Sljudjanka
Iz kafića odlazimo na Trg Kirova - razgledavamo centar i ponovno se spuštamo na obalu Angare. Svanulo je, i pješačimo natrag prema kolodvoru - odluka je da se lokalnim vlakom odvezemo u Sljudjanku na južnoj obali Bajkalskog jezera, i da tamo isplaniramo ostatak putovanja prema Mongoliji. Lokalni vlak u žargonu nazvan 'električka', na kolodvor dolazi točno, sjedamo u njega i put prema Sljudjanki počinje. Iako vrijeme nije dobro - sprema se kiša - mnogobrojni putnici odlaze na Bajkal na kupanje ili kampiranje. Iznenađuje nas i velika količina stranih putnika - neki Francuzi se raspituju za kampove blizu Sljudjanke, a mladi Nijemci pričaju o iskustvima sa Transsibirske željeznice.
Plan je da posjetimo slikovitu lokalnu željeznicu koja od Sljudjanke vodi do stanice Port Bajkal, no kiša dovodi u pitanje naše planove. Sjedimo na kolodvoru, razmišljamo i napokon odlučujemo - po kiši izlet neće uspjeti, a ionako smo umorni, pa ćemo otići do malenog hotela u Sljudjanki, i čitav se dan odmarati. Odlazimo, pokisli do kože u centar grada, uzimamo linijski taksi koji Rusi nazivaju 'maršrutka' i odlazimo do hotela. Hotel je zaista vrlo jednostavan - i nigdje zapadno od Sljudjanke se vjerojatno ne bi niti smio nazivati hotelom! Soba je prostrana, no i vrlo loše uređena, čistoća posteljine je s onu stranu granice prihvatljivog, a tuš i toalet zaobilazimo u luku. Ipak, za sibirske pojmove cijena nije malena - sobu plaćamo 25 eura! Krajnje nezadovoljni kasno navečer odlazimo na kolodvor, i ukrcavamo se u vlak 362 koji iz Irkutska vozi u Ulan Bator (Ulaanbaator).