Dvoje dramaturga su u Gebelsovom tekstu izmenili samo tri reči, poslali ga vodećim srpskim partijama. Odjednom, svima su postala prihvatljiva razmišljanja Hitlerovog ministra za propagandu
Maja Pelević i Milan Marković, oboje mladi i izvođeni dramski pisci, učlanili su se za devet februarskih dana u sedam velikih političkih partija. Partijski ljudi su bili zadovoljni: novi članovi su imali odlične poslovne biografije, te su Maja i Milan za svega nekoliko dana ušli u gotovo svaki partijski savet za kulturu. S obzirom na blizinu izbora, stranke su bile fokusirane na predstojeću kampanju, bile su im potrebne nove ideje, novi ljudi – Maja i Milan su došli kao poručeni. Ubrzo je počelo i razmatranje na koje bi položaje u svetu kulture pridošlice mogle biti postavljene nakon izbora. Zauzvrat, bilo je potrebno da novi članovi predstave svoje poglede i razmišljanja o kulturnoj politici, političkom marketingu, odnosu prema stranci, ideologiji... Tekst o političkom marketingu koji su Maja i Milan poslali je, bez izuzetka, veoma pozitivno ocenjen; pojedine stranke su bile oduševljene.
Nevolja je, međutim, bila što su Maja i Milan bili "krtice" – kao urednici pozorišnog časopisa "Scena", skupljali su materijal o položaju mladih umetnika u Srbiji i o tome vrede li išta obećanja političkih partija o departizaciji i prestanku zapošljavanja po političkoj liniji. Još je veća nevolja bila ta što je pomenuti tekst koji su poslali strankama delo Jozefa Gebelsa, objavljen 1928. godine pod nazivom "Znanje i propaganda". Dvoje dramaturga su izmenili samo tri reči: reč "propaganda" izrazom "politički marketing", reč "nacionalsocijalizam" odgovarajućom stranačkom ideologijom (demokratija, socijalizam, liberalna demokratija...), a Hitlerovo ime je zamenjeno imenom predsednika odgovarajuće stranke. To je bilo dovoljno da tekst svima postane više nego prihvatljiv. Svoje doživljaje u poslednja dva meseca Maja Pelević i Milan Marković su "krunisali" 8. aprila u Domu omladine, gde su upriličili javno čitanje dramskog teksta pod nazivom "Oni žive". Po rečima Maje Pelević, tekst se sastoji od privatnih "četova" razmenjivanih između nje i Milana tokom tog perioda, ali i dramatizacije partijskih sastanaka na kojima su prisustvovali:
"Veoma nam je bitno da sve vreme skrećemo pažnju da je ovo umetnički projekat. Mi smo oboje dramski pisci, nismo istraživački novinari, ali smo hteli da progovorimo o stvarima koje sve naše kolege znaju, međutim, nisu nikad postojali dokazi o tome. Ja sam, na primer, u jednoj partiji bila stavljena na kadrovsku listu za direktora Ateljea 212. Nebitno je o kojoj je partiji reč – sve su bile skoro podjednako otvorene za tu vrstu napredovanja. U drugoj partiji sam otvoreno rekla da bih htela da budem direktorka pozorišta ‘Duško Radović’ i oni su bili vrlo voljni da stanu iza toga. Zaista je bilo šokantno da su sve partije pozitivno odreagovale na Gebelsov tekst. On nije otvoreno fašistički, to je govor iz 1928. godine, kada nacionalsocijalizam još nije bio na vlasti i vrlo je uvijen, ali smo tim tekstom hteli da pokažemo kako je ideologija zaista potpuno izgubila bilo kakav smisao. Kada sve partije na identičan način odreaguju na isti tekst, mislim da to dosta govori, nezavisno od toga da li je tekst Gebelsov; a onda, na sve to, tekst još i jeste njegov", kaže Maja Pelević za "Vreme".
Milan Marković pak za "Vreme" objašnjava zašto je odabran baš tekst ministra za propagandu Trećeg rajha: "On se, pre svega, bavi potrebom za jednom vrstom beskrupulozne propagande. On je ‘neideološki’, na vrlo sličan način na koji danas partije u Srbiji zastupaju ‘neideološke’, postideološke pozicije. Zato su ga, na kraju krajeva, i prihvatili tako dobro, zato što se u stvari upravo bavi tim stvarima – preuzimanjem društvene moći, prožimanjem Ideje, sa velikim ‘i’, u sve pore društva. Kultura u Srbiji je dovedena dotle da mi jednostavno ne možemo da se bavimo našim poslom. Upravnici su postavljeni od strane partija, budžet za kulturu je skoro nepostojeći, velika pozorišta su pred zatvaranjem. S obzirom na to da smo mi izgubili prostor za izvođačku umetnost, pokušali smo da prostor političkih partija iskoristimo za izvođačku umetnost."