Srce na dlanu - nešto kao poučne priče

[salel]

[salel]

Visoka škola marifetluka

Zuko Džumhur
Ovu priču ispričao je kafedžija.
Davno i davno za turskog vakta i zemana, bilo nekakvo momče. Dobro se vladalo i dobro školu učilo. Skupiše poslije para i poslaše ga u Stambol na najviše škole. Tamo je i dalje učio kod čuvenih hodža i uleme. Učio je godinu, tri, pet i izučio. Bio je najbolji đak. Dadoše mu diplomu. Bilo je vrijeme da se vrati u svoj daleki vilajet i među svoje neuke ljude. Oprosti se od svojih jarana i od svojih učitelja. Kad se opraštao od najmilijeg učitelja, učitelj mu reče:
- Dobro bi bilo, o Sulejmane, da ostaneš još tri godine kod mene.
- Zar nisam bio tvoj najbolji đak i zar nisam sve izučio?
- Bio si najbolji đak i sve si izučio. Naučio si Kur'an, koliko i ja, i izučio si sve molitve… To je mnogo, ali nije dosta, o Sulejmane, ostani još tri godine, drag si mi, htio bih da naučiš još i marifetluke. Sve sam te učio, samo te marifetluke nisam naučio.
- Kakve marifetluke! Zar poslije nauke marifetluci! – planu momče, naljuti se i ode od svoga učitelja.
- Kajaćeš se, o Sulejmane – isprati ga učitelj.
Putovao je dugo i dugo. Zaboravio je i na Stambol i na učitelja. Jednoga dana osvanuo je u nekoj kasabi, možda baš i u ovoj. Bio je skromna izgleda i odijela kao i svi pametni i učeni ljudi. Niko ga nije ni primjećivao. Njegovo bogatstvo bilo je u njegovom znanju.
Bio je petak i ljudi su išli u džamiju da se pomole. Pošao je i on. Stao je na molitvu sa ostalima.
Hodža što ih je u molitvi predvodio bio je prost i neuk čovjek i sve molitve je pogrešno izgovarao i pokrete pri molitvi pogrešno činio. Naše momče se odmah izdvoji, ode na sasvim drugi kraj džamije, i poče se moliti odvojeno od ostalih. Tako skrenu pažnju na sebe.
Kada su izlazili iz džamije, priđe mu jedan čovjek:
- Zašto si se maloprije izdvojio na molitvi i otišao od nas?
- Vaš hodža je neznalica i pogrešno čita molitve. Zašto da moja duša pati u paklu! – odgovara Sulejman.
Onda mu pristupiše još četvorica-petorica i isto ga upitaše. On svima isto odgovori. Najkrupniji među njima opali mu šamar, jedan, pa drugi, i reče:
- Mi se ovako dvadeset godina molimo i nama je dobro. Ko si ti da kažeš da nam je sve to bilo uzalud! Ko si ti da možeš da kažeš da su naše molbe i molitve propale?!
Poslije ga istukoše i ostali. Hodža se smješkao.
Kada je ležao sam u jarku iza džamije, sjeti se Stambola, svoje škole i svoga najmilijeg učitelja. Odluči da se vrati. Opet je dugo putovao.
Učitelj mu se obradovao. I on nastavi školovanje. Tri godine je učio marifetluke. Poslije tri godine ponova je krenuo u svoj daleki vilajet.
Put ga je naneo opet u onaj isti grad. Opet je bio petak. Opet su oni isti ljudi išli u džamiju. Opet je bio onaj isti hodža. Samo je on sada bio drugi čovjek. Njegova košulja bila je od svile. Njegovo odijelo bilo je od kadife. Njegove brojanice bile su od ćilibara. Njegov štap bio je od abonosa. Njegova brada mirisala je na mošus. Na glavi je nosio veliku bijelu čalmu kao kalifa.
Kada primijetiše njegovo odijelo i njegovu čalmu ljudi se pomakoše sa svojih mjesta i ponudiše mu počasno mjesto ispred svih. Počela je molitva i onaj isti hodža je ponavljao one iste greške. Možda je sada bilo i više grešaka, ali mudrom i otmenom putniku nije ni padalo na um da prekine zajedničku molitvu i da se izdvoji.
Poslije molitve svi pogledi bjehu uprti u otmenog i pobožnog putnika koji ima veliku bijelu čalmu kao kalifa. Zamoliše ga da ih blagoslovi.
Dostojanstveno se popeo na mimber, dugo je gledao svoju mirišljavu bradu i rekao:
- Čujte me, o dobri ljudi! Neka je blagoslov Božji na vama. Mnogo sam divnih hramova Božjih vidio i u njima se Allahu smjerno klanjao. Ima, zaista, na svijetu i bogatijih, i većih, i ljepših džamija od vaše. Pa ipak, dosad ne naiđoh ni u jednoj kući Božjoj na tako učena čovjeka kao što je ovaj vaš časni hodža. Niti ikada čuh tako uzvišenu molitvu kao ovdje danas. Ako na zemlji još živi iko od Muhamedovih potomaka, to je ovaj sveti čovjek ovde. Allah mi je uslišio želju i doveo me pred lice Muhamedovog potomka. Neka je ovaj sveti čas nezaboravan.
Maši se poslije za džep, izvuče maramicu i iz maramice komadić čiste vate. Onda nastavi:
- Najveća sreća će biti za mene ako mi ovaj sveti čovjek dozvoli da uberem jednu dlaku iz njegove brade i ponesem je uz svoje srce. Od nje se ni ja ni moji potomci nećemo razdvajati do sudnjega dana.
Hodža je pristao. Hodži su bile suze u očima. Hodža je bio uzbuđen. Svi su bili uzbuđeni.
Otmeni putnik je dlaku uzbrao. Dlaku je uvio u namirisanu vatu, vatu je uvio u svilenu maramu, svilenu maramu privio je oko srca.
Prilazili su sada i drugi. Stidljivo i snebivajući moliše i oni hodžu da mu iščupaju dlaku iz brade. Neki su odmah tražili dvije.
Toga dana bilo je u džamiji mnogo svijeta. Hodžina brada nestajaše polako. Hodža se u jednom času usprotivi. Onda mu priđe onaj najsnažniji i reče da je on njihov hodža i da je i njegova brada njihova brada, a ne njegova brada. Kada se hodža ponovo usprotivi oboriše ga na pod i svaki je čupao koliko je htio.
Neki su uzimali i za prijatelje i za daleke rođake. Svako je hteo da ima dlaku iz brade Muhamedovog potomka.

[Bisernica]

Sreli se nauka,novac i čast.
Na rastanku nauka reče : ko me želi,ja sam na Univerzitetu.
Novac reče : ko me traži,naći će me u banci.
Čast ćuti.
Na pitanje gde se može naći,reče: ko me igubi,nikada me više ne može naći.

[Bisernica]

Jednom kralj zamoli jednog svog veoma dragog prijatelja da ga prati. Kralj mu reče: „Pošao bih u dugu šetnju. Pođi sa mnom. Idemo na izlet da uživamo“.
Prijatelj rado prihvati poziv, pa obojica pođoše u šetnju. Usput videše nekog čoveka kako hoda dvadesetak metara ispred njih. Kralj reče svom prijatelju: „Ti sve znaš. Imam puno poverenje u tebe. Možeš li da mi kažeš čime se ovaj čovek bavi?“
Prijatelj odgovori: „Da, lako mogu da ti kažem. On je drvoseča“.
„Kako znaš da je drvoseča?“, upita kralj, radoznao.
Prijatelj odgovori: „Vidim da zagleda svako drvo. On proučava svo drveće koje raste pored puta, pa mora da je drvoseča“.
Kralj reče: „Mora da je drvoseča? Pošto znaš sve, možeš li da mi kažeš kako se zove?“
„Lako ti mogu reći kako se zove“, reče njegov prijatelj.
Kralj je bio zapanjen. On reče: „Dakle, kako se zove?“
Prijatelj odgovori: „Zove se Salim“.
„Kako znaš?“, upita kralj.
„To je vrlo prosto“, reče njegov prijatelj. „Ja se zovem Salim. Kad si me pozvao po imenu, on je smesta okrenuo glavu, mislio je da zoveš njega“.
Kralj reče: „Jesi li siguran?“ Mislio je da se njegov prijatelj možda šali sa njim. A onda kralj upita: „Možeš li da mi kažeš šta je on jeo pre sat vremena?“
Prijatelj reče: „Da, lako mogu da odgovorim na tvoje pitanje“:
Kralj upita: „Kako znaš? Da li si ga ikad ranije video?“
„Nikad!“ odgovori prijatelj odrešito.
Kralj nastavi: „Nikad ga nisi video, nikad nisi razgovarao sa njim? Pa kako onda možeš da govoriš sve to sa takvim autoritetom?“
Prijatelj odgovori kralju: „To je očigledno. Poslednje što je jeo bio je med“.
„Med?“ upita kralj. „Druže moj, da mi se slučajno ne podsmevaš? Zašto bih poverovao da je jeo med? To je zaista suviše neverovatno!“
“Znam da je to tačno“, reče njegov prijatelj, „jer sam video da mu pčele zuje oko usana. Sigurno je jeo med. Zato je nastojao da dlanom otera pčele“.
Kralj reče: „E pa dobro. Sad hoću da saznam istinu o ovome“. On zamoli svog prijatelja Salima da pohita napred i kaže tom čoveku da stane. Salim stiže čoveka i reče mu: „Molim te, sačekaj. Kralj hoće da priča sa tobom“.
Kad siroti čovek ču reč „kralj“, poče da se trese od straha. On pomisli da je možda učinio nešto loše. Ali, kralj mu se obrati veoma ljubazno i saosećajno: „Imam da te pitam nekoliko jednostavnih stvari“.
Čovek samo klimnu glavom. Kralj upita: „Prvo mi reci kako se zoveš?“
Čovek odgovori: „Zovem se Salim“.
Kralj upita: „Čime se baviš?“
Čovek odgovori: „Ja sam samo skromni i siromašni drvoseča“.
Porom kralj upita: „A šta si poslednje jeo?“
Drvoseča reče: „Pojeo sam samo malo meda. Mnogo volim med“.
Sve što je kraljev prijatelj rekao bilo je tačno, Potom kralj dade drvoseči veliku sumu novca i reče mu: „Ne brini, nisi učinio ništa loše. Naprotiv, veoma sam zadovoljan tobom“.
Svom prijatelju kralj reče. „Danas si mi zaista dokazao koliko čovek može da bude inteligentan! Moraš da radiš sa mnom. Hoću da zamenim mog prvog ministra. Ti si pravi čovek da budeš moj prvi ministar. Moraš da me poslušaš. Od danas ćeš biti moj prvi ministar.


Šri Činmoj, iz zbirke pripovedaka „Bog nikad ne spava“

[Rosa]

Zašto jutrom ne ustajemo sa osmehom na licu?
Zašto nismo zahvalni za novi dan?
Zašto smo lenji?
Zašto krećemo u školu, na posao, na pijacu kao da nosimo teret na leđima?
Zašto smo srećni i ispunjeni kada pričamo o drugima?
Zašto smo ljubomorni?
Zašto ulazimo u konflikte sa članovima porodice, prijateljima, kolegama, poznanicima?
Zašto se trujemo cigarama i alkoholom?
Zašto osuđujemo?

Zašto toliko težimo materijalnim a ne duhovnim vrednostima?
Zašto smo nesrećni?

Zato što nam fali ljubav. Nisam ja sa ovim odgovorom otkrio „toplu vodu“, ovaj odgovor je voda koja ruši sve brane pred sobom, voda koja vodi do istine. Problem je što mi ni ne znamo šta je ljubav, imamo pogrešnu sliku ljubavi. Ne može blato srušiti branu koja čuva istinu. Pogledajte ljude oko sebe, pogledajte današnje brakove, pogledajte odnose u porodicama, pogledajte našu omladinu, naše škole, bolnice, pogledajte sebe… Budite iskreni i odgovorite sebi koliko srećnih osoba i iskrenih odnosa vidite?! Jako malo, nažalost.
Ali sve može biti lepo i jednostavno, samo kad bi voleli. Naš problem je što mi svi čekamo da budemo voljeni, složili se ili ne sa mnom, nije sreća u tome kad si voljen, sreća je kad voliš. Voli Boga. Voli sebe onakvog kakav si, nemoj se nikada, ni u jednom trenutku sramiti sebe, ti si jedinstven, ti si vredan. Voli svoje roditelje, ma kakvi oni bili. Ako ti nanose zlo, oprosti im i još ih više voli.
Voli svoju braću i sestre, svoje prijatelje, kolege…
Nemoj nikome od njih suditi, ne znaš šta je u njihovoj glavi. Jednostavno ih prihvati takve kakvi jesu, i oni su jedinstveni kao i ti.
Smisao našeg života je da volimo, a kad volimo tad smo srećni.
Ljubav koju nosiš u sebi posmatraj kao semenke a Boga, roditelje, prijatelje, one koji vas ne vole, prirodu, životinje i sve ostalo na ovome svetu posmatraj kao plodno zemljište. Samo jedna mala semenka kad se poseje donosi mnogo plodova ljubavi i sreće. Ti imaš bezbroj semenki u sebi, zemljište je ogromno, pa šta čekaš, počni da seješ!

Saša Ivakić

[Bisernica]

Opterećeni smo tehnikom

Probudim se nešto nakon tri sata, mrkli mrak. Trebao bi biti. Međutim, punjači za tehniku su na sve strane. Nekakve lampice gore. Kao da prave novogodišnji ugođaj. Zapravo podstiču stres. Lampice kao sumorni podsjetnik da smo sve vrijeme povezani putem prenosnih uređaja, da nas u svakom trenutku neko može pronaći, identifikovati, da nemamo privatnost i intimu. Možda nije do tih uređaja, već do mene. Možda ne bih ni shvatio sve ovo da me privlačnost popunjenog Mjeseca nije nagnala da se trgnem iz sna. Možda mi je prosto teško da podnesem najdužu noć zimskog solsticija. Bilo kako bilo, sada sjedim nad tastaturom i razmišljam zbog čega smo se toliko otuđili jedni od drugih. Možda će jutro biti pametnije od ove duge noći…

[salel]

Zašto smo nesrećni?Zato što nam fali ljubav. Nisam ja sa ovim odgovorom otkrio „toplu vodu“, ovaj odgovor je voda koja ruši sve brane pred sobom, voda koja vodi do istine. Problem je što mi ni ne znamo šta je ljubav, imamo pogrešnu sliku ljubavi. Ne može blato srušiti branu koja čuva istinu.Budite iskreni i odgovorite sebi koliko srećnih osoba i iskrenih odnosa vidite?! Jako malo, nažalost.
Ali sve može biti lepo i jednostavno, samo kad bi voleli.

Saša Ivakić

Bravo Roska za izbor a i za Sašu Ivakića.
Preveo bih tekst jer neznaju svi engleski koji posete ovu lepu temu : "Ljubav je glavni ključ koji otvara sva vrata sreći"

Tema :
U Kini je nosač vode imao dvije velike glinene posude za vodu koje su visile na štapu kojeg je nosio na ramenima. Jedna je posuda bila oštećena, a druga je bila cijela. Iz oštećene posude voda je curila cijelim putem prema kući.Cijela posuda bila je ponosna svojim radom jer je u njoj nosač donosio kući mnogo više vode nego u oštećenoj, a oštećena se posuda zbog toga sramila.Jednog je dana oštećena posuda rekla svom nosaču: “Sramim se jer ti ne mogu služiti onako kako bih željela.”Nosač joj odgovori: “Jesi li primijetila da cvijeće cvate samo na tvojoj strani, ali ne i na strani cijele posude? To je zato što sam znao za tvoj nedostatak i posijao sam cvijeće na tvojoj strani puta.Svaki si dan ti to cvijeće zalijevala. Već dvije godine berem to čudesno cvijeće koje mi donosi radost. Kada ti ne bi bila takva kakva jesi, to me cvijeće ne bi radovalo iz dana u dan.”

[Bisernica]

8 stvari kojih se treba sjetiti kad sve krene nizbrdo

Sreća nije odsustvo problema, već sposobnost da se s njima suočimo. Zamislite samo koje bi predivne stvari vaš um mogao prihvatiti kad ne bi bio toliko usredotočen na borbe s problemima. Uvijek gledajte na ono što imate, umjesto na ono što ste izgubili. Nije bitno što vam je život oduzeo, već što ćete učiniti s onim što vam je ostalo. Evo nekoliko podsjetnika koji vam mogu pomoći da se motivirate kad vam zaista bude potrebno.

1. Bol je dio procesa rasta
Ponekad život zatvara vrata jer je potrebno da krenemo naprijed. I to je dobra stvar jer se mi često ne želimo pokrenuti dok nas okolnosti na to ne prisile. Kad su vremena teška, sjetite se da nijedna bol ne dolazi bez svoje svrhe. Odmaknite se od onoga što boli, ali nikada ne zaboravite čemu vas je to naučilo. Samo zato što se borite ne znači da ste neuspješni. Svaki veliki uspjeh zahtijeva određenu vrstu dobre borbe da bismo do njega došli. Za dobre stvari je potrebno vremena. Budite strpljivi i pozitivni. Sve će se posložiti, ako ne odmah, onda jednom kad za to dođe vrijeme.
Postoje dvije vrste boli – ona koja vas boli i ona koja vas mijenja. Nemojte im se opirati jer vas obje uče kako rasti.

2. Sve je u životu prolazno
Svaki put kad pada kiša, ona prestane. Svaki put kad vas boli, vi se izliječite. Nakon tame dolazi svjetlo. Svako jutro nas na to podsjeća, ali često zaboravljamo i umjesto toga vjerujemo da će noć trajati vječno. Neće. Ništa u ovom svijetu ne traje vječno.
Stoga, ako je sad sve u redu, uživajte u tome. To neće trajati vječno. Ako stvari krenu nizbrdo, ne brinite jer ni to neće trajati vječno. Samo zato što život trenutno nije lak, ne znači da se ne možete smijati. Samo zato što vas nešto muči, ne znači da se ne možete smiješiti. Svaki vam trenutak nudi novi početak i novi kraj. Svake sekunde dobijate drugu priliku. Samo je trebate prihvatiti i učiniti s njom najbolje što možete.

3. Zabrinutost i jadikovanje ne mijenjaju ništa
Oni koji najviše jadikuju, postižu najmanje. Uvijek je bolje pokušati napraviti nešto veliko i ne uspjeti, nego ne pokušati ništa i u tome uspjeti. Nije završeno ako ste izgubili, završeno je kad ne radite ništa i zbog toga jadikujete. Ako u nešto vjerujete, nastavite pokušavati. Ne dozvolite da sjene prošlosti zamrače prolaz u vašu budućnost. Ako ‘danas’ jadikujemo zbog ‘jučer’, to neće ‘sutra’ učiniti boljim. Umjesto toga, poduzmite nešto. Neka ono što ste naučili unaprijedi vaš život. Napravite promjenu i ne osvrćite se više.
I bez obzira što se dogodilo na duže staze sjetite se da prava sreća počinje tek kada se prestanete žaliti na svoje probleme i počnete biti zahvalni na svim problemima koje nemate.

4. Vaši ožiljci su simboli vaše snage
Nemojte se sramiti ožiljaka koje vam je život ostavio. Ožiljak znači da je bol prestala i da je rana zatvorena. Ožiljak znači da ste prevladali bol, naučili lekciju, postali jači i nastavili dalje. Ožiljak je tetovaža trijumfa i budite ponosni na njega. Ne dozvolite da vas ožiljci drže kao taoca. Ne dozvolite da vas natjeraju da živite svoj život u strahu. Ne možete ih natjerati da odu, ali možete promijeniti način na koji na njih gledate. Počnite na ožiljke gledati kao na znakove vaše snage, ne boli.
Rumi je jednom rekao: “Rana je mjesto gdje u vas ulazi život.” Ništa nije bliže istini. Iz patnje su proizašle najsnažnije duše ovog svijeta čiji su životi preplavljeni ožiljcima. Na svoje ožiljke gledajte kao na znakove koji govore: “Da, uspio sam! Preživio sam i imam ožiljke koji to dokazuju! I sad imam priliku još više ojačati.”

5. Svaka borba je korak naprijed
U životu, strpljenje nije stvar čekanja, ono je sposobnost zadržavanja dobrog stava dok teško radimo na svojim snovima, znajući da je rad vrijedan toga. Stoga, ako se odlučite pokušati, uložite vrijeme i idite do kraja. U protivnom, nema smisla ni počinjati. To može značiti da ćete u životu na neko vrijeme izgubiti stabilnost i komfor, a ponekad i um. To može značiti da nećete jesti što i spavati gdje ste navikli, neko vrijeme. To može značiti da svoju zonu komfora toliko rastegnete da stalno osjećate trnce. To može značiti da žrtvujete veze i sve što već poznajete. To može značiti da će vas netko ismijavati ili da ćete neko vrijeme biti usamljeni. Samoća može biti poklon koji stvari čini mogućim. Ona vam pruža potreban prostor. Sve je test vaše odlučnosti, koliko nešto stvarno želite.
A ako nešto želite, to ćete i učiniti, bez obzira na neuspjeh, odbijanja i očekivanja. Na svakom koraku ćete se osijećati bolje nego što možete zamisliti. Shvatit ćete kako se borba ne nalazi na putu, ona je sam put. I isplati se. Stoga, ako ćete pokušati, idite do kraja. Ne postoji bolji osjećaj na svijetu… ne postoji bolji osjećaj od onoga kad znate što znači biti živ.

6. Negativnost drugih ljudi nije vaš problem
Budite pozitivni kad vas negativnost okružuje. Smiješite se kad vas drugi žele spustiti. To je lagan način na koji možete zadržati svoj entuzijazam i fokus. Kad se ljudi loše ophode prema vama, nastavite biti ono što jeste. Nemojte nikada dozvoliti da vas nečija ogorčenost mijenja. Nemojte uzimati stvari osobno, čak i kada se takvim čine. Ljudi rijetko rade stvari zbog vas. Oni to čine zbog sebe.
Iznad svega, nemojte se nikad mijenjati da biste impresionirali nekoga tko kaže da niste dovoljno dobri. Mijenjajte se jer vas to čini boljom osobom i zato što vas to vodi u bolju budućnost. Ljudi će vas ogovarati bez obzira na to što radite i koliko dobro to radite. Stoga se brinite o sebi, ne o onome što drugi misle. Ako u nešto čvrsto vjerujete, nemojte se bojati boriti se za to. Velika snaga dolazi iz nadilaženja onoga što drugi misle da je nemoguće.
Samo jednom imate ovaj život. Iskoristite ga mudro. Radite ono što vas usrećuje, što vas čini boljom osobom i što vam donosi osmjeh na lice.

7. U konačnici, bit će onako kako treba biti
Prava snaga dolazi kad imate toliko razloga za plakanje i žaljenje, ali umjesto toga odabirete osmjeh i cijenite svoj život. U svakoj borbi s kojom se suočavamo krije se neki blagoslov, ali da bi ga vidjeli potrebno je biti otvorena srca i uma. Ne možete prisiliti da se dogode stvari. Možete samo poludjeti pokušavajući. U jednom trenutku potrebno je samo pustiti da se dogodi ono što se treba dogoditi.
Voljeti svoj život znači vjerovati svojoj intuiciji, riskirati, gubiti i pronalaziti sreću, cijeniti sjećanja i učiti iz iskustava. To je ‘put na duge staze’. Prestanite se zabrinjavati i sumnjati na svakom koraku. Živite svjesno u trenutku i uživajte u onome što vam život donosi. Možda nećete završiti točno tamo gdje ste planirali ići, ali ćete u konačnici stići točno tamo gdje trebate biti.

8. Najbolje što možete napraviti je da nastavite dalje
Nemojte se bojati ustati i ponovo stati na svoje noge. Nemojte se bojati ponovo voljeti. Ne dozvolite da se pukotine u vašem srcu pretvore u okamenjene ožiljke. Pronađite hrabrosti da se osjećate drugačije, ali ipak lijepo. Pronađite u svom srcu i želju da druge nasmijete. Sjetite se da vam nije potrebno puno ljudi u životu, samo nekoliko predivnih, i stoga se nemojte neprestano spuštati na nivo u kojem mislite da vam treba ‘više prijatelja’. Budite jaki kad stvari krenu nizbrdo. Sjetite se da ‘Svemir (što god on vama predstavlja)’ uvijek radi ono što je ispravno. Prepoznajte kada niste u pravu i učite iz toga. Ne držite se prečvrsto za vašu ideju o životu. Uvijek se osvrnite i pogledajte koliko ste izrasli i budite ponosni na sebe zbog toga. Nemojte se mijenjati zbog drugih, osim ako to ne želite. Dajte više. Dajte stvari koje volite tako da ih i drugi mogu voljeti. Pišite priče. Radite fotografije. Sjetite se malih trenutaka i toga kako vas vide oni koji vas vole.
Samo nastavite biti ono što jeste. Nastavite rasti i kretati se naprijed.


Marc Chernoff

[DaDole]

Poučna priča: Kako je uz pomoć šake sjemena bogati direktor izabrao ko će ga naslijediti

Jedan uspješni biznismen ušao je u duboku starost i shvatio kako je došlo vrijeme da ga neko zamijeni.
Umjesto da sam izabere svoga nasljednika među svojim pomoćnicima ili svojom familijom, odlučio je uraditi nešto neuobičajeno. Pozvao je sve potencijalne kandidate, financijske direktore, šefove odjela i pogona, blagajnike, savjetnike i održao im sljedeći govor:

“Dragi prijatelji, došlo je vrijeme da ja završim moje poslovanje i odem u zasluženu penziju. Također, sada je najbolje odrediti novog generalnog direktora koji će voditi našu firmu u budućnosti… Odlučio sam da će to biti jedan od vas.”

Mladi perspektivni šefovi bili su zbunjeni…

“Dat ću svakome od vas po jedno sjeme. To je vrlo specijalno sjeme. Želim da ga posadite i zalijevate i da se ponovno okupimo sljedeće godine kako bismo vidjeli što ste učinili s njim. Tada ću odlučiti tko će biti moj nasljednik.”

Na tome je sastanku bio i Džim, i kao svi prisutni dobio je sjemenku.

Kada je stigao kući, podijelio je sa svojom ženom direktorovo razmišljanje i oni odlučiše zajedno njegovati sjeme iz kojega će niknuti biljka.

Pronašli su lijepu teglu, stavili gnojivo, uzeli termometar, pročitali nekoliko knjiga o njegovanju biljaka i živjeli u ritmu novosti iz tegle.

Svakoga su dana zalijevali zemlju i nestrpljivo iščekivali da nešto iznikne.

[DaDole]

Nakon 20-tak dana, neki od Džimovih kolega već su počeli u kancelariji govoriti o biljci koja raste. I Džim je sa suprugom svakodnevno gledao u teglu, ali se ništa nije događalo. Prošlo je više od mjesec dana i još uvijek ništa dogodilo. Sada se već naveliko diskutiralo o biljkama.

Na zajedničkim ručkovima razmjenjivale su se praktične ideje o brzom rastu i Džim je shvatio kako jedino kod njega nema ničega i da je jedino on neuspješan.

Ni šest mjeseci kasnije ništa nije niknulo u Džimovoj tegli.

Počeo je vjerovati kako je u nečemu pogriješio. Možda previše vode ili loše gnojivo ili, pak, nešto drugo, što nije mogao objasniti. Znao je da je učinio najbolje što je mogao i bilo mu je žao što je bez rezultata.

Godina je uskoro došla kraju i mladi šefovi su se sa svojim biljkama ponovno okupili oko generalnoga direktora. Džim je rekao svojoj ženi da neće nositi praznu teglu, ali ga je ona, ipak, uspjela na to nagovoriti, rekavši mu neka pošteno kaže što se dogodilo. Osjećao je mučninu i podmuklu bol u trbuhu.

Ovo će, slutio je, biti za njega najneugodniji trenutak u životu. Ipak, znao je da je ona u pravu i bio je čvrsto uvjeren kako ništa nije pogrešno učinio. Unio je svoju praznu teglu u sobu za sastanke. Ugledao je na stolu različite, pažljivo odnjegovane, biljke. Sve su bile prelijepe, upravo, neodoljivo privlačne u svojoj bujnosti.

Stavio je, uz podsmijeh svojih prijatelja, svoju praznu teglu na pod. Bio je u pravu. Pred njim su bili tužni trenuci.
Kada je generalni direktor stigao, pogledom je preletio preko svih biljaka i pozdravio kandidate. Džim je pokušao biti što dalje od njega kako ne bi susreo njegov pogled.

“Kako ste ih samo lijepo odnjegovali!” – počeo je generalni direktor. “Vidim da mi neće biti jednostavno pronaći nasljednika…” I, u tom je času spazio praznu teglu. Zatražio je od potpredsjednika da ju donese i dovede vlasnika naprijed. Džim je protrnuo.

“Sada će puknuti bruka… Možda će me izbaciti iz firme” – pomislio

Kada je istupio, generalni direktor ga je upitao što se to dogodilo s njegovom sjemenkom? I Džim mu je sve, iskreno i pošteno, ispričao. Generalni direktor zatraži od svih da sjednu – osim Džima. Pogledao ih je i rekao:

“Džim, veoma sam ponosan na tebe… Poštovani, Džim je novi generalni direktor firme!”
Svima je to izgledalo, gotovo, nestvarno, posebice Džimu.

“Pa… kako je to moguće? Moja tegla je prazna…”, – mucao je zbunjeno.

Stari generalni direktor pojasni: “Prije godinu dana ja sam svakome od vas dao sjemenku iz koje ne može ništa niknuti. Dao sam vam mrtvo sjeme, sterilno. Svaki od vas, kada je vidio da ništa ne raste, odlučio je zamijeniti ga zdravim sjemenom. Svaki od vas – osim Džima. Svi ste mi donijeli biljke i cvijeće od vašega sjemena, a ne od moga. Jedino je Džim ponosno prihvatio neuspjeh i imao dovoljno hrabrosti i poštenja da mi donese praznu teglu. Vi ste svi tražili uspjeh – po svaku cijenu, a Džimu je njegovo poštenje bilo važnije od uspjeha. Zbog toga je on danas generalni direktor…”

[DaDole]

Indijanska tajna vječne ljubavi


Postoji jedna stara indijanska priča koja govori o dvoje mladih indijanaca: o mladiću i djevojci.

Jednom se njih dvoje uputiše do velikog poglavice svoga plemena i rekoše mu odlučno:

“Mi se volimo! Hoćemo da nam daš svoj blagoslov i da nas poučiš šta treba da činimo da bi naša ljubav trajala vječno.”

“Dobro”, – odgovori im poglavica. “Reći ću vam, šta da učinite. Ali prvo pođite sa mnom gore u planinu, no prije toga pronađite mi dva orla i ponesite ih sa sobom, a poslije ćemo vidjeti šta dalje.”

Dvoje mladih krenuše u različitim pravcima i nakon kraćeg vremena svako od njih donese po jednog orla. Kada stigoše na vrh planine, poglavica im ovako reče:

“Uzmite sada ovo kratko uže i zavežite njegovim krajevima po jednu nogu svakom orlu.”

Zaljubljeni ga poslušaše i vezaše noge pticama.

“Sada ih pustite da lete!” – reče poglavica.

Mladić i djevojka baciše ptice u vis ka nebu, ali orlovi ne mogoše da polete, jer im noge bijahu međusobno vezane. Oni padoše na zemlju i počeše da kljuju jedan drugoga, želeći da se oslobode užeta kojim su vezani. Tada stari indijanac reče:

“Sada presjecite uže!”
Mladi izvršiše i tu naredbu, presjekoše vezu i ponovo baciše orlove u nebo. Ovog puta ptice se brzo izdigoše u visine, zavrtiše se par puta u krug pa uzletiše ka snježnim vrhovima obližnje planine. A mudri poglavica im reče:

“Eto, to je tajna vječne ljubavi i sreće: ako su ljudi zavezani jedni za druge, nikada im neće uspjeti da polete. Vi možete slobodno da letite i zajedno, ali ne da budete vezani. A ako se ipak vežete, nikada nećete moći da spoznate ni ljubav ni sreću.”

[DaDole]

Pijemo previše, pušimo previše, trošimo nesmotreno, smijemo se premalo, vozimo prebrzo, previše se ljutimo, prekasno liježemo, ustajemo previše umorni, čitamo premalo, gledamo TV suviše.
Trošimo više, a imamo manje, kupujemo više ali uživamo manje, više pogodnosti ali manje vremena.

Imamo više diploma, ali manje razuma, više znanja ali manje rasuđivanja,
Vise stručnjaka ali ipak više problema, više znanja u medicini ali manje zdravlja.
Volimo prerijetko, i mrzimo prečesto.Naučili smo kako da preživljavamo ali ne i da živimo.Dodali smo godine životu ali ne i život godinama.

Stigli smo sve do mjeseca i nazad.Napravili smo velike stvari ali ne i bolje stvari.
Savladali smo atom ali ne i svoje predrasude.

Pišemo više ali učimo manje. Planiramo više ali postižemo manje.
Naučili smo žuriti ali ne i čekati. Gradimo jače kompjutere, proizvodimo više kopija nego ikad, ali razgovaramo sve manje i manje.

Ovo su vremena brze prehrane i sporog varenja, velikih ljudi i sitnih
karaktera, brzih zarada i plitkih odnosa.

Ovo su dani luksuznijih kuća ali uništenih domova.
Ovo su dani brzih putovanja, višekratnih pelena, moralnosti koja se može
odbaciti, jednodnevnih predstava, umornih tijela, i tableta koje čine sve - da nadomjeste vitamine, hranu, ali i da stišaju, ubiju.

Ovo je vrijeme kada ima mnogo toga u izlogu, a ništa u skladištu.Vrijeme kada vam tehnologija može donijeti ovo pismo i vrijeme kada možete odabrati da li će te ga podijeliti s nekim ili samo obrisati.

Zapamtite, provedite nešto vremena s vašim voljenima, jer oni neće biti zauvijek tu.Zapamtite, recite poneku ljubaznu riječ onome tko vas gleda sa strahopoštovanjem, jer će ta mala osoba uskoro odrasti i otići.
Sjetite se dati topao zagrljaj onome kraj vas, jer je to jedino blago koje možete dati svojim srcem, a ne stoji ništa. Sjetite se reći "Volim te" vašem partneru i vašim voljenima, no najviše od svega iskreno mislite tako.

Poljubac i zagrljaj će zakrpiti povredu kada dolaze duboko iz srca. Sjetite se držati se za ruke i cijeniti trenutke jer jednog dana ta osoba neće ponovno biti tu.

Dajte vremena ljubavi, dajte vremena razgovoru, i dajte vremena dijeljenju vaših dragocjenih misli s drugima.

Smijte se često, dugo i glasno. Smijte se dok ne izgubite dah. Suze se dogadjaju. Izdržite, odbolujte, preživite. Recite ljudima koje volite da ih volite, u svakoj prilici.

Život se ne mjeri brojem udisaja koje napravimo, nego trenucima koji nam oduzmu dah.

Mnogi pripisuju ovaj tekst komičaru George Carlinu, ali on se za života odrekao bilo kakve veze sa ovim tekstom

[salel]

Muž i žena odluče da odmor provedu na jezeru poznato kao raj za ribolovce. Muž obožava u ribolov izaći u cik zore, a njegova žena obožava u miru čitati knjige.

Jednog jutra se muž posle nekoliko sati ribolova vratio i odlučio malo odmoriti, a žena je tada odlučila da se sama izveze malo čamcem na jezero, premda se na njemu sama baš i nije najbolje snalazila. Upali motor i izveze čamac na jedno usamljeno mesto, baci sidro, izvadi knjigu i nastavi uživati u tišini i čitati svoju knjigu.

Tuda naiđe ribolovni čuvar u svom čamcu, pristane uz ženin čamac i kaže:





- Dobro jutro gospođo. Što to radite?

- Čitam knjigu - odgovori ona (i pomisli: zar to nije očigledno?)

- Nalazite se na delu jezera rezervisanom za sportski ribolov - obavesti je inspektor.

- Žao mi je gospodine, ali ja ne pecam. Ja samo sedim u čamcu i čitam knjigu.

- Da, ali u čamcu imate sav pribor potreban za pecanje i što se mene tiče, mogli bi sa pecanjem početi svakog trenutka. Biću primoran povesti vas sa sobom do stanice i protiv vas podneti prijavu – reče on.

- Ako vi to zaista i napravite, onda znajte da ću i ja protiv vas podneti prijavu, ali zbog silovanja, odgovori mu žena.

- Ali, pa ja vas nisam ni dotakao! - reče inspektor.

- Da, ali vi za to imate sav potreban pribor i što se mene tiče, mogli bi sa tim početi svakog trenutka...

- Doviđenja gospođo i uživajte u ovom lepom danu...

POUKA:

Ne ulazi u raspravu sa ženom koja čita. Vrlo je verovatno da zna i misliti.

[salel]

Najglasnija tišina koju sam čuo!
PRIČA IZ SIROTIŠTA: Najglasnija tišina koju sam čuo!


08 03

Foto: Taro Yamasaki


0 Comments

"Zvuk bebinog plača je jedan od najneprijatnijih zvukova za ljudski mozak", započinje priču na svom sajtu Trevis Norvud (Travis Norwood), pisac i otac četvoro dece.
"​Vojska je znala da koristi upravo plač beba kao meru torture ljudi. Taj zvuk poziva najniže delove mozga i govori da je nešto loše. Kada ljudi čuju bebin plač, njihov prvi odgovor je pokušaj da ga zaustve. Flašice. Varalice, Ljuljanje. Sve ono što povećava ovaj zvuk izgleda kao bušenje rupe u našoj glavi.Bebin plač je zaista neprijatan zvuk.
I ja sam nekad mislio tako.
2006. godine moja žena i ja posetili smo Almati (Kazahstan), kako bismo usvojili našeg sina (naše 4 dete). U Kazahstanu postoje tradicionalna sirotišta. Zamislite sve one slike iz filmova o sirotištima, ali još jadnije. Ovo sirotište koje smo posetili je staro Sovjetsko jedinjenje, okruženoraspadnutim kamenim zidovima.


Par nedelja pre samog usvajanja, posećivali smo našeg budućegšesnaestomesečnog sina svakodnevno na sat i po vremena. Uglavnom su nam ga donosili. Svaki put je bio u nekim drugim pelenama koje su mogli da nađu. Puno puta su tu bile i roze hulahopke sa cvetićima.
Zaposleni u sirotištu se iskreno brinuli o njima. Međutim odnos zaposlenog na broj dece bio je 1:30, čak i više, i bili su jednostavno preplavljeni. Jednog dana, nijedan radnik nije bio dostupan. Kako bismo vratili našeg budućeg sina, odlučili smo sami da odemo do mesta gde on provodi najveći deo dana.
Pažljivo smo ušli u prostoriju punu krevetaca. Bilo je oko 20 krevetaca i u svakom je bilo dete uzrasta od nekoliko meseci do godinu, dve dana.
Oboje smo stajali i posmatrali. Uočili smo da tu nešto nije u redu. Prostorija je bila neverovatno mirna i tiha. Tišina.
Proverili smo da li sva deca spavaju. Samo njih nekoliko. Neki su ustali, madavećina ih je ležala na leđima. Iz prethodnih poseta znali smo da je naša beba uvek gladna. Nisu imali dovoljno za sve. Naš sin od 16 meseci težio je samo oko 7 kg.

*Foto: Shutterstock

Prostorija sa dvadesetoro, male, gladne dečice trebala bi da bude kakofonična od plača. Čak i da nisu gladni, plakali bi zbog toga što im treba promena pelenica ili pažnja. Neki bi možda hteli da se nose.
Ova dečica su nekad plakala. Instinktivno. Deca plaču kako bi "rekli" odraslima da imaju neku potrebu. Međutim, ako dete plače i plače iznova i njegove potrebe nisu zadovoljene, ako niko ne dolazi, ona ubrzo shvataju da je plač besmislen. Dakle, to je bila prostorija sa 20 mališana koji su bili totalno ugašeni. U tom momentu da me je neko pitao sve bi usvojio.
Plač je zvuk života. Dete kaže: Ja verujem da će neko moje potrebe zadovoljiti/namiriti. Neko me voli. Neko će doći. To je divan zvuk.
Prvi put kada je naš sin plakao znali smo da se nešto menja kod njega. Shvatio je da mi reagujemo na njegov plač.
​Sledeći put kada se nađete u situaciji gde dete plače i gde njegov plač ne bi trebalo da se čuje, poput crkve, restorana, pozorišta, setite se da je tonajčistiji poziv na ljubav . Ne ignorišite ovaj zvuk i radujte se da će na plač, koji čujete, biti odgovoreno.