Poezija raspoloženja

[Bisernica]

I ništa te kao ne boli

Dan je kao sunčan
Ti si kao vesela
Prolaziš kao ne vide te

Svima je kao lijepo
Svima je kao dobro
Svima je kao ludo

I ti si kao sretna

Živi se kao u miru
Ptice su kao slobodne
Budućnost kao na dlanu

Savjest je kao čista
I suncu je kao jasno
O srce kao pjevaj

Svi kao brinu o svima
Svatko je prijatelj kao
Svima je kao stalo
Do tebe
I do svijeta

I dan kao sviće
I ti se kao smiješiš
I ništa te kao ne boli

Enes Kišević

[Adio]

Dušu mi pokloni.
Mene rastužuju ti krvi požari
što iza sebe ostavljaju pepelište,
te oluje što nište
ženina snevanja blaga.

Dušu mi pokloni,
u ljubavi ja bih htela
do u večna vremena
da sve ostavlja traga.

Dušu mi pokloni.
Meni je malo taj trnutak zaborava,
to nestrpljivo krvi htenje.

Dušu mi, dušu pokloni,
od iskoni u meni spava
čežnja plamena za večnim,
za ljubavi trajanjem
i uznesenjem.

Ja sam žena i ne čeznem samo
za vrelim ljubavničkim bdenjem
posle kojeg duša pada;
htela bih u zagrljaju da doživim
svetle snove
i pijanstvo onog mutnog sklada
što ljubav se zove.

Htela bih da se ne izgubi
nijedan naš trenutak
da svaka naša milošta se stvori
u kakav život, pa ma malen bio
kao grumen večitog zlata,
da mi duša blista posle zagrljaja
kao julska nebesa zvezdama krcata.

Dušu mi pokloni.
Pričaj mi svoje snove u tami,
pričaj mi detinjstva sećanja.

Želi i ti da budeš uza me
do poslednjeg dana.

Dušu mi pokloni i zadnju joj
česticu svaku
i najlakši dašak svaki
njenog bezdana.

O daj mi svojih suza,
noćnih nejasnih muka,
pričaj šta srce ti najčešće sanja.

Drhti od iznenadnog zvuka
moga koraka i glasa.

Želi i ti u mom zagrljaju
da i posle smrti časa
ostanu ti na mene sećanja.

Desanka Maksimovic

[Bisernica]

Predosećanje

Upoznala sam te kad sneg se topi,
Topi, i duva vetar mlak.
Blizina proleća dusu mi opi
Opi, pa žudno udisah zrak.

S nežnošću gledah stopa ti trag,
Trag po snegu belom;
I znadoh da ćeš biti mi drag;
Drag u životu celom.

Upoznala sam te u zvonak dan,
Dan pijan, svež i mek.
Činjaše mi se već davno znan,
Znan kada te poznadoh tek.

S nežnošću gledah stopa ti trag,
Trag po snegu belom;
I znadoh da ćeš biti mi drag;
Drag u životu celom.

D. Maksimović

[Adio]

[Bisernica]

Žena

Žena je dobro najveće u ljudi,
(ludost je reći da nije tako)
Ona nam daje život, dobro svako,
Ona nam često smrt i otrov nudi.

Mirno se nebo u oku joj budi,
A mnogo puta paklu jednako;
Svijet vrijednost njenu uočava lako,
A čovjek pati od podle joj ćudi.

Ona krv daje, život nam podari,
I bog ne stvori od nje luđe stvari:
Sad anđeo je, sad gora od zmije.

Voli, pa mrzi, miluje, pa mrvi,
I žena, to je ko puštanje krvi,
Što katkad spasi, a kadkad ubije.

Lope de Vega

[Bisernica]

Prije sna

Osjetiš li?

Prije sna...

Dah Ti lebdi iznad usne.
Preko obraza Ti klizne
sve do tvoje kose guste.
Pa se zaigra u trenu.
Labirintom tjemena
i kad pokupi Tvoj miris
odleprša tad u mrak...

To sam ja...
To Te moje ruke grle iz daljine
Prije sna...
ja Ti dođem tek onako
da Te dirnem.
I prevarim...
sam sebe
da sam tu, kraj Tebe
da Ti gledam oči
sklopljene
za Nas...

Dragan Lukić

[Bisernica]

Ruža nije lijepa, ako uz cvijetove njene
nema umilnog lica drage, voljene žene.
Bez opojna lica, bez dobrog starog vina
ni proljeće ne vrijedi, ni njegova milina.
I nebo ti je pusto, i sva je bašta pusta
ako nema poljupca s toplih, rumenih usta.
I na svijetu ti, brate, nema tužnije stvari
nego gledati dragu kad se u licu žari,
kada se u njoj tajno ljubavna vatra budi,
a ne brati poljupce, ne milovat' joj grudi.
I ples vitkog čempresa i umilnost ruže,
ako nema ljubavi, što mogu da ti pruže ?
I sva svjetlost uma, pa i mudrost sama,
bez svjetlosti ljubavi nisu nego tama.
Divna je ljepota pjesme, ruže, vina,
no kad nema žene sve je to praznina.

Hafiz

[DaDole]

Tajnu svoga srca ne zadrži za se,prijatelju!
Kaži je meni krišom,samo meni.
Ti što se osmjehuješ tako ljubazno,šani tiho
Moje će te srce čuti,ne moje uši.

Gluva je noć,dan je nijem
Ptičija gnijezda obavija san.
Povjeri mi tajnu svoga srca kroz uzdržane suze
kroz drhtavi osmejak
kroz sladak stid i jače.

Tagora

[Adio]

NE VOLIM, ETO...



Do granice svoje duhovne
Tupoga pogleda strašljivog
Hodam po sopstvenoj ivici
Jecajnim korakom ka litici.

Hodanje traje....ne zna se
Ni litica ne zna se gde je
Svaki udah misli je tad trzaj
A suza mala planina golema
Vrleti osećaja oštrih ivica
Seku tabane duše hodajuće
U meso dušino meko i toplo
Nemir ubodom noža ostavlja trag.

I hoda duša vukući strah
Breme joj teško....jedva se vuče
To samo život iznutra tuče
Al’ duša hoda dok suzom škrguće.
Vetrovi besni lome joj grane
Jauk ne pušta dok vreme svoje čeka
Skrivajuć lice da ne vidi se
Nedodirujuć nikog da taj ne uplaši se.

Iznenada misao dodje
Duša podigne glavu što može višlje
Lakoća neka svu je prožme
Pogled joj bistar a vidik jasan
Pogled na dole....tabani na ivici
To duša stoji na svojoj litici
Pogled u dalj ....crni bezdan
U koji duša baci breme....
Sve ima svoje vreme.

Okret.... i nazad lakim hodom
Tabani zacelili od osmeha duše
Mila i rodnija, za sebe i druge još blagorodnija
Vraća se nazad snagom još plodnija.
Evo me nazad živote rode
Da vidim kud me sad putevi vode.

******

Ne volim, eto...ne volim
Nemirne „ne znam“ vetrove
Tuge me tad često pohode
K’o mladu stabljiku polome
Duša mi onda samuje
Al’ duh joj nemirni mir daruje
Na mestu gde slabost mi ponire
Tu snaga duše moje izvire
Tad duh moj plodove ubire
Dok se duša životu raduje.

PS Svako ima svoj način....

Ljilja mmm

[Bisernica]

Život je jednosmerna cesta


Pomislim nekad na bivša jutra
Na bivše ljude i bivša mesta,
al put me vodi samo u sutra
život je jednosmerna cesta.

Pamtim detinjstvo. Dom. Svaki kutak.
krov posle kiše crven ko kresta,
ne mogu tamo ni na trenutak
život je jednosmerna cesta.

Sećam se svoje ljubavi rane.
poljupca prvog u senci bresta,
ne mogu nazad u sretne dane
život je jednosmerna cesta.

Svi idu dalje, i ja sa njima
životni pravac moram da pratim,
a toliko divnih časova ima
u koje želim da se vratim.

U svoju prošlost ne mogu stići
sve da proživim godina dvesta,
na drugu stranu uvek ću ići
život je jednosmerna cesta.

Jadranka Stojaković

[Bisernica]

Nekako s proljeća

Nekako s proljeća uvijek meni doluta
Neka čeznja tama, tiha mudrost davna
Spuštam ja stare kofere na perone sudbine
To je miris zrelih godina
Moj kaput baš je težak, najdraža

Nekako s proljeća ja se sjetim starih drugova
Probude se u meni svi derneci pijani
Tad nosim stare cipele, one znaju moje ulice
To je boja crna ponoćna
Moji koraci bas su teški, najdraža


I opet taj osjećaj samoće
Kad neće nikog mene krene i hoće
I opet mrakom svoje pjesme bojim
Pijan od zelje za usnama tvojim

Sav sam tih od ludila
Nekako s proljeća

Nekako s proljeća sjeti mene nepravda
Na pobjede poraze i sve lažne obzire
Napravim račun praštanja, popijem pusta maštanja
To je ukus lijepog kajanja
Moji kapci bas su teški, najdraža

Nekako s proljeća noć mi oči otvara
Nemam san da uhvatim, nema dana da ne izludim
A hoću da te vodim ja tragom sunca, jugom maslina
To je dodir tvojih bedara
Moja duša bas te voli, najdraža

Sav sam ti od ludila
Bez tebe s proljeća

Kemal Monteno

[Adio]

Radost jedne noci

Dodira strasnih nas dvoje imasmo
jos trag mi koza pamti i zeli.
U sutone sjajne duse zakljucasmo
reci mi, ko nocas karte deli?

Dodira bezobraznih, dodira milih
zeljni smo u ovoj jezivoj tmini.
Pokloni telo mi tvoje, cvilim
dok se prepustam tvojoj silini.

Dodira nasih jos uvek sam zedna
ne dozvoli da umrem od te zedji.
Ljubav nek ostane nasa i vredna
sastanci plameni, pa nek' su redji.

U sastanke zakljucajmo cekanja
pomozi da sve ovo danas razumem.
Proslo je turobno vreme plakanja
sad pevam, sad vise ne kunem.

Slovenska

[Bisernica]

Tebi ljubavi

Volela bih da mogu
da te prelijem osmehom...
Da ti u oko pretočim
ovaj moj iskričav sjaj
koji kroz osmeh zaživi
kad ti se spomene ime...
Da ti stočim jos smelije
pogled sa jasnim podstrekom
koji vidi početke
i ne priznaje kraj...


Kako da ti ga predam?
Ne postoje te rime...
Kako sve da prenesem
kad putevi ne postoje...?
Nazirem samo drhtaj,
kao dah, treperav, sneni
u ono nemušto vreme
kad noć smenjuje dan...

I već mi sve nade streme
put tog tananog zračka
koji se niotkud razli
u niti žute boje...
I osmeh puče u meni
poput zrelog maslačka
i ode nošen nečim
da ti oblije san...

Volela bih da mogu
svu ljubav da ti prenesem,
taj oblak beskrajne čežnje
i nežnosti i topline...
Da se duž zlatnih niti
sva moja ljubav raznese
i raspline po tebi
i nastavi da teče...
Da obavijem ti sve bi'
najčulnije dubine...

Prizivam bledo veče
protkano žutim sjajem.
Da li je ovo već bilo
ili će sve tek da bude?
Svejedno.
Ljubav mi teče
i ja bih samo da dajem
dok se juče kroz danas
u isto trajanje slilo.


Da li ce stići do tebe?
Ne sumnjam više ni trena.
U meni čežnje ima
da poruši sve planine.
U meni nežnost snena
jača od svih morskih plima
uz nebo ljubavi greje
i gazi sve daljine.
Samo se pitam tiho
dok niti šaraju sne:
hoće li zaista moći
da ti prenesu sve...?


Volela bih da mogu
da ti dotaknem lice...
Da te usnama svojim
toplo osetim, žudim...
Da talasava vatra
u dubinama mojim
kroz dodir izroni negde
gde skupa s tobom postojim...
I da svojom toplinom
i tvoju vatru budim...


Negde u odbljesku zlata
moj dah se meša s tvojim.
Kroz neke žućkaste niti
osećam tvoju kosu.
Dok modro, kasno veče
tvoje mi telo krije,
počinjem da postojim
kroz zlato koje se prosu.

I nije sve ovo varka.
Ja sam ti dala sebe,
svu plam što iz mene lije,
vrelinu svakog mog kutka...
I nije mi više bitno
da li sam ja još ja
ili postojim kroz tebe
dok je tog večnog trenutka...
Moj požar obojen žutim...
Znam da do tebe stiže...
jer s tvojim plamenom sluti,
zašto mi nisi bliže...?

Odraz Sunca u meni,
toplina koja me greje,
i žudnja i dah sneni
dok strujimo u jedno...
I meki odbljesak snova
što se treperi i smeje,
i čini od zajedništva
sve drugo manje vredno...
I sve drugo što šaljem
kroz ove zlatne niti,
sve ono što imam
do čega mi je stalo...
Nisu dovoljni u biti...
Ne dopiru istim sjajem...


Jer:
koliko god da ti dam,
još toga u meni ima...
koliko god da dajem,
u meni je još scvalo...
koliki god bio žuti sjaj,
još veća postoji plima...

I znam da ti nisam dala dovoljno,
da je sve to malo...


Dragana Konstantinović

[Bisernica]

Susret

Čekasmo se dugo, a kad smo se sreli,
Dala si mi ruku i pošla si sa mnom.
I idući stazom nejasnom i tamnom,
Iskali smo sunca i sreće smo hteli.

Oboje smo strašno verovali tada
Da se besmo našli. I mi nismo znali
Koliko smo bili umorni i pali
Od sumnja i davno preživljenih jada ...

I zanavek kad se rastasmo, i tako
Stežuć svoje srce rukama obema,
Otišla si plačna, zamrzla i nema,
Ko što beše došla, tužno i polako.

Jovan Dučić

[Bisernica]

Čekaj me

Čekaj me, i ja cu doći,
samo me čekaj dugo.
Čekaj me i kada žute kiše
noći ispune tugom.
Čekaj me i kada vrućine zapeku,
i kada mećava briše,
čekaj i kada druge nitko
ne bude čekao više.
Čekaj i kada čekanje dojadi
svakome koji čeka.

Čekaj me, i ja ću sigurno doći.
Ne slušaj kad ti kažu
kako je vreme da se zaboraviš
i da te nade lažu.
Nek poveruju i sin i mati
da više ne postojim,
neka se tako umore čekati
i svi drugovi moji,
i gorko vino za moju dušu
nek piju kod ognjišta.
Čekaj i nemoj sesti s njima,
i nemoj piti ništa.

Čekaj me, i ja cu sigurno doći,
sve smrti me ubit neće.
Nek kaže tko me čekao nije
Taj je imao sreće!
Tko čekati ne zna, taj neće shvatit,
niti će znati drugi
da si me spasila ti jedina
čekanjem svojim dugim.
Nas dvoje samo znat će mo kako
preživjeh vatru kletu -
naprosto, ti si čekati znala
kao nitko na svetu...

Konstantin Simonov

[Bisernica]

Ljubavna pesma

Ti si moj trenutak i moj san
I sjajna moja reč u šumu
I samo si lepota koliko si tajna
I samo istina koliko si žudnja.

Ostaj nedostižna, nema i daleka
Jer je san o sreći više nego sreća.
Budi bespovratna, kao mladost.
Neka tvoja sen i eho budu sve što seća.

Srce ima povest u suzi što leva,
U velikom bolu ljubav svoju metu.
Istina je samo što duša prosneva.
Poljubac je susret najlepši na svetu.

Od mog priviđenja ti si cela tkana,
Tvoj plašt sunčani od mog sna ispreden.
Ti beše misao moja očarana,
Simbol svih taština, porazan i leden.

A ti ne postojiš, nit' si postojala.
Rođena u mojoj tišini i čami,
Na Suncu mog srca ti si samo sjala
Jer sve što ljubimo - stvorili smo sami.

Jovan Dučić

[Adio]

Čekaj me

Čekaj me, i ja cu doći,
samo me čekaj dugo.
Čekaj me i kada žute kiše
noći ispune tugom.
Čekaj me i kada vrućine zapeku,
i kada mećava briše,
čekaj i kada druge nitko
ne bude čekao više.
Čekaj i kada čekanje dojadi
svakome koji čeka.

Čekaj me, i ja ću sigurno doći.
Ne slušaj kad ti kažu
kako je vreme da se zaboraviš
i da te nade lažu.
Nek poveruju i sin i mati
da više ne postojim,
neka se tako umore čekati
i svi drugovi moji,
i gorko vino za moju dušu
nek piju kod ognjišta.
Čekaj i nemoj sesti s njima,
i nemoj piti ništa.

Čekaj me, i ja cu sigurno doći,
sve smrti me ubit neće.
Nek kaže tko me čekao nije
Taj je imao sreće!
Tko čekati ne zna, taj neće shvatit,
niti će znati drugi
da si me spasila ti jedina
čekanjem svojim dugim.
Nas dvoje samo znat će mo kako
preživjeh vatru kletu -
naprosto, ti si čekati znala
kao nitko na svetu...

Konstantin Simonov

[Bisernica]

Riječi

Riječi su kurve koje proždiru
iznutra:
u paučinama mozga
čekaju i čuče
a ipak
odjednom nadru.
ima rijči koje su polja makova
ima ih srebrenih zvona
ima ih bujicom suza
a ima ih
ima ih
koje naprosto šute
grizu
pritišću
i muče.
riječi su kurve: one grube
s tisućama zlogukih krakova

da nisam pjesnik
kojem su riječi važnije
od vida i od vode
sve bih pod giljotinu stavila
i slavila
pobjedu konačne tišine

u ditiramb slobode.

Ljiljana Dimova

[Bisernica]

Daleko u nama


Očiju tvojih da nije
ne bi bilo neba
u malom našem stanu

Smeha tvoga da nema
zidovi ne bi nikad
iz očiju nestajali

Slavuja tvojih da nije
vrbe ne bi nikad
nežne preko praga prešle

Ruku tvojih da nije
sunce ne bi nikad
u snu našem prenoćilo

Pahuljica si snežna
tišinu oko mene
što raspeva

Grana si mi rascvetana
osmeh na usnama
što mi zapali

Oluja si letnja
krila što mi da
i polomi

Dunja si zrela
u srce što mi padne
duboko

Ulice tvojih pogleda
nemaju kraja

Laste iz tvojih zenica
na jug se sele

Sa jasika u grudima tvojim
lišće ne opada

Na nebu tvojih reči
sunce ne zalazi

Koraci tvoji sa pločnikom
razgovaraju

Koraci tvoji pevaju
u mome telu

Bosi koraci tvoji vesele
stidljivu rosu

I duboke ostavljaju tragove
u snegu moga srca

Prisutna si
u žiži moje samoće
sa dve ruke
kako bih svet zagrlio

Prisutna si
u prozoru moje suze
u dva oka
kako bih svet udomio

Prisutna si
u svakoj mojoj pesmi
u jednom snu
kako bih svet obogatio

Sijalicu dobru pališ
u tuzi mojoj smedjoj

Livadu mi prostireš
na grudima svojim

Golubove okupljaš
u radosti mojoj bele

Cigaretu mojih briga
u srcu svome gasiš

U grozdu tamjanike
na moje usne čekaš


Vasko Popa

[Bisernica]

Molim te, poslušaj ono što ne kažem

Nemoj da te zavara izraz moga lica.
Jer, nosim masku, tisuće maski,
maske koje se bojim skinuti,
a nijedna od njih nisam ja.
U pretvaranju sam pravi majstor,
ali ne daj se zavarati.
Za ime Božje, ne daj se zavarati.
Pretvaram se da sam siguran
da je sve med i mlijeko u meni
i oko mene
da mi je ime samouvjerenost a smirenost moja igra
da je sve mirno i da sve kontroliram
i da ne trebam nikog.
Ali, ne vjeruj mi.
Možda se čini da sam smiren, ali
moja smirenost je maska
uvijek promjenjiva i koja sakriva.
Ispod nje nema spokoja.
Ispod nje je zbrka, strah i samoća.
Ali, ja to sakrivam.
Ne želim da itko zna.

Hvata me panika na pomisao o mojoj slabosti
i da će me otkriti.
Zato frenetično kreiram masku da bi iza nje sakrio
nonšalantno, sofisticirano pročelje,
da mi pomogne da se pretvaram,
da me zaštiti od pogleda koji zna.
Ali baš takav pogled je moje spasenje.
Moja jedina nada i ja to znam.
Dakako, ako iza njega slijedi prihvaćanje.
Ako slijedi Ijubav.
To je jedina stvar koja me može osloboditi od mene samoga,
od zatvora što sam ga sam sagradio,
od prepreka sto ih sam tako bolno podižem.
To je jedino što će me uvjeriti u ono u što ne mogu uvjeriti sam sebe,
da uistinu nešto vrijedim.
Ali ja ti ovo ne kažem. Ne usuđujem se. Bojim se.
Bojim se da iza tvoga pogleda neće uslijediti prihvaćanje,
da neće uslijediti Ijubav.
Bojim se da ćeš me manje cijeniti, da ćeš se smijati,
a tvoj bi me smijeh ubio.
Bojim se da duboko negdje nisam ništa, da ne vrijedim,
i da ćeš ti to vidjeti i odbiti me.
Zato igram svoju igru, svoju očajnu igru pretvaranja
sa sigurnim pročeljem izvana
i uplašenim djetetom unutra.
Tako počinje svjetlucava ali prazna parada maski,
a moj život postaje bojište.
Dokono čavrljam s tobom učtivim tonovima površnog razgovora.
Kažem ti sve, a zapravo ništa,
i ništa o onome što je sve,
i što plače u meni.
Zato kad sam u kolotečini,
neka te ne zavara to što govorim.
Molim te pažljivo slušaj i pokušaj čuti ono što ne kažem.
Što bih volio da mogu reći,
što zbog opstanka moram reći,
ali što reći ne mogu.

Ne volim ništa kriti,
Ne volim igrati umjetne, lažne igre,
želim prestati s igrama.
želim biti iskren i spontan, te biti ja,
ali mi ti moraš pomoći.
Moraš pružiti ruku
čak i kada se čini da je to posljednje što želim.
Samo ti možeš iz mojih očiju ukloniti prazan pogled živog mrtvaca.
Samo me ti možeš prizvati u život.
Svaki put kad si ljubazna, nježna i kad me hrabriš,
svaki put kad pokušaš razumjeti jer uistinu brineš,
moje srce dobije krila,
vrlo mala krila,
vrlo slaba krila,
ali krila!
Sa svojom moći da me oživiš možeš udahnuti život u mene.
Želim da to znaš.

Želim da znaš koliko si mi važna,
kako možeš biti stvoritelj - do Boga pravedan stvoritelj - moje osobe
ako tako izabereš.
Samo ti možeš srušiti zidove iza kojih dršćem,
samo ti možeš ukloniti moju masku,
samo ti me možeš osloboditi moga sjenovitog svijeta panike,
i nesigurnosti, iz mojega usamljenog zatvora,
ako tako odlučiš.
Molim te odluči. Ne mimoilazi me.
Neće ti biti lako.

Dugotrajno uvjerenje o bezvrijednosti gradi snažne zidove.
Što mi blize priđeš
to naglije mogu uzvratiti.
To je nerazumno, ali unatoč tome što o čovjeku kažu knjige,
ja sam često nerazuman.
Borim se bas protiv one stvari za kojom čeznem.
Ali rekoše mi da je ljubav jača od snažnih zidova,
i tu leži moja nada.
Molim te pokušaj pobijediti zidove
čvrstom rukom
jer dijete je vrlo osjetljivo.
Tko sam, možda se pitaš?
Ja sam onaj kojega znaš vrlo dobro.
Jer ja sam svaki čovjek na kojega naiđeš
i ja sam svaka žena na koju naiđeš.

Čarls Fin