Re: Najnovije vesti !
...nastavak prethodnog posta
Deset godina jednog generala: sako mu je bio tesan
Kada je general Perišić prešao iz Vojske u politiku, mnogi promatrači su uočili da se u uniformi osjećao kudikamo komotnije nego u listerskom odijelu – nekako su mu falile trake s ordenjem i epolete
General-pukovnik Momčilo Perišić rođen je 22. maja 1944. u selu Koštunići pored Gornjeg Milanovca. Školovan je čovjek: srednja škola u Čačku, Vojna akademija kopnene vojske – rod artiljerija, Komandno-štabna akademija, Škola nacionalne obrane i Psihologija na Filozofskom fakultetu u Beogradu.
Kao oficir JNA mnogo se seljakao – službovao je čak u petnaest garnizona.
Javnost je o Perišiću, tada pukovniku, prvi put čula u jesen 1991. To je vrijeme kada su se garnizoni Jugoslavenske narodne armije (JNA) u Hrvatskoj našli u blokadi Zbora narodne garde (ZNG) i hrvatske policije. Poslije borbi ili pregovora, hrvatskim jedinicama uglavnom je polazilo za rukom da zauzmu većinu manjih objekata, ali i kasarne poput onih u Bjelovaru i Varždinu – odsječene od ostatka JNA i svega sa po nekoliko stotina regruta. Artiljerijsko školski centar u Zadru, kome je Perišić bio komandant, također se našao u blokadi. U amaterskom video filmu snimljenom za vrijeme opsade u samom Centru, vide se pitomci na borbenim položajima, kuvar Babić kako u dvorištu priprema pasulj i sahrana jednog od četvorice poginulih mladića u rupi ispred zida zgrade iskopanoj bagerom. U toku borbi iz kasarne je otvarana artiljerijska paljba po Zadru. Perišić je kasnije govorio kako mu je žao svakog civila koji je stradao, ali da je na Centar pucano sa civilnih zgrada i da je na vatru odgovarano vatrom; u Hrvatskoj je u odsudnosti upravo i zbog navedenog osuđen na dvadeset godina zatvora.
Zadarski Artiljerijsko školski centar izvukao je sa cjelokupnim ljudstvom i tehnikom. Kninski korpus JNA naime, kome je komandovao tada general-major Ratko Mladić, nije bio daleko i pod artiljerijskom vatrom je držao cijelo to ratište. Perišić je potom rekao da je iz Zadra izišao na kraju kolone, u neoklopljenom vozilu, ali da je stalno imao avione u zraku radi eventualne podrške i Mladićevu artiljeriju spremnu da puca.
Nakon toga Artiljerijsko školski centar obreo se u Sarajevu. Perišić je na epoleti skinuo dvije zvjezdice i onoj preostaloj pridodao hrastovo lišće – postao je general. Režimski mediji nisu birali riječi pohvale za njegove komandantske sposobnosti. Sljedeće – 1992. godine – postao je komandant Bilećkog korpusa. Situacija koju je zatekao znatno se razlikovala od one u Zadru. Na terenu nisu samo regruti JNA već i nacionalno podijeljena policija još uvijek postojeće Bosne i Hercegovine, Hrvatske oružane snage (HOS), Hrvatsko vijeće obrane (HVO), Hrvatska vojska (HV), Krizni štabovi Srpske demokratske stranke (SDS), rezervisti iz Crne Gore, jezgra Vojske Republike Srpske (VRS), Zelene beretke i druge grupe muslimanskih jedinica iz kojih će nastati Armija BIH, sve moguće paravojske i Crvene beretke Resora državne bezbijednosti MUP-a Srbije. Uprkos činjenici da ni na koji način nije dovodio u pitanje to da ratuje isključivo za srpsku stranu, tko stvarno vodi glavnu riječ u ovom ratu, Perišić će saznati upravo od ovih posljednjih: kada ih je pitao tko ih je poslao u njegovu zonu odgovornosti, odgovoreno mu je da on to dobro zna i da im se skloni s očiju, što je, kako svjedoči jedan očevidac, i uradio. U Mostaru je Perišić stekao u tadašnjim režimskim medijima titulu "viteza". Zapamćeno je da se uključivao u program gradskog radija i zahtijevao od protivničke strane obustavu paljbe, povlačenje ili nešto treće; u suprotnom je prijetio da će narediti otvaranje artiljerijske vatre – obećanja je redovno ispunjavao. Kako se javljao obično oko ponoći, stekao je i nadimak – "midnight calling".
Poslije Mostara, povlačenja JNA iz Bosne i njenog preimenovanja u Vojsku Jugoslavije, Perišić je postao načelnik štaba Treće armije u Nišu, a od aprila 1993. i njen komandant. Slovio je kao izuzetno perspektivan kadar u valovima čistki i afera u Vojsci koje si smijenjivale jedna drugu – potpuno je bio na liniji tadašnje vlasti. Kada je ova prala ruke i tražila žrtvenog jarca za slom JNA u Soveniji i Hrvatskoj, a jedan od njih je bio i general Vladimir Trifunović koji je samoinicijativnim pregovorima uspio da izvuče vojnike i starješine iz opkoljene kasarne i komande Varaždinskog korpusa, Perišić je na sastanku vojnih sudaca i tužilaca, na prozivanja suca Đorđa Domazeta što odbija da vještači, navodno, odgovorio: "Kako sam mogao da budem veštak kada sam mesec dana u tašni nosio bombu da je bacim na tog izdajnika ako ga sretnem."
U augustu 1993, general-potpukovnik Momčilo Perišić imenovan je za načelnika Generalštaba Vojske Jugoslavije. Zatekao je financijski slom i kaos. Veze sa prekodrinskim srpskim vojskama, međutim, nisu bile narušene. Perišić će reći kako je, u stvari, bilo riječ o jedinstvenoj vojsci koja je logistički bila potpuno upućena na SR Jugoslaviju. Čak i kada je Beograd prekinuo službene veze s Palama 1. augusta 1884, Perišić je ostao dosljedan: "Kada su Republici Srpskoj zavedene sankcije, svi su promenili orijentaciju, čak je doveden u pitanje moj opstanak na dužnosti jer nisam prekinuo vezu s Vojskom Republike Srpske i srpskim narodom." Već je bio general-pukovnik.
A onda je došao Dejton i krajem 1996 – savezni i lokalni izbori. Poraz na ovim posljednjim tadašnji režim nije priznao – građani su masovnim mitinzima i šetnjama tri mjeseca protestirali. Špekuliralo se i da li će tadašnja vlast, kao i prilikom demonstracija od 9. marta 1991, ponovno izvesti vojsku na ulice. Iznenada, Perišić se kao načelnik Generalštaba sastao s predstavnicima Studentskog protesta koje je tada predvodio sadašnji šef poslaničkog kluba DOS-a u Skupštini Srbije Čedomir Jovanović: javno je obećano da će tenkovi ostati u kasarnama.
U to vrijeme uveliko su se pronosili glasovi da je Perišić postao disident unutar režima. On sam je kasnije objašnjavao kako su on i tadašnji načelnik RDB-a Jovica Stanišić zajednički spriječavali policiju da ne posegne za još većom brutalnošću. Distanca između vojnog i vrha režima uočavala se svakim danom...
Kao sljedeća kriza pojavilo se Kosovo. Kako su eskalirali sukobi između policije i ilegalne UČK, tako je režim sve više pritiskao Generalštab da angažira Vojsku. Perišić je oklijevao. Točnije – poučen iskustvom proteklih ratova tražio je zavođenje vojne uprave u Pokrajini. To je, naravno, izostalo.
Nije, međutim, izostala tijesna veza između policije i Vojske: tadašnji predsjednik SR Jugoslavije Slobodan Milošević ostvario ju je preko tadašnjeg komandanta Prištinskog korpusa generala Nebojše Pavkovića. Perišić je bio premošten, a sjeme sukoba s aktualnim načelnikom Generalštaba posijano je.
Kriza je u oktobru 1998. dosegla vrhunac. NATO je prijetio bombardiranjem. Poslije dogovora Miloševića sa specijalnim izaslanikom predsjednika SAD Ričardom Holbrukom, na Kosovo je stigla Verfikaciona misija OEBS-a. U vojnom dijelu pregovora učestvovao je i Perišić. Potom je održao govor u Gornjem Milanovcu. Upozorio je na opasnost konfrontacije sa NATO-om i ekspresno bio smijenjen. Imenovanje na dužnost savjetnika za bezbijednost saveznog premijera je odbio – u saopćenju je napisao da se stavlja na dispoziciju vojsci, narodu i državi. Inače, u isto vrijeme su potekli dvorski tračevi da je sa Stanišićem, koji je također bio smijenjen, pripremao državni udar.
Perišića potom nema u javnosti. Oglasiće se tek poslije NATO intervencije 1999. kada je rekao da je za vrijeme bombardiranja tugovao zajedno sa svojim narodom. Ubrzo će formirati i političku partiju kojoj je stao na čelo – Pokret za demokratsku Srbiju (PDS). Žestoko je krtikovao tadašnju vlast i još uvijek aktualni vojni vrh. Kao dio DOS-a, PDS je poslije Petog oktobra došao na vlast, a sam Perišić je postao potpredsjednik Vlade Srbije zadužen za bezbijednost.
Po prelasku iz Vojske u politiku mnogi promatrači su uočili da se general Perišić u uniformi osjećao kudikamo komotnije nego sada u listerskom odijelu – obično sivi sako, bez trake za ordenje i epoleta, nekako mu je bio uzak. Ponašanje mu je ostalo vojničko, bolje rečeno – generalsko. Hoće se reći da se prema partijskim drugovima odnosio pokroviteljski, držeći ih na distanci kao potčinjene. Kada mu je Slobodan Vuksanović pokušao osporiti liderstvo i preuzeti partiju, reagirao je munjevito i isključio Vuksanovića i njegove pristalice iz stranke. Do tada je gledao da održi ekvidistancu između srpskog premijera Zorana Đinđića i saveznog predsjednika Vojislava Koštunice. Poslije Vuksanovićevog ataka te dileme više nije imao.
Po puštanju iz pritvora Perišić je u jednoj izjavi izrazio uvjerenje da bi mogao postati zaštitni znak Vlade Srbije. Zahtjevom za ostavku Đinđić se odrekao te maskote.
Perišić vs. Pavković i obrnuto
Bivši i aktuelni načelnik Generalštaba Vojske Jugoslavije – generali pukovnici Momčilo Perišić i Nebojša Pavković – kad je u pitanju lični animozitet, lako bi mogli da uđu u kakav deseterački ciklus samo da se pjesnik nađe.
Započelo je, za javnost, kada se Perišić 1999. politički aktivirao. Jedino što je za Pavkovića mogo da izjavi jeste da predstavlja člana Miloševićeve kamarile, da ne razumije svjetska kretanja, da je bolesni karijerista, da je glavni razlog njegove odanosti Dvoru materijalne prirode...
Uzvraćanje je bilo žestoko. Informativna služba VJ-a je pod Pavkovićevom paskom sipala saopćenja u kojim je Perišić opisivan kao posilni komandanta NATO-a generala Veslija Klarka, nazivan je slabunjavim, zaplašenim, hendikepiranim "srpskim Pinočeom", da je bio jedini penzionirani general koji se nije prijavio u ratnu jedinicu i stavio na raspolaganje Vojsci...
Ništa se nije promjenilo ni kada je Perišić došao na vlast, a Pavković ostao na čelu Generalštaba. Najilustrativniji primjer se zbio poslije sastanka Vrhovnog saveta odbrane 26. decembra 2001. na kome se očekivala smjena čelnog čovjeka Vojske, a do koje nije došlo. U razmjeni teške vatre Perišić je Pavkovića uz Koštunicu oglasio za hendikepiranu ličnost, odnosno, Pavković je tvrdio da je Perišić 1997. planirao državni udar i likvidaciju svih tadašnjih lidera opozicije i Slobodana Miloševića pride. Svjedok mu je bio potpredsjednik Vlade Srbije i predsjednik Nove demokratije Velimir Velja Ilić.
Na dan Perišićevog hapšenja, Pavković ga je u "Nacionalu" optužio za financijske malverzacije tvrdeći kako ima dokaze – crno na bijelo. Za isti list, poslije puštanja iz pritvora, Perišić je rekao kako ne vjeruje da Pavković nije znao za njegovao praćenje, a da je, ako ipak nije znao, to posebna katastrofa.
Evo sada si malo bolje informisana o celom slučaju
Odgovori sa citatom
Prvobitno napisano od pričalica
I tako je, zaista treba da stvori i poštuje drgačije političke vrednosti od onih koje poštuje i za koje se zalaže sada.
