Nekako sam najbliži ovom tvom mišljenju.
Pre svega u sam brak se ulazi previše lako, uglavnom u nekakvim godinama koje nemaju iza sebe iskustvo i mudrost.
Zaljubiš se, zavoliš, ljubav pređe u nekakvu vrstu navike.
Navika u dosadu i shvati, pre ili kasnije da si kako neko ovde reče. sam u braku.
Naravno, sve što se odnosi na mene odnosi se i na drugu stranu.
Većina braova propada i pre nego što su zapravo zaživeli, samo mi toga nismo svesni.
Nešto se kao trudimo, koprcamo, vadimo fleke...zatim počnemo da tragamo za nečim drugim.
Neko ne pronađe, pa ćuti i svoju muku u sebi nosi.Vređajući sebe, vređajući i partnera.
Nesvesno ili podsvesno krenemo u potragu za samim sobom, polako se otuđujemo i uviđamo sve one razlike koje nismo želeli da primetimo.
I shvatimo da ih je mnogo, da ih je previše.
Tu je nekakva prelomna tačka.Kuda dalje?
I postaneti sve jedno da li je iza tebe godina, deset, dvadeset ili tridest...Nije dobro ni tebi ni pratneru.
Ko ima hrabrosti da se suoči sa istinom, mora da prelomi.Ostati ili ne?
U slučaju da se odlučiš na razvod, predstoji ti stres nad stresovima i malo je ljudi koji mogu da kažu da su olako prešli preko svega toga.
Razvod koji je baziran na nekakvoj vrsti uzajamnog poverenja, na razgovoru i mirnom rešavanju sporne situacije je svakako najbolje rešenje za čitavu porodicu.
Naravno, najviše se pogođenim osećaju deca.Bez razlike na njihove godine.Ožiljak ostaje i nemožeš se praviti kao da ništa nije bilo.
I na kraju, sam razvod je budalasti birokratski čin.
Ono što ide posle razvoda je suština.
Partner sa kojm je provedeno x godina ti nije neprijatelj, već saradnik sa kojim morš održavati komunikaciju, ma koliko ti se to ne dopadalo.
Izvinite...ja pretra.....