..bravo Lady.
Pijem da utopim tugu, al' prokleta stvar naučila da pliva.
T U G A
Ona opet hoce da dodje
Ona neizdrziva tiha bolna
Ne bi joj dala ni malo hljeba
I kap vode mi je velika
Prag mi je uzan i mali
Ona meni ni malo ne fali
Od prosle godine me nema...Sad sam tu da znate...Tesko Vama...moracete da me trpite...
Polećela tri vrana gavrana,
Sa Mišara polja širokoga
A od Šapca grada bijeloga,
Prelećeše svu bogatu Mačvu,
Valovitu Drinu prebrodiše,
I čestitu Bosnu prejezdiše,
Te padoše na krajinu ljutu,
Baš u Vakup prokletu palanku,
A na kulu Kulin-kapetana
Prvi drugom tiho govoraše:
- Misim, šta reći? Što nas prati ovaj treći?![]()
BOSANSKA LJUBAVNA 1 DEO
Vjetar duva,
šljive otpadaju
trule šljive muve spopadaju.
Krmci jedu da ne propadaju,
...tvoje mi se oči dopadaju.
Tvoje oči ko farovi FIćE
ti si moje omiljeno biće.
Sunce je raspizdilo svoje zrake,
vrapci se deru ko konji,
mene piči depresija,
u duši mi opsesija,
jebo mater ako te ne volim!
Kad sam mogo nisam ćeo
Sad ne mogu ali oću
Pa sam jadan neveseo
Na ovu ladnoću.
Vetar duva a list pada
Stvara pejzaž vrlo tužan
Mrzim kada kiša pada
Jer sam onda vrlo ružan
Od prosle godine me nema...Sad sam tu da znate...Tesko Vama...moracete da me trpite...
Pjesma koju on ne cuje...
Jedna kamena streha.
Jedan pokisli student.
Daljinama putovao.
Zavicejem prohujao.
Jele ispozdravljao.
Rijeke pustio da teku.
Mostove blagosiljao.
Ceste pozurivao.
Kad je stigao
Kamenom strehom .
Cekao da dodje ona .
Po koju je djecaka poslao.
Dok je kisa lila.
Strpljivo cekao .
Da dodje djecak il ona
Stigla je pokisla ona.
Student odpozdravi .
Svoga zavicaja.
Mostove u zagljaje.
Cestama zaplete.
Rijeke brze da teku.
Sad cutljivo ugarke gasi.
Suseci kosulje bijele.
Veselo pucketa vatra.
Dosla je ona.
to nema kapljica kise.
Pokislog studenta.
Kosulja mekih.
Cuteci i sad teku rijeke.
Jure mostovi i ceste
. Samo studenta nikad vise.
Pa nek je dosla ona.
Od prosle godine me nema...Sad sam tu da znate...Tesko Vama...moracete da me trpite...
RASPECE
Nocas vatra...
aveti-
u meni.
Sagoreva razum
boli nezno.
Leluja moj strah
obesen o ulicnu
svetiljku.
Olovno nebo
bez mene
sacekuje umiranje reke.
Dolaze gromovi
i
ja sa njima.
Osecam u kamenu umiranje.
Krovovi podamnom
nezni.
Kisa u slutnjama...
ja sam visoko...a ti...
U pesku kosti tvoje
odjekuju mnome.
Lobanja prepuna ruza.
Dodirujem
strmoglavo
blato na tvojim nogama.
Jezikom osecam kugu.
Umem da igram
kao i juce...
istu igru smrti.
Slovenska
PUT SRCA(4)
Ti uvek podji gde srce te zove,
medj oblake poleti u srediste duse.
,Pomeri sunce,planine i more
u tajno skroviste do prve bore.
I nikada nemoj zazaliti zoru,
sto svanula budi snove nezne.
Ona samo zeli da ih prva cuje,
dok kosa ne zabeli i zaborav krene.
A kad damar drhti i pocne da bije,
dlanom ga vlaznim umiri i stegni.
Pusti da otkucaj nagovestaj bude,
prethodnica topla ,java snovidjenih.
I idi dalje gde srce te salje,
i ne pitaj zasto ,i da li to hoce.
Budi mu oslonac,podrska,ne breme,
budi mu smernica,putokaz kroz vreme.
Ono sto leti i odnosi k`o lopov,
ukradeno od svih pogleda i reci.
Stani na braniku osecanja svojih,
lepote i ljubavi, trenutaka brojnih.
I zato podji gde srce ti kaze,
prepreke skloni pogledom stene.
Zamajcem oka u skroviste prenesi
ljubavi svoje ,zelje i htenje.
by Prkos
Život nije samo topla plima.
I kada te nema - treba da te ima...![]()
Посебан дан
Данас је устао пре звона.
Јер, данас му је био посебан дан. Данас је требало да се види с Њом. Постоје оне и Она.
И он је тога потпуно свестан. Она је он. И он је Она. Разумеју се и док ћуте, можда и боље него кад причају. Довољно је само да се гледају.
Одавно је одустао од покушаја да је описује другим људима. Увек би му понестало речи. Њему, за којег кажу да су речи његове играчке.
А трудио се, није да није.
Али, свака реч коју би покушао да употреби за њу је била или недовољно добра или су је већ други потрошили на друге жене. Оне које јој ни по чему нису дорасле.
И оне које су обесмишљавале те речи.
О, лако је описати Њен изглед, плаву косу и зелено-плаве очи, витко тело и лепе, чврсте мале груди. Гузу, исто тако малу, али као створену баш за његово крило. Те нежне прсте. Дугуљасте, а опет јаке. Како ли само гребу по леђима, често се питао. Усне од којих је тешко одвојити поглед јер доња указује на прикривену страст.
Потиснуту због околине и места у друштву.
Због улога које је играла. Она, којој ни једна није одговарала, али која се у свакој савршено сналазила.
Данас је устао пре звона.
Лак као перо, истуширао се и скратио бркове. Насмејан. Сањао ју је. Воли кад је сања.
Кренуо је од куће довољно да стигне бар десет минута раније. Волео је да је гледа док улази у њихов кафић у којем се одувек срећу. Да је гледа како пролази између столова и иде ка њему.
И, увек када би стигао после Ње, морао је да пази како прилази столу јер је имао утисак како му биће прерасте тело за пола броја. Па је увек постојала могућност за запне за сто, столицу или неки од подијума кафића. Кад би је видео како седи, за њега није постојало ништа осим њених очију, привлачила га је као магнет.
Одувек је имао утисак да би могао да је види и кад би му везали очи.
Данас је стигла пре њега. Савршено дотерана седела је за столом у углу. Одмах ју је угледао. Осмехнуо се. Она је узвратила осмех.
Опет је постао свестан колико је воли. И на који начин је воли. Колико је Она њему посебна на начин непреводив у речи. Жена која му је припадала цела и којој је припадао цео. А опет није. Чудно за друге људе. Не и за њих.
Руковали су се.
Без пољупца.
Прехлађена је и зато га није пољубила. Као да он не би због Ње прележао и мале богиње ако треба. Или велике... Није битно, само да осети додир тих усана на свом образу.
Волео је Њу поред себе. Волео је себе поред Ње.
Причали су о свему, као људи који се дуго нису видели али који се никад не растају.
И смејали су се заједно, опет и изнова.
Осећали бриге и сумње једно другога.
Просто су постојали заједно.
О, немојте да мислите да су они неки љубавници или нека комбинација.
Нису.
Они су више од тога.
Мада, истини за вољу, никад нису делили постељу. Ни купатило. Ни сто или столицу.
Но, не значи да неће.
Али за сада нису.
Били су скоро па платоничари.
Јер, да је било до њега, била би Она и на столу, и на столици, и у купатилу и у постељи.
А и он би био ту негде. Најближе што се може.
Но, Њена реч је била закон. Цревно слово.
Волео је по цену да је нема.
Не мислите да је он неки слабић. Свашта се о њему може рећи али то је некако најдаље од истине.
Она му је битна и он је поштовао Њене жеље. Све Њене жеље. Чак и када је знао да нису добре за Њу. Али знао је да код Ње наметање не помаже и не доноси дуготрајну добит.
А њему је била битна обострана дуготрајна добит.
И тако је пролетело тих сат и по које су имали на располагању.
Неосетно.
И растали су се носећи једно друго са собом.
Заувек.
И не питајте се сада што сам вам испричао ову наизглед бесмислену причу, без почетка и краја.
Она је само цртица из живота то двоје надљуди...
Улови ме речима.
Не користи откопчано дугме,
скупи парфем
и бестидни поглед...
Лови ме речима...
...Онима које кажеш
и онима које прећутиш...
И песма и прича су објављене и на још једном месту
али сам хтео да их поделим и са вама...
Ускоро ћу објавити нешто што ће стајати само овде...
Позз
Дa ли пијaн јa сaм и oдвaљeн ко мајка,
ил' ми се тo пред очима појави нека бајка?
Скинула си маску, открила си лице,
засенила очи моје ликом лепотице!
Срце ми се пренуло, не зна где се денуло.
Осетивши слатку чежњу, начисто је шенуло.
Мрзећи те, заволех те лудо,
мож' бит' да је само варка, а можда и чудо.
Шта радити сад, како избећи пад?
Волети те к'о Франческо Лауру, нисам рад.
Кажи ми друже, којим ми путем кренути ваља,
нисам рад опет, ни да ми љубав буде даља.
Ja inace pisem prozu. Ne znam sta mi bi.
Ko je srao van rupe ....?
]TAMO
Dopusti mi da samo na tren te dotaknem da priblizim svoje oci tvojim
i da lagano na te medne usnice spustim svoje
da u mislima odem daleko u ne zaborav daleko,a opet tu,
tu kraj tebe ljubeci tvoje medene usnice.
Al znam !
Znam,da je ovo sto trazim ne moguce dobiti,
znam da je ovo sto trazim previse.
Al,dopusti mi da barem na tren uhvatim te za ruke,
pa cu da odem.
Da odem daleko tamo gdje moje srce ce ponovo zeljeti samo tvoje,
tamo gdje moje oci ce zeljeti da gledaju samo tvoje
tamo gdje moje usne ce zeljeti da ljube samo tvoje
tamo gdje ce moje ruke biti zeljne samo tvog zagrljaja
tamo... tamo....
Gdje sve ovo pocine opet iz pocetka
gdje sjedim ja u cosku i mislim o tebi kao ne dostiznoj tački,
gdje mi je puka zelja samo da na tren te dotaknem.
Tamo gdje sve ovo postaju opet snovi
i a ko snovi nisu ni prestali biti..
...i zastanem tako ispred sebe "sama na ovoj obali koju ste napustili i predali bezvoljno" nekako umirena spoznajom da je mnogo obala i mnogo onih koji su sami..zastanem tako na vratima na kojima kuca poštovaje prema tvojim riječima..
da,znam..oboma je jasno da živimo životima pravodobno uvrštenim u većinu i da nismo uvijek bili kovači svoje sreće..nesreće možda..
Prvi si prepoznao i zastao..meni je preostalo samo da prihvatim i pustim ovo moranje na papir jer ga piše onaj najčistiji dio mene,onaj isti dio Od mene koji ne može samo tako da ispusti mrvice radosti u okvirima koji su bili jasni i zadani,a ipak tako dovoljni..hej,upravo čujem ..."...nije važno odakle sam,sve dok znadeš kuda putujem.."
I ovdje silazim.... sa onim istim osmijehom koji tako voliš..ovdje pored ceste koju je nekad neko označio za nježnost..
Nikome vise ne pricam o tebi
i tvoj lik je sve bledji u mome secanju.
Bojim se da zaspim,
jer mozda te se sutra necu secati.
A ako te zaboravim,
koga cu onda voleti??
NN
Da li sve ovo vredi?
Zivot je...zivot je...Zivot je moja sansa da izgradim dusu."
"Vratio si se?"
"Vratio."
"Oh, jel to Velicanstveni nas, veliki pred ljudima, mali pred samim sobom?"
"Takve reci ti nisu bas neophodne."
"Sto, da neces da naredis da mi odrube glavu?"
"Ko je sad pa ovaj?"
"Ne prepoznajes me? Mozda ako ti se jos malo iskezim u lice?"
"Takva trulez se tesko zaboravlja...ali ne, i dalje ne znam ko si."
"E, jadna ona kojoj zivot tebe takvog mekusastog uputi"
"Srecan onaj koji se tebe otarasi."
"Kaljave ti cipele."
"Kaljava i voda kojom nekoc prodjoh, dubok vir u kome ti nestade."
"Jel to...?"
"Niko, to je niko. Uskrsnuli davljenik. Od jata odvojena ptica. On je bestemeljan Niko."
"Hah, a tebi vidim cvetaju ruze bez mene."
"Ne cvetaju ruze, al' ne vene ni trava."
"Jesi li i nju istreso u nekoj barustini kao i mene?"
"Ona nikad nije ni bila moja.
"Jok, cija je onda bila?"
"Njegova, njihova...ponajvise njihova, i tvoja. Samo sto ti nikada nisi bio njen."
"Nisam bio njen, a krenuo sam putem kojim ni ludaci ne polaze?"
"Nikada ti nisi bio svoj! Kao takav uskracen si za iskustvo pripadanja bilokome."
"Plakao sam, lomio, vristao. Setao ko besan lav. Pretio. Potezanje noza pominjao."
"A onda si mene prelomio."
"Nisam. Nisam znao gde cu i sta cu. Sve je nestalo."
"Nije nestalo nista sto je postojalo. Nestala je tvoja iluzija"
"Silovan sam. Shvatas li ti koliko sam puta ja bio silovan? I koliko su se cesto one psihodelije od misli pojavljivale u mojoj glavi? Koliko sam bio nesposoban da zivim. Kao duh postrojen nasred najprometnije raskrsnice kraj i kroz koga prolaze predmeti i vreme. Trcao sam mnogo puta kao napusten pas za grupama onih koji su se cilnili dostojnima. A oni, ili truli. ili nesposobni da me vide. Opijao se mrakom, nestajao iza zavesa. Igrao se zmurki sa samim sobom. Padao sam, znas li ti koliko sam puta nicice padao na kolena pred onima koji mi ni pogleda nisu bili dostojni? Bio sam klovn. Sposoban, ali nekanalisan. Svaciji, ali ne i svoj. Silovan sam! Cepan! Razdiran do temelja!"
"Ti temelje nisi imao."
"Ne gledaj me i ne obracaj mi se tako!"
"Nisi nimalo jaci i zreliji sad"
"Jak sam. Najjaci sam! Moja ce ponovo da gospodari zivotom tvojim!"
"Zaklopicu oci, a ti nestani."
"Dvaput si me se odreko!"
"Dvaput ti dao sansu da dobijes telo."
"Tvoje! Tvoje telo! Da me ponizis. Izjednacis sa nistavilom! Ubijes, a ne udostojis se ni da me zakopas."
"Zmurim. Odlazim. Nema te."
"Stani, gade!"
"Ubi se. Ostrica pravo u srce tog tvog ega! I iznad vode! Da talasi zuc razrede..."
Ja sam samo tu, da vreme brze prolazi....
Pogleda zakovanog negde postrance, covek u ishabanom odelu ulazi medju mnogobrojne rafove. Udise zadah proslosti. Nozdrve se sire, pogled zamagljuje, telo postaje sve teze i teze… Dok ustima prinosi casu punu crnog vina…dok mirise kvalitetni konjak…dok gleda zenu kako se polako svlaci pred njegovim ocima…dok mu se muzika uvlaci duboko u usnu skoljku…i dok zivot polako pocinje da menja svoju formu…dusa mu naspusta telo. Kad oseti bujicu koja ga nosi, kad oseti da je otrgnut od sumorne svakodnevice, kad se oseti snazan, svoj, nepobediv…kad krv prostruji venama, zapali se plam u ocima i kad ruka mahnito krene da prelazi sa leve na desnu stranu hartije…ziv je, on je ziv!
I postaje zrtva sopstvenih nagona…postaje drvena barka koju oluja nemilosrdno pokusava da nasuka na sprudove. I gine… Svaki put iznova. Pretrcava preko bojnog polja, ratuje sam sa sobom, pregovara, potpisuje sporazume…unistava, rusi, pali…polaze cvece… Juri…zivi, dise… Oseca kako sekunda, svaki udah, otkucaj srca siri pore njegove duse, i kao zagrejan metal po kozi, urezuje sebe… Jer on je to…bela hartija po kojoj zivot ostavlja svoje tragove. Telo koje demon zivota zaposeda i nemilosrdno koristi kao svoga glasnika. “Slepo me sluzi i pokazacu ti ono sto nijedan covek video nije… Slepo me sluzi i pokazacu ti najdublje delove ljudske duse, zakoracices u mrak, zakoracices u svetlo…padaces u ponore, dizati se u visine…i ispisaces stranice te tvoje otrcane sveske.”
Na kraju, mala je razlika izmedju onog ko stoji sa ove ili one strane papira. Svi bivamo iskoristeni od strane istog bica…od strane istog demona. I svi padamo u isti zanos, svacija dusa jeca od radosti, od tuge, ushicenja… Zaposednuta, mala bica. Dozivotni sadomazohisti. Ali granice duse se sa svakom stranicom sire, vazduh postaje cistiji, voda bistirija, nebo vedrije, cvet ima jacu boju...misli dobijaju na ostrini.
Leze u krevet i zatvara oci dok spaljeno meso duse cvrci i hladi se formirajuci oziljak… Do sledeceg puta, opsesijo moja.
Ja sam samo tu, da vreme brze prolazi....