Bašta sljezove boje - Branko Ćopić

[kojica]

Uopšteno o zbirci "Bašta sljezove boje"

Knjiga je podeljena u dve celine: "Jutra plavog sljeza" i "Dani crvenog sljeza". Postoje
ukupno 54 priče (zanimljivo je primetiti analogiju između broja priča i Ćopićevih godina:
naime, u vreme kada je knjiga objavljena on je imao 54 godine). Svaka priča iz zbirke je
autonomna, ali ipak sve one čine pripovednu celinu, jer ih čvrsto povezuje jedinstvena
misao i značenje, isti likovi i ambijent, isti narator i njegova reminiscencija. Ovo delo
Ćopić je posvetio svom drugu iz detinjstva i prijatelju iz rata, piscu Ziji Dizdareviću.
Posveta ima formu pisma i vrlo je važna za razumevanje dela jer su u njoj dati povodi s
kojima je napisana, kao i poruka samoga dela. Inspirisan tragičnim stradanjem svog
prijatelja u logoru, Ćopić govori o mračnim i razornim silama koje vladaju u ovom svetu, i
da se iz dana u dan još umnožavaju po svetu "crni konji i crni konjanici, noćni i dnevni
vampiri". Pisac se toj zlosutnoj slici sveta suprotstavlja onim čime može: pisanom rečju i
pri&269;ama o ljudskoj dobroti, pričom o jednoj bašti sljezove boje, pričama o dobrim
starcima i zanesenim dečacima iz doba svog detinjstva. Takvo detinjstvo postaje
njegovo bekstvo i utočište od nezadovoljstva vremenom u kome živi i od zla koje sluti.

Ciklus "Jutra plavog sljeza" posvećen je ranom detinjstvu, vremenu kada se mnogo sanja
i žudi za nepoznatim i dalekim, kada se život čini kao velika tajna i bajka.

U ciklusu "Dani crvenog sljeza", koji većim delom čuva raniju Ćopićevu vedrinu, javljaju
se tamniji, oporiji, mukliji, razboljeniji tonovi, koji karakterišu Ćopićevu kasniju prozu. Ti
tonovi, intenzitetom i kontrastom, postaju vidljiviji. Pogotovo u poslednjoj priči ove
zbirke, "Zatočnik", u tragičnom liku bivšeg mitraljesca Stevana Batića.

Ove dve boje, plava i crvena, označavaju dva perioda čovekovog života.

[tamaram]

Bašta sljezove boje

Književni rod: epika
Književna vrsta: pripovetke
Kritički prikaz
Kad se Ćopićeva zbirka pripovedaka, bolje reći kratkih priča, pod naslovom Bašta sljezove boje početkom sedme decenije prošlog veka pojavila, mnogi poznati i priznati kritičari tog vremena dali su joj najviše ocene, i epitet "najboljeg, najvećeg lirskog pesnika koga je srpska književnost ikad imala"( Milovan Danojlović: Najbolji Ćosić). U prilog tome ide i činjenica da mu je ovo delo donelo Njegoševu nagradu. U Bašti je reč o jednoj vrsti biografije, koja ne podrazumeva hronološki sled događaja iz piščevog života, nego doživljaje i događaje koji su pisca inspirisali za književno stvaralaštvo. Zato i nije čudno što se u predgovoru Bašti sljezove boje navodi da se "život i delo" Branka Ćopića "čudesno podudaraju". U ovoj zbirci kratkih priča, Ćopić slika zgode i nezgode dečaka i staraca: prve kad u pupoljku života otkrivaju neobičan svet odraslih, a druge na izmaku života dok evociraju najlepše stranice svog postojanja koje ih odvode u bezbrižne trenutke detinjstva.
Knjiga je podeljena u tri celine: Jutra plavog sljeza, Nesmireni ratnik i Dani crvenog sljeza. Priče su nezavisne, vezuju ih jedino glavni likovi: deda Rade, stric Nidžo, samardžija Petrak i dečak Baja (narator), kao i vreme i ambijent.

[tamaram]

Ciklus Jutra plavog sljeza posvećen je ranom detinjstvu kad se mnogo sanja i žudi za nepoznatim, kad svet liči na bajku. Dani crvenog sljeza još uvek čuvaju vedrinu, ali se javljaju i opori tonovi. Ako bismo za prvu figurativno mogli reći da predstavlja jutro,Nesmireni ratnik je podne, a poslednja veče. Humor je glavno obeležje ove zbirke, on najčešće izvire iz dijaloga, a komičan efekat dolazi od neobičnih reči i izraza kao što su: parip, vantazije, božije goveče, konjska muvo, kenjac jedan itd. Ima i preterivanja u građenju likova. "Od pogleda na termometar djed je dobijao vrtoglavicu i stuživalo bi mu se u stomaku, a od vaser-vage je zakretao glavu kao od urokljivih očiju"( Čudesna sprava )..."Taj Blagoje išao je nekoliko puta u Ameriku...Pričalo se da je jednom otputovao s goveđim pasošem, nekim koji je glasio na nečiju žutu kravu, pa su ga zbog toga, u šali, nazivali i Žuta Krava, a i to mu je dobro pristajalo jer je bio plavokos i nosio žute brkove" ( Ženidba moga strica).<

[tamaram]

Prva priča, koja nosi naslov zbirke Bašta sljezove boje, počinje tvrdnjom da muškarci slabo razlikuju boje. Tom prilikom autor ističe kako je njegov deda Rade bio prava neznalica: "... skoro preko noći, rascvjetao bi se u bašti kraj naše kuće crni sljez..." To nije moglo promaći deda Radu, pa bi progunđao: " Pazider ga, sva se bašta modri kao čivit". Drugi put bi za istu baštu rekao da se crveni i onda je za tu godinu bila crvena.
" Djedov rođak Sava Damjanović, nekadašnji kradljivac sitne stoke, a pod starost ispičutura i pričalica , i nenamerno je znao da najedi mog dobrog djeda. Dok djed priča, on ti ga istom začuđeno prekine":
- Otkud lisica crvena kad je žuta!
-Hm, žuta? - beči se djed. - Žut je tvoj nos.
Pripovedač nam dalje kazuje kako je zbog dedove tvrdoglavosti oko boja i sam nadrljao u školi kad je učiteljici uporno tvrdio da je vuk zelen.
Jedna od najboljih priča iz ove zbirke je Pohod na mjesec (svrstana je u Čitanku za V razred osnovne škole). Ona počinje naglašavanjem gušenja unutrašnje energije zanesenih dečaka od strane starijih. Spas dolazi jedino kad u goste dođe samardžija Petrak jer tad stege olabave i dečak to obilato koristi.
Pohod na mesec označava ljudsku radoznalost i čežnju za dalekim, nepoznatim, iskonsku ljudsku potrebu da se sazna ono što je zagonetno i tajnovito, ali i da se čovek odvoji od svakodnevnog, i tvrdokornog života.
Mesec simboliše ono što je nepoznato, daleko i hladno, ali i čovekovu imaginaciju i san koja se preko dana krije. Dedova vatrica simboliše ono što je zemaljsko, blisko, označava sigurnost zaštitu i toplinu, prijateljstvo i ljubav.

[tamaram]

Najjači utisak, međutim, na mene ostavila je priča pod nazivom Potopljeno detinjstvo. Posle mnogo leta u rodno mesto, vraća se dečak u liku starca. Sećanja naviru. Dok setno posmatra dolinu koju je kao dečak kamenitim drumom ostavio, nalazi da tu ništa više nije isto. Sad je pred njim samo pusto bledo nebo odslikano u mirnoj vodi veštačkog jezera i natraške okrenuti brežuljci u njegovom ogledalu. U dijalogu dečaka i starca doznajemo čega se sve dečak odrekao na rastanku. Četrnaestogodišnji dečak se najpre oprostio od pitomih zečeva, dobre stare kuće, ali pamćenje pojačava sliku kad mu je lugarova Danica dugo mahala iza niske ograde u cveću.
- Zar nisi poželeo da joj se još jednom vratiš za korak-dva natrag, da je još jednom...
- Da poželeo sam, zastao, ali se ipak nisam vratio... Nisam, ali sam se kasnije, u tuđini, hiljadu puta okrenuo iza sebe i tražio dragi lik, priželjkivao svoju trinaestogodišnju prijateljicu, ali sve je već bilo prekasno...Kud li mi se samo žurilo?
Pita se starac, pitam se i ja, pitamo se svi mi koji smo ko zna čega radi, ostavili rodni zavičaj.

[tamaram]

Glavni likovi

Dečak Baja(pisac) glavni je lik i narator, akter skoro svih zbivanja u Bašti. Ona je, ustvari, vrt njegovog detinjstva. Dečak je naslikan spektrom najlepših boja, gotovo bez ijedne mane: pametan je, radoznao, maštovit, fizički slabašan, ali, kad znamo "da snaga klade valja, a um caruje", i to mu dođe kao vrlina. Nehotimično, međutim, Ćopić otkriva i jedan minus: nemilosrdan je prema osobama iz svog okruženja. Tako, recimo, svog deda Rada, koji ga je odgajio, za koga van teksta priče, govori s ljubavlju, u priči ga prikazuje prvo kao racionalnog brđanina, poštenog čoveka, odanog porodici, ali unuk se ne ustručava da ga predstavi i kao svojevrsnog čudaka koji je"od pogleda na termometar...dobijao vrtoglavicu, a od vaser-vage... zaokretao glavu kao od urokljivih očiju". Još gore je prošao stric Nidžo, predstavljen kao notorna pijandura, koji život provodi u bunilu. Uzalud pisac ističe njegovu odlučnost i hrabrost kao dobrovoljca u srpskoj vojsci tokom Prvog svetskog rata kad se između redova može provući da je i to plod šljivovice.

[tamaram]

Drugi put autor izvrgava ruglu Nidžinu muškost jer ga prva žena ostavlja, naglašavajući de je došla kao devica, i vratila se kući kao devica. Bruka je pukla. Naročito kad se ispostavi da je Nidžo u matičnim knjigama upisan: "Ime - Nikola, pol - žensko. Šteta se teško popravlja u "bajci" posle druge ženidbe kad selom hoda tuce dece Nikolinog obličja kao plod snašinih provera njegove muškosti po obližnjim kukuruzištima i šikarama. Najbolje je prošao samardžija Petrak, večita skitnica, koji jedanput godišnje nekoliko dana gostuje u kući Ćopića, baš u vreme kad se peče rakija. Pregleda sve samare i popravi što treba. Ali ono što je najvažnije za vreme njegovog boravka popuste domaće stege prema dečaku, nestane granice između onog: šta se sme, šta se ne sme, to je vreme autor krstio kao Petrakovi dani. Petrak je starac, koji, očito, bolje od ostalih odraslih razume dečiju radoznalost za svetom koji ga okružuje. Uprkos poznim godinama on je nemiran, veliki zanesenjak i maštar. Zato on bespogovorno pristaje da sa dečakom krene u lov na mesec sa grabuljama. I kad poduhvat propadne, jer se mesec stalno izmiče, on teši dečaka: "Utekao lopov, pa da. Neka, neka. Hajde ti meni nađi dolje u selu dječaka od koga je mjesec klisnuo tako brzo". (Neka cepidlaka, kao ja, mogla bi se upitati da li je Petrakovo ponašanje plod ugušene "vantazije" u mladosti, ili je opet svemu kriva šljivovica).
U svakom slučaj, neizbežan je zaključak da je bilo "opasno" družiti se sa budućim pripovedačem ( vidi kako slika Nikoletinu Bursaća), a još "opasnije" biti njegov rođak.
Priredio: P. Jokić

[tamaram]

Pripovetka
Čudrsna sprava

iz zbirke pripovedaka Bašta sljezove boje

Autor
Branko Ćopić

Tema pripovetke
Deda Rade i sat kao živi stvor

Glavni likovi
pripovedač - dečak Baja, deda Rade

Poruka
Treba verovati...
Ne treba gubiti nadu i veru, jer onaj ko veruje je jak i jači od svih...

[tamaram]

Čudesna sprava je kratka priča iz zbirke pripovedaka Bašta sljezove boje. U ovoj zbirci postoje 54 priče. Iako su priče nezavisne i svaka od njih je priča za sebe, sve one čine jednu pripovednu celinu, jer ih čvrsto povezuje jedna jedinstvena misao i značenje, isti glavni likovi (deda Rade, stric Nidžo, samardžija Petak), isti narator (dečak Baja), kao i isto vreme i ambijent .
Knjiga Bašta sljezove boje je podeljena u tri celine: Jutra plavog sljeza, Nemirni ratnik i Dani crvenog sljeza. Ciklus priča Jutra plavog sljeza posvećen je ranom djetinjstvu, vremenu kada se mnogo sanja i žudi za nepoznatim i dalekim, i kada se deci život čini kao velika tajna i bajka.
Dečak Baja (pisac) je akter skoro svih zbivanja u Bašti i ona predstavlja vrt njegovog detinjstva. Dečak je naslikan spektrom najlepših boja, gotovo bez ijedne mane: pametan je, radoznao i maštovit.
Deda Rade je opisan kao racionalni brđanin, pošten čovek, koji je odan porodici, ali s druge strane unuk se ne ustručava da ga predstavi i kao svojevrsnog čudaka: "Od pogleda na termometar djed je dobijao vrtoglavicu i stuživalo bi mu se u stomaku, a od vaser-vage je zakretao glavu kao od urokljivih očiju"

[tamaram]

Čudesna sprava
Čudesna sprava je izlizani džepni sat koji je deda Rade dobio na čuvanje od svog prijatelja i pobratima Petraka.
Deda se bojao svih sprava, nije volio da ih gleda, niti da ih dodiruje. Jedino je o satu svog prijatelja imao drugačije mišljenje. Za njega sat nije bio obična sprava, već jedno tajanstveno biće koje živi svojim tajnim životom. Smatrao ga je čudesnom spravom, čistom i izuzetno mudrom. Kad mu je prijatelj stavio u ruku to čudesno biće, deda ga je gledao sa strahopoštovanjem kao da u ruci ima neku svetinju. Pošto niko u porodici nije znao da gleda u sat i da odredi tačno vreme, deda je sat stavio u svoj sanduk. Odlučio je da ga tu čuva sve dok se ne vrati njegov prijatelj. Sat je dugo vremena bio zaključan u dedinom sanduku i na njega su svi zaboravili. Kada je dečak Baja naučio u školi da koristi sat molio je dedu da ga izvadi iz sanduka, ali deda nije hteo da ispuni njegovu želju. Bojao se da tako vrednu stvar stavi u dečje ruke. Dugo je deda odbijao da izvadi sat i da ga unuku. Čekao je da se njegov prijatelj vrati, ali kada on nije došao na slavu deda se zabrinuo. Sat je bio njegova jedina veza sa njegovim prijateljem. Deda je mislio da če mu sat reći da li je njegov prijatelj živ i zdrav. Zato ga je jednog dana dao unuku. Kada je unuk navio sat i sat počeo da kuca, deda se puno obradovao, jer dok god je sat živ to znači da je i njegov prijatelj živ.
Jedan običan sat za dedu je bio čudesna sprava, jer je deda čvrsto verovao u njegovu moć. Saznanje da sat živi unelo je mir u dedino srce i on više nije brinuo za svog prijatelja.

Boske

[tamaram]

BAŠTA SLJEZOVE BOJE (1970)

Ponovo se vraćajući svijetu djetinjstva, svijetu obojenom zvucima, mirisima i slikama zavičaja, sjećajući se svojih ranih nestašluka, radoznalosti i snova, Ćopić stvara svoju posljednu zbirku, koja mu je donijela Njegoševu nagradu. U toj svojoj zbirci kratkih priča, Ćopić slika zgode i nezgode vezane za dječaka i starce bez kojih se nijedno djetinjstvo ne može zamisliti. Djelo Bašta sljezove boje predstavlja specifičnu sintezu cjelokupnog Ćopićevog stvaralaštva, specifičnu vrstu piščeve biografije, jedinstvenu vrstu duhovne biografije.

Knjiga je podijeljena u tri cjeline: Jutra plavog sljeza, Nemirni ratnik i Dani crvenog sljeza. Imaju ukupno 54 priče (zanimljivo je primjetiti analogiju između broja priča i Ćopićevih godina: naime, u vrijeme kada je knjiga objavljena Ćopić je imao 54 godine). Svaka priča iz zbirke je autonomna, ali ipak sve one čine pripovjednu cjelinu, jer ih čvrsto povezuje jedinstvena misao i značenje, isti likovi i ambijent, isti narator i njegova reminiscencija. Ovo djelo Ćopić je posvetio svom drugu iz djetinjstva i prijatelju iz rata, piscu Ziji Dizdareviću. Posveta ima formu pisma i vrlo je važna za razumijevanje djela jer su u njoj dati povodi s kojima je napisana, kao i poruka samog djela. Inspirisan tragičnim stradanjem svog prijatelja u logoru, Ćopić govori o mračnim i razornim silama koje vladaju u ovom svijetu, i da se iz dana u dan «još umnožavaju po svijetu crni konji i crni konjanici, noćni i dnevni vampiri». Pisac se toj zlosutnoj slici svijeta suprotstavlja onim čime može: pisanom riječju i pričama o ljudskoj dobroti, pričom «o jednoj bašti sljezove boje», pričama «o dobrim starcima i zanesenim dječacima» iz doba svog djetinjstva. Tako djetinjstvo postaje njegovo bjegstvo i utočište od nezadovoljstva vremenom u kome živi i od zla koje sluti.

Ciklus Jutra plavog sljeza posvećen je ranom djetinjstvu, vremenu kada se mnogo sanja i žudi za nepoznatim i dalekim, kada se život čini kao velika tajna i bajka.

U ciklusu Dani crvenog sljeza, koji većim dijelom čuva raniju Ćopićevu vedrinu, javljaju se tamniji, oporiji, mukliji, razboljeniji tonovi, koji karakterišu Ćopićevu kjasniju prozu. Ti tonovi, intenzitetom i kontrastom, postaju vidljiviji. Pogotovo u posljednjoj priči ove zbirke, Zatočnik, u tragičnom liku bivšeg mitraljesca Stevana Batića.

Ove dvije boje, plava i crvena, označavaju dva perioda čovjekovog života.

[tamaram]

POHOD NA MJESEC

Jedna od najboljih priča ove zbirke je Pohod na mjesec. Priču kazuje narator sa vremenske distance od nekoliko decenija. Ona počinje naglašavanjem gušenja i okivanja unutrašnje energije «zanesenih dječaka», koje se doživljava kao neko zatvaranje i stezanje bića, uslovljeno odnosom starijih, a u vidu zapovijesti, zahtjeva i savjeta: «ovo možeš, a ovo ne možeš, ovo je dobro, ono nije, ovo smiješ kazati, ovo ne smiješ...».

Slobodno se moglo živjeti jedino kada bi u goste došao stari samardžija Petrak. Tada bi nastupali «Petrakovi dani», dani neometanog dječjeg sanjarenja. Pojavom sutona započinjala bi druga avantura - opčinjenost «najtajanstvenijim putnikom», mjesecom. U noći mjesec bukne kao «ogroman požar» i u tim trenucima narator zaboravlja na sve što je zemaljsko i postaje «mjesečar», ide za mjesecom, željan da ga dotakne. Ali, u golu i sivu stvarnost vraća ga djeda Radino pitanje: «Baja, kuda ćeš?».

Jedini koji shvata njegov nemir i potrebu za noćnim idenjem u nepoznato i daleko jeste samardžija Petrak, jer i njemu su - kada je bilo najpotrebnije - prekidali snove, rušili maštarije, stezali i ubijali dušu svojom strogošću i racionalnošću. Nasuprot djeda Radu koji uvijek opominje i brani,samardžija Petrak je spreman na sve; on bi da ispuni svaku želju. Samardžija Petrak pokušava da iživi svoje «vantazije», pošto to u djetinjstvu surovošću i nesmotrenošću drugih nije mogao.

[tamaram]

Što je bliži mjesecu, dječak se sve više pribojava te daljine, nepoznatog i hladnog nebeskog koje ne grije. On misli na djedovu vatru pored kazana i na toplotu i sigurnost koju mu ona pruža: «žao mi je te vatrice u dolini...». Kada su se približili mjesec je «odskočio iza drveta», što je rastužilo dječaka i on se osjetio nemoćnim i poraženim pred kosmičkim prostranstvom.

Po povratku, «velika delija, smjeli lovac na mjesec» će zadrijemati «medju djedovim koljenima», djedovom ljubavlju zaštićen od zastrašujućeg kosmičkog prostranstva. U dječakovom snu «plamičak djedove vatre se razastro u moćan i stravičan mjesečev požar». U tom požaru se mire blisko i daleko, želje i mogućnosti, racionalno i iracionalno, zemaljsko i nebesko.

«Pohod na mjesec» označava ljudsku radoznalost i čežnju za dalekim i nepoznatim, iskonsku ljudsku potrebu da se sazna ono što je zagonetno i tajnovito, ali i da se čovjek odvoji od zemaljskog i »tvrdog svakodnevnog života» i da - oslobodjen od svih briga, zamora i stega - krene u nepo- znato, u visine, tamo gdje je prava sloboda.

Mjesec simboliše ono što je nepoznato, daleko, hladno, ali i čovjekovu podsvijest, imaginaciju i san, onu noćnu i skrivenu stranu čovjekovog života koja se u toku dana krije od svakodnevice, a noću raspaljuje kao sam mjesec.

[tamaram]

Djedova vatrica simboliše ono što je zemaljsko, blisko, stvarno; označava sigurnost, zaštitu, toplinu, prijateljstvo i ljubav. To nije hladni nebeski požar, već vatrica koja priziva i kojoj se dječak sa radošću vraća.

Likovi samardžije Petraka i djeda Rada razvijeni su na principu suprotnosti. Petrak je, iako u poznim godinama, nemiran, veliki zanesenjak i maštar. Djeda Rade je, nasuprot njemu, racionalan. On ne ide izvan granica vidljivog i mogućeg, to su za njega «vantazije» i on im se podsmijeva kao najvećim besmislicama. Njegov svijet nisu daljine i visine, već «vatrica», kazan i rakija, svakodnevna riječ i brige.

Svijet je sastavljen od onih koji, zanemarujući golu stvarnost, streme duhovnom i u tome nalaze osnovni smisao života, ali i od onih koji su za zemaljsko i racionalno (djed Rade, stric Nidža), kojima je strano sve što nije materijalno, konkretno i čulno saznatljivo. Svijet ne može ni bez jednih ni bez drugih. Pitanje je samo: «Je li pametnije biti mjesečar ili s mirom sjediti kod svoje kuće...!» Odgovor na to pitanje moramo tražiti u sebi. Možda je najbolje pomiriti jedno sa drugim, kao što to čini dječak u ovoj priči.

[tamaram]

«SVETI RADE»

Rade Ćopić, djed kome je unuk grijao staračka leđa, i djed koji je unuka naučio da život gleda najvrednijim i najtežim pogledom - pogledom čestitosti i smjernosti.

Svi ti seoski starčići i skitnice, stara lopuža Savo, lički buntovnik Dane Drmogaća, samardžija Petrak, bradonja živopisac, seoski pjesnik Đuro, kalajdžija Mulić obojili su Ćopićevo djetinjstvo i srpsku seosku pripovijetku svojim smijehom i pričama uz rakijski kazan i seljačke slave, razvedrili nisko planinsko nebo svojim vidicima skitača koji su vidjeli i svijeta i ljudi i đavola, omađijali dječje zjenice najprivlačnijom bojom mašte, bojom avanture. Kod svakog tog Ćopićevog starčekanje, iza sveg tog dekora jarkih riječi, slikovitih sudbina i podviga, nazire se tužna i komična priča izmišljenih života. Kod svih sem kod djeda Rada Ćopića. On je nešto drugo i od druge, više važnosti. On je, prije svega čovjek domaćin. Ne samo u ekonomskom smislu. On je prije svega domaćin u duhovnom smislu riječi. On ima vedre oči čestitosti i ljudskosti i sve što pogleda ozari pravdom i poštenjem. On je oličenje patrijarhalne čestitosti. On je ispovjednik svojih čudnih skitalačkih gostiju, i propovjednik i duhovni otac svojih najmenika, zakonodavac morala, otvorena knjiga života za prva sricanja svoga unuka. Pomalo svetac i pomnogo čovjek.

[tamaram]

ĆOPIĆEVA ZLATNA BAJKA O LJUDIMA

Od postojanja ljudskog roda do danas, čini mi se, mogla bih da pišem takve bajke, bajke o malim, običnim, jednostavnim ljudima. Ljudima, tu oko mene. I nisu to bajke, to su istine. To su male, divne, jednostavne, svakodnevne istine. Čovjek se radja, živi svoj život, bori se sa olujama koje ga bacaju u mnoga iskušenja. Dobra i loša. Nekako proživljava, raduje se ljepoti života, voli svaki lijepi, mali trenutak. Kad dodju loši dani naučio je da se smije umjesto da plače, naučio je da se bori, umjesto da cvili. Naučio je da uvijek, ali baš uvijek, poslije kiše sija sunce. Ali ima vremena kroz ljudsku istoriju kad se tama nadvije, teška, gusta, neprozirna tama prekrije svjetlost, ubije sve dobro u našim životima. I kud god da kreneš - zid! Šta god da pokušaš - nemogućnost! Izgubljenost, razočaranost, iznevjerenost svih naših ideala. Ne vidiš izlaz, a moraš ga naći. I u takvim vremenima, u takvim danima, čovjek bježi u snove, u maštu, u prošlost, u neke druge, prošle dane i one trenutke lijepih, malih srećnosti. Bježi u svoje bajke, bajke o ljepšem životu, boljim ljudima; pun povjerenja i sigurnosti. Tu nalazi mir, nalazi spokoj i kupi snagu da bi mogao da se izbori sa surovom stvarnošću.

U tim takvim Ćopićevim «zlatnim bajkama», živi priroda, živi selo, ljudi koji su saživljeni sa svojim prirodnim okruženjem. Zadovoljni malim, srećni zbog sitnica, jednostavni, oni ratuju sa svojim sitnim životnim problemima, riješavaju ih na lak način. Žive svoj život, ne traže «hljeba preko pogače»... Imaju svoj sistem životnih vrijednosti, svoje male ideale za koje se bore i za koje žive. Imaju i tugu i bol, imaju i praznine, ali nemaju pomračenja ljudske duše koja dodju u onim teškim, olujnim vremenima. Nemaju onu razočaranost i izgubljenost koju mi imamo danas i koju je Ćopić sigurno imao tih godina kada je ovo njegovo djelo nastajalo.

Zašto ovdje ne navesti onu Ćopićevu rečenicu iz pisma Ziji Dizdareviću: «Prije nego me odvedu, žurim da ispričam zlatnu bajku o ljudima». Ta rečenica i te riječi, sasvim dovoljno oslikavaju to vrijeme, sunovrat čovjeka u tim vremenima, i čežnju Ćopića da napiše «zlatnu bajku» i proživljavajući je, smogne snage da se izbori sa samim sobom, sa razočarenjem, sa izgubljenim povjerenjem u život. Da se iz te i takve bajke napije snage koja će mu pomoći da prebrodi krizu i vrati povjerenje u bolje sutra.

[tamaram]

BRANKO COPIC O SEBI


- Moj deda Rada bio je neobican covjek. Njegov zacarani svijet, sav satkan od bajki i maštarenja, mjesecine i prozracne svile miholjskog ljeta, bio je svojevrsni svijet oktobra, ali onog našeg, krajiškog, smirenog, zlatnog oktobra u ranu jesen, o Miholjdanu, kada su nam u kucu dolazili dragi gosti, kad je sve bilo puno prica i obilja, kad je i macka bila sita i miroljubiva, a miš debova i bezbrižan... Ti dedovi oktobarski dani predstavljaju osnovnu riznicu svih mojih pravih literarnih motiva. Odatle sam krenuo i poceo da slikam svet po liku i podobiju ovog cestitog, duševnog i na svoj nacin pravednog coveka.

- Uopšte, Krajišnici su jedan izuzetan soj ljudi, svet za sebe. Na izgled cutljiv, a nije. Na izgled mrk i mracan, a nije. Gord jeste, ali je i plemenit. Zacudo, spreman je na jednu posebnu vrstu obracuna: pobegne nekom žena, ili uhvate nekog u kradi, ili zatekne - tako - muž ženu ili žena muža u "neverstvu", znate li šta mu sleduje? Pesma. Podrugljiva pesma, ismevacka, pakosna ponekad, humoristicna najcešce. To mu dode kao glavna kazna: sprdaju se s njim. Postaje povod da selo uživa u njegovoj nevolji, a kad selo vec ima povod - zašto da se liši uživanja?

- Presudan uticaj na mene su ipak izvršila dela Cankara, Kocica, Krleže i Andrica.

[tamaram]

BAŠTA SLJEZOVE BOJE


Muškarci obično slabo razlikuju boje, ali jedan takav neznajša u bojama kakav je bio moj djed, e, takvog je bilo teško naći. Njegov spektar svodio se na svega četiri osnovne boje, a ono ostalo - to nije ni postojalo ili se svodilo, u najmanju ruku (ako je čiča dobre volje!), na neki vrlo neodređen opis: "žuto je, a kao i nije žuto, nego nešto onako - i jest i nije".

Kako je na ovome našem šarenom svijetu većina stvorenja i predmeta obojena "i jest i nije" bojom, to je s mojim djedom oko toga uvijek dolazilo do nesporazuma i neprilika.

U jedno od najprijatnijih doba godine, skoro preko noći, rascvetao bi se u baštici kraj naše kuće crni sljez i ljupko prosinuo iza kopljaste pocrnjele ograde. On je u mirrna sunčana jutra zračio tako povjerljivo i umiljato da to nije moglo izmaći čak ni djedovu oku i on bi udobrovoljeno gunđao majući se po dvorištu:

- Pazider ga, sva se bašta modri kao čivit.

Ono, istina, na sljezovu cvijetu jedva da je negdje i bilo tragova modre boje, ali ako je djed kazao da je modra, onda ima da bude modra i kvit. Isto se tako moglo desiti da neke godine djed rekne za tu istu baštu da se crveni, i onda za tu godinu tako i važi: sljez mora ostati crven.

Djedov rođak Sava Damjanović, negdašnji kradljivac sitne stoke, a pod starost ispičutura i pričalica, i nenamjerno je znao da najedi mog dobrog djeda. Dok djed priča, on ti ga istom začuđeno prekine:

- Otkud lisica crvena, kad je žuta!

- Hm, žuta? - beči se djed. - Žut je tvoj nos.

Sava zabrinuto pipne svoj ružičasti baburast nos i vreči:

- Crvena! Ta sve nacije odavde do Bihaća znaju da je žuta, a ti ...

Savin svijet prostire se do Bihaća, jer je čiča nekoliko puta tamo ležao u apsu, ali čak ni ti prostori ne mogu da razuvjere mog djeda.

- Hm, Bihaća! I drugi su ljudi ležali u bihaćkoj "Kuli" pa ne vele da je lisica žuta. Bolje ti je pij tu moju rakiju i ćuti, ne kvari mi unučadi.

A unučad, nas troje, nabili se u ćošak blizu staraca i čekamo kad će Sava započetm sa svojim lopovskim doživljajima. Prepirka o bojama baš nas nimalo ne interesuje, lisica je lisica pa ma kakve farbe bila.

Zbog djedove tvrdoglavosti u pogledu boja i ja sam, već na prvom koraku od kuće, upao u nepriliku.

[tamaram]

* * *

Bilo je to u prvom razredu osnovne škole.

Negdje sredinom godine učiteljica nam je pričala o vuku, te živi ovako, te hrani se onako, dok će ti odjednom upitati:

- Djeco, ko zna kakve je boje vuk?

Ja prvi digoh ruku.

- Evo ga, Branko će nam kazati.

- Vuk je zelen! - okidoh ja ponosito.

Učiteljica se trže i začuđeno nadiže obrve.

- Bog s tobom, dijete, gdje si to čuo?

- Kaže moj djed - odvalih ja samouvereno.

- Nije tačno, vuk nije zelen.

- Jeste, zelen je! - neočekivano se uzjogunih ja kao pravi unuk čestitog djeda Rade.

Učiteljica mi priđe sasvim blizu, ljutito uzriki u moje lice i povuče me za uvo.

- Kaži ti svome mudrom djedu da to nije istina. Vuk je siv. Siv, zapamti.

Skoro plačući otklipsao sam toga dana kući i šmrcajući ispričao djedu sve što se u školi dogodilo.

Ni slutio nisam kakva će se bura oko toga podići.

Šta! Pred čitavim razredom njegovog unuka, miljenca, tegliti za uši, a uvaženu starinu posprdno nazvati mudrim, bolje rečeno budalom! Dotle li smo došli? I još reći da vuk nije zelen već nekakav ... hm! E, to ne može tek tako proći.

Sjutradan, pušući poput guska, djed je doperjao zajedno sa mnom u školsko dvorište i pred svom dječurlijom razgalamio se na učiteljicu:

- A je li ti, šiškavico, ovakva i onakva, ti mi bolje od mene znaš kakav je vuk, a! Nije zelen? Pazi ti nje! Ja se s vucima rodio i odrastao, čitavog vijeka s njima muku mučim, a ona ti tu ... Po turu bi tebe trebalo ovim štapom pa da se jednom naučiš pameti.

Izvika se djed, rasplaka se učiteljica, a i mi, đaci, od svega toga uhvatismo neku vajdu: toga dana nije bilo nastave.

Već sljedećeg jutra djeda otjeraše žandari. Odsjedi starina sedam dana u sreskoj "buvari", a kad se vrati, ublijedio i mučaljiv, on mi naveče poprijeti prstom.

- A ta, jezičko, nek te ja još jednom čujem da blejiš kakav je ko pa ću ti ja pokazati. Vuk je zelen, heh! Šta te se tiče kakav je vuk.

- Pa kad me je ona pitala.

- Pitala te, hm! Imao si da ćutiš pa kvit.

[tamaram]

* * *

Sljedećeg proljeća, bujnog i kišovitog, sljez u našoj bašti rascvjeta se kao nikada dotad, ali starina kao da ga ni zapazio nije. Nisu tu pomagali ni sva trtljanja neumornog rođaka Save, djed je bio slijep i za boje i za sve cvijeće ovoga svijeta. Tuga da te uhvati.


Minulo je od tih neveselih dana već skoro pola vijeka, djeda odavna nema na ovome svijetu, a ja još ni danas posigurno ne znam kakve je boje sljez. Znam samo da u proljeće iza naše potamnjele baštenske ograde prosine nešto ljupko, prozračno i svijetlo pa ti se prosto plače, iako ne znaš ni šta te boli ni šta si izgubio.