Poslije
ovoga, Mustaj – Kadija govori stihove koji velicaju islamsku vjeru. Stihovi br.
870 – 930
Nakon ovoga
slijede razgovori izmedju crnogorskih I
turskih prvaka u kojima se vidi, da do pomirenja nikako ne moze doci.
Poslije
ovoga, Mustaj – Kadija govori stihove koji velicaju islamsku vjeru. Stihovi br.
870 – 930
Nakon ovoga
slijede razgovori izmedju crnogorskih I
turskih prvaka u kojima se vidi, da do pomirenja nikako ne moze doci.
KOLO
IV :
Opisuje
bitku na Vrtijeljci iznad Cetinja, gdje su Crnogorci hrabro izginuli u borbi za
oslobodjenje od Turaka.Stihovi br. 1045 – 1070
… Ne kce Srbin izdati Srbina
Da ga svijet mori prijekorom,
Trag da mu se po prstu kazuje
Ka nevjernoj kuci Brankovica,
No svi pali jedan kod drugoga,
Pjevajuci I Turke bijuci.
Slijedi
pismo vezira Selim pase, koji prijeti Crnogorcima. Stihovi br. 1080 -1120 I
odgovor Vladike Danila, stihovi br. 1135 – 1170.
……………………….
Hajte k meni, pod mojim satorom,
Ti, vladiko, I glavni serdari,
Samo da ste caru na bjeljegu,
Za primiti od mene darove,
Pa zivite kao dosle sto ste.
Jaki zubi I tvrd orah slome;
Dobra sablja topuz iza vrata,
A kamoli glavu od kupusa.
Sta bi bilo oduciti trske
Da ne cine poklon pred orkanom?
Ko potoke moze ustaviti
Da k sinjemu moru ne hitaju?
Ko izide ispod divne sjenke
Prorokova strasnoga barjaka,
Sunce ce ga sprzit kao munja.
Pesnicom se nada ne rasteze!
Mis u tikvi – sto je nego suzanj?
Uzdu glodat – da se lome zubi!
Nebo nema bez groma cijenu;
U fukare oci od splacine.
Pucinaq je stoka jedna grdna –
Dobre duse kad joj rebra pucu,
Tesko zemlji kuda prodje vojska!
Odgovor
Vladike Danila Selim pasi.
…………………
Tvrd je oreh vocka cudnovata,
Ne slomi ga, al’ zube polomi!
Nije vino posto pridje bjese,
Nije svijet ono sto misljaste;
Barjaktaru darivat Evropu –
Grehota je o tom I misliti!
……………………………………….
Divlju pamet a cud otrovanu
Divlji vepar ima, a ne covjek.
Kome zakon lezi u topuzu,
Tragovi mu smrde necovjestvom.
………………………………………….
Spustavah se ja na vase uze,
Umalo se uze ne pretrze;
Otada smo visi prijatelji,
U glavu mi pamet uceraste.
KOLO
V :
Govori o
porazu Turaka kod herceg Novog 1687 g., kada je mletacka vojska, zajedno sa
Crnogorcima, otela Herceg Novi od
Turaka. Stihovi br.1210 – 1225
Slijedi duzi dio , koji je manje interesantan
I nije ni bitan za glavnu radnju “ Gorskog vijenca “. U dokolici, serdari
razgovaraju o mnogim stvarima, o ljubavi, zenama, Vojvoda Drasko opisuje svoj
odlazak kod Mletaka I karikira mnoge situacije, koje daju pecat humora ovom
djelu. Tu je I tuzbalica sestre Batriceve, koja je postala cuvena u literaturi,
po velikoj ljubavi sestre prema bratu. Humor nastavlja I epizoda sa neukim
popom Micom, pojavljivanjem jedne babe, gdje se opisuju neki narodni obicaji
prilikom vracanja. Cijeli ovaj dio sam shvatila kao jedan etnografski prikaz
crnogorskog naroda.
Filozofiju
zivota govori Iguman Stefan, jedan od
glavnih likova u ovom djelu. Njegove rijeci, pune mudrosti, ostaju zapamcene, I
cine najjacu filozofsku okosnicu ovog djela. To su stihovi br. 2220 – 2360
Ko ce, sinko, bozju volju znati,
Ko li boza prozreti cudesa?
…………………………………..
Aljinah je na nebesa dosta,
Pa bog daje kome kakvu hoce;
A meni je svakoja jednaka,
Tek sam svoje oci izgubio.
Blago vama koji ih vidite,
Vi ste blize boga I cudesah!
Iguman prica
o prirodnom zakonu, koji nalaze da svako ima pravo na odbranu I uporedjuje zakone prirode I njegovu primjenu na
drustvene pojave.
Odbrana je s zivotom skopcana!
Sve priroda snabd’jeva oruzjem
Protiv neke neobuzdane sile,
Protiv nuzde, protiv nedovoljstva;
Ostro osje odbranjuje klasje,
Trnje ruzu brani ocupati;
Zubovah je tuste izostrila,
A rogovah tuste zasiljila;
Kore, krila I brzine nogah,
I cijeli ovi besporeci
Po poretku nekome sljeduju.
Nad svom ovom grdnom mjesavinom
Opet umna sila tozestvuje;
Ne pusta se da je zlo pob’jedi,
Iskru gasi, a zmiju u glavu.
Muz je branic zene I djeteta,
Narod branic crkve I plemena;
Cest je slava, svetinja narodnja!
Pas svakoji svoje breme nosi;
Nove nuzde radju nove sile,
Djeistvija naprezu duhove,
Stjesnenija slamaju gromove;
Udar nadje iskru u kamenu,
Bez njega bi u kam ocajala.
……………………………………..
Pokoljenje za pjesnu stvoreno,
Vile ce se grabit u vjekove
Da vam v’jence dostojne sapletu,
Vas ce primjer uciti pjevaca
Kako treba s besmrtnoscu zborit!
………………………………………… …..
Krst nositi vama je sudjeno
Strasne borbe s svojim I s tudjinom!
Tezak v’jenac, al’ je voce slatko!
Voskresenija ne biva bez smrti;
Vec vas vidju pod sjajnim pokrovom,
Cest, narodnost dje le vaskresnula
I dje oltar na istok okrenut,
Dje u njemu cisti tamjan dimi.
Slavno mrite, kad mrijet morate!
Cest ranjena zeze hrabra prsa,
U njima joj nema bolovanja.
Porugani oltar jezicestvom
Na milost ce okrenut nebesa!
Citavo ovo
poglavlje zavrsava rijecima serdara Vukote, koji kune onoga ko izda I povuce se
iz bitke. Stihovi br. 2410 – 2435
U pamet se dobro, Crnogorci,
( a ko cinja bit ice najbolji ! )
A ko izda onoga te pocne,
Svaka mu se satvar skamenila!
Zadnji dio “
Gorskog vijenca “ je Badnje vece, kada Iguman Stefan govori neke zivotne
mudrosti uz gusle. Stihovi br. 2490 – 2520
Jas am prosa sito I reseto,
Ovaj grdni svijet ispitao,
Otrovi mu casu iskapio,
Poznao se s grkijem zivotom.
Sve sto biva I sto moze biti,
Meni nista nije nepoznato;
Sta god dodje ja sam mu naredan.
Zla pod nebom sto su svakolika
Covjeku su prcija na zemlju.
Ti si mlad jost I nevjest , vladiko !
Prve kaplje iz case otrovi
Najgrce su I najupornije;
O da znades sto te joste ceka!
Sv’jet je ovaj tiran tiraninu, a
kamoli dusi blagorodnoj!
On je sostav paklene nesloge:
U nj ratuje dusa sa tijelom,
U nj ratuje more s bregovima,
U nj ratuje zima I toplina,
U nj ratuju vjetri s vjetrovima,
U nj ratuje zivina s zivinom,
U nj ratuje narod sa narodom,
U nj ratuje covjek sa covjekom,
U nj ratuju dnevi sa nocima,
U nj ratuju dusi s nebesima.
T’jelo stenje pod silom dusevnom,
Koleba se dusa u tijelu;
More stenje pod silom nebesnom,
Koleblju se u moru nebesa;
Volna volnu uzasno popire,
O brijeg se lome obadvije.
Niko srecan, a niko dovoljan,
Niko miran, a niko spokojan;
Sve se covjek bruka sa covjekom:
gleda majmun sebe u zrcalo.
Iguman
govori o tome koliko je zivot tezak I da su sva zla, koja su sabrana pod kapom
nebeskom, ljudska svakodnevnica, sa kojom se covjek nosi. Da je zivot tezak I
za lose ljude, a jos tezi za dobre I blagocestive duse. Nabraja suprotnosti u
prirodi, a kao najveca su ,dusa I tijelo ,kao sinonim neke vjecne borbe. Covjek
se ruga drugom covjeku I pri tome lici na majmuna, koji se gleda u ogledalo I
smije se sam sebi.
Slijedi
okupljanje plemena, koja dolaze da zapocnu ustanak I koja donose radosne
vijesti o ustanku I u drugim krajevima, koji je vec poceo. Stihovi Vojvode
Batrica, br.2585 – 2610
I sto cu ti duljiti pricanje :
Koliko je ravnoga Cetinja
Ne utece oka ni svjedoka,
Ni da kaze kako im je bilo,
Te pod sablju svoju ne metnusmo
Koji ni se ne kce pokrstiti;
Koji li se pokloni Bozicu,
Prekrsti se krstom hristijanskim,
Uzesmo ga za svojega brata.
Kuce turske ognjem izgorjesmo,
Da se ne zna ni stana nit raga
Od nevjerna domacega vraga.
Slijedi
zadnje kolo
KOLO
VI :
Govori se o
pocetku ustanka I uspjeha u bitci na Cetinju. Simbolicno se cestita Bozic, koji
predstavlja novo radjanje, u ovom slucaju, radjanje zore ,koja nosi slobodu
crnogorskom narodu, u borbi protiv Turaka. Stihovi br. 2625 – 2645
Kasnije
pristizu pisma I iz drugih krajeva Crne Gore ,u kojima stizu radosne vijesti o
uspjesima crnogorske vojske u borbi za
oslobodjenje. “Gorski vijenac “ zavrsava
stihovima Vladike Danila , koji tjesi Mandusica Vuka zbog puske koju je izlomio
I daruje mu novu iz svojih odaja. Stihovi br.2810 – 2815
Mrki Vuce, podigni brkove
Da ti vidju toke na prsima,
Da prebrojim zrna od pusakah
Kolika ti toke izlomise!
Mrtvu glavu ne dize iz groba
Ni prekova bistra dzeferdara.
Zdravo tvoja glava na ramena,
Ti ces pusku drugu nabaviti,
A u ruke Mandusica Vuka
Bice svaka puska ubojita!
Na kraju da
kazem da sam “ Gorski vijenac “ citala
vise puta I svaki put kada ga citam, nalazim neke nove mudrosti, svaki put sve
vise I vise shvatam I razumijem, koliko je jaka bila Njegoseva ljubav prema
sopstvenom narodu I prema pravoslavnoj vjeri. Koliko je bilo dubokoumno njegovo
sagledavanje zivota, zivotnih pojava, covjeka I njegovog mjesta u prirodi .
Mislim da su Njegosevi stihovi, koji pozivaju na borbu za oslobodjenje,
najjaci stihovi napisani u srpskoj
knjizevnosti.
Gorski Vijenac
Srpski bukvar
Njegoš se nije redovno školovao, niti je prošao kroz više škole. Kod bokeljskih kaluđera se učio samo osnovnoj pismenosti. Posle mu je učitelj bio Sima Milutinović, koji ni sam nije prošao kroz redovne škole. On je kod Njegoša razvio ljubav prema narodnoj poeziji, ukazivao mu na njene lepote i potsticao ga na pisanje. On ga je verovatno upućivao u mitologiju i klasičnu starinu uopšte. Mitološki rečnik, naklonost prema arhaizmima i novim rečima, Njegoš je primio od Milutinovića. Na Njegoša je uticao i Lukijan Mušicki, koji je 1830ih godina imao glas velikog pesnika. Klasičnu grčku poeziju čitao je na ruskom a jedan deo „Ilijade“ je preveo sa ruskog na srpski jezik, u narodnom desetercu. Njegoš je bio pod uticajem antičkog klasicizma, posredno i više formalno, skoro isključivo u rečniku. Ukoliko je više pevao i produbljavao svoju ličnost, utoliko se sve više oslobađao tog uticaja. Njegovo najbolje delo, Gorski vijenac, uzvišenom dikcijom i oblikom podseća na grčku tragediju; pa ipak, delo je u potpunosti samostalno i kao neposredan proizvod narodnog duha i jezika. Pored ruskog, Njegoš je poznavao i francuski i italijanski, i na tim jezicima čitao najveće pesnike i mislioce.
Njegoš je počeo da piše još kao dečak. To su bile kratke i beznačajne pesme, sasvim u duhu narodne poezije, često ispevane uz gusle. Sima Milutinović je u svoju zbirku narodnih pesama uneo pet za koje tvrdi da su Njegoševe. Docnije, 1834., objavio je dve zbirčice pesama, gde ima i nekoliko pesama u kojima se već nazire genijalni pesnik Luče mikrokozme i Gorskog vijenca. Među pesmama u kojima prevladava dubok i smeo misaoni lirizam naročito se ističu: „Crnogorac k svemogućem Bogu“, „Vijerni sin noći pjeva pohvalu mislima“ i „Oda Suncu“. Ostale pesme pevaju savremena crnogorska junaštva i ispevane su sasvim u duhu narodne pesme. Njegoš je, u vreme neprekidnih bojeva s Turcima, zaneseno voleo narodne pesme, skupljao ih i sam stvarao nove. Pored pesama u pomenutim zbirkama, štampao je docnije i dva kraća speva u istom duhu i razmeru: „Kula Vurišića“ i „Čardak Aleksića“. Godine 1854. je objavljena „Slobodijada“, epski spev u deset pevanja, u kome se slave crnogorske pobede nad Turcima i Francuzima. Vuk Karadžić je smatrao da je i druge pesme o novim bojevima crnogorskim ispevao upravo Njegoš. On je radio i na prikupljanju narodnih pesama i izdao ih u zbirci Ogledalo srpsko. Po savremenim listovima i časopisima izišao je znatan broj njegovih kraćih pesama, prigodnog i moralnog karaktera, kao i veliki broj oda i poslanica. Njegoš je počeo skromno, podražavajući narodnu poeziju ili učenu i objektivnu savremenu liriku, kakvu je pre njega pisao Lukijan Mušicki i njegovi sledbenici. Ali se on sve više razvijao, istina postupno, ali snažno i sigurno. Čitanjem i razmišljanjem, on je ulazio u sve teže moralne i filozofske probleme, sve dublje i potpunije uobličavao svoje umetničko izražavanje i poslednjih sedam godina života stvorio tri svoja glavna dela: „Luča mikrokozma“, „Gorski vijenac“ i „Lažni car Šćepan Mali“.