Ja sam više za radikalne metode... tim pre što ne verujem da se ljudi menjaju... vreme leti, samim tim postaje sve teže odlučiti se na takav korak... Ja sam presekla, u jednom dahu, mada je pre te odluke dosta dugo trajalo jedno stanje nezadovoljstva... i samo kvrc... nema dalje... i ne kajem se. Ne može jedan da gradi, a drugi da ruši... pokušati sve samo u slučaju kada su obe strane za.
Или мисли да ће проћи "само од себе".
Код неких помаже отворен разговор хладне главе.
Код неких романтична вечера и нежност.
Код неких заиста прође само од себе.
А код неких је то само одлагање неизбежног.
Сваки брак за себе...
Нагле одлуке и оне у афекту никад ништа добро нису донеле.
Обично након тога иде преиспитивање и кајање.
Зато полако... Куд толке године, ту и неколико месеци...
То не значи много временски, а може да буде пресудно за даљи живот.
Мудрост се састоји у томе да се баци у море што мањи део товара да би брод пловио лако.
Teško da se ozbiljne odluke donose u afektu... ništa ne dolazi iznenadno, ili samo od sebe...
Sve što odlaže neizbežno nije ništa drugo, nego zavaravanje... pa ko voli, nek izvoli.
A što jednom pukne, teško da se može sastaviti tako da bar liči na novo... spolja možda tako izgleda, ali izunutra truli... osim ako se odnos ne uspostavi na nekim novim temeljima. To može da bude mač sa dve oštrice, mnogi parovi prave decu, kada zaškripi... ili se venčavaju kada devojka zatrudni... zato što tako treba... ovakve odluke su po meni loše procene situacije... što se kasnije ispostavi kao kamen spoticanja. Ako hoćeš da popraviš, ili ojačaš vezu, to bi trebalo da se radi u odnosu 1 na 1... sve ostalo je čista manipulacija.
Šta vam je to biološki otac? Jel to ono "otac - kolac"?
Ako muškem detetu treba muški uzor, što ga teglite sa sobom? Ostavite ga kod "biološkog oca"...![]()
Ако је само биолошки и не брине о детету, ондак га он не би ни хтео.
Мудрост се састоји у томе да се баци у море што мањи део товара да би брод пловио лако.
mm se nekad ponaša kao kolac, a nekad kao otac.....ne znam šta drugo da kažem, valjda da očevima nije lako....
čitam neku knjigu (napisaću koju na ''beletristici'') gde majka, posle bezbroj bezuspešnih pokušaja da nagovori ćerku da ide na koledž, kaže ''umorna sam od tebe u pi*ku lepu materinu''...i tu noć se ubije...a oca - nigde. užas...ali, sve se nadam da će dete nekako da iščupa do kraja knjige kako treba.
где си пошла с крмељиве очи
Do kraja knjige devojka će otkriti da joj otac živi u kamping prikolici pored deponije i oni se lepo smuvaju jerbo to i nije njen biološki otac, nego ga jedne večeri majka našla na ulici, al nije imala srceta da ga izbaci jer je napolju bilo ladno i padala je kiša, pa mu je nadrobila bajatog leba u mleko i dala mu u predsoblju da polapće.
Knjiga se završava tako da devojka otkrije da je genije za kantri muziku, postaje odvratno bogata zvezda, ćaletu kupi ružičasti češalj sa ugrađenim pravim dijamantom od po karata, pa se čitava familija grli i svaki svakem kaže da ga vole i tako ukrug, a majka ji sve gleda iz perspektive lustera i ne kaže ništa, nego se smeši, a tamo di su joj oči vide se dve sijalice iz lustera, al malo mutne.
Kakva to đureta čitaš ti, pobogu!![]()
Anonimno kradem kokoške.![]()
A kako je bilo sa ovaj biološkim ocetom u tu priču?![]()
Jim kaže "ako se namestite biološki ocovi, kući da mi ne dolazite"!![]()
ma da....on je baš pametan čovek.
где си пошла с крмељиве очи
Primećivam da ste svašta pobrisali, pa ko sad čita misli da je baba izlapela i da priča sama sa sobom.![]()
nisam ja, baba, ništa brisala, eto...samo da znaš.
где си пошла с крмељиве очи
Pa evo,da odgovorim kao neko ko se razvodi posle deset godina...mozda i nije neki x godina al je dosta...elem,problem je u meni jer sam odmah,bukvalno prvog dana naseg braka,na medenom mesecu primetila sam neke stvari koje si mi strashno smetale...prvo sam mislila da preuvelicavam i krenula da ignorisem iste...sto je kobna greska koju sam napravila u startu...jer sve to sto sam onda primetila,s' godinama je pocelo da me gusi,menja bukvalno urnise a ja sam tako dobro razvila taj sistem trpanja pod tepih da je to postalo psihodelicno...ali zaista...sve dok se bukvalno jedno jutro nisma probudila i shvatila da ja vise nisam ja,da nemam svoj stav,svoje nista...nemam ebeni kackavalj u kuci koji inace obozavam,jer ga doticni ne podnosi...i onda sam odlucila da odem...i zato on jos uvek ne shvata zasto...a nije on kriv,on je takav,....ja sam kriva jer sam dozvolila sebi sve to.