Чича Горио - Оноре де Балзак

[tamaram]

Književni lik kojeg sam nedavno upoznala Profesor je predavao. Nisam pratila od početka nastavu, tek kada je pomenuo da je delo Balzakovo, zainteresovala sam se. U toku jednog popodneva pročitala sam ceo roman, u jednom dahu. Bila sam impresionirana likovima i samim delom, uopšte, razvoj i zaplet događaja otvorio mi je sasvim nove horizonte realnog načina življenja.

[tamaram]

Preživljavanje emocija, događaja i doživljavanja likova na neki poseban način proširili su smisao mog do tada skromnog života.
Najviše pažnje posvetila sam Eženu de Rastinjaku. Da li zato što je bio mlad ili zato što sam u njemu prepoznala sebe i svoje ambicije – ne znam. jednostavno, osećala sam da je on jedini zaslužan moje pažnje i poštovanja. Mogu slobodno i bez imalo griže savesti i srama da kažem da su impresije i oduševljenja tokom upoznavanja ovog knjevnog lika rasli i uzdizali se do visina, savršenstva. Opis ovog mladića mi u početku nije mnogo značio. Znala sam da je visok i crn, da je živeo u teškim uslovima, i zbog školovanja došao u Pariz... Ali da li je to nosilo i posedovalo onu tehniku i smisao kao kada sam pročitala ceo roman? Ne. Nakon upoznavanja romana, sadržaja i svih detalja, upoznavši Rastinjaka, shvatila sam da postoji još časnih i poštenih ljudi. Iako ih je malo, oni su tu. Možda baš pored nas, ili u susednoj učionici. Tu su...

[tamaram]

Živeti u ubeđenju i uverenju da je ceo svet loš, nezahvalan i rđav činilo je mene takvom. Moju dušu, telo i um. Ubijalo snove, nadu i veru jedne šesnaestogodišnjakinje... Suviše razočarana u život i „prijatelje“, poput čiča Goria; činilo se da nema svrhe... ni razloga. Mislila sam da je moral zauvek izbrisan sa lica zemlje, a časat i poštenje potopljeni u nekoj beskrajnoj magli odvratnosti i gadosti... Davno, pročitala sam jedan citat devojke od trinaest godina. Glasio je: „Neki ljudi dođu u naš život i brzo odu, ostave tragove na našem srcu, a mi... posle toga više nismo isti“. I čekala sam, mislila sam – doći će – pojaviće se neko. Iz porodice, učionica, sa treninga... ne! Došao je Ežen, Ežen de Rastinjak. Zvuči ironično, za ne? A ni patetika nije daleko... Šta se dešava? Zablude o savršenstvu? Možda..

[tamaram]

Čovečnost i skromnost, tolerancija, poverenje i LJUBAV. Ubijeni, zgaženi su tokom romana, a bilo je mnogo padova, ispada i bolne nemoralnosti. A on, dečko sa najiskrenijim mislima i osećanjima – uspeo je. Uspeo. Pohlepa i zavist nisu ovladale njegovim prosvetljenim i bistrim umom. Uprkos snažnoj ljubavi i bezbroj izbora „nečiste krvi“, lošeg uticaja okružen pohlepom, ironijom i jednostavnošću, a opet ljudi „visokog društva“, sam, čistog obraza, čiste duše. Uspeo je. Nije mu bilo, ali bio je uporan, sanjao je i maštao, odnekud je morao da počne. Znao je da je na kraju plati cenu svog uspeha i dotičnog društva. U novom svetu, zbunjen i uplašen, istrajao je i časno opstao. A NIJE MORAO... Kažem, ima ljudi dobrih i cenjenih, nije toliko surov ovaj svet, samo se okreni oko sebe... Možda si baš TI „moj“ Ežen?

Soldatović Andrijana II2

[tamaram]

Beleška o piscu

Honoré de Balzac (1799. - 1850.) , rođen u Toursu u građanskoj obitelji. Otac mu je bio
naobražen čovjek , bavio se je fiziologijom i sociologijom. Majka mu je bila religiozna, “udubljena
u mistična razmišljanja”.

Kao dečak pokazuje veliko zanimanje za knjigu i čitanje. Naobrazbu je stekao u raznim školama,
najprije u rodnome Toursu, zatim u Parizu. Prema očevoj želji trebao je studirati pravo, ali on se
posvećuje književnosti. Bavi se s različitim poslovima i bori se s dugovima. Posjedovao je
neobičnu radnu energiju, radio je 16 -17 sati dnevno. oženio se 1850. g., nekoliko meseci prije
svoje smrti. Za života je postao slavan pisac.

Dela : Eugenie Grandet , Čiča gorio, Izgubljene iluzije, Rođakinja Bette, Rođak Pons, Sjaj i
bijeda kurtizana…

[tamaram]

Ljudska komedija


Ljudska komedija je ciklus romana u kojima Balzac prikazuje mnoštvo likova (2000 - 3000)
pomoću kojih Balzac ulazi u sve pore tadašnjeg društva. Osnovna koncepcija strukture
Ljuske komedije tj. grupiranje samostalnih dela u veće cjeline i pojavljivanje istih likova u više
različitih dela pojavljuje se negde početkom 1831., a sam naziv i plan tog opusa datiraju iz
1842. Iz tog razdoblja datira 1. sveska njegovih Sabranih dela, koje na nagovor izdavača i po
sugestiji jednog prijatelja naziva Ljuskom komedijom. Iako sam naslov Balzacova dela
sugerira na Danteovu Božanstvenu komediju Balzac vjeruje u njegovu opravdanost :
“Neizmernost jednog plana, koji istodobno obuhvaća povijest i kritiku društva, analizu
njegovih zala i raspravljanje njegovih principa, daje mi po mom mišljenju pravo da svom delu
dam naslov pod kojim se ono danas objavljuje : La Comédie humanie”(Predgovor svojeg
prvog dela). Dok je Dante tumačio odnose u ljudskom društvu na temelju jedne teološke
vizije svijeta, Balzac razmatra ljudsku vrstu sa stanovišta prirodnih znanosti i isključivo na
temelju vlastitih promatranja.

[tamaram]

Uz to, Balzac ne ocjenjuje ljudsko društvo već daje njegovu analizu ne upuštajući se u
povijesne probleme, nego ostajući na razini svoje sadašnjosti. Balzac nam dalje tumači u svom
Predgovoru da ne treba davati analizu povijest jer su “osnovni ljudski problemi vječni i
ponavljaju se iz generacije u generaciju”. Znači dovoljno je dati prikaz života jedne generacije i
osvijetliti ga sa svih strana da bi se dobila slika ljudskog društva.

Balzac je svoju Ljudsku komediju podijelio na nekoliko dijelova : Studije društvenog života,
Filozofske studije, Analitičke studije.

Temelj tog opusa čine Studije društvenog života a dijele se na 6 prizora : Prizori iz privatnog
života, Prizori iz provincijskog života, Prizore iz pariškog života, Prizore iz političkog života,
Prizore iz vojničkog života, Prizore iz seoskog života.

Ljudska komedija je ostala nedovršena, od 137 planiranih dela završena su tek 91, ali ipak
kao opus ostala je nenadmašena. Zahvaljujući svom izvarednom daru zapažanja Balzac nam
je dao kompletnu sliku društvenog života u prvoj polovici 19 st.

[tamaram]

Čiča gorio

Najpodesnije delo za dobivanje uvida u LjK je svakako roman Čiča gorio. Prvotno zamišljen kao
pripovijetka postepeno prerasta tokom pisanja zadane okvire radnje, ali ne napuštajući ih,
izgrađujući tri samostalne ali međusobno isprepletene radnje, čiji se događaju odvijaju na
različitim scenama pariškog društva.

Prva fabula je vezana za nesretnu očinsku ljubav Jean-Joachima Gorioa, nekadašnjeg tvorničara
tjestenine, prema njegovim kćerima u kojoj je obuhvaćena jedna oštra kritika tadašnjeg odgoja.
Uz tu osnovnu fabulu vezana je sudbina siromašnog studenta prava Eugénea de Rastignaca, čiji
je osnovni cilj uspjeti u društvu, a koji tijekom tog dela upoznaje lice i naličje velegradskog
života i postepeno napušta svoje mladenačke ideale. Treća je fabula vezana je uz ciničnog
robijaša Vautrina.

[tamaram]

Eugéne de Rastignac




“Eugéne de Rastignac - tako se zvao - pripadao je redu onih mladih ljudi koje neimaština priuči na rad i koji već u

detinjstvu shvate kolike nade polažu u njih njihovi roditelji, te pripremaju sebi lijepu budućnost proračunavajući već u toj

dobi domet svojih nauka i podešavajući ih unaprijed budućem kretanju društva, da bi ga prvi iskoristili.”

[tamaram]

Razmatrajući delo u sklopu čitave LjK osnovna je tema životna inicijativa mladog čovjeka, a
glavni bi lik bio Rastignac. Njega ne bismo mogli nazvati glavnim likom ovog romana, već samo
sponom uz koju se vežu druge dvije centralne ličnosti ovog roman i kao veza između salona
visokog društva i malograđanskog pansiona. Ukratko on nije pokretač same radnje već njezin
sljedbenik ali isto tako lik kojemu će se Balzac najrađe vraćati, primenjujući prvi put na njemu
tehniku pojavljivanja istih likova u više različitih dela.

“Bez njegovih radoznalih zapažanja i spretnosti kojom je ušao u pariške salone ova pripovijest
ne bi bila obojena stvarnim tonovima koje, nema sumnje, duguje njegovu pronicavu duhu i želji
da prodre u tajne užasna položaja koji su brižljivo tajili kako oni koji su ga stvorili tako i onaj
koji se u njemu nalazio.”

[tamaram]

Problematika odgoja




Gorioova nesretna ljubav prema svojim kćerima toliko je uvećana i

groteskna da čitateljima izgleda nestvarna, bez stvarne podloge. Balzac

je prikazao takvu ljubav koja se na trenutke spušta na razinu čistih

nagona i nemoralnih postupaka ( npr. kad glavni junak, da bi bio blizu

vlastite kćeri, se upušta u ulogu “svodilje” između nje i Rastignaca).

Dajući previše ljubavi kćerima svojim G. je ostao bez njihove, i postao

samo sredstvo za njih. Umesto da se brinu za njega, kako je sam

očekivao, one ga odbacuju od sebe i prisiljavaju ga da živi na rubu

neimaštine. Ali G. naposljetku ih još jednako voli.


Tim slikama nam Balzac daje kritiku odgoja tog društva koji se bazira na

materijalnom, a prenosi ideje povratka korijenima, povratku prirodi,

idejama koje je zastupao Jean - Jaques - Russoe.

[tamaram]

Bježismrt

Vautrin je u Balzacovom delu simbol revolta prema svim negativnostima tadašnjeg društva.
Taj bivši robijaš shvativši svu pokvarenost tadašnjeg društva ne preza ni od čega da bi
ostvario vlastiti cilj. Dokraja odan svojim prijateljima a nemilosrdan prema protivnicima on
razvija svoj bushido koji je po mnogo čemu amoralan kao što je amoralno društvo u kojemu
živi i u kojem je novac “vrhovni bog”. Na taj način Bježismrt prerasta u glasnika B. osuda
ljudskog društva ali isto tako kao čovjek goleme životne energije i volje predstavlja
utijelovljenje Balzacovih ambicija.

Zaključak

“Ovde počiva gospodin Gorio, otac grofice de Restaud i barunice de Nuncingen, sahranjen na
trošak dvojice studenata.”