Putopisi i putopisci

[DaDole]

Sljudjanka

Iz kafića odlazimo na Trg Kirova - razgledavamo centar i ponovno se spuštamo na obalu Angare. Svanulo je, i pješačimo natrag prema kolodvoru - odluka je da se lokalnim vlakom odvezemo u Sljudjanku na južnoj obali Bajkalskog jezera, i da tamo isplaniramo ostatak putovanja prema Mongoliji. Lokalni vlak u žargonu nazvan 'električka', na kolodvor dolazi točno, sjedamo u njega i put prema Sljudjanki počinje. Iako vrijeme nije dobro - sprema se kiša - mnogobrojni putnici odlaze na Bajkal na kupanje ili kampiranje. Iznenađuje nas i velika količina stranih putnika - neki Francuzi se raspituju za kampove blizu Sljudjanke, a mladi Nijemci pričaju o iskustvima sa Transsibirske željeznice.

Plan je da posjetimo slikovitu lokalnu željeznicu koja od Sljudjanke vodi do stanice Port Bajkal, no kiša dovodi u pitanje naše planove. Sjedimo na kolodvoru, razmišljamo i napokon odlučujemo - po kiši izlet neće uspjeti, a ionako smo umorni, pa ćemo otići do malenog hotela u Sljudjanki, i čitav se dan odmarati. Odlazimo, pokisli do kože u centar grada, uzimamo linijski taksi koji Rusi nazivaju 'maršrutka' i odlazimo do hotela. Hotel je zaista vrlo jednostavan - i nigdje zapadno od Sljudjanke se vjerojatno ne bi niti smio nazivati hotelom! Soba je prostrana, no i vrlo loše uređena, čistoća posteljine je s onu stranu granice prihvatljivog, a tuš i toalet zaobilazimo u luku. Ipak, za sibirske pojmove cijena nije malena - sobu plaćamo 25 eura! Krajnje nezadovoljni kasno navečer odlazimo na kolodvor, i ukrcavamo se u vlak 362 koji iz Irkutska vozi u Ulan Bator (Ulaanbaator).

[DaDole]

Šaroliko društvo u vlaku

U Rusiji vlada pravilo da su vlakovi s nižim brojevima bolji od onih s visokim brojevima, prema tome vlak 362 ima relativno stare vagone, stoji na mnogo malih stanica i stajališta, nema vagona restorana i slično. Sastav putnika je šarolik - u našem vagonu je nekoliko mladih Mongola koji se vraćaju s nekakve stipendije, nekoliko Kineza koji putuju doma, mali broj Rusa koji putuju na kraćim relacijama, i relativno puno Evropljana turista. Upoznajemo se s grupom Španjolaca koji putuju u Peking - razgovaramo i razmjenjujemo Transsibirska iskustva.

7. kolovoza oko 8 ujutro se budimo - napustili smo Transsibirsku željezničku prugu i vozimo se od Ulan Udea prema Mongoliji. Prolazimo kolodvor Sajantuj, i do rusko-mongolskog graničnog kolodvora Nauški nam je ostalo oko 5 sati vožnje. Priroda je ovdje drugačija - nema šuma, već se kroz prozor vide nepregledne površine pašnjaka. Istočno od pruge je rijeka Selenga koja izvire u Mongoliji i ulijeva se u Bajkalsko jezero.

[DaDole]

Nauški

U 12.55 po lokalnom vremenu stižemo u Nauški - velik i lijepo uređen kolodvor u sasvim neugledno mjestašcu. Nalazimo se 5902 kilometara od Moskve, i ovdje će vlak stajati idućih 5 sati i 55 minuta. Kondukterka nam dolazi reći da će granični pregled početi tek za 4 sata, i da do onda radimo što god želimo. Spremamo naše ruksake u policu koja se zaključava i odlazimo u razgledavanje Nauškog. Naselje je zaista vrlo maleno - osim relativno mnogo vojnika, željezničara, carinika i policajaca ne srećemo nikog drugog. Hodamo jedan krug po parku ispred kolodvora, pa drugi i treći, ali vrijeme prolazi sporo. Onda odlazimo u maleni kafić piti čaj i jesti fine piroške, pa opet šećemo... Napokon, nakon 4 sata vraćamo se u vlak i granični pregled počinje. U vlak prvo ulazi policija koja sakuplja putovnice, a nakon njih carina koja pregledava vagon. Neposredno prije polaska vlaka dalje, policija se vraća i putnicima vraća putovnice. Točno u 13 sati i 50 minuta po moskovskom vremenu (lokalno je 18.50) vlak polazi u pravcu Mongolije.

[DaDole]

Južnije od juga južnog kontinenta, nalazi se otok na kojem je sve lijepo i svi su sretni. Barem tako tvrdi blogerica Travelology, koja je u tri posta opširno opisala sve ljepote ovog mjesta na kraju našeg Planeta. Sve što ste željeli znati o cestama, plažama, moru, ljudima i samoj Tasmaniji

[DaDole]

Od divljine do srednjeg dijela istočne tasmanijske obale vožnja traje nešto više od 3 sata. Negdje, u nekim hrvatskim putopisima koje sam vidjela na internetu, čitala sam da su tasmanijske ceste prilično loše.
Nisam sigurna iz kojeg je stoljeća taj podatak, ali meni su tasmanijske ceste prilično solidne, pogotovo za jedan manji otok koji se trudi očuvati prirodu. Ono zbog čega se čini da su ceste loše je to što u većini Australije ceste su uvijek velike, skoro uvijek najmanje po tri traka u jednom smjeru.
Na Tasmaniji toga nema.
Voziš se većinom jednim trakom na svakoj strani, ali su ceste sto puta bolje od onih naših grbavih prije nego su napravljene autoceste. Ali s obzirom da zna biti dosta kamiona, dijelom puta se i živciraš ako si vozač, a ako nisi, imaš prekrasan krajolik kao anti-stres terapiju cijelim putem.
Ali postoji tu nešto što vozačima smanjuje stres – nakon nekoliko kilometara često se pojave dva traka u jednom smjeru, kada se smije pretjecati.

Nakon nekoliko kilometara, dva traka na tvojoj strani se gube, jave se za one iz suprotnog smjera i ti neko vrijeme ne možeš pretjecati, pa tako naizmjenično.
A čak i ako je na obje strane samo jedan trak i često nije dozvoljeno pretjecati, tješi te spoznaja da će se uskoro pojaviti trak za pretjecanje, pa nekako otrpiš pogled na pozadinu kamiona punog jagoda, malina i borovnica

[DaDole]

Ali ukratko, mislim da ne treba biti živciranja na tasmanijskim cestama jer, čak i u vrijeme praznika, nisam primijetila neke velike gužve.

[DaDole]

Postoji tako puno mjesta koje vrijedi posjetiti na istočnoj obali Tasmanije, ali kad je malo vremena, moraš odabrati.
Ali kad smo doši u bungalov u Bicheno pali smo u nesvijest od tolikog savršenstva. Drvena kućica sa sobom, dnevnim boravkom i kuhinjom, i balkonićem kao iz reklame gdje ljudi sjede s čašicom vina u rukama i pogledom na ocean.
Ocean se nije baš vidio u potpunosti zbog stabala, ali svejedno je pogled bio lijep i imali smo samo nekoliko bungalova oko našega, svi udaljeni na pristojnoj distanci.
Imali smo i veš mašinu, pa smo se bacili na pranje svega onoga što se nakupilo nakon kampiranja, a onda sve to idilično objesili na žici za sušenje veša točno ispred našeg bungalova, namijenjenoj samo nama.

Bilo bi još idiličnije da smo imali i bazen, točno ispred našeg bungalova, namijenjenog samo nama. Bio je neki mali bazen pored recepcije, u centru naselja i samo nekoliko koraka od našeg bungalova, gdje su se uglavnom kupala djeca.
Bilo je tamo i malo jezero s kanuima za veslanje, ali je tabla pored jezera govorila da je kupanje dozvoljeno samo accidentally, slučajno.
Valjda mi se mozak razlijenio na praznike pa mi nije bilo jasno što to znači. Objasnili su mi da se smiješ kupati samo ako ispadneš iz kanua, i to, slučajno.

[DaDole]

Bicheno je malo ribarsko mjesto i nema se tu što puno vidjeti, turisti vole doći zbog obilaska okolnih mjesta i parkova, a u blizini se može kupati, roniti, itd. Ali plaže koje sam vidjela koje su bile najbliže Bichenu su bile uglavnom pune djece koja čak nisu ni plivala nego su svi pokušali surfati na daskama.

[DaDole]

Pored Bichena je Nacionalni park Freycinet, koji je zajedno s još jednim parkom (Mt Field) proglašen nacionalnim parkom još 1916., što ih čini prvim nacionalnim parkovima na Tasmaniji.
Pred ulazom na recepciju parka, kako bismo kupili kartu, ja i jedan čovjek smo se u prolazu pogledali i odmah se nasmijali jer smo oboje šepali na potpuno identičan način – tko zna koju tasmanijsku planinu je on osvajao ovih dana. Ono što me malo razočaralo je to da ako želiš stići do bilo koje uvale, pogotovo poznate Wineglas Bay, možeš samo hodati po parku više od 2 sata, vožnja autom je zabranjena, a vidikovac s kojeg imaš pogled na uvalu je prilično strm uspon od nekih sat vremena.
Shvatili smo da to nije za naše bolne noge, pa smo se nakon nakon 15 minuta hoda okrenuli i vratili u auto. Na povratku sam opet vidjela onog čovjeka koji šepa isto kao ja, i dok mu je obitelj skakutala prema vrhu, on je prilično namrgođeno šepao za njima.
Na povratku sam se tješila da je ionako bila nenormalna gužva taj dan, izgledalo je kao da su svi turisti na Tasmaniji danas išli na isto mjesto.
U brošurama i postoji upozorenje turistima da se naoružaju strpljenjem kad dolaze na ovo mjesto jer je tako popularno da je obično puno turista.
Na kraju smo se vozeći prema natrag prilijepili jednom autu s kanuom na krovu, koji je skrenuo na neki sporedni put i završili u jednoj od uvalica u Coles Bay - u.
Već drugi put na ovom putovanju da nismo išli negdje planirano ili zbog čitanja boršura, nego skretali s puta instiktivno.

[DaDole]

Uvala je bila prekrasna (zvala se Honeymoon uvala, uvala medenog mjeseca, pa je preporučam onima koji idu na medeni mjesec) i iako je bilo prohladno tu smo se i okupali.
Voda je bila neopisivo bistra, a pijesak mekan kao tepih. Savršeno.
Nije bilo skoro nikoga osim nekoliko ljudi koji su veslali u kanuima i nekoliko šetača u daljini, a cijela uvala je bila okružena velikim stijenama tako da je izgledala prilično zaklonjeno.
Nakon kupanja, osjećala sam da je to bilo bolje nego pješaćenje među gomilom ljudi, a odmah nam se istopilo i loše raspoloženje koje nas je bilo uhvatilo zbog gužve

[DaDole]

[DaDole]

Malo mjesto koje se može vidjeti iz ove uvale se zove Coles Bay i prvo je mjesto u Australiji koje je zabranilo plastične vrećice u dućanima, još 2003. godine.
To možda ne zvuči nešto posebno, ali s obzirom da ovdje besplatno dijele vrećice u supermarketima (osim u njemačkom Aldiju), i ne samo da ih dijele, nego kako bi ugodili kupcima i ne nepune ih do vrha nego za samo par stvarčica daju hrpu plastilnih vrećica, mislim da je to velik podvig.
Ja sam kupila i platnene i hrpu drugih vrećica koje možeš koristiti umjesto tih plastičnih, ali griješna ekološka duša, često ih zaboravim ponijeti sa sobom kad idem u dućan.
Nisam sigurna da li su kod nas počeli dijeliti besplatne vrećice u dućanima, nadam se da nisu.Na kraju smo, da bi ipak nešto vidjeli, platili scenic flight, scenski let malim avionom.
Idealno za šepavce. Piloti koji su tamo radili su bili neki nenormalno mladi ljudi (mislim, za pilote), dečko i cura od oko 25 godina.
Ona na tom mjestu razlijeta turiste tijekom cijele godine, a on van sezone radi na nekim drugim zračnim lukama u Australiji.
Taj momak je trebao biti naš pilot za taj let. On uvijek leti s gopro kamerom na glavi i, kako je i moj prijatelj imao istu kameru, trebalo je neko vrijeme pričekati za let dok klinci, pardon, momci, ne izmijene iskustva i izdiskusiraju nove gadgete za tu kameru.
Pored scenskog leta, postoji mogućnost obići otok i brodom, a cijena je ista kao i scenski let. Nisam sigurna što je od to dvoje bolje, mislim da bi bilo lijepo uživati i u mirisima, ne samo u pogledu.

Ali let je svejedno bio odličan, iz zraka se jasno vidjela uvala Wineglass Bay, uvala koja ima oblik vinske čaše, a okružena je granitnim stijenama.

[DaDole]

Nakon leta smo posjetili Friendly beach, prijateljsku plažu u prijevodu, prekranu bijelu plažu koja se vidjela iz aviona kao bijela duga linija, jer ima nevjerojatno bijel, čist, pijesak.
Nakon te plaže više mi ni jedna pješćana plaža nije dobra ako nije tako savršeno bijela.
Kako je bilo dosta vjetrovito, bilo je prohladno da bismo isprobali kupanje.

Pored plaže se može i kampirati, ali kad smo malo proučili vidjeli smo da su sva mjesta već popunjena.
Nedaleko od Bichena je i Natureworld, mali park gdje se mogu vidjeti i hraniti male životinje, poput klokanića i wombata.
Konačno sam vidjela tasmanijskog vražićka. To je životinja koja izgleda kao manji, crni psić s tobolcem, ali ima jako specifičan način hodanja, pomalo se gega.
Iako je sladak, treba biti oprezan da te ne ugrize, jer ima nevjerojatno snažnu čeljust.
Čekali smo vrijeme hranjenja i onda je ušla jedna zaposlenica parka i dva vražička su je zgrabila za nogavicu hlača i nisu puštala. Očito je dobro poznaju, vjerojatno se brine o njima od kad su bebe.

To je cijelo mjesto posvećeno zaštiti vragova, na nekim mjestima ima i beba, a to dvoje koje je hranila su mama i kćer.
Dok ih je hranila, čuvarica je pričala o tasmanijskim vragovima. Rekla je da su tasmanijski vragovi prije živjeli i na ostatku Australije, ali da su istrijebljeni i sada su ostali samo na Tasmaniji, ali im i tu prijeti istrebljenje. Nakon hranjenja je uzela jednog vražička i hodala pored nas tako da smo ga svi mogli pomilovati.

Na povratku u Devenport, odakle smo slijedeći dan ujutro imali trajekt za povratak u Melbourne, svratili smo i u Evandale, malo povijesno mjesto koje nam se našlo na putu. U Devenportu smo imali smještaj u hotelu blizu luke, u istom hotelu u kojem je odsjedala i posada s trajekta Spirit of Tasmania. Te večeri, da prekratimo vrijeme, jer grad nije zanimljiv, otišli smo u kasino na pokije.
Prvi put u životu sam igrala te mašine.
Kad mi je bilo dosadno na jednoj od njih i izgubila $3, ubacila sam $3 u drugu mašinu i kratko vrijeme nakon što sam stisnula nemam-pojma-što, mašina je poludjela, počela rigati svjetlost i preglasno drečati.
Konobar koji je čistio oko nas, komentirao je da to mora biti neki veliki dobitak, a ja umrla od neugode jer su svi buljili u mene, veliku protivnicu igara na sreću.
I na kraju sam dobila oko $150! Početnička sreća. Slijedeće jutro ukrcavanje na trajekt i povratak u Melbourne. Prebrzo je prošlo, ali ne plači za mnom Tasmanijo, vidjet ćeš me opet.

[DaDole]

kako biciklirati, piti, i voditi ljubav u najmnogoljudnijoj zemlji svijeta!

[DaDole]

Recimo da vam se avion spustio negdje izvan civilizacije…uzmimo na primjer u središnju Kinu, na wuhanski aerodrom. Ona nekolicina preživjelih se odmah pogubi u okolnoj prašumi i znate da ćete morati sami tu nekako preživjeti idućih par godina, dok vas ne pronađu i vrate u civilizaciju. Domoroci su na svu sreću ljubazni i neskloni kanibalizmu pa će vas odvesti u svoje selo i pronaći mjesto u nekoj od seoskih nastambi. Ali tek sada počinje prava avantura. Odmah idući dan ćete uočiti da su domoroci vrlo primitivni jer ih većina jos uvijek koristi vlastite noge za kretanje, preciznije: bicikle. Svakako bih preporučio da i sebi što prije uhvatite kojeg jer su prilično praktični za tamošnje prilike. Naime, selo baš i nije tako malo, imade ih brat bratu oko 8 milijuna. Domoroci znaju gdje se okupljaju i kako ih uhvatiti i rado će vam pomoći u tome

[DaDole]

Ali vidim da brzam, a prvo treba riješiti problem najosnovnijih životnih potrebština. Dakle pivo: ima ga posvuda i vrlo je jeftino (oko jedne kune po boci), ali nažalost i vrlo loše. Prosječni postotak alkohola je 2 do 3. Taj su manjak pokušali nadoknaditi pakiranjem od 6 i pol deci, što je za svaku pohvalu, ali nedovoljno. Znači za ozbiljnije alkoholiziranje treba potražiti žesticu, koju oni nazivaju “bijelo piće” i obično ima oko 40% alkohola. Nažalost, nama koji smo odrasli na profinjenim pićima kao što je Badelova loza, miris i okus ovog primitivnog izaziva laganu mučninu (ti su se simptomi još i pojačali otkako sam onomad malčice pretjerao u istom pa ujutro špahtlom strugao ostatke večere sa zida u sobi).

[DaDole]

Pošto smo namirili najosnovniju životnu potrebu, možemo prijeći na iduću: dakle seks. Dobro, možda sam preskočio napomenuti da izvan civilizacije ne možete očekivati zahodske školjke, već samo čučavce. Što znači da čitanje novina na spomenutom mjestu predstavlja skoro pa nadljudski poduhvat. A ionako su na kineskom pa baš i ne može biti riječi o nekom čitanju. Ali zato moram pohvaliti pisoare koji su, zahvaljujući prilično niskom prosječnom rastu, postavljeni vrlo nisko. Tako da sa zadovoljstvom mogu primijetiti da po prvi puta u životu ne moram stajati na prstima prilikom korištenja istog.

[DaDole]

Znači seks: dobra je vijest da su domorotkinje vrlo zgodne i vrlo zainteresirane za strance te da čak i nižepotpisanog smatraju zgodnim, što upućuje na potpuno odsustvo ikakvih kriterija u pogledu stranaca. Jedino je pitanje koliko je njihov interes podgrijan uvjerenjem da su svi bogati i da bi se možda na taj način mogle dočepati civilizacije. Za one nesklone kompliciranim procedurama zavađanja pripadnica suprotnog spola, također nema problema. Krenete li niz ulicu, ne bi vam smjelo trebati više od petnaestak minuta da naiđete na izlog crvenkastog osvjetljenja u kojem sjedi nekolicina djevojaka. Za one kojima je i to prekomplicirano, imam loše vijesti. Plemensko vijeće je zabranilo pornografiju i u tiskovinama nema ni sise. Mozete od uličnih prodavača na crno pokušati kupiti porniće, ali velika je vjerojatnost da će gore biti prijenos zasijedanja centralnog komiteta plemenskog vijeća ili novogodišnjeg TV programa.

[DaDole]

Nakon tolikih fizičkih aktivnosti (mislim na bicikliranje, naravno) treba i nadoknaditi energiju. Na svu sreću, hranu hvataju na sličnim mjestima kao i civilizirani svijet: u supermarketima. One koje mrzi tolika količina naprezanja rasveselit će vijest da su restorani vrlo jeftini i da ih ima na svakome koraku. Ali da ne bi sve bilo tako jednostavno, oružje kojim napadaju hranu sastoji se samo od dva štapića, korištenje kojih zahtijeva stanovitu vještinu, što bi u početku moglo rezultirati laganim gladovanjem i neobuzdanim provalama smijeha od strane domorodaca. Treba još upozoriti da su izrazito skloni dodavanju pretjeranih količina ljutih feferona u hranu, tako da toplo preporučam da se obroku uopće ne prilazi ako niste oboružani dovoljnim zalihama tekućine za hlađenje. Odnosno piva. Pivo ili ne, idući dan očekujte probleme prilikom posjeta gore spomenutom čučavcu.
I za kraj, treba spomenuti i opasnosti od strane divljih zvijeri. Kao najopasnije bih izdvojio taksiste i šofere autobusa. Obojima je najdraža lovna taktika iznenadno zalijetanje u stada bezazlenih prolaznika. Ovi prvi su možda za nijansicu opasniji jer ih ima posvuda, izuzetno su brzi i okretni i nikad ne znate iz kojeg će smjera napasti. Pogotovo su opasni kad napadaju u parovima, a ponekad čak i u manjim čoporima. Autobusi su na sreću glomazniji i bučniji pa ih je lakše na vrijeme uočiti, ali budući da se kreću nevjerojatnom brzinom i spretnošću za svoje dimenzije, stalno treba biti na oprezu da vas ne iznenade. Inače se možete osjećati vrlo sigurno i slobodno, iako vjerojatno ne bih preporučio da javno iznosite svoje mišljenje o liku i djelu pokojnog Velikog Poglavice (osim, naravno, ako je riječ o bezuvjetnom divljenju). On je u međuvremenu postao nešto izmedju sveca i polubožanstva (umjesto krunice na retrovizore vješaju sliku Velikog Poglavice), tako da je ipak vjerojatno bolje držati jezik za zubima.

[DaDole]

Jakutsk: najhladniji grad na svijetu

Mislite da smo ove godine imali gadnu zimu? Probajte sljedeće godine da odete u Jakutsk - ruski grad u kojem 'prohladno' znači minus 50C, i gdje kratak odlazak do prodavnice može da se završi sa promrzlinama.

Na minus 5C, hladnoća je relativno osvježavajuća, a laki šešir i šal su sve što je potrebno da bi čovjek ostao utopljen. Na minus 20C, vlaga u nozdrvama se zamrzava, a zbog hladnog vazduha teško je ne zakašljati se svako malo. Na minus 35C, vazduh je toliko hladan da nezaštićena koža brzo trne, tako da promrzline predstavljaju neprekidnu opasnost. Na minus 45C, čak i nošenje naočara postaje problem: metal se lijepi za obraze, i ako ih naglo skinete otkinućete komad mesa sa svog lica.

Sve ovo znam jer sam nedavno bio u Jakutsku, mjestu u kojem vas prijateljski raspoloženi lokalci upozoravaju da napolju ne nosite naočare. Jakutsk je udaljen grad u Istočnom Sibiru (oko 200,000 stanovnika), a poznat je po dve stvari: po tome što se nalazi se na originalnoj tabli za Riziko, i po tome što je, kako tvrde lokalci, najhladniji grad na planeti zemlji. U januaru, najhladnijem mjesecu, prosječna najviša dnevna temperatura iznosi oko minus 40C.