
"Kad je sve volim" by Jovan Nikolić
 
 Kada mi upadne u sobu
 I unese sneg na trepavicama
 I miriše na napolje.
 Kada kupi psa, pa ovaj,
 Hteo ne hteo, ubrzo
 Počne da liči na nju.
 Kad se setim, da je bila fetus,
 I takvu je volim,
 U stadijumu punoglavca.
 Na fotografijama iz detinjstva,
 Kao bebironu sa loknicama.
 A najvolim zato što se ona,
 Od tih fotki do danas,
 Uopšte ne menja
 Kad noću piše
 Baterijom po vazduhu
 Šalje poruke vanzemaljcima
 Kad me na Rilkeove
 Stihove pita
 - A, je l’ ti se svidja
 Moja nova tašna?
 Kada usisava tepih u ’aljinčetu
 I kada je uštinem odpozadi,
 A ona vrisne –
 Jesi li normalan,
 Mogla sam tako da poginem ovde.
 Kad slušamo muziku,
 A ona podigne kažiprst,
 Slušaj sad ovaj prelaz,
 Kako je dobar,
 Ram-tara-ram-tira-tam.
 Kad je pogledam na neko mesto,
 A ona stavi ruke preko tog mesta,
 Kaže – što si pokvaren,
 Marš tamo!
 Kada donese ćumur
 Na poslužavniku,
 Evo, malo su mi
 Izgorele kiflice – kaže.
 Dok čita ove beleške,
 Pa se iznervira,
 Što lažeš, za one kiflice!
 Kada mi kaže
 Bože, koliki ti je nos!
 To je zato što me lažeš
 Pa ti stalno raste,
 K’o Pinokiju…
 Kad kaže
 Ja bih te nešto pitala,
 Ako obećaš da
 Nećeš da se smeješ.
 Kad izadje iz kupatila i
 Kad joj kosa liči
 Na dečiji crtež.
 Kad šmrca na ljubavni film
 I kada opazi da se jedva
 Uzdržavam da
 Ne prasnem u smeh,
 Pa stane da me gadja
 Korama od pomorandže.
 Kad mi kaže –
 Ti mene kad bi ostavio,
 Ja bih samo legla
 Na patos
 I umrla…