ne pripadaju.
Rukama sada gutam prazninu dok tišina postaje bodljikava,
kao noć usamljenog vojnika.
Prst sudbine... ili dva i po prsta sudbine?
Dvije jednake zvijezde nisu li najudaljenije?
U praskozorje kad nas više ne bude
ostaće samo milion pahulja vrelog snjega na vršku granate.

I mjesec je svjestan da postoji još samo dok pliva na površini vode,
kao posljednji čamac u posljednoj noći,
a srebrni trak rijeke u njegovom oku je samo mač sudbine
koja ga dijeli na pola.
Zatvori vrata,
iza crvene zavjese je i crvena svjetlost.
manje crvena, a
ja iza nje učim da zaboravim.

U svijetu slavuja i cvrčaka osim krvi postoji još pjesma,
nemoj nikad bar to da zaboraviš,
ostalo je uglavnom nevažno.

Mali moj svicu, čiji mrak noćas činis blagim ?


Miladin Berić

[Bisernica]

Teška bolest


Kakve li su tvoje misli
dok ja smišljam
kako da te pitam za njih

za te misli
sakrivene
iza tvoga mirisnog lica
na koje se privikavam

Eto ležiš
Evo ležim

oko nas je besposlena romantika
nož u zidu
i haljina tvoja njime
samo meni na videlu
prikovana

ja slušam tvoje srce
ono mojoj ljubomori malo kaže

ja hoću tvoje misli
ja hoću da uništim zadnju kap
u tvom tajnom kapilaru
gde se krije

povremeni san o njemu
o detinjstvu
o slobodi

ja hoću tvoje misli
sakrivene
iza tvoga opasno lepoga lica
na koje se ubistveno privikavam

A ti ćutiš
Nema leka

Duško Trifunović

[Bisernica]

Kad sam je drugi put video


Kad sam je drugi put video rekao sam:
"Eno Moje Poezije kako prelazi ulicu."
Obećala je da će doći ako bude lepo vreme.
Brinuo sam o vremenu, pisao svim meteorološkim stanicama.
Svim poštarima svim pesnicima a naročito sebi.
Da se kiše zadrže u zabačenim krajevima.
Bojao sam se da preko noći ne izbije rat,
Jer na svašta su spremni oni koji hoće da ometu naš sastanak
Sastanak na koji već kasni čitavu moju mladost.
Te noći sam nekoliko vekova strepeo za tu ženu
Tu ženu sa dve senke,
Od kojih je jedna mračnija i nosi moje ime.
Sad se čitav grad okreće za Mojom Poezijom
Koju sam davno sreo na ulici i pitao:
"Gospodjice osećam se kao stvar koju ste izgubili
Da nisam možda ispao iz vaše tašne?"
Ja sam njen lični pesnik kao što ona ima i lične ljubavnike.
Volim je više no što mogu da izdržim,
Više od mojih raširenih ruku,
Mojih ljubavnih ruku punih žara punih magneta i ludila.
Moj snu, kao asfalt izbušen njenim štiklama,
Noći, za mene sve duža bačena izmedju nas,
Ona mi celu krv nesrećnom ljubavlju zamenjuje.
Moje su uši pune njenog karmina,
Te providne te hladne uši to slatko u njima
Kad se kao prozori zamagle od njenog daha.
Kako je ona putovala pomerao se i centar sveta.
Pomerala se njena soba koja ne izlazi iz moje glave
Sumo vremena, sumo ničega, ljubavna sumo,
Još ne prestaje da me boli uvo
Koje mi je pre rodjenja otkinuo Van Gog
To uvo što krvari putujući u ljubavnim kovertama.
U staklenu zoru palu u prašinu,
Plivao sam što dalje ka pustim mestima da bih slobodno jaukao.
Ptico nataložena u grudima što ti ponestaje vazduha,
Radnice popodne na tudjem balkonu,
Već dvadeset godina moj pokojni otac ne popravlja telefon,
Već dvadeset godina on je mrtav bez ikakvih isprava.
O koliko ćemo užasno biti razdvojeni i paralelni,
O koliko ćemo biti sami u svojim grobovima.
Još oko nje oblećem kao noćni leptir oko sveće
I visoke prozore spuštam pred njene noge.
Moje srce me drži u zatvoru i vodi pred njenu kuću
Gde su spuštene zavese nad mojom ljubavlju.
Ta žena puna malih časovnika sa očima u mojoj glavi,
Taj andjeo, isprljan suncem list vode, list vazduha,
Ljubomorne zveri oru zemlju i same se zakopavaju.
O sunce nadjeno medju otpacima...
Zuje uporednici kao telegrafske žice,
Prevrću se golubovi kao beli plakati u vazduhu,
I mrtve ih krila godinama zadržavaju u visinama
Kao što mene njena obećanja održavaju u životu.
O siroče u srcu što ti brišem suze
Moja nesrećna ljubavi razmeno djubreta
Stidim se dok je ljubim kao da sam sve to izmislio.
Kuća, ništavilo na svim prozorima,
Sve je dignuto u vazduh.
Samo se još nesrećni pesnici kurvinski bave nadom.

Matija Bećković

[Cruz]

SEĆANJE

Pamtim jedno Sunce, sjaj u tvojoj kosi,
Još uvek me greju, čuvaju od zime;
Znaj da slike traju, vetar ih ne nosi,
Ti, zbog koje patnju oblačim u rime.

Pamtim tvoje oči, tvoje usne neme,
Nemiri u dušu nadiru k’o plime;
Znaj da slike traju, ne brise ih vreme,
Ti, zbog koje patnju oblačim u rime.

Pamtim i tvoj osmeh, obraze rumene,
Ruke spremne da me u zagrljaj prime;
Znaj da slike traju, sećanje ne vene,
Ti, zbog koje patnju oblačim u rime.

Pamtim i previše, najdraža, jedina,
Iako sad drugi šapće tvoje ime;
Znaj da slike traju, sve dok ima vina,
Ti, zbog koje patnju oblačim u rime.

08.09.2010.
Dasisti

[Bisernica]

Ima te u toj odsutnosti, prisutna si bolom


Ima te u toj odsutnosti, prisutna si bolom,
ima te u ljubavi, prisutna si tugom
i san u kojem te sanjam, prisutan je tamom,
jer kao da očekujem daleko djetinjstvo,
noć s kojom lutam, prisutna je sama.
Ima te negdje, prisutna si daljinom
i očima sličnim odrazu vode,
prisutna mjesečinom.
Ima te i mora te biti, poslije toliko godina
poput skrivenog mjesta, prisutna si krišom.

Kao uspomena, ima te u mirisu ubranog cvijeća,
u čežnji na dlanovima te ima,
prisutna si nepomična.
Svugdje te ima i u koloni otkucaja,
gdje si oduvijek prisutna.
U sve težim jutrima
i kiši što tiho pada,
na čelu svake ptice,
u dugim dnevnim drhtanjima,
ima te, zauvijek si prisutna.

Imaju te moje misli, prisutna si nestankom
ima te moj pogled, prisutno si čekanje,
i u zagrljaju kojim te grlim, prisutna tišina,
jer kao da nebo odjednom prestaje,
osjećam u zraku prisutnu prazninu.
Imam te u noći, prisutna si uzdahom
i u poljupcima nemirnih suza,
prisutna si slanim tragom.
Imam te ljubavi, prisutna si s tugom,
imam u odsutnosti, prisutna si bolom.

S mirisom lipe, svu širinu moga tijela podsjećaš
na dodire s kojima se svako jutro nestrpljivo budi.
I dok ga tako mekoćom mjesečine oblažeš,
jezikom izazovno hodaš izvorom njegovih strasti
i u njima se mojim uzdasima otvorena širiš.

Prsti se moji utrkuju putenim poljima kože,
strast ih goni i poput vjetra baca na sve strane,
u odsjaju tvojih bradavica pronalaze polazište,
a među toplim bedrima utočište svojim drhtajima,
pa iznova počinju jurnjavu preko tvog trbuha.

Zjenice mi kipe od vrele žeđi za tvojim grudima.
Žedne, ispijaju rasutu bjelinu ovih nebeskih bisera
i kao lastavice kruže nad bogatstvom plodnih vrhova,
uzlijeću i slijeću i u zanosu gozbe piju kapi slasti
što su se nakupile u vrtu tvoga predivnog tijela.

Usne se tu još bolje snalaze, zanimaš ih pukotinom
kojom te mjesečina slatkim sjajem rastavlja.
Imaš otvoreno mjesto i one ga toplinom vatre žare,
svaki cjelov njihovim vlažnim usjecima unose
i blagim dodirom zvijezda plešu tim divnim klancem.

Što reći o muškosti kad me tvoje tijelo u sebe prima?
Tada se ona u meni olujnom snagom vjetra pokrene.
Dubinom utrobe, blaženom milinom žestoko naraste
i silinom bezbrojnih vulkana svoju lavu izbaci,
pa toplinom bedara navali i dolinom tvojom razlije

Zal Kopp

[ljubičica]

Oda - Fernando Pessoa


Dođi, sjedni do mene, Lidija, na obali rijeke.
Mirno gledajmo kako teče i naučimo od nje.
da život prolazi, a mi se ne držimo za ruke
(Držimo se za ruke)
Onda ćemo misliti, velika djeca, da ovaj život
prolazi i ne staje, ništa ne ostavlja i ne vraća se,
odlazi prema dalekom moru, odlazi Sudbini,
dalje od bogova.
Opustimo ruke jer nije vrijedno da se umaramo.
Uživali, ne uživali, prolazimo kao rijeka.
No treba znati prolaziti sasvim spokojno
i bez velikih uzbuđenja.
Bez ljubavi, bez mržnje i strasti koje podižu glas,
bez zavisti koja previše uznemirava oči,
bez briga, jer i s njima rijeka će jednako teći
i uvijek će odlaziti prema moru.
Volimo se spokojno, misleći da možemo,
ako hoćemo, izmijeniti poljupce, zagrljaje, milošte,
ali bolje je da sjedimo jedno pored drugoga
i da gledamo kako rijeka teče.
Naberimo cvjetova, uroni u njih i ostavi ih
u svom krilu, nek njihov miris blaži ovaj trenutak-
ovaj trenutak kada smireni ne vjerujemo ni u šta,
nevini pogani propadanja.
Bar ćeš ako postanem sjena, sjetiti mene poslije,
a da te sjećanje na me neće opeći ni raniti,
jer nikad se ne držasmo za ruke niti se poljubismo,
niti bijasmo drugo osim djeca.
I ako prije mene poneses obol mračnom brodaru,
neću morati da patim kad te se budem sjećao.
Bit ćeš mi blaga u spomenu kad te se sjetim na obali,
tužna poganko s cvijećem u krilu.

[Bisernica]

Evo trideset leta kako pratim senku za tvojim nogama
Verno sam crno pseto koje se vrti oko tvojih peta
Sakriva se u podne za tvoje uspravno telo
I izlazi da igra sa kosim suncem po poljima
Svetlosnom žicom iz lampe odeva te i raste ukoliko su niske
Kako ti voliš da čitaš večerom u odaji prema svome raspoloženju
Samo tada uzdižem se do plafona
I gubim se u ponavljanju tvoje ruke koja okreće strane
Evo trideset godina kako je moja misao senka tvoje misli
Uzalud sam govorio i ponavljao veruje se
Ne znam kakvoj čudnoj otmenosti sa moje strane
Sve što je crno nije senka govore mi
Uzima se i ostavlja od onog što sam govorio
I da mi dozvole da te volim oni su podmetnuli
Stvarnost tela jednu statuu
Simbol ukrašen kamenom Otadžbinu
A kada stavljaju nož za sečenje hartije
U nešno pazuho mojih knjiga
Ne shvataju ni najmanje zašto ja vičem
Oni ne vide da ja krvarim tvojom krvlju
I pitam se šta li za njih moje pevanje znači
Ako za svaku reč koja se lomi u mom glasu
Oni ne znaju da je to harmonija tvoga grla
Ako ne vide oko moga duha tvoje ruke
Bar jednom ću ovde da govorim iz svoje duše
Čovek je izgubljena igra karata
Crveno i crno kraljevih slugu i kraljica
Ali između letećih boja ima vazduha a i prsti su tu koji bacaju
Telo moje sačinjeno je od dve nepoznate koje nisam birao
I vidim sa užasom da se pojavljuju na mojim rukama bakarne pene godina
Koje će obeležiti ruke mog oca o kome neću pričati ništa
Og koga nemam ništa drugo do način kako da obaram glavu
Zato što nije čuo dobro na desno uvo i evo gde i ja takođe
Od svoje majke imam oblik ušiju
I način rastanja kose
Ali duša u svemu tome ali duša
Beše to jedna duša neuglađena smucana još bezoblična
Duša slepa koja čuje samo zlo kad se govori o svetlosti
Duša iskrsla niko na zna odakle
Iz nekog pretka u nesreći vremena
Iz nekog ujaka besmislenog i ludog koji nije živeo
Ili samo iz one strašne sramote moje majke kada sam došao na svet
Jedva duša tek nagoveštaj duše rđavo uobličena čekinjava duša
Kakva se gubi bez žaljenja na bojnom polju ili sudarima na železnicama
Jedna sirota duša koja nije znala šta da čini sa samom sobom
Nošena strujom današnjeg vremena
Nikako ne od vrste Hamleta jedva kosa Ofelije
Bosa u moru bez pisma u njoj
Loptica na japanskom bilijaru koju dokoni gost preganja u nekoj kafanici
I ti padač u ''nulu'' ili ''stotinu''
Što je u stvari jedno isto
Duša u garderobi gde pijani gost ne može više da nađe svoju numeru
Duša za jedno veče karnevala a sutra će se baciti maska
Duša rasparena sa kojom se ne može izaći među svet
I teška da nosi otrov i mora neprestano da se zaustavlja
Nikada nisam razumeo zašto si povela brigu o mojoj duši
Lopatama se mogu zgrtati takve kao što je moja
Ali šta kaže onaj koji prvi put vidi rađanje drugog
Čudom hirurgije
Šta je rekla moja duša kada si je ti izvadila iz njene košuljice
Kad sam ja saznao u tvojim rukama da sam ljudsko biće
Kad sam prestao da se pretvaram i da se ismevam
što sam postao takav na dodir tvoje ruke
Uzmite te knjige moje duše otvorite ih svuda gde bilo
Slomite ih da bi ih bolje razumeli
Miris i tajnu
Pokidajte grubim prstima strane
Izgužvajte ih iscepajte ih
I iz svih ćete zadržati samo jedno
Jedan jedini šapat jedan jedini pripev
Jedan pogled koji ništa ne sputava
Jedno dugo hvala koje se promrmljava
Tu sreću kao neku dolinu
Dete - Boga moje obožavanje
Beskrajno Ave u molitvama
Moju beskonačnu nesanicu
Moje cvetanje moje prosijavanje
O svesti moja o ludosti moja
Moj mesecu u maju melodijo moja
Moj raju moj požaru
Moja vasiono
Elza živote moj

Luis Aragon

[burning violin]

ako ne i najlepsa...Vasko Popa

OČIJU TVOJIH DA NIJE

Očiju tvojih da nije
Ne bi bilo neba
U malom našem stanu

Smeha tvoga da nema
Zidovi ne bi nikad
Iz očiju nestajali

Slavuja tvojih da nije
Vrbe ne bi nikad
Nežne preko praga prešle

Ruku tvojih da nije
Sunce ne bi nikad
U snu našem prenoćilo

[Bisernica]

Grčih ruke ja pod tamnim velom ...
''Od čega si danas bleda, čega?''
- Zato što sam tugom neveselom
Do pijanstva napojila njega.
Pamtim. On je izašao tada
Iskrivivši usta najbolnije.
Ne taknuvši drvo s balustrada
Trčala sam za njim do kapije.
Zadihana viknuh: ''Šala sve je.
Ako odeš - ode život moj.''
Jezivo, a kao da se smeje,
Reče mi: ''Na promaji ne stoj''

Ana Ahmatova

[Doktor Zo]

"Kad je sve volim" by Jovan Nikolić


Kada mi upadne u sobu
I unese sneg na trepavicama
I miriše na napolje.

Kada kupi psa, pa ovaj,
Hteo ne hteo, ubrzo
Počne da liči na nju.

Kad se setim, da je bila fetus,
I takvu je volim,
U stadijumu punoglavca.

Na fotografijama iz detinjstva,
Kao bebironu sa loknicama.
A najvolim zato što se ona,
Od tih fotki do danas,
Uopšte ne menja

Kad noću piše
Baterijom po vazduhu
Šalje poruke vanzemaljcima

Kad me na Rilkeove
Stihove pita
- A, je l’ ti se svidja
Moja nova tašna?

Kada usisava tepih u ’aljinčetu
I kada je uštinem odpozadi,
A ona vrisne –
Jesi li normalan,
Mogla sam tako da poginem ovde.

Kad slušamo muziku,
A ona podigne kažiprst,
Slušaj sad ovaj prelaz,
Kako je dobar,
Ram-tara-ram-tira-tam.

Kad je pogledam na neko mesto,
A ona stavi ruke preko tog mesta,
Kaže – što si pokvaren,
Marš tamo!

Kada donese ćumur
Na poslužavniku,
Evo, malo su mi
Izgorele kiflice – kaže.

Dok čita ove beleške,
Pa se iznervira,
Što lažeš, za one kiflice!

Kada mi kaže
Bože, koliki ti je nos!
To je zato što me lažeš
Pa ti stalno raste,
K’o Pinokiju…

Kad kaže
Ja bih te nešto pitala,
Ako obećaš da
Nećeš da se smeješ.

Kad izadje iz kupatila i
Kad joj kosa liči
Na dečiji crtež.

Kad šmrca na ljubavni film
I kada opazi da se jedva
Uzdržavam da
Ne prasnem u smeh,
Pa stane da me gadja
Korama od pomorandže.

Kad mi kaže –
Ti mene kad bi ostavio,
Ja bih samo legla
Na patos
I umrla…

[Sarmica]

Izvini, za sve rečeno i nedorečeno,
za sve javno i skriveno.
Izvini, za sve ono što je trebalo prećutati,
i za ono što je trebalo reći.
Oprosti, za poglede koje sam upućivala Tebi,
tražeci te u drugima......
Oprosti, za sve granice koje sam prešla,
i za one koje je trebalo da pređem.........a nisam.
Zaboravi, ono malo što rekoh,
i ono mnogo što prećutah....
Zaboravi, onu dugačku ćutnju.....
Pričala bih ti o mnogo čemu,
ali nisam mogla dozvoliti da mi podrhtava glas.....
Okreni se i zaboravi,
onaj dodir u prolazu,
ovu kišu, i ovaj očajan dan........
Okreni se............Zovu te........
Zaboravi, ovu zajedničku ćutnju,
kojom smo rekli previše,
i ono malo reči kojima nismo rekli ništa....
I molim te.......
Ne pitaj me šta sam htela reći ♥♥♥

[Sarmica]

Ako ti priznam da te volim
Više od života
Hoćeš li doći do mene da me zagrliš?

Ako ti pokažem
Koliko mi značiš
Hoćeš li na tren pogledati u moje oči?

Ako ti dam
Sve što mogu
Hoćeš li me opet voleti?

Izgubim se na onom delu
gde misli postaju reči,
a osećaji pokreti.....

Ili, se jednostavno gubim u tebi....
nikad neću shvatiti šta je to ljubav...

[SJAJNA]

---

NE DAJ SE, INES - Arsen Dedić


Ne daj se Ines
Ne daj se godinama moja Ines
Drukčijim pokretima i navikama
Jer još ti je soba topla
Prijatan raspored i rijetki predmeti
Imala si više ukusa od mene
Tvoja soba divota
Gazdarica ti je u bolnici
Uvijek si se razlikovala
Po boji papira svojih pisama, po poklonima
Pratila me sljedećeg jutra oko devet do stanice
I ruši se zeleni autobus tjeran jesenjim vjetrom
Kao list niz jednu beogradsku padinu
u večernjem sam odijelu i opkoljen pogledima

Ne daj se mladosti moja, ne daj se Ines

Dugo je pripremano naše poznanstvo
I onda slučajno uz vruću rakiju
I sa svega nekoliko rečenica, loše prikrivena želja
Tvoj je način gospođe i obrazi seljanke
Prostakušo i plemkinjo moja
Pa tvoje grudi, krevet
I moja soba obješena u zraku kao naranča
Kao narančasta svjetiljka nad zelenom i modrom vodom Zagreba
Proleterskih brigada 39. kod Grković
Pokisla ulica od prozora dalje i šum predvečernjih tramvaja
Lijepi trenuci nostalgije, ljubavi i siromaštva
Upotreba zajedničke kupaonice
I "Molim Vas ako me tko traži"

Ne daj se Ines

Evo me ustajem tek da okrenem ploču
Da li je to nepristojno u ovakvom času
Mozart Requiem Agnus Dei
Meni je ipak najdraži početak
Raspolažem s jos milion njeznih
I bezobraznih podataka naše mladosti
Koja nas pred vlastitim očima vara, i krade, i napušta

Ne daj se Ines

Poderi pozivnicu, otkaži večeru, prevari muža
Odlazeći da se počesljaš u nekom boljem hotelu
Dodirni me ispod stola koljenom
Generacijo moja, ljubavnice

Znam da će jos biti mladosti,
Ali ne više ovakve - u prosjeku 1938
Ja neću imati s kim ostati mlad ako svi ostarite
I ta će mi mladost teško pasti
A bit će ipak da ste vi u pravu
Jer sam sam na ovoj obali
Koju ste napustili i predali bezvoljno
A ponovo počinje kiša,
Kao sto već kiši u listopadu na otocima
More od olova i nebo od borova
Udaljeni glasovi koji se miješaju
Glas majke prijatelja, kćeri, ljubavnice, broda, brata
Na brzinu pokupljeno rublje pred kišu
I nestalo je svjetla s tom bjelinom
Još malo šetnje uz more i gotovo

Ne daj se Ines