pa dobro, marko. drago mi je da je tako.
где си пошла с крмељиве очи
Значи, ипак је ствар у васпитању а не у парама.
Е сад, што се овог конкретног случаја тиче, не ради се о неповерењу, дечко је добар, одличан је ђак, бави се спортом...
Али она њему никад ни динар није дала за џепарац.
Ради се о страху или неком принципу, не знам...
Није исто кад ти укину џепарац због неповерења и овога кад ти никад не дају...
Зато и наведох овај случај, јер ми је чудно, а можда тако треба... Шта знам...
Мудрост се састоји у томе да се баци у море што мањи део товара да би брод пловио лако.
Onda je problem sa gospođom mamom, možda vuče kompleks iz detinjstva od njenih roditelja.
I kakav je to brak kada OTAC mora krišom da daje detetu novac za hranu ili bilo šta što mu je potrebno, da ne sme pred ženom da mu da, i da kaže ženi da mu je to za nedelju dana npr, pa da mu ona ne daje još preko.. :s
brat i ja nismo nikad dobijali džeparac.
ni brat ni ja ne dajemo džeparac našoj deci...funkcionišemo po principu - imam nemam.
kad imam - imaš, kad nemam - nemaš. to verovatno nije dobro što se tiče učenja deteta da ''rastegne'' određenu količinu para na određeni vremenski period, ali moje duboko mišljenje je da ne treba toliko misliti o parama...jer, njih ili imaš ili nemaš.
i možeš da se ubiješ od planiranja - ako ih nemaš - uvek je malo.
dakle, džeparac je nešto što je bezveze, po meni...
где си пошла с крмељиве очи
То какав је брак ме мање занима, више то како то утиче на дете, од малена гледа тако нешто, али то већ није тема...
Само ме овај "случај" навео да размишљам о теми...
Па наведох још у уводном посту да џепарац може да се даје и дневно и месечно и недељно.
Ствар је у томе што се овде никад ни динар не даје детету, ни за ужину, ни за жваке...
Кад иде у продавницу да му се тачна количина новца, као да неће вратити кусур.
И тако је одувек, од првог одласка у продавницу до данас.
Колико схватам, ти својој деци дајеш новац.
Мислим, нормално је да не дајеш кад немаш, немам ни ја увек.
Па се моје питање односи и на ово никад, баш, баш никад.
Шта мислите и о томе, између осталог?
Мудрост се састоји у томе да се баци у море што мањи део товара да би брод пловио лако.
pa kad je NIKAD, onda i nije džeparac, pa mu nije mesto na temi...pa makar bilo i u uvodnom postu.
što da pričam o onima koji nikad ne daju džeparac?
где си пошла с крмељиве очи
mi dajemo dzeparac na nedeljnom nivou.obicno se dogovorimo.tako smo krenuli od vremena kada su bili u zabavistu.recimo dobijali su novac od babe i dede za rodjendane,bozic,ng..uostalom za raznorazne prilike i onda smo im govorili da je to njihov novac.redovne stvari za oblacenje,uzinu dajemo mi,dzeparac je da bi naucili da raspolazu novcem.stariji uvek vec unapred ima plan sta zeli da kupi s tim novcem,odredi sebi koliko ce da potrosi u toku dana,ostatak skuplja.nedavno me je pitao koliko mislim da mu dam za patike,kad sam mu rekla,rekao je da je i mislio tako pa je ustedeo od dzeparca i kupice sebi neke druge.nemam nista protiv.mladji jos ne ume da raspolaze,ili ce to biti njegova karakterna crta,videcemo,posto ume da kupi nepotrebne sitnice,npr svideo mu se privezak za auto,neki lik iz crtanih filmova,pa je kupio.nosao ga je par dana a onda zakukao da nema za slatkise.rekla sam mu da ceka do sledece nedelje i da razmislja.to mu se nije dopalo pa je prodao drugu u pola cene taj privezak i pohvalio mi se da se snasao.e sad ,imamo li u kuci buduceg propalog biznismena ili je jos premali,videcemo.uglavnom pokusavamo da nekako shvate da se novac tesko zaradi a jako brzo potrosi.koliko cemo uspeti,videcemo.
od moje zaove sin je uvek imao džeparac, uvek je imao novaca od rodbine, i to baš baš dosta....i sve je to super - da ume da raspolaže sa novcem, kako se kaže...
evo ga, ima 2. godine, ne radi ništa, ne studira ništa, ali još uvek veoma vešto raspolaže s tuđim novcem![]()
где си пошла с крмељиве очи
verujem.ali i znam da nismo svi isti.
Sticajem zivotnih okolnosti,ja sam rijetko kada imala dzeparac.Do jedanaeste godine su mi davali,ne sjecam se koliko,ali znam da sam imala za sendvic,mlijeko i mozda cokoladicu.Svaki dan po malo.E onda dodjose neka teska vremena,pa nisu mogli da mi priuste dzeparac.I kada bih ga dobila,sjecam se da nisam htjela da potrosim,vec vratim poslije nekog vremena roditeljima.Bila sam dijete,ali sam shvatala tesku situaciju,prosto mi je bilo zao potrositi.Najedem se dobro prije odlaska u skolu,i trcim kuci po zavrsetku nastave da jedem.
Ne znam kakva bih bila da su mogli da mi priuste,ali vjerujem da ne bih trosila na gluposti.Mislim da djeci treba davati dzeparac,nekada vise,nekada manje,ali svakako treba davati.
Džeparac?Pa mi koji radimo, radimo za džeparac. O čemu da pričamo?
Večnost je čista sadašnjost.