Poezija raspoloženja

[Bisernica]

Slovo o ljubavi


Ako se volite ljubavlju
koja buja u samoći, od razdaljine,
koja je više od sna nego od svesti,
i po rastanku drhtćete od miline,
mognete li se još ikada sresti.
Vi koji se volite ljubavlju isposnika,
sa strahom od sagrešenja,
koji kao ptica o kavez lomite krila,
sećaćete se uvek jedno drugom lika.
I po rastanku
zamreti vam neće gušena htenja.
Ako zbog nje patiš od nesanice
i u ponoć hodaš budan
po bašti,
ako te lomi neutoljena želja luda,
sćanja na nju nikad se nećes spasti.
Onih s kojima se igramo
oko vatre,
a bojimo se da je dodirnemo,
s kojima idemo kraj ponora
nezagrljeni i nemi,
sećaćemo se dugo
ma i zavoleli zatim druge.
Ako je želis bezgranično,
a sediš kraj nje bez glasa
slušajući bajku koja se u vama rađa,
svanuću slično,
pamtićeš je i kad se zima
pred tobom zabelasa.
Ako veruješ sedeći uz nju
da je ljubav maslačkov puhor
koji svaki dodir može da strese,
ako voliš u njoj san i dete,
ako ti je bez nje pusto i gluho,
misao na nju budiće te
i kad se rastanete.
Zauvek se pamte oni
s kojima se grlili nismo,
čije su nam usne ostale nepoznate,
kojima smo samo s proleća, u snu,
pisali pismo.
Oni koji se kao reke ne mogu sliti,
među kojima nema spojnog suda
krvi i krvi vrele,
a srca im se dozivaju ludo,
zaboraviti se neće
ni kad im duše budu posedele.
Ako vam je ljubav nož u srcu,
a bojite se taj nož izvući,
kao da ćete tog časa umreti,
pamtiće te on, setiće te se
i umirući.
Oni zbog kojih srca
osećamo kao ranu,
ali ranu zbog koje se jedino živi,
u sećanje nam banu
i kad zavolimo druge -
i osetimo se nesrećni i krivi.

Desanka Maksimović

[Bisernica]

Tvoja luka


Obriši prašinu s mog srca
i znoj sa ćela
reci mi ono ča moram čuti
samo s tvojih usana

Zategni moja jidra
digni moje sidro
zapuhni buru
i pusti me nek
uplovim u tvoju luku.....

[Bisernica]

Ja ne znam kud ovo idu dani moji,
ni kuda vode ove noći moje.
Ne znam.
Ni otkud magla ružna
...na sve što se čekalo,
ni otkud nemar jadni
na sve što se radilo,
ni zaborav otkuda,
žalosni na sve što se ljubilo.
Magla.
Ko će da mi kaže noćas, šta meni znače
lica i stvari i spomeni minulih dana?
I kuda idu ovi dani moji
I zašto bije tamno srce moje?
Kuda? Zašto?

Ivo Andrić

[Bisernica]

Grlice u šumi


Ne znam te, reče, ne sjećam se više
na kome pijesku tvoje ime piše.

Ne znam te, reče, u mraku smo dugo
izgubili smo jedno drugo.

Ne znam te, reče, u daljini zvona.
Ti nisi onaj i ja nisam ona.

Ne znam te, reče, pokriva te trava
i pored mene netko drugi spava.

Ne znam te, reče, i ugasi svijeću.
Ni tvoje usne prepoznati neću.

Ne znam te, reče, i otvori vrata
i otkri srebro na kosi od zlata.

Ne znam te, reče, i nekamo ode.
Grlice u šumi. Mjesec iznad vode.


Zvonimir Golob

[Bisernica]

Dušo moja

Dušo moja i kada krenem
tako bih rado da se vratim
Ti ne znaš da je pola mene,
ostalo s tobom da te prati.

Ostalo s tobom da te ljubi
dok budeš sama i bude zima,
jer ja sam onaj koji gubi
i prije nego išta ima.

Dušo moja, ja ne znam više
koliko dugo mrtav stojim
dok slušam kako liju kiše
pod mračnim prozorima tvojim.

Dušo moja, ti umorna si
i bez tebe ti ležaj spremam.
Na nekoj zvijezdi što se gasi
ja tražim svjetlo koje nemam.

Pod hladnim nebom, ispod granja
stavit ćeš glavu na moje grudi.
I ja sam onaj koji sanja
i zato neću da te budim.

Dušo moja, ko kaplja vode
i ti se topiš na mome dlanu
jer s tobom dođe i bez tebe ode
stotinu dana u jednom danu.

Zvonimir Golob

[Bisernica]

Crvendać

O Crvendaću, zapjevaj!
jer je tajna vječnosti u pjesmi.
Želio bih da sam, kao ti, slobodan
od zatvora i lanaca.

Želio bih da sam, kao ti, duša
što leti nad dolinama,
pijući svjetlost kao što se vino pije
iz eterskih pehara.

Želio bih da sam kao ti, nevin,
zadovoljan i sretan,
ne znajući za budućnost
i zaboravljajući prošlost.

Želio bih da sam kao ti u ljepoti,
draži i otmjenosti,
dok mi vjetar širi krila
da ih uresi rosa.

Želio bih da sam kao ti, misao
što lebdi nad zemljom,
lijući moje pjesme
između šume i neba.

O Crvendaću, zapjevaj!
i rasprši mi tjeskobu.
Slušam glas u tvojem glasu
koji mi šapće u nutarnjem uhu.


Halil Gibran

[rile_nezni_oblak]

[Bisernica]

Postoji

Postoji mjesto gdje ljubav počinje
i mjesto gdje ljubav prestaje.

Postoji dodir dvije ruke
koji se opire svim rečenicama.

Postoji pogled što bukti kao veliko
vitlajemsko ognjište
ili malena acetilenska lampa zelenog sjaja.

Postoje jednostavna i bezbrižna tepanja
čudesna kao velika okuka Misisipija.

Ruke, oči, tepanja
pomoću njih se ljubav bori i gradi,
Postoje cipele koje ljubav nosi
i njen je dolazak tajna...

Postoji upozorenje koje ljubav šalje
i cijena njegova zna se tek mnogo kasnije.
Postoje tumačenja ljubavi na svim jezicima
i nije nađeno nijedno mudrije od ovog:

Postoji mjesto gdje ljubav počinje i mjesto
gdje ljubav prestaje - a ljubav ne traži
ništa.


Carl Sandberg

[mikili]

ODAKLE MENI TI

Odakle meni u džepu vetar
Koji je mrsio tvoju kosu
Nekoliko kamenčića
Koje si bacala iza sebe
Govoreći da ćes tako lakše naći
U povratku put do kuće
A vrapci ih neće pojesti

Odakle meni mali komad papira
Na kome si napisala
Volim te
I tvoja slika
Iz vremena kada si volela da gledaš
Kako opada lišće
Kada si volela da gaziš po njemu

Odakle meni u kutiji od šibica
Malo peska sa zamka
Koji si sama sagradila
I u kome sam te Princezo
Poljupcem probudio iz sna

Odakle meni snovi puni tvojih reći
I gomile rečenica
Koje ti pričaš samo meni

Odakle meni to da nikada ne kasnim
Na sastanke sa tobom
Jer ti uvek dolaziš ranije
Odakle meni glupa navika
Da ti nikada ne kažem
Ja te volim
Samo zbog toga što znam da znaš
A meni je teško da te reči izgovorim

Odakle meni devojka
Koja se osmehne uvek kada me vidi
I kaže mi samo jedno ćao
Koje znači i volim te
I drago mi je što si tu
I poljubi me
I budi blizu mene
I lepo je što si baš ti moj

Odakle meni sanjalica
Odakle meni neko ko ne ume da svira
Ali čiji je svaki pokret
Čija je svaka reč pesma

Odakle meni ti?



M. Marinovic

[Bisernica]

Ne volim te zato jer te volim
i od ljubavi do nevoljenja stižem
i do čekanja kada te ne čekam,
srce mi prolazi od zime do plamena.

Volim te jedino zato jer te volim,
mrzim te beskrajno i mrzeći te molim
i mjera moje ljubavi skitničke
jeste da te ne vidim i volim kao slijepac.

Možda će izjesti siječanjsko svjetlo,
surova mu zraka, cijelo moje srce
i ukrasti mi ključ spokojstva.

U ovoj priči umirem samo ja
i umrijet ću od ljubavi jer te volim,
jer te ljubim, ljubavi, krvlju i vatrom.

Pablo Neruda

[Bisernica]

Ne ruši sve mostove

Ne ruši sve mostove možda ćeš se vratiti,
nisi ptica ni leptir obalom što leti,
kada nema mostova uzalud je čeznuti,
uzalud je shvatiti, uzalud je htjeti.

Ne ruši sve mostove, možda ćeš se vratiti.
Ostavi bar jedan most između srca i mene,
u samoći je lakše neshvaćeno svatiti
mogle bi te nazad nagnati uspomene...

Ivo Andrić

[Bisernica]

Ja nemam mira a u rat ne hrlim;
Leden a gorim, plašim se i nadam;
Po nebu letim, a na zemlju padam;
Ne hvatam ništa, a svijet čitav grlim.

Bez vida vidim, nijem glasa ne gubim:
Umrijeti žudim, a pomoći tražim,
Sebi sam mrzak, a drugoga ljubim.
Nit mi se mrije nit mi se živi,

Francesco Petrarca

[Bisernica]

Zvezde na uzglavlju


Ta razdvojenost
Lepota godina u struku
Poljupci koji traju

Bleda u iščekivanju
Sledi ona moj pogled
I put ruku

Znam taj nagoveštaj
Tajni znak ljubavi
Ramena stisnutih
Očiju ispod latica
Prijatni strah u telu

Bela kao vodeni cvet
Toliko mlada i nežna
Ni u pesmu ne smem
Da je uvedem

Ostaju samo noćni poljupci
I kasne zvezde na uzglavlju


Jovica Đurđić

[mare]

[Bisernica]

Želja

Želim da sam s tobom stopljena u ćutnji,
rasplamsalom dahu il' podnevnoj šetnji...
Probuđena želja talasa u slutnji
koja se kroz nemir iscrta u pretnji.

Šta ako je sve to samo igra čula,
samo treptaj rose, kratki ples leptira...?
Ako s prvim daškom vetrometnih frula
sve ovo u nama počne da se spira...

Zagledam u sebe, tražim tvoje oči,
i plaši me pogled s tim osmehom smelim.
Obojena slutnjom strahujem da kročim
i ne mogu ništa osim da te želim...

Dragana Konstantinović

[Rosa]

TEBI, PUTNIKU!
Luđo ludi, vidi koliko nezadrživog ludila nosiš u sebi.

Ti si sve što ja nisam mogla da budem.
Ti si ono što ja nisam znala biti.
Sve ono što sam propustila da postanem.
Ti si sve što sad sanjam da jesam.

Dok mi se u nosnice svakodnevno uvlačio isti učmali vonj, ti svoje širiš po drugim vonjavim gradovina.
Hej, hoću li osjetiti kako mirišu ako te poljubim u po tog tvog nosa ili ako ti ukradem uzdah dok o njima pričaš?

Zamisli, prelazim svaki dan preko istog mosta, iste rijeke i ne vidim je više, ne čujem. Mogu li osluhnuti talase okeana, Sredozemnog mora, nekih tamo sitnih ili debelih rijeka ako stavim tvoju kapu ili omotam glavu onom tvojom žutom maramom?

Znaš li da svake zime kukam na minus pet jer mi je hladno i proklinjem ljetnih plus trideset jer, zamisli, vruće mi je? Po navici mi isto smeta, dok tebi kožu milo prži raspjevanih četrdeset u plusu, i prsti ti se grče od vijugavih trideset ispod nule.

Mogu li osjetiti kako je ne osjećati prste ako uzmem tvoje smeđe kožne rukavice, ili osjetiti kako je kad ti gore tabani i glava ako obujem tvoje papuče?

Kako je moguće da nisam umjela biti tako divno nakaradna kao ti?
Zašto nisam znala omotati glavu žutom maramom, obuti papuče i navući smeđe rukavice? Sad bih sve ovo isto što ti znaš i ja znala ne pitajući se ništa, do šuteći pričala koliko je posebno i divno biti luđak u očima kratkovide sredine.

Ali nisam…

Hoćeš li obuti moju cipelu? Poklanjam ti je, evo.
Reci mi koračam li kao šizofrenik? Ima li nade da i ja tako divno poludim kao ti?

Reci mi, mogu li bar na jednu stranu svijeta otići? Onu tamo lijevo, odavde s kuhinjskog prozora, ha?
Šta je to, istok?
(Ni strane svijeta ne znam.)
Na kojoj strani raste mahovina? U kom pravcu rijeka teče?
(Pa zar više ništa ne znam. U šta se pretvorih?)

[Bisernica]

Ko sam?
Šta sam?
Ja sam samo sanjar,
čiji pogled gasne u magli i memli,
živio sam usput,k'o da sanjam,
kao mnogi drugi ljudi na toj zemlji.

I tebe sad ljubim po navici ,dete,
zato što sam mnoge ljubio,bolećiv,
zato usput,k'o što palim cigarete,
govorim i šapćem zaljubljene reči.
"Draga moja,mila,znaj,doveka"
a u duši vazda ista pustoš zrači;
ako dirneš strast u čovekovu biću
istine,bez sumnje,nikad nećeš naći.

Zato moja duša ne zna što je jeza
odbijenih želja ,neshvaćene tuge.
Ti si ,moja gipka,lakonoga brezo,
stvorena za mene i za mnoge druge.
Ali ako trazeć' neku srodnu dušu,
vezan protiv želje,utonem u seti,
nikad neću da te ljubomorom gušim,
nikad neću tebe grditi ni kleti.

Ko sam?
Šta sam?
Ja sam samo sanjar,
čiji pogled gasne u magli i memli,
i volim te usput, ko da sanjam,
kao mnoge druge na toj zemlji.


Sergej Jesenjin

[Bisernica]

Povratak

Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna.
Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje.
Još bi nam mogla desiti se ljubav
Desiti-velim,
Ali ja ne znam da li da je želim,
Ili ne želim.

U moru života što vječito kipi,
Što vječito hlapi,
Stvaraju se opet, sastaju se opet
Možda iste kapi -
I kad prođe vječnost zvjezdanijem putem
Jedna vječnost pusta,
Mogla bi se opet u poljupcu naći
Neka ista usta.

Možda ćeš se jednom uveče pojavit
Prekrasna, u plavom,
Ne sluteći da si svoju svjetlost lila
Mojom davnom javom,
I ja, koji pišem srcem punim tebe
Ove čudne rime,
Oh, ja neću znati, čežnjo moje biti,
Niti tvoje ime!

Pa ako i duša u tome trenutku
Svoje uho napne,
Sigurnim će glasom zaglušiti razum
Sve što slutnja šapne;

Kod večernjih lampa mi ćemo se kradom
Pogledat ko stranci,
Bez imalo svijesti koliko nas vežu
Neki stari lanci

No vrijeme se kreće, no vrijeme se kreće
Ko sunce u krugu,
I nosi nam opet ono što je bilo:
I radost, i tugu.
I sinut će oči, naći će se ruke,
A srca se dići -
I slijepi za stope bivšega života
Njima ćemo ići


Dobriša Cesarić

[Bisernica]

Strah iz rukava

Istrči ponekad strah iz rukava,
prevari me – ja mislim da spava
a on se, pogan, odjednom stvori
da me maltretira i razori…
Popne mi se na rame, šapatom truje,
teram ga od sebe – ali, tu je…
Priča da ti do mene nije stalo
i da me ne voliš ni malo…
Teram ga ja, tog đavola, od sebe,
ali on mi i svest ogrebe,
priča, priča, sve sama strahota -
napravi ništavilo od života;
kaže – zalud si, mila, nasmejana,
na srcu ti je rana…
Zalud ti toliko volje, nadanja, želja,
i gomila dobrih prijatelja
koji ti pomoći hoće -
obolećeš od samoće…
Smeje mi se u lice, jezivo, gadno -
ostaće ti srce prazno i gladno;
dokle ćeš da veruješ, da se daješ,
što više daješ – više ćeš da se kaješ…
Tad se sav k’o pobednik u rukav vrati,
pusti me na miru da mogu da patim…
I ništa ne postiže, ja znam šta ću,
kao što uvek znaću
i, šta je dobro i šta mi treba -
tek tvoja ruka i komad plavog neba…
Ali, jedno mu prođe, jedno me sruši,
da me ne voliš – pustoš u duši…
I on zna, mojom se tugom hrani -
biće mi strašni naredni dani,
dok se ne ubedim u priče draže
i, poverujem da me laže…

Biljana Stanojević

[Bisernica]

Na moje rame naslonjena
Atolaguire Manuel

Na moje rame naslonjena
bila si mi desno krilo.
Kao da bi razastrla
svoje milo, crno perje,
dizale me tvoje reči
u svetlo i belo nebo.
Uzbuđenje. Tišina.
Sad sedim za svojim stolom,
iz ramena krv mi teče,
odsutnost me tvoja boli...