Status :
Registrovan : Aug 2009
Lokacija : Beograd moj rodni grad
Poruke : 5,528
Re: Istorija srednjeg veka
Krstaši
Posle bitke kod Mancikerta, novi vizantijski car Mihajlo VII (1071-1078) zatražio je od pape Grgura VII pomoć u borbi protiv Turaka. Veliki papa bio je sklon da ispuni ovu molbu, jer je smatrao da bi uspešna pomoć protiv Turaka mogla da zaleči šizmu, nastalu nepunih dvadeset godina ranije. Međutim zbog sukoba pape sa Henrikom IV, pomoć je izostala. 1094. godine car Aleksije Komnin (1081-1118), osnivač dinastije Komnina, uputio je sličnu molbu Grgurovom nasledniku, Urbanu II (1088-1099). Car je želeo odred pomoći od vitezova koji bi mu pomogao da povrati svoje provincije u Aziji, ali se papa nosio mišlju o vraćanju hrišćanskih svetih mesta. Interes u ovoj stvari su pokazale i italijanske države republike – Đenova, Venecija i Piza. Pošto su turska osvajanja poremetila i oslabila trgovačke veze sa istokom, direktno zauzimanje teritorija u Maloj Aziji imalo je za cilj da učvrsti ulogu italijanskih gradova kao posrednika u trgovini sa Zapadom. 27.XI.1095. godine Urban II je propovedao krstaški pohod na saboru u Klermonu. Nakon kraja sabora Urban je obilazio Francusku propovedajući isto. Krstaški rat je proglašen za bogougodno delo, a papa i sveštenici podsećali su narod i na bogatstva istoka koja ih čekaju, ako krenu u Sv. rat. Papstvo je hteo da ih iskoristi kako bi uspostavilo svoju prevlast nad celim hrišćanskim svetom. Lice koje bi se odlučilo da krene u krstaški pohod oslobađalo se plaćanja dugova za vreme provedeno u ratu. Kmetovi koji su se spremali u rati oslobađani su vlasti svojih gospodara. Za vođu vojske naimenovao je episkopa Le Pija. U vojsci je bilo mnogo značajnih ličnosti toga vremena, između ostalog i braća francuskog i engleskog kralja. Međutim, pored ove visoke gospode, propovednici su krst davali i siromašnim vitezovima, kao i pustolovnim seljacima. Takvi ljudi krenuli su ka Svetoj zemlji već u proleće 1096. godine. Napredovali su u brojnim družinama. Prve dve među njima predvodio je pustinjak Petar i siromašni francuski vitez Valter Golja. Oni su u nekoliko odreda krenuli duž Rajne i Dunava prema Konstantinopolju. Već u gradovima Lotaringije, na Rajni i u Pragu došlo je do velikih pogroma Jevreja, koji su bili među prvima u evropskoj istoriji. Ugarski kralj ih je lepo sačekao, jer je bio naklonjen krstaškom ratu, ali su problemi izbili već u Bugarskoj. Pošto su bili bez namirnica i usput pljačkali lokalno stanovništvo, Bugari su počeli da se sukobljavaju s njima, te je dosta krstaša stradalo u putu. Kada su konačno stigli u Konstantinopolj, Aleksije ih je brže-bolje prebacio u Malu Aziju, gde su ih Turci strahovito porazili. Ostale družine koje su činile tkzv. Narodni krstaški pohod nisu ni stigle do prestonice Vizantije, jer su ih Ugri uništili posle pljačke i paleža koje su počinili prolazeći kroz Ugarsku.
Kada je Aleksije saznao za sastav krstaške vojske, nije bio oduševljen, jer je umesto odreda vitezova najamnika dolazila velika armija barona, koji su tek uzgred smatrali za potrebno da mu pomognu u povraćaju azijskih provincija. Povrh toga, jedan od vođa krstaša bio je Boemund, sin Roberta Gviskarda, koji je bio Aleksijev ogorčeni neprijatelj. Krstaški odredi među sobom nisi bili organizaciono povezani, čak je i u svakom od njih svaki pojedini senior išao sa svojim slugama i slabo slušao opštu komandu. Kada je prvi baron stigao do prestonice, a bio je to Hugo od Vermandoa, morao je da položi zakletvu vernosti vizantijskom caru. Među snagama Gotfrida Bujonskog proneo se glas da je Hugo zatvoren te je on započeo da pljačka okolinu Konstantinopolja. Nije prestao sve dok Hugo nije stigao kod njega, ali je i tada zatražio da car pošalje taoce. Aleksije je ovo odbio, ali je ponudio Gotfridu gostoprimstvo unutar gradskih zidina. Ubrzo su se krstaši opet raspomamili zbog nečega, pa su spalili predgrađe prestonice i započeli pljačku. Car se onda sporazumeo sa Gotfridom i dao mu taoce, a ovaj je položio zakletvu. Krstaši su se stalno držali izazivački i grubo. Pljačkali su okolno stanovništvo otimajući mu namirnice za snabdevanje svoje vojske.
Zbog ovog sledeće krstaše uvek su dočekivali vizantijski činovnici sa vojskom, čim bi ušli na teritoriju carstva i pratili ih usput, sve do prestonice. Neki od vođa krstaša položili su zakletvu, dok drugi nisu, ali su svi u relativnom miru prešli u Malu Aziju, a Aleksije se obavezao da će im se pridružiti i snabdevati njihovu vojsku. 1097. godine u junu krstaši su osvojili Nikeju i predali je Aleksiju koji je odmah doveo vizantijske trupe u grad. Dok je Aleksije još zauzimao grad krstaši su otišli put Palestine.
Njihova vojska je bila podeljena u dve kolone, severnom je komandovao Robert Normandijski i Boemund, dok je južna marširala pod Gotfridom Bujonskim i Rajmondom Tuluskim. Vojska je uskoro počela teško pa stradava, jer su Turci pri povlačenju uništavali i ono malo preostalih namirnica i komunikacija koje su ostale posle ratova sa Vizantijom. Boemund je 1.7. doznao od izviđača da se približava jaka turska vojska. Pored male močvare je ostavio prtljag i neborce i naredio pešadiji da ih zaštiti. Odmah je poslao glasnike da nađu drugu kolonu i počeo da raspoređuje vitezove. Turska vojska, daleko brojnija od krstaške bila je u potpunosti sačinjena od strelaca na konjima. Oni su počeli da manevrišu oko krstaša i da ih zasipaju strelama, ali su izbegavali direktan sukob. U međuvremenu deo turske vojske napao je slabo naoružano pešadiju pljačkajući logor i ubijajući neborce. Iznenada, Gotfrid Bujonski se pojavio sa svojim vitezovima na vrhu susednog planinskog grebena i smesta napao Turke koji su sada bili uhvaćeni između dve vojske vitezova. Oni su bili potpuno bespomoćni pred mačevima i kopljima teških konjanika. Mnoštvo ih je pobijeno, a ostali su se u neredu razbežali. Ova bitka naziva se bitka kod Dorileja.
Kada je krstaška vojska stigla posle ove bitke kod prijateljskih jermenskih plemena, dosta vojnika je bilo postradalo od oskudice u hrani. Tada je Balduin, Gotfridov brat, u pratnji malog odreda napustio vojsku i za sebe obezbedio feud oko Edese. Ostatak vojske je opseo Antiohiju i mada nisu mogli da u potpunosti opkole grad uspeli su da unište dve turske vojske koje su bile poslate da ih oteraju. Posle toga deo gradske posade se obeshrabrio, te je Boemund potkupio zapovednika jedne kule da mu je preda. Grad je zauzet na juriš, ali su nakon nekoliko dana stigle sveže turske trupe i opsele krstaše. 28. VI 1098. krstaši su izleteli iz grada, spremni na bitku i naterali Turke da se bore u nepovoljnom okruženju, sa vodom za leđima, na malom prostoru. Ishod je bio još jedna pobeda hrišćana.
Godinu dana kasnije krstaška vojska konačno je stigla do Jerusalima i opsela grad. U zidine su prodrli 13.VI 1099. godine i usledio je zastrašujući pokolj u gradu. Zabeleženo je da je 10 hiljada ljudi ubijeno u Solomonovom hramu. Krstaši su ubijali sve, muškarce, žene, decu. Muslimane koji su tražili utočišta u džamijama, ubijali su u hramovima. Posle strahovitog klanja dolazile su verske ceremonije, a onda se opet pristupalo seči. Posle osvajanja svetog grada, krstaši su zauzeli celokupnu obalu istočnog Mediterana uz pomoć Mlečana, Đenovljana i Pizanaca. Gotfrid Bujonski je dobio krunu kralja Jerusalima i odmah je izvršio omaž Daimbertu, arhiepiskopu Pize i patrijarhu Jerusalima i prihvatio crkvu kao sizerena. Fatimidski kalif je odmah poslao vojsku da povrati grad, ali je Gotfrid pobedio lako ovu vojsku i prvi krstaški rat je bio gotov.
Gotfrid je umro za manje od godinu dana i nasledio ga je njegov brat Balduin (1100-1118) koji je pokorio sve gradove na obali, osim Tira i Askalona, uz pomoć italijanske pomorske eskadre. Ovo kraljevstvo crpelo je svoju vojnu moć iz brojnih izvora. Znatan deo stalnih posada Kraljevstva davala su dva velika vojnička reda – templari i hospitalci. Početkom XI veka redovni kanonici su podigli bolnicu sa ciljem da vodi brigu o hodočasnicima u Jerusalimu. Za vreme vladavine Balduina, jedan francuski vitez, Hugo de Pajen, sa još osam pratilaca položio je kanoničku zakletvu, posle čega su započeli službu kao policijska pratnja hodočasnika na putu od obale do Svetog grada. Oni su dobili kuću u blizini Solomonovog hrama i zbog toga i naziv templari. 1128. godine oni su, odlukom pape, postali vojni i verski red. Njihov primer sledili su i hospitaleri, odnosno jovanovci. Za vreme najveće moći hospitaleri su mogli da okupe na bojnom polju 500, a templari 300 vitezova.
Drugi krstaški rat počeo je 1101. godine kada je vojska pod vođstvom arhiepiskopa Milana, Viljema IX, Oda od Burgundije i Stefana od Bloa krenula na Turke. Međutim pošto nisu mogli da se dogovore oko put i stalno su se svađali, bili su lak plen za Turke. 1144. godine Sultan Alepa je pokorio Edesu, što je nagnalo hrišćane da pokrenu novi rat protiv muslimana. Luj VII i Konrad III su na sebe stavili krst, ali nisu imali podršku svojih vazala. Deset dana pošto su napustili Nikeju, Konradovu vojsku su napali Turci i gotovo je potpuno uništili. Konrad se spasao sa svega desetinom ljudi i vratio se u Nikeju odakle je otišao za Palestinu. Luj je potom započeo nastupanje kroz klance Male Azije gde su ga Turci napali i uništili mu komoru i mnoštvo konja, kao i većinu pratilaca logora. Posle ovoga odustao je od kopnenog puta te se spustio na obalu sa svojim vitezovima i delom pešadije i ukrcao na brodove za Antiohiju. Preostali deo pešadije, koju su mahom sačinjavali seljaci, je morao da nastavi kopnom i uskoro su bili uništeni. Iz Antiohije Luj je otišao za Jerusalim gde se sastao sa Konradom. Odlučeno je da se napadne Damask, ali pošto vojska nije bila dovoljno velika, nije mogao da se u potpunosti opkoli grad, te su krstaši logorovali čas sa jedne, čas sa druge strane grada. Na kraju su digli opsadu, ne postigavši ništa.
Sredinom XII veka Jerusalimsko kraljevstvo je dočekalo crne dane. Amalrik I umro je 1174. godine i posle njega smenjuje se nekoliko kraljeva koji su bili potpuno nesposobni ili bolesni. Od 1186. godine pa do 1243. Jerusalimsko kraljevstvo su držali kraljice ili kraljevi čija je vlast počivala na pravu njihovih žena. Uzdizanje Gvida Luzinjanina (1186-1192) došlo je u vreme uspona muslimanske moći. Veliki turski vojskovođa, u istoriji poznat kao Salah-al-din, 1169 godine postao je gospodar Egipta i 114. preuzeo Damask. Saladin je do 1186. godine bio gospodar i Egipta i muslimanske Sirije, pa su se krstaške države na dvema granicama srele sa istom silom. U junu 1187. godine Salah-al-din je poveo sve svoje snage na Jerusalimsko kraljevstvo, promarširao zapadnom obalom Galilejskog jezera i opseo Tiberijadu. Grad je pao, ali se žena Rajmonda, grofa Tripolija povukla u zamak koji je opsednut. Gvido Luzinjanin je bacio sve svoje jedinice u borbu i sakupio je što je više mogao vojske u Safariju, oko 30 km od Tiberijade. Čak mu je i Rajmond sugerisao da tu sačeka Salah-al-dina jer je tih 30 km bilo kroz puste i divlje regione, pa bi njegova vojska bila iznurena kada stupi na bojište. Ali Gvido je insistirao na prodoru. Tek što su ušli u puste predele opkolili su ih Turski strelci na konjima. Nekako su uspeli da se probiju i da stignu na desetak km od Tiberijade gde su se ulogorili da većaju. Ispred njih je bio lanac visokih brda prekrivenih Turcima. Rajmond je insistirao da se izvrši prodor da bi se zauzeli izvori vode, ali je Gvido naredio da se ulogore. Turci su čitave noći uznemiravali logor, pa je ujutro Gvido postrojio svoje ljude u bojni poredak. Situacija je bila beznadežna i tek je mali deo vojske sa grofom Rajmondom uspeo da probije muslimanske redove i umakne. Salah-al-din je dobro tretirao Gvida, ali je pobio sve zarobljene templare i hospitalce. Posle ovog je Salah-al-din bez većih problema zauzeo Jerusalim i Palestinu. Ovo je izazvalo novi, III krstaški rat koji su poveli Ričard Lavlje Srce koji je nasledio Henrija II (1189-1199), Filip Avgust kralj Francuske (1180-1223) i Fridrih I (1152-1190). Ovaj poslednji je krenuo kopnom i sve vreme pod borbom probijao put ka Jerusalimu odbijajući brojne turske napade. Zauzeo je Ikonijum na prepad sa brojnim plenom, pa je sultan Ruma ponudio Fridrihu slobodan prolaz. Ali car se udavio priliko kupanja u reci Kalikadnu, pa je njegov pohod propao. Filip II i Ričard I krenuli su iz Vezleja u leto 1190. godine. Cele te zime su se žestoko svađali da bi konačno isplovili iz Mesine u proleće 1191. godine. Oluja je razdvojila njihovu flotu pa se tako Ričard iskrcao na Kipru, zarobio njegovog vladara i prisvojio ostrvo. 1192. godine darovao je ostrvo Gvidu Luzinjaninu nakon propasti pohoda.
Tokom leta 1189. godine snage Jerusalimske kraljevine su opsele Akru. Godinu dana kasnije su im se pridružili ostaci vojske Fridriha I, a početkom leta 1191 su stigli i Filip i Ričard. Kada je posada grada ostala bez hrane, ona se predala, inače ih nikad ne bi krstaši mogli osvojiti, jer su se neprekidno svađali međusobno. Posle pada grada Filip se vratio u Francusku, a Ričard je krenuo na Jerusalim, ali se nije osećao dovoljno jakim da zauzme grad, pa je skrenuo na jug i sagradio zamak u Askalonu, te zaključio mir sa Salahadinom.
Papa Inoćentije III (1198-1216) je ponovo pokušao da pokrene krstaški pohod posle propasti trećeg. Uspeo je da na palubama venecijanskih brodova pošalje jednu vojsku na put, ali su ih Venecijanci preusmerili na Zadar, koji je bio pod vlašću ugarskog kralja. Da bi platili prevoz krstaši su morali da osvoje grad za Veneciju, a zatim su preusmereni na prestonicu Vizantije da bi navodno pomogli sina zbačenog cara Isaka II Anđela, Aleksija IV Anđela, protiv uzurpatora Aleksija III Anđela, njegovog strica. Sedamnaestog jula 1203. godine prestonica je pala u ruke krstaša, ali je Aleksije III pobegao sa carskom blagajnom, pa su se krstaši odali pljački da nadoknade svoje troškove. Narod se pobunio protiv mladog Aleksija IV i on je zbačen i ubijen, a na njegovo mesto doveden Aleksije V Duka. Marta meseca 1204. krstaši su potpisali ugovor sa Mlecima i opseli grad koji je pao 13.IV 1204. godine. Podelom Vizantijske teritorije završen je IV krstaški rat.
Posle ovog rata Evropom se bila raširila besmislena ideja da bi samo bezgrešna deca bila u stanju da čudom učine ono što odraslima nije pošlo za rukom. 1212. godine pojavilo se u Francuskoj jedno pastirče Stevan, koji se proglasio za božjeg poslanika, pozvanog da oslobodi Jerusalim. Na njegove pozive odazvale su se gomile dece, kojima se pridružilo i podosta odraslih, osobito iz ratom opustošenih područja. Oko 30 000 odraslih i dece gotovo bez ikakvog naoružanja krenulo je u rat nadajući se natprirodnoj pomoći. U Marselju su se brodovlasnici prihvatili prevoza u Palestinu. Jedan deo brodova je razbila oluja za vreme plovidbe, a ostale učesnike u ratnom pohodu brodovlasnici su odvezli u Egipat i tamo prodali u ropstvo.
Istovremeno ovoj propagandi u Francuskoj, u Nemačkoj je vršena slična stvar od strane jednog drugog dečaka Nikole. Njegov otac, trgovac robljem, vodio je ovu skupinu. Za Nikolom je pošlo 20 000 dece. Ta su deca stigla do južne Italije, gde su mesne vlasti zaustavile dalji pohod i naredile deci da se vrate u otadžbinu, ali to većini nije uspelo.
Peti krstaški rat otpočeo je 1218. godine kada je nova krstaška vojska stigla u Palestinu ponukana Inoćentijevim propovedima, ali on to nije dočekao da vidi. Krstaši su, uz podršku italijanske flote, napali egipatsku luku Damijetu i pokušali da je zamene za Jerusalim. Egipatski sultan je ponudio zamenu, ali papski legat nije hteo ni da čuje, iako su uslovi bili veoma povoljni. Grad je zauzet i vojska je krenula u unutrašnjost Egipta, ali su se pogubili u delti, pa su sada morali da prihvate sultanovu ponudu da im garantuje samo prolaz kući, u Akru. Tako je završen V pohod, 1221. godine.
Četiri godine kasnije Fridrih II se oženio Izabelom, kćerkom Jovana Brijenskog i prisvojio titulu kralja Jerusalima, ali je propustio da pođe u Svetu zemlju. Razljućeni papa je izopštio Fridriha 1227. godine, ali je car ne čekajući pomirenje krenuo u Palestinu. Tamošnji patrijarh ga je napao kao izopštenika, ali to njemu nije smetalo već je stupio u pregovore sa egipatskim sultanom. Sultanu je na kraju dosadilo njegovo šetkanje pa su se sporazumeli da Fridrih dobije Jerusalim i koridor do njega, zatim Vitlejem, Nazaret i još nekoliko drugih gradova. Na grad je odmah stavljena papska zabrana, a Fridrih je morao uskoro da se vrati kući jer je načuo da Jovan Brijenski pokušava da mu otme njegove posede u Italiji. Njegov ugovor sa sultanom trebalo je da važi deset godina, ali kako se primirje bližilo kraju papa je počeo da propoveda novi pohod. 1239. godine Tibo, kralj Navare i grof Šampanje Pjer Moklerka su došli u Palestinu i posle nekoliko čarki sa muslimanima zaključili su primirje kao i Fridrih i vratili se kući. Uskoro je došao mlađi brat engleskog kralja Henrija III, Ričard i dovršio Tibov i Pjerov pohod. Već 1244. godine Egipćani su se ponovo razmahali i osvojili Jerusalim.
Sada je Luj IX stavio krst na sebe 1247. godine i krenuo u pohod planom da udari na Egipat kao središte muslimanske moći. Osvojio je Damijetu i krenuo kroz deltu Nila, ali se uskoro izgubio i egipatska vojska ga je lako pobedila. Luj je zarobljen sa većinom plemstva, te je morao da plati otkup, posle čega je otišao u Palestinu, gde se zadržao četiri godine. Tako se neslavno završio i ovaj rat, sedmi po redu, koji traje od 1248. do 1254.
1258. godine Mongoli su prodrli u muslimanske zemlje i zauzeli Bagdad. Mongoli su bili skloniji hrišćanima nego muslimanima, te su bili voljni da stupe u pregovore sa njima. Ali Latini ih nisu voleli pa nikad nisu sklopili nikakve saveze sa njima. Egipatski sultan je konačno porazio Mongole 1260.
Luj IX je stao i na čelo osmog, poslednjeg pohoda, 1270. godine, ali je krstaša bilo vrlo malo, pa je kralj morao ritere da unajmljuje za novac. U početku su krstaši krenuli protiv tuniskog sultana. Među njima je u Tunisu izbila kuga koja je pokosila jedan deo vojske, među kojima i samog Luja, pa su se preživeli i pored nekoliko početnih uspeha vratili neobavljena posla.
Dve godine pre ovog pohoda već je bila izgubljena Antiohija, 1289. godine Tripoli, a do 1291. godine pokorena su i poslednja uporišta Jerusalimskog kraljevstva. Odbrana Akre iz 1291. godine dala je vremena hrišćanima da se evakuišu na Kipar, ali su to platile snage templara koje su načisto slomljene. Hospitaleri su uspeli da se evakuišu na Kipar i tamo opstanu sve do 1522. godine dok ih Sulejman Veličanstveni nije proterao odatle.
Život nije samo topla plima.
I kada te nema - treba da te ima...
