Putopisi i putopisci

[DaDole]

Ove zime Jakutsk je napunio naslovne strane nakon serije pucanja cijevi zbog kojih su Artik i Markha, dva obližnja sela, nekoliko dana ostala bez grijanja. Temperatura je tada bila minus 50C. Na televizijskim snimcima prikazani su ljudi umotani u gomilu ćebadi kako pokušavaju da se zagrijju okupljeni oko improvizovanih peći na drva. I tako sam i ja riješio da dođem u Jakutsk i shvatim kako ljudi uspjevaju da prežive, i kako u tim uslovima vode ono što bi se uslovno rečeno moglo nazvati svakodnevnim životom.

Ubrzo sam otkrio da se u lokalnom žargonu temperatura od minus 40C opisuje kao "hladno, ali ne previše". Mnogi su mi rekli kako je prošlogodišnji novembar bio izuzetno topao, jer temperatura nije padala ispod prijatnih minus 25. U Moskvi, u kojoj sam živio godinama, samo jednom je živa pala na minus 30C, početkom 2006, a hladnoća je rijetko kada tolika da se ne možete zaštiti solidnom zimskom jaknom. I tako, obazriv, pred prvi odlazak u Jakutsk, riješio sam da se natovarim punim koferom odjeće koja će me zaštititi od ciče zime.
Počevši od stopala pa na gore, obukao sam: par pamučnih čarapa, a preko njih par termo čarapa; par toplih, dubokih čizama Gore-Tex; termo dugačke gaće; termo potkošulju (poklon od jednog zabrinutog člana porodice); majicu sa dugačkim rukavima; relativno tijesan džemper od kašmira; vuneni duks a rajsferšlusom; naduvanu zimsku jaknu s kapuljačom; par tankih vunenih rukavica (da bih mogao da fotografišem kad skinem spoljni par da ne izlažem golu kožu hladnoći); par debelih rukavica od vune i tinsulata; vuneni šal; i, vunenu kapu.

[DaDole]

Iz sobe se teturam kao Michelin Man, i odmah počinjem da se znojim zbog centralnog grijanja u hotelu. Odlučio sam da se suočim sa svime što Jakutsk ima da mi ponudi. Oprezno izlazim iz hotela i... pa... i nije tako strašno. Maleni pravougaonik mog lica koji jedini nije pokriven definitivno registruje hladan vazduh, ali sve u svemu, nije mi loše; čak je prijatno. Stičem utisak da sve to i nije tako strašno, pod uslovom da ste dobro obučeni.

Međutim, nakon nekoliko minuta, ledeni vazduh počinje da pokazuje svoju pravu snagu. Prvo što je na meni nastradalo bila je koža na licu koja je bila direktno izložena hladnoći. Lice je počelo da me pecka, onda sam osjetio udare bola, a zatim mi je potpuno utrnulo, što je prilično opasno jer to znači da krv više ne teče kroz kožu. Zatim je hladnoća prodrla kroz dvostruki sloj mojih rukavica i počela da mi hladi prste.

[DaDole]

Ni vunena kapa i naduvana kapuljača takođe nisu dovoljni za minus 43C, jer su uši ubrzo počele da me peku. Sljedeće su bile noge. Na koncu, shvatio sam da mi je čitavo telo u žestokom bolu i vratio sam se unutra. Pogledao sam na sat - napolju sam bio 13 minuta.

Rusija obiluje područjima za koja se može reći da su veoma velika, veoma udaljena, i veoma hladna, ali Jakutsk je u tome apsolutni rekorder. Ekstreman je u svakom smislu, čak i po sibirskim standardima. Jakutia, pokrajina čiji je Jakutsk glavni grad, pokriva više od milion kvadratnih milja, dok tu živi manje od milion ljudi. Može se pohvaliti velikim gradovima, podeljena je u administrativne jedinice veličine Britanije, a individualni regionalni centri su nešto veći od sela.

Lokalci tvrde da u okolini ima dovoljno jezera i reka da svakom stanovniku pripadne po jedno. Vole i da se hvale da njihova regija ima svaki element periodnog sistema. Prema lokalnoj legendi, bog je prilikom stvaranja svijeta letio iznad zemlje i dijelio bogatstva i prirodne resurse, ali kada je došao da Jakutije, toliko se smrzao da su mu ruke utrnule i sve je ispustio.

Udaljenost Jakutska je takođe ekstremna. Nalazi se šest vremenskih zona od Moskve, a prije dva vijeka trebalo je više od tri mjeseca da se prevali put između ova dva grada. Danas ćete rasklimatanim avionom Tupoljev tu razdaljinu prevaliti za samo šest sati, s tim što povratna karta košta oko 750€, što je velika cifra za zemlju u kojoj prosječna plata iznosi manje od 400€. Do Jakutska ne postoji železnička pruga. Druga opcija je put brodom uz Lenu, dug oko 1,600 km, ali samo tokom onih nekoliko mjeseci u toku godine kada reka nije zaleđena. Treća varijanta je - "Put mrtvih

[DaDole]

Taj put su izgradili zatočenici Gulaga, od kojih su mnogi tokom gradnje izgubili živote, po čemu je put i dobio ime. Dug je 2,000 km i vodi do grada Magadan na Pacifiku. Put je u voznom stanju samo tokom zime, dok su reke zaleđene (Ewan McGregor i Charley Boorman su bezuspješno pokušali da ga motorciklom pređu tokom toplijih mjeseci). U glavnom ga koriste kamiondžije za dopremanje robe u udaljena sela. Vožnja traje oko dvije nedjelje, kamiondžije uvijek putuju u paru, a tokom čitavog tog vremena nikada ne gase motor: zaustavljanje na ovakvom putu i hladnoći značilo bi maltene sigurnu smrt.

U samom Jakutsku, voze se u uglavnom polovnjaci uvezeni iz Japana; stvar je u tome što oni bolje podnose hladnoću nego Lade i druga tradicionalno ruska vozila. I pored toga, mahom ne gase motor kada se zaustave, a ponekad ga ostavljaju upaljenog i čitav dan da bi se manje kvario i da bi povratak s posla kući bio podnošljiviji i topliji. A toliki izduvni gasovi ozbiljno doprinose ionako velikom zagađenju grada.

[DaDole]

Ovu oblast su prvi put osvojili Rusi oko 1630, i tada je osnovan Jakutsk kao mali administrativni centar. Domoroci Jakuti, turkijsko pleme azijatskih karakteristika, koje govori jezik pun grlenih vokala u glavnom su se bavili uzgojem irvasa. Postali su ruski podanici bez mnogo otpora. Čak i danas, Jakuti čine oko 40 odsto lokalnog stanovništva, i većina njih tečno govori svoj jezik, iako je industrijalizacija i kolektivizacija tokom sovjetskog perioda učinila da malo njih upražnjava nomadski stil života.

Sve do Oktobarske revolucije 1917, Jakutsk je bio nebitan provincijski grad. U 19. vijeku korišćen je, kao i mnogi sibirski gradovi, kao otvoren zatvor za političke disidente. Pored misteriozne privlačnosti i ogromnih prirodnih resursa, Sibir je baš zbog tih zatvora uvijek ostavljao utisak sumornog i nesrećnog mjesta, ne samo među strancima, već i među Rusima.

Anton Čehov je krajem 19. veka proputovao Sibir i tada je opisao sumoran život koji su prognanici tamo vodili. "Izgubili su i posljednji trag topline koju su nekada imali," pisao je Čehov o jednoj grupi muškaraca koje je sreo u Zapadnom Sibiru. "Jedino što im je ostalo u životu bili su votka, kurve, još kurvi, i još votke... Prestali su da budu ljudska bića, i pretvorili su se u divlje zvjeri."

Ali za mnoge političke prognanike u Sibiru – uključujući Lenjina i Staljina – vrijeme koje su tamo provodili jedva da je bilo nešto više od čitanja knjiga na produženom godišnjem odmoru, doduše uz nešto hladniju klimu. "U to vrijeme, smatralo se da je veoma okrutno držati ljude u egzilu na taj način," kaže Vladimir Fjodorov, urednik lista Gazeta Jakutia, glavnih regionalnih novina. "Ali naravno, kada je horor Staljinizma i Gulaga prošao, sve je to počelo da djeluje prilično humano."

[DaDole]

Fjodorov uređuje novine iz svoje kancelarije u centru Jakutska, koja se, kao i svaka zgrada u gradu, veoma dobro grije. Novine su osnovali politički disidenti neposredno pred Revoluciju 1917. U proteklih 90 godina 9 puta su mijenjale ime, u skladu sa različitim političkim vjetrovima.

Region je bogat zlatom i dijamantima, što je bio glavni razlog odluke Sovjeta da Jakutsk pretvore u glavni regionalni centar, prvo uz pomoć Gulaga, a kasnije naseljavanjem hiljadama volontera koji su bili u potrazi za avanturom, većim platama, i šansom da grade socijalizam na ledu. U regionu se nalazi i korporativni gigant Alrosa u čijem vlasništvu je ruski monopol dijamanata i čija proizvodnja čini 20 odsto svjetske ponude sirovih dijamanata.

Vremenom, Jakutsk je transformisan u pravi grad, koji ima hotele, bioskope, operu, univerzitet, servis za dostavu pizze, pa čak i zoološki vrt. I, kao što sam ubrzo shvatio, nehumano niske temperature i zimska magla samo su dio svakodnevnog života.

I Moskva i Jakutsk su ove zime bili sa "pogrešne strane nule" na termometru, s tim što je razlika između njih često bila i po 40C - kao između najhladnijeg zimskog dana u Engleskoj i vrelog julskog popodneva na jugu Španije.

Uprkos činjenici da lokalci stoički podnose zimu, da se djeca na glavnom trgu igraju na snijegu i veselo smiju, ja shvatam da moram što prije da uhvatim neki topao taksi ako želim da nastavim sa istraživanjem. Onih 13 minuta koje sam proveo napolju ostavili su me bez daha, cijelo telo me je boljelo, a lice mi je toliko pocrvenilo kao da sam se upravo vratio sa Koste del Sol. Kad sam ušao u hotelsku sobu srušio sam se na krevet ne bih li se otopio, a k sebi sam došao tek nakon pola sata. Najneprijatniji trenutak nastupio je poslije 15 minuta, kada su noge počele da mi se vraćaju u normalnu telesnu temperaturu, uz ekstremno neprijatno vrelo peckanje, utrnulost, i svrab.

Lokalci su malčice bolji od mene kada je reč o podnošenju ekstremne klime. "Jakutsk važi za najhladniji grad na svijetu," pisao je Henry Lansdell, britanski putnik koji je ovde boravio krajem 19. vijeka, tokom proputovanja kroz Sibir. "Ali lokalne žene Jakuta često možete vidjeti kako na pijaci stoje golih laktova, ćaskaju i zbijaju šale kao da je divan proljetnji dan."

Danas nema toliko mnogo golih laktova, ali lokalci bez sumnje znaju kako da se nose sa svojom klimom. Pijaca je i dalje puna izdržljivih ljudi koji prodaju smrznutu ribu, svinjetinu, i konjska srca. "Naravno da nam je hladno, ali čovek se navikne," kaže Nina, Jakutkinja koja osam sati dnevno stoji za tezgom na ribljoj pijaci. "Ljudi se na sve naviknu," kaže ona. Upitao sam je da li stajanje na tako hladnom vremenu ima lošeg uticaja na njeno zdravlje. Ona me gleda zbunjeno: "Zbog čega bi to uticalo na moje zdravlje? Ja sam sasvim u redu."

[DaDole]

Štaviše, jedna studija koju su sproveli britanski i ruski lekari krajem 1990ih pokazala je da, dok u Britaniji broj oboljelih raste tokom zime, u Jakutsku to nije slučaj. U studiji je zaključeno da je razlog tome što ljudi u Jakutsku ne izlaze napolje zimi, a kad to moraju da učine, tada se obuku u skladu sa vremenskim prilikama.

Ali, i pored toga riječ je o izdržljivosti koju je teško shvatiti. Radnici na građevinama obustavljaju posao tek kad živa padne ispod minus 50, jer metal tada postaje suviše krut za obradu. Djeca su oslobođena od odlaska u školu kada temperatura padne ispod minus 55, dok predškolska djeca imaju nešto povoljniji tretman, jer se obdaništa zatvaraju već na minus 50.

I gotovo svaka žena je, bez izuzetka, od glave do pete odjevena u krzno, u glavnom lokalne proizvodnje. U takvoj klimi malo ko vodi računa o etici. "Videla sam na televiziji da u Evropi ima ludaka koji smatraju da nije lepo nositi krzno zbog ljubavi prema životinjama," kaže Nataša, stanovnica Jakutska, koja nosi bundu od zečjeg krzna i šubaru od krzna arktičke lisice. Lisičji rep joj visi sa obe strane glave, i vezan u čvor štiti joj uši od hladnoće. "Neka dođu malo u Sibir i nek provedu ovdje nekoliko mjeseci, pa da vidim da li će i dalje brinuti o životinjama. Ovde nosiš krzno da bi preživio. Ništa drugo te ne može ugrijati."

Pristojna bunda može da košta od nekoliko stotina do nekoliko hiljada funti, ali to se uvijek smatra dobrom investicijom, jer se nosi godinama. Popularna je lokalna verzija valenki, krznenih čizmi koje se nose u čitavoj Rusiji, a ovde se prave od jelenske kože.

[DaDole]

U takvim uslovima, suština tradicionalne kuhinje Jakuta je da iskoristi sve što je moguće. "Na vjenčanjima," pisao je Lansdell u 19. veku, "uobičajeno je da mlada svom budućem gazdi posluži kuvanu konjsku glavu sa kobasicama od konjskog mesa." Svakodnevni recepti bili su još manje primamljivi: "Oni prave neku vrstu kaše ili hljeba od kore smrče, omorike, i ariša, koju sitno isjeckaju i miješaju sa mlijekom ili sušenom ribom."

Danas su jela malo ukusnija, iako je konjsko meso i dalje popularno u restoranima. Biti jakutski konj nije baš primamljiv položaj - radite upregnuti na užasno niskim temperaturama dok ne ostarite dovoljno da vas zakolju i pretvore u tanke šnicle, ili u pikantne šnite konjske džigerice".

Ostali delikatesi najčešće su marinirano meso irvasa i polu smrznuti šnitovi prijesne riječne ribe - neka vrsta jakutskog sušija, koji je veoma ukusan i koristi se kao zakuska, koja se štrpka posle svake čašice votke. A poslije nekoliko čašica votke, ni konjetina nije više tako neukusna.

Pitao sam Vasilija Ilarionova, šefa Katedre za jezik i kulturu Jakuta na lokalnom univerzitetu, kakvu ulogu klima igra u folkloru. "Jakuti su oduvijek imali nevjerovatno poštovanje prema prirodi i svijetu koji ih okružuje, jer znaju kako moćan zna da bude," kaže on. "Ali sama hladnoća ne igra veliku ulogu u našoj tradiciji. Osim toga, kod nas je prijatno hladno, jer mi nemamo vjetar. Kad padne na minus 40 ja volim da idem pješke na posao. Volim našu klimu, ali mislim da ne bih mogao da živim negdje gdje je vjetrovito."

"Za nas je zima kao radna nedjelja, a ljeto je kao vikend," kaže Bolot Bočkarev, lokalni bloger i nekadašnji novinar. Ali, ljeta su često i gora od zime, kratka i vlažna, kada dvije, tri nedelje temperatura bude 30C ili 35C. Nijedna zgrada nema klima uređaj, a vazduh je pun mušica i komaraca u rojevima biblijskih proporcija.

Kratko ljeto je i period kada se čine ogromni napori za pripremu pred dolazeću zimu. Na reci Leni, koja je kod Jakutska široka preko 15 milja, ne postoji most u krugu od nekoliko stotina milja, tako da su sela sa druge strane primorana da obezbjede višemjesečne zalihe koje će trošiti u periodu kad rijeka nije plovna, a led još uvijek nije dovoljno debeo da bi se preko njega mogao napraviti put. Tokom ljeta se provjeravaju i popravljaju toplovodi, jer ako tokom zine nešto krene naopako, kao što se neposredno pred Novu godinu desilo u Artiku i Markhi, oni koji ostanu bez grijanja rizikuju smrt. Kada se od Jakutska krene Putem mrtvih, poslije nekoliko stotina milja stiže se do Oimjakona, mjesta gde je izmerena najniža temperatura u jednom naseljenom mjestu – minus 71.2C.

"Tokom hladnog rata kružio je vic o tome kako Zapad ne mora da baci nuklearnu bombu da bi uništio Jakutsk," kaže Fjodorov, urednik Gazete. "Dovoljno bi bilo da na nekoliko sati isključe grijanje."

Uslovi su teški i za građevinarstvo. Jakutsk je najveći grad na svijetu sagrađen na permafrostu – tlu koje ostaje permanentno zamrznuto tokom čitave godine. Permafrost prekriva 15 odsto zemljine kopnene mase, i 65 odsto teritorije Rusije, kaže Mark Šats, istraživač na Institutu za permafrost u Jakutsku. "Druge zemlje se trude da ne podižu gradove na permafrostu," kaže ovaj naučnik.

Na dubini od četiri metra ispod zemlje, temperatura je minus 8C preko cijele godine, bilo da je na površini minus 35C ili plus 35C. "Temperatura vazduha se mijenja brzo, iz sata u sat," dodaje Šats, i pokazuje mi podzemnu istraživačku laboratoriju koju je institut osnovao za istraživanje smrznutog tla. "Ali ovdje dolje, promjena temperature se posmatra kroz period od nekoliko stotina hiljada godina."
A u tom bunkeru, gdje su kristali leda na plafonu formirali savršene geometrijske oblike, brzo postaje jasno zbog čega je tako teško graditi na permafrostu. Tle, koje je kombinacija pjeska i leda, tvrdo je kao beton. Ali na ivicama, gde je led uspio da se otopi, sve što je ostalo je puderast pesak. Ako se na takvom mjestu podigne zgrada, toplota koju zgrada isijava topi led i uništava stabilnost temelja.

Iz tog razloga, bukvalno svaka zgrada u Jakutsku podignuta je na podzemnim šipovima, čija dužina zavisi od veličine zgrade. Čak i kod manjih vikendica, ti šipovi su dugi od šest do osam metara, dok za objekte kao što su elektrane, šipovi su dugi i do 25 metara. Pojedini akademici na Zapadu smatraju da je samo postojanje gradova kao što je Jakutsk, podignutih na terenu koji jednostavno nije namijenjen ljudima, potpuno apsurdno. "Ako uporedite Sibir sa Aljaskom i dijelovima Severne Kanade, gdje takođe ima prirodnog bogatstva, vidjećete da je Sibir maltene prenaseljen," kaže Clifford Gaddy sa Instituta Brookings. Gaddy je 2003. godine sa jednim svojim kolegom izdao knjigu pod nazivom Sibirska kletva, u kojoj tvrdi da je ogromna teritorija Rusija u stvari njena slabost, a ne nešto čime se treba ponositi. "Sistem tapka u sopstvenoj neefikasnosti. Sa svom tom naftom koju ima, Rusija teorijski može svako mjesto učiniti pogodnim za život," kaže on. "Ali postavlja se pitanje da li je taj novac moguće pametnije investirati."
Autori ove knjige iznose procjenu po kojoj samo hitna dostava goriva sibirskim gradovima košta čitavih 350 miliona funti godišnje, i da bi bilo mnogo efikasnije u Sibir poslati ljude da vade naftu, gas, nikl, zlato, i dijamante nego u takvim uslovima podizati sasvim funkcionalne gradove. Da je Sovjetski savez postupao u skladu sa tržištem, (a ne u skladu sa grandioznim ideologijama, tvrde autori knjige), gradovi kao što je Jakutsk nikada ne bi ni nastali. Gaddy optužuje današnju Rusiju, koja je pokrenula seriju programa u cilju očuvanja i podmlađivanja sibirskih gradova, da pati od "sumanute ideologije iz 19. vijeka, po kojoj država ne posjeduje zemlju ukoliko tamo ne žive njeni građani".

[DaDole]

Ali, većina građana Jakutska niti planira, niti želi negdje da ide. Za etničke Jakute je to vjekovima bio njihov dom, a oni koji su za vrijeme Sovjeta ovamo došli u potrazi za novcem i avanturom, već su pustili korijenje. "Naravno da je ovdje teško živjeti," kaže Fjodorov lista Gazeta Jakutia. "Ali, ljudi koji ovde žive ovde su i rođeni. To je naša domovina."

Posljednji put sam osjetio hladnoću Jakutska na aerodromu, dok smo pješke odlazili do aviona i na pisti čekali 10 minuta dok nam nije bilo dozvoljeno da se ukrcamo. Dok smo rulali ledom prekrivenom pistom neposredno pred polijetanje, pilot je objavio da je temperatura u Moskvi minus 4C. Kršni Sibirac koji je sjedio pored mene oduševljeno je uzviknuo, uzimajući još jedan gutljaj viskija koji je ponio na avion. "Letimo u tropsku vrelinu!"

[DaDole]

Uralsko gorje prostire se u smjeru sjevera prema jugu otprilike 2000 kilometara u dužinu i predstavlja prirodnu granicu Europe i Azije. Najviši vrh je Narodnaja s 1895 metara, a osim kamenja i nepreglednih šuma ovo gorje može se podičiti i neviđenim prirodnim ljepotama. Pred vama je pet najljepših prirodnih čuda koje ovo gorje skriva.

[DaDole]

Muradymovskoe Gorge: pećine u Baškiriji
Ovaj nacionalni park nalazi se u Baškirskoj republici, a u njemu se, u dolini jezera Bolshoi Eek, nalazi 46 potpuno različitih pećina. Nema dviju pećina s istom morfologijom, mikroklimom, sedimentima, hidrologijom ili životom. Na mjestu gdje rijeka siječe vapnenac nalaze se gotovo okomite stijene koje na pojedinim mjestima dosežu visinu od 100 metara. Najpoznatije i najomiljenije mjesto za turiste je pećina Pigeon u kojoj žive špiljski golubovi i šišmiši, a u njoj su otkriveni ljudski i životinjski fosili koji datiraju iz mezozoika.


Otok Nade i drevni megalitski blokovi
Tajanstveni otok Nade nalazi se na zapadnom dijelu jednog od najčišćih i najljepših jezera u Uralskom području, jezeru Turgoyak. To je jedno od biološki najraznolikijih područja krcato znanstvenicima, slikarima, pjesnicima i ostalim kreativcima, koji ovdje dolaze u potrazi za inspiracijom. Mnogi od njih je nalaze u megalitskim kamenim blokovima, starijih i od 60.000 godina. Najveća turistička atrakcija zasigurno je pustinjakova pećina i tajanstveni megalitski kompleks koji su znanstvenici otkrili tek 2004. godine, a koji je vjerojatno sagrađen prije 6000 godina.

[DaDole]

Jezero Aushkul
Jedno od najljepših jezera u južnom Uralu zasigurno prava je meka za paraglajdere. Isto tako ovo jezero povezuju s mnogim legendama i mitovima u narodnim pričama. U 18. stoljeću ovo je područje postalo nadaleko poznato po vazama koje se izrađuju od minerala jaspisa. Cijelo dno jezera obloženo je ovim mineralom koji se lako može skupljati. Ovdje možete plivati, loviti ribu ili rakove. Malo zapadnije od jezera nalazi se planina Ausch–Tau na kojoj se nalazi nekoliko poznatih grobova, uključujući i jedan od - arapskog šeika. Svi oni koji su pokopani na ovoj planini su poznait kao propovjednici islama, tako da je ova planina poznata čak i u Meki u Saudiskoj Arabiji

Rezervat Visimsky: iskonski rezervat prirode
Ovaj rezervat prirode pravi je školski primjer toga kako jedan rezervat mora izgledati i što sve mora sadržavati. Priroda je ovdje dala mašti na volju. Rezervat se nalazi na zapadnim padinama središnjeg Urala u blizini rijeke Chusovoi. Ovo je regija prepoznatljiva po divljini i drevnim šumama. 2001. UNESCO je ovo područje proglasio rezervatom biosfere, a granica između Europe i Azije nalazi se u samom rezervatu.

[DaDole]

Yangantau – vatrena planina
Na prvi pogled jedna sasvim obična planina. Ali kad se malo bolje zagledate vidjet ćete da isijava neku čudnu toplinu i dim. Unatoč tome što nije vulkanskog karaktera te što je smještena izvan svih seizmoloških područja, na ovoj planini izbijaju stupovi pare i dima kojima temperatura varira od 37 pa sve do 150 stupnjeva Celzijevih. Na ovoj planini nalazi se 90 metara duboko okno u kojem je temperatura 380 stupnjeva. Nitko ne zna koliko dugo planina gori. Prema legendi, na vrhu planine nalazilo se stablo bora koje je jedne noći pogodio grom. Od te noći na ovoj planini svakodnevno izbijaju stupovi pare i dima koji su po mnogočemu ljekoviti.

[DaDole]

Na prvi pogled raj. A onda saznate kakvu tajnu krije

Unutar 20 kilometara širokog kratera na istočnoj Javi leži grupa stratovulkana nastalih prije nekoliko stotina hiljada godina od slojeva stvrdnute lave i drugog vulkanskog materijala.

[DaDole]

U okviru te grupe nalazi se i vulkan Kava Ijen, čuven po jedinstvenoj boji, nešto između plave i zelene, koja se zove “cijan”. Boja nastaje zbog sagorjevanja sumpornog gasa u dodiru sa vazduhom. U krateru se, takođe, nalazi i jezero tirkizne boje oivičeno žutom.



]Međutim, koliko god bajkovito izgledalo, ovo jezero je daleko od idiličnog. Oblaci otrovnih gasova koji okružuju jezero čine ovu oblast neprijateljskim okruženjem.

Težak rad za samo osam dolara dnevno

Na njegovim obodima kopa se sumpor u vrlo teškim uslovima, pri čemu radnici zarađuju od pet do 13 dolara dnevno, i to tek pošto na leđima odnesu čak i po 90 kilograma sumpornog kamena tri kilometra do fabrike šećera u Dolini Pultuding.

Velika kiselost vode daje joj jedinstveni, gorak ukus. Nije preporučljivo kupanje u jezeru, ali turisti su počeli da koriste čamce ploveći niz tri kilometra dugačku rijeku koja ističe iz jezera i uliva se u rijeku Banju Pahit na istoku ostrva.

[DaDole]

]ako je reka zagađena visokim količinama metala, kao što su gvožđe i aluminijum, porijeklom iz jezera, ona se koristi za navodnjavanje prostrane okolne oblasti.
]Naučnici ovu pojavu zovu “prirodnim zagađenjem”, zato što nije prouzrokovana ljudskom djelatnošću, i apeluju da se prestane sa praksom navodnjavanja ovom vodom, budući da predstavlja pretnju po zdravlje lokalnog stanovništva.

[DaDole]

Kako preživjeti u hladnoj Laponiji


Sada već deseti dan života na polarnom krugu mogu okvirno prokomentirati određene cijene hrane u dućanima. Počet ću od Lidla i Prisme (trgovački centar vrlo sličan Lidl-u). Kupujete li hranu u Lidlu, odnosno Prisma-i, skoro da se možete osjećati kao kod kuće. Cijene hrane su za oko 10-20% skuplje nego kod nas, a neke su potpuno iste. Na primjer, ja kupujem kruh sa sjemenkama za 99 centi, što je oko 7.60 kuna. Makaroni su 18 centi što je 1.38 kuna, riža je oko 1 euro (7.65 kuna), umaci za tjestenine su oko 1, 2 ili 3 eura, ovisno o marki proizvoda itd. Dovoljno za preživljavanje.

[DaDole]

Ono što me malo šokiralo jesu cijene voća i povrća. One su znatno skuplje nego kod nas. Na primjer, komad moje najdraže salate kristalke dođe 2.99 eura što je oko 22.87 kuna, kila nektarina je 1.99 eura (15.22 kune), kila mandarina/naranči 1.69 eura (12.93 kune). Ostale salate su u jako malim pakiranjima za oko 1.50 eura i ne isplati ih se kupovati jer su dovoljne samo za jedan obrok. Što se tiče mesa, moram priznati da ga nisam kupovala, tako da nisam točno upoznata sa cijenama. Samo jednom sam uzela 3 komada pilećih krilca i bataka koji su zajedno bili na popustu za oko 1.50 eura, što je naših 11.47 kuna, i moram napomenuti da nisu bili na popustu zbog roka trajanja već zbog Lidl akcije.
Cijene slatkiša su kao kod nas. Kupujem čajne keksiće od 500 grama za 99 centi.
Čokolada se može naći od 80 centi do nekoliko eura. Prašak za rublje je od 2 do 5 eura, što je čak povoljnije nego kod nas. Sve u svemu, da se preživjeti ako imate malo više vremena za istraživanje jeftinijih artikala i odricanja od najfinijih salata (šmrc).

[DaDole]

Alkohol
Cijene piva (to je jedino što svi konzumiramo) su oko 83 centa do 6 eura pikse od 0,33 litre. Mi, naravno, kupujemo najjeftinije, koje ispadaju još jeftinije kada vratite povratnu ambalažu od 15 centi u trgovačkim centrima. Funkcionira na sličan način kao u Hrvatskoj, jedino što ambalaža ne vrijedi za staklenke. Povratna ambalaža su samo pikse i plastične boce. Fair enough!

Fast food
Brza hrana je nešto skuplja nego kod nas. Dovoljno da si je ne želimo priuštiti. McDonalds je u Rovaniemiju do prije 2 godine bio najsjeverniji McDonalds na svijetu, sve dok Rusi nisu otvorili svoj u Murmansku. Kako bilo, bježimo od brze hrane, odnosno visokih cijena bilo kakve prehrane.Kozmetika
Moja velika tuga je što Finska uopće nema drogerije poput D&M-a, Mullera, Kozma, Bipe... Šminku i parfeme možete pronaći u izrazito skupim dućanima (nešto poput Douglasa) i nešto malo u trgovačkim lancima poput Prisme. Cijene maskare, pudera i parfema iz Prisme, su oko 20-30% skuplje nego u Hrvatskoj. U parfumerije nisam ni htjela ulaziti, jer su mi cijene u izlogu rekle da bježim.

Stvari za opremanje stana, nakit, obuću, odjeću, svu živu i ne živu opremu sam pronašla u u second hand shop-ovima. Njima ću posvetiti jedan post, jer su našto najbolje što se svima nama, studentima s razmjene, ovdje moglo dogoditi

[DaDole]

U potrazi za polarnom svjetlošću
Najlakši bijeg od laponskih cijena i financijskih problema, nas pridošlica s juga, je odlazak u prirodu. Priroda ovog kraja je jednostavno čarobna. Miris šumskih borova (potpuno drugačiji od onog kojeg možemo osjetiti na našoj morskoj obali na temperaturi od 25-35 stupnjeva), zelenilo na 360 stupnjeva u kojem god dijelu grada se nalaziš, neopisivo prirodan i ugodan svjež zrak, vjeverice i zečevi na svakih nekoliko metara i potpuni mir, to je ukratko opis ovog prekrasnog mjesta, odnosno geografski najvećeg europskog grada, Rovaniemija.