Poezija raspoloženja

[Bisernica]

Ne pokušavaj mijenjat' me

Ne pokušavaj mijenjat' me
ovo je ipak moja glava
kad joj se budi nek joj se budi
kad joj se spava nek joj se spava

Ne pokušavaj mijenjat' me
ovo su ipak moje ruke
samo mi znamo kako smo skupa
mučili sreću, mučili muke

Ne pokušavaj mijenjat' me
ovo je srce oduvek samnom
kol'ko smo samo krvavih puta
išli po brdu,išli po ravnom

Nedaj da tebe mijenja neko
budi do kraja ono što jesi
a ako misliš da smo daleko
nemoj put mene
bolje ostani gdje si.
Znam da ovako mnogim' ne godim
al ja sam čitav stao u vene
znam dobro zašto ratove vodim
muški su muški
žene su žene.
Ja kad nekog vidim da gubim
zasuzi oko al' nikad ne plačem
onog kog' ljubim do daske ljubim
a znam da se igram s oštrim brijačem.
Al' kad s torbom naumim negdje
noge mi nećeš vezati s ničim
nema tih para za moje sjene
priznajem kako ciganu sličim.
Ja nosim kičmu - čelicnu šinu
ne volim kada glava mi pada
s njom spajam zemlju i visinu
i kad se leti i kad se strada.

Ne daj da tebe mijenja neko
budi do kraja ono što jesi
a ako misliš da smo daleko
nemoj put mene
bolje ostani gdje si.

Ne pokušavaj mijenjat' me
ovo je ipak moja glava
kad joj se budi nek joj se budi
kad joj se spava nek joj se spava.

Ne pokušavaj mijenjat me..

M.Šobić

[Bisernica]

Anabel Li


U carstvo na žalu sinjega mora -
pre mnogo leta to bi -
življaše jednom devojka lepa
po imenu Anabel Li;
i samo jedno joj beše na umu
da se volimo mi.

U carstvu na žalu sinjega mora
deca smo bili mi,
al volesmo se više no iko
ja i Anabel Li,
ljubavlju s koje su patili žudno
nebeski andjeli svi.

I zato, u carstvu na morskome žalu,
pradavno ovo se zbi
poduhnu vetar noću sa neba,
sledi mi Anabel Li
i dodjoše od mene da je odnesu
njezini rodjaci svi,
u grob na morskome je spustiše žalu
da večni sanak sni.

Andjele zavist je morila što su
tek upola srećni ko mi
da! zato samo ( kao što znaju
u carstvu onome svi)
poduhnu vetar sa neba i sledi
i ubi mi Anabel Li.

Al mi nadjačasmo ljubavlju one
što stariji behu no mi -
što mudriji behu no mi -
i slabi su andjeli sve vasione
i slabi su podvodni duhovi zli
da ikad mi razdvoje dušu od duše
prelepe Anabel Li

Jer večite snove, dok Mesec sjaj toči,
snivam o Anabel Li
kad zvezde zaplove, svud vidjam ja oči
prelepe Anabel Li
po svu noć ja tako uz dragu počivam,
uz nevestu svoju, uz život svoj snivam,
u grobu na žalu, tu ležimo mi,
a more buči i vri.

E.A.Po

[Bisernica]

Prolećna pesma

Osećam večeras dok posmatram laste
i pupoljke rane
kako moje srce polagano raste
k'o vidik na lepe, nasmejane dane;

Kako s mladim biljem postaje sve veće
i lako k'o krilo.
I kako mu celo jedno nebo sreće
i pakao bola ne bi dosta bilo;

Kako čezne za svim što bi život mogo
lepog da mu dade,
i da mu ničega ne bi bilo mnogo
tako su velike čeznje mu i nade.

Osećam da dosad sve je bila šala
moga srca vrela;
da još nikom nisam ljubav svoju dala
koliko bih mogla i koliko htela;

Da ima u meni cela nežna plima
reči nerečeni',
da bih srce mogla poklanjati svima
i da opet mnogo ostane ga meni.

D.Maksimović

[Bisernica]

Tvoje nježne godine


Tvoje nježne godine , što mi mogu dati,
tvoje srce dugo znam, neće da me shvati,
Tvoje oči pune sna, kako da me slijede
Moje pjesme tužne su, za te još ne vrijede
Ti bi htjela zauvijek što sam davno dao
Tebi život nudi sve, ja sam ljubav krao
Svoje nježne godine ti ćes dati drugom,
jer ja bih tvoje poljupce ispunio tugom.

Ne budi, ne budi se mala,
ti ne znaš ni dobro ni zlo
Ne budi, ne budi se mila,
jer nije još vrijeme za to

Tvoje ruke malene, kako da me grle,
Jer dok moje traže mir, tvoje nekud hrle
Tvoje nježne godine, nježne misli tvoje
mogu da nas razdvoje , prije nego spoje

Ne budi,ne budi se mila,
ti ne znaš ni dobro ni zlo,
Ne budi , ne budi se mila,
jer nije još vrijeme za to..


Arsen Dedić

[Bisernica]

INTIMA

Hoću samo da te volim
Oluja ispunja dolinu
Jedna riba rijeku

Stvorih te po mjeri svoje samoće
Čitav svijet da se sakrijemo
Dane i noći da bismo se razumjeli

Da ništa više ne vidim u tvojim očima
Osim onoga što mislim o tebi
I o jednom svijetu nalik na tvoj lik

I o danima i noćima upravljenim tvojim vjeđama.


Paull Eluard

[Bisernica]

Biti sretan

U životu ne postoji nikakva dužnost
osim dužnosti: biti sretan.
Samo smo zato na svijetu,
a sa svim dužnostima,
svim moralom
i svim zapovijedima
rijetko činimo jedno drugoga sretnim,
jer i sebe time ne činimo sretnima.
Ako čovjek može biti dobar,
može to samo onda
kada je sretan,
kada u sebi ima sklada
dakle kada voli.
To je bilo učenje,
jedino učenje na svijetu.
To je rekao Isus,
To je rekao Buda,
To je rekao Hegel.
Za svakoga je na ovome svijetu
jedino važno
njegovo vlastito najunutarnjije,
njegova duša,
njegova sposobnost da voli.
Ako je ona u redu,
onda je svejedno
jede li se proso ili kolači,
nose li se dragulji ili rite;
onda svijet zvuči zajedno s dušom,
onda je dobro.

Herman Hese

[Bisernica]

Poslije ove ljubavne noći
gledam tvoje umorno tijelo.
Ljubav, što smo dobili,
tiho dozrijeva u našim pogledima.

Tu gdje ti snivaš, mila,
pod mjesečinom, u kolovozu,
krišom, između hrastova,
i tu, dakle, pokraj tebe, spuštam glavu.

I dok osjećam tvoje prste u mojoj kosi,
s jutrom u grlu,
u strahu vlastitog glasa,
ćutim jedini oblik svog postojanja, tebe.

Kako da ti kažem, izabranice moja,
vrijeme među nas nikada neće stići
i tvoj nemir odnijet će vjetar,
kao što plač upornošću nestaje.

Ne boj se, draga, ovdje sam ja,
budan drhtim nad tvojim polusnom.
Od početka te vodim ljepotom,
da zaboraviš mjesto, gdje ljubav prestaje.

Zal Kopp

[Bisernica]

Crteži

Ponekad tako sebe damo
za oči jedva upoznate.
I na rastanku ćutimo samo
i ne tražimo da nas vrate.
Živimo posle u tom drugom
sve dok mu oči svetom plamte.
I ne znamo što nas pamte dugo
kad ne tražimo da nas pamte.

Mika Antić

[Bisernica]

Presuda

Kamena rec se odronila
Na moje grudi, žive, znaj.
O, ništa, već sam spremna bila.
I s tim ću nekako na kraj.
Ja imam danas posla mnoga:
Ubiti treba spomena jad
I treba, srca kamenoga,
Naučiti se na život sad.
No neka....Šumi vrelo leto
Ko praznik pod mojim prozorom.
Ja sam odavno slutila sve to:
Svetlucav dan i pusti dom.

Ana Ahmatova

[Bisernica]

Ne vjeruj

Ne veruj u moje stihove i rime
Kad ti kažu, draga, da te silno volim,
U trenutku svakom da se za te molim
I da ti u stabla urezujem ime, –

Ne vjeruj! No kasno, kad se mjesec javi
I prelije srmom vrh modrijeh krša,
Tamo gdje u grmu proljeće leprša
I gdje slatko spava naš jorgovan plavi,

Dođi, čekaću te! U časima tijem,
Kad na grudi moje priljubiš se čvršće,
Osjetiš li, draga, da mi t’jelo dršće,
I da silno gorim ognjevima svijem,

Tada vjeruj meni, i ne pitaj više!
Jer istinska ljubav za riječi ne zna;
Ona samo plamti, silna, neoprezna,
Niti mari, draga, da stihove piše!

Aleksa Šantić

[Bisernica]

Drži li rumenilo jutra

Drži li rumenilo jutra
srce noći
čvrsto na svojim grudima?
Brine li se more
o mrtvima u svojim dubinama?
Poput zore
uzdiže se moja duša,
neoklopljena i nevezana.
Poput neumornog mora
ponire moje srce
u moje dubine,
u potonule olupine
brodovlja i zemlje.
Ne lijepim se na ono
što se lijepi za moje pete.
Hranim se letom
u nedokučive visine.


Džubran

[Bisernica]

Hoće li išta znati o meni

Hoće li išta o meni znati onaj
što noću će, uz lampu i mraku okolo,
ove redove čitati?
Hoće li čuti drhat, i strepnju
srca koje misli, dok biskao bude
slovo svako i redak, ko brižna majka
kosu dječiju, češljem najgušćim?
Hoće li išta, išta, uistinu znati?
Il jednaka će pustoš
u domu njegovom da zjapi i sja,
nad stolom i knjigom, dok sabran,
i težak od tuge, svoje,
ovu moju bude razgrtao,
vlat po vlat,
mrak po mrak?

Abdulah Sidran

[Bisernica]

Pjesma

Šta sam radio, sve ove godine?
O čemu pjevao, trideset ljeta?
Prvih deset – o ljubavi.
O ljubavi – drugih deset.
I još deset – o ljubavi.
Kako je nemam, o ljubavi pjevao.
Kad se, natren, dogodi, ljubav slavio.
Podari mi, Bože, još koji dan i godinu
– da o ljubavi jednu pjesmu skrojim.

Abdulah Sidran

[Bisernica]

Kažu “vrijeme blaži”

Kažu “vrijeme blaži”,-
Ne čini vrijeme to;
Kroz vrijeme pravo zlo
Ko i tetiva snaži,

Vrijeme je kušnja tek
Za bol, a nije lijek.
Drugačije kad se zbilo,
Ni boli nije bilo.

Emili Dikinson

[Bisernica]

Govorim otvoreno, i to je moja sreća,
ljubavi rob sam, oslobođen oba svijeta.
Ptica sam bašte rajske, i kako da opišem,
pad svoj, u zamku zle kobi ovoga svijeta?

Hafiz

[Bisernica]

Putnikova pjesma

Da nas proždre, val se diže
Da nas zdrobi, hrid se trese,
Jato snažnih ptica stiže
K nama, da nas sve odnese.

Al pod nama leži kraj
Bez starosnih prajezera
I s odrazom voća svih.

Mramor-lik i zdenca sjaj
Dižu se iz cvjetnih sfera.
Zemljom pirka vjetar tih.

Antonio Machado

[Bisernica]

Ništa ne znači

Ništa ne znači ako zlatno vino
prelije tvoju kristalnu čašu
ili trpki sok pomuti čisti pehar.
Ti naš tajanstvene hodnike
duše, putanje snova
i spokojno veče
kud odlaze da umru…
Tamo te čekaju
mrke proročice života,
i ponijet će te jednoga dana
u vrt vječnog proljeća.

Antonio Machado

[Bisernica]

Kob

Ah, ljubav, ljubav – reči drevne –
savez je duša rođenih –
njihovo stapanje i sjedinjenje,
i sudbinsko im kalemljenje,
i… dvoboj njihov sudbinski…

I čim je od njih nežnije jedno
u nejednakoj borbi srca dva,
tim stvarnije i neizbežno,
dok ljubi, pati, klone nežno,
iznemogne i tu je kraj….


Fjodor Ivanovič Tjutčev

[Bisernica]

Silentium!

Ćuti i skrivaj od svetla dana
I misli svoje i osećanja -
Neka se u dubini duše
Podižu, rastu i nek se ruše
Bešumno, kao zvezdani puti, -
Divi se njima – i ćuti.
Kako srcu sebe kazati?
Kako će tebe drugi da shvati?
Zašto ti živis, da l on pojmi?
Kazana misao ko laž se dojmi.
Uzburkan se istočnik muti:
Hrani se njima – i ćuti.
U samom sebi život produži -
Ceo je svet u tvojoj duši,
Čarobne misli roje se tu -
A zagluši ih spoljni šum, -
Svetlost dana ih goni i muti -
Shvati njihovu pesmu – i ćuti!
Dva blizanca, uz to naša
Božanstva: smrt i san – prija
Ta sličnost brata i sestre: plaši -
On blaži, ona turobnija.
No ima drugi par, i nije


Fjodor Ivanovič Tjutčev

[Rosa]

Ne daj se, mala.
Pretovarili su te.
Ribari na desnoj obali nisu apostoli.
Skini taj teret.
Kreći se.
Na drumu se dešavaju lijepe stvari.
Farovi noćnih autobusa možda su ljubav, djevojčice.
Ne vidim brži put do sreće od jutarnje kafe u nepoznatom gradu.
Tamo gdje ne znaš nikog prije ćeš upoznati sebe.
Ne daj se, mala.
Neka ti kosu zamrsi muzika nepoznatog gitariste u magli.
Udahni.
Ovaj vazduh možda je Isus Hrist.
Jezero koje posmatraš sjeća te na rane poljupce među borovima.
Mnogo gubiš oklijevajući, mala.
Upali već jednom tu cigaretu i otisni se.
Jedan žbun u brdima volio bi te vidjeti.
Jagode znaju da si tužna.
Suze su staze kojim ti u zagrljaj hitaju proljećni vjetrovi.
Ne znam zašto gubiš vrijeme i peglaš košulje.
Tvoj osmijeh će te odvesti anđelu kojeg si sanjala.
Poleti mala.
Bez dobrog rokenrola čovjek brže stari.
Sa pravim leopardom pustinja je podnošljivija.
Zašto misliš da je nemoguće doživjeti nedokučivo?
Od Kjerkegora sam naučio da ništa nije prolazno ako je divlje i neobuzdano.
Rastereti se, mala.
Trešnje čekaju da se popneš.
Tipovi u kožnim jaknama dobro bi te unovčili.
Psi laju, jer im je lijepo.
Mlade mame, nedjeljom, umiru od dosade.
Dobar ručak i protezanje uz televizor posljednje je što su željele postići u životu.
Al, dešava se, mala.
Škripa bračnih kreveta utorkom je odvratna.
Tvoj grad nije toliko odvratan koliko izgleda.
Svi gradovi u koje se pastrmke dovoze kamionima izgledaju tako ucmekano.
Jednom mi je bilo lijepo u tvom gradu.
Ona je imala plavu haljinu i obožavala je parkove.
Ne daj se poslijepodnevnoj vrućini i progrešnim radio talasima, mala.
Loš sladoled prave u poslatičarnici preko puta.
Ne svraćaj tamo.
Jesenja kiša prija jesenjoj tišini.
Zora je uvijek dobrodošla portiru u mljekari.
Gdje bi ti bio kraj kad bi čula kreket žaba u mom zavičaju?
To je tako dobra simfonija.
Nemaš pojma, mala.
Život i nije tako loš ako se umre na vrijeme.
Pokreni se.
To mjesto gdje si stala možda je epicentar vulkana.
Od ljubavi nikada niko nije umro u Šangaju.
U Šangaj, ako misliš da nikada ne umreš, mala.
Neko bi svakako morao da te poljubi večeras kad kafane u tvom gradu umiru od tumora na mozgu.
Ne sprečavaj kamiondžije da misle kako si srećna.
Sprti to.
Taj glupi teret u očima.
I kreći se.
Bog ne voli namrgođene djevojčice.
Nasmiješi se.
Napiši tu prokletu domaću zadaću i šmugni.
U oblake.
Jer, u oblacima se, ipak, najljepše spava, mala!

B.Kapetanovic