Pablo Neruda - poeme o ljubavi i pesme bez nade

[Bisernica]

Ne budi daleko od mene

Ne budi daleko od mene ni jedan dan,
jer, ne znam kako bih rekao, dan je dug
i čekat ću te na nekoj stanici
kad negde daleko usnu valovi.
Nemoj otići ni samo jedan čas, jer tada,
u tom času, spoje se kapi nesanice
i možda će sav dim što traži svoju kuću
doći da ubije i moje izgubljeno srce.

Jao, neka se ne razbije tvoj lik na pesku,
jao, neka ne lete tvoje vedje u odsutnosti:
ljubljena ne idi od mene ni za trenutak,
jer u tom otići ćeš tako daleko
da ću obići zemlju ispitujući
hoćeš li se vratiti ili me ostaviti da umrem.

[Bisernica]

Pablo Neruda je čileanski književnik,dobitnik Nobelove nagrade za književnost.
Rodjen je 12. 07. 1904. godine u gradu Peral,u Čileu.Pravo ime mu je Rikardo Neftali Rejes.Vrlo rano počinje sa književnim radom ,u 19.toj godini već objavljuje svoju prvu knjigu poezije "Crepusculario",a u dvadesetoj i drugu "Dvadeset poema o ljubavi i jedna pesma bez nade".Studirao je francuski jezik i pedagogiju i družio se Federikom Garsija Lorkom,koji gine u španskom gradjanskom ratu,i tako i jedan i drugi ostavljaju neizbrisiv trag na Nerudu.Nakon priključenja revolucionarnom pokretu,njegova poezija ima revolucionarno-socijalni prizvuk.
Od 1927. godine je radio pri Čileanskom konzulatu,bio konzul u Prizu i Meksiku,a nakon toga se vraća u Čile i 1945. godine postaje senator.Zbog svojih neslaganja sa predsednikom biva progonjen,ali uspeva da pobegne u Evropu gde često menja mesto boravišta,tako da je bio gost u raznim zemljama.Domovini se vraća 1952. godine i tu ostaje do svoje smrti 23. 09. 1973. godine.
1971. postaje laureat Nobelove nagrade za književnost.Objavio je desetak knjiga poezije.

[Bisernica]

Ako me zaboraviš

Hoću da znam
jednu stvar.

Znaš kako je to
ako gledam
kristalni mesec, crvenu granu
spore jeseni u mom prozoru,
ako dotaknem
uz vatru neopipljiv pepeo
ili izborano telo klade,
sve me odvodi tebi
kao da je sve što postoji,
mirisi, svetlost, metali
poput barčica što plove
ka ostrvima tvojim koja me čekaju.

E, pa dobro,
ako malo-pomalo prestaneš da me voliš
i ja ću prestati tebe da volim
malo-pomalo.

Ako me odjednom zaboraviš
ne traži me
jer bih te ja već zaboravio.
Ako smatraš dugim i ludim
vetar zastava
što prolazi kroz moj život
i odlučiš
da me ostaviš na obali
srca u kome imam korena
zapamti
da ću toga dana,
toga časa
dići ruke
iščupati svoje korene
u potrazi za drugim tlom.

Ali
ako svaki dan,
svaki sat,
pristaneš da mi budeš sudbina
s neumoljivom slašću,
ako se svakoga dana popne
jedan cvet do tvojih usana tražeći me
o ljubavi moja, o moja
u meni se sva ta vatra ponavlja,
u meni ništa nije ugašeno ni zaboravljeno,
moja ljubav se hrani tvojom ljubavlju, ljubljena,
i sve dok živiš biće u tvojim rukama
ne napuštajući moje.

[Bisernica]

“I love you without knowing how, or when, or from where.
I love you straightforwardly, without complexities or pride;
so I love you because I know no other way.”

[Bisernica]

Dopadaš mi se kada ćutiš


Dopadaš mi se kada ćutiš jer kao da si odsutna,
iz daljine me čuješ i glas te moj ne dodiruje.
Kao da su ti oči nekud odletele
i poljubac jedan sklopio usne.


I pošto su sve stvari pune moje duše,
izranjaš iz njih njome ispunjena.
Leptiru sna, na moju dušu ličiš
i ličiš na reč melanholija.

Dopadaš mi se kada ćutiš i kad si kao odsutna.
I kao da se žališ , leptirice zaljubljena.
Iz daljine me čuješ i glas me tvoj ne dodiruje.
Dozvoli mi da ćutim zajedno s ćutanjem tvojim.

Pusti me da ti govorim tako©Ęe ćutanjem tvojim,
svetlim kao svetiljka, jednostavnim kao prsten.
Slična si noći, zaćutala i zvezdana.
Ćutanje ti je od zvezda, tako daleko i čisto.

Dopadaš mi se kada ćutiš jer kao da si odsutna.
Daleka i bolna kao da si preminula.
Samo reč, tada, jedan osmeh je dosta.
I radostan sam, radostan što istina to nije.

[Bisernica]

Igraš se svakog dana


Igraš se svakog dana svetlošću svemira.
Profinjena uzvanice, stižeš u cvetu i vodi.
Više si no ova bela glavica koju stežem
svakoga dana poput grozda.
Ne sličiš nikome otkako ja te volim.
Dopusti da te položim medju žute vence.
Ko ti zapisuje ime dimnim slovima medju južnim
zvezdama?
Ah, daj da se setim kakva si nekoć bila, kad još nisi
postojala.
Iznenada, vetar zavija i udara u moj prozor zatvoreni.
Nebo je mreža ispunjena mračnim ribama.
Ovamo svi vetrovi neba stižu, svi.
Kiša halju odbacuje.
Proleću ptice.
Vetar. Vetar.
Ja se mogu boriti protiv ljudske sile.
Oluja tamo lišće kovitla
i odvezuje sve barke što su ih sinoć vezali za nebo.
Ti si ovde. Ali ti ne bežiš.
Do posljednjeg krika ti ćeš mi odgovoriti.
Kao da te strah, sklupčaj se uz mene.
Pa ipak, ponekad ti je neka čudna sena očima prohujala.
Sada, takodjer sada, malena, cvetak mi kozje krvi pružaš,
i čak ti grudi njima odišu.
Dok žalobni vetar huji ubijajući leptire,
ja te ljubim, i radost moja grize ti šljivu usta.
Nije ti bilo lako priviknuti se na mene,
na dušu moju usamljenu i divlju, na ime moje koje svi
izbegavaju.
Toliko puta videsmo kako zornjača plamti dok smo se
ljubili u oči
i dok su se nad našim glavama sumraci rasplitali u
razigrane lepeze.
Moje su te reči zasipale, milovale.
Odavna sam voleo tvoje telo od blistavog sedefa.
Za mene ti si vladarka svemira.
Cveće ću radosno, naš copihue, s planine doneti,
lešnike zagasite i košare šumskih poljubaca.
Želeo bih učiniti s tobom
ono što proleće s trešnjama čini.

[Bisernica]

Divno je ljubavi znati


Divno je, ljubavi, znati da si ovdje u noći,
nevidljiva u svom snu i ozbiljno osamljena
dok rasplićem svoje brige
kao mreže zapletene.

Odsutno, tvoje srce plovi snovima,
ali tijelo ti diše tako napušteno,
tražeći me uzalud, dopunjujući moja san
kao biljka što se udvostručuje u sjeni.

Uspravna, bit ćeš druga što će živjeti sutra,
ali od onih granica izgubljenih noći,
od ovog biti i ne biti u kojem se nalazimo

nešto ostaje i vodi nad svjetlu života
kao da je pečat sjene obilježio
vatrom svoja tajnovite stvorenja

[Bisernica]

Tijelo žene

Tijelo žene, bijeli brežuljci, bedra bijela,
ti si spodobna svijetu u svom činu nuđenja,
Moje tijelo divljeg ratara u tebi kopaž
i izbacuje sina iz dubine zemlje.

Bijah osamljen kao tunel. Od mene bježahu ptice
i noć je u mene nadirala svojom moćnom najezdom.
Da bih se nadživio, kovao sam te kao oružje,
Kao strijelu u svom luku, kao kamen u praćki.

Ali dolazi trenutak osvete i ja te ljubim.
Tijelo od kože, od mahovine, od mlijeka čvrsta i lakoma.
Ah, pehari grudi! Ah oči odsutnosti!
Ah, ruže prepona! Ah, glas tvoj spor i tužan

Tijelo žene moje, ostat će u tvojoj ljupkosti.
Žeđi moja, pomamo moja beskrajna, moj pute neodlučni!
Tamna korita u kojima žeđ vječita traje,
i umor traje, i patnja beskonačna.

[Bisernica]

KUĆA

Kuća ujutro s nejasnom istinom
ponjava i perja i početak dana
bez smjera, lutajuća kao uboga lađa,
između horizonata, reda i snova.

Stvari kao da žele ostaviti tragove,
privrženost bez cilja, hladna naslijeđa,
papiri skrivaju zgužvane vokale
i htjelo bi vino u boci slijediti svoje juče.

Gospodarice, prolaziš dršćući kao pćela,
dirajući područja izgubljena u sjeni,
osvajajući svjetlo svojom bijelom snagom.

I tada se ponovo podiže svjetlost:
stvari se pokoravaju vjetru života
i red uspostavlja svoj hljeb i svoju golubicu.

[Bisernica]

LJUBAVI

Ljubavi, od zrna do zrna, od planete do planete,
mreža vjetra sa svojim sjenovitim mjestima,
rat sa svojim cokulama krvavim,
ili dan i noć klasa.

Kuda prođosmo, otoci, mostovi ili zastave,
violine prolazne jeseni izbodene,
radost je ponavljala usne kaleža,
bol nas je zaustavljala svojom lekcijom plača.

U svim republikama razvijao je vjetar
svoju neporočnu zastavu, svoju ledenu kosu
i zatim se vratio cvijet svome cvjetanju.

Ali jesen u nama nikada nije ovapnjela.
U našoj domovini stalnoj nicala je i rasla
ljubav sa svim zakonima rose.

[Bisernica]

PISMO

Kad razmišljam o tebi obuzima me nježnost
veća nego što mogu podnijeti, ponekad,
i zato šutim promatrajući te dok me ne vidiš
i, kao da je kraj godine, bilježim svakog dana
od čega se sastojiš, uplašen da nesto nedostaje;
najprije ti čitava i meni okrenuta licem
na kome su usne, čelo, obrazi i tragovi poljubaca,
dva oka ispod nemirne kose i to bi bilo dovoljno
da nema tvojih ruku koje me grle, zatim vrat,
ramena, grudi i struk djevojčice koja plače,
oblina trbuha poput hljeba toploga
dok zastajem na obali jezera
koje već skriva sjena. Ali ja zatvaram oči
jer ti se stidiš i poželim da te čuvam
kad padne veče, daleko od stvari
koje te bez mene poznaju.
Na satu kazaljka pokriva jedna drugu
i ptica na tvom prozoru ne uzima više zrno
iz nepoznate ruke.
Ugasi svjetlo, u tami ne mogu te odvojiti od sebe sama.

Pablo Neruda

[Bisernica]

ODA TUZI


Tugo, skarabeju
sa sedam nogu kao u bogalja,
jaje u paukovoj mreži,
pobješnjeli pacovu,
kujin kosturu:
zabranjen je ulaz tamo,
ne ulazi unutra.
Odlazi.
Vrati se nazad
na jug sa svojim kišobranom,
vrati se nazad
na sjever sa svojim zubalom.
Jedan pjesnik živi ovdje.
Niti jedna tuga ne smije
preći ovaj prag.
Kroz ove prozore
dolazi dah svijeta,
svježe crvene ruže,
zastave izvezene
narodnim pobjedama.
Ne.
Zabranjen ulaz.
Maši
svojim krilima šišmiša,
ja ću polomiti pera
koja poispadaju iz tvog mantila,
ja ću pobrisati mrvice i komadiće
sa tvoga leša
u četiri ugla vjetra,
ja ću ti zavrnuti vrat
ja ću ti zaheftati očne kapke
ja ću ti sašiti skrovište,
tugu, i pokopat tvoje oštre kosti
ispod ljetnjeg cvata jabukovog drveta.

Preveo Semir Avdić

[Bisernica]

OVE NOĆI

Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Napisati na primjer: "Noć je puna zvijezda,
trepere modre zvijezde u daljini".
Noćni vjetar kruži nebom i pjeva.

Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Volio sam je, a katkad je i ona mene voljela.
U noćima, kao ova, držao sam je u svom naručju.
Ljubio sam je, koliko puta, pod beskrajnim nebom.

Voljela me je, a katkada sam i ja nju volio.
Kako da ne ljubim njene velike nepomične oči.
Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Pomisao da je nema. Osjećaj da sam je izgubio.

Slušati beskrajnu noć, bez nje još beskrajniju.
I stih pada na dušu kao rosa na livadu.
Nije važno što je moja ljubav nije mogla zadržati.
Noć je zvjezdovita i ona nije uz mene.

I to je sve.U daljini netko pjeva. U daljini.
Moja je duša nespokojna što ju je izgubila.
Kao da je želi približiti moj je pogled traži.
Moje srce je traži, a ona nije uz mene.

Ista noć odijeva bjelinom ista stabla.
Mi sami, oni od nekada, nismo više isti.
Više je ne volim, zaista, a možda je ipak volim.
Tako je kratka ljubav, a tako dug zaborav.

Jer sam je u noćima, kao ova, držao u svom naručju,
moja je duša nespokojna što ju je izgubila.
Iako je ovo posljednja bol koju mi ona zadaje,
i ovi stihovi posljednji koje za nju pišem

[Bisernica]

Zabranjeno je da se plače bez učenja,
da se ikada probudi bez znanja šta raditi tog dana,
da se plaši sopstvenih osećanja.
Nije zabranjeno da se smeje problemima,
da se bori za ono što želite,
da se ne preda zbog straha da se snovi neće ispuniti.
Zabranjeno je ostaviti svoje prijatelje,
ne pokušati da se razume sve što ste zajedno doživeli, da ih zovete samo kada vam trebaju.
Zabranjeno ne biti ono što jeste među svima,
da se pretvarate ispred ljudi do kojih vam je stalo,
izigravati klovna da bi vas se setili,i zaboraviti sve do kojih vam je stalo.
Zabranjeno je raditi sve za sebe, i biti u stahu od života i posledica i ne živeti svaki dan kao da je zadnji uzdah.
Zabranjeno je da vam nedostaje neko bez osmeha, da zaboravite njihove oči,
njihov osmeh, samo zato što njihovi putevi nisu u okviru vaših
i da zato mislite da njihovi životi nisu vredni koliko i vaši, i da znate da svako ima njihov put i uspeh.
Zabranjeno je da pravite svoju priču, da nemate vremena za one koji vas trebaju
da razumete šta život daje i šta uzima.
Zabranjeno je da se ne traži sreća,da se ne živi život sa pozitivnim pristupom
i da se ne misli da ćemo biti bolji,
i zabranjeno je misliti da bi ovaj svet bez tebe bio bolji...


Pablo Neruda

[Bisernica]

U svom govoru održanom prilikom prijema Nobelove nagrade, 13. decembra 1971. godine pod naslovom „Prema čudesnom gradu”, Neruda nam saopštava da nije u knjigama našao recept za pisanje poezije, već ga je kao pesnika školovao život.
Zato on ne može novim pesnicima dati savet kako da pišu.

"Pesnik nije bog. Ne, on nije bog. On nije izabranik koga je zadesila mistična sudbina viša od one koja je zadesila pripadnike drugih zanata i profesija".

[Bisernica]

Znat ćeš


Znat ćeš da te nevolim i da te volim,
jer živjet je moguće na dva načina,
riječ je samo krilo tišine,
a vatra čuva polovinu studeni.

Volim te da bih te počeo voljeti,
da bih ponovo počeo beskraj,
da te ne bih prestao voljeti nikada:
zato te još uvijek ne volim.

Volim te i ne volim, kao da imam
u svojim rukama ključeve sreće
i nesigurnu sudbinu nesretnika.

Moja ljubav ima dva života da bi te voljela.
Zato te volim kada te ne volim
i zato te volim kada te volim.

[Bisernica]

Kad umrem želim tvoje ruke na svojim očima:
želim svjetlo i žito tvojih ljubljenih ruku,
da me još, jednom dirne njihova svježina,
da osjetim nježnost što izmjeni moju sudbinu.

Hoću da živiš dok te, uspavan, čekam,
hoću da tvoje uši i dalje slušaju vjetar,
da udišeš miris mora koji smo zajedno voljeli
i da nastaviš hodati pijeskom kojim smo hodali.

Hoću da ono što volim nastavi živjeti,
a tebe sam ljubio i pjevao iznad svega,
zato cvjetaj i dalje, rascvjetana,

da bi dostigla sve što ti ljubav moja naređuje,
da bi sjena moja prošetala tvojim vlasima,
da bismo tako upoznali i razlog mome pjevanju.

[Bisernica]

V


Da te ne takne noć, ni zrak, ni zora,
samo zemlja, nevinost grozdova,
jabuke što rastu i slušaju čistu vodu,
blato i smole tvog mirisnog kraja.

Od Quinchamalja gde se rodiše tvoje oči
do tvojih nogu stvorenih za me na Granici
ti si tamna glina koju poznajem:
u bokovima ti diram ponovo svu pšenicu.

Možda nisi znala, Araukanko,
i kad ti zaboravih poljupce, prije no što sam te volio,
srce se moje sjećalo tvojih usana,

i bijah poput ranjenika na cestama
sve dok nisam shvatio da sam našao,
ljubavi, svoje područje cjelova i vulkana.


ljubavni soneti

[Bisernica]

XI


Gladan sam tvojih usta,tvog glasa,tvoje kose
i ulicama hodam,bez hrane i bez reči,
hleb me ne održava,zora me s nogu baca,
tražim u danu tečni zvuk stopala tvojih.

Gladan sam tvoga smeha neuhvatljivog,
tvojih ruku boje pomamne žitarice,
gladan sam tvojih noktiju belog kama,
hoću da ti zagrizem kožu kao nedirnut lešnik.

Hoću da pojedem munju opečenu tvojom lepotom,
tvoj ponosni nos sa odlučnoga lica
i varljivu senku tvojih trepavica.

Gladan dolazim njuškajući sumrak,
tržeći te,tražeci tvoje srce toplo,
kao neka puma,u samoći Kitratue.

[Bisernica]

XXVII


Obnažena,jednostavna si kao jedna od tvojih ruku,
glatka,zemaljska,malecna,okrugla i prozračna,
sadržiš linije meseca,puteve jabuke,
naga,majušna si kao zrno žita nago.

Obnažena,plava si kao kubanska noć,
u kosi su ti bršljani i zvezde,
naga,velika si i žuta
kao leto u nekoj crkvi od zlata.

Naga,malena si kao tvoj nokat jedan,
povijena,krhka,ružičasta dok dan se ne rodi
i zavlačiš se u podzemlje sveta

kao u neki dugi tunel odela i poslova;
tvoja se svetlost gasi,odeva,osipa
i ponovo postaješ samo ruka gola.