Злочин и казна - Фјодор Михајлович Достојевски

[kojica]

Likovi pripovijedaka Slabo srce (1848) i Polzunkov (1848) pripadaju istoj socijalnoj
sredini kojoj pripadaju i likovi prethodnih pripovijedaka i romana, a srodni su im i po
svojim psihološkim karakteristikama. Ostajući vjeran svojim siromašnim i osamljenim
junacima, sivilu svakodnevničkog gradskog života poniženih činovnika, zavedenih
djevojaka i bijednih studenata, Dostojevski želi progovoriti i o ljudskim strastima,
moralnim i etičkim traženjima, dobru i zlu, o izuzetnim ljudima, "velikim
grešnicima", "napoleonima", o idealnom čovjeku, o ženi razapetoj između strasti i
kajanja, o slobodi koja je čovjeku mučna, nepodnošljiva.

[kojica]

Dostojevski zastupa načela idealističke estetike, zahtijeva slobodu stvaralaštva i
umjetnosti, smatra da umjetnost mora biti nezainteresirana, a umjetnički čin iracionalan.
Njega norme i zadaci ograničavaju, on se ne može i ne želi odreći svog romantizma i
fantastike, svojih motivacija podsviješću što počinju zamjenjivati socijalne motivacije.
Dok Turgenjev poetizira svijet koji opisuje, a Tolstoj pokušava prodrijeti u dušu svojih
likova, Dostojevski dokumentarnoj građi pridaje novo značenje - filozofsko. Svojim
razgovorima s nepostojećim anticipira buduće junake u čijim će se podvojenim svijestima
odvijati cijeli dijalozi. "Antijunak", kako ga naziva Dostojevski, u dijaloškoj formi razmišlja
o društvenim i polotičkim idejama svog vremena, o socijalizmu, suprotstavlja se
civilizaciji i poriče čak i sam pojam "progresa" koji se uz nju vezuje, polemizira s
Černiševskim i njegovom teorijom "razumnog egoizma" (parodirat će je Dostojevski u liku
Lužina u Zločinu i kazni).

[kojica]

Monološka forma omogućuje Dostojevskom da neograničeno istražuje misaoni i
emocionalni svijet svog "antijunaka" te da iskaže odrađene filozofske, etičke i estetske
sudove koji su uvijek u dijaloškom suodnosu s tuđim idejama i mišljenjima. Glazbena
načela kompozicije razvit će Dostojevski u svom romanu Zločin i kazna (1866).

[kojica]

U središtu romana nalazi se lik bivšeg studenta, dobrovoljnog osamljenikaotuđenog od
društva, "poniženog i uvrijeđenog", no i ogorčenog filozofa zločinca Rodiona
Raskoljnikova. On u svojoj potkrovnoj sobici, koja je više nalik na grob negoli na sobu,
razvija intelektualnu teoriju natčovjeka prema kojoj je sve dopušteno, pa i "krv po
savjesti". Da bi provjerio svoju teoriju, da bi dokazao sebi da nije tek pripadnik
mase, "materijala", Raskoljnikov ubija staru lihvaricu. Nakon počinjenog ubojstva ne
može izdržati moralni i psihološki pritisak, kaje se i predaje vlastima. Svi postupci
Raskoljnikova, a ponajprije ubojstvo, motivirani su višestruko, a ni jedna od motivacija
nije potpuna ili dominantna. Ubojstvo starice "intelektualna" je odluka Raskoljnikova,
provjera njegove teorije, ali se ono istovremano motivira i psihološki i socijalno. Sudbina
Raskoljnikova isprepleće se sa sudbinama drugih "poniženih i uvrijeđenih" stanovnika
prijestolnica i one uvjetuju i opravdavaju njegov postupak. Isprepliće se sa sudbinom
pijanog i nesretnog Marmeladova, njegove smrtno bolesne žene Katerine Ivanove i djece
čija je budućnost pijanstvo, tuberkuloza ili prostitucija. Na prostituciju se odlučuje i
Sonja, kći Marmeladova, da bi spasila obitelj, a Raskoljnikov, svestan veličine Sonjine
žrtve, uviđa i njenu uzaludnost.

[kojica]

Na žrtvu su primorane i majka i sestra Raskoljnikova, Dunja koja je spremna na
ponižavajući brak s mrskim i ograničenim Lužinom da bi osigurala bratu budućnost.
Puljherija Aleksandrova, majka Raskoljnikova, odobrava taj brak kao jedini mogući izlaz iz
situacije u kojoj se obitelj našla. Raskoljnikov pak Dunjin brak poistovjećuje sa Sonjinom
prostitucijom, ne prihvaća žrtvu svjestan da je i taj izlaz tek prividan, jedan od mogućih
kompromisa s vlastitom savješću. Scena s pijanom djevojkom koju Raskoljnikov slučajno
sreće na svom lutanju petrogradskim ulicama, a čija je propast samo pitanje vremena,
kao da dokazuje da sudbina Marmeladovih, Sonje, Dunje nije samo slučajna, već
neizbježna. To je dodatni moment koji ga potiče da učini "ono".

[kojica]

Neumitnost propasti većine tih ljudi uvjetuje neimaština, nedostatak novca. Stara
zla lihvarica posjeduje novac, koji bi spasio živote mnogih, i Raskoljnikov ga ne želi za
sebe samoga. Socijalno zlo velikog grada potiče Raskoljnikova na zločin. Svaki od likova
pokušava naći svoje rješenje, svoj izlaz iz bezizlazne situacije šti ih stvara veliki grad.
Njihove životne priče prepleću se s onom o Raskoljnikovu, vode prema problemu koji
njega muči, podržavaju ga u njegovoj odluci, naglašavaju bezizglednost njegove
situacije, psihološki, emocionalno i socijalno pripremaju ga na zločin. Život Lužina
zasnovan je na ideji "razumnog egoizma" koji čak i samom Raskoljnikovu zvuči kao
strašna parodija njegovih vlastitih ideja. Marmeladov je pak suprotstavljen Raskoljnikovu
svojom pokornošću pred sudbinom i vjerom koju ne gubi čak ni onda kada je potpuno
svjestan vlastite konačne propasti.

[kojica]

Sav roman protječe u dijalogu. Dijalog je ili stvaran - Raskoljnikova sa Sonjom, s
istražiteljam, sa Svidrigajlovim, ili pak unutrašnji kao monolog Raskoljnikova, što prelazi u
dijalog. Gotovo sva zbivanja romana upoznajemo prelomljena kroz svijest Raskoljnikova.

Kriminalistička fabula, koju je u Zločinu i kazni Dostojevski prvi put upotrebioo, služi
iskazivanju etičkih, moralnih i filozofskih ideja, a i za postavljanje aktualnih društvenih
pitanja Rusije tog vremena, pitanja pijanstva, prostitucije, obitelji, sudstva itd. Fabula je
cjelovita i završena - Raskoljnikov se kaje, odriče svojih ideja o natčovjeku, i u Sibiru, sa
Sonjom koja ga prati, čita evanđelje, no pitanja koja postavlja roman ostaju otvorena.

[kojica]

- Mjesto radnje je Petrograd koji se bitno razlikuje od Pariza. Dok je u Parizu opisivano
siromašno građanstvi i puk, ali koliko god ti ljudi bili siromašni ne mogu se mjeriti sa
bijedom ljudi iz Petrograda. Likovi koje Dostojevski opisuje na samom su dnu svega,
toliko jadni i toliko siromašni da se ne mogu čak ni približno usporediti sa siromašnim
pariškim pukom. Sve je svedeno na krajnju bijedu.

[kojica]

"Vani je bila strašna žega, a uz to i sparina, gužva, na sve strane vapno, skele, opeke,
prašina i onaj posebni ljetni zadah što je dobro poznat svakom Petrograđaninu koji nije
kadar unajmiti ljetnikovac - sve to neugodno uzdrma ionako već rastrojene mladićeve
živce. Nepodnošljiv zadah iz krčma kojih u tom dijelu gradu ima sva sila, i pijanci koje je
neprestance susretao iako je bio radni dan, dopunjavahu odvratan i turoban kolorit
prizora."

[kojica]

"Doduše, ta je gradska četvrt bila takva da je tu bilo teško koga iznenaditi odjećom.
Sijenska tržnica u blizini, mnoštvo stanovitih lokala i uglavnom

- Čak i vlasnici velikih kuća koji su iznajmljivali stanove bili su siromašni i svedeni na
krajnju bijedu, što se vidi po sobama koje su iznajmljivali:

"Bijaše to majušna prostorijica, pet - šest koraka dugačka, neobično jadna, s onim
svojim žućkastim, prašnim tapetama, na mnogim mjestima odlijepljenim od zida, i toliko
niska da se malo viši čovjek osjećao u njoj tjeskobno te mu se sve nekako činilo da će
udariti glavom o strop. Kakva soba, takvo i pokućstvo: tri stara stolca, prilično trošna, u
kutu obojen stol na kojemu ležaše nekoliko bilježnica i knjiga; već po tome koliko su bile
zaprašene vidjelo se da ih već odavna ničija ruka nije taknula; i napokon glomazna sofa,
nekoć presvučena cicom a sad sva izderana, zapremala je gotovo cijeli zid i pola širine
cijele sobe te služila Raskoljnikovu kao postelja..."

[kojica]

- Raskoljnikov je vrlo povučen u sebe i neki svoj svijet, rijetko s kim puno govori, ali zato
pažljivo sluša sve što mu sugovornik priča
"Usput rečeno, bio je neobično pristao, divnih tamnih očiju, kestenjaste kose, povisok,
vitak i sjenit. Ali uskoro je utonuo u nekakvu duboku zamišljenost, bolje reći - čak u
nekakav zanos, i pošto dalje ne primjećujući više ništa oko sebe, pa i ne želeći ništa
primijetiti. Kadikad bi samo nešto promrmljao sebi pod nos, iz one svoje navike da
razgovara sam sa sobom što ju je malo prije bio i sam priznao. U ovom je času znao da
mu se misli na mahove brkaju i da je malaksao: već je drugi dan kako nije gotovo ništa
okusio. Toliko je bio bijedno obučen da bi se neki drugi čovjek, čak i naviknut na
pohabanost, stidio da u po bijela dana izađe na ulicu u takvim dronjcima."

[kojica]

"Raskoljnikov nije bio navikao na svjetinu i, kako već rekosmo, klonio se svakog društva,
pogotovo u posljednje vrijeme. Ali sada ga najednom nešto privuklo ljudima. Kao da se u
njemu zbivalo nešto novo, a u isti mah kao da se nekako zaželio ljudi..."

"Zanimljivo je da se Raskoljnikov, dok je studirao, nije gotovo ni s kim družio, od svih se
tuđio, nikom nije odlazio u posjete i nerado je dočekivao goste. Uostalom, uskoro su se i
od njega svi odbili. Nije sudjelovao ni u zajedničkim sastancima, ni u razgovorima, ni u
zabavama, ni u bilo čemu drugome. Učio je mnogo, nije se štedio i stoga su ga
poštovali, ali ga nitko nije volio. Bio je vrlo siromašan i nekako nadmetno uznosit i
suzdržljiv; kao da je pred svima nešto tajio."

[kojica]

- puno toga o Raskoljnikovu saznajemo i od Razumihina:
"Rodiona poznajem godinu i pol dana: natmuren je, mrk, uznosit i ohol; u posljednje je
vrijeme (a možda i znatno ranije) nepovjerljiv i sklon hipohondriji. Velikodušan je i dobar.
Nerado iskazuje osjećaje i radije će biti okrutan nego da riječima iskaže što mu je na
srcu. Inače, ponekad uopće nije hipohondar, nego je naprosto hladan i besćutan, u
čemu ide sve do nečovječnosti, baš kao da se u njemu redom smjenjuju dva suprotna
karaktera. Ponekad ne možeš riječi izvući iz njega! Nikad nema vremana, neprestano mu
netko nešto smeta, ništa ne radi. Nije podrugljiv, ali ne zato što nema duha, nego baš
kao da nema vremena za takve tričarije. Ne sluša do kraja što mu govore. Nikada se na
zanima za ono što u tom trenutku zanima sve druge. Neizmjerno cijeni sam sebe, a čini
se da ima donekle i pravo..."

[kojica]

- Aljona Ivanova bila je starica koju je Raskoljnikov ubio. Ona je u zajam uzimala sve što
bi joj neki student ponudio i davala mu novac, tj. kada bi netko došao u poziciju da
nešto mora prodati ako ne želi ostati gladan odlazio bi Aljoni Ivanovoj i davao joj neki
svoj predmet u zajam

[kojica]

"Bijaše to sitna suhonjava bakica od svojih šezdeset godina, živahnih i pakosnih očiju,
malog šiljastog nosa, gologlava. Bjeličasta, ponešto progrušana kosa, bijaše joj obilato
namazana uljem. Tanak i dugačak vrat nalik na kokošju nogu bijaše omotala nekakvom
flanelskom krpom, a oko ramena joj se, unatoč vrućini, klatio haljetak obrubljen krznom,
sav pohaban i požutio. Starica je svaki čas kašljala i hrakala."

[kojica]

"Sila ti je ona - veli - kod nje uvijek možeš dobiti para. Bogata je kao Čifutin, može ti
odjednom isplatiti pet tisuća, a ne libi se ni zaloga od jednog rubalja. Mnogo je naših bilo
već kod nje. Samo je strašna gadura. I rasprede o tome kako je pakosna i hirovita, kako
je dovoljno da jedan dan zakasniš pa da ti propadne zalog. Daje i po četiri puta manje
nego što stvar vrijedi, a uzima po pet, pa i po sedam posto kamata na mjesec, i tako
dalje. Student se raspričao i spomenuo, između ostaloga, kako baba ima sestru Lizavetu
koju ona, onako mala i odurna, svakog časa tuče i drži u pravom ropstvu, kao nejako
dijete, premda je Lizaveta natprosječno visoka."

[kojica]

- Lizaveta je sestra Aljonina. Nju Raskoljnikov neplanirano ubija jer je došla kod sestre
baš u trenu kada je on još bio tamo

"Ta je njihova znanica bila Lizaveta Ivanovna, ili naprosto Lizaveta, kako su je svi zvali,
mlađa sestra one iste starice Aljone Ivanovne, udove koleškog registratora i lihvarke kod
koje je Raskoljnikov jučer bio založio svoj sat i izveo svoju probu...Odavno je već znao
sve o toj Lizaveti, pa i ona je njega donekle poznavala. Bijaše to visoka, nezgrapna,
plašljiva i ponizna djevojka, slaboumnica tako reći, od svojih trideset pet godina. Bila je
prava ropkinja svoje sestre, radila je dan i noć, strepila je od nje i trpjela čak i batine.
Stajala je neodlučno sa zavežljajem u rukama pred trgovčićem i njegovom ženom i
pozorno ih slušala. Oni su joj nešto vrlo živahno tumačili. Kad ju je Raskoljnikov iznenada
spazio, obuzeo ga je nekakav čudan osjećaj nalik na silno zaprepaštenje, premda u tom
susretu nije bilo ničeg čudnovatog."

[kojica]

"Neka nedavno doseljena i osiromašena obitelj prodavala je stvari, odjeću i ostalo, sve
samo za žene. Kako se takva roba ne prodaje dobro na tržnici, tražili su preprodavača, a
Lizaveta se time bavila: uzimala je robu u komisiju, zastupala svoje mušterije i imala
veliku praksu zato što je bila vrlo poštena i svagda kazivala posljednju cijenu: koju
cijenu odredi pri njoj i ostane. Općenito je malo govorila i, kako već rekosmo, bila je vrlo
skromna i plašljiva."

[kojica]

"Lizaveta pak nije iz činovničkog staleža nego obična pučanka, stara djevojka, strašno
nezgrapna, vrlo visoka rasta, dugačkih, nekako iskrenutih nožurda, vazda u izgaženim
cipelama od jareće kože, ali uvijek vrlo čista. Student se pak najviše čudio i smijao tome
što je Lizaveta svaki čas trudna. -Pa kako, veliš da je grdoba? - pripomene oficir. -
Jest, crna je u licu, rekao bi da je prerušen vojnik, ali, znaš, nipošto nije grdoba. Ima
neko dobro lice i oči. Još kako. Dokaz ti je što se mnogima sviđa. Vrlo je mirna, krotka,
bezazlena, pokorna, na sve pristaje. A smiješak joj je čak i vrlo lijep. - Pa kao da se i
tebi sviđa? - nasmije se oficir. - Samo zato što je čudna. Nego, znaš što ću ti reći. Ja
bih tu prokletu babu ubio i opljačkao, i vjeruj mi da me savijest ne bi nimalo pekla -
gorljivo nadoveže student."

[kojica]

- Marmeladov je čovjek kojega Raskoljnikov sreće slučajno u gostionici i tu započinju
njih dvojica razgovor i "sprijateljuju se".
"Bijaše to čovjek koji je prevalio pedesetu, srednjeg rasta i čvrste građe, prosijed i
dobrano čelav, žut, čak i zelenkast u licu podbuhlom od neprestana pijančevanja,
nabreklih vjeđa iza kojih su se caklile, kao pukotinice uske, ali živahne zakrvavljene oči.
Međutim, bilo je nešto na njemu vrlo čudno; u pogledu mu je blistao čak nekakav zanos -
a valjda i razum i pamet - ali u isto vrijeme kao da je prosijavala i ludost. Na njemu
bijaše star, posve pohaban crn frak s kojega su bila pootpadala poceta. Samo se još
kako-tako držalo jedno jedino puce, koje je zakopčavao želeći očito ostati pristojan.